Iako bi takav čovjek mogao u sebi nositi vrijednost života svih tih ljudi, mogao bi imati i vrijednost otkupa samo ukoliko bude osuđen na smrt zbog grijeha za koji nije kriv te tako umre kao pravednik koji je automatski na sebe preuzeo sve ljude, njihov grijeh, patnju i bolest kroz suosjećanje koje ga je navodilo da živi i umre za njih. Tako je nepravedna kazna od strane ljudi trebala pasti na Isusa iako nije bio osobno kriv čime bi poništio njihovu primljenu kaznu od Adama zbog koje nisu osobno krivi.

Kao što ljudi nisu zaslužili umrijeti zbog prijestupa jednog čovjeka tako nisu zaslužili živjeti zbog pravednosti jednog čovjeka. Stvar je u tome što su ta dva čovjeka postavljena od Boga kao temelji ljudskog roda i kao nosioci odgovornosti za sve ljude. Ljudi su zbog osude jednog čovjeka proglašeni prijestupnicima nad kojima je smrt kraljevala, te su zbog opravdanja jednog čovjeka proglašeni pravednicima kako bi mogli živjeti.

“Zato, dakle, kao što je jednim prijestupom na sve vrste ljudi došla osuda, tako su i jednim činom opravdanja sve vrste ljudi proglašene pravednima i dobivaju život.  Jer kao što su neposlušnošću jednog čovjeka mnogi postali grešnici, tako će i poslušnošću jednoga mnogi postati pravedni. A Zakon je došao kasnije kako bi se prijestup još jasnije pokazao. Ali gdje se pokazao grijeh, nezaslužena se dobrota pokazala u još većoj mjeri.  Zašto? Zato da bi, kao što je grijeh kraljevao zajedno sa smrću, isto tako i nezaslužena dobrota kraljevala putem pravednosti kako bi ljudi mogli dobiti vječni život preko Isusa Krista, Gospodina našega.” (Rimljanima 5:18-21)

Adam je  trebao biti posrednik života a postao je

• posrednik smrti koju ljudi nisu zaslužili (Božja kazna)

Zbog čega je Isus (drugi Adam) trebao postati

• posrednik života kojeg ljudi ne mogu zaslužiti (Božji dar)

Adam je po cijenu svog života prodao svoju djecu u ropstvo smrti tako da njihova smrt ima recipročnu vrijednost njegovog života. Svi oni vrijede kao jedan Adam. Smrću jednoga svi su umrli. To podrazumijeva da je njihova smrt, kad joj se dade vrijednost žrtve, mogla biti upotrebljena za život jednoga jer svi oni predstavljaju jednog Adama.

• ADAM ~ (svijet) ~ ISUS

Svijet se po pravednicima uzdigao iznad Adamovog smrtnog grijeha i stekao vrijednost koju je Adam izgubio. Bog je očito mogao njihovu zajedničku smrt iskoristiti kako bi samo jednome od njih dao život.

Bog je preko njega kao drugog Adama mogao dovesti u postojanje neke druge ljude rođene po njemu od žene. Ali to bi za Adamovu djecu značilo vječnu smrt. No, vidjeli smo da je njihova smrt kojoj su podvrgnuti u sebi nosila nadu za njih. Stoga je taj drugi Adam, sa vrijednošću života kojeg je dobio njihovom smrću trebao, ne živjeti i stvoriti druge ljude putem rađanja kao prvi Adam, nego svojom smrću otkupiti postojeću Adamovu djecu i prisvojiti ih sebi i Bogu kako bi bila oslobođena iz ropstva smrti.

• Prvi Adam žrtvovao ljude za sebe
• Drugi Adam žrtvovao sebe za ljude

Da bi se žrtvovao za ljude, Isus je trebao imati dobar poticaj, a to je ljubav koju je Bog iskazao prema njemu. Mi također na isti način reagiramo na takvu ljubav kao što je to objasnio Pavle:

“Naime, Kristova nas ljubav pokreće, jer smo zaključili ovo: jedan je čovjek umro za sve, pa su tako svi umrli; on je umro za sve da oni koji žive ne žive više za sebe, nego za njega koji je umro za njih i bio uskrsnut.” (2.Kor 5:14,15)

Kao što Kristova ljubav pokreće sve nas zbog otkupnine kojom smo otkupljeni iz smrti, tako je i Isus prema svim ljudima pokazao ljubav jer ga je na to pokrenuo Božji čin ljubavi putem otkupnine kojom je on prvi bio otkupljen iz smrti jer je samo tako mogao dobiti vječni život u sebi i nikad ne umrijeti. Znajući što je sve uključeno u njegov život, Isus je mogao na kraju reći Bogu kao i psalmista:

“U tvoju ruku predajem duh svoj. Ti si me otkupio, Jehova, Bože istine.” (Psalam 31:5)

Budući da je prilikom krštenja bio otkupljen iz smrti, on je znao da njegova žrtvena smrt nije vječna pa je u Božje ruke predao svoj duh s nadom u uskrsnuće života i slave vječnog života koju je imao u Bogu prije postanka svijeta (Luka 23:46). Znao je da njegov život ima vrijednost svih ljudi zbog kojih je dobio ‘vječni život u sebi’ tako da je mogao raspolagati otkupnom cijenom kojom može pokriti cijeli svijet. Na svojim leđima je nosio sudbinu cijelog svijeta jer je dobio vlast ili ovlaštenje od Boga da u sebi ima život kojeg će posredovati drugima pa je rekao:

“Kao što … ja živim po Ocu (koji me je otkupio i dao život), tako i onaj koji mene blaguje živjet će po meni (jer će ga Bog po meni otkupiti i dati mu život).” (Ivan 6:57)

Od tog trenutka krštenja, kad ga je Bog otkupio od smrti i dao mu život, Isus je postavljen u poziciju spasitelja s kojom se nije mogao mjeriti niti jedan drugi čovjek za koje vrijedi načelo:

“Ne uzdajte se u knezove, u čovjeka od kog nema spasenja! Iziđe li duh iz njega, u zemlju svoju on se vraća i propadaju sve misli njegove.” (Psalam 146:3,4)

Nakon svega ovoga što je Bog učinio u Isusovom životu, samo je Isusova smrt kao pravednika, koji je ispunio odredbe saveza Zakona, mogla otkupiti ljude iz tog stanja u kojem su trpjeli posljedice osude Adamovog grijeha i dovesti ih u priznat položaj pred Bogom kako bi po njemu imali pristup vječnom životu.

Njegova poslušnost Božjim pravednim mjerilima je njegov život i njegovu krv učinilo savršenom i skupocjenim. Kao takav je potpuno odgovarao slici Adama kojeg je Bog stvorio tako da je Bog, koji ga je otkupio, raspolagalo s vrijednošću njegovog posvećenog života i on je toga bio potpuno svjestan. Zato se došao krstiti kako bi se u njemu ispunila pravda jer je po toj pravdi bio otkupljen iz smrti. 

Njegova 'žrtva' nije imala zamjenu, jer ga Bog nije namjeravao otkupiti zamjenskom krvlju janjeta. U jednom je trenutku čak zatražio tu zamjensku žrtvu kao što ju je Bog dao za Izaka samo da ga mimoiđe ta mučenika smrt, ali je ipak bio spreman ispiti tu 'čašu' do kraja znajući da će se na taj način ispuniti drugi dio pravde kako bi se po njegovoj smrti omogućila otkupnina svijeta iz ropstva smrti. Morao je umrijeti žrtvenom smrću jer je samo tako mogao pobijediti smrt. Stoga je njegova vrijednost života kroz takvu smrt mogla pokriti sve grešne ljude koji su se nalazili pod osudom. Bog je tako po Isusu, kojemu je zbog poslušnosti svim odredbama saveza darovao vječni život, otvorio put života za sve ljude koji su Isusovom žrtvom imali nesmetani pristup Bogu, izvoru života.

S obzirom da je bio pod savezom po kojem je dobio zalog vječnog života i zadržao ga do kraja onda je njegova krv u sebi sadržavala život koji nije bio poništen grijehom kao u slučaju Adama tako da je ta krv imala vrijednost vječnog života s kojim je uskrsnuo. On je išao putem prema postizanju vječnog života ali nije sam sebi dao taj život niti ga on osobno može dati drugima. Njega je Bog učinio savršenim u tom pogledu jer ga je uskrsnuo u vječni ili besmrtni život i postavio ga za posrednika kako bi svi ostali dobili život po njemu a ne od njega. Otkupnina je samo poslužila da se poništi kazna uvjetovana grijehom, a posljedica toga je dar života od Boga po Isusu Kristu. Zato je imao pravo reći Bogu za sebe kao istaknutog ‘sina čovječjeg’:

“Jer ti si mu dao vlast (ovlaštenje) nad svakim tijelom, da svima, koje si mu dao, dadne život vječni.” (Ivan 17:2)

Isusova smrt nas je okupila iz ropstva smrti kao kazne, ali ne iz prirodnog zakona smrti tako da pravednici i dalje umiru kao i nepravednici. Zakon smrti je sam po sebi prihvatljiv u materijalnom svijetu i pod tim zakonom su bili i Adam i Isus. Iako smo oslobođeni ropstva smrti kao kazne, mi i dalje živimo pod zakonom smrti ali imamo nesmetani pristup vječnom životu po svetom duhu kao što ga je imao i Isus, tako da nas smrt ne može rastavit od Boga - izvora života. Sve ovo je postignuto doslovnom žrtvom jednog posvećenoga čovjeka koji je postavljen za otkupitelja. Da bi ga Bog učinio takvim, morao ga je po odredbama saveza

• otkupiti iz smrti
• dati mu da ima život u sebi
• učiniti savršenim

Bog je po Isusu prve dvije stavke postigao i u nama, pa još čekamo da i vječni život bude potvrđen u nama kako bi bili učinjeni savršenima.

Isus je stoga naš zastupnik i posrednik života. To je sada pravni okvir u kojem se možemo nadati vječnom životu jer smo otkupljeni od grijeha i kazne koja je visjela nad našim životom. To bi bio sretan kraj jedne priče o našem svijetu koji je po prvom Adamu doživio svoj pad ali i uspon po drugom Adamu.

Napomena: čitanje ovog čanka vam je vjerojatno dalo novi i dublji smisao svega onoga što piše u Bibliji pa bi bilo dobro ponovno ga proučiti jer sada imate nova saznanja koja će vam kod ponovnog čitanja i proučavanja lakše sjedati na svoje mjesto. Budući da sada unaprijed znate o čemu se ovdje govori, moći ćete lakše povezivati i stvarati veze sa drugim biblijskim činjenicama i stavcima koji dodatno oslikavaju Božji plan spasenja. 

Danijel Polanec