“Nije li Krist sve to trebao pretrpjeti te ući u slavu svoju?” (Luka 24:26)

“Jer dolikovalo je (Bogu) radi kojega je sve i po kojemu je sve da, dovodeći mnoge sinove u slavu, patnjama učini savršenim Glavnog Zastupnika njihova spasenja.” (Hebrejima 2:10)

“Kad je bio učinjen savršenim, postao je donositelj vječnoga spasenja svima koji su mu poslušni…” (Hebrejima 5:9)

Budući da je tek nakon uskrsnuća postao u pravom smislu savršen, onda ne možemo tu kasniju sliku uzimati kao mjerilo vrijednosti po kojoj je bio sličan Adamu, nego onu sliku savršenstva koju je imao prije toga, odnosno prije smrti. Kako možemo znati u kojoj je mjeri Isusovo savršenstvo odgovaralo mjeri Adamovog savršenstva? U tome nas može voditi činjenica da je:

“Adam … pralik (lik, nalik) onome (Adamu) koji je trebao doći.” (Rimljanima 5:14)

Adama stoga trebamo gledati kroz Isusa, a Isusa kroz Adama jer su oni nalik jedan drugome od samog svog postojanja, a pogotovo od trenutka kad je Adam doveden u Eden, a Isus pomazan svetim duhom.

• ADAM > Isus
• ISUS > Adam

Kad sliku o Adamu promatramo kroz Isusa, onda je to najbolji pokazatelj da on nije stvoren s vječnim životom u sebi tako da fizički nije bio ništa savršeniji od svojih sinova Kaina i Abela koji su se rodili nakon njegovog grijeha. On je fizički stvoren po slici koju je imao Isus prilikom rođenja. Naime, Isus je stvoren u majčinoj utrobi kao smrtno biće podložno zakonu materije jer za njega piše da je do svoje smrti:

• živio u raspadljivom tijelu (Djela 13:34)
• bio u vlasti smrti (Rimljanima 6:9)

Po ovoj slici je i Adam poput Isusa bio stvoren u vlasti smrti i raspadljivosti kao i sva savršena živa stvorenja na zemlji. To je ono što mnogi zanemaruju jer smrtnost tijela povezuju sa nesavršenstvom, odnosno greškom ili mrljom grijeha, iako je u pitanju savršeni zakon materije po kojem su stvorena sva materijalna bića. Kad je Bog stvorio sve životinjske vrste rekao je da je sve savršeno stvorio iako su po zakonu materije bile podlože raspadljivosti i smrti. Tako je bilo i sa stvaranjem savršenog čovjeka. Vječni život je trebao biti dar koji bi tu savršenost čovjek mogao vječno održavati i koristiti na Božju slavu.

Čovjek, iako živi u smrtnom tijelu, može biti savršen u mjeri koja odgovara svrsi njegovog života. Može imati savršeno tijelo bez mane i tjelesnih nedostataka sve do točke kada počne starenje tijela. Do tada tokom razvoja može postići duhovno, emotivno i intelektualno savršenstvo. Čak ako ne postigne najviši stupanj, on je kao čovjek savršen samim tim što u sebi ima predispoziciju i potencijal za usavršavanje tih božanskih osobina dok god živi. Npr. neka darovita djeca do desete godine života već sudjeluju u fakultetskom obrazovanju i po tome se dosta razlikuju od drugih dok ostala djeca imaju taj intelektualni potencijal po kojem mogu stjecati znanje u manjoj mjeri ali to ne znači da nisu savršena samo zato jer nemaju visok kvocijent inteligencije. Bili bi nesavršeni samo ako bi zbog mentalne bolesti ostali na razini djeteta.

Ne znamo koliki je kvocijent inteligencije imao Isus, ali je u duhovnom razvoju išao prema stupnju koji je bio ispred drugih i po tome se razlikovao od većine ali ne i od svih jer takvi ljudi uvijek postoje.

“A Isus je rastao, napredovao u mudrosti i uživao sve veću naklonost Boga i ljudi.“ (Luka 2:52)

Zato se po mudrosti i drugim osobinama nije previše razlikovao od drugih ljudi jer je i sam bio čovjek. No, ljudi su i stvoreni da se razlikuju u darovima i sposobnostima kako bi međusobno surađivali i koristili svoje i tuđe darove za zajedničke projekte. Tako je i Isus u nekim stvarima bio drugačiji od drugih ali je imao potencijal za sve božanske osobine kao i Adam.

Iako su Adam i Isus bili smrtnici, smrt i raspadljivost nije mogla odmah preuzeti vlas nad njima jer se takvo stanje očituje u tijelu tek na vrhuncu životne snage. Neki kažu da čovjek umire čim se rodi što nije točno. On počinje umirati tek nakon dostizanja pune tjelesne zrelosti tako da je po zakonitosti materije smrt mogla preuzeti vlast nad njima tek u kasnijoj fazi života. To znači da je Bog sklopio savez sa Adamom i Isusom u vrijeme kad smrt još nije mogla preuzeti vlast nad njihovim tijelima.

Ovu sliku o Adamu dobivamo kad ga promatramo kroz Isusa. Tako ćemo sliku o Isusu dobiti ako ga promatramo kroz Adama za vrijeme njegovog boravka u Edenu dok je na snazi bio zakon života i smrti. Adam je tek tada…

• ušao u savez s Bogom
• dobio status Božjeg Sina prvenca
• dobio pristup drvetu života
• ovlašten za posrednika života

Adam je činom stvaranja bio Božji sin, ali nije mogao nositi odgovornost prema svojem Ocu i svojim potomcima sve dok njegov Otac nije s njim sklopio savez tako da je on ulaskom u Eden svjesno prihvatio savez sa svojim Ocem (Bogom) po kojem je dobio status (ime, autoritet) Božjeg Sina prvorođenca i ovlaštenje pristupa drvetu života.

“I Jehova Bog uzeo je čovjeka i smjestio ga u vrt Edenski da ga obrađuje i da se brine o njemu. Tada je Jehova Bog zapovjedio čovjeku: “Sa svakoga drveta u vrtu slobodno jedi do sita. Ali s drveta spoznaje dobra i zla ne smiješ jesti, jer u onaj dan u koji okusiš s njega, sigurno ćeš umrijeti.” (1.Mojsijeva 2:15-17)

Adam je tako od Oca najprije doveden u Eden gdje se nalazilo stablo života po kojemu je dobio priliku i čast da ima vječni život u sebi što je bio korak prema potpunom savršenstvu. To znači da je i Isus kao drugi Adam svjesno ušao u savez s Ocem i činom pomazanja dobio pristup vječnom životu što je i potvrdio rekavši:

“Otac (je) sa mnom sklopio savez… “ (Luka 22:29)

“Kao što Otac ima život u sebi, tako je i Sinu dao da ima život u sebi.” (Ivan 5:26)

Isus je po savezu s Bogom dobio status prvog Sina i on to ovdje naglašava jer su Židovi znali da Pismo i njih naziva 'sinovima Božjim' (5.Mojsineva 14:1). Svi ljudi imaju raspadljivi život u sebi ali je tada samo Isus poput Adama, Sina Božjeg dobio da ima ‘vječni život u sebi’. Što je značilo? Da li je Isus zbog toga što je imao ‘vječni život u sebi’ bio besmrtan, odnosno da nije mogao ostarjeti i umrijeti prirodnom smrću? To se ne može reći jer smo vidjeli da je bio u vlasti smrti i raspadljivosti sve do uskrsnuća. Da li je moguće da je bio smrtan ako je imao ‘vječni život u sebi’? Očito je moguće. To možemo potvrditi od samog Isusa koji je rekao:

“Ako ne jedete tijelo sina čovječjeg i ne pijete krv njegovu, nemate život u sebi. Onaj koji jede tijela mojeg i pije krvi moje ima vječni život…” (Ivan 6:53,54)

Ovo je rečeno smrtnim ljudima koji su još tada po svetom duhu mogli ‘imati vječni život u sebi’, ali su bez obzira na to mogli ostarjeti i umrijeti. Isus je imao u mislima vrijednost njegovog tijela i krvi po kojoj će ljudi biti otkupljeni i oslobođeni smrtne kazne. Samo oni koji budu s vjerom prihvatili njegovu žrtvu su mogli preko njega kao posrednika dobiti od Boga ‘vječni život u sebi’ putem svetog duha, ali to nije značilo da više nisu mogli umrijeti niti da su već dobili vječni život na dar u trajno naslijeđe, jer taj ‘život’ nije mogao odmah biti potvrđen u njima. Trebali su čekati Božje kraljevstvo, tako da su mnogi od njih do danas ostarili i umrli. Čak se moglo desiti da netko od takvih, poput Adama, izgubi taj dobiveni ‘život’ prije nego bude potvrđen u njemu, pa Ivan, koji je zapisao gornje Isusove riječi kaže:

“Svaki, koji mrzi na brata svojega, ubojica je, i znate, da ni jedan ubojica nema u sebi vječnoga života.” (1.Ivanova 3:15)

Prema tome, oni koji su nakon Isusovog uskrsnuća bili otkupljeni od smrti i dobili pristup vječnom životu, su poput Isusa i Adama ‘imali život u sebi’ kojeg su trebali zadržati, ali su i dalje bili smrtnici. Oni stoga

• nisu bili oslobođeni smrti koja je posljedica zakona raspadljivosti, nego su
• bili oslobođeni ropstva smrti koja je bila posljedica kazne.

Onog trenutka kad su Adam i Isus od Boga dobili čast da imaju ‘vječni život u sebi’ to još uvijek nije poništilo njihov život pod prirodnim zakonom smrti. Oni su taj ‘vječni život u sebi’ dobili direktno od Boga a ne preko posrednika i to je ono što je njih dvojicu izjednačilo po statusu i odgovornosti, a ujedno ih razlikovalo od ostalih ljudi koji do Isusovog uskrsnuća još nisu bili otkupljeni niti su mogli imati pristup vječnom životu bez posrednika. Isus je poput Adama dobio pristup vječnom životu i učinjen savršenim prije svih jer je trebao poput Adama biti posrednik između Boga, darovatelja života i ljudi kao primatelja života.

Ovo je važno imati na umu kad govorimo o Adamu koji je ulaskom u Eden dobio pristup 'drvetu života' kako bi imao život u sebi. Iako je bio fizički i duhovno savršeno biće, on još nije bio učinjen potpuno savršenim u onom smislu kojim bi odgovarao Božjem obličju po pitanju besmrtnosti, a to je mogao samo ako bi vječni život bio zapečaćen ili potvrđen u njemu.

Kao što su Adam i Isus pod vlašću smrti trebali početi umirati tek nakon dostizanja tjelesne zrelosti koja je bila uvjetovana zakonom smrti, tako su pod vlašću života trebali početi vječno živjeti tek nakon postizanja i potvrđivanja božanske zrelosti koja je bila uvjetovana zakonom života. Tada bi čovjek imao vlast nad smrću. Znači, nakon Adamovog ulaska u Eden gdje je imao pristup vječnom životu i Isusovog pomazanja svetim duhom po kojem je dobio priliku da ima život u sebi obojica su bili:

• u vlasti smrti i raspadljivosti koji nisu mogli odmah preuzeti vlast nad njima i njihovim tijelom i
• u vlasti života i neraspadljivosti koji nisu mogli odmah preuzeli vlast nad njima i njihovim tijelom.

To znači da su obojica u prelaznom periodu kušnje još uvijek bili smrtnici ali su po svetom duhu u sebi imali jamstvo neuništivog života koji je kao Božji dar trebao u određenom trenutku preuzeti vlast nad njihovim tijelima. Kao što su vjernici dobili od Isusa jamstvo da ‘nikad neće umrijeti’ tako su to jamstvo od Boga dobili njih dvojica koji su trebali biti posrednici života samo ukoliko se potpuno podlože Bogu i njegovom mjerilu života (Ivan 11:26). Tek nakon toga su mogli biti savršeni u punom smislu riječi jer bi život i neraspadljivost preuzeli vlast nad njihovim tijelom te bi tada potpuno odgovarali svrsi svog postojanja.

Kad je Adamu kao smrtniku rečeno da će onog dana umrijeti onda je u svjetlu ovoga to značilo da će tog dana biti odvojen od vječnog života i da će zakon smrti preuzeti vlast nad njegovim tijelom. To je bila kazna za grijeh nad osobom koja je dobila jamstvo života. U suprotnom je to moglo značiti da neće nikada umrijeti jer će zbog njegove poslušnosti odredbama zakona, život preuzeti vlast nad njim što se u biti i desilo, ali tek kod drugog Adama koji je dobio taj dar života u trajno nasljedstvo.

Zanimljivo je da je Adam nakon učinjenog grijeha mogao dobiti vječni život na dar u trajno vlasništvo samo da je otišao do drveta života jer čitamo gdje Bog kaže:

“Da ne bi sada (čovjek) pružio ruku, ubrao sa stabla života pa pojeo i živio vječno! Zato ga Jahve, Bog, istjera iz vrta edenskoga.” (1.Mojsijeva 3:22,23)

Naime, da je Bog dozvolio Adamu da nakon prijestupa kuša plod ‘života’ onda bi Božje ‘DA’ (umrijet će te) postalo ‘NE’ (nećete umrijeti) pa bi to bio čin opraštanja. Kušnja više ne bi bila potrebna tako da bi vječni život automatski bio potvrđen u njemu. No, Bog to nije dozvolio jer bi time potkopao svoju pravdu i načela vječnog života.

Iz ovog razmatranja biblijskih činjenica vidimo da Adam nije izgubio ‘savršen vječni život’ jer ga nije ni dobio na dar u trajno nasljedstvo, nego je izgubio pravo na takav život. Stoga je Bog mogao u zamjenu za Adama koristiti smrtnog čovjeka rođenog od žene, ali samo onog koji bi bio izvan osude i postavljen na njegovo mjesto kako bi svojom poslušnošću stekao pravo na takav ‘savršen život’. Znači da je Isus bio nalik Adamu u periodu prije nego je uskrsnut u besmrtni (vječni) život. No, prije toga je Isus za razliku od Adama morao umrijeti jer je njegov život kao pravednika u trenutku smrti imao otkupnu vrijednost kojom je Bog raspolagalo kako bi preko njega pomirio svijet sa sobom.