"Tada reče Bog: "Neka bude svjetlost!" I postade svjetlost. I bi veče i bi jutro, dan prvi." (Postanak 1:5) 

U ovih par riječi je puno toga rečeno, pa ne bi trebali na brzinu donositi zaključke jer možda ne piše ono što mi mislimo, nego nešto drugo. Da li je pisac s ovim mislio reći da je 'večer' (noć, tama) prvi dio kalendarskog 'dana', a 'jutro' (dan, svjetlost) drugi dio? Izgleda da mnogi kod čitanja ovih redaka misle upravo tako. I ja sam tako mislio dok se nisam suočio s problemom oko utvrđivanja točnog termina Pashe i izlaska. No, kad se suočite i sa ostalim tekstovima u Bibliji koji nakon analize upućuju da je kalendarski dan započinjao s izlaskom sunca, onda morate izjavu: "I bi veče i bi jutro", podrobnije analizirati u kontekstu onoga što je pisac mislio s tim reći.  

Da bi opisao šest stvaralačkih dana ili epoha stvaranja pisac ih je usporedio sa ljudskim danima. Sam čin stvaranja je vezan uz pojmove 'dan' i 'noć', odnosno uz 'svjetlost' (dan) i 'tamu' (noć). Pisac koristi te pojmove za Božji čin stvaranja koje čovjeka asocira na njegovu aktivnost tokom dnevne svjetlosti i pauziranja tokom noćne tame. Noć u tom smislu odvaja stvaralačke epohe jednu od druge. Samim tim prvo nastupa dnevna svjetlost potrebna za aktivnost, a zatim noćna tama za odmor i pauziranje pred novi ciklus stvaranja. Noć je završetak dnevnog ciklusa, a ne početak.  

Zašto onda pisac spominje večer i jutro? Uzmimo u obzir da se u tom tekstu najprije spominje stvaralačka aktivnost nakon koje dolazi večer i jutro s kojim taj dan stvaranja završava. To znači da je stvaranje uslijedilo početkom jutra i završilo do večeri. Večer i jutro su samo početak i kraj 'noći' ili noćne faze pauziranja i mirovanja nakon koje dolazi novi dan stvaranja. To možemo lako utvrditi iz Biblije koja spominje razne dijelove dana i noći. U vezi toga piše: 

"U hebrejskim knjigama Biblije za pojedine se dijelove dana upotrebljavaju uobičajeni izrazi kao što su “jutro”, “podne” i “predvečerje” (1. Mojsijeva 24:11; 5. Mojsijeva 28:29; 1. Kraljevima 18:26). Hebreji su noć dijelili na tri straže od kojih je svaka trajala otprilike četiri sata, no kasnije su prešli na grčku i rimsku podjelu noći na četiri straže. Isus je očito na umu imao tu podjelu vremena kad je rekao: “Bdijte, jer ne znate kada dolazi gospodar kuće, da li uvečer ili u ponoć ili kad se oglase pijetlovi ili rano ujutro” (Marko 13:35). Prva straža bila je “uvečer”, odnosno od zalaska sunca do 21 sat. Druga je završavala “u ponoć”, a treća kad bi se “oglasili pijetlovi”, otprilike u tri ujutro. Posljednja, četvrta straža bila je “rano ujutro” i trajala je do izlaska sunca. U evanđeljima se spominje da je Isus jednom hodao po Galilejskom moru upravo za vrijeme “četvrte noćne straže” (Matej 14:23-26) ." (Stražarska kula 2011.1.5. str.15)

Dan (12 sati) 

• Za svjetlosni dio dana kojim dominira sunčeva svjetlost piše da u "danu ima 12 sati", a to se moglo utvrditi pomoću sunčanog sata podijeljenog u 12 dijelova (Ivan 11:9). 

Noć (3 ili 4 noćne straže) 

• večer (od zalaska sunca - prva noćna straža) 
• jutro (zora, prije izlaska sunca - zadnja noćna straža) 

Sada bi mogli razumjeti zašto pisac spominje 'večer i jutro', ali samo ako čitamo cijeli kontekst vezan uz stvaranje. U tom kontekstu se 'jutro' odnosi na 'rano jutro' s kojom završava 'noć', a sa njom i jedan stvaralački dan.

• "Bog stvori…"             (stvaranje - početak i kraj dana) 1. dio ciklusa 
• "I bi večer i bi jutro"    (pauziranje - početak i kraj noći) 2. dio ciklusa 

Ovih par riječi bi prevodioci mogli i drugačije prevesti. Riječ "biti", "bi" (hebr. 'hayah') znači biti, dogoditi se, nastati, postati. Kao opcije u prevođenju ove riječi se mogu koristiti riječi "tako je došla (uslijedila, postala, nastala)"; "onda dođe (slijedi)". Neki prevodioci su to uzeli u obzir pa su napisali: 

"I [Bog stvori] svjetlost….[Onda] je došla (uslijedila) večer, a onda jutro. Bio je to prvi dan." (Postanak 1:3,5) 

Ovu i druge rečenice koje se odnose na stvaralačke dane možemo dodatno proširiti radi potpunog kontekstualnog razumijevanja:

"I [Bog tokom dnevne aktivnosti stvori] svjetlost….[Onda] je (nakon stvaranja svjetlosti) došla večer, a onda (je nakon noći uslijedilo) jutro. Bio je to prvi dan." (Postanak 1:5) 

"I [Bog tokom dnevne aktivnosti stvori] čovjeka….[Onda] je je (nakon stvaranja čovjeka) došla večer, a onda (je nakon noći uslijedilo) jutro. Bio je to šesti dan." (Postanak 1:23) 

Prvo je bio 'dan', a onda 'noć'. Ovaj ciklus [(dan - noć)] je vidljiv u cijeloj Bibliji. Od samog početka knjige Postanka nailazimo na tu činjenicu. Tako Bog kaže da će kiša padati "40 dana i 40 noći", te da nikad neće nestati "dana ni noći" (Postanak 7:4; 8:22). David je rekao da o zakonu Božjem razmišlja "dan i noć" (Psalmi 1:2; vidi Jošua 1:8); da je "danju i noću" osjećao pritisak zbog krivnje (32:4; 42:3). I drugi Božji sluge su koristili pojam "dan i noć" poput Salamuna, Jeremije, Nehemije, Luke i Isusa (1.Kraljevima 8:59; Jeremija 9:1; 33:20,25 Nehemija 1:6; 4:9; Luka 18:7). S druge strane se izraz "noć i dan" spominje samo kako bi se ukazalo na budnost i aktivnost koja je prisutna u vrijeme spavanja i odmaranja (1.Kraljevima 8:29; Izaija 27:3; Marko 5:5; 1. Solunjanima 2:9; 3:10; 2. Timoteju 1:3)

Logično je da 'dan' od 12 sati ne može započeti zalaskom sunca nego izlaskom. Samim tim i 'kalendarski dan' od 24 sata počinje danom. Zato se i zove 'dan'. Definicija dana se može izvesti iz teksta zapisanog u Levitskom zakonu gdje Bog kaže: 

"Zato ostanite na ulazu Šatora sastanka sedam dana, danju i noću…" (Levitski zakon 8:35; vidi 1.Ljetopisa 9:33) 

• 7 dana ⇒ "7 dana i noći"    (prvo svjetlo, a zatim tama) 
• dan ⇒ dan - noć 

Kad su u pitanju 'večer' i 'jutro', ta se dva vremenska termina ne odnose na dan od 24 sata. To se najbolje vidi u Božjoj zapovjedi o hramskom svijećnjaku koji je trebao noću osvjetljavati Svetište. U vezi toga piše:

"Neka Aron i njegovi sinovi vode brigu o tome da u šatoru sastanka, ispred zavjese koja zaklanja kovčeg svjedočanstva, uljanice gore pred Jehovom od večeri do jutra..." (Izlazak 27:21)

» od večeri do jutra « (uključuje noć – ne uključuje dan) – termin od 12 sati

Kao što vidimo svjetlo iz svijećnjaka je trebalo svijetliti cijelu noć, "od večeri do jutra" (usporedi Brojevi 9:15,21). 

• "bi veče" - termin kada se svijećnjak pali
• "bi jutro" - termin kada se svijećnjak gasi

To znači da je pisac knjige Postanka i Izlaska ta dva vremenska termina 'večer' i 'jutro' u oba konteksta koristio za početak i kraj 'noći' koji na zemlji traje 12 sati (u vrijeme ravnodnevnice). Kad nastupa 'jutro' završava 'noć' i noćni počinak, a započinje novi dan aktivnosti kojeg karakterizira dnevno svjetlo. Prema tome kad taj pisac piše: "i bi večer i bi jutro", on ukazuje na počinak (noć) s kojim je završavao svaki dan stvaranja. No, sam čin stvaranja je uslijedio tokom prvog dijela dana koji je započeo sa jutrom i završavao prije večeri. Taj prvi dio dana je za čovjeka vrijeme aktivnosti koje bi okvirno trajalo 12 sati i završavalo prije počinka. Tako imamo primjer prinošenja dnevne žitne žrtve na 'dan pomazanja' kada bi se uljem pomazanja postavio svećenik u službu tako što bi se prinosilo Gospodu "desetine efe bijeloga brašna za dar svagdašnji, polovinu ujutro, a polovinu uvečer" (Lev. zakon 6:20). Veliki svećenik je miomirisni tamjan također najprije prinosio 'ujutro' a zatim 'uvečer' (Izlazak 30:7,8). Isti pisac ovdje koristi termine 'jutro' i 'večer' u obrnutom redoslijedu, najprije jutro a zatim večer koji se odnose na dnevno razdoblje od 12 sati, a ne na cjelodnevno razdoblje od 24 sata koja bi uključivala dan i noć.

• DAN - od jutra do večeri (1. dio dana)
• NOĆ - od večeri do jutra (2. dio dana)

Pisac knjige Postanka je sve ovo imao u mislima kad je na slikovit način, koristeći dane od 24 sata, opisao svaku epohu stvaranja koja je imala vrijeme za stvaranje (1. dio dana) i vrijeme za pauziranje (2. dio dana). Stoga pojmovi 'večer' i 'jutro' nisu bili sinonimi za početak 'noći' i početak 'dana' nego su u spomenutom kontekstu bili sinonimi samo za početak i kraj 'noći', pa se stoga izjava "i bi večer i bi jutro" ne može koristiti za tvrdnju da kalendarski dan započinje zalaskom sunca kada nastupa večer. Da je pisac mislio stvaralačku aktivnost usporediti sa cjelovitim danom od 24 sata napisao bi: "i bi noć i bi dan", tako da talmudsko tumačenje nema oslonca u knjizi Postanka niti u drugim biblijskim knjigama. Kako je onda moguće da su svi povjerovali u židovski krivotvoreni model [(noć - dan)] ako taj model nije korišten u biblijska vremena? Postoji drugi argument kojeg židovski rabini zasnivaju na Pismu. Evo što o tome kaže Watchtower:  

"Kad je Jehova dao svom narodu zakon o Danu očišćenja (pomirenja), rekao im je: “Toga dana nemojte raditi nikakva posla. (...) Neka vam je to dan počinka, potpunog odmora. (...) Od večeri do večeri držite svoj dan počinka” (3. Mojsijeva 23:28, 32). U toj se zapovijedi oslikava gledište da svaki dan započinje uvečer, nakon zalaska sunca, a završava idući dan o zalasku sunca. Tako je Židovima dan trajao od večeri do večeri." (Stražarska kula 1.10.2008. str. 11) 

Da li ovo objašnjenje može opravdati "gledište da svaki dan započinje od večeri"? Prvo što zapažamo je da ova zapovijed o početku počinka nije vezana za tjedni sabat nego uz blagdanski sabat na 'Dan pomirenja' (Yom Kippur). Tada je postojao poseban razlog da 'dan počinka' počne navečer a ne ujutro. Pogledajmo kako glasi Božja odredba za taj najsvetiji blagdan: 

"Jehova je još rekao Mojsiju:  

“A desetog dana (dan-noć) tog sedmog mjeseca je Dan očišćenja. Tada održite sveti skup, žalujte (postite) zbog svojih grijeha i prinesite Jehovi žrtvu u vatri. Tog dana nemojte raditi nikakav posao jer je to dan za očišćenje od grijeha, dan u koji će se za vas izvršiti obred očišćenja pred Jehovom, vašim Bogom.  

Svatko tko tog dana ne bi žalovao zbog svojih grijeha neka se pogubi i tako ukloni iz svog naroda. Istrijebit ću iz naroda svakoga tko bi tog dana radio bilo kakav posao.  

Nemojte raditi nikakav posao. To je trajna odredba koje se trebate pridržavati iz naraštaja u naraštaj u svim mjestima u kojima živite. Neka vam taj (deseti) dan bude dan počinka, dan potpunog odmora. Počnite žalovati navečer devetog dana tog mjeseca. Držite dan počinka (sabat) od večeri do večeri.” (Levitski zakon 23:26-32) 

Mogli smo zapaziti da je Bog na Dan pomirenja zahtijevao da tog desetog dana (prvih 12 sati) budu potpuno spremni za očišćenje od svojih grijeha jer se tog dana održavao sveti skup (zbor) i obavljala posebna ceremonija za tu svrhu (vidi Lev. zakon 16:29-34). Žalovanje je bio oblik posta i odricanja od svega što raduje tijelo i dušu. Iako je žalovanje bilo vezano za deseti dan, koji je počinjao ujutro sa izlaskom sunca, Bog je ovom prilikom tražio da se sa postom započne 12 sati ranije, odnosno "navečer devetog dana" tj. 'od zalaska sunca devetog dana' tako da je post trajao “do večeri“ tj. 'do zalaska sunca desetog dana'. To znači da je između devetog i desetog kalendarskog dana bilo 'jutro', a ne večer jer je jutro dijelilo dva kalendarska dana.

Ako bi ovu odredbu o žalovanju primijenili na model 'noć - dan', tada bi žalovanje i post uključivalo punih 24 sata devetog dana, odnosno vrijeme od večeri do jutra i vrijeme od jutra do večeri devetog dana, čime bi deveti dan također bio blagdanski dan. Međutim, u ovoj odredbi je jasno rečeno da je samo 'deseti dan' namijenjen za blagdanski sabat koji je uključivao žalovanje i post. Deveti dan se ne spominje jer nije u pitanju cjeloviti dan od 24 sata, nego samo noć ili vrijeme od večeri do jutra s kojim je završavao taj deveti dan i počinjao deseti. Da bi žalovanje imalo pravi učinak, Izraelci su sa postom započeli o zalasku sunca devetog (9.) dana kako nitko ne bi mogao jesti ujutro prije početka desetog (10.) dana. Kad je ujutro s izlaskom sunca započeo deseti dan, oni su tokom prvog dijela blagdanskog dana od samog jutra već mogli osjetiti učinak posta koji ih je u nastavku dana sve do večeri trebao podsjećati na važnost kajanja zbog grijeha i mogućnosti očišćenja od svog Boga Jehove. Prema tome, ova odredba da se drži "dan počinka od večeri (9. dana) do večeri (10. dana)" je dana samo za taj blagdanski sabat na Dan očišćenja, a ne za ostale sabatne dane (dane počinka).

Treba uzeti u obzir da se vrijeme tjednog počinka odnosi samo na prvi dio dana od jutra do večeri jer je to vrijeme - koje je bilo određeno za svakodnevne poslove - trebalo počivati. Međutim, kad je nastupila večer, nastupilo bi vrijeme prirodnog počinka tokom kojeg se ljudi odmaraju i idu na noćni počinak tako da odredba o danu počinka vrijedi samo za prvi dio dana (12 sati), a ne za noć. Za razliku od tjednih 'sabata' ovaj blagdanski sabat na Dan pomirenja je trajao od večeri do večeri, odnosno 12 sati duže jer je uključivao i noć devetog dana i trajao tokom desetog dana sve do zalaska sunca i početka večeri kada je prestajala važiti odredba o počivanju od rada.

• ·        'od jutra do večeri (uključuje 'dan' - ne uključuje 'večer') - termin od 12 sati
• ·        od večeri do večeri (uključuje prvu 'večer' 9. dana i 10. 'dan'- ne uključuje drugu 'večer' 10. dana) - termin od 24 sata (noć i dan)

Iza ovih odredbi koje su važile za noć posta prije početka Dana pomirenja kao i za noć bdijenja tokom Pashe 14. nisana prije početka prvog dana Blagdana beskvasnih kruhova 15. nisana je Bog tražio od svog naroda duhovnu budnost tokom tih noći, pa se ta prethodna noć smatrala blagdanskim počinkom povezanim sa počinkom koji je uslijedio ujutro slijedećeg dana i trajao sve do večeri, ukupno 24 sata. Samim tim Božja odredba da drže "dan počinka (sabat) od večeri do večeri" nije mogla podupirati farizejsko gledište da kalendarski dani počinju navečer tako da oni ovaj primjer iz Pisma koriste kako bi kamuflirali ili sakrili grešku svojih otaca. Pitanje je da li današnji rabini vide tu grešku, jer ako je ne vide onda na neki način svojim tumačenjima stavljaju koprenu ili pokrivalo preko svojih očiju kao što piše: 

"Jer njihov je um otupio. I do današnjeg dana, kad se čita Stari zavjet, ta ista koprena zastire im um jer ona se može ukloniti samo po Kristu." (2.Korinćanima 3:14)

Ovo isto vrijedi za one koji prihvaćaju Krista, ali svojim tumačenjima izlaze iz biblijskih okvira. Budući da ne postoje biblijski argumenti koji bi podržavali model 'noć - dan' zanima nas kako je došlo do toga da su Židovi preuzeli taj model za svoj kalendar?

Biblijski kalendar kojeg je Bog postavio

Nakon što su izašli iz Egipta u mjesecu 'abibu' (nisan), Bog im je rekao da im taj proljetni mjesec nakon proljetnog ekvinocija (ravnodnevnice) treba biti prvi mjesec u kalendarskoj godini (Izlazak 12:2; 13:4). To je u skladu s godišnjim ciklusom u kojem se od proljetnog mjeseca nisana tokom prvih šest mjeseci priroda budi što traje do jesenske ravnodnevnice u 7. mjesecu ('tišriju') nakon koje se tokom slijedećih 6 mjeseci priroda vraća u mirovanje. Taj kalendarski ciklus je usklađen sa solarnom godinom u kojoj sunce određuje dva vremenska doba, prvo doba koje odgovara vremenu aktivnosti, a zatim drugo doba koje odgovara vremenu mirovanja. Ta dva doba po kojem nastupa najprije proljeće/ljeto, a zatim jesen/zima, su slična dnevnom ciklusu 'dan - noć' što se dovodi u vezu jedno s drugim u knjizi Postanka:

"Odsad na zemlji više nikad neće nestati ... ljeta ni zime, dana ni noći.” (Postanak 8:22)

• ljeto - zima  ⇒   (aktivnost zemlje - počinak zemlje)
• dan - noć     ⇒   (rad do večeri - počinak do jutra)

Ovo je biblijski dokaz da su Izraelci u početku koristili solarni kalendar u kojem se godina određuje po sunčevim ciklusima, a ne po mjesečevim. Dok se mjesečevi ciklusi ponavljaju svakih 30 dana (otprilike), sunčev ciklus se ponavlja svakih 365 dana (otprilike) pa je razumljivo da se godišnji kalendar određuje po suncu, a ne po mjesecu, jer se i dani računaju po suncu kad ono izlazi i zalazi a ne po mjesecu i njegovim noćnim mijenama (Postanak 1:3-5). Mjesec samo određuje vrijeme trajanja jednog kraćeg razdoblja unutar solarne godine.

Egipćani su imali solarni kalendar i kao takav su ga koristili i Izraelci dok su boravili u Egiptu. Egipćanima je Nova godina počinjala u ljeto pojavom zvijezde Sirius na jutarnjem nebu u mjesecu srpnju te su 'dan' započinjali izlaskom Sunca, jer se početak dana računao od jutra. No, oni nisu mjesece određivali po mjesečevim mijenama jer je svaki mjesec trajao 30 dana. S druge strane je Bog od Izraelaca tražio da mjesece računaju od pojave mladog mjeseca zbog čega su oni trajali oko 29 ili 30 dana. Zbog toga su morali ustanoviti i 13 mjesec kako bi ga uskladili s solarnim kalendarom jer je lunarni ciklus od 12 mjeseci imao prosječno 354 dana ili 9 dana manje od solarnog godišnjeg ciklusa. Zanimljivo je zapaziti da su Izraelci nakon izlaska iz Egipta od Boga dobili kalendar koji se razlikovao od egipatskog po pitanju određivanja početka računanje godina i mjeseci, ali nije mijenjao termin početka 'dana' kojeg su oni računali 'od izlaska sunca' ili od jutra kao i Egipćani. 

Po Božjoj odredbi slavljenja 'blagdana mladina' na početku svakog mjeseca se utvrđivao po mladom mjesecu koji je bio znak za sutrašnji prvi dan novog mjeseca. David je jednom rekao Jonatanu: 

"Evo, sutra je mladi mjesec i ja bih morao jesti s kraljem za stolom; ali me ti pusti da odem, da se sakrijem u polju do večera." (1.Samuelova 20:5).

Ove riječi je David mogao izgovoriti u sumrak nakon zalaska sunca zadnjeg dana u mjesecu kad se na nebu mogao vidjeti mlad mjesec koji je najavljivao sutrašnji 'blagdan mladina' i prvi dan slijedećeg mjeseca. Naime, prva stvarna prilika za uočavanje mladog mjeseca golim okom nastupa tek 30 do 45 minuta nakon zalaska Sunca, nisko na zapadnom horizontu. Vjerojatno se pojava mlađaka oglašavala trubom tako da je David znao da je sutrašnji dan blagdan mladog mjeseca. U psalmima stoji: "Trubite u rog za mlađaka, i za uštapa (punog mjeseca) na dan našeg blagdana (Pashe).” (Psalam 81:3-5). Budući da je prilikom susreta Davida i Jonatana sunce već zašlo, onda se izraz 'sutra' nije mogao odnositi na sutrašnji dan koji bi započeo 24 sata kasnije nakon sutrašnjeg zalaska sunca i večeri, nego na sutrašnji dan nakon prvog izlaska sunca kada se David trebao sakrivati u polju od tog jutra "do (sutrašnje) večeri", što znači da je taj sutrašnji dan mogao početi ujutro s izlaskom sunca. To je još jedan dokaz o računanju dana od jutra, a ne od večeri. 

Poganski kalendar kojeg su Židovi prihvatili

Kao što sa tim prvim godišnjim ciklusom 'jesen - zima', obradivo tlo miruje ili počiva, tako je kasnije usklađen i dnevni ciklus 'noć - dan' po kojem je najprije nastupilo vrijeme počinka (noć), nakon kojeg je nastupilo vrijeme aktivnosti (dan). Po ovom drugom modelu nova godina je počinjala u vrijeme mirovanja tokom zime, a novi dan u vrijeme mirovanja tokom noći. 

• zima - ljeto   ⇒   (počinak zemlje - aktivnost zemlje)
• noć - dan      ⇒   (počinak do jutra - rad do večeri)

Razmotrimo ovaj ciklus i saznajmo zašto je on prihvaćen. Iako nova vjerska godina po kalendaru počinje u proljeće početkom mjeseca nisana, Židovi su novu kalendarsku godinu obilježavaju u jesen početkom mjeseca tišrija (Roš Hašana). 

Napomena: Kada su Židovi u 6. stoljeću pr.n.e. završili u babilonskom ropstvu, morali su se integrirati u babilonski građanski i ekonomski sustav. Preuzeli su babilonska imena mjeseci (tako je biblijski „prvi mjesec“ postao Nisan, a „sedmi mjesec“ Tišri). Babilonci su imali proljetnu i jesensku novu godinu. 

• Proljetna Nova godina (Nisan): Označavala je žetvu ječma i buđenje prirode.
• Jesenska Nova godina (Tašrit): Označavala je vrijeme sjetve, ubiranje kasnih ljetnih plodova te obračunavanje poreza, dugova i zajmova.

Iako je proljetni festival Akitu (u mjesecu Nisanu) bio najvažniji državni i religijski događaj za kralja i boga Marduka, babilonska civilizacija je u praksi funkcionirala kroz dva ključna (polugodišnja) ekonomska i kalendarska ciklusa. Babilonska jesenska Nova godinu je počinjala u mjesecu Tašritu (što na akadskom jeziku doslovno znači "Početak"). Babilonski mjesec Tašritu bio je trenutak kada su započinjale nove civilne, pravne i porezne godine na cijelom Bliskom istoku. Budući da je u Babilonu to bio civilni, porezni i kraljevski početak godine, Židovi su ga prihvatili za svjetovne i poljoprivredne potrebe jer je jesenski ciklus u potpunosti odgovarao ekonomskim i poljoprivrednim potrebama s kojima su se susreli židovski prognanici u Babilonu. Budući da su Babilonci pridavali golemu važnost svojim jesenjim festivalima i sustavu računanja vlastitih civilnih godina, taj je utjecaj dodatno učvrstio židovsku praksu da se promjena same brojčane godine računa u jesen, a ne u proljeće. Zato su prihvatili jesenski Tašritu (hebrejski Tišri) kao početak građanske i kalendarske godine jer se savršeno poklapao s babilonskim civilnim računanjem vremena, ali i s njihovim vlastitim, drevnim poljoprivrednim ciklusom berbe na kraju godine. Zadržali su proljetni Nisan kao prvi mjesec prema Božjoj zapovijedi, ali isključivo u vjerske svrhe (za računanje blagdana poput Pashe). Prihvaćanje jesenskog kalendara je vjerojatno stvorilo napetost sa vjerskom novom godinom koja je počinjala u proljeće, ali je s druge strane odvojio židovski jesenski kalendar od babilonskog proljetnog kalendara koji je bio posvećen babilonskom vrhovnom bogu Marduku. Izraelci su stoga učinili kompromis koji je zadržao njihovu vjersku autonomiju i omogućio im suživot s dominantnim carstvom. Židovi nisu odbacili proljeće kao početak mjeseci. Naprotiv, zadržali su babilonsko ime za taj mjesec (Nisan), ali su strogo naglašavali da je taj mjesec posvećen Božjem izbavljenju Izraela (Pashi), a ne Mardukovoj pobjedi nad kaosom što je bio izravan teološki odgovor Babiloncima da Izraelski Bog kontrolira povijest, a ne Marduk. S druge strane, jesenji mjesec Tišri i blagdan Roš Hašana (što doslovno znači "glava godine") tradicijski označavaju godišnjicu stvaranja svijeta, odnosno stvaranja prvog čovjeka Adama. Izraelci su time razdvojili kalendar koji slavi povijest njihovog naroda (proljeće) od kalendara koji slavi stvaranje čitavog čovječanstva (jesen).

Drevni Babilonci su bili ti koji su strogo računali dan od zalaska do zalaska Sunca, jer je to savršeno odgovaralo njihovom lunarnom kalendaru (novi mjesec počinje tek kada se navečer ugleda prvi mlađak). Babilonci su tako po mjesečevim mijenama računali lunarnu godinu, te su po Mjesecu određivali i dnevni ciklus koji je počinjao zalaskom sunca. Izraelci su se prilagodili mezopotamskom (babilonskom) sustavu računanja dana od zalaska Sunca, što je postala standardna praksa u kasnijoj židovskoj tradiciji. Pri toj prilagodbi su morali biblijski sat vratiti 12 sati unazad ili 12 sati unaprijed kako bi npr. 1. nisan koji je počinjao ujutro s izlaskom sunca po novom računanju počeo 12 sati ranije ili 12 sati kasnije pri zalasku sunca. Nakon povratka iz Babilona, židovski su rabini ovaj udomaćeni babilonski sustav dublje integrirali u svoju teologiju kroz interpretaciju opisa stvaranja svijeta u Knjizi Postanka: „I bi večer, i bi jutro – dan prvi“ (Postanka 1:5). Budući da se 'večer' spominje prije 'jutra', rabinska tradicija je službeno kodificirala da židovski dan, sabat i svi blagdani počinju točno u sumrak čime su Božju riječ i zapovijedi izmijenili prema svojim novim tumačenjima. Na tu opasnost ih je Bog upozorio prije nego su došli u obećanu zemlju:

"Čuvaj se da ne zaboraviš Jehovu, Boga svoga, zanemarujući njegove zapovijedi, njegove uredbe i njegove zakone koje ti danas dajem." (Ponovljeni zakon 8:11)

Povijest Izraela je pokazala da su više puta zaboravili na svog Boga i njegove zapovjedi i uredbe. Iako su zbog toga bili kažnjeni i odvedeni u babilonsko ropstvo, oni su ponovo učinili istu grešku koja je očito utjecala na izmjene oko provođenja blagdana (Jeremija 3:21; 13:25; 18:15). Zato im je bilo rečeno:

 "... jer si Zakon svoga Boga zaboravio ..." (Hošea 4:6)

U Zakonu se spominjao samo proljetni kalendar, po kojem su određivali mjesečne cikluse i redoslijed svojih blagdana jer je Pasha bila prvi blagdan u godini (Izlazak 12:2). S druge strane se jesenski ciklus spominje kao početak poljoprivrednog ciklusa sjetve i žetve koja je počinjala s odmorom zemlje, tako da su na osnovu toga uspostavljene sabatne godine (svake 7. godine) i jubileji (svake 50. godine) kao vrijeme odmora. No, treba uzeti u obzir da je vrijeme odmora nastupalo na kraju sabatnih ciklusa, tako da sabat nije mogao označavati početak nekog razdoblja nego kraj pa je samim tim mogao postojati samo jesenski polugodišnji ciklus koji je trajao 6 mjeseci - od mjeseca Tišrija do mjeseca Nisana. Ovaj kraći ciklus (jesen-zima) je bio u sastavu cjelogodišnjeg ciklusa koji je počinjao u proljeće tako da nije bilo osnove stvarati službeni cjelogodišnji jesenski kalendarski koji bi parirao proljetnom kalendaru kojeg je Bog ustanovio i uveo u Zakon. Tako je bilo i s kalendarskim danom. Iako se nije izravno reklo da 'kalendarski dan' počinje s izlaskom sunca, po nekim odredbama se moglo znati kako je on funkcionirao po mjerilima koje su morali poštivati unutar jednog dana koji je počinjao i završavao s jutrom. Npr. svećenici su svakog dana prinosili žrtve paljenice. Uredba je glasila:

"Svaki dan prinosite dva jednogodišnja janjca bez mane kao trajnu paljenicu. Jedno janje prinosite jutrom, a drugo janje prinosite u suton." (Brojevi 28:3,4)

Druga žrtva je bila u suton nakon zalaska sunca tako da 'dan' nije završavao sa zalaskom sunca nego se nastavljao do jutra. To vidimo u situaciji kada se Arona i njegove sinove postavilo u službu. Nakon žrtve paljenice jedan dio mesa se trebao skuhati i pojesti zajedno s posvećenim kruhom, a dio koji se nije pojeo trebalo ga je spaliti "do jutra", tj. istog dana koji je završavao s jutrom, čime je s izlaskom sunca počinjao novi dan. Pogledajmo što piše:

"Ako bi nešto mesa žrtve koja se prinosi prilikom postavljanja u svećeničku službu i nešto kruha ostalo do jutra, neka se to što je ostalo spali." (Izlazak 29:31-34)

Kako možemo znati da je izraz 'do jutra' značio istog dana? U Levitskom zakonu je bilo zapovjeđeno za 'žrtve zajedništva' slijedeće:

"Meso žrtve zajedništva koja je prinesena kao zahvalnica neka se pojede tog istog dana..." (Lev. zakon 7:15)

Prema tome, izraz 'istog dana' značilo je 'do jutra' prije slijedećeg dana, tako da su to meso mogli koristiti tog istog dana navečer nakon zalaska sunca. Međutim, kad su počeli koristiti model 'noć / dan', onda su u tom slučaju svećenici trebali ostatke posvećenog mesa i kruha sa žrtvenika spaliti 'istog dana', do jutra nego 'istog dana' do početka večeri s kojim je završavao dan. To bi bio dokaz da su morali biti svjesni da nešto nije u redu s njihovim izmijenjenim kalendarskim 'danom' koji je pogrešno završavao sa zalaskom sunca. Imali su dovoljno izjava zapisanih u Bibliji koji govore da je dan počinjao s jutrom, a sa jutrom je počinjao svaki blagdan. Tako čitamo riječi kralja Salamuna koji je rekao da se hram gradi da se u njemu...

"... prinose žrtve paljenice ujutro i uvečer, na dane počinka (sabat), na mlađake (početak mjeseca) i na blagdane..." (2.Ljetopisa 2:4)

Kao što se jasno vidi, svaki 'dan' pa i 'dan počinka' je počinjao s jutrom kada se prinosila prvu žrtva paljenica a navečer druga s kojim je dan završavao. Da je 'dan' počinjao uvečer tada bi Salamun svoju izjavu prilagodio tom modelu i rekao da se prva žrtva paljenica prinosi uvečer ili u suton nakon zalaska sunca, ali to nije rekao jer je u njegovo vrijeme još uvijek važio model 'dan - noć'. Osim toga, mlađak ili mlad mjesec je bio najava novog mjeseca. On bi se pojavio navečer nakon čega bi se oglasile trube koje bi sutrašnji dan označile blagdanom i početkom novog mjeseca (Brojevi 10:10). Međutim, nakon uvedene izmjene, Židovi su utemeljili uredbu po kojoj su kalendarski 'dan' i 'mjesec' počinjali uvečer nakon zalaska sunca.

Kroz povijest Izraela se znalo dešavati da su u vrijeme zlih kraljeva zanemarivali slaviti Pashu, pa nije čudno što su bili spremni prilagoditi se odredbama oko određivanja početka dana, mjeseca i kalendarske godine kako bi se što više uskladili sa svjetovnim kalendarom poganskih naroda pod čijom su upravom živjeli. Nakon uzdizanja hasmonejske dinastije svećenika u 2. stoljeću pr.n.e., koja je sklopila savez i prijateljstvo sa Rimom i njihovog uplitanja u tadašnja politička previranja, jedna grupa Židova pod vodstvom hasida (pobožnih) se odvojila i osnovala u Kumramu svoju vjersku zajednicu poznatu kao 'eseni'. To su učinili jer su saduceji i farizeji uvodili promjene zbog kojih je narod ponovo 'zaboravio' Božje zakone. Oni su u Isusovo vrijeme bili poznati kao 'nazirejska sljedba' (od hebr. 'nazar' – odvojeni, posvećeni). Nastojali su održati duhovnu čistoću po pitanju Zakona kako se ne bi uprljali sa svijetom i svojom braćom koja su potpala pod utjecaj tadašnjeg svijeta, te su zadržali običaje svojih otaca. Iz pronađenih svitaka s Mrtvog mora je razvidno da su oni zadržali biblijski model računanja ‘dan-noć’ po kojem je kalendarski 'dan' započeo ujutro nakon izlaska sunca (Kumramski spisi - 4Q320 i 4Q321). To znači da su oni u to vrijeme pokrenuli pitanje kalendara. Sebe su smatrali jedinim čuvarima "vječnog saveza" i pravog znanja koje je Bog predao ljudima. Prema njihovom viđenju povijesti:

• Kalendar od 364 dana bio je onaj po kojem su računali Mojsije, David i svećenici Prvog hrama. Dokaz za to pronalazili su u samoj Tori – npr. u izvještaju o Potopu (Knjiga Postanka 7.i 8. pogl.), gdje 5 mjeseci traje točno 150 dana, što matematički odgovara isključivo mjesecima od 30 dana (što je isto onaj kalendar koji je opisan u Henokovoj knjizi koja je nastala u to vrijeme).
• Eseni su tvrdili da su jeruzalemski svećenici (Hasmonejci i Saduceji) u 2. stoljeću pr. Kr. sklopili kompromis s helenističkim (grčkim) vladarima i prihvatili njihov lunarni kalendar kao što su ranije prihvatili babilonski lunarnu kalendar.
• Za esene je promjena kalendara bila ravnopravna otpadništvu. Smatrali su da slavljenje blagdana po lunarnom kalendaru znači da Židovi u Jeruzalemu zapravo "slave dane tame" umjesto dana svjetlosti, čime skvrne Šabat i nanose Božji gnjev na cijelu naciju.

Kada duboko analiziramo tekstove, dolazimo do šokantnog zaključka: i eseni i jeruzalemski svećenici mogli su biti u pravu na temelju Pisma, ovisno o tome koje su biblijske retke koristili za svoje tvrdnje. To je stvorilo teološki paradoks koji je podijelio židovski narod. Znanstvenici danas smatraju da su u drevnom Izraelu vjerojatno postojala oba kalendara u različitim razdobljima ili su se koristila paralelno (solarni za poljoprivredu i računanje godina, lunarni za pučke blagdane), sve dok helenističko doba nije prisililo židovstvo da se odluči za samo jedan.

Do Isusovog vremena se mnogo toga desilo što je omogućilo da su saduceji i farizeji zadržali svjetovni model ‘noć-dan’ kako bi se uskladio sa rimskim modelom po kojem je dan završavao tokom noći nakon prestanka svih dnevnih aktivnosti. Isto tako su uveli promjenu kod računanja 'noći' koja je po hebrejskom računanju imala tri noćne straže, ali su kasnije prešli na grčku i rimsku podjelu noći na četiri straže. Razlika je samo u tome što je Rimljanima novi dan počinjao u ponoć s prijelazom iz druge u treću noćnu stražu, a Židovima (po babilonskom modelu) nešto ranije nakon zalaska sunca s prvom noćnom stražom. 

Rim je 37. pr.n.e. srušio hosmonejsku dinastiju i postavio Heroda Idumejca za kralja Judeje, pa je pod vlašću Rima taj lunarni kalendar službeno zadržan jer su Rimske vlasti po svojim političkim kriterijima postavljali velike svećenike u Jeruzalemu kojima je riječ pojedinih rabina bila mjerilo tumačenja Pisma, a ne riječ esena koji su ih optuživali za otpadništvo. Isus je dobro poznavao esene jer je i svoje apostole organizirao po njihovom ustroju. Čitao je i citirao njihove spise, a neki od njih su postali njegovi učenici. Budući da je i on bio posvećeni nazirej bio je poznat kao 'Nazarećenin' ili Nazorejac (grčk. nad-zo-rah'-yos od hebr. 'nazar' – odvojen, posvećen) što ujedno ima veze sa imenom mjesta Nazaret u kojem je odrastao jer ime tog grada sadrži ista slova kao i pojam Nazaren. S vremenom su se i Isusove učenike smatrali 'nazorejskom (grč. nazōraion) sljedbom' (Djela apostolska 24:5). Isus i njegovi učenici su se po pitanju obilježavanja Pashe najvjerojatnije priklonili esenima i njihovom izvornom modelu 'dan-noć' što ih je dodatno odvojilo od saduceja i farizeja koji su koristili službeni kalendar s poganskim modelom početka 'dana' uvečer nakon zalaska sunca. Zbog te razlike u određivanju kalendarskog dana se desilo da je Isus prije svoje smrti blagovao Pashu dan ranije od službenog blagdana što ćemo razmotriti tokom ovog istraživanja.

Nakon ovog uvida u tijek događaja smo otkrili da su prvi Izraelci 'dane' računali 'od izlaska do zalaska sunca', a da je 'noć' bila prijelazno doba između dva dana. Noć je bila samo vrijeme počinka, a ne početak novog dana. To nam potvrđuje i jedan primjer vezan za dan kad je Isus uskrsnuo. 

“A u prvi dan sedmice dođe Marija Magdalena na grob rano, dok je još bila tama, i vidje da je kamen odvaljen od groba.” (Ivan 20:1) 

“Nakon subote (tjednog šabata) u svanuće prvog dana u tjednu, Marija Magdalena i druga Marija došle su pogledati grob.” (Matej 28:1)

Iz izvještaja saznajemo da je Marija došla na grob nakon 'šabata' (sedmog dana), jer su ona i druge žene čekale da prođe šabat u kojem se nije smjelo obavljati određene poslove (Marko 16:1,2). Planirale su to obaviti ujutro na prvi dan sedmice. Zato su krenule na grob rano u zoru dok sunce nije još izašlo. Tada su u svanuće prvog dana otkrile da je Isus uskrsnuo. Pogledajmo što se zbilo uvečer tog istog dana: 

“A uvečer tog istog dana, prvog u tjednu, premda su zbog straha od Židova vrata bila zaključana ondje gdje su bili učenici, Isus je došao i stao na sredinu te im rekao: “Mir vama!” (Ivan 20:19) 

Što zapažamo? Prvi dan sedmice je uključivao jutro kad sunce izlazi (dan), a također i večer nakon što je sunce zašlo (noć). 

• Prvi dan sedmice (dan - noć), a ne (noć - dan) 

Ovo saznanje skida koprenu sa naših očiju, jer su mnogi poput mene u Bibliji na mnogo mjesta naišli na ovu činjenicu, ali je nisu mogli vidjeti zbog prihvaćanja tumačenja svoje Zajednice koja cijelo vrijeme ponavlja jednu te istu nebiblijsku tvrdnju koja se zasnivala na pogrešnom kalendaru tog vremena. Izgleda da ne znaju da iza te pogrešne tvrdnje stoje židovski rabini koji su izbacili Božje ime iz Pisma i pod pritiskom židovskih rabina odbacili izvorni židovski kalendar. Dovoljno je malo bolje obratiti pažnju onome što se krije iza pojedinih biblijskih stavaka pa da zaključimo kako je izgledao izvorni biblijski kalendar. Osim toga je potrebno razlučiti i vidjeti zašto i iz kojih razloga su pisci kršćanskih spisa u svojim tekstovima koristili i službeni židovski kalendar koji je odstupao od biblijskog. Sad kad smo spoznali da je biblijski 'dan' počinjao ujutro sa izlaskom sunca vidjet ćemo do kakvog je problema došlo kod obilježavanja Pashe nakon što su rabini pomjerili vrijeme 12 sati unazad i uveli model po kojem je dan počinjao nakon zalaska sunca.