Čak i da nisu pali pod kaznu, ljudi su podložni smrti zbog zakona raspadljivosti, ali postoji razlika koju kazna nosi sa sobom. Vidjeli smo da je zakon materije sam po sebi savršen jer je po njemu Bog na zemlji stvorio svijet živih bića koja su bila savršena ali podložna raspadljivosti i smrti. Da je Bog nakon Adamovog grijeha odredio da se Adamova djeca rađaju i umiru po tom prirodnom zakonu, onda to ne bi bila kazna nego prirodno stanje svojstveno materijalnim bićima koja bi u tom slučaju imala pravo zahtijevati od Boga pristup vječnom životu kojeg je dobio Adam. Kazna je očitovana u tome što je osuda nad Adamom zapečatila to smrtno stanje odvojenošću od vječnog života dok se ne pojavi drugi Adam. Bez obzira što su pravednici upisani u knjigu života, to nije značilo da su time dobili život na dar. To je bio samo prvi korak prema životu koji je morao najprije biti potvrđen u drugom Adamu.

Biti kažnjenik je isto što i biti grešnik pa se može reći da smo po Adamu 'proglašeni grešnicima' od samog rođenja kad još nismo ni upoznali što je smrtni grijeh. U biti posljedica Adamove kazne prelazi na ljude u trenutku začeća ali ne po genima nego po Božjoj pravnoj odredbi, jer su ljudi, koji su trebali živjeti po Adamu, umrli s njegovim grijehom zajedno s njim. Stoga je Isus trebao pravnim putem biti otkupljen od te kazne.

U pravnom pogledu se to desilo prije postanka svijeta kada je Bog Adamovu nerođenu djecu

• predao u ropstvo smrti.

Samim tim je još nerođenog Isusa mogao tada

• otkupiti iz ropstva smrti.

Možemo slobodno reći da je ‘u Bogu’ tj. u Božjem naumu, Isus prije postanka svijeta

• bio otkupljen
• dobio život u sebi
• umro kao 'Janje Božje' i
• dobio  slavu vječnog života.

Zato je molio Boga:

“I sad proslavi ti mene, Oče, u tebe samoga slavom, koju imadoh u tebi, prije nego postade svijet.” (Ivan 17:5)

Iako je tu slavu vječnog života imao u Bogu prije postanka svijeta trebao ju je dobiti tek u određenom trenutku. Tako je otkupnina prije postanka svijeta postojala kao jedina pravedan opcija, a koja je očito plaćena tek tada kad je Isus stupio na svjetsku scenu kao Pomazanik. Naime, tek nakon što je postao svijet po Adamu, smrt je stupila na scenu kao osuda kojoj su bili podvrgnuti svi ljudi. Tako je i otkupnina bila pripremljena za onog koji je unaprijed određen i koji je trebao stupiti na scenu svojim krštenjem kada je otkupnina postala pravomoćna.

Pogledajmo što je osuda nad Adamovim potomstvom krila u sebi. Kad kažem ‘krila’ onda uzimam u obzir da u Bibliji neke stvari nisu izravno napisane, kao u slučaju Adama, nego se kriju u Božjim načelima, zakonima i pravednim mjerilima po kojima je postupao u nekim sličnim situacijama.

Na prvi pogled bi ljudi rekli da nije pravedno da Adamova djeca budu kažnjena iako nisu kriva za grijeh kojeg je Adam počinio. U biti oni nisu kažnjeni nego samo trpe posljedice nastalog stanja koje završava smrću. Očito je Bog tako odredio radi pravednih načela po kojima je ta odredba odredila:

• cijenu Adamove odgovornosti prema potomcima
• cijenu koju su Adamovi nevini potomci imali u sebi

Ljudima nije bilo određeno da umiru, ali je Adam zbog učinjenog prijestupa žrtvovao svoju djecu. No, Bog je njihovu nedužnu smrt smatrao vrijednom žrtve koju su morali podnijeti zbog Adama. Stoga njihova smrt zbog osude nad prvim Adamom ima jedan dublji razlog jer ničija smrt, a pogotovo smrt pravednika ne može biti uzaludna. Ona ima svoju cijenu koju Adamova kazna nije mogla poništiti pa je tu cijenu Bog imao pravo iskoristiti za stvaranje drugog Adama. Zato ljudi umiru zbog Adama ali i za drugog Adama koji ih je trebao otkupiti tako da njihova smrt ima svoju cijenu. Čak i smrt nevine životinje ima cijenu koja se koristila za otkup.

“Ne prodaju li se dva vrapca za jedan dinar? pa ni jedan od njih ne može pasti na zemlju bez oca vašega. A vama je i kosa na glavi sva izbrojena. Ne bojte se dakle; vi ste vrjedniji od mnogo vrabaca.” (Matej 10:29-31)

U ovim riječima je Isus uzeo u obzir samo one vrapce koji su pali kao ‘žrtva’ okolnosti povezane s čovjekom i Božjim mjerilima očišćenja. I ljudi su pali kao ‘žrtva’. Samim tim što je Bog odredio da moraju okusiti smrt svjedoči da su žrtva okolnosti povezane s Adamom i Božjim pravednim mjerilima. Takva žrtva u sebi nosi svoju vrijednost tako da njihova smrt ne može poništiti tu vrijednost nego je povećava pogotovo kad znamo da je Bog “ljubio svijet” (Ivan 3:16). Isus je to naglasio kad je rekao:

“... da spozna svijet, da si me ti poslao i da si njih ljubio, kao što si mene ljubio… jer si me ljubio prije postanka svijeta.” (Ivan 17:23,24)

Kao što je Bog ljubio Isusa prije postanka svijeta tako je ljubio i svijet prije nego je nastao.

ISUS <=> SVIJET

Možemo reći da je ‘svijet’ imao kod Boga istu vrijednost kao i Isus. Jedan od razloga je taj što su pravednici, koji su upisani u knjigu života, dio tog svijeta pa Pavle kaže za sebe i druge vjerne osobe:

“... jer nas je (Bog) prije postanka svijeta (ljubio i) izabrao da budemo u zajedništvu s njim, da bismo bili sveti i neokaljani pred njim u ljubavi. Jer unaprijed je odredio da nas preko Isusa Krista usvoji kao sinove, što mu je ugodno i po volji.” (Efežani 1:4,5)

Poput Isusa, nismo ni postojali prije postanka svijeta, ali smo već tada otkupljeni i dobili pravo da se poput Isusa zovemo Božjim sinovima. No, sam čin usvojenja nastupa prilikom krštenja kada poput Isusa bivamo

• otkupljeni od smrti
• dobivamo život u sebi

Tu vrijednost smo imali u Bogu prije nego je svijet nastao. Zato se vrijednost koju je ‘svijet’ imao u sebi mogla očitovati samo ukoliko bi se upotrijebila za određenu svrhu jer tek tada svijet dobiva na vrijednosti. No, činjenica je da svijet gubi na vrijednosti zbog vlastitih grijeha. Međutim, vidjet ćemo da je za Boga bila dovoljna vrijednost svih pravednika koji su, ne svojom voljom, potpali pod istu kaznu smrti. Za takve je rečeno:

“Dragocjena je u očima Jehovinim smrt onih koji su mu vjerni.” (Psalam 116:15)

Vidjeli smo da je Bog i njih, poput Isusa, unaprijed izabrao tako da njihova smrt ima vrijednost veću od smrti svih nepravednika, ali tek onda kad ih se stavi u okvire saveza s Bogom po kojem dobivaju vrijednost i status 'žrtve' za Boga.

Bog je, kao što smo vidjeli predao ljude u ropstvo smrti, ali ne i u ropstvo grijeha (Ivan 8:34; Rim 6:6). Iz ropstva smrti se nisi mogli osloboditi bez posredovanja drugog Adama, a u ropstvo grijeha su sami mogli upasti čime bi izgubili svoju vrijednost. Bog je znao da će ljudi kao osuđenici na smrt koja naglašava prolaznosti života, u svojoj ispraznosti zanemarivati božanske osobine i dozvoliti da prevladaju sebični interesi zbog kojih će griješiti prema Bogu i ljudima. Prije nego ih je mogao otkupiti iz smrti po drugom Adamu, trebao ih je otkupiti iz grijeha kako bi imali onu vrijednost potrebnu za oslobođenje jednoga između sebe koji bi preuzeo Adamovu ulogu. To nije mogao očekivati od svih ljudi, pa je unaprijed izabrao sebi narod koji je trebao biti ‘žrtva živa’ i preuzeti na sebe odgovornost za Božji plan spasenja cijelog svijeta.

Dok nije postavljena adekvatna zamjena za Adama, Bog je opraštao ljudima njihov grijeh. Ovo moramo uzeti u obzir jer je Bog u pravnom pogledu sve postavio u pravne okvire prije nego se sve odigralo na zemaljskoj sceni. U biti, svi ljudi su umrli u Adamu prilikom njegovog grijeha prije nego su se rodili, a Bog je njihovom smrću prije nego je nastupila, otkupio jednoga između njih i postavio za žrtveno janje prije nego se rodio. Zato je postojala ‘knjiga života’...

“... janjeta koje je zaklano, od postanja svijeta.” (Otkrivenje 13:8)

To je bilo razumljivo od strane Boga koji ništa ne prepušta slučaju kad je u pitanju vječna sreća njegovih stvorenja. On je odredio neke događaje kako bi ostvario svoj naum pa je rekao:

“Ja od početka javljam svršetak, od davnine javljam ono što još nije bilo. Ja kažem: ‘Naum će se moj ostvariti i učinit ću sve što želim.” (Izaija 46:10)

On doziva ono što je u budućnosti kao da se već desilo u prošlosti. No, prije nego je nastupila stvarnost koja je unaprijed određena, Bog je učinio pripreme koje su vodile do tog cilja kroz saveze s izabranim ljudima i izabranim narodom tako da je to mesijansko žrtveno Janje do njegovog pojavljivanja zamijenilo doslovno janje čija je životna krv imala privremenu vrijednost.

Zato je početak priče o našem usponu preko Isusove slavne uloge 'Janjeta Božjeg' utemeljen na povijesnim događajima vezanim za Izrael Sina Božjeg, od vremena Abrahama, Izaka i Jakova, tj. od stvaranja Izraela, njegovog začeća, rođenja, otkupljenja, posvećenja, te života pod savezom i Zakonom pa sve do ponovnog rođenja pod novim savezom.

Sve je to prošao i Isus koji je po Božjoj pravednoj odredbi stekao status otkupitelja. Taj status je mogao dobiti samo rođenjem unutar Božjeg izabranog naroda koji je otkupljen i upisan u Božju knjigu života. Svi ostali narodi, plemena i obitelji su se trebali u tu knjigu upisati po njima i po njihovom glavnom zastupniku. Stoga vas pozivam da zajedno sa mnom razmotrimo te povijesne događaje kako bi u njima otkrili ono što je bilo sakriveno do pojavljivanja čovjeka koji je učinjen Otkupiteljem.