PASHA I GOSPODINOVA VEČERA

 

(Luka 22:19)

Spomen na Kristovu smrt ima svoje mjesto u životu svakog kršćanina kao što je pashalna žrtva imala značajno mjesto u životu svakog Izraelca. No, oko židovske Pashe te Gospodinove posljednje večere postoje neke dileme o kojima bi trebalo nešto reći.  

Pasha ili Pesah (na hebrejskom doslovno "prolazak") je naziv za jedan od najvećih hebrejskih praznika koji je bio usko vezan za 'Blagdan beskvasnih kruhova'. Ova dva naziva su uzajamno vezani uz dva događaja jer je jedan događaj prethodio drugom koji ga je nadopunjavao. 

• Pasha - pashalna žrtva - smrt / spasenje prvorođenaca (noć 14. nisana) 
• Blagdan beskvasnih kruhova - izlazak iz Egipta (15. do 21. nisan) 

Ovdje je riječ o dva međusobno povezana blagdana. Nakon zalaska sunca je nastupila noć 14. nisana kojom se obilježavao otkup prvorođenaca po pashalnoj krvi, a preko njih i otkup cijelog Izraela nakon čega je slijedio 15. nisan kao sedmodnevni blagdanu beskvasnih kruhova kojim se obilježavao izlazak Izraelaca iz Egipta na putu prema obećanoj zemlji.

• 1. blagdan - "U suton četrnaestog dana prvog mjeseca slavite Pashu u čast Jehovi."

• 2. blagdan - "Petnaestog dana tog mjeseca počnite slaviti Blagdan beskvasnih kruhova u čast Jehovi."

Iako su to bila dva različita događaja, evanđelist Luka je napisao: 

“Približavao se Blagdan beskvasnih kruhova, zvan Pasha.” (Luka 22:1)

Mogli bi pomisliti da je razlog za taj zajednički naziv bio taj što se taj blagdan beskvasnih kruhova nadovezivao na prethodnu noć 14-tog nisana kada se uz pashalno janje također trebalo jesti beskvasne kruhove. Međutim, tokom Blagdana beskvasnih kruhova se više nije žrtvovalo pashalno janje pa nije bilo razloga da se taj sedmodnevni blagdan naziva 'Pasha' jer je riječ o dva odvojena događaja. Zato ćemo pravi razlog za taj zajednički naziv objasniti kasnije. 

Isus je kao i svaki Židov slavio Pashu, ali postoji dilema kada je sa svojim učenicima imao posljednju pashalnu večeru. Naime, po Ivanovom izvještaju to je bilo u večer 13-tog nisana jer je bio ubijen sljedećeg dana prije Pashe, dok je prema ostalim evanđeljima večeru održao 14-tog nisana na Pashu koju je Luka izjednačio s prvim danom Blagdana beskvasnih kruhova kada se jelo pashalno janje. Mnogi teolozi i iskreni istraživači Biblije su stoljećima bezuspješno pokušali riješiti tu dilemu tko je od evanđelista u pravu. Da bi ovom prilikom riješili tu dilemu najprije moramo vidjeti u koje vrijeme Židovi danas slave Pashu jer i tu postoje nesuglasice. Pogledajmo što o tome kaže Watchtower: 

"Hebrejski dan traje od zalaska sunca pa sve do slijedećeg zalaska sunca. Bog je zapovjedio da se pashalno janje zakolje na dan 14. nisana, ”između dvije večeri” (2. Mojsijeva 12:6, NS). Kad bi to bilo? Današnji Židovi drže se rabinskog gledišta da je janje trebalo biti zaklano pred kraj 14. nisana, između vremena kad je sunce počelo zalaziti (oko tri sata poslijepodne) i stvarnog zalaska. Zato su svoj seder držali nakon zalaska sunca, kad je počeo 15. nisan (Marko 1:32).

Mi, (Jehovini svjedoci) međutim, imamo dobar razlog da drugačije razumijemo ovaj izraz. U 5. Mojsijevoj 16:6 jasno je rečeno Izraelcima da ’žrtvuju pashu u predvečerje, o zalasku sunca’ (St). To ukazuje da se izraz ”između dvije večeri” odnosio na sumrak, od zalaska sunca (početak 14. nisana) pa do stvarnog mraka. Stari kuraitski Židovi razumjeli su to upravo na taj način, a tako čine i samarijanci do današnjeg dana." (Stražarska kula od 1. ožujka 1990, stranica 14.)

Što kaže Biblija? Kojim Židovima treba vjerovati jer ni oni nemaju ujednačeno gledište? Razlika između ta dva gledišta je u danu Pashe i vremenu pripreme koja za jedne počinje na kraju 14. nisana u 'predvečerje' neposredno prije zalaska sunca u povezanosti s 15. nisanom kada se jela pashalna žrtva, a za druge u 'predvečerje' nakon samog zalaska kada je započeo 14. nisan. Jehovini svjedoci su se priklonili ovom drugom modelu kojeg se drže kuraitski Židovi. Jedino u čemu se slažu je da hebrejski 'dan' od 24 sata traje od zalaska sunca pa sve do sljedećeg zalaska sunca, odnosno da započinje najprije sa noćnom tamom, a zatim sa dnevnim svjetlom po modelu 'noć - dan'. Međutim, oba gledišta bi mogla odstupiti od pravog termina obilježavanja ukoliko se utvrdi da su drevni Izraelci nakon izlaska iz Egipta 'dan' računali od izlaska sunca a ne od zalaska, što je razlika od 12 sati. Sada ćemo to razjasniti. 

"I bi veče i bi jutro, dan prvi." (Postanak 1:5) 

U ovih par riječi je puno toga rečeno, pa ne bi trebali na brzinu donositi zaključke jer možda ne piše ono što mi mislimo, nego nešto drugo. Da li je pisac s ovim mislio reći da je 'večer' (noć, tama) prvi dio kalendarskog 'dana', a 'jutro' (dan, svjetlost) drugi dio? Izgleda da mnogi kod čitanja ovih redaka misle upravo tako. I ja sam tako mislio dok se nisam suočio s problemom oko utvrđivanja točnog termina Pashe i izlaska. No, kad se suočite i sa ostalim tekstovima u Bibliji koji nakon analize upućuju da je kalendarski dan započinjao s izlaskom sunca, onda morate izjavu: "I bi veče i bi jutro", podrobnije analizirati u kontekstu onoga što je pisac mislio s tim reći.  

Da bi opisao šest stvaralačkih dana ili epoha stvaranja pisac ih je usporedio sa ljudskim danima. Sam čin stvaranja je vezan uz pojmove 'dan' i 'noć', odnosno uz 'svjetlost' (dan) i 'tamu' (noć). Pisac koristi te pojmove za Božji čin stvaranja koje čovjeka asocira na njegovu aktivnost tokom dnevne svjetlosti i pauziranja tokom noćne tame. Noć u tom smislu odvaja stvaralačke epohe jednu od druge. Samim tim prvo nastupa dnevna svjetlost potrebna za aktivnost, a zatim noćna tama za odmor i pauziranje pred novi ciklus stvaranja. Noć je završetak dnevnog ciklusa, a ne početak.  

Zašto onda pisac spominje večer i jutro? Uzmimo u obzir da se najprije spominje stvaralačka aktivnost tokom dnevne svjetlosti, a zatim večer i jutro s kojim taj dan završava. Večer i jutro su samo početak i kraj 'noći' ili noćne faze pauziranja i odmaranja nakon koje dolazi novi dan stvaranja. To možemo lako utvrditi iz Biblije koja spominje razne dijelove dana i noći. U vezi toga piše: 

"U hebrejskim knjigama Biblije za pojedine se dijelove dana upotrebljavaju uobičajeni izrazi kao što su “jutro”, “podne” i “predvečerje” (1. Mojsijeva 24:11; 5. Mojsijeva 28:29; 1. Kraljevima 18:26). Hebreji su noć dijelili na tri straže od kojih je svaka trajala otprilike četiri sata, no kasnije su prešli na grčku i rimsku podjelu noći na četiri straže. Isus je očito na umu imao tu podjelu vremena kad je rekao: “Bdijte, jer ne znate kada dolazi gospodar kuće, da li uvečer ili u ponoć ili kad se oglase pijetlovi ili rano ujutro” (Marko 13:35). Prva straža bila je “uvečer”, odnosno od zalaska sunca do 21 sat. Druga je završavala “u ponoć”, a treća kad bi se “oglasili pijetlovi”, otprilike u tri ujutro. Posljednja, četvrta straža bila je “rano ujutro” i trajala je do izlaska sunca. U evanđeljima se spominje da je Isus jednom hodao po Galilejskom moru upravo za vrijeme “četvrte noćne straže” (Matej 14:23-26) ." (Stražarska kula 2011.1.5. str.15)

Dan (12 sati) 

• Za svjetlosni dio dana kojim dominira sunčeva svjetlost piše da u "danu ima 12 sati", a to se moglo utvrditi pomoću sunčanog sata podijeljenog u 12 dijelova (Ivan 11:9). 

Noć (3 ili 4 noćne straže) 

• večer (od zalaska sunca - prva noćna straža) 
• jutro (zora, prije izlaska sunca - zadnja noćna straža) 

Sada bi mogli razumjeti zašto pisac spominje 'večer i jutro', ali samo ako čitamo cijeli kontekst vezan uz stvaranje. U tom kontekstu se 'jutro' odnosi na 'rano jutro' s kojom završava 'noć', a sa njom i jedan stvaralački dan.

• "Bog stvori…"             (stvaranje - početak i kraj dana) 1. dio ciklusa 
• "I bi večer i bi jutro"    (pauziranje - početak i kraj noći) 2. dio ciklusa 

Ovih par riječi bi prevodioci mogli i drugačije prevesti. Riječ "biti", "bi" (hebr. hayah) znači biti, dogoditi se, nastati, postati. Kao opcije u prevođenju ove riječi se mogu koristiti riječi "tako je došla (uslijedila, postala, nastala)"; "onda dođe (slijedi)". Neki prevodioci su to uzeli u obzir pa su napisali: 

"I [Bog stvori] svjetlost….[Onda] je došla (uslijedila) večer, a onda jutro. Bio je to prvi dan." (Postanak 1:3,5) 

Ovu i druge rečenice koje se odnose na stvaralačke dane možemo dodatno proširiti radi potpunog kontekstualnog razumijevanja:

"I [Bog tokom dnevne aktivnosti stvori] svjetlost….[Onda] je (nakon stvaranja svjetlosti) došla večer, a onda (je nakon noći uslijedilo) jutro. Bio je to prvi dan." (Postanak 1:5) 

"I [Bog tokom dnevne aktivnosti stvori] čovjeka….[Onda] je je (nakon stvaranja čovjeka) došla večer, a onda (je nakon noći uslijedilo) jutro. Bio je to šesti dan." (Postanak 1:23) 

Prvo je bio 'dan', a onda 'noć'. Ovaj ciklus [(dan - noć)] je vidljiv u cijeloj Bibliji. Od samog početka knjige Postanka nailazimo na tu činjenicu. Tako Bog kaže da će kiša padati "40 dana i 40 noći", te da nikad neće nestati "dana ni noći" (Postanak 7:4; 8:22). David je rekao da o zakonu Božjem razmišlja "dan i noć" (Psalmi 1:2; vidi Jošua 1:8); da je "danju i noću" osjećao pritisak zbog krivnje (32:4; 42:3). I drugi Božji sluge su koristili pojam "dan i noć" poput Salamuna, Jeremije, Nehemije, Luke i Isusa (1.Kraljevima 8:59; Jeremija 9:1; 33:20,25 Nehemija 1:6; 4:9; Luka 18:7). 

Logično je da 'dan' od 12 sati ne može započeti zalaskom sunca nego izlaskom. Samim tim i kalendarski 'dan' od 24 sata počinje danom. Zato se i zove 'dan'. Definicija dana se može izvesti iz teksta zapisanog u Levitskom zakonu gdje Bog kaže: 

"Zato ostanite na ulazu Šatora sastanka sedam dana, danju i noću…" (Levitski zakon 8:35; vidi 1.Ljetopisa 9:33) 

• 7 dana ⇒ "7 dana i noći"    (prvo svjetlo, a zatim tama) 
• dan ⇒ dan - noć 

Kad su u pitanju 'večer' i 'jutro', ta se dva vremenska termina ne odnose na dan od 24 sata. To se najbolje vidi u Božjoj zapovjedi o hramskom svijećnjaku koji je trebao noću osvjetljavati Svetište. U vezi toga piše:

"Neka Aron i njegovi sinovi vode brigu o tome da u šatoru sastanka, ispred zavjese koja zaklanja kovčeg svjedočanstva, uljanice gore pred Jehovom od večeri do jutra..." (Izlazak 27:21) 

Kao što vidimo svjetlo iz svijećnjaka je trebalo svijetliti cijelu noć, "od večeri do jutra". To znači da je pisac knjige Postanka i Izlaska ta dva vremenska termina 'večer' i 'jutro' u oba konteksta koristio za početak i kraj 'noći' koji na zemlji traje 12 sati (u vrijeme ravnodnevnice). Kad nastupa 'jutro' završava 'noć' i noćni počinak, a započinje novi dan aktivnosti kojeg karakterizira dnevno svjetlo. Prema tome kad taj pisac piše: "i bi večer i bi jutro", on ukazuje na počinak (noć) s kojim je završio svaki dan stvaranja. No, sam čin stvaranja je uslijedio tokom prvog dijela dana koji je započeo sa jutrom i završavao prije večeri. Taj prvi dio dana je za čovjeka vrijeme aktivnosti koje bi okvirno trajalo 12 sati i završavalo prije počinka. Tako imamo primjer prinošenja dnevne žitne žrtve na 'dan' kada bi se uljem pomazanja postavio svećenik u službu tako što bi se prinosilo Gospodu "desetinu efe bijeloga brašna za dar svagdašnji, polovinu ujutro, a polovinu uvečer" (Lev. zakon 6:20). Veliki svećenik je miomirisni tamjan također najprije prinosio 'ujutro' a zatim 'uvečer' (Izlazak 30:7,8). Isti pisac ovdje koristi termine 'jutro' i 'večer' u obrnutom redoslijedu, najprije jutro a zatim večer koji se odnose na dnevno razdoblje od 12 sati, a ne na cjelodnevno razdoblje od 24 sata koja bi uključivala dan i noć.

• DAN - od jutra do večeri (1. dio dana)
• NOĆ - od večeri do jutra (2. dio dana)

Pisac knjige Postanka je sve ovo imao u mislima kad je na slikovit način, koristeći dane od 24 sata, opisao svaku epohu stvaranja koja je imala vrijeme za stvaranje (1. dio dana) i vrijeme za pauziranje (2. dio dana). Stoga pojmovi 'večer' i 'jutro' nisu bili sinonimi za 'noć' i 'dan' nego su u spomenutom kontekstu bili sinonimi samo za 'noć', pa se stoga izjava "i bi večer i bi jutro" ne može koristiti za tvrdnju da kalendarski dan započinje zalaskom sunca kada nastupa večer. Da je pisac mislio na cjeloviti dan napisao bi: "i bi noć i bi dan", tako da talmudsko tumačenje nema oslonca u knjizi Postanka niti u drugim biblijskim knjigama. Kako je onda moguće da su svi povjerovali u židovski krivotvoreni model [(noć - dan)] ako taj model nije korišten u biblijska vremena? Postoji drugi argument kojeg židovski rabini zasnivaju na Pismu. Evo što o tome kaže Watchtower:  

"Kad je Jehova dao svom narodu zakon o Danu očišćenja (pomirenja), rekao im je: “Toga dana nemojte raditi nikakva posla. (...) Neka vam je to dan počinka, potpunog odmora. (...) Od večeri do večeri držite svoj dan počinka” (3. Mojsijeva 23:28, 32). U toj se zapovijedi oslikava gledište da svaki dan započinje uvečer, nakon zalaska sunca, a završava idući dan o zalasku sunca. Tako je Židovima dan trajao od večeri do večeri." (Stražarska kula 1.10.2008. str. 11) 

Da li ovo objašnjenje može opravdati "gledište da svaki dan započinje od večeri"? Prvo što zapažamo je da ova zapovijed o početku počinka nije vezana za tjedni sabat nego uz blagdanski sabat na 'Dan pomirenja' (Yom Kippur). Tada je postojao poseban razlog da 'dan počinka' počne navečer a ne ujutro. Pogledajmo kako glasi Božja odredba za taj najsvetiji blagdan: 

"Jehova je još rekao Mojsiju:  

“A desetog dana (dan-noć) tog sedmog mjeseca je Dan očišćenja. Tada održite sveti skup, žalujte (postite) zbog svojih grijeha i prinesite Jehovi žrtvu u vatri. Tog dana nemojte raditi nikakav posao jer je to dan za očišćenje od grijeha, dan u koji će se za vas izvršiti obred očišćenja pred Jehovom, vašim Bogom.  

Svatko tko tog dana ne bi žalovao zbog svojih grijeha neka se pogubi i tako ukloni iz svog naroda. Istrijebit ću iz naroda svakoga tko bi tog dana radio bilo kakav posao.  

Nemojte raditi nikakav posao. To je trajna odredba koje se trebate pridržavati iz naraštaja u naraštaj u svim mjestima u kojima živite. Neka vam taj (deseti) dan bude dan počinka, dan potpunog odmora. Počnite žalovati navečer devetog dana tog mjeseca. Držite dan počinka (sabat) od večeri do večeri.” (Levitski zakon 23:26-32) 

Mogli smo zapaziti da je Bog na Dan pomirenja zahtijevao da tog desetog dana budu potpuno spremni za očišćenje od svojih grijeha. Žalovanje je bio oblik posta i odricanja od svega što raduje tijelo i dušu. Iako je žalovanje bilo vezano za deseti dan, koji je počinjao ujutro sa izlaskom sunca, Bog je ovom prilikom tražio da se sa postom započne ranije, odnosno "navečer devetog dana". To znači da je između devetog i desetog kalendarskog dana bilo 'jutro', a ne večer. 

Da bi žalovanje imalo pravi učinak, Izraelci su sa postom započeli o zalasku sunca devetog (9.) dana kako nitko ne bi mogao jesti ujutro prije početka desetog (10.) dana. Kad je ujutro s izlaskom sunca započeo deseti dan, oni su tokom prvog dijela dana već mogli osjetiti učinak posta koji ih je u nastavku dana sve do večeri trebao podsjećati na važnost kajanja zbog grijeha i mogućnosti očišćenja od svog Boga Jehove. Prema tome, ova odredba da se drži "dan počinka od večeri (9. dana) do večeri (10. dana)" je dana samo za taj blagdanski sabat na Dan očišćenja, a ne za ostale sabatne dane (dane počinka). Treba uzeti u obzir da se vrijeme tjednog počinka odnosi samo na prvi dio dana od jutra do večeri jer je to vrijeme koje je bilo određeno za svakodnevne poslove trebalo počivati. Međutim, kad je nastupila večer, nastupilo bi vrijeme prirodnog počinka tokom kojeg se ljudi odmaraju i idu na noćni počinak tako da odredba o danu počinka vrijedi samo za prvi dio dana, ukupno 12 sati. Za razliku od tjednih 'sabata' ovaj blagdanski 'sabat' na Dan pomirenja je trajao 12 sati duže jer je uključivao i noć devetog dana i trajao tokom desetog dana sve do večeri. Prema tome, za noć prije Dana pomirenja kao i za noć Pashe prije Blagdana beskvasnih kruhova je Bog tražio od svog naroda budnost i bdijenje tokom tih noći, pa se ta prethodna noć smatrala blagdanskim počinkom povezanim sa počinkom koji je uslijedio ujutro slijedećeg dana i trajao sve do večeri, ukupno 24 sata. Samim tim Božja odredba da drže "dan počinka (sabat) od večeri do večeri" nije mogla podupirati farizejsko gledište da kalendarski dani počinju navečer tako da oni ovaj primjer iz Pisma koriste kako bi kamuflirali ili sakrili grešku svojih otaca. Pitanje je da li današnji rabini vide tu grešku, jer ako je ne vide onda na neki način svojim tumačenjima stavljaju koprenu ili pokrivalo preko svojih očiju kao što piše: 

"Jer njihov je um otupio. I do današnjeg dana, kad se čita Stari zavjet, ta ista koprena zastire im um jer ona se može ukloniti samo po Kristu" (2.Korinćanima 3:14)

Ovo isto vrijedi za one koji prihvaćaju Krista ali svojim tumačenjima izlaze iz biblijskih okvira. Budući da ne postoje biblijski argumenti koji bi podržavali model 'noć / dan' zanima nas kako je došlo do toga da su Židovi preuzeli taj model za svoj kalendar? Nakon što su izašli iz Egipta u mjesecu 'abibu' (nisan), Bog im je rekao da im taj proljetni mjesec nakon proljetnog ekvinocija (ravnodnevnice) treba biti prvi mjesec u kalendarskoj godini (Izlazak 12:2; 13:4). To je u skladu s godišnjim ciklusom u kojem se tokom prvih šest mjeseci priroda budi što traje do jesenske ravnodnevnice u 7. mjesecu ('tišriju') nakon koje se tokom slijedećih 6 mjeseci priroda vraća u mirovanje. Taj kalendarski ciklus je usklađen sa solarnom godinom u kojoj sunce određuje dva vremenska doba, prvo doba koje odgovara vremenu aktivnosti, a zatim drugo doba koje odgovara vremenu mirovanja. Ta dva doba po kojem nastupa najprije proljeće/ljeto, a zatim jesen/zima, su slična dnevnom ciklusu 'dan - noć' što se se dovodi u vezu jedno s drugim u knjizi Postanka:

"Odsad na zemlji više nikad neće nestati ... ljeta ni zime, dana ni noći.” (Postanak 8:22)

• ljeto / zima ............. (aktivnost zemlje / počinak zemlje)
• dan / noć  ...............(rad do večeri / počinak do jutra)

Ovo je biblijski dokaz da su Izraelci u početku koristili solarni kalendar u kojem se godina određuje po sunčevim ciklusima, a ne po mjesečevim. Dok se mjesečevi ciklusi ponavljaju svakih 30 dana (otprilike), sunčev ciklus se ponavlja svakih 365 dana (otprilike) pa je razumljivo da se godišnji kalendar određuje po suncu, a ne po mjesecu, jer se i dani računaju po suncu kad ono izlazi i zalazi a ne po mjesecu i njegovim noćnim mijenama (Postanak 1:3-5). Mjesec samo određuje vrijeme trajanja jednog kraćeg razdoblja unutar solarne godine. Egipćani su imali solarni kalendar i kao takav su ga koristili i Izraelci dok su boravili u Egiptu. Egipćani su dan započinjali izlaskom Sunca, jer se početak dana i mjeseca računao od jutra. Pojava mladog mjeseca je bio znak za sutrašnji dan novog mjeseca kojeg su Izraelci obilježavali kao blagdan mladog mjeseca ili mladine. David je jednom rekao Jonatanu: "Evo sutra je mlađak" jer se vjerojatno u suton nakon zalaska sunca pojavio mlad mjesec (1.Samuelova 20:5). Budući da je sunce već zašlo, onda se izraz 'sutra' odnosi na kalendarski dan koji počinje teći od sutrašnjeg jutra što znači da nije započeo sa zalaskom sunca. To je još jedan dokaz o računanju dana od jutra, a ne od večeri. Budući da su svaki novi mjesec računali od mlađaka, morali su ustanoviti i 13 mjesec kako bi ga uskladili s solarnim kalendarom. Međutim, Židovi su kasnije to zamijenili s lunarnim (mjesečevim) godišnjim kalendarom koji je imao prosječno 354 dana, kojeg su također morali uskladiti sa solarnom godinom. Osim toga imali su i građanski kalendar po kojem se se mjeseci, a samim tim i dani i godine računali od prvog dana, prvog kalendarskog mjeseca 'tišrija' nakon jesenske ravnodnevnice. Kao što sa tim prvim godišnjim ciklusom 'jesen / zima', obradivo tlo miruje ili počiva, tako je kasnije usklađen i dnevni ciklus 'noć / dan' po kojem je najprije nastupilo vrijeme počinka (noć), nakon kojeg je nastupilo vrijeme aktivnosti (dan). Tako je po ovom drugom modelu nova godina započela u vrijeme mirovanja tokom zime, a novi dan u vrijeme mirovanja tokom noći.

• zima / ljeto .......... (počinak zemlje / aktivnost zemlje)
• noć / dan ............. (počinak do jutra / rad do večeri)

Iako nova godina po kalendaru počinje u proljeće početkom mjeseca nisana, Židovi novu godinu obilježavaju u jesen početkom mjeseca tišriju (Roš Hašana) kada se mijenja kalendarska godina. Taj lunarno-solarni kalendar su prakticirali Babilonci, a Židovi su ga prihvatili nakon izlaska iz babilonskog ropstva te su usvojili i babilonske nazive za svih dvanaest mjeseci. Ukoliko su Babilonci po mjesečevim mijenama računali lunarnu godinu, vjerojatno su po mjesecu određivali i dnevni ciklus koji je počinjao zalaskom sunca. Činjenica je da sa zalaskom sunca završava dan, dok je noć samo prijelaz u novi dan. No, ukoliko su Babilonci sa zalaskom sunca računali početak novog dan, onda su s vremenom i Izraelci prihvatili taj dnevni ciklus 'noć / dan' i po njemu uskladili svoje blagdane. 

Židovi su imali turbulentnu povijest. Zbog svog porobljavanja od strane drugih naroda morali su živjeti pod društvenom sistemima Babilona, Perzije, Grčke i Rima koji su imali drugačiji model kalendarskog računanja od njihovog. Nema povijesnog zapisa po kojem bi mogli ustvrditi kada je došlo do te promjene, pa bi se moglo pretpostavljati da je to bilo najkasnije u vrijeme helenizacije kada su se mnogi Leviti i svećenici zajedno sa narodom počeli prilagođavati načinu života Grka. Na tu opasnost ih je Bog upozorio prije nego su došli u obećanu zemlju:

"Čuvaj se da ne zaboraviš Jehovu, Boga svoga, zanemarujući njegove zapovijedi, njegove uredbe i njegove zakone koje ti danas dajem." (Ponovljeni zakon 8:11)

Povijest Izraela je pokazala da su više puta zaboravili na svog Boga i njegove zapovjedi i uredbe. Iako su zbog toga bili kažnjeni i odvedeni u babilonsko ropstvo, oni su ponovo učinili istu grešku koja je očito utjecala na izmjene oko provođenja blagdana (Jeremija 3:21; 13:25; 18:15). Zato im je bilo rečeno:

 "... jer si Zakon svoga Boga zaboravio ..." (Hošea 4:6)

U Zakonu se nije spominjao kalendar ali se po nekim odredbama moglo znati kako je on funkcionirao po mjerilima koje su morali poštivati unutar jednog dana koji je počinjao i završavao s jutrom. Npr. svećenici su svakog dana prinosili žrtve paljenice. Uredba je glasila:

"Svaki dan prinosite dva jednogodišnja janjca bez mane kao trajnu paljenicu. Jedno janje prinosite jutrom, a drugo janje prinosite u suton." (Brojevi 28:3,4)

Druga žrtva je bila u suton nakon zalaska sunca tako da 'dan' nije završavao sa zalaskom sunca nego se nastavljao do jutra. To vidimo u situaciji kada se Arona i njegove sinove postavilo u službu. Nakon žrtve paljenice jedan dio mesa se trebao skuhati i pojesti zajedno s posvećenim kruhom, a dio koji se nije pojeo trebalo ga je spaliti "do jutra", tj. istog dana koji je završavao s jutrom.

"Ako bi nešto mesa žrtve koja se prinosi prilikom postavljanja u svećeničku službu i nešto kruha ostalo do jutra, neka se to što je ostalo spali." (Izlazak 29:31-34)

Kako možemo znati da je izraz 'do jutra' značio istog dana? U Levitskom zakonu je bilo zapovjeđeno za 'žrtve zajedništva' slijedeće:

"Meso žrtve zajedništva koja je prinesena kao zahvalnica neka se pojede tog istog dana..." (Lev. zakon 7:15)

Prema tome, izraz 'istog dana' značilo je 'do jutra' prije slijedećeg dana, tako da su to meso mogli koristiti i navečer nakon zalaska sunca. Međutim, kad su počeli koristiti model 'noć / dan', onda su u tom slučaju svećenici trebali ostatke posvećenog mesa i kruha sa žrtvenika spaliti istog dana, odnosno do početka sutona s kojim je završavao dan. To bi bio dokaz da su morali biti svjesni da nešto nije u redu s njihovim izmijenjenim kalendarskim 'danom' koji je završavao sa zalaskom sunca. Imali su dovoljno izjava zapisanih u Bibliji koji govore da je dan počinjao s jutrom, a sa jutrom je počinjao svaki blagdan. Tako čitamo riječi kralja Salamuna koji je rekao da se hram gradi da se u njemu...

"... prinose žrtve paljenice ujutro i uvečer, na dane počinka (sabat), na mlađake (početak mjeseca) i na blagdane..." (2.Ljetopisa 2:4)

Kao što se jasno vidi, svaki 'dan' pa i 'dan počinka' je počinjao s jutrom kada se prinosila prvu žrtva paljenica a navečer druga. Da je 'dan' počinjao uvečer tada bi Salamun svoju izjavu prilagodio tom modelu i rekao da se prva žrtva paljenica prinosi uvečer ili u suton nakon zalaska sunca, ali to nije rekao jer je u njegovo vrijeme još uvijek važio model 'dan - noć'. Osim toga, mlađak ili mlad mjesec je bio najava novog mjeseca. On bi se pojavio navečer, ali bi se 'ujutro' nakon izlaska sunca trebalo trubiti u trube i tako označiti početak mjeseca (Brojevi 10:10). Međutim, nakon uvedene izmjene, Židovi su utemeljili uredbu po kojoj su kalendarski 'dan' i 'mjesec' počinjali uvečer nakon zalaska sunca.

Kroz povijest Izraela se znalo dešavati da su u vrijeme zlih kraljeva zanemarivali slaviti Pashu, pa nije čudno što su bili spremni prilagoditi se odredbama oko određivanja početka dana, mjeseca i kalendarske godine kako bi se što više uskladili sa svjetovnim kalendarom poganskih naroda pod čijom su upravom živjeli. Nakon uzdizanja hasmonejske dinastije svećenika u 2. stoljeću pr.n.e., koja je sklopila savez i prijateljstvo sa Rimom i njihovog uplitanja u tadašnja politička previranja, jedna grupa Židova pod vodstvom hasida (pobožnih) se odvojila i osnovala u Kumramu svoju vjersku zajednicu poznatu kao 'eseni'. To su učinili jer su saduceji i farizeji uvodili promjene zbog kojih je narod ponovo 'zaboravio' Božje zakone. Oni su u Isusovo vrijeme bili poznati kao 'nazirejska sljedba' (od hebr. 'nazar' – odvojeni, posvećeni). Nastojali su održati duhovnu čistoću po pitanju Zakona kako se ne bi uprljali sa svijetom i svojom braćom koja su potpala pod utjecaj tadašnjeg svijeta, te su zadržali običaje svojih otaca. Iz pronađenih svitaka s Mrtvog mora je razvidno da su oni zadržali biblijski model računanja ‘dan-noć’ po kojem je kalendarski 'dan' započeo ujutro nakon izlaska sunca (Kumramski spisi - 4Q320 i 4Q321). 

Do Isusovog vremena se mnogo toga desilo što je omogućilo da su saduceji i farizeji prihvati svjetovni model ‘noć-dan’ kako bi se uskladio sa grčko-rimskim modelom po kojem je dan završavao tokom noći nakon prestanka svih dnevnih aktivnosti. Isto tako su uveli promjenu kod računanja 'noći' koja je po hebrejskom računanju imala tri noćne straže, ali su kasnije prešli na grčku i rimsku podjelu noći na četiri straže. Razlika je samo u tome što je Rimljanima novi dan počinjao u ponoć s trećom noćnom stražom, a Židovima (po novom modelu) nešto ranije nakon zalaska sunca s prvom noćnom stražom. 

Rim je 37. pr.n.e. srušio hosmonejsku dinastiju i postavio Heroda Idumejca za kralja Judeje, pa je moguće da je pod vlašću Rima taj model zaživio jer su Rimske vlasti po svojim političkim kriterijima postavljali velike svećenike u Jeruzalemu kojima eseni nisu pridavali nikakvu vrijednost. Isus je dobro poznavao esene jer je i svoje apostole organizirao po njihovom ustroju. Čitao je i citirao njihove spise, a neki od njih su postali njegovi učenici. Budući da je i on bio posvećeni nazirej bio je poznat kao 'Nazarećenin' ili Nazorejac (grčk. nad-zo-rah'-yos od hebr. 'nazar' – odvojen, posvećen) što ujedno ima veze sa imenom mjesta Nazaret u kojem je odrastao. S vremenom su se i Isusove učenike smatrali 'nazorejskom (grč. nazōraion) sljedbom' (Djela apostolska 24:5). Isus i njegovi učenici su se po pitanju obilježavanja Pashe priklonili esenima i njihovom izvornom modelu 'dan / noć' što ih je dodatno odvojilo od saduceja i farizeja koji su koristili službeni kalendar s poganskim modelom početka dana nakon zalaska sunca. Zbog te razlike je Isus prije svoje smrti blagovao Pashu dan ranije od službenog blagdana.

Nakon ovog uvida u tijek događaja smo otkrili da su prvi Izraelci 'dane' računali od izlaska do zalaska sunca, a da je 'noć' bila prijelazno doba između dva dana. Noć je bila samo vrijeme počinka, a ne početak novog dana. To nam potvrđuje i jedan primjer vezan za dan kad je Isus uskrsnuo. 

“A u prvi dan sedmice dođe Marija Magdalena na grob rano, dok je još bila tama, i vidje da je kamen odvaljen od groba.” (Ivan 20:1) 

“Nakon subote (tjednog šabata) u svanuće prvog dana u tjednu, Marija Magdalena i druga Marija došle su pogledati grob.” (Matej 28:1)

Iz izvještaja saznajemo da je Marija došla na grob nakon 'šabata' (sedmog dana), jer su ona i druge žene čekale da prođe šabat u kojem se nije smjelo obavljati određene poslove (Marko 16:1,2). Planirale su to obaviti ujutro na prvi dan sedmice. Zato su krenule na grob rano u zoru dok sunce nije još izašlo. Tada su u svanuće prvog dana u tjednu otkrile da je Isus uskrsnuo. Pogledajmo što se zbilo uvečer tog istog dana: 

“A uvečer tog istog dana, prvog u tjednu, premda su zbog straha od Židova vrata bila zaključana ondje gdje su bili učenici, Isus je došao i stao na sredinu te im rekao: “Mir vama!” (Ivan 20:19) 

Što zapažamo? Prvi dan sedmice je uključivao jutro kad sunce izlazi (dan), a također i večer nakon što je sunce zašlo (noć). 

• Prvi dan sedmice (dan - noć), a ne (noć - dan) 

Ovo saznanje skida koprenu sa naših očiju, jer su mnogi poput mene u Bibliji na mnogo mjesta naišli na ovu činjenicu, ali je nisu mogli vidjeti zbog prihvaćanja tumačenja svoje zajednice koja cijelo vrijeme ponavlja jednu te istu nebiblijsku tvrdnju. Izgleda da ne znaju da iza te tvrdnje stoje židovski rabini koji su izbacili Božje ime iz Pisma i pod pritiskom heleniziranih židovskih rabina odbacili izvorni židovski kalendar. Dovoljno je malo bolje obratiti pažnju onome što se krije iza pojedinih biblijskih stavaka pa da zaključimo kako je izgledao izvorni biblijski kalendar. Sad kad smo spoznali da je hebrejski 'dan' počinjao ujutro sa izlaskom sunca vidjet ćemo do kakvog je problema došlo kod obilježavanja Pashe nakon što su rabini vratili vrijeme 12 sati unazad i uveli model po kojem je dan počinjao nakon zalaska sunca.

“Ovako kažite svemu izraelskom narodu: ‘Desetog dana ovog mjeseca neka svaki od vas uzme janje za svoju obitelj, jedno janje po domu. (...). Janje neka bude bez mane, mužjak od jedne godine. Možete uzeti janje ili jare. Hranite ga do četrnaestog dana ovog mjeseca. A četrnaestog dana neka svaka obitelj u izraelskom narodu zakolje janje u suton. Neka uzmu krvi i poškrope njome oba dovratnika i nadvratnik ulaznih vrata kuće u kojoj će jesti. 

Neka jedu meso te noći. Neka ga ispeku na vatri i jedu s beskvasnim kruhom i gorkim biljem. Ništa od tog mesa ne jedite sirovo ni kuhano u vodi, nego ga ispecite na vatri s glavom, koljenicama i iznutricama. Ništa od toga ne ostavljajte do jutra, a ako što ostane do jutra, spalite to vatrom. Jedite ga opasanih bokova, sa sandalama na nogama i sa štapom u ruci. Jedite ga žurno. To je Pasha koju trebate slaviti u čast Jehovi. Te ću noći (u ponoć) proći Egiptom i pobiti sve prvorođence u zemlji, od čovjeka do životinje. I izvršit ću presudu nad svim egipatskim bogovima. Ja sam Jehova. A kuće u kojima vi živite bit će označene krvlju. Kad vidim krv na kući, proći ću pored nje, pa vas neće snaći nevolja i nećete biti pogubljeni kad budem kažnjavao Egipat. 

Taj dan neka vam bude za spomen i slavite ga iz naraštaja u naraštaj kao blagdan u čast Jehovi. To je trajna odredba.  

Sedam dana jedite beskvasni kruh. Prvog dana (15. nisana) držite sveti zbor, a tako i sedmog dana (21.nisana)… Držite blagdan beskvasnog kruha! Toga sam (prvog) dana izveo vaše čete iz zemlje egipatske. Držite zato taj dan kao blagdan od koljena do koljena, to je trajna odredba. Od večeri četrnaestog dana prvog mjeseca pa do večeri dvadeset prvoga dana tog mjeseca jedite beskvasni kruh“ (Izlazak 12:3-18) 

Izdvojimo najbitnije stvari koje će nam pomoći u točnom određivanju Pashe. Ovdje se stavlja naglasak na 14-ti dan u koji ulazi ciklus od 24 sata po modelu 'dan-noć':

• dan - od izlaska do zalaska sunca - dan pripreme 
• suton - žrtvovanje janjeta, obilježavanje dovratnika krvlju 
• večer - pripremanje objeda, pashalna večera s beskvasnim kruhom 
• ponoć - smrt prvorođenaca / spašavanja i otkup prvorođenaca 
• jutro - (prije izlaska sunca) uništavanje vatrom ostataka hrane, priprema za izlazak 

Kao što vidimo za 14-ti dan je aktualna samo 'noć' u kojoj se odvijala Pasha (prolazak) jer u nastavku piše: 

"Te ću noći (u ponoć) proći Egiptom i pobiti sve prvorođence u zemlji…" (12:12) 

“To je noć koju treba svetkovati Jehovi jer ih je ("sutradan poslije Pashe") izveo iz zemlje egipatske. Jehovi trebaju svetkovati tu noć svi sinovi Izraelovi iz naraštaja u naraštaj." (12:42; vidi Brojevi 33:3) 

"Neka jedu meso te noći. Neka ga ispeku na vatri i jedu s beskvasnim kruhom i gorkim biljem."  (Pasha 14. nisana)

• Pasha - svetkovala se tokom noći 14. nisana - (razdoblje od zalaska do izlaska sunca)

U Ponovljenom zakonu 16:1 piše da ih je Bog "noću izveo iz Egipta", iako se izlazak odvijao tek ujutro nakon završetka noći. Naime, njima je bilo zapovjeđeno da budu spremni i ostanu u svojim kućama "do jutra" (Izlazak 12:22). Međutim te noć se desilo nešto jako važno jer piše: "Dok je još bila noć, faraon je pozvao Mojsija i Arona te im rekao: “Odlazite! Idite od mog naroda..." (Izlazak 12:31). Zato je to noć 14. nisana koju trebaju svetkovati jer ih faraon sve do te noći nije htio pustiti iz Egipta. Izašli su slijedećeg dana, ujutro 15. nisana.

Druga važna činjenica koja se može iščitati je vezan uz beskvasni kruh koji se morao jesti 7 dana blagdana kao što piše:

"Sedam dana jedite beskvasni kruh."

• Blagdan beskvasnih kruhova - od 15. do 21. nisana 

Kad sve ovo povežemo u zajednički kontekst tada saznajemo da se beskvasni kruh jeo... 

"Od večeri 14. dana prvog mjeseca pa do večeri 21. dana tog mjeseca jedite beskvasni kruh“ (Izlazak 12;18)

"Petnaestog dana tog mjeseca počnite slaviti Blagdan beskvasnih kruhova u čast Jehovi. Sedam dana jedite beskvasne kruhove.  Prvog dana održite sveti skup. Nemojte raditi nikakav teški posao. Sedam dana u vatri prinosite Jehovi žrtve. Sedmog dana održite sveti skup. Nemojte raditi nikakav teški posao.’” (Lev. zakon 23:6-8)

Ova odredba jedenja beskvasnog kruha uključuje vrijeme od...

• 7 dana - "jedite beskvasni kruh" od početka 15. do kraja 21. nisana 
• 7 večeri - "od večeri 14. dana do večeri 21. dana" (nije uključena zadnja večer)

⇒ sedam (7) dana i sedam (7) večeri - model 'dan/noć' (od 14.  do 21. nisana)

beskvasni

14. dan

15. dan

16. dan

17. dan

18. dan

19. dan

20. dan

21. dan

kruh

dan

noć

dan

noć

dan

noć

dan

noć

dan

noć

dan

noć

dan

noć

dan

noć

7 dana

-

1

2

3

4

5

6

7

7 noći

1

2

3

4

5

6

7

-

 

Kad Bog kaže da se beskvasni kruh jede 'do' večeri 21. dana onda to ne uključuje zadnju večer nego samo vrijeme 'do' te zadnje večeri. To smo mogli zaključiti iz prethodnog razmatranja kad je Bog tražio da svjetlo iz svijećnjaka osvjetljava unutrašnjost Svetinje "od večeri do jutra", jer s početkom jutra nastupa dnevno svjetlo kada nije potrebno koristiti svijećnjak. Kao što s dolaskom jutra završava noćna tama, tako je sa dolaskom večeri 21. dana završio blagdan koji je trajao 7 dana (vidi izraz "do večeri" Lev. zakon 11:24-46; 15:5-27). Budući da po modelu 'dan-noć' večer nastupa u drugom dijelu dana tada se beskvasni kruh mogao jesti svih "sedam dana" uključujući prvi dan (15. nisan) i sedmi dan (21. nisan) kako je bilo i propisano. Isto tako se beskvasni kruh jeo sedam (7) noći, od kojih je noć 14. nisana bila prva, a noć 20. nisana zadnja jer se noć 21. nisana nije računala u blagdan, nego samo vrijeme 'do' početka te noći. Ovo su bitne stavke po kojima možemo utvrditi da li današnji Židovi obilježavaju Pashu u pravo vrijeme. Trebamo najprije odrediti koji dio dana se odnosi na vrijeme "između večeri" ili suton, da li na vrijeme prije ili poslije zalaska sunca. Definicija sutona prema Websterovom rječniku glasi: 

Suton - "Svjetlost s neba između pune noći i izlaska sunca, i između zalaska sunca i pune noći. Nastaje difuzijom sunčeve svjetlosti kroz atmosferu i njenu prašinu." 

Hebrejska riječ 'ereb' (eh'-reb) se može prevesti sa 'večer' i 'sumrak', a pojam bên hā·‘ar·bā·yim bukvalno znači "između večeri" (množ.) te se može odnositi na period 'između večernjeg sumraka i jutarnjeg sumraka' ili 'između početka i kraja večeri" zato što se u izvještajima navodi da se Pasha treba slaviti 'noću' od večernjeg sumraka kada se žrtvovalo janje i jutarnjeg sumraka do kada je trebalo pojesti svo meso (2.Mojsijeva 34:25).

Napomena: Iste riječi se spominju u istoj knjizi Izlazak 30:8 gdje piše da se u tabernakulu pale svijeće "između večeri" (bên hā·‘ar·bā·yim), što podrazumijeva da se pale nakon zalaska sunca i da budu upaljene između večernjeg i jutarnjeg sutona, tj. samo tokom noći.

U sumrak tj. u prvom dijelu noći je trebalo žrtvovati janje i večerati uz kiselo zelje i beskvasni kruh, a usred noći je anđeo 'prolazio' kako bi pobio prvorođence Egipta koji nisu imali pashalni znak na dovratku svojih kuća. Do jutra tog 14. dana su do kraja noći trebali ukloniti ostatke hrane i biti potpuno spremni za izlazak koji je započeo ujutro s 15. nisanom. Samim tim se i pashalno janje trebalo žrtvovati u prvom dijelu noći, tj. u suton (sumrak) 14. nisana, između zalaska sunca i pune noći jer je Bog rekao:  

"U prvom mjesecu četrnaestoga dana između večeri (bên hā·‘ar·bā·yim) je Pasha u čast Jehovi." (Levitski zakon 23:5) 

Ova izjava je u suglasnosti sa rečenicom: "četrnaestog dana u suton" gdje taj dan ne završava sa zalaskom sunca nego se nastavlja s drugim dijelom koji započinje u suton nakon zalaska sunca (2.Mojsijeva 12:6). Sa zalaskom sunca je nastupio prvi dio večeri čiji je vrhunac bio u ponoć. S obzirom da je 'prolazak bio u ponoć' 14. dana, onda je razumljivo da se Pasha obilježavala između sutona (prvog dijela večeri) i ponoći iako se meso moglo jesti do jutarnjeg sumraka (zore), odnosno do kraja tog 14. dana i noći koje je završavalo sa svitanjem jutra. To je bila noć koju je trebalo slaviti i ceremonijalno obilježiti i samo se ta noć mogla vezati uz blagdan Pashe. Ujutro nakon izlaska sunca je nastupio 15. nisan, kada su Izraelci izašli iz Egipta što je ujedno trebao biti prvi dan Blagdana beskvasnih kruhova.

 

Obilježavanje Pashe po modelu 'noć-dan' 15. nisana

Današnji ortodoksni Židovi kojima kalendarski dan počinje sa zalaskom sunca, drugačije tumače pojam "između večeri" jer uporno tvrde da se pashalno janje žrtvovalo na kraju 14. nisana prije zalaska sunca. Profesor Jonathan Klawans, stručnjak za drevnu judaistiku, rekao je sljedeće:

“Novi dan započinje zalaskom sunca, pa se žrtva prinosi 14. dana, ali Pasha zapravo započinje 15. dana i tada se jede janje. Istina, takav slijed datuma nije naznačen u 2. Mojsijevoj.” Usto je napisao: “Rabinska literatura (...) čak i ne tvrdi da iz nje možemo saznati kako se slavio Seder [pashalna večera] prije razorenja Hrama” 70. godine. 

Budući da 'slijed datuma' ne odgovara Bibliji, rabini jednostavno prelaze preko toga umjesto da se vrate na izvorni slijed događanja. Oni navedeni izvještaj čitaju na sljedeći način: 

"…A četrnaestog dana neka svaka obitelj u izraelskom narodu zakolje janje u suton (prije zalaska sunca, na kraju dana 14-tog nisana).(...). Neka jedu meso te noći (15. nisana, nakon zalaska sunca)... Jedite ga žurno. To je Pasha koju trebate slaviti u čast Jehovi… (...) 

Prema ovom (pogrešnom) gledištu 14. dan je završavao sa zalaskom sunca tako da je janje zaklano "između večeri" tog dana prije zalaska sunca, a nakon zalaska sunca je započeo 15. nisan sa pashalnom večerom uz koju se po prvi put jeo beskvasni kruh. Takva praksa nije postojala sve dok židovski rabini nisu pomjerili vrijeme 12 sati unazad tj. od izlaska sunca na prethodni zalazak, čime su početak dana pomjerili s jutra na prethodnu večer. Tada je ...

• noć 14-tog dana postala noć 15-tog dana
• drugih 12 sati 14. nisana je postalo prvih 12 sati 15. nisana

Budući da se pashalna večera sa beskvasnim kruhom po tom izmijenjenom kalendaru objedovala tokom noći 15. nisana prvog dana 'Blagdana beskvasnih kruhova', onda bi preklapanje ta dva događaja tokom zajedničke noći bio jedini razlog zašto su Židovi u prvom stoljeću taj blagdan nazivali i 'Pasha'. Međutim, tako nije bilo u početku jer su ta dva blagdana pripadala različitim kalendarskim danima. Nisu se preklapala nego su se nadovezivala. Jedino što ih je povezivalo je beskvasni kruh koji se blagovao tokom noći bdijenja prije početka 15. nisana. No, kad su se ih rabini po kalendarskom modelu 'noć-dan' povezali u jednu zajedničku večer, onda se pashalna večera s beskvasnim kruhom po tom novom kalendaru blagovala 15. nisana koja je bila prva večer, odnosno prvi dan beskvasnog kruha. Umjesto da je noć 14. nisana bila prva noć blagovanja beskvasnog kruha to je prebacilo na noć 15. nisana. Tako ovdje nedostaje jedna večer beskvasnog kruha, a to je večer 14-tog dana.

Budući da po modelu 'noć-dan' najprije nastupa noć, onda imamo još jedan problem jer su beskvasni kruh trebali jesti 'do' početka večeri 21. dana, tako da taj sedmi dan s početkom večeri gubi blagdanski duh. Naime, u trenutku kad nastupa večer 21. dana po pravilu bi trebala prestati važiti odredba blagovanja beskvasnog kruha, jer bi se on jeo samo 'do' početka te večeri s kojom započinje 21. nisan, tako da taj 7. dan uopće nije mogao biti uračunat kao dan beskvasnog kruha, pa su ga po toj odredbi mogli jeli samo prethodnih šest dana a ne "sedam dana". No, oni ga ipak jedu 7 dana, jer su ga dužni jesti 21. nisana, ali ga u tom slučaju jedu i ⇒ nakon večeri ⇐ 21. nisana što odudara od same zapovjedi da se to čini ⇒ do večeri ⇐ 21. nisana. To se naravno ne može prikriti jer bi slijeđenjem Božje zapovjedi nedostajao dan 21. nisana. Tako po tom modelu dobivamo slijedeći raspored blagovanja i jedenja beskvasnog kruha:

⇒ šest (6) večeri i šest (6) dana - model 'noć/dan' (od 15.  do 20. nisana)

beskvasni

14. dan

15. dan

16. dan

17. dan

18. dan

19. dan

20. dan

21. dan

kruh

noć

dan

noć

dan

noć

dan

noć

dan

noć

dan

noć

dan

noć

dan

noć

dan

6 noći

(-)

1

2

3

4

5

6

(7)

6 dana

(-)

1

2

3

4

5

6

(7)

 

u večer 14. nisana se nije jeo beskvasni kruh jer se tek od jutra vršila priprema za Pashu i beskvasne kruhove

• 14-ti nisan (noć - dan)  
• noć (??? - početak dana pashalne pripreme)  
• dan (pashalna žrtva) između večeri prije zalaska sunca 
• 15-ti nisan (noć - dan)  
• noć (pashalna večera s beskvasnim kruhom, noćno bdijenje)  
• dan (svečani zbor - blagdanski šabat) 
• 15. do 20. nisana (noć - dan) šest noći i šest dana (6+6)

Ovaj kalendarski raspored bi bio dokaz da židovski rabini pojam "između večeri" krivo definiraju jer su ga morali prilagoditi modelu računanja dana od večeri do večeri (noć-dan). Stoga period "između večeri" nije vrijeme neposredno prije zalaska sunca jer je u 5.Mojsijevoj 16:6, Izraelcima jasno rečeno da ’žrtvuju pashu u suton, o zalasku sunca’, odnosno nakon zalaska sunca kada počinje vrijeme 'između početka i vrhunca večeri'. Sve dok sunce svojim zrakama obasjava zemlju ne možemo govoriti o večeri, nego tek kada sunce zađe iza obzorja. Prema tome, do ove pogrešne interpretacije je došlo zbog prihvaćanja poganskog kalendara po kojemu je 'dan' počinjao i završavao sa zalaskom sunca. Židovi su se očito željeli prilagoditi svjetovnom kalendaru grčkog i rimskog društva. Čak su izlazili iz konteksta kod tumačenja pojedinih biblijskih stavaka kako bi ih prilagodili novom modelu računanja kao što su riječi zapisane u knjizi Ponovljenog zakona gdje je pisalo da ...

"... žrtvuju pashu o zalasku sunca jer su u to vrijeme izašli iz Egipta." (5.Mojsijeva 16:6)

Budući da su izašli 15. nisana, oni koriste ove riječi kako bi tvrditi da se i pashalna večera jela 'u to vrijeme', odnosno tog istog 15. dana, a da bi jedno i drugo bilo u isto vrijeme, 15. nisan je morao započeti nakon zalaska sunca u vrijeme kad se blagovala Pasha. Međutim, to je pogrešno shvaćanje jer je iz konteksta vidljivo da su se oni tu večer dok je još trajao 14. nisan pripremali za izlazak koji je započeo pred jutro prije nego je svanuo novi dan (15. nisan). To 'vrijeme kad su izašli iz Egipta' je povezivala 'noć pripreme' za izlazak s 'jutrom' kad su počeli izlaziti, tako da nije u pitanju isti kalendarski 'dan' nego isto 'vrijeme' koje je povezivalo tu noć 14. dana s jutrom 15. dana. U to 'vrijeme' kad su žrtvovali i jeli pashu 14. noći su ujedno izvršili pripremu za izlazak i tokom jutra s 15. nisanom počeli izlaziti iz Egipta. Kao što je vrijeme od večeri 9. dana do večeri 10 dana bilo 'vrijeme' posvećeno postu i žalovanju za Blagdan pomirenja, tako je i ovo vrijeme od žrtvovanja pashe 14. dana do izlaska 15. dana bilo 'vrijeme' posvećeno spasenju i izlasku koje je uključivalo pripremu, bdijenje i sam izlazak.

Možemo zaključiti da se gledište današnjih Židova ne slaže s Božjim odredbama vezanim za pashalnu žrtvu. Ako je Bog zapovjedio da "tu noć" treba svetkovati, onda pashalna žrtva gubi značaj ukoliko je žrtvovana prije zalaska sunca, odnosno prije početka noći. Prva faza noći je suton nakon zalaska sunca, a zadnja faza je suton (zora) prije izlaska sunca. No, oni su protumačili da je suton počinjao u poslijepodnevnim satima kad je sunce počelo zalaziti pa sve do stvarnog zalaska što nema smisla. Uzmimo u obzir da je Bog zapovjedio: 

“To je noć koju treba svetkovati (svečano obilježiti) Jehovi jer ih je (te noći pripremio i ujutro sljedećeg dana) izveo iz zemlje egipatske. Jehovi trebaju svetkovati tu noć (14. nisan) svi sinovi Izraelovi iz naraštaja u naraštaj." (2.Mojsijeva 12:42) 

Za 14-ti nisan treba svetkovati samo noć koja je ujedno bila 'Pasha', tako da 'suton' u koji se žrtvovalo janje nije moglo biti prije zalaska sunca (vidi 4.Mojsijeva 9:2,3; 19:4,5).

 

Obilježavanje Pashe po modelu 'noć-dan' na početku 14. nisana

Stari kuraitski Židovi i Samarijanci pashalno janje žrtvuju 14. nisana nakon zalaska sunca. Što o tome kaže Watchtower: 

"U koje se vrijeme 14. nisana trebalo zaklati pashalno janje? Neki prijevodi Biblije navode da se janje moralo zaklati “između dvije večeri”, to jest “kad se spusti suton” ili “u predvečerje”. Dakle, to je trebalo učiniti nakon zalaska sunca, ali prije nego što je nastupila potpuna tama (2. Mojs. 12:6)." (Stražarska kula, 15.6.2014. str.22) 

Ovo objašnjenje je u skladu s Biblijom, ali problem je u tome što Jehovini svjedoci obilježavaju Gospodinovu večeru u vrijeme kada po židovskom kalendaru nakon zalaska sunca tek započeo 14. nisan. Po njihovom gledištu se pashalnu večeru pripremalo u "suton" na početku 14-tog dana, s tim da se taj dan, koji je započeo nakon zalaska sunca po modelu 'noć-dan' nastavlja ujutro nakon izlaska sunca sve do slijedeće večeri s kojom je započeo 15. nisan. Pogledajmo kako oni čitaju navedene stavke: 

"… A četrnaestog dana neka svaka obitelj u izraelskom narodu zakolje janje u suton (nakon zalaska sunca, na početku 14. dana). Neka uzmu krvi i poškrope njome oba dovratnika i nadvratnik ulaznih vrata kuće u kojoj će jesti (nakon zalaska sunca). Neka jedu meso te noći (14. nisana)... Jedite ga žurno. To je Pasha koju trebate slaviti u čast Jehovi…"

Ovdje na prvi pogled nema ništa sporno. S obzirom da se smatra kako je nakon zalaska sunca počeo 14. dan, te da se odmah na početku tog dana u suton žrtvovalo janje, onda bi po tom tumačenju Židovi beskvasni kruh jeli tokom cijelog 14. dana - i noć i dan, a ne samo noć. S druge strane bi beskvasni kruh blagovali do kraja 20. nisana jer i u ovom slučaju 21. nisan ne bi mogao biti uključen zbog odredbe da se taj kruh jede 'do večeri 21. dana. Kad to stavimo na vremensku crtu oni bi beskvasni kruh jeli...

⇒ sedam (7) večeri i šest (7) dana - model noć/dan (od 14. do 20. nisana)

beskvasni

14. dan

15. dan

16. dan

17. dan

18. dan

19. dan

20. dan

21. dan

kruh

noć

dan

noć

dan

noć

dan

noć

dan

noć

dan

noć

dan

noć

dan

noć

dan

7 noći

1

2

3

4

5

6

7

(8)

6 dana

(1)

2

3

4

5

6

7

(8)

 

14. nisan - (noć - dan) jedna noć (1)

15. do 20. nisana (noć - dan) šest noći i šest dana (6+6)

Iako po ovom modelu dobivamo točan broj dana i noći, Židovi su bili dužni i 21. dan jesti beskvasni kruh čime bi dobili termine za 8 dana i 8 noći. Prema tome, ni ovaj termin ne odgovara izvornim odredbama koje su navedene u Bibliji o blagovanju beskvasnog kruha tokom "sedam dana" koji uključuju 15. nisan kao prvi dan i 21. nisan kao sedmi dan. No, ovdje se 14. dan računa kao prvi dan beskvasnog kruha jer imamo dnevni dio dana od 12 sati viška koji nisu trebali biti uvršteni u blagdan, nego samo 'noć'. 15-ti dan je bio 1. dan Blagdana beskvasnih kruhova, jer su tog dana Izraelci izašli iz Egipta.  

“Petnaestoga dana toga mjeseca (15.nisana) Blagdan je beskvasnih kruhova u čast Jehovi. Sedam dana jedite beskvasne kruhove.“ (3.Mojsijeva 23:6) 

“Držite Blagdan beskvasnih kruhova, jer je to dan (15.nisan) u koji ću izvesti čete vaše iz zemlje egipatske. Držite taj dan iz naraštaja u naraštaj.“ (2.Mojsijeva 12:17) 

Ono što trebamo zapaziti je 'dan' beskvasnog kruha kojeg je trebalo svetkovati s 15. nisanom, za razliku od pashalne 'noći' 14. nisana kada se jeo beskvasni kruh nakon što je prvih 12 sati tog 'dana pripreme' završio sa zalaskom sunca. Tu se jasno vidi da je dan (od 12 sati) trebao biti prije noći (od 12 sati) jer se samo tako moglo izbjeći da se beskvasni kruh jede tokom dnevnog dijela 14. dana. Osim toga, ta pashalna noć 14. nisana, kad se jela pashalna večera, je bila u znaku 'žurbe' jer je Izraelcima rečeno za pečeno janje: 

 "Jedite ga opasanih bokova, sa sandalama na nogama i sa štapom u ruci. Jedite ga žurno." (st. 11)   

Zanimljivo je što o ovome čitamo u izdanju Watchtowera: 

“… U kući nisu smjeli imati kvasca, a trebali su jesti žurno, obučeni i spremni za put…“ (Sve Pismo, str. 22. odl. 16) 

Ovaj zaključak se zasniva na izvještaju u kojem piše što se dešavalo te noći: 

“Tako je u ponoć (14.nisana) Jehova pogubio sve prvorođence u zemlji egipatskoj (...) I faraon je ustao usred noći, on i sve sluge njegove i svi Egipćani, i nastala je velika vika među Egipćanima,  jer nije bilo kuće u kojoj nije bilo mrtvaca. Još u noći pozvao je Mojsija i Arona, te im rekao: “Ustajte, odlazite od naroda mojeg, i vi i svi sinovi Izraelovi! Idite, služite Jehovi kako ste tražili! (...) Egipćani su počeli navaljivati na narod da što prije  ode iz zemlje, i govorili su: “Inače ćemo svi pomrijeti!” (...) I sinovi Izraelovi otišli su (ujutro) iz Ramezesa prema Sukotu.(...) Od tijesta što su ga ponijeli iz Egipta ispekli su beskvasne pogače. Tijesto se nije bilo ukvasalo jer su ih tjerali iz Egipta, pa se nisu mogli dulje zadržavati i tako nisu sebi pripremili hranu za put.” (2.Mojsijeva 12:29-39)

Kao što vidimo, Izraelci su se spremali za izlazak iz Egipta tokom noći 14-tog nisana nakon što je anđeo u ponoć Božji pobio sve prvorođence, a iz Egipta su izašli odmah ujutro. Ako je kalendarski '14-ti dan' počeo u suton nakon zalaska sunca, kada su jeli pashalnu večeru, onda su oni zbog žurbe izašli u jutro tog istog 14-tog nisana koji je trajao slijedećih 12 sati. No, ako u Bibliji jasno stoji da su izašli ujutro 15-tog dana onda (po ovom računanju) nisu izašli ujutro nakon te pashalne noći nego su čekali 24 sata da izađu. U tom slučaju su Izraelci (po računici Watchtowera) Pashu blagovali nakon zalaska sunca kojim je započeo 14-ti nisan, nakon čega su tu noć mogli prespavati i dočekati jutro, pa ponovno dočekati zalazak sunca s kojim je započeo 15-ti nisan. Zatim su prespavati i tu noć, te krenuli iz Egipta tek slijedećeg jutra. Gdje je tu žurba, ako su već prvu noć bili spremni za odlazak? Očito nešto ne štima u računici Watchtowera zasnovanog na židovskom kalendarskom modelu 'noć-dan'. Čak se to ne poklapa ni sa njihovim prijevodom. Naime, njihovi prevoditelji su u 5.Mojsijevoj 16:6 hebrejsku riječ mō·w·'êḏ preveli sa 'dan' umjesto 'vrijeme' jer su  napisali: "... Prinesite pashalnu žrtvu uvečer, čim zađe sunce, na dan (u vrijeme) kad ste izašli iz Egipta." Time su pogrešno aludirali na kalendarski dan, a budući da su Izraelci izašli ujutro nakon te večeri onda čitalac dobiva pogrešnu informaciju da je izlazak iz Egipta bio ujutro 14. nisana. Očito se i ovdje greška javlja zbog krivog termina izvedenog iz pogrešnog računanja dana od zalaska sunca po kojem bi raspored događanja izgledao ovako:

• 14-ti nisan (noć - dan) Pasha 
• noć (pashalna žrtva - smrt/spasenje prvorođenaca - priprema) 
• dan ( ??? ) višak 

• 15-ti nisan (noć - dan) 1. dan Beskvasnih kruhova 
• noć (od sutona do jutra ) priprema za izlazak 
• dan (jutro - izlazak iz Egipta) 

Što je istina? Izvještaj potvrđuje da Izraelci uopće nisu spavali u noći 14-tog dana, niti su u žurbi mogli spremiti sebi hranu za put. Iako su u kući imali kvasca oni ga nisu smjeli koristili za pashalnu večeru kada su po zapovjedi jeli beskvasni kruh, a budući da zbog žurbe nisu mogli koristiti kvasac za pripremu kruha za put, onda je Bog zapovjedio da se u spomen na to kvasac mora ukloniti prvog dana beskvasnih kruhova, odnosno da ga se ne smije koristiti tokom sljedećih sedam dana blagdana - od 15. do 21. nisana. 

 

Zaključak

Iz svega ovoga je razvidno da u suton nakon zalaska sunca (kad je trebalo blagovati Pashu) nije započeo 14. nisan jer je taj dan započeo 12 sati ranije nakon izlaska sunca. Slijedeće jutro nakon pashalne noći je sa izlaskom sunca završila noć tog 14. nisana i počeo 15. nisan. Zato piše da je upravo taj 'petnaesti dan' trebao biti spomen na izlazak u čast Jehovi. 

“Drži mjesec abib (nisan) i slavi Pashu u čast Jehovi, Bogu svojemu, jer te u mjesecu abibu Jehova, Bog tvoj, izveo noću (u zoru, u vrijeme zadnje straže) iz Egipta. I (u suton 14-tog nisana) prinesi pashalnu žrtvu Jehovi, Bogu svojemu…  Ništa s kvascem nemoj s njom jesti. Sedam dana jedi beskvasni kruh, kruh nevoljnički, jer ste u žurbi izašli iz zemlje egipatske, da se sve dane života svojega sjećate dana (15.nisana) kad ste izašli iz zemlje egipatske.” (5.Mojsijeva 16:1-3) 

“Krenuli su iz Ramezesa u prvome mjesecu, petnaestoga dana prvoga mjeseca. Odmah sutradan poslije Pashe izašli su sinovi Izraelovi uzdignutih pesnica pred očima svih Egipćana.” (4.Mojsijeva 33:3) 

Ovdje napokon vidimo da ih je izveo ‘noću’ nakon Pashe (pashalne žrtve). Oni nisu izašli istog dana kada su slavili Pashu nego 'sutradan'. S obzirom da je ta noć 14. dana trajala sve do jutra tj. do izlaska sunca, onda su oni zaista "sutradan poslije Pashe" u žurbi izašli iz Egipta jer je sa izlaskom sunca započeo sutrašnji 15. dan (vidi Matej 27:62).  U skladu s tim je za održavanje Pashe rečeno:

"U suton četrnaestog dana prvog mjeseca ("tu noć") slavite Pashu u čast Jehovi. (Ujutro) Petnaestog dana tog mjeseca počnite slaviti Blagdan beskvasnih kruhova u čast Jehovi..." (Levitski zakon 23:5,6) 

• 14. nisan (noć) - Pasha, noćno bdijenje i priprema za izlazak
• 15. nisan (dan) - Blagdan beskvasnih kruhova - izlazak iz Egipta

 14. nisan - dan pripreme za blagdan Pashe

• zadnji dan čuvanja janjeta
• u suton - nakon zalaska sunca se klalo janje 
• večer - jela se pashalna večera s beskvasnim kruhom 
• ponoć - noćno bdijenje - sjećanje na spasenje prvorođenaca od smrti 
• zora - završava noćno bdijenje 

15. nisan (1. dan Blagdana beskvasni kruhova - blagdanski šabat)

• jutro nakon izlaska sunca - zbor - sjećanje na izlazak iz Egipta

Nakon ovog istraživanja i preispitivanja smo utvrdili da današnji Židovi Pashu obilježavaju u pogrešno vrijeme. Od početka Pashe do završetka Blagdana beskvasnih kruhova njima nedostaje jedna 'noć' (12 sati) i jedan 'dan (12 sati), a oni koji obilježavaju Kristovu posljednju večeru na početku 14. nisana imaju u tom kalendaru viška jedan 'dan' (12 sati) koji ne ulazi u blagdan i jedan dan manjka koji je izbačen iz blagdana beskvasnih kruhova. To je nepobitni dokaz da se ispravni raspored slavljenja tih blagdana može dobiti samo ako odbacimo židovski kalendar kojim 'dan' počinje sa zalaskom sunca. Prihvaćanjem biblijskog kalendara kojim 'dan' počinje ujutro sa izlaskom sunca dobivamo tih 12 sati koji su u dalekoj povijesti bili pomjereni unazad. Sada bi napokon mogli utvrditi vrijeme kada se održavala Posljednja večera kao i probleme koji su nastali kod korištenja jednog naziva za dva blagdana.

Po lunarnom kalendaru su mjeseci trajali 29 ili 30 dana, a početak svakog mjeseca se određivao pojavom mladog mjeseca ili mlađaka. Obično bi nakon 29 dana prethodnog mjeseca nakon zalaska sunca trebao biti uočljiv mladi mjesec. No, ukoliko je noć bila oblačna znalo se desiti da se taj prethodni mjesec produži na 30 dana jer bi to garantiralo da se već slijedećeg dana može smatrati prvim danom novog mjeseca. Ukoliko bi i eseni prvi dan računali nakon 30. dana, onda bi to bilo 12 sati nakon službenog kalendara te bi se blagdanska noć 14-tog nisana preklapala sa noći 15-tog nisana. No, s druge strane se moglo desiti da eseni nisu produžili taj mjesec na 30 dana nego su se oslanjali na svoju računicu te su nakon 29. dana proglasili početak mjeseca čime bi 1. nisan počeo 12 sati ranije od službenog kalendara. U tom slučaju bi njihova blagdanska noć bila dan ranije od blagdanske noći ostalih Židova. Po svemu sudeći se u vrijeme održavanja Isusove zadnje Pashe desilo da je za esene 14. nisan počeo 12 sati ranije kao što je to prikazano u slijedećem grafikonu:

dan - noć	14. nisan		15. nisan		16. nisan
	dan	noć	dan	noć	dan
noć - dan	13. nisan	14. nisan		15. nisan

Za nas je važno zapaziti da je za Isusa i njegove učenike 14. nisan započeo ujutro sa izlaskom sunca kada su tog dana do večeri morali izvršiti pripremu za pashalnu večeru. Kad su te noći 14. nisana blagovali Pashu, za ostale Židove je sa zalaskom sunca tek započeo 14. nisan tako da su oni pripremu za Pashu i žrtvovanje janjeta obavili sutradan u vrijeme Isusove smrti.

Da bi iznijeli izvještaj o događajima tokom tih blagdanskih dana pisci evanđelja su uzeli u obzir tadašnji običaj po kojem su Židovi za Pashu koristili drugi naziv.  To je razvidno iz slijedećih izvještaja:

"Bližio se Blagdan beskvasnih kruhova zvan Pasha" ("u koji je trebalo žrtvovati pashalnu žrtvu")." (Luka 22:1,7,8)

"Za dva dana bijaše Pasha i Beskvasni kruhovi." (Marko 14:1)

Židovi su u to vrijeme koristili jedan naziv za oba blagdana koja su započela istog dana - 15. nisana - jer su 14. nisan koristili samo kao dan pripreme. Iako su Pasha i Blagdan beskvasnih kruhova po izvornom običaju kalendarski pripadali različitim kalendarskim danima oni su za većinu tadašnjih Židova po novom službenom kalendaru dobili zajednički naziv jer su nakon zalaska sunca jeli pashalnu žrtvu u vrijeme kada je po modelu 'noć-dan' započinjao prvi dan beskvasnih kruhova. No, u hebrejskim spisima se nigdje ne spominje da je jedan blagdan nazvan po drugom blagdanu jer za to nije bilo razloga. To je samo primjer kako su Židovi uveli svoje običaje i zaobilazili Božju Riječ kako bi zadržali predaju svojih otaca koji su iz nekih razloga uveli promjenu u svoj kalendar zbog kojega je pashalna noć ujedno bila i prvi dan beskvasnih kruhova jer se sve odvijalo u jednom kalendarskom danu nakon zalaska sunca. U Evanđeljima se ne spominju svi običaji kojih su se Židovi čvrsto držali niti je Isus ulazio u polemike oko toga. Samo im je rekao:

“Lukavo zaobilazite Božje zapovijedi da biste se držali svojih predaja." (Marko 7:4,9)

Zbog držanja predaja svojih otaca oni su zanemarili činjenicu da se beskvasni kruh jeo zajedno sa pashalnim janjetom zbog važnosti te 14. noći kada su prvorođenci spašeni, dok su nakon te noći, tokom slijedećih 7 dana jeli beskvasni kruhovi zbog obilježavanja bijega iz Egipta i odlaska prema obećanoj zemlji. Budući da su se kod oba blagdana koristili beskvasni kruhovi nije značilo da su oba započela istog dana. Po biblijskom kalendaru je prvo bila Pasha (noć 14. nisana), nakon koje je ujutro slijedio Blagdan beskvasnih kruhova (15. nisan). Međutim, zbog tadašnjeg običaja pisci evanđelja to nisu naveli nego su uzeli u obzir tadašnji običaj po kojem su se Pasha i Blagdan beskvasnih kruhova odigravali u suton nakon zalaska sunca. Da bi mogli razumjeti ono što su zapisali mi ćemo uzeti u obzir da su oni jedan blagdan nazvali po drugom, tako da u sljedećim izjavama piše:

“Prvog dana Blagdana beskvasnih kruhova (zvan Pasha) učenici su pristupili Isusu i upitali ga: “Gdje želiš da ti pripremimo da jedeš pashalnu žrtvu?” (Matej 26:17)

“Prvog dana Blagdana beskvasnih kruhova (zvan Pasha), kad se po običaju žrtvovala pashalna žrtva, upitali su ga učenici njegovi: “Gdje želiš jesti pashalnu žrtvu, da odemo i pripremimo ti?” (Mako 14:12)

“Došao je dan beskvasnih kruhova (zvan Pasha), u koji je trebalo žrtvovati (pashalnu žrtvu. I Isus je poslao Petra i Ivana i rekao im: “Idite i pripremite nam pashalnu žrtvu da jedemo!” (Luka 22:7,8)

Da li se 15. nisama, prvog dana beskvasnih kruhova pripremala Pasha? Ne, ona se pripremala dan ranije 14. nisana. Zato su gornji citati problematični ukoliko ne uvidimo da su Židovi dan pripreme 14. nisan ujedno smatrali prvim danom Blagdana beskvasnih kruhova. Naime, Židovi su na dan pripreme 14 nisan prije zalaska sunca žrtvovali pashalno janje, a budući da je odmah nakon zalaska sunca počeo prvi dan Blagdana beskvasnih kruhova koji se zvao Pasha onda su prema izjavi pisca apostoli na dan 14. nisana prvog dana Blagdana beskvasnih kruhova pripremali pashalnu večeru. Prema tome, pisci evanđelja su u svom izvještavanju samo uzeli u obzir tadašnji običaj korištenja jednog naziva koji je povezivao pashalnu noć sa prvim danom Blagdana beskvasnih kruhova, što nas može zbuniti ukoliko nemamo ovo saznanje o održavanju blagdana po novom židovskom lunarnom kalendaru po kojem se nakon zalaska sunca blagovala Pasha, a budući da je nakon zalaska sunca započeo 15. nisan onda je ujedno to bio 'prvi dan Blagdana beskvasnih kruhova':

• 14. nisan - dan pashalne pripreme (do zalaska sunca)
• 15. nisan - Blagdan Pashe i Blagdan beskvasnih kruhova - jedan zajednički dan za dva blagdana (nakon zalaska sunca)

Kad ovo uzmemo u obzir možemo sa sigurnošću reći da pisci triju evanđelja nisu pogriješili iako su koristili dvojake nazive za Pashu po tadašnjem običaju. Isus i njegovi apostoli nisu niti jednom spomenuli da je taj dan kada su trebali pripremiti pashalnu večeru bio 'prvi dan beskvasnih kruhova' niti su koristili jedan naziv za dva blagdana. No kada pisci koriste jedan naziv za dva blagdana, onda bi za nas čitatelje koji ne poznajemo tu činjenicu bilo lakše razumjeti da je pisac napisao da su apostoli pashalnu večeru pripremali uoči prvog dana Blagdana beskvasnih kruhova koja se zvala Pasha iako bi bilo još točnije 'na dan Blagdana Pashe'. Osim toga gornje tekstove koje smo citirali su napomene pisca triju evanđelja tako da ih nisu izgovorili apostoli. Oni su pristupili Isusu kojem spominju samo 'pripremu za pashalnu žrtvu' koja je prethodila jednom i drugom blagdanu. Po esenskom solarnom kalendaru su se ta dva blagdana obilježavala u dva dana kao u drevna vremena:

• 14. nisan - pashalna priprema (dan) i Pasha (noć)
• 15. nisan - prvi dan Blagdana beskvasni kruhova (dan - noć)

Za Isusa i njegove učenika je ujutro 14. nisana došao ili svanuo 'dan pripreme za Pashu' koju se žrtvovalo u suton nakon zalaska sunca. Za njih to nije bio prvi dan beskvasnih kruhova nego dan kada se nakon zalaska sunca blagovala Pasha. Dok su Isus i njegovi učenici, a vjerojatno i eseni, blagovali pashalnu večeru nakon zalaska sunca 14. nisana, ostalim je Židovima u to isto vrijeme nakon zalaska sunca tek započeo 14. nisan kad se trebalo vršiti pripremu za Pashu. 

Budući da je Isus slavio Pashu po biblijskom kalendaru i modelu 'dan - noć', onda nije čudno što je to učinio 14. nisana, ali dan ranije od službenog kalendara kojeg su koristili farizeji i saduceji. Po biblijskom modelu, kojeg su se držali samo malobrojni Židovi poznati kao eseni, Isus je ovu Pashu obilježio tako što je razlikovao dva blagdana koja su se obilježavala 14. i 15. nisana. Kad bi se oslanjali na izvještaj iz spomenuta tri evanđelja, onda bi mogli tvrditi da je Isus proslavio Pashu i jeo pashalnu žrtvu sa svojim učenicima uvečer 14. nisana i ubijen sutradan 15. nisana na prvi dan Blagdana beskvasnih kruhova. To je zaista bilo tako po izvornom biblijskom kalendaru. Međutim, tog dana u suton nakon zalaska sunca, kad su Isus i apostoli blagovali Pashu je za ostale Židove službeno tek počeo 14. nisan i dan pripreme te je Isus po tom službenom kalendaru pogubljen 14. nisana pred samu Pashu. Zato trebamo sve ovo uzeti u obzir dok čitamo evanđelja gdje se spominje 'dan pripreme', 'Pasha' i 'blagdan beskvasnih kruhova'.  

Evo nekoliko navoda koji potvrđuju da je Isusova posljednja pashalna večera bila dan prije zvanične Pashe / Blagdana beskvasnih kruhova. Isus je tu noć 14. nisana blagovao Pashu sa svojim učenicima te je rekao:

“Žarko sam želio jesti ovu pashalnu žrtvu s vama prije svojih patnji. Jer kažem vam, neću je ponovno jesti dok se u kraljevstvu Božjem ne ispuni sve što ona predstavlja.” (Luka 22:14-16)

Nakon te večere Isus biva uhapšen, pa slijedi jutro 15. nisana, koji je za ostale Židove još uvijek bio 14. nisan, 'dan pripreme': 

“Tada su odveli Isusa od Kajfe u upraviteljevu palaču. Bilo je rano ujutro (14. nisan, dan pripreme pred blagdan Pashe). A oni nisu ušli u upraviteljevu palaču da se ne bi onečistili, već da bi mogli jesti pashalnu žrtvu.“ (Ivan 18:28) 

Ovdje vidimo da za ostale Židove Pasha još nije počela, što znači da su se ovi događaji oko Isusovog suđenja i pogubljenja odigrali na dan pripreme prije službene pashalne žrtve i večere. To potvrđuje i slijedeći citat: 

“Čuvši te riječi, Pilat je izveo Isusa i sjeo na sudačku stolicu na mjestu koje se zove Kameni pločnik, a na hebrejskom Gabata. A bio je dan pripreme za Pashu, (14. nisan) oko šestog sata. I rekao je Židovima: “Evo vašega kralja!” (Ivan 19:13,14) 

Po ovom izvještaju se suđenje i kasnije razapinjanje odigralo “pred Pashu”, odnosno 14. nisana u dan pashalne pripreme. Međutim, U NS prijevodu Biblije za ovaj citat stoji fusnota u kojoj piše:

Fusnota (NW prijevod) - "Izraz “Pasha” u ovom se retku odnosi na sedmodnevni blagdana beskvasnih kruhova koji se slavio nakon Pashe. Usporedi Luka 22:1." 

Po gledištu Watchtowera Isus je proslavio Pashu 14. nisana koji je započeo zalaskom sunca. Zatim je uslijedilo jutro i ponovno dan pripreme kada je bio suđen i pogubljen prije zalaska sunca, pa tvrde da se ta druga 'priprema' odnosila na sutrašnji Blagdan beskvasnih kruhova koja se zvala Pasha. No, to nije točno. Naime, u prethodnom razmatranju smo vidjeli da su Izraelci iz Egipta izašli odmah ujutro nakon Pashe kada je započeo 15. nisan, tako da nije postojao dan pripreme za Pashu i onda 24 sata kasnije dan pripreme za Blagdan beskvasnih kruhova. Priprema je bila samo ona jedna i jedina koja se odvijala 14. nisana za oba blagdana. 

Matej u nastavku navodi što se sve odigravalo nakon Isusovog hapšenja. 

Matej 27 poglavlje (pogledaj sadržaj): Ujutro slijedećeg dana 14. nisana (po službenom kalendaru), nakon sudbenog vijećanja, Isusa dovode Pilatu. U međuvremenu Juda to jutro vraća novac svećenicima kojim oni kupuju polje što dokazuje da još uvijek nije počeo Blagdan jer se na blagdan ne smije ništa kupovati ni prodavati (Matej 27:1-10). Tog dana po običaju je upravitelj namjeravao pustiti za blagdan jednog zatvorenika. Da bi taj običaj imao smisla onda se zatvorenika puštalo tog dana uoči Pashe kako bi sa svojom obitelji i svojim narodom blagovao pashalnu večeru (27:15). Nakon Pilatove presude Isusa razapinju oko 6-tog sata (12 sati) a umire oko 9-tog sata (15 sati) te ga predvečer ili u suton polažu u grob prije početka službene Pashe.  

Isus tako po biblijskom kalendaru umire 15. nisana, a po službenom kalendaru 14. nisana u vrijeme pred suton kad se trebalo žrtvovati pashalno janje. Nakon što je položen u grob, za ostale Židove je u suton počela Pasha koja se slavila tokom te noći, a budući da je po modelu 'noć-dan' te noći započeo 15. nisan, onda je to ujedno bio i prvi dan Blagdana beskvasnih kruhova.  U prijevodu NW čitamo: 

“Sutradan (15. nisan), a to je bilo dan nakon dana (pashalne) pripreme, skupili su se glavari svećenički i farizeji pred Pilatom govoreći… da se grob osigura do trećeg dana… ” (Matej 27:62-64) 

Fusnota (NW prijevod) - "Pripremom su nazivali dan prije tjednog sabata. Toga su dana Židovi pripremali hranu za sabat i obavljali poslove koje nisu mogli odgoditi za kasnije". 

Ova fusnota je pogrešno navela da se tu radi o tjednom sabatu, što nije točno. Tu se radi o blagdanskom sabatu za koji se pogrešno tvrdi da se preklapao sa tjednim sabatom. Prvi dan Blagdana beskvasnih kruhova 15. nisana je tada padao u peti dan tjedna, a ne sedmi, tako da je ovdje riječ o pripremi za blagdan Pashe. Isus je po službenom kalendaru umro 14. nisana na dan pripreme prije početka Pashe i pred "veliki (blagdanski) sabat" kao što piše: 

“A bio je dan pripreme. Da tijela ne bi ostala na stupu na sabat - jer je dan tog sabata bio posebno svečan.” (Ivan 19:31) 

• blagdanski sabat ⇒ "sabat koji je bio posebno svečan"

Rimljani su tijela osuđenika ostavljali radi opomene drugima, ali je Josip dobio odobrenje da se Isusovo tijelo skine sa stupa. To se slaže sa gore navedenim izvještajem Mateja koji je napisao da su “dan nakon dana pripreme”, odnosno ujutro na prvi dan Blagdana došli farizeji kod Pilata tražiti da se osigura Isusov grob. 

Ako smo dobro pratili Matejevo izvješće, vidimo da je Isus ubijen i stavljen u grob na 'dan pripreme' prije Pashe u suton kad su Židovi pripremali pashalno janje. On prema službenom židovskom kalendaru nije ubijen na blagdan. Zato su glavari svećenički htjeli izbjeći blagdan kako se narod ne bi pobunio te su na prijevaru Isusa uhvatili i održali brzo suđenje prije blagdana (Matej 26:3-5). Međutim, Isus je ipak slavio Pashu prethodnog dana. To je ono što mnoge navodi da prigovaraju piscima Biblije zbog njihovih navodnih razlika i kontradiktornosti. Iako se na prvi pogled uočava razlika između Ivanovog izvještaja i izvještaja ostale trojice, oni se ipak u potpunosti slažu u ključnom detalju. Do tog sam zaključka došao jer sva četvorica kažu da je Isus umro na dan pashalne pripreme. Usporedimo te tekstove: 

Matej: “I Josip je uzeo tijelo, umotao ga u čisto platno i položio ga u svoj novi grob koji je bio isklesao u stijeni.… Sutradan, a to je bilo dan nakon dana pripreme, skupili su se glavari svećenički i farizeji pred Pilatom govoreći… da se grob osigura do trećeg dana…” (Matej 27:59-64)

Marko: “A kako je već bilo kasno poslijepodne, a usto i dan pripreme, to jest dan prije šabata (velikog dana), došao je Josip iz Arimateje, ugledan član Vijeća, koji je i sam čekao kraljevstvo Božje. Odvažio se ući k Pilatu i zatražiti Isusovo tijelo.” (Marko 15:42,43)

Luka: “I skinuo ga je, umotao u fino platno i položio u grob isklesan u stijeni, u koji još nitko nije bio položen. A bio je dan pripreme i bližila se večer, početak šabata (velikog dana).” (Luka 23:53,54)

Ivan: “ A bio je dan pripreme za Pashu, (14. nisan) oko šestog sata. I rekao je Židovima: “Evo vašega kralja!” ... Budući da je Židovima bio dan pripreme, a grob je bio blizu, ondje su položili Isusa.” (Ivan 19:14, 42)

Sad nam je sve jasno. Nema kontradiktornosti ni razlika. Budući da je Blagdan beskvasnih kruhova počeo nakon zalaska sunca kada se blagovala Pasha, onda je 'dan pripreme' bio vezan samo uz 14. nisan. Kad se zna da je Isus umro na 'dan pripreme' 14. nisana (po službenom kalendaru), onda je sa svojim učenicima mogao blagovati pashalnu večeru samo zato što je to učinio po esenskom kalendaru po kojem je dan počinjao ujutro zbog čega su ostali Židovi po svojem modelu 'noć-dan' slavili Pashu dan kasnije. Do danas su se mnogi istraživači biblijskih tekstova suočili s navodnim kontradiktornim opisima Isusove posljednje večere te su zaključili da tekstovi jednostavno ne idu jedno s drugim. Nadam se da smo u ovom razmatranju ipak uspjeli riješiti stoljetnu dilemu i vidjeli da nema kontradiktornosti. To je pravi smisao istraživanja i kontekstualnog razumijevanja Biblije. Još nam preostaje da razmotrimo i vidimo kada je Isus uskrsnuo?

"Zao i preljubotvoran rod traži znak. Ali mu se neće dati drugi znak osim znaka proroka Jone. Kao što je Jona bio u utrobi morske nemani tri dana i tri noći, tako će biti i Sin čovječji u krilu zemlje tri dana i tri noći." (Matej 12:39,40)

Mnogi koji čitaju evanđelja smatraju da Isus nije rekao istinu jer se iz onoga što piše  može zaključiti da je uskrsnuo ranije, odnosno da nije bio puna tri dana i pune tri noći u grobu. Npr. u nekim prijevodima piše da je Isusovo tijelo bilo položeno u grob u petak predvečer:

"I kad bi u veče (jer bijaše petak, to jest uoči subote)…" (Marko 15:42)

Zatim piše da je uskrsnuo prvi dan poslije subote, tj. u rano jutro nedjelje

"Pošto prođe subota, Marija Magdalena, Marija, majka Jakovljeva, i Saloma kupiše mirisa, da pođu i da ga pomažu. Vrlo rano u prvi dan nedjelje (tjedna) dođoše na grob, kad je sunce upravo izašlo… vidješe da je kamen (sa groba) već odvaljen (...) A Isus ustavši rano u prvi dan nedjelje javi se najprije Mariji Magdalini…" (Marko 16:1,2,4,9)

Ako čitamo onako kako piše u ovom prijevodu, onda to znači da je Isus bio u grobu na kraju petka tokom večeri, cijelu subotu (večer i dan) i prvi dio večeri u nedjelju. To uopće nije tri dana i tri noći nego dvije večeri (večer s petka na subotu i sa subote na nedjelju) te samo jedan dan (tokom subote). Po židovskom računanju (noć/dan) je bio u grobu cijeli sedmi dan (šabat - noć i dan) i tokom prvog dijela večeri prvog dana u tjednu (večer). Da li je ovo točno, jer ako piše ovako kako smo čitali, onda Isus nije rekao istinu. Da bi opravdali ovo, neki kažu da je Isus ipak bio u grobu tri kalendarska dana (14., 15., i 16. nisana) bez obzira što 14. i 16. nisan nisu bili cijeli dani. Po modelu 'dan-noć' bi mogli reći da je bio u grobu 14-tog (noć), 15-tog (dan i noć). Ovo samo pokazuje da razni prevodioci krivo prevode tekst, a čitaoci ne čitaju kontekst niti povezuju detalje.

Problem nastaje kad prevodioci hebrejsku riječ 'šabat' prevedu sa 'subota' a neki od njih 'dan pripreme' nazivaju petak koji se uopće ne spominje u grčkom tekstu, tako da čitaoci pomisle kako je Isus (Ješua) umro u petak a uskrsnuo u nedjelju, a nijedno ni drugo nije točno. Za nas je subota šesti dan, a Židovima je šabat sedmi dan u tjednu. Židovi nisu imali nazive za dane u tjednu nego su ih numerirali - prvi, drugi … sedmi dan. Sedmi dan je bio dan počinka i nazivao se 'šabat' (mirovanje, počinak, odmor). Tog dana se nije smjelo raditi nikakav posao što je uvedeno u zakon u kojem je pisalo:

"Šest dana neka se obavljaju poslovi, a sedmi dan neka bude dan počinka, dan potpunog odmora, sveti zbor. Nemojte raditi nikakav posao." (3.Mojsijeva 23:3)

Osim toga, dan počinka (šabat) je mogao biti u vrijeme nekog praznika kao što je prvi dan Beskvasnih kruhova povezan s Pashom koji je padao na neki drugi dan u tjednu. 

"Prvoga dana (beskvasnih kruhova) neka vam bude sveti zbor; nikakva težačkog posla nemojte raditi." (3.Mojsijeva 23:7)

Vidimo da prvi dan blagdana ima sva obilježja dana počinka i zato se smatrao posebnim ili svečanim šabatom. Tog dana se nije smjelo ništa raditi pa su sve pripreme za taj dan učinjene dan ranije. Možete sad zamisliti kakav je to problem kad neki prevodilac u svom prijevodu napiše subota za 'svečani šabat' koji je npr. mogao biti četvrti dan u tjednu, a ne sedmi. To se upravo desilo po pitanju Pashe uoči koje je Isus ubijen. Pogledajmo kako to izgleda kad čitamo:

"Budući da je bio dan pripreme, Židovi nisu htjeli da tijela ostanu na stupu u subotu* (blagdanski šabat) – jer je ta subota (šabat) bila posebna (svečani šabat) – pa su zatražili od Pilata da se onima koji su na stupu polome noge i da se njihova tijela skinu. (...) Budući da je Židovima bio dan pripreme (za blagdan), a grob je bio blizu, ondje su (Josip i Nikodem) položili Isusa" (Ivan 19:31:42)

S obzirom da se u ovom i drugim prijevodima spominje 'subota' čitalac je naveden da misli kako je Isus ubijen u petak. Zato oni koji izjednačavaju ovaj "poseban šabat" sa subotom tvrde da je taj šabat bio poseban jer se prvi dan beskvasnih kruhova koji je bio dan počinka poklapao sa tjednim šabatom (vidi Stražarska kula, 15.12.2013. str.21). Da li je to točno ili im je ipak nešto promaklo.

U evanđeljima se ne govori na koji dan u tjednu se slavila ta Pasha, ali se može odrediti na temelju nekih činjenica. Jedini način da te činjenice povežemo su razlog zbog kojih su žene došle na grob dva puta - prvi put kad je Isus položen u grob a drugi put rano ujutro na prvi dan tjedna kad je Isus uskrsnuo (Marko 15:42,43; Matej 27:59-61; Luka 23:50-56). U Lukinom izvještaju piše:

"Ondje je bio i Josip, dobar i pravedan čovjek koji je bio član Vijeća. (On nije podržao njihovu zavjeru niti je u njoj sudjelovao.) Bio je iz judejskog grada Arimateje i čekao je Božje kraljevstvo. On je otišao k Pilatu i zatražio Isusovo tijelo. Skinuo ga je sa stupa, umotao u fino platno i položio u grob isklesan u stijeni, u koji još nitko nije bio položen. A bio je dan pripreme i bližila se subota* (svečani šabat).

"Žene koje su s Isusom putovale iz Galileje također su pošle onamo te su pogledale grob i vidjele gdje leži njegovo tijelo. Potom su se vratile da pripreme miomirise i mirisna ulja. A u subotu (tjedni šabat) nisu ništa radile, kao što je zapovjeđeno u Zakonu. Prvog dana u tjednu otišle su vrlo rano do groba, noseći miomirise koje su pripremile. Kad su stigle, vidjele su da je kamen odvaljen s ulaza u grob." (Luka 23:50-24:2) 

U ovom izvještaju će svaki čitalac dobiti dojam da se spominje samo tjedni šabat koji se tog dana naizgled poklapao sa posebnim šabatom. No, u tekstu se krije činjenica da je poseban šabat prethodio tjednom šabatu ali se to ne može otkriti bez temeljite analize koju ćemo razmotriti u nastavku.

Ove spomenute žene su na dan ukopa 14. nisana u vrijeme sutona bile kod groba. Zatim piše da su se vratile svojim kućama da pripreme miomirisna ulja. Međutim tada uopće nisu imali vremena učiniti nikakve pripreme jer su najprije trebale kupiti miomirisna ulja kojima se mazalo tijelo umrloga. Tada je već sunce potpuno zašlo i padala je noć nakon čega je po službenom kalendaru započeo 15. nisan i blagdan beskvasnih kruhova koji se zvao i Pasha jer se tu večer jela pashalna žrtva. Čak i da su imale u kući miomirisna ulja, nisu ih mogli pripremati jer je započeo 'blagdan' (noć blagdanskog počinka) koji je trajao od slijedeće večeri. U to vrijeme nisu smjele ništa raditi. Nisu mogle kupiti ni pripremiti miomirise za ukop jer je za blagdan (15. nisana) tržnica bila zatvorena. Što se onda dešavalo 16-tog nisana?

"Kad je prošla subota* (svečani šabat), Marija Magdalena, Jakovljeva majka Marija i Saloma kupile su miomirise kako bi namazale Isusovo tijelo kad odu do groba. Tako su rano ujutro prvog dana u tjednu, kad je izašlo sunce, došle do groba." (Marko 16:1,2)

Ovdje vidimo da su žene sutradan nakon blagdanskog šabata kupile i pripremile miomirise. Međutim, tog dana 16. nisana nisu otišle do Isusovog groba nego tek prekosutra. Kako to znamo? To je lako zaključiti jer su morali obaviti kupovinu u vrijeme kad je tržnica radila, a to nije bilo prije izlaska sunca nego malo kasnije. Zatim su trebale vremena da se vrate kući i pripreme ulja za Isusovo tijelo. S obzirom da piše da su do groba otišle "vrlo rano", odnosno čim je "izašlo sunce", onda to nisu mogle učiniti na taj dan 16. nisana kad su kupile i pripremale miomirise jer je za to vrijeme jutro već prošlo. Kada su onda otišle do groba? Ako se podsjetimo što je Luka zapisao, onda to nije bilo sutradan nakon velikog ili svečanog šabata nego sutradan nakon tjednog šabata jer Luka piše:

"Potom su se [nakon što su predvečer (14. nisana) otišle od groba] vratile da pripreme miomirise i mirisna ulja. [Pričekale su da prođe veliki šabat (15. nisana), te su sutradan (16.nisana) otišle da kupe miomirise koje su tog dana pripremili]. A na (tjedni) šabat (17. nisana) nisu ništa radile, kao što je zapovjeđeno u Zakonu. Prvog dana u tjednu (18. nisana) otišle su vrlo rano do groba, noseći miomirise koje su pripremile (prije tjednog šabata)."

Kao što ova analiza pokazuje, žene su prvi dan u tjednu 'vrlo rano' otišle do Isusovog groba tako da tada nisu mogle otići na tržnicu i nakon toga pripremati miomirisna ulja. Apostol Ivan kaže da je to bilo rano u zoru dok se još nije svanulo (Ivan 20:1). To znači da je prethodni sedmi dan bio tjedni šabat kad se po zakonu nije smjelo ništa raditi. Saznali smo da su miomirise kupili i pripremili dan poslije velikog šabata, tj. na šesti dan u tjednu kad se moglo kupovati i raditi, a to nije moglo biti u ranu zoru nego tokom jutra ili prijepodne. To je bio radni dan između dva šabata tj. između petog i sedmog dana u tjednu. Zatim je došao tjedni sabat kad nisu smjele ništa raditi tako da su tek sutradan u ranu zoru prije svanuća otišle do groba.

Tako je od predvečerja 14-tog nisana (četvrtog dana u tjednu), kad su žene svjedočile polaganju Isusovog tijela u grob, pa sve do jutra 18-tog nisana (prvog dana u tjednu), kad su svjedočile praznom grobu, prošlo oko tri i pol dana. Budući da je Isus vjerojatno uskrsnuo početkom večeri sedmog dana u tjednu 17. nisana, onda je zaista bio u grobu tri dana i tri noći. Međutim, neki prijevodi kod Marka 16:9, sugeriraju da je uskrsnuo rano ujutro jer piše:

"Uskrsnuvši dakle rano prvog dana u tjednu, ukaza se najprije Mariji Magdaleni..." (Jeruzalemska Biblija)

Međutim, prvi dan u tjednu je započinjao u svanuće prilikom izlaska sunca, a u to vrijeme su žene već bile kod groba. Problem kod ovog i drugih sličnih prijevoda je interpunkcija, jer su zarez stavili na pogrešno mjesto, odnosno stavili su ga nakon što se spominje 'prvi dan tjedna'. U grčkom tekstu nema zareza, pa ga treba staviti tamo gdje ne mijenja izvorni tekst. Kad se zarez stavi prije spominjanja 'prvog dana u tjednu', tada čitamo:

"Uskrsnuvši dakle, rano prvog dana u tjednu se ukaza najprije Mariji Magdaleni..." (Jeruzalemska Biblija)

Sada vidimo da se ne spominje kada je Isus uskrsnuo, jer nitko nije tome svjedočio, nego se spominje vrijeme kada se Isus ukazao Mariji. Prema tome, iz svih izvještaja je razvidno da je uskrsnuo tokom sabatne noći, u terminu nakon zalaska sunca.

4.dan tjedna (14. nisan) - DAN PRIPREME ZA PASHU 

• Isus razapet, umire oko 15 sati, 
• počinju pripreme za Pashu, u suton se žrtvuje janje
• Isus položen u grob u suton prilikom zalaska sunca
• žene kod groba u vrijeme dok sunce nije zašlo
• nakon zalaska sunca započinje Pasha

 5.dan tjedna (15. nisan) - POSEBNI (svečani) ŠABAT

• 1.dan beskvasnih kruhova, svečani zbor
• žene ovaj 'dan počinka' nisu mogle kupiti i pripremati miomirisno ulje
• farizeji traže od Pilata da postavi stražu na Isusov grob
• u vrijeme sutona Isus se nalazio jednu noć i jedan dan u grobu

6.dan tjedna (16. nisan) - DAN PRIPREME ZA TJEDNI ŠABAT

• 2. dan beskvasnih kruhova
• žene kupuju i pripremaju miomirisno ulje
• zbog priprema za sutrašnji šabat ne odlaze do groba
• u suton se Isus nalazi dvije noći i dva dana u grobu

 7.dan tjedna (17. nisan) - TJEDNI ŠABAT

• 3. dan beskvasnih kruhova
• žene zbog dana počinka (šabata) ne odlaze do groba
• u vrijeme sutona se Isus nalazi tri noći i tri dana u grobu
• nakon zalaska sunca tokom te noći Isus uskrsava

1. dan tjedna (18. nisan)

• 4. dan beskvasnih kruhova
• u rano jutro žene dolaze i nailaze na prazan grob

Isus je po židovskom računanju ubijen četvrtog dana koji odgovara našoj srijedi, a uskrsnuo nakon zalaska sunca početkom večeri sedmog dana u vrijeme koje odgovara večernjim satima krajem naše subote, tako da on nije uskrsnuo u nedjelju po Julijanskom kalendaru. U ranim satima nedjelje je samo ustanovljeno da je uskrsnuo. Iako je trebalo proći godinu dana do slijedeće Pashe, Isusovi sljedbenici su na svojim sastancima jeli kruh zajedništva. Nas zanima tko može konzumirati simbole kruha i vina i sudjelovati u obroku zajedništva.

Zakon za proslavu ‘Pashe’ se zasniva na Božjem oslobađanju Izraelaca iz Egipatskog ropstva. Iako su u zadnjoj nevolji od smrti spašeni Izraelski prvorođenci, pashu su jeli svi Izraelci - muškarci i žene, djeca i starci a ne samo prvorođenci. Zašto? U Bibliji stoji zapisano:

"To je noć koju treba svetkovati Jehovi jer ih je izveo iz zemlje egipatske. Jehovi trebaju svetkovati tu noć svi sinovi Izraelovi iz naraštaja u naraštaj." (2.Mo 12:42)

Ovdje je jasno izražen zahtjev da pashu svetkuju 'svi sinovi Izraelovi'. No, izraz 'sinovi', ako bi ga tumačili izvan konteksta bi mogao nekoga navesti da pomisli samo na grupu kojoj pripadaju samo muškarci. Međutim, kad sagledavamo kontekst onda se mora prihvatiti saznanje da izraz 'sinovi' podrazumijeva sve Izraelce. Tko nije mogao učestvovati u slavljenju i jedenju pashe?

"I Jehova je rekao: (…) nijedan tuđinac ne smije ju jesti (…) Pridošlica i najamnik ne smiju je jesti." (2.Mo 12:43,45)

Oni koji nisu smjeli jesti nisu ni pozivani da budu promatrači te svetkovine. Zakon je ipak predvidio činjenicu da su stranci i tuđini mogli prihvatiti pravo obožavanje. Zato je u tom smislu Bog zapovjedio:

"svakog roba kupljenog za novce obrežite, i tek je tada može jesti." (2.Mo 12:44)

To je bio prozelit ili Izraelac po duhu Zakona. Ovo zakonom utvrđeno pravilo ima svoje mjesto i u slavljenju Gospodinove večere koja se među židovskim kršćanskim vjernicima prakticirala dan prije slavljenje Pashe. Po tom pravilu, u proslavi Kristove smrti su mogli učestvovati svi 'sinovi Izraelovi', odnosno svi kršćani kao članovi novog Izraela - židovski kršćani (malo stado) i njima pridruženi nežidovski kršćani (druge ovce). Tko nije bio pozvan da uzima simbole? Samo ‘tuđini’ koji nisu ‘obrezali’ svoja srca, odnosno oni koji to simbolično obrezanje nisu potvrdili svojim krštenjem (Kol 2:11,12).

Ovi ‘tuđini’ su dio svijeta. Neki od njih još nisu postali istinski sljedbenici Isusa Krista iako se nalaze na putu da postanu njegovi učenici. Takvi tuđini su u Izraelu mogli uživati određene pogodnosti i blagoslove s Božjim narodom živeći među njima kao stranci i došljaci. Ali samo onda kad bi spremno prihvatili pravog Boga dali su se podložiti Zakonu i tada su se mogli poistovjetiti s Izraelcima. Nakon što su se obrezali mogli su slaviti Pashu.

Pasha je imala svoj pravi značaj: oslobođenje cijelog naroda iz Egipta u noći 15. nisana po židovskom kalendaru. Tom prilikom je Bog otkupio svakog prvenca od smrti, a preko njih i cijeli narod (2.Mo 13:15). Međutim, Pasha nije bila uspostavljena u znak otkupljivanja prvenaca, nego kao znak ‘oslobađanja’ iz ropstva cijelog naroda (2.Mo 13:16). Ako po tom principu ispravno postavimo stvari onda je i Isus Krist uspostavio svoju proslavu, ne kao znak uvođenja prvenaca u savez za kraljevstvo, kako to tvrdi Watchtower (Jehovini svjedoci), nego kao znak uvođenja u novi savez novog Izraela i njihovog ‘oslobođenja’ iz ropstva grijeha i smrti. To je oslobođenje nastupilo smrću Božjeg 'sluge' kojeg je Bog otkupio, posvetio i učinio svojim 'prvorođencem'. Uzmimo u obzir da je Izraelcima rečeno:

"I bit ćete mi kraljevstvo svećenika i sveti narod." (2.Mo 19:6)

Time što su svi Izraelci učestvovali u pashalnom jelu koje je simboliziralo njihovo oslobođenje i spasenje, nije trebalo značiti da će svi imati udjela u svećeničkoj službi, ali su zato zajedno sa ‘svećenicima’ svi mogli pristupiti skupštini prvorođenaca (Levitima, svetima) i zajedno s njima biti članovi ‘svetog naroda’. Židovima koji su se "vratili pastiru i nadgledniku duša svojih" apostol Petar je ukazao na ispunjenje ovog obećanja kada im je rekao:

"Ali vi ste ‘izabrani rod, kraljevsko svećenstvo, sveti narod…" (1.Pe 2:9,25)

Židovski su kršćani bili uključeni u same temelje kršćanske skupštine. Skupština je u svojoj organizacijskoj strukturi imala Isusa kao ‘velikog svećenika’ i vjerne muževe kojima je dana uloga ‘svećenika’ u kraljevstvu Isusa. No imala je i ‘sveti narod’ koji se preko klase svećenika dao podložiti Isusovom vodstvu.

Ako su u prvom stoljeću obje klase (klasa neba i klasa zemlje) predstavljala 'sinove Izraelove' (sinove i kćeri) te kao takvi uzimali simbole na Spomen obilježavanju Isusove smrti, onda se simbole ne može povezivali samo sa jednom klasom. Stoga bi uzimanje simbola kruha i vina za kršćane trebalo imati jedno drugo značenje. Pavle je rekao kršćanima u vezi tih simbola:

"Jer kad god jedete ovaj kruh i pijete ovu čašu, smrt Gospodinovu objavljujete, dok on ne dođe." (1.Ko 11:26)

Uzimanjem simbola kruha i vina prvi kršćani su ‘objavljivali Gospodinovu smrt’. Nigdje ne čitamo da su tim činom objavljivali svoju ulogu Isusovih suvladara kao što to čine Jehovini svjedoci. Pogledajmo što piše u Stražarskoj kuli od 15.2.2003. str. 14. st. 12:

“Govoreći o situaciji u drugom stoljeću n. e., povjesničar J. L. von Mosheim kaže da su kvartodecimani održavali Spomen-svečanost 14. nisana jer su ”smatrali da primjer Krista ima snagu zakona“. Jedan drugi povjesničar kaže: ”Kvartodecimanske crkve u Aziji imale su isti običaj kao Jeruzalemska crkva. Te su crkve u 2. stoljeću prilikom Pashe 14. nisana slavile otkupljenje postignuto Kristovom smrću“ (Studia Patristica, izdanje iz 1962, svezak V, stranica 8).

Vidimo da su i u 2. stoljeću svi kršćani, bez obzira na njihovu brojnost, ‘objavljivali Kristovu smrt, i slavili ‘otkupljenje postignuto Kristovom smrću’, stalno se podsjećajući na značenje kruha i vina dok Isus ne dođe u svojoj slavi. Slaviti ‘otkupljenje’ je bila preslika Pashe u kojoj su Izraelci slavili svoje ‘otkupljenje’. Svatko tko je sebe smatrao ‘otkupljenim’ je mogao ‘objavljivati Gospodinovu smrt’ simboličnim činom uzimanjem simbola kruha i vina na Gospodinovoj večeri. Kada Isus dođe onda će tada svi koji su u zajedništvu s Kristom dobiti vječni život, što je i svrha Isusove smrti koja nas oslobađa od Adamovog grijeha putem otkupnine.

Biblija i rana povijest kršćanstva nigdje ne spominje da su prvi kršćani s tom proslavom trebali objavljivati drugima da su oni izabrani za Kristove suvladare i da će svoj život nastaviti na nebu. Takvo vjerovanje je nastalo kasnije kod uzimanja simbola pri euharistiji kada je u Katoličkoj crkvi u srednjem vijeku došlo do jasne podjele između klera i laika. Po toj podjeli su samo svećenici bili smatrani Crkvom ili Kristovim tijelom te su samo oni uzimali kruh i vino. Kruh u obliku hostije se kasnije počeo davati i laicima.

U ranokršćanskoj povijesti svi su vjernici smatrani klericima jer je izraz 'kler' označavao čitavu zajednicu vjernika kao Kristovo tijelo. Postepeno, stvaranjem čvrste crkvene hijerarhije (pokornost biskupu koji vodi zajednicu kao što monarh vodi državu) i stvaranjem ideje "jedne Crkve", pojam 'kler' suzuje se na tzv. duhovni stalež, svećenike (i one koje se pripremaju za svećenike) te redovnike i redovnice. Po tome se Jehovini svjedoci oslanjaju na katoličko učenje jer su i oni izvršili podjelu na one koji pripadaju Kristovom tijelu (kler) i one izvan tog zajedništva, odnosno na nebeski stalež koja uzima simbole i zemaljski stalež koji to ne smije uzimati jer nisu određeni za Isusove suvladare. U nekim drugim crkvama vjernici uzimanjem simbola objavljuju svoje zajedništvo s Kristovom crkvom kao i svoju vjeru i nadu da će nakon smrti svi ići u raj na nebo. No što je istina u vezi Isusove posljednje večere na kojoj je uveo novu proslavu?

Te večeri 14. nisana Isus je koristio simbole kruha i vina čime je predstavio svoje tijelo i krv koje je trebao dati kao žrtvu, ne samo za apostole koji su bili s njim tada prisutni, nego i za grijehe svih ‘koji vjeruju’ (Lk 22:19,20; Iv 3:16). Zato je nakon uzimanja čaše crvenog vina rekao:

"Ova čaša predstavlja novi savez na temelju moje krvi…" (ili kako to piše u drugom evanđelju): "…jer ovo predstavlja moju ‘krv saveza’ koja će se proliti za mnoge radi oproštenja grijeha." (Lk 22:20; Mt 26:28)

U znak tog ‘oslobođenja’ od ropstva grijeha Isus je rekao:

"Činite ovo meni na spomen." (1.Ko 11:24,25)

Isus je ovu zapovijed dao svojim apostolima na početku 14-tog nisana koji je ujedno bio i zadnji dan u kojem se pashalno janje čuvalo za žrtvu. Na kraju tog dana je i on trebao umrijeti kao 'pashalno janje' jer su tog dana, Židovi klali janje za Pashu u vrijeme kad je Isus ubijen, tako da je veza između Pashe i Gospodinove večere više nego očita.

Kao što su Pashu slavili svi Izraelci tako su i svi kršćani trebali svojim ulaskom u ‘novi savez’ redovito ‘objavljivati’ svoju vjeru u otkupninu s kojom su im oprošteni grijesi. Isus je "posrednik novog saveza" u koji ulaze svi kršćani svojim krštenjem (He 12:24). Svi koji su u tom ‘savezu’ mogu biti učesnici u uzimanju simbola kruha i vina. Isus tada nije dao nikakvu naznaku po kojom bi se simboli kruha i vina koristili za razlikovanje kršćana jednih od drugih, odnosno za izdvajanje članova nebeskog staleža od zemaljskog. Niti on a ni apostoli nisu nikad rekli i strogo upozorili na činjenicu da kruh i vino ne smiju uzimati oni kršćani koji će pripadati staležu podanika.

Pavle je kršćanima u Korintu ukazao na propuste koje su činili kod Gospodinove večere. Naime, oni su tu priliku koristili da bi jeli i pili, vjerojatno zato što su Židovi kod blagovanja pashalnog janjeta jeli i pili. Osim toga i Isus je s apostolima najprije večerao, a onda je poslije objeda uzeo kruh i vino s kojima je objavio svoju smrt (Mt 26:26). Međutim, Pavle je vjernicima ponovio svrhu Gospodinove večere i značenje simbola kruha i vina, želeći taj događaj odvojiti od same večere (1.Ko 11:20-22). Tom je prilikom naglasio da među njima ima onih ‘nedostojnih’ koji ne bi smjeli uzimati te simbole.

"Stoga, tko god nedostojno jede kruh ili pije čašu Gospodinovu, ogriješit će se o Gospodinovo tijelo i krv. Neka dakle najprije svatko sebe ispita je li dostojan, pa onda neka jede od kruha i pije iz čaše (…). Ali kad bi smo raspoznali kakvi smo, ne bi nam se sudilo." (1.Ko 11:27,28,31)

Tko je bio dostojan a tko nedostojan? Watchtower tvrdi da simbole na Spomen svečanosti može uzimati samo jedna mala grupa kršćana koja će sa Isusom biti na nebu kao njegovi suvladari, pa u nedostojno uzimanje simbola ulazi postupak onih kršćana koji pripadaju zemaljskom staležu, a uzimaju simbole jer sebe pogrešno vide među izabranicima nebeskog staleža. Međutim, Pavle ukazuje da kršćani kod uzimanja simbola trebaju raspoznati ‘kakvi su’ kao kršćani, a ne raspoznati ‘tko su’ između dva staleža (1.Ko 11:31, Stražarska kula, 15.2.2003. str.17; Stražarska kula, 1.4.1996. str. 7,8).

Neki će reći da u 1. stoljeću nije bilo potrebno ukazivati na zemaljski stalež jer on tada nije ni postojao. No, iz prethodnih članaka smo vidjeli da to nije točno. Nigdje se ne ukazuje na to da u dostojne spadaju samo članovi klase neba - apostoli i drugi starješine. Također se nigdje ne govori da će u kršćansku skupštinu jednog dana ući niži stalež podanika koji nemaju udjela u zajedništvu s Kristom, u njegovom životu, smrti i uskrsnuću.

U kontekstu 11. poglavlja ove poslanice, a i šire, ne postoji nikakva naznaka da je Pavle ikad spomenuo klasifikaciju na dvije sorte ili dvije klase kršćana, tako da nitko od onih kojima je uputio savjet da 'raspoznaju kakvi su', nije mogao u tome vidjeti da se od njih traži da raspoznaju dali pripadaju nebeskoj ili zemaljskoj klasi. Osim toga, Wathtower tvrdi da je u to vrijeme postojala samo jedna klasa kršćana pa nema smisla govoriti da su morali raspoznati kojoj su klasi pripadali. Prema tome, izraz 'raspoznati kakvi su' se nikako nije mogao odnositi na raspoznavanje službene prednosti koju im je Bog dodijelio, nego kakvi su u svojoj nutrini - da li su duhovni ili tjelesni. Upravo širi kontekst ove njegove poslanice o tome govori u samom uvodu gdje im se on obraća s riječima:

"I tako vam ja, braćo, nisam mogao govoriti kao duhovnima, nego kao tjelesnima, kao maloj djeci u Kristu." (1. Korinćanima 3:1)

Svi su kršćani bili pozvani u zajedništvo s Kristom i među njima su se uvijek mogli pojaviti nedostojini. Pogledajmo što Pavle kaže o onima koji su bili nedostojni:

"Jer tko jede i pije, osudu sebi jede i pije ako ne raspoznaje u tome tijelo Kristovo. Zato su mnogi među vama slabi i bolesni, a dosta ih je i umrlo"  (ili duhovno zaspalo). (1.Ko 11:29,30) 

Pavle stoga nije govorio o samom načinu uzimanja simbola kao nedostojnom kao što to govore Jehovini svjedoci. On je govorio o svakom pojedinom kršćaninu koji može biti dostojan ili nedostojan, ovisno o njegovom duhovnom stanju srca. Svaki kršćanin koji ‘raspoznaje tijelo Kristovo’ i značenje Kristovog tijela i krvi, je ‘dostojan’ u Božjim očima i na sebe ne navlači osudu prilikom uzimanja kruha i vina. Očito su ‘nedostojni’ bili samo oni kršćani koji su bili duhovno bolesni ili čak duhovno mrtvi. Takvi kršćani nisu razabirali važnost tog događaja pa su koristili takve posebne sastanke kako bi zadovoljili svoje tijelo. O onima koji su nedostojni, Biblija govori da takvi "nemaju duha Božjega", dok druge "muče sumnje" ili su čak uprljali svoje simbolične "haljine". Samim tim su izgubili svoje besprijekorno obilježje vjernih kršćanina (Ju 19,22,23; Ot 3:18).

Onaj tko je bio nedostojan, mogao se duhovno ispraviti i postati dostojan simbola zajedništva s Kristom. Dostojni su svi oni kršćani koji su duhovno zdravi i živi u Božjim očima. Svi su se oni zajedno sakupljali u skupštinskim sastancima, pa tako i prigodom te posebne svečanosti. Oni su "oprali svoje duge haljine i obijelili ih u krvi Janjetovoj" (Ot 7:14). Za njih je Isus rekao: "Sretan je onaj tko bdije i čuva haljine svoje, da ne bi hodao gol i da se ne bi vidjela sramota njegova" (Ot 16:15). Ta sreća će biti naročito izražena kod onih koje Isus nađe budne i bez ljage jer "štovanje koje je čisto i neokaljano pred našim Bogom i Ocem jest ovo: (…) čuvati se prljavštine ovog svijeta" (Jk 1:27). Još prije nego je uveo spomen na svoju smrt, Isus je rekao:

"Tko se hrani tijelom mojim i pije krv moju, ima vječni život, i ja ću ga uskrsnuti u posljednji dan; [takav] ostaje u zajedništvu sa mnom i ja u zajedništvu sa njim." (Iv 6:54,56)

S tim je unaprijed najavio događaj obilježavanja svoje smrti na kojem je doslovni ‘kruh’ postao simbol njegovog žrtvovanog tijela kojeg je dao radi oproštenja grijeha. Svatko tko raspoznaje to tijelo na način da prihvaća i cijeni otkupnu vrijednost Isusove smrti, ima život u sebi i bit će uskrsnut u posljednji dan i dobiti vječni život. To nam govori da se Isusovi sljedbenici do tog trenutka simbolično hrane njegovim tijelom i piju njegovu krv kako bi održali jamstvo života skrivenog u sebi kojeg su dobili novim rođenjem kao nova stvorenja (Kol 3:3). U tu svrhu imaju prednost da svoje zajedništvo u Isusovoj smrti dokazuju uzimanjem simbola kruha i vina sve do njegovog dolaska.

Da li želiš biti u zajedništvu s Kristom? Ako da, onda imaš prednost hraniti se simboličnim kruhom i vinom. Ova hrana i piće imaju simbolično značenje. Zato ih je Isus predočio simbolima kruha i vina. Tu životovažnu hranu i piće mi putem vjere svakodnevno uzimamo, a to javno dokazujemo i obznanjujemo jednom godišnje na proslavi Gospodinove večere kada tim simboličnim činom ‘objavljujemo Kristovu smrt’ s kojom smo otkupljeni. Nakon uskrsnuća će i dalje ti simboli ukazivati na potrebu da se uskrsnuli nepravedni priklone Kristu kako bi po njemu i njegovoj smrti zadobili oproštenje grijeha i postigli vječni život.

Isus je u molitvi svom Ocu tražio da svi njegovi učenici ‘budu jedno’ i da budu u ‘zajedništvu s njima’ (Iv 17:20,21). Kao što se prilikom krštenja simbolično prikazuje nečije pokajanje i predanje Bogu, tako se uzimanjem simbola simbolično prikazuje nečije ‘zajedništvo’ s Kristom i Bogom. Razlika je samo u tome što se krštenje čini samo jednom, čime se ulazi u savez s Bogom preko Krista, dok se uzimanje simbola redovito ponavlja kako bi svatko uvijek iznova mogao i na taj simboličan način pred drugima ‘potvrditi’ svoje ‘zajedništvo s Kristom’ (2.Pe 1:10). Znajući to Pavle se nije ograničio na jednu grupu kršćana koja bi u skupštini zauzimala posebno mjesto zbog svog službenog položaja. On se obratio svim kršćanima kad je rekao:

"Zar čaša zahvalnosti za koju zahvaljujemo [grčki: eukharistésas] ne predstavlja zajedništvo u krvi Kristovoj? Zar kruh koji lomimo ne predstavlja zajedništvo u tijelu Kristovu? Budući da je jedan kruh, mi smo jedno tijelo, iako nas je mnogo, jer svi jedemo taj jedan kruh. (1.Ko 10:16,17)

Vidimo da je zajedništvo s Kristom predstavljeno kruhom i vinom koji predstavljaju zajedništvo u krvi i tijelu Kristovom. U takvom zajedništvu su ‘svi’ koji vjeruju dobili mogućnost da prilikom proslave Gospodinove smrti imaju udjela u uzimanju simbola kruha i vina, kako bi se podsjećali na to zajedništvo i na svoje oslobođenje iz ropstva grijeha i smrti putem otkupne vrijednosti Isusova tijela i krvi. Uzimajući te simbole svaki je kršćanin potvrđivao da ima udjela u uzimanju Kristova ‘tijela i krvi’ putem duhovne hrane koja se može naći na "stolu Jehovinom" (1.Ko 10:21). Iako nas je i tada i danas 'mnogo' svi jedemo taj jedan kruh jer smo kao zajednica kršćana 'jedno tijelo'. Pavle nikad nije spominjao neko drugo 'tijelo' kršćana koji nisu u tom zajedništvu.

Prilikom Gospodinove večere svatko se može ispitivati s obzirom na svoj kršćanski način života. Ako je smatrao da je ‘dostojan’ vječnog života, našao bi se prikladnim ‘da jede od kruha i pije iz čaše’. Suprotno njima ljudi iz svijeta koji ne vjeruju u Isusa i pripremu spasenja ne mogu biti dostojni jer ga oni odbacuju. Za takve je Isus rekao:

"Ako ne jedete tijelo Sina čovječjeg i ne pijete krv njegovu, nemate život u sebi." (Iv 6:53)

Nedostojni vječnog života su i oni kršćani koji su duhovno mrtvi jer ne žive po vjeri. ‘Jesti tijelo i piti krv’ Sina čovječjega značilo bi prihvatiti pripremu spasenja od Boga i podložiti se Božjoj volji. Ako svaki kršćanin to treba činiti u znak svog spasenje i oslobođenja otkupninom, tada je razumljivo da mu je dopušteno uzimati simbole koji ga dovode u vezu s tim što je Isus zahtijevao od svakoga koji ‘ima život u sebi’. Time je prikazana nova duhovna dimenzija koja ima svoju primjenu od trenutka krštenja, kada se ‘život’ dobiva kao jamstvo ili zalog, do ulaska u obećani novi svijet. Svi koji su naklonjeni vječnom životu se krštavaju u Krista. Od tada ‘jedu tijelo i piju krv’ Sina čovječjeg kao ‘nebesku’ hranu i piće za održavanje zaloga vječnog života. Ono je simbolično prikazano sa beskvasnim kruhom i crvenim vinom kojim se podsjećamo na životovažnu vrijednost ‘nebeske’ hrane i pića iza kojih stoji Božja priprema spasenja.

Kao što smo vidjeli, svi su Izraelci jeli pashalno janje koje je predstavljalo Krista. Ono je na nebu već bilo pripremljeno i zaklano prije postanka svijeta, pa je u tom smislu sišlo s neba (Ot 13:8). Isus je "Janje Božje koje odnosi grijeh svijeta" (Iv 1:29). Zato je po tom uzoru, Isus ostavio da ‘svi’ koji su u ‘novom savezu’ jedu kruh koji predstavlja tijelo janjeta i piju vino koje ‘predstavlja krv saveza koju je prolio za mnoge radi oproštenja grijeha.’ Kad je “uzeo čašu, zahvalio [grčki: eukharistésas] Bogu“ rekao je:

"Pijte iz nje svi." (Mt 26:27,28)

Ako su svi apostoli bili s Isusom na toj večeri podrazumijevalo se da su svi zajedno učesnici te svetkovine, pa bi izraz ‘svi’ bio suvišan. Stoga se taj izraz nije trebao odnositi na sve apostole koji su bili prisutni tom prilikom nego na sve koji budu povjerovali u Krista putem njihovog svjedočenja što je naglasio u kasnijoj molitvi kad je rekao: 

"Ne molim samo za njih nego i za one koji povjeruju u mene po njihovoj riječi, da svi budu jedno, kao što si ti, Oče, u zajedništvu sa mnom i ja u zajedništvu s tobom, da i oni budu u zajedništvu s nama." (Iv 17:20,21)

Prema tome, budući da Isus tom prilikom nije stvorio pravilo po kojem neki njegovi učenici tada i u budućnosti ne bi smjeli u takvim prilikama ‘piti i jesti’ simbole njegovog tijela i krvi, onda se izraz ‘svi’ može odnositi na sve one koji pokažu vjeru u njega i ostanu u apostolskoj nauci.

“Jer kao što u Adamu svi umiru, tako će i u Kristu svi oživjeti.“ (1.Ko 15:22)

Međutim, to što netko ima udjela u uzimanju simbola kruha i vina ne znači da automatski ima Božje odobravanje. Pogledajmo primjer Izraelaca. Većina Izraelaca koji su jeli beskvasni kruh, nebesku manu i pili iz duhovne stijene te jeli pashu su umrli u pustinji jer nisu imali Božje odobravanje. Tako ni nakon uspostave Gospodinove večere, nitko nema pravo nekome zabranjivati uzimanje simbola, jer bi time osuđivao svog brata. Zato je dano svakome po savjesti da najprije sebe ispita je li ‘dostojan’ i prikladan, pa da onda jede i pije. Ako ‘nedostojno jede i pije’ onda se takav ‘ogrešuje o Gospodinovo tijelo i krv’. No i tada takvi trebaju primiti "stegu od Jehove" (1.Ko 11:32). Stegu trebaju primati od svojih duhovnih pastira koji imaju uvid u njihovo duhovno stanje. Ali ako neki brat krši biblijska načela, takvog je trebalo ukloniti iz svoje sredine i s njim se nisu trebali prisno družiti. Rečeno je: "s takvim i ne jedite", odnosno s takvima nemojte imati ‘zajedništvo’ u zahvaljivanju [grčki: eukharistésas] prilikom blagovanja kruha i vina (1.Ko 5:11-13). Nedostojne osobe nisu trebale imati udjela u zajedništvu s ostalim kršćanima ni udjela u zajedništvu s Kristom. Nisu smjele uzimati ‘kruh i vino’ pa ih se nije ni pozivalo na obilježavanje spomena na Isusovu žrtvenu smrt.

Sve činjenice potvrđuju da su svi prvi kršćani imali pravo i prednost uzimali simbole kruha i vina prilikom slavljenja Gospodinove večere. Međutim, unutar zajednice Jehovinih svjedoka to pravo nemaju svi. Vidjeli smo da su među prvim kršćanima bili pripadnici obje klase – i nebeske (starješine) i zemaljske (narod) - i svi su imali udjela za duhovnim stolom koji je predočavao zajedništvo s Kristom. Svi su bili pozvani da time obznanjuju Isusovu smrt dok on ne dođe. Stoga se trebamo ponovno vratiti apostolskoj nauci i prvim kršćanima jer su oni tada očito bolje razumjeli sve što je bilo s tim povezano. Znali su da je Isus Krist žrtvovao ljudsko tijelo koje je stvoreno nadnaravnim biološkim putem i pripremljeno od Boga za sve ljude. Zato nas zanima kako su oni gledali na simbole kruha i vina koji su predočavali Isusovo tijelo i krv.

Izraelci nisu na Pashu pozivali strance u svojoj sredini kako bi promatrali dok oni jedu pashalno janje. Na isti način, ni prvi kršćani nisu pozivali nevjernike da s njima obilježe tu duhovnu gozbu. Ta svečanost je u svojoj suštini trebala okupljati samo zajednicu vjernih kršćana i nitko od njih nije trebao biti samo promatrač koji promatra kako drugi uzimaju kruh i vino. Zato se nikad nije trebalo ići za masovnošću na način da se na te proslave poziva velike mase ljudi i promatrača. Jehovini svjedoci to rade i nažalost tom prilikom iznose u javnost potpuno krive informacije čime obezvrjeđuju Isusove riječi i zapovjedi.

Kad se uzme u obzir kako se po Bibliji slavila Gospodinova večera, tada bi bilo prihvatljivo da se ta svečanost slavi u manjim grupama na koje su pozvani samo krštene osobe. To može biti cijela skupština ili manje grupe unutar skupštine. Kršćani su se okupljali na svojim tjednim sastancima, najvjerojatnije u jutarnjim satima na dan odmora kao što su bili sabat ili nedjelja. Obilježavanje Gospodinove večere je znalo pasti na neki drugi dan u tjednu, a budući da je taj događaj trebalo obilježiti nakon zalaska sunca, onda je bilo prikladno da se kršćani okupe u manjim grupama u domovima svoje braće. Pavle je u vezi toga savjetovao:

"Zato, braćo moja, kad se sastanete da jedete tu [Gospodinovu] večeru, pričekajte jedni druge." (1.Ko 11:33)

Kršćani su trebali pričekati ‘jedni druge’ odnosno svoju ostalu duhovnu braću koja su s njima tvorila zajedničku skupštinu ili onu grupu koja je gravitirala domu u kojem su se trebali sastati. Očito ih Pavle nije savjetovao da pričekaju promatrače ili one osobe koji nisu dio kršćanske skupštine, a pogotovo ne one grešnike s kojima nisu trebali jesti obrok zajedništva.

Kad su se kršćani sakupljali na toj godišnjoj proslavi samo su dostojni mogli uzimati simbole kruha i vina kao dokaz da su svi oni ‘jedno tijelo’ u Kristu. Skupština se kao jedno jedinstveno ‘tijelo’ treba sastojati od vjernih kršćana kao Kristovih udova koji su ‘dostojni vječnog života’. Kao takvi imaju prednost da slave Gospodinovu večeru u svojim ‘grešnim tijelima’ kao ‘beskvasnim kruhom iskrenosti i istine’. Starješine su zato trebale paziti da nitko tko je nedostojan ne uzima simbole. Prije toga je skupštinu trebalo očistiti od kvasca koje je moglo onečistiti cijelo tijesto. Oni koji su sebe smatrali nedostojnima jer su u sebi imali kvasca zloće i pokvarenosti su se trebali najprije pokajati kako bi bili dostojni zajedništva sa Kristom i svojom braćom u vjeri (1.Ko 5:6-8; Ga 5:9).

(Slijedeća dva podnaslova su uzeta iz knjige 'Posljednji Adam')

“Otac moj daje [vam] pravi kruh s neba. Jer kruh je Božji onaj koji silazi s neba i daje život svijetu.” (Iv 6:31-33)

Kada uzmemo u obzir sličnosti i razlike onda bi mogli reći kako ovaj kruh s neba ili nebeski kruh nije isto što i beskvasni kruh koji se jeo prilikom proslave Pashe i posljednje večere kada je Isus uzeo “beskvasni kruh” i rekao da ono ‘predstavlja njegovo tijelo’ (Mt 26:26). Taj beskvasni kruh su apostoli uzeli i jeli prije nego je Isus umro i uskrsnuo, odnosno prije nego je njegovo tijelo bilo oslobođeno raspadljivosti i smrti pa se u tome razlikuje od nebeskog kruha tj. māne. Ako je Isusovo tijelo bilo raspadljivo i smrtno, da li ga možemo usporediti s ‘beskvasnim kruhom’? Očito da možemo jer ‘beskvasni kruh’ nije predstavljao Isusovo tijelo koje je bilo oslobođeno raspadljivosti i smrti, nego smrtno tijelo bez grijeha. Naime, ono predstavlja raspadljivo i smrtno fizičko tijelo, ali u kojem nije bilo ‘kvasca’ u obliku osobnog grijeha.

Beskvasni kruh nastaje od pšeničnog brašna i vode, bez ikakvih drugih dodataka. Pšenica raste iz zemlje i vode tako da sadrži zemaljsku raspadljivu supstancu. Na isti način je i Isusovo tijelo kao i svako drugo nastalo od zemaljske raspadljive supstance. Kao što su Izraelci pripravili beskvasni kruh – “kruh nevoljnički” – u dan spasenja iz ropstva, Bog je tako na dan smrti svog prvorođenca pripravio Isusovo bezgrešno tijelo za spasenje svijeta koji trpi nevolju zbog ropstva smrti (Heb 10:5; 5.Mo 16:3). Što onda možemo reći o ‘beskvasnom kruhu’? O njemu čitamo:

“Takav kruh je prikladan jer ne sadrži kvasac, kojim se u Bibliji predstavlja iskvarenost ili grijeh. (...). Beskvasni kruh je prikladan simbol Isusovog ljudskog tijela, jer je bio ”lojalan, bezazlen, neokaljan, odvojen od grešnika” (Heb 7:26, NS).“ (Stražarska kula, 1.3.1990. str.17) 

Beskvasni kruh u sebi nema kvasac i simbolizira tijelo bez grijeha. Zato razmotrimo koju vrstu grijeha kvasac predstavlja. Naime, postoje tri oblika grijeha.

• grijeh kao život u znaku smrti – odvojenost od vječnog života
• grijeh u obliku nepravednih djela – učinjeni grijeh
• grijeh u srcu – grešne misli i namjere

Apostol Pavle je svojoj braći rekao:

“Ne znate li da malo kvasca ukvasa cijelo tijesto? Odstranite stari kvasac da budete novo tijesto, jer trebate biti beskvasni [ili bez kvasca]. Jer Krist, naša pashalna žrtva već je žrtvovan. Zato svetkujmo blagdan, ali ne sa starim kvascem, niti sa kvascem pokvarenosti i zloće, nego s beskvasnim kruhom iskrenosti i istine.” (1.Ko 5:6-8)

Što zaključujemo iz ovih riječi? Vidimo da Pavle čak i kršćane kao smrtne ljude uspoređuje s ‘tijestom bez kvasca’ odnosno s ‘beskvasnim kruhom’, što znači da je Isusovo tijelo zaista bilo smrtno i time u potpunosti izjednačeno s ljudima jer za njega piše:.

“A budući da su ta ‘djeca’ ljudi od  krvi i mesa i [Krist] je [podijelio (s njima) isto stanje] da svojom smrću uništi onoga koji ima moć prouzročiti smrt. (...) Stoga je u svemu morao postati poput svoje “braće”, da bude milosrdan i vjeran kao veliki svećenik u službi Božjoj, kako bi prinio pomirbenu žrtvu za grijehe naroda.” (Heb 2:14,17)

Iz svega ovoga zapažamo da su kršćani koji još uvijek žive u svojim smrtnim tijelima uspoređeni sa beskvasnim kruhom kao i Isus. Kršćani trebaju biti tijesto bez kvasca, odnosno ‘beskvasni kruh’ kao i Isus. To znači da se po pitanju tijela nisu razlikovali od njega te su mogli u svom smrtnom tijelu biti očišćeni od grijeha i biti poput njega koji nije počinio grijeh. Njegovo je tijelo od rođenja do smrti bili potpuno izjednačeno sa ostalim ljudima. Bilo je smrtno i raspadljivo. Što onda predočava ‘tijesto bez kvasca’?

'Tijesto’ predstavlja ‘ljudsko tijelo’ u kojem postoji zalog vječnog života po kojem možemo imati zajedništvo s Bogom, ali takvo tijelo još uvijek grešno ili nesavršeno jer je podložno raspadljivosti i smrti.

‘Kvasac’ ne predočava raspadljivost i smrt s kojim se čovjek rađa, nego ‘vlastiti grijeh’. Taj grijeh Pavle povezuje sa zloćom i pokvarenošću. ‘Kvasac’ je u Bibliji uspoređen i s lažnim učenjem i licemjerstvom (Mt 16:12; Lk 12:1). Dok ljudsko tijelo sadrži taj kvasac, ono u sebi ne može sadržavati zalog života pa je osuđeno na smrtno stanje.

Prema tome tijesto bez kvasca predstavlja život ljudskih bića koji u svom tijelu nemaju snagu grijeha koje bi to tijelo činilo nepodobnim za zalog vječnog života. Isus se svojim krštenjem u vodi predstavio svom Ocu kao onaj koji želi vršiti njegovu volju, što je uključivalo svaku odvojenost od grijeha koji bi ga mogli uprljati. On je tim činom krštenja ujedno pokazao da je u vodi po Božjoj volji preuzeo na sebe grijehe svih ljudi koje je ponio u svom smrtnom tijelu (Lk 4:1; 3.Mo 16:21). Iako je živio u ‘grešnom tijelu’, on “nije grijeha počinio, niti se prijevara našla u ustima njegovim” (1.Pe 2:22; Iz 53:9). Kao sin čovječji imao je udjela u grešnom tj. smrtnom tijelu, ali “nije poznavao grijeh [kvasac]” što znači da nije imao udjela u grijehu koje onečišćuje tijelo (kruh). Po tom pitanju je bio ‘neokaljan’, i u duhu ‘savršen’ (Ri 6:12; 2.Ko 5:21; Heb 9:14; Jk 3:2). Nije bio rob grijeha pa u sebi nije imao ‘kvasca’ koje bi ovladalo njegovim smrtnim tijelom. Zato je njegovo tijelo, iako smrtno, predočeno s ‘beskvasnim kruhom’, što znači da je bilo ‘sveto’ neokaljano ili bezgrešno (Lk 1:35).

Isusovi učenici se krste u vodi, nakon čega nastoje biti bez kvasca ili ‘neokaljani’ (Ot 14:5). Tim činom krštenja svi mi dolazimo pred Boga s našim ‘beskvasnim kruhom iskrenosti i istine’. Time je, “naša stara osobnost (…) pribijena na stup, kako bi naše grešno tijelo (poput Isusovog) izgubilo vlast nad nama, da više ne robujemo grijehu” (Ri 6:2,6). Zato svi kršćani mogu imati udjela u uzimanju simbola beskvasnog kruha kako bi imali zajedništvo u Kristovom životu i žrtvi zajedništva.

“Zar čaša zahvalnosti za koju zahvaljujemo ne predstavlja zajedništvo u krvi Kristovoj? Zar kruh koji lomimo ne predstavlja zajedništvo u tijelu Kristovu? Budući da je jedan kruh, mi smo jedno tijelo, iako nas je mnogo, jer svi jedemo taj jedan kruh.” (1.Ko 10:16,17)

Kristova skupština je jedno ‘tijelo’ ili jedan ‘beskvasni kruh’, pa samim tim Isus poziva da svi oni koji pristupaju Bogu s ‘beskvasnim kruhom iskrenosti i istine’, svetkuju blagdan uzimanjem simbola kruha. Prvi kršćani su imali tu slobodu da pristupaju tom stolu duhovnog zajedništva pa su aktivno učestvovali u tome uzimajući kruh i vino, dokazujući time da su dostojni biti Kristovi. S tim činom nisu nikad dokazivali da pripadaju posebnoj klasi kršćana koja će vladati nad nižom klasom kršćana, niti su učili da će se nakon njih pojaviti ta niža klasa koja neće biti dostojna sjediti s njima za istim stolom zajedništva. To samo dokazuje da prednost uzimanja simbola kruha i vina nikad nije bila dana samo onima koji bi se smatrali dostojnima da ih Isus postavi na prijestolja u njegovom kraljevstvu, nego je dana svim vjernim kršćanima za koje je Isus umro, a koji se smatraju dostojnima da kroz svoju vjeru u njega budu dio njegovog ‘tijela’, preko koga postaju Božja djeca. Oni tada u svom životu prihvaćaju, ne samo Kristov život pod Božjim zakonom, nego i otkupninu kao odgovarajuću cijenu koju je Isus platio za njih kako bi ih otkupio od grijeha i poniženog stanja tijela koji završava smrću.

Dok Isus ne dođe mi bi trebali živjeti beskvasnim životom i kao takvi to javno obznanjivati uzimanjem beskvasnog kruha kojim objavljujemo svoje zajedništvo s (beskvasnim) Kristom i (beskvasnim) kršćanima. Do tada svi mi koji smo takoreći beskvasni možemo slobodno pristupati stolu zajedništva i uzimanjem kruha i vina dokazivati sebi i drugima da smo dostojni.

“Jer kad god jedete ovaj kruh i pijete ovu čašu, smrt Gospodinovu objavljujete, dok on ne dođe.” (1.Ko 11:26)

No, kad on uskoro dođe onda ćemo uzimanjem nebeskog kruha ili ‘māne’ u povezanosti sa “novim vinom” objavljivati Gospodinov život (Mt 26:29). To je u skladu s riječima:

"Jer ako smo, dok smo još bili neprijatelji, bili pomireni s Bogom smrću njegova Sina, koliko li ćemo više sada, kad smo pomireni, biti spašeni njegovim životom." (Rim 5:10)

Za sada još uvijek nismo oslobođeni stanja smrti pa ne možemo konzumirati ‘mānu’ i ‘novo vino’ koji simboliziraju vječni i neraspadljivi život, jer je Isus obećao da će tu duhovnu hranu dati vjernim ljudima tek u svom kraljevstvu rekavši:

“Onome tko pobijedi dat ću od skrivene māne.” (Ot 2:17)

Kad on dođe i oslobodi nas stanja smrti i raspadljivosti onda će nam dati da njemu u spomen jedemo od skrivene māne koja predstavlja njegovo tijelo, ali i njihovo tijelo oslobođeno stanja raspadljivosti i smrti.

“Ja sam živi kruh koji je sišao s neba (koji je poslan od Boga). Ako tko jede od ovog kruha, živjet će vječno. A kruh koji ću ja dati tijelo je moje koje ću dati za život svijeta.” (Iv 6:51)

Isus je stoljećima prije svog rođenja bio određen da bude taj živi kruh. No, prije nego je postao taj živi kruh, on je trebao žrtvovati svoje tijelo predočeno beskvasnim kruhom. Isusovo ‘tijelo’ je u trenutku smrti bilo ‘beskvasni kruh’ koje je dao ‘za život svijeta’. Međutim, smrt je samo prouzročila kraj života pod vlašću smrti, dok je uskrsnuće označilo početak života nad kojim smrt više nije imala vlast. Nakon uskrsnuća Isus je postao ‘živi kruh koji silazi s neba’ (Iv 6:48-51). Uskoro će biti moguće blagovati taj živi kruh predočen s ‘mānom’.   

Ima nešto zanimljivo u vezi s ‘mānom’. Ona je bila raspadljiva, odnosno trajala je samo jedan dan, dovoljno dugo da Izraelci mogu od nje napraviti svoj svakodnevni kruh. Ono što se ne bi skupilo tokom jutra, čim bi sunce ogrijalo, māna bi se rastapala. Kad bi ono što se skupilo u posude ostalo za sutrašnji dan, tada bi se māna ucrvala i usmrdjela (2.Mo 16:16-21). To znači da je māna od koje se spravljalo tijesto bila načinjena od zemaljske supstance, odnosno od biljke poput pšenice. Bog je svojom stvaralačkom silom doveo u postojanje tu mānu ili “žito nebesko” od koje se spravljao kruh (Ps 78:24). Međutim, Bog je nekim čudom prouzročio da se za vrijeme sabata ona ne pokvari. Mogla je trajati dva dana. Ono što je također zanimljivo u vezi s ‘mānom’ je to što je po Jehovinoj zapovjedi Aron zlatnu posudu napunio ‘mānom’ i sakrio je od očiju javnosti. Ta ‘skrivena māna’ koja se držala u kovčegu saveza se nekim čudom nije nikad pokvarila ili raspala. Nešto ju je štitilo od zakona raspadljivosti materije.

Bog je nakon nekog vremena prestao davati ‘mānu’, ali je ipak u kovčeg saveza ostavio ‘mānu’ da bude svjedočanstvo svim Izraelcima (2.Mo 16:33,34; Heb 9:4). Iako je bila sakrivena u kovčegu, ona je ipak ostavljena u svom prirodnom obliku tako da su je potomci svećenika mogli ‘vidjeti iz naraštaja u naraštaj’ (2.Mo 16:22-24,32). Isus je mislio upravo na tu skrivenu neraspadljivu ‘mānu’ i usporedio je sa svojim uskrsnulim tijelom u kojem se od tada nalazi njegov vječni i neuništiv život.

U skladu s tim, Isusovo tijelo nije ostalo u grobu da bi doživjelo prirodno raspadanje, već je tokom boravka u grobu sačuvano od raspadanja poput ‘māne’. Naime, ‘māna’ je nastala Božjom intervencijom kao i Isusovo tijelo koje je Bog stvorio u utrobi njegove majke. I māna i tijelo imaju nešto zajedničko a to su elementi zemlje od kojih su načinjeni. Ona je po svojoj zemaljskoj prirodi bila raspadljiva ali je uz djelovanje Božjeg zakona života postala neraspadljiva. Po tom istom zakonu vječnog života Isusovo raspadljivo i bezgrešno tijelo, uspoređeno s ‘beskvasnim kruhom’, je umrlo a zatim uskrsnuto i preobraženo u neraspadljivo tijelo uspoređeno sa skrivenom ‘mānom’ u kojem je život čime je postao novo stvorenje. Isusovo ljudsko tijelo je nakon te preobrazbe u svom prirodnom fizičkom obliku uzeto na nebo gdje služi kao svjedočanstvo o neraspadljivosti zemaljskog tijela u kojem vlada zakon života (Dj 1:11; 2:31; vidi 2.Ko 12:2). Taj neraspadljivi život je skriven od ljudskih očiju i povezan je sa ‘mānom’ koja se nalazi u nebeskom kovčegu saveza. Zato je Ivan na nebu vidio “svetište nebeskog hrama Božjeg i pokazao se u [njemu] kovčeg saveza Božjega” (Ot 11:19). Što je u tom kovčegu?

Isus kaže da će “onome tko pobjedi dati od skrivene māne …” (Ot 2:17). Skrivena māna očito predstavlja tijelo s duhovnom supstancom koja može preoblikovati naše poniženo tijelo da bude poput Isusovog fizičkog tijela u kojem je ugrađen vječni život čime i mi postajemo nova stvorenja. Ona je poput supstance u plodovima koji su rasli na ‘drvetu života’, a koji su Adamu i Evi omogućavali da po njima imaju zajedništvo sa svojim nebeskim Ocem koji je bio izvor njihovog vječnog života. Zato ‘skrivena mana’ koja će se uzimati sa ‘drveća života’ ujedno predstavlja Isusovo duhovno neraspadljivo tijelo a time i puno više od beskvasnog kruha kojeg do Isusovog dolaska mogu uzimati svi koji su kršteni u Krista (Ot 22:2

________________________________________ 

Zaključak: Kad danas samo pojedinci među Jehovinim svjedocima uzimaju simbole, jer se smatraju pomazanim članovima koji će kraljevati s Kristom, a ne svi dostojni vječnog života, onda tu stvar treba ispraviti. Vidjeli smo da ta proslava nije trebala dijeliti kršćane na dvije klase - nebesku i zemaljsku. Moramo se i u ovoj stvari vratiti Bibliji kako bi ‘Gospodinova večera’ ponovno dobila svoju prvobitnu namjenu. Jehovini svjedoci tu svečanost ‘odavno’ ne slave onako kako je propisano i onako kako su je slavili prvi kršćani. Sjetimo se daleke prošlosti kada su Izrael i Juda bili pozvani da proslave ...

"Pashu, (…) jer se [odavna] nisu kao narod okupljali da bi je slavili kako je propisano. Leviti su se tada s razlogom ponizno ‘postidjeli’. (2.Lje 30:1-5,15)

Slično se desilo i s ‘Gospodinovom večerom’. Kada su potkraj drugog stoljeća starješine rimskih skupština uvele nedjelju za dan proslave Gospodinove večere, ‘starješina Anicet iz Rima nije uspio uvjeriti Polikarpa iz Azije da ne slavi ono što je slavio s Ivanom i s drugim apostolima s kojima se družio’ (Stražarska kula, 15.3.1994. str. 5).

Kao što su starješine iz Rima uspjele uvjeriti mnoge kršćane u svojim skupštinama da Gospodinovu večeru ne slave onako ‘kako je to bilo propisano’, tako su i starješine vodećeg tijela Zajednice uvjerili svoje suvjernike da Gospodinovu večeru slave onako kako nisu propisali ni Isus ni apostoli. No, ima i onih među nama koji kao i Polikarp ne mogu prihvatiti običaj kojeg su neki istaknuti starješine uveli kada su simbole kruha i vina namijenili samo onima koji se smatraju ‘pomazanicima’ koji će s Kristom vladati s neba. Zato imam razloga da očekujem dan kada će se i ovi starješine morati s razlogom ponizno postidjeti. Umjesto da se nekoga, tko ima neke argumente protiv sadašnjeg načina slavljenja Gospodinove večere, unaprijed označi ‘samozvanim učiteljem’ ili odmetnikom, bilo bi na mjestu da se sud o tome donosi nakon ponovnog preispitivanja Biblije na osnovu svih ovih novootkrivenih dokaza koji bacaju novo svjetlo na ovu proslavu (‘Otkrivenje’ str 45. st 15).

O ovom pitanju je bilo riječi u temi 'Posljednji Adam'. No postoji još jedna izjava koja potvrđuje činjenicu da je Isus živio u tijelu opterećeno Adamovim grijehom. Apostol Pavle je jednom prilikom to neizravno potvrdio rekavši:

“Zato mi odsad nikoga ne poznajemo po tijelu. Ako smo Krista i poznavali po tijelu, sada ga tako više ne poznajemo.“ (2.Ko 5:16)

Što znači da više “nikoga ne poznajemo po tijelu“? Da bi to mogli razumjeti moramo uzeti u obzir kontekst. Pavle ovdje ne govori o svim ljudima nego samo o onima koji su u zajedništvu sa Kristom (st. 17). Poznavati nekoga po tijelu znači poznavati ga kao osobu koja “u ovom tijelu uzdiše“ jer je u ropstvu grijeha i smrti (st. 2,4; usporedi Ri 8:22). Samo ljude koji nisu oslobođeni tog stanja možemo poznavati po (takvom) smrtnom tijelu. Iz konteksta se može razumjeti da je i Isus bio u tom grešnom tijelu i da su ga njegovi učenici “poznavali po tijelu“ koje je bilo smrtno. No, od kada je Isus u svom tijelu pobijedio smrt i uskrsnuo u život vječni, onda ga više ne poznajemo kao smrtnog čovjeka nego kao prvog čovjeka nad kojim smrt više nije imala vlast (Dj 2:24,31,32; 4:2). Isus je prvi čovjek koji je oživio u besmrtnom tijelu i zato ga više ne poznajemo po tijelu, odnosno više ga ne poznajemo po grešnom i smrtnom tijelu.

Budući da je on umro u zamjenu za sve druge ljude Pavle zaključuje da su tim činom “svi umrli“ (st. 14). Ako su umrli u zajedništvu s Kristom onda ih više ne trebamo poznavati po grešnom i smrtnom tijelu u kojem su rođeni, nego kao 'nova stvorenja'.

“Ono što je staro (grešno i smrtno tijelo) prošlo je, i gle, novo je nastalo.“ (st. 17)

Kad netko svojim krštenjem u Krista umire i ne živi više za sebe, onda se na njega može gledati kao na novo stvorenje, kao nekoga koji je već pobijedio smrt i uskrsnuo u tijelu koje je oslobođeno smrti poput Isusa (Ri 6:13). Naravno, to će biti potvrđeno kad stanemo “pred Kristovu sudačku stolicu, da svatko dobije plaću za ono što je u tijelu zaslužio, po onome što je učinio, bilo dobro bilo zlo“. (st. 10). Do tada su oni umrli s Kristom pa u sebi nose jamstvo ili zalog života koji je “skriven“ u njima (Kol 3:3).

Za razliku od onih koji su oslobođeni smrtne osude i koje više ne poznajemo po tom smrtnom tijelu, svi ostali koji nisu u zajedništvu sa Kristom i dalje nose u svom tijelu smrtnu osudu. Kristovom smrću su i oni umrli, ali ne mogu oživjeti kao nova stvorenja, tako da će ono što je staro, a to je grešno tijelo, uskrsnuti s njima prilikom uskrsnuća nepravednih. Bit će i dalje stara stvorenja koju će se poznavati po tijelu u kojem će i dalje nositi osudu. U tom smislu se može razumjeti da je Pavle rekao:

“Zato mi odsad, (od kad je Isus umro za sve), nikoga (tko je u zajedništvu sa Kristom) ne poznajemo po tijelu (u kojem nosi smrtnu osudu jer je Isus umro za njega). Ako smo Krista i poznavali po (smrtnom) tijelu, sada ga tako više ne poznajemo (jer je u svom ljudskom tijelu pobijedio smrt i nama dao dokaz neraspadljivog vječnog života kojemu se i mi nadamo).“

PITANJE: Zašto ne bi trebalo odbiti simbole kruha i vina kad nam se nude na obilježavanju Gospodinove večere?

Kad su ljudi postali svjesni da im je potreban otkupitelj koji će pokriti njihove grijehe, oni su ustvari svjesno ili nesvjesno zahtijevali njegovu žrtvu. Tražili su da on jednom zauvijek umre umjesto njih i da im pribavi izbavljenje. Isus u svoje točno određeno vrijeme dolazi i nudi svoje tijelo i krv, i pred ljude stavlja zahtjev – pijte moju krvi i jedite moje tijelo. Da li ćeš u simboličnom smislu piti njegovu krv i jesti njegovo tijelo?

Prije nego odgovorimo na to pitanje, zamislimo da život svih ljudi ovisi o vodi do koje ne mogu doći jer su fizički onemogućeni da prijeđu opasnu zonu. Postoji netko tko se ponudi da će riskirati svoj život i donijeti tu vodu života. Kad je donese trebali bi je piti svi kako bi izbjegli smrt. Iako ta voda predstavlja njegovu krv tj. život koji je riskirao za tebe, ti bi je trebao uzeti i piti, a ne je odbiti. No, postoje situacije kad netko ima razloga odbiti tu vodu. Uzmimo za primjer jedan događaj gdje je voda predstavljala krv. U knjizi 1.Ljetopisa stoji:

"Jednom su ta trojica od tridesetorice zapovjednika otišla do stijene k Davidu u pećinu adulamsku, a Filistejci su bili utaboreni u dolini refaimskoj. David je tada bio u svom skrovištu, a vojska filistejska bila je u to vrijeme u Betlehemu. I David je zaželio: “Da se barem mogu napiti vode iz nakapnice betlehemske što je kod gradskih vrata!” Nato su ona trojica prodrla u tabor filistejski, zahvatila vodu iz nakapnice betlehemske što je kod gradskih vrata te je donijela i dala Davidu. Ali David je nije htio piti, nego ju je izlio pred Jehovom. I rekao je: “Zbog Boga svojega ne bih nikada takvo što učinio! Zar da pijem krv ovih ljudi što su izložili opasnosti dušu svoju? Jer oni su dušu svoju izložili opasnosti da bi donijeli tu vodu.” I nije htio piti" (1.Ljetopisa 11:15-19)

David nije htio piti vodu za koju je rekao da predstavlja “krv“ onih koji su svoj život izložili opasnosti jer je zaključio da se oni nisu trebali žrtvovati za njega zbog njegove sebične želje. Međutim da je o toj vodi ovisio njegov život onda bi vjerojatno pio tu simboličnu “krv“ i cijenio bi taj njihov samopožrtvovni čin ljubavi i odanosti prema njemu. S druge strane ovi ljudi su bili svjesni i spremni da iz ljubavi prema kralju daju svoj život kako bi on dobio vodu čak i tada kad njegov život nije ovisio o njoj, jer je imao vode za svoje potrebe. To bi s još većim žarom učinili kad bi o toj vodi ovisio život kralja i ostalih vojnika jer su neki ljudi iz ljubavi prema drugima spremni žrtvovati svoj život i izlagati se smrtnim opasnostima. Očito bi ta voda u obje situacije predstavljala njihovu “krv“.

U ovoj drugoj situaciji bi donositelji vode bili sretni što su donijeli tu vodu života i ponudili bi je svima da je piju. Tražitelji vode života bili bi zahvalni onome tko je bio spreman izložiti svoj život da bi oni živjeli i pili bi tu vodu. Ne bi je odbili. Onaj tko bi je odbio umro bi od žeđi. Prema tome ako je netko dao svoj život za nas i ponudio nam vodu života koju je stekao svojom krvlju da li ćemo je odbiti jer predstavlja njegovu krv? Vjerojatno nećemo pogotovo ako nam je zapovjedio da je pijemo. No, neki Židovi su se sablaznili kad su čuli da trebaju piti njegovu krv pa su odbili piti vino u zajedništvu s kršćanskim Židovima. Oni koji su povjerovali u Krista su prihvatili put kojim su mogli postići vječni život i tu vjeru svjedočili uzimanjem vina koje je predstavljalo Isusovu krv (vodu života).  

Kad je Isus na posljednjoj večeri ponudio svojim učenicima vino koje predstavlja njegovu krv, oni je nisu odbili iako su do tada više puta tražili od Isusa da se ne izlaže smrtnoj opasnosti. Da se on bezrazložno izlagao opasnosti oni vjerojatno ne bi pili to vino. Ali kad su shvatili da je to izraz njegove ljubavi prema njima za koje daje svoj život i da je to u skladu sa Božjom voljom, onda su uzeli i pili vino koje je predočavalo njegovu krv. Budući da je Isus svoj život dao za sve koji vjeruju, onda bi svi vjernici mogli svoje cijenjenje pokazati tako što piju vino koje predstavlja njegovu krv. Oni koji odbiju mogu to učiniti samo ako bi kao i David zaključili da je ta Isusova gesta ljubavi bila nepotrebna jer naš život nije ovisio o tome, odnosno da je naša želja za vodom života bila samo stvar naše sebične želje. Postoje neki kultovi koji na simboličan način pokazuju da odbijaju prihvatiti Krista i njegovu žrtvu time što na svojim seansama odbijaju vino i kruh koji im se nudi. Iako Jehovini svjedoci svojim odbijanjem ne žele reći kako odbacuju Krista, oni ipak to nesvjesno čine jer odbacuju zajedništvo i novi savez s Kristom kojeg je on utemeljio na svojoj krvi.

Isus je znao da svi ljudi ovise o njemu i da će morati žrtvovati svoj život za njih pa je prije svoje smrti rekao svima koji su ga slušali:

“Zaista, zaista, kažem vam, ako ne jedete tijelo Sina čovječjega i ne pijete krv njegovu, nemate život u sebi. Tko se hrani tijelom mojim i pije krv moju, ima vječni život, i ja ću ga uskrsnuti u posljednji dan, jer tijelo je moje prava hrana i krv je moja pravo piće. Tko se hrani tijelom mojim i pije krv moju, ostaje u zajedništvu sa mnom i ja u zajedništvu s njim." (Iv 6:53-56)

Isus ovu izjavu nije rekao samo apostolima nego svima koji su ga slušali. Svi koji su željeli dobiti vječni život trebali su u duhovnom smislu piti Isusovu krv i jesti njegovo tijelo kao čin vjere u njega. No nitko od slušatelja, pa ni apostoli nisu to dobro razumjeli. Isus im je kasnije pomogao razjasniti tu simboliku time što je svoje tijelo i krv predočio kruhom i vinom pa čitamo:

"I uzeo je kruh, zahvalio Bogu, razlomio ga i dao im te rekao: “Ovo[kruh] predstavlja tijelo moje koje će se dati za vas. Činite ovo meni na spomen!” Tako je uzeo i čašu nakon što su večerali te rekao: “Ova čaša predstavlja novi savez na temelju moje krvi, koja će se proliti za vas." (Lk 22:19,20)

Prema tome, ono što je Isus rekao, a što mnogi nisu odmah razumjeli, dobilo je svoje pravo značenje uvođenjem simbola kruha i vina. Samo onaj tko je pokazao vjeru u Krista morao je prihvatiti i njegovu žrtvu time što je simbolično jeo njegovo tijelo i pio njegovu krv. No, ta simbolika nije trebala ostati samo na riječima vjere pa je Isus uveo kruh i vino kojim je to na upečatljiv način i prikazao. Ti simboli su služili da se pred drugima svjedoči svoja vjera u Krista i njegovu žrtvu čime se ujedno potvrđuje zajedništvo s Kristom. Apostoli nisu mogli pomisliti da Isus svoj život daje samo za njih nego za sve ljude koji ga prihvate. To je razvidno kad on kaže da će svoj život “dati za život svijeta”, odnosno za "mnoge radi oproštenja grijeha!" (Iv 6:51; Mt 26:26-28; Mk14:22-24). Zato su kasnije svi kršćani a ne samo apostoli na zajedničkim okupljanjima uzimali kruh i vino i time davali javno svjedočenje da prihvaćaju Isusovu žrtvu. Svi oni za koje je Isus dao svoj život mogu uzeti ili odbiti kruh i vino koji simboliziraju Isusovo tijelo i krv. Što bi ti učinio?

PITANJE: Da li su Isusove riječi iz Ivana 6:53,54, povezane s Gospodinovom večerom, odnosno da li netko može u prenesenom smislu “jesti tijelo Sina čovječjega i piti krv njegovu” ako ne uzima kruh i vino prilikom obilježavanja Kristove smrti?

Točno je da se može “jesti tijelo Sina čovječjega i piti krv njegovu” bez da se doslovno uzima kruh i vino. Kruh i vino su samo simboli ili vidljiva obilježja Kristove žrtve koju prihvaćamo svojom vjerom. O tome ne ovisi naše spasenje. No, Isus je uveo te simbole kao čin kojim se javno pred drugima svjedoči da smo prihvatili njega i njegovu žrtvu. Isto tako i naše predanje Bogu ne ovisi o krštenju vodom, jer tim javnim simboličnim činom samo potvrđujemo pred drugima da smo ušli u savez s Bogom. U zajedništvo s Bogom i Isusom Kristom ulazimo po vjeri, dok određenim ceremonijama pristupamo iz zahvalnosti prema Bogu i Kristu. (Izraelce u savezu s Bogom nije držalo obrezanje po tijelu nego po duhu 5.Mo 30:6; Jr 4:4; Ri 2:29). Stoga je važno vidjeti da li je Isus zahtijevao da svi njegovi učenici sa slobodom pristupaju tom duhovnom stolu i u zajednici sa drugima uzimaju ponuđeni duhovni obrok u obliku kruha i vina.

Zajednica Jehovinih svjedoka smatra da Isus nije tražio da svi uzimaju te simbole i da njegova izjava iz Ivana 6:53,54 nije povezana s Gospodinovom večerom. U knjizi “Raspravljanje“ na str. 221. stoji objašnjenje Watchtowera:

“Kad je poticao ljude da jedu njegovo tijelo i piju njegovu krv, Isus je govorio u prenesenom smislu, inače bi onaj tko bi to činio kršio Božji zakon (1.Mojs. 9:4; Djela 15:28, 29). Međutim, treba imati na umu da riječi zapisane u Ivanu 6:53, 54 nisu bile izrečene u povezanosti s uspostavom Gospodinove večere.

Nitko tko je čuo te Isusove riječi nije imao na umu nikakvu svečanost koja bi uključivala kruh i vino kao simbole njegovog tijela i krvi. Ta je proslava bila uvedena tek godinu dana kasnije, a zapis apostola Ivana o Gospodinovoj večeri započinje tek sedam poglavlja kasnije, u 14. poglavlju njegovog Evanđelja. Kako onda netko može u prenesenom smislu “jesti tijelo Sina čovječjega i piti krv njegovu” ako ne uzima kruh i vino prilikom obilježavanja Kristove smrti?

Treba uzeti u obzir da je Isus rekao da će oni koji budu jeli njegovo tijelo i pili njegovu krv imati “vječni život”. No, ranije, u 40. retku, kad je objašnjavao što ljudi trebaju činiti da bi dobili vječni život, rekao je da je volja njegovog Oca da “svatko tko vidi Sina i vjeruje u njega ima vječni život”. Stoga je razumno zaključiti (???) da ‘jesti njegovo tijelo i piti njegovu krv’ u prenesenom smislu znači vjerovati u otkupnu moć Isusovog tijela i krvi koje je on žrtvovao. Takva se vjera traži od svih koji se nadaju vječnom životu, bilo s Kristom na nebu, bilo u raju na Zemlji.“

Da li je ovo objašnjenje razumno i održivo? Prije nego odgovorimo, sjetimo se da su članovi Vodećeg tijela i za neka druga tumačenja tvrdili da su ih razumno zaključili pa su ih kasnije odbacili kao nerazumna i nerazborita. Možda bi i ovo objašnjenje bilo održivo kad bi ga se gledalo izvan konteksta. Točno je da nitko od slušatelja nije imao na umu svećanost koja bi uključivala kruh i vino kao simbole Isusovog tijela i krvi. Ali to ne znači da riječi zapisane u Ivanu 6:53,54, Isus nije izrekao u povezanosti s uspostavom spomena na njegovu smrt. Možda ne direktno, ali indirektno su njegove riječi imale tu povezanost iako su izrečene godinu dana prije posljednje večere. Treba zapaziti da u gornjem objašnjenju nedostaju (da li namjerno ili ne) ključne riječi koje je Isus rekao (prije izjave zapisane u 53 i 54 stavku):

“A kruh koji ću ja dati tijelo je moje koje ću dati za život svijeta.” (Ivan 6:51b)

Isus ovdje govori o svom tijelu kao “kruhu“ kojeg će on “dati“, odnosno o nečemu što se tek trebalo dogoditi, a što je godinu dana kasnije imalo nerazdvojnu povezanost s uspostavom Gospodinove večere, jer je upravo na toj večeri apostolima rekao da im 'daje' taj kruh koji je predočavao njegovo tijelo. Do te večere nitko nije mogao uzeti taj kruh jer ga Isus još nije ponudio nikome. On je tom prilikom samo unaprijed govorio o kruhu kojeg će on 'dati' svima koji vjeruju. Znači, taj kruh je bio tu, na duhovnom stolu, ali još tada nije bio nikome ponuđen. Isus ga je najprije ponudio svojim najbližim suradnicima tek kad se u vezi toga na posljednjoj večeri obratio svom Ocu u molitvi i kad je nad tim simboličnim kruhom i vinom izrekao blagoslov (Mt 26:26,27; 1.Ko 11:24). Očito je trebalo čekati vrijeme, tj. posljednji dan njegovog života. U povezanosti s tim je više puta svojim apostolima govorio o smrti koja ga očekuje, te je govorio da njegovo “vrijeme još nije došlo“ (Iv 7:6).

Kad je došlo vrijeme da se žrtvuje, onda je rekao: “Moje vrijeme je blizu“ (Mt 26:18). Tada je došlo vrijeme da dade svoj život. Naime, tek tada, neposredno pred svoju smrt je Isus sa simbolima kruha i vina prikazao što je značilo da će “dati“ svoje tijelo za život svijeta. Osim toga ni apostoli do tada nisu mogli razumjeti Isusove riječi o jedenju njegova tijela i pijenju njegove krvi, tako da su oni vjerovali u njega, ali ni oni nisu mogli do tada te riječi povezati sa svečanošću koja bi uključivala kruh i vino kao simbole njegovog tijela i krvi. Tu su mogli povezati tek na toj posljednjoj večeri, a posebno nakon Isusovog uskrsnuća. Na sličan način nisu mogli razumjeti “što je značilo čudo s kruhovima“ i “kvasac farizejski“ (Mk 6:52; 8:14-21). Vjerovali su da je on Krist, ali nisu razumjeli što je sve povezano s njegovim riječima: “Ja sam uskrsnuće“ (Iv 11:25). No, sve ono što nisu u početku razumjeli, shvatili su kasnije (Iv 16:13).

Prema tome, kao što godinu dana ranije nitko od Isusovih učenika nije imao u mislima nikakvu svečanost koja bi uključivala kruh i vino, tako nitko od njih nije imao na umu Isusovu žrtvenu smrt, pa čak ni apostoli koji su više puta Isusa odbijali od pomisli da on bude predan u ruke ljudima.

“Oni i dalje nisu razumjeli te riječi. Značenje njihovo bilo im je sakriveno te nisu mogli razumjeti, a bojali su se pitati ga o tome.“ (Lk 9:45)

Ako je značenje o Isusovoj smrti, a time i svemu što ta smrt uključuje, bilo sakriveno čak i od apostola, onda je Gospodinova večera to značenje otkrila. Stoga nije važno što slušatelji pa ni apostoli nisu mogli Isusove riječi o njegovom tijelu i krvi povezivati sa simbolima kruha i vina, nego je važno ono što je Isus imao na umu kad je nešto govorio. Za razliku od Isusa, nitko od njih još nije mogao povezati njegove spomenute riječi iz Ivana 6:52,53, sa njegovom smrću i otkupninom, a samim tim ni sa Gospodinovom večerom. Isusove riječi su svoje puno značenje dobile upravo na posljednjoj večeri kada je uspostavio ceremoniju sjećanja na svoju žrtvenu smrt. Tek tada su i apostoli mogli razumjeti ono što je godinu dana prije toga rekao. Kad god su oni i prvi kršćani obilježavali Gospodinovu večeru, mogli su razumjeti što je Isus mislio kad je rekao:  

“... ako ne jedete tijelo Sina čovječjega i ne pijete krv njegovu, nemate život u sebi. Tko se hrani tijelom mojim i pije krv moju, ima vječni život, i ja ću ga uskrsnuti u posljednji dan.” (Iv 6:53,54)

Upravo su te riječi bile upućene svima koji će samo na takav način imati vječni život. Stoga su te riječi bile toliko značajne da su se uvijek koristile pri obilježavanju Gospodinove večere jer su u tim prigodama imale svoju simboličnu primjenu. Time su svi dostojni vječnog života pokazivali da prihvaćaju Kristovu žrtvu s kojom im je pružio nadu u vječni život i uskrsnuće. 

Točno je da ‘jesti njegovo tijelo i piti njegovu krv’ znači vjerovati u otkupnu moć Isusovog tijela i krvi koje je on žrtvovao, ali to nikako ne isključuje blagovanje kruha i vina za Isusovim stolom. Jedno ne isključuje drugo nego ga nadopunjuje. S tim činom se moglo svjedočiti svoju vjeru u Isusa i obznanjivati je u zajedništvu sa drugim vjernicima.

U Bibliji je svaki simbolični čin uvijek bio nešto više od riječi i za Boga i za njegove sluge. Kao što svoje predanje Bogu simboličnim činom krštenja u vodi pred Bogom i ljudima obznanjivaju svi kršćani bez obzira na različite službe koje će obnašati u Božjem kraljevstvu, tako i svoje zajedništvo s Kristom mogu simboličnim činom blagovanja kruha i vina obznanjivati svi koji su toga dostojni bez obzira na različite službe koje imaju ili koje će imati u Skupštini (vidi 1.Pet 3:21).

Krštenje i Gospodinova večera su samo religiozni obredi koji se drže iz zahvalnosti za spasenje koje je Bog osigurao preko Krista. Držanje tih obreda nikoga ne spašava niti ne opravdava pred Bogom, ali sudjelovanjem u njima dokazujemo sebi i drugima da smo dostojni približiti se Bogu i biti u njegovoj milosti. Tim obredima upućujemo molbe Bogu za čistu savjest i zahvale što nas smatra dostojnima spasenja po Kristu.

PITANJE: Tko smije sudjelovati u obroku zajedništva za Božjim stolom?

Po pravilima i učenjima Watchtowera više od 99% članova treba odbiti uzeti simbole kruha i vina jer nisu u savezu s Bogom ni u savezu s Kristom. Jedan od razloga kojeg navode je navodno zapisan u stavku u kojem Isus svojim apostolima kaže: 

“Zato ja sklapam s vama savez za kraljevstvo, kao što je Otac moj sa mnom sklopio savez, da jedete i pijete za mojim stolom u kraljevstvu mojemu te da sjedite na prijestoljima i sudite dvanaest plemena Izraelovih.“ (Lk 22:29,30)

• 1.stalež - apostoli koji sjede na prijestoljima
• 2.stalež - narod u okviru 12 plemena Izraelovih

Kao što se vidi iz Isusovih riječi njegovi apostoli imaju prednost, ne samo sjediti za njegovim stolom, nego i sjediti na prijestoljima. To su dvije različite prednosti. Naime, podrazumijeva se da njima kojima je dano da sjede na prijestoljima imaju i prednost sjediti za Isusovim stolom. Tu prednost im je Isus dao već kod uvođenja Gospodinove večere kada je zajedno s njima sjedio za stolom u obroku zajedništva gdje su kruh i vino predočavali njegovu žrtvu. Kao što su kruh i vino bili simboli Isusovog tijela i krvi, tako je i taj stol za kojim su sjedili simbolizirao Božji stol na kojem je pripremljen obrok zajedništva. Dok god Kristova žrtva bude aktualna, odnosno sve dok se svi dostojni ne okoriste tom žrtvom, ona će biti duhovni obrok koji će biti uvijek prisutan na tom Božjem stolu. Međutim, postavlja se pitanje:

Da li kršćani kojima nije dano da sjede na prijestoljima, također mogu sjediti s Kristom za Božjim stolom i sudjelovati u obroku zajedništva?

U Stražarskoj kuli od 15.2.2003. str. 16. u vezi toga stoji:

“Jehova sudjeluje u tom obroku zajedništva jer ga je on omogućio. Isus predstavlja žrtvu, a pomazani kršćani su sudionici kad uzimaju kruh i vino. To što jedu za Jehovinim stolom pokazuje da su sudionici u miru s njim.“

Ova izjava može biti točna samo onda ako se pomazanim kršćanima smatraju svi oni koji su svojim krštenjem u Krista postali članovi Kristove skupštine koja je pomazana svetim Duhom 33. g.n.e. No, gornja izjava je netočna jer se temelji na uvjerenju da samo 144000 pozvanih sjedi za Jehovinim stolom, među kojima je i desetak tisuća članova koji su se pod kraj 19. stoljeća pa sve do danas počeli okupljati u zajednici koju predvode predsjednici i članovi vodečeg tijela društva Watchtower. Kad saznamo kako je to bilo uređeno u 1. stoljeću, možemo zaključiti da su svi kršćani imali prednost biti sudionici u obroku zajedništva, i da nitko od njih nije sebe vidio na prijestoljima koja je Isus obećao apostolima.

Ako malo bolje razmotrimo ono što je Isus tom prilikom rekao svojim apostolima onda vidimo da on spominje “savez za kraljevstvo“. Kraljevstvo je Božja vladavina u rukama Isusa Krista u skladu sa savezom koji je Jehova sklopio sa njim da bude kralj tog kraljevstva. Da bi to kraljevstvo moglo ispuniti svoju svrhu trebalo je imati i druge sudionike, jedne koji će s Kristom vladati i upravljati i druge koji će se svim srcem podrediti zakonima te nove vladavine. Stoga je Isus trebao sklopiti savez za kraljevstvo sa svima njima. Budući da svi ljudi vjere mogu ući u to kraljevstvo onda je i savez koji je Isus sklopio s apostolima uključivao i sve druge ljude jer su svi pozvani da uđu u to kraljevstvo. Zato se u tom širem smislu zove “savez za kraljevstvo“ a ne u užem smislu “savez za vlast kraljevstva“.

Apostoli su pozvani da s Isusom sjede na prijestoljima, dok su svi drugi pozvani da sudjeluju u svim drugim aktivnostima i blagoslovima tog kraljevstva. Samim tim je i novi savez sastavni dio tog “savez za kraljevstvo“ utemeljenog na Isusovoj krvi. Zove se “novi“ jer je s Isusovom smrću ukinut postojeći savez i uspostavljen novi koji je postavio jedan novi temelj s kojim je omogućen punopravan pristup Bogu svim ljudima, a ne samo Izraelskom narodu. Kako bi svjedočili svoju vjeru u to da su sudionici tog novog saveza (u sklopu saveza za kraljevstvo), onda su svi kršćani po Isusovoj zapovijedi sudjelovali na obroku zajedništva s Kristom, uzimajući simbole kruha i vina sa Božjeg stola. Tu činjenicu je zajednica Jehovinih svjedoka protumačila na jedan svoj način, smatrajući da su samim tim što su uzimali simbole, svi tadašnji kršćani bili pozvani da s apostolima dijele onih dvanaest prijestolja i da sude onima koji će biti podanici Božjeg kraljevstva. Međutim, postavlja se jedno logično pitanje:

Kako je moguće da su židovski kršćani, u periodu dok se njima još nisu pridružili ljudi iz drugih naroda, svi odreda sebe vidjeti na 12 prijestolja koja je Isus obećao samo apostolima? Koga su onda smatrali drugim staležom?

Vratimo se mislima u prvo stoljeće, godinu dana nakon Isusove posljednje večere. Židovski kršćani u Jeruzalemu i Judeji su se tu večer 14. nisana okupili da obilježe spomen na Isusovu smrt. Svi koji su bili dostojni su na tom obroku zajedništva jeli kruh i pili vino koje je simboliziralo Isusa kao pashalno janje koje je bilo žrtvovano. Budući da su samo apostoli imali  poziv da sjednu na dvanaest prijestolja, onda je normalno da se pitamo da li su svi prisutni tom prilikom imali poziv da i oni sa apostolima sjede na prijestoljima ukoliko su samo takvi mogli sudjelovali u uzimanju kruha i vina?

Činjenica je da su, ne samo tada, nego i u svim narednim godišnjim proslavama svi zajedno jeli i pili na tom obroku zajedništva bez obzira što je svake godine rastao broj kršćana u Judeji, Samariji i po cijelom tadašnjem svijetu. Zar su mogli misliti da je Isus za sve koji se krštavaju pripremio toliko mnogo prijestolja, a da se nitko nije pitao koliko ih treba biti? Osim toga nitko, pa ni apostoli nisu imali potrebu voditi evidenciju po tom pitanju. Čak nisu ni znali za broj 144000 jer su mnogi umrli prije nego je taj broj saznao apostol Ivan. Sve to govori da su prvi kršćani uzimali simbole kruha i vina samo iz jednog razloga koji uopće nije bio vezan uz broj 144000 izabranih.

Prema Isusovim riječima zapisanim u Luci 22:29,30, apostoli su sebe smatrali pozvanima da sjednu na 12 prijestolja, dok su ostali židovski kršćani prilikom uzimanja simbola kruha i vina, sebe mogli vidjeti samo u okviru onih 12 plemena kojima će apostoli suditi, odnosno staležom podanika nad kojim će apostoli vladati. Apostoli su također sve ostale kršćane iz drugih naroda mogli smatrati podanicima i u tom pravcu su ih usmjeravali.

Prema tome, židovski kršćani su od samog pomazanja kršćanske skupštine, mogli sebe smatrati pozvanima da po Božjem obećanju naslijede kraljevstvo i vječni život na zemlji kao podanici kraljevstva. S tom nadom su sudjelovali u obroku zajedništva te uzimali kruh i vino na Gospodinovoj večeri. Kasnije su se s tom istom nadom na obroke zajedništva uključivali ljudi iz drugih naroda koji su povjerovali u Krista. Nema uopće smisla ni logike tvrditi da su svi oni odreda sebe vidjeli na prijestoljima, pogotovo jer su samo apostoli dobili takvu čast. 

Da su članovi Vodećeg tijela Jehovinih svjedoka razlučili Isusove riječi iz Luke 22:29,30 i povezali ih sa cijelim kontekstom, onda bi razumjeli da su svi kršćani pozvani da sjede s njim i apostolima za Božjim stolom, ali da je Isus ujedno samo apostolima obećao, ne samo da sjede za tim stolom, nego da sjede i na prijestoljima koja su im unaprijed određena. Prije nego je Isus sjeo sa apostolima za taj simbolični stol na posljednjoj večeri, on je prije toga pozvao sve Židove da također dođu i budu njegovi uzvanici te da za tim stolom jedu njegovo tijelo i piju njegovu krv (Iv 6:53,54). Mnogi Židovi nisu htjeli prihvatiti takvog Isusa za Mesiju pa im je Isus rekao:

“Ondje (vani) će te plakati i škrgutati zubima kad vidite Abrahama, Izaka i Jakova i sve proroke u kraljevstvu Božjem, a sebe izbačene van. I doći će ljudi s istoka i zapada, sa sjevera i juga, i sjesti za stol u kraljevstvu Božjem.“ (Lk 13:28,29)

Isus ovdje spominje Abrahama, Izaka i Jakova koji su živjeli prije nego je Isus uveo svoju Skupštinu u ‘novi savez’ koji je sastavni dio ‘saveza za kraljevstvo’. Ova trojica drevnih patrijarha predočavaju sve vjerne židovske očeve koji su živjeli prije sklapanja novog saveza, a Isus je umro i za njih. Međutim, Watchtower njih ne ubraja među izabrane koji će ‘sjediti za stolom’ i jesti obrok zajedništva skupa sa ostalima koji su pozvani jer su - kako kažu - živjeli i umrli prije nego je uveden novi savez. Međutim, takvo tumačenje nije točno. Treba samo obratiti pažnju jednoj drugoj sličnoj izjavi u kojoj stoji:

“A kažem vam da će mnogi s istoka i zapada doći i biti za stolom s Abrahamom i Izakom i Jakovom u kraljevstvu nebeskom, dok će sinovi kraljevstva biti bačeni van u tamu.“ (Mt 8:11,12)

Kao što se vidi, ova trojica vjernih muževa će zajedno s apostolima i svim pravednicima biti u nebeskom, tj. Božjem kraljevstvu gdje će uživati u zajedništvu s Kristom i jesti za njegovim stolom. Međutim, Watchtower u obrani svoje ideje kaže da je ovdje riječ o alegorijskom izražavanju gdje ova trojica muževa ne predstavljaju očeve vjere nego da “predstavljaju pripremu Kraljevstva“ (vidi knjigu Najveći čovjek pogl. 36). Ako se Isus obraća Židovima i naziva ih “sinovima kraljevstva“, onda je jasno da je mislio na sve koji su se nalazili u savezu s Bogom, od Abrahama, Izaka i Jakova pa do svih njihovih potomaka koji su trebali živjeli nakon uvođenja novog saveza. Svi su oni postali “sinovi kraljevstva“ jer su ušli u savez s Bogom po Mojsiju, pa su ujedno trebali ući u savez za kraljevstvo koje im je bilo obećano po Kristu.

Kad je Isus rekao da će “sinovi kraljevstva biti bačeni van“, onda nije mislio na sve pripadnike Božjeg naroda, nego samo one nevjerničke ‘sinove’ koji se nisu ugledali na vjeru svojih otaca – odnosno nisu pokazali vjeru prvih sinova kraljevstva (Abrahama, Izaka i Jakova) s kojima je Jehova sklapao saveze. Uzmimo u obzir da su apostoli također bili 'sinovi kraljevstva', ali nisu bili izbačeni van nego su ostali u savezu s Bogom zajedno s drugim vjernim ostatkom Izraelaca koji su sačinjavali malo stado.

Osim toga, Isus spominje samo dvije strane - oni koji se nalaze vani i one koji se nalaze u Božjem tj. nebeskom kraljevstvu. Nigdje nije spominjao neku treću grupu koja će biti pozvana da budu promatrači koji će stajati sa strane ili oko stola dok izabrani budu sjedili za njegovim stolom i uživali u obroku zajedništva. No, Watchtower je svojim proizvoljnim tumačenjem stvorio tu treću grupu o kojoj Isus i apostoli nisu spomenuli niti jednu jedinu riječ. 

Kao što su za Isusa postojale samo dvije grupe – oni koji su za stolom u Božjem kraljevstvu i ostali koji su izvan Božjeg kraljevstva, tako u skladu s tim postoje samo oni koji imaju vječni život u sebi i ostali koji taj život nemaju. Oni koji su u prvom stoljeću pripadali prvoj grupi su to obznanjivali tako što su simbolično jeli tijelo Sina čovječjega i pili njegovu krv predočenu kruhom i vinom, ali tek od uspostave Gospodinove večere. U tu svrhu je obrok zajedništva uz uzimanje kruha i vina dobilo svoje mjesto na kršćanskim sastancima prvog stoljeća (Dj 2:42,46). Druga grupa je bila nedostojna sjediti za Kristovim stolom na obroku zajedništva i zato je oduvijek bila izvan dosega vječnog života, a time i učešća u uzimanju tog simboličnog kruha i vina. Među nedostojne su se ubrajali čak i kršćani koji su svojim postupcima omalovažavali vrijednost Kristovog tijela (1.Ko 11:27-31).

U apostolskim učenjima nije postojala neka treća grupa kršćana koja bi bila 'nedostojna' samo zato što gaje prirodnu nadu u vječni život na zemlji, jer bi time apostoli zabranili mnogima da sudjeluju u obroku zajedništva, budući da su se kršćani u prvom stoljeću samo nadali vječnom životu na zemlji (vidi svezak 2 i 3). Pravednike, koji će naslijediti Božje (nebesko) kraljevstvo Watchtower je podijelio na dvije grupe – na one koji će ići na nebo gdje će vladati s Kristom i one drugorazredne koji će ostati na Zemlji. Međutim, to nije točno jer mnogi biblijski stavci govore da će čak i apostoli uskrsnuti i živjeti na zemlji, a ne na nebu. Isus im je na to ukazao čak i na posljednjoj večeri kad je rekao:

“Ali kažem vam, odsada neću piti od ovoga roda trsova do onoga dana kad ga budem pio novoga s vama u kraljevstvu Oca svojega.” (Mt 26:29)

Isus spominje “ovaj rod“ tj. ovaj zemaljski rod vinove loze od kojeg se spravlja vino. Međutim, Watchtower zanemaruje taj dio njegove izjave pa tvrdi:

“Isus nije želio reći da na nebu ima vina. No budući da vino ponekad predočava veselje, Isus je ukazivao na radosno vrijeme kada će u Kraljevstvu biti zajedno sa svojim uskrsnulim pomazanim sljedbenicima“ (Stražarska kula, 15.2.2008.str 30).

Po ovom tumačenju - gdje vino predočava radost - bi značilo da se Isus "odsada" do daljnjega neće veseliti sa svojim učenicima. To ne bi imalo smisla jer im je rekao da će biti s njima "sve dane do svršetka ovog poretka" (Mt 28:20). Još je rekao: 

“Ako me tko ljubi, držat će moju riječ, i moj će ga Otac ljubiti, i doći ćemo k njemu i prebivati s njim." (Iv 14:23)

“Jer gdje su dvojica ili trojica skupljena u ime moje, ondje sam i ja među njima.“ (Mt 18:20)

Da li možemo zamisliti ovakvo duhovno zajedništvu u kojem Isus ne iskazuje radost i veselje. Očito ne. Isus u ovom periodu do svog dolaska ima često razloga da se raduje sa svojim učenicima, pogotovo kada (preko svojih unajmljenih pastira) nađe neku zalutalu ovcu jer je rekao: "Radujte se sa mnom, jer sam našao izgubljenu ovcu svoju!" (Lk 15:5,6; Mt 18:30). Prema tome, 'vino' o kojem Isus govori da će ga piti zajedno s apostolima je doslovno vino, a ne simbol veselja.

Watchtower svojim tumačenjem zanemaruje činjenicu da je Isus te večeri zadnji put prije svoje smrti pio vino “s ovog“ tj. sa zemaljskog roda vinove loze, i da je spominjući to vino očito mislio na doslovno vino koje će ponovno piti zajedno sa svojim apostolima nakon njegovog ponovnog dolaska i uspostave Božjeg kraljevstva na zemlji. Vjerojatno će tada uvesti novo obilježje jer će ti simboli kruha i vina dobiti jedno novo i potpunije značenje.

To vino koje su pili neposredno prije njegove smrt je predočavalo krv koje je Isus žrtvovao za ljude. Zato je Pavle rekao da na Gospodinovoj večeri “objavljujemo Isusovu smrt dok on ne dođe“ (1.Ko 11:26). No kad on dođe i uvede vječni život onda će simboli vječnog života biti objavljivani preko “živog kruha“ koje je sišlo s neba i tko god bude jeo taj kruh živjet će vječno (Iv 6:51a). Stoga će “novo vino“ vjerojatno predstavljati Isusov novi život u tijelu, ali ne ono tijelo koje je umrlo s činom žrtve, nego novo tijelo i neraspadljivu krv koja je s činom uskrsnuća oslobođena grijeha i smrti. Iako će biti uskrsnuće pravednih i nepravednih, podrazumijeva se da će simbole nebeskog kruha i novog vina moći simbolično jesti i piti samo pravednici, tj. samo oni koji dobiju vječni život jer će time 'objavljivati Isusov život' i živjeti u zajedništvu s Kristom koji im je rekao: "jer ja živim (vječnim životom), a i vi ćete živjeti" (Iv 14:19). Do tada svi mi uz beskvasni kruh pijemo (trebali bi piti) samo ono vino s kojim 'objavljujemo njegovu smrt' i umiremo u zajedništvu s Kristom.

Apostoli su razumjeli da je Isus govorio o doslovnom vinu pa nije ni čudno što su ga kasnije i pitali “hoće li sada (kad je uskrsno) obnovit kraljevstvo u Izraelu“. U ovom svom pitanju oni su spomenuli mjesto i vrijeme događanja. Isus ih nije ispravio po pitanju mjesta nego samo po pitanju vremena (Dj 1:6,7). Mjesto događanja je trebalo biti na zemlji pa su zato i očekivali njegov povratak na zemlju i to u ljudskom obličju jer je nakon uskrsnuća i dalje živio u svom ljudskom tijelu. To ujedno znači da se nisu nadali svom odlasku na nebo. No, to se ne uklapa u mnoga druga novovremena i službena tumačenja Watchtowera, pa se zanemaruju oni dijelovi Pisma i Isusove izjave koje ta njihova tumačenja dovode u pitanje. Oni radije mijenjaju smisao Isusovih riječi i misli nego da shvate njihovo prvo značenje unutar cijelog konteksta. Osim toga, sve duhovne riječi koje imaju poveznicu s nebom se pogrešno dovode u vezu s nebeskim životom kako bi se održala njihova ideja o dvije različite nade – nebeskoj i zemaljskoj.

Svakom kršćaninu, koji nije indoktriniran krivim tumačenjem je očito da je “stol zajedništva“ pripremljen za sve vjerne sluge koji su živjeli kroz cijelu povijest, a ne samo za neku posebnu grupu među njima. Isus ne ograničava taj broj pozvanih jer kaže da će “mnogi doći“. Zato se svi iskreni kršćani koji čitaju Kristove riječi osjećaju pozvanima da sjednu za stol i budu u zajedništvu s njim tako što nastavljaju praksu prvih kršćana koji su u tu svrhu blagovali kruh i vino i time obznanjivali Isusovu smrt kojom su otkupljeni i uvedeni u novi savez.

Biblija govori o nedostojnima tog zajedništva i vječnog života. To su oni koji zbog svoje nevjere ne mogu ući u taj savez ili su iz njega izbačeni. Niti jedan kršćanin ne želi sebe vidjeti vani nego unutra. Ako se ne mogu svi vidjeti na prijestoljima kao apostoli, ali se zato mogu vidjeti za Božjim stolom kao i prvi kršćani koji su svojim krštenjem “preneseni u Isusovo kraljevstvo“ u kojem je za sve njih pripremljen stol i obrok zajedništva (Kol 1:13). Biblija spominje samo jedan Jehovin stol, a on predočava naše zajedništvo s njim i s njegovim Sinom. Sve što je ponuđeno na tom stolu je ponuđeno svima koji su pozvani i dostojni. Kad je Isus uveo novu duhovnu hranu on ju je ponudio svima i dao mogućnost da tu hranu sebi predočimo kroz simbole kruha i vina. Ne postoji zapis o nekom drugom stolu rezerviranom samo za izabrane. Drugi stol kojeg se spominje je stol demona (1.Ko 10:21). Kako da se onda osjećamo dok čitam ove Isusove riječi:

“Zaista, zaista, kažem vam, ako ne jedete tijelo Sina čovječjega i ne pijete krv njegovu, nemate život u sebi. Tko se hrani tijelom mojim i pije krv moju, ima vječni život, i ja ću ga uskrsnuti u posljednji dan.” (Iv 6:53,54)

Kako da prihvatimo naredbu Watchtowera (Zajednice) da uvijek iznova odbijamo sjesti za taj stol i uzeti taj simbolični kruh i vino? Dok s jedne strane Bog daje ljudima slobodu da izaberu put kojim mogu ići s Kristom i po novom savezu biti u zajedništvu s njim, Zajednica nam svojim tumačenjem brani direktan pristup Kristu po savezu na temelju njegove krvi, što je u suprotnosti s njegovim riječima:

“Sve što mi Otac daje doći će k meni, i onoga tko dođe k meni neću otjerati...“ (Iv 6:37)

Za razliku od Krista, Watchtower je svojim tumačenjem otjerao mnoge iskrene vjernike kao nedostojne da sjede za tim Jehovinim stolom. Svakome kome je Isus dozvolio da u prenesenom smislu “jede njegovo tijelo i pije njegovu krv“ nitko ne može zabraniti da to u što vjeruje obznanjuje na vidljiv način uzimanjem kruha i vina. To je čin koji treba biti usklađen sa našom vjerom, a ne sa našom službom. To što je Isus obećao apostolima da će sjediti s njim na prijestolju se može smatrati samo većom čašću koju će dobiti u odnosu na sve ostale koji neće sjediti na prijestoljima nego samo za njegovim stolom. No Watchtower kaže:

"Ako nisi dobio čast da sjediš na prijestoljima, onda ne možeš dobiti čast da sjedneš za tim stolom na obroku zajedništva."

Međutim, to bi bilo neko novo evanđelje koje se nikad nije objavljivalo po apostolima niti je zapisano u Bibliji. Onaj tko je dodao svoje tumačenje i promijenio smisao evanđelja očito nije razumio te osnovne istine.

PITANJE: Kada se treba obilježavati Gospodinova večera i da li su simboli kruha i vina imali svoje mjesto kod obroka zajedništva kojeg su kršćani prakticirali na zajedničkim okupljanjima?

Ponekad se pitamo zašto je među kršćanskim skupštinama u 2. stoljeću došlo do sukoba mišljenja o tome kada treba obilježavati Gospodinovu večeru. Što je tome prethodilo? Postoje činjenice na koje su se vjerojatno zasnivala različita mišljenja.

Da bi obranili svoje mišljenje po kojem se simboli kruha i vina trebaju koristiti samo jednom godišnje, a ne i na tjednim sastancima onda se oslanjaju na izraz “spomen“ kojim se aludira na godišnju proslavu. Međutim, taj izraz ima i svoje drugo značenje i može biti vremenski neodređen. Tako u Mateju 26:6-13, čitamo o Mariji – sestri Marte i Lazara - koja je izlila skupocjeno mirisno ulje na Isusovu glavu. Isus je svojim učenicima objasnio da je to bilo dobro djelo o kojem će se uvijek govoriti kao “spomen na nju“. Rekao im je:

"Učinila je dobro djelo na meni. Jer siromahe uvijek imate uza se, ali mene nećete uvijek imati. Kad je ona izlila ovo mirisno ulje na tijelo moje, pripremila me za ukop. Zaista, kažem vam, gdje se god bude propovijedala ova dobra vijest, po cijelom svijetu, govorit će se i to što je učinila ova žena, u spomen na nju.”

Ovdje treba istaknuti da će se o dobrom djelu ove žene govoriti "gdje god se bude propovijedala dobra vijest" i to "u spomen na nju". Pitanje je da li će se “spomen na nju“ posebno isticati na taj dan 9. nisana, 5 dana prije Isusove smrti ili bilo kad i bilo gdje? Jehovini svjedoci imaju običaj da se tog dana prisjete tog događaja u spomen na nju, ali o njoj govore i u drugim prigodnim situacijama tokom godine. Sam izraz "spomen na nju", ne uključuje spomendan ili obilježavanje tog dobrog djela jednom godišnje nego je vremenski neodređen i može biti bilo kad. Iako ovdje nema zapovjedi da se to čini, ali nema ni zabrane da netko zbog ovog događaja uvede spomendan kao spomen na tu ženu i spomen na taj dan kada je ona izlila miomirisno ulje koje je Isus povezao sa svojom smrću i ukopom.

Uvođenje određenih proslava kao spomen na određeni događaj ne mora biti izričito na Božji zahtjev, pogotovo kad je vjernicima taj događaj od iznimnog značenja za njihovu vjeru i nadu. Imamo jedan primjer iz Biblije. Znamo da je Bog zakonom propisao dane koje će Izraelci iz godine u godinu slaviti. No, Izraelci su na zahtjev Mardokaja uveli još jednu proslavu koja se zvala Purim i to 14. i 15. mjeseca adara. To nije bila Božja zapovijed, ali se protiv nje nije imalo što prigovoriti. Tako ni mi ne možemo prigovoriti slavljenju Isusovog rođenja i uskrsnuća samo zato što u Bibliji ne stoji izričita zapovijed, već možemo prigovoriti samo onim detaljima za koje smatramo da nemaju svoju vezu sa načinom na koji bi trebalo u tim prigodama dati slavu Bogu.

Isus je od svojih učenika tražio da “njemu u spomen“ uzimaju simbole kruha i vina onako kako je on to uradio na posljednjoj večeri. Poznato je i to da su se prvi kršćani redovito okupljali i da su jeli obrok zajedništva. Da li je to bilo samo jednom godišnje u određeni spomendan ili kad god su se sastajali? Treba uzeti u obzir da Isus u svom slučaju koristi izraz “spomen“ na sličan način kojeg je koristio kad je bila u pitanju Marija. Naime, Isus je rekao:

"Činite ovo, meni na spomen!” (...) "Jer kad god jedete ovaj kruh i pijete ovu čašu, smrt Gospodinovu objavljujete, dok on ne dođe." (1.Ko 11:24-26)

Izjave: "meni na spomen" i "spomen na nju" imaju isto značenje, samo što je kod svog slučaja Isus tražio da se to čini njemu na spomen, dok je za Mariju rekao da će se u spomen na nju govoriti o njoj kroz dobru vijest. Smisao je isti, a to je da se ti događaji neće zaboraviti nego objavljivati. Ti izrazi ne moraju automatski ukazivati na spomendan. Kao što je i Isusov izraz "gdje god" neodređen i odnosi se na bilo koje mjesto u svijetu, tako je i njegov izraz "kad god", vremenski neodređen i odnosi se na bilo koje vrijeme, odnosno "bilo kad". U biti taj izraz može biti određen samo onda ukoliko se njega koristi za određene dane u godini, a ne samo za jedan dan u godini. Kad  Pavle kaže: “kad god se čitaju Mojsijevi spisi“, onda je svaki Židov znao da “se njegovi spisi svake subote naglas čitaju u sinagogama“ (2.Ko 3:15; Dj 15:21). Kršćani su se u određeni dan u tjednu redovito sastajali na svojim zajedničkim okupljanjima. Prema tome, kad im Pavle kaže: “kad god jedete ovaj kruh i pijete ovu čašu“, onda je imao na umu da su to činili redovito, najmanje jednom tjedno, a ne jednom godišnje. Iako je Gospodinova večera uvedena na dan pripreme godišnjeg obilježavanja Pashe, nakon zalaska sunca, to ne mora značiti da su se simboli kruha i vina morali koristiti samo za tu prigodu jer su se ostali sastanci mogli održavati kroz jutro ili prije zalaska sunca. Pogledajmo najprije kako je to bilo postavljeno kod Pashe. Bog je rekao:

"To je noć koju treba svetkovati Jehovi jer ih je izveo iz zemlje egipatske. Jehovi trebaju svetkovati tu noć (14.nisana) svi sinovi Izraelovi iz naraštaja u naraštaj." (2.Mo 12:42)

Kao što se može zapaziti, ovdje se govori o noći tj. o danu (koje je započelo nakon zalaska sunca), kojeg “treba svetkovati“. Taj dan je trebalo obilježavati svake godine u isto vrijeme. To je bio “spomen“ na taj dan izbavljenja i “spomen na Jehovu“ koji ih je izbavio iz ropstva. Za razliku od toga, o Gospodinovoj večeri se ne govori samo kao o “'blagdanu“ nego i kao “spomenu na Krista“. Nemamo nigdje zapisano da je Isus zapovjedio da treba svetkovati tu noć, ali se to podrazumijeva jer apostol Pavle spominje “onu noć“ u kontekstu “one noći kad je Isus bio izdan“, nakon posljednje večere koja se održala poslije zalaska sunca (1.Ko 5:8; 11:23).

Kršćani su trebali znati da je Isus “te noći“,  pred svoju smrt uveo obilježja svojega tijela i krvi koje je žrtvovao za ljude i da je tu duhovnu hranu trebalo razlikovati od hrane koja se koristila kod proslave Pashe. Apostoli su imali tu slobodu da taj dan smrti koja je bila pretkazana simbolima kruha i vina obilježavaju kao događaj od posebnog značenja, ali ga nikako nisu mogli odvojiti od Isusovog uskrsnuća kada su ti simboli dobili na svojoj punoj vrijednosti. Naime smrt sama po sebi nije imala svoju pravu vrijednost bez uskrsnuća. Biblija pokazuje da je i jedno i drugo nerazdvojno povezano s nadom koju gaje kršćani (Ri 6:4,5,14; Kol 2:12; 1.So 4:14). S uskrsnućem Isus pobjeđuje smrt i tek tada pruža nadu u vječni život i oslobođenje od ropstva grijeha i smrti. Stoga su apostoli u svom propovijedanju veliku važnost pridavali uskrsnuću što se vidi iz svega onoga što su govorili i napisali (vidi Dj 2:24,31,32; 4:2,33; 5:30; 10:40; 13:33; 17:18,31;26.23; 1.Ko 15:12-14,20,21; Fil 3:10; 1.Pe 3:21). Pavle kaže:

“Neka je blagoslovljen Bog i Otac Gospodina našega Isusa Krista, jer nas je po velikom milosrđu svojemu nanovo rodio za živu nadu putem uskrsnuća Isusa Krista od mrtvih...“ (1.Pe 1:3)

Uskrsnućem trećeg dana koji se odigrao u nedjelju 16. nisana (1.dana tjedna) je stavljen pečat onoga što se desilo 14. nisana i stoga je uskrsnuće za kršćane vrhunac svega što je vezano za Krista i njegovu smrt. No, nikako nisu smjeli zanemariti samu smrt kao žrtvu, a nju su posebno objavljivali među sobom “kad god su jeli taj kruh i pili tu čašu njemu u spomen“ (1.Ko 11:23-26).

Ta dva dana, dan smrti i dan uskrsnuća su “spomen na Isusa“ koji je umro i uskrsnuo da bi mi imali vječni život. Time što su na Isusovu zapovijed kršćani na tjednim sastancima uzimali kruh (a vjerojatno i vino) oni su objavljivali njegovu smrt i uskrsnuće jer on ne bi mogao doći da nije uskrsnuo. Ako je trebalo obilježavati 14. nisan onda je i 16. nisan bio dan ili spomendan koji bi trebalo obilježavati. No, Isus nije nigdje tražio da se obilježava taj dan ili spomen na taj dan, nego samo spomen na njega. Stoga su ta dva dana, dan smrti i dan uskrsnuća “spomen na Isusa“ koji je umro i uskrsnuo da bi mi imali vječni život. Zanimljivo je da je Isus u više navrata rekao svojim učenicima da on mora umrijeti i da će treći dan uskrsnuti. No, ovom prilikom uopće nije spomenuo svoje uskrsnuće iako su simboli kruha i vina svoju vrijednost dobili s uskrsnućem. Vjerojatno će simboli kruha i vina – predočeni “skrivenom manom“ i s “novim vinom“ - u kraljevstvu dobiti svoju dodatnu vrijednost jer će se od tada s njima objavljivati vječni život po uskrsnuću koje je nastupilo 16. nisana, kao što se do tada treba objavljivati Gospodinova smrt (vidi Mt 26:29; Ot 2:17; Mt 26:29).

Kad govorimo o “spomenu na Isusa“ po kojem se prakticiralo uzimanje kruha i vina, onda to ne mora automatski značiti da je riječ o spomendanu. Uzmimo jedan primjer u Bibliji gdje se spominje što su Izraelci radili u spomen na svog oca Jakova. U 1.Mojsijevoj 32:31,32, stoji: 

"I sunce je zasjalo nad njim kad je prošao Penuel, ali hramao je zbog kuka. Zato sinovi Izraelovi do danas ne jedu tetivu koja se nalazi na bedrenom zglobu, jer je anđeo Jakovu dodirnuo bedreni zglob na mjestu gdje se nalazi tetiva." 

U spomen na Jakova i na ovaj događaj Izraelci ne jedu tetivu koja se nalazi na bedrenom zglobu. To čine redovito “kad god jedu meso“ iako bi se toga mogli sjećati i na određeni dan u godini kad se događaj odigrao. Kao što se “spomen“ na dobro djelo Marije moglo objavljivati bilo gdje i bilo kad, tako se i "spomen" na Isusovu smrt (i uskrsnuće) moglo objavljivati bilo kad i bilo gdje, odnosno “kad god“ su se kršćani sakupljali u Isusovo ime. Po svemu sudeći, oni nisu Isusovo djelo objavljivali samo riječima nego i simbolično. O tome svjedoče Pisma u kojima piše da su se prvi kršćani zajedno sastajali po domovima gdje su posvetili apostolskom učenju te su zajedno jeli tj. lomili kruh, ustrajno se molili i "iskrena srca uzimali hranu" (Dj 2:42,46).

"I svaki su dan jednodušno provodili mnogo vremena u hramu, te su zajedno jeli po domovima braće i s velikom radošću i iskrena srca uzimali hranu" (NS)

"Svaki bi dan jednodušno i postojano hrlili u Hram, u kućama bi lomili kruh te u radosti i prostodušnosti srca zajednički uzimali hranu"(JB)

”Svaki dan bijahu jednako jednodušno u crkvi, i lomljahu hljeb po kućama, i primahu hranu s radosti i u prostoti srca“ (DK)

Ovdje treba uzeti u obzir nekoliko stvari koji se spominju, a koji su mogli imati značenja samo kod simboličnog predstavljanja kruha. Kao prvo, lomljenje kruha je bilo nešto što su kršćani redovito činili kod zajedničkih okupljanja i to je postao običaj. To nije predstavljalo posljednju večeru, nego je bio čin zajedništva sa Isusom koji je tim činom nakon svog uskrsnuća objavio svoje zajedništvo sa svojim učenicima. Naime, on je na taj način obznanio svoje uskrsnuće pred dvojicom učenika kod Emanusa te je isto tako tim činom lomljenja kruha objavio svoje uskrsnuće pred apostolima (Lk 24:30,35,41-43). Zato je lomljenje kruha predstavljao blagoslov povezan sa Isusovim uskrsnućem. To su počeli činiti odmah na prvim svojim sastancima. Nisu čekali godinu dana da bi proslavili Gospodinovu večeru i na njoj lomili kruh te ga davali prisutnima, nego su to činili odmah nakon Isusovog uzašašća na nebo uzimajući u obzir značenje kruha zajedništva, dok je Gospodinova večera uvedena tek godinu dana kasnije kao spomendan Isusove žrtvene smrti (Dj 1:6).

Kao drugo, izraz "lomili kruh" ili "uzimali hranu" asocira na ono simbole koje je Isus u posljednjoj večeri "uzeo" sa stola kako bi ukazao na njihovo značenje. Ti simboli su bili predočeni i ranije bez vina. Naime, kad je Isus učinio čudo nahranivši tisuće ljudi sa dva kruha, on je to učinio kako bi ljudima ukazao na sebe kao 'kruh' koji dolazi od Boga. Naime, ljudi su ga dolazili slušati kako bi vidjeli čuda koja je činio, a sva ta čuda liječenja i uskrsavanja su predočavala njegovu mesijansku ulogu. No, sva ta čuda su bila više od onoga što su ljudi mogli vidjeti i doživjeti. Isus je uvijek imao na umu veće značenje onoga što je činio, pa tako i značenje kruha kojeg je dao ljudima da ga jedu. Kad su ga ti ljudi koje je čudom nahranio pronašli rekao im je:

“... vi me ne tražite zato što ste vidjeli čuda, nego zato što ste jeli onaj kruh i nasitili se ... Ja sam kruh života. Onaj koji dolazi k meni neće ogladnjeti i onaj tko vjeruje u mene neće nikad ožednjeti.“ (Iv 6:23,35)

Isus tada nije spomenuo vino nego samo kruh života od kojeg neće ni ogladnjeti ni ožednjeti. Očito je taj kruh mogao utoliti čak i žeđ. Osim toga, ukoliko kruh predstavlja tijelo, onda se podrazumijeva da se u tom tijelu nalazi krv života. Kruh života je stoga simbolizirao, ne samo 'hranu' o kojoj je Isus govorio, nego i 'vino' kao piće, kad je rekao: “jer tijelo je moje prava hrana i krv je moja pravo piće“ (Iv 6:55). Zato možemo reći da je kruh kojeg je čudom umnožio predstavljao jedan kruh od kojeg su svi jeli. Zato je taj kruh (od Boga) mogao predočavati njegovo tijelo u kojem je krv života, a oni koji su ga jeli trebali su u toj hrani vidjeti Božju prisutnost i svoje zajedništvo s Bogom koji daje život.

Ono što je bilo značajno kod tog čuda je način na koji je Isus uzeo taj kruh nad kojim je izrekao blagoslov i zahvalu, te ga razlomio i dao učenicima koji su ga podijelili svim prisutnima. Na isti način je razlomio kruh prilikom posljednje večere sa apostolima, kada je uz kruh dao i vino (Lk 22:19). Dvojica učenika kojima se pojavio nakon uskrsnuća su ga prepoznali tek kada je na 'večeri' s njima uzeo kruh i blagoslovio ga, a zatim ga razlomio i dao im da jedu (Lk 24:30-35). Budući da su večerali s Gospodinom, mogli su to smatrati Gospodinovom večerom. Isus je tu večeru sa tom dvojicom učenika imao u dan beskvasnih kruhova koji nije bio vezan za pasahalnu večeru tako da je tim činom priznao zajedništvo s njima po beskvasnom kruhu. Nakon što je Isus otišao na nebo, njegovi učenici su se u spomen na njega sastajali i 'lomili kruh' na isti način kako bi simbolizirali svoje zajedništvo s njim bez obzira što to nije bio spomendan. On je, kao što je rekao, bio s njima 'u sve dane', pa su svoje sastanke koristili kao dan ili večer kada su simbolično jeli i večerali s njim u znak zajedništva (Mt 28:20).

Kao treće, gore se spominje da su tu "hranu" vjernici uzimali “radosno i iskrena srca“. Tom iskrenošću se prihvaća Isusa i pokazuje vjera u njega. Zato se u Djelima apostolskim 2:46 spominje prostodušnost ili iskrenost kod uzimanja te hrane. Oni su je iskrena srca uzimali skoro dva mjeseca nakon 14. nizana. Iskrenost i radost je ovdje povezana sa srcem, a ne sa stomakom, i bila je jako važna u pogledu vjere u Isusa jer su vjernici samo tako mogli dostojno uzimati "hranu" s kojom su zahvaljivali Bogu i u tome raspoznavati zajedništvo s Kristom (1.Ko 11:27-29).  

Ponekad je potrebno razlučiti o kojoj se 'hrani' radi jer se spominju i one situacije kada su kršćani zajednička druženja koristili i za doslovnu hranu. Ta druženja su koristili za međusobno izgrađivanje u vjeri gdje su se gostili tj. jeli i pili, a također i za sastanke na kojima su hrana u obliku kruha i vina imali simbolično značenje. Pavle je upozorio neke koji nisu napravili to razdvajanje pa je rekao:

“Dakle, kad se sastanete zajedno zbog vašeg ponašanja nije moguće jesti Gospodinovu večeru onako kako dolikuje. Jer kad dođe vrijeme da je jedete, svaki najprije (prije zajedničkog obroka) jede svoju večeru, pa jedan gladuje, a drugi se opija.“ (1.Ko 11:20,21)

Kad Pavle spominje 'opijanje' nasuprot 'gladovanju' onda misli na to da su bili pod utjecajem svojih krivih razmišljanja zbog koji nisu mogli zdravo rasuđivati. To je bilo kao da su bili pod utjecajem 'gladi' i 'alkohola'. Zato je Pavle tražio da se doslovna hrana odvoji od Gospodinove večere kako se ne bi dešavalo da neki obezvrjeđuju kruh i vino koje se trebalo blagovati na sastanku za simboličnim stolom zajedništva. 

Treba uzeti u obzir da je Gospodinova večera predočavala žrtvu kojom je Isus poništio sve žrtve propisane po Mojsijevom zakonu. Isusova žrtva je zamijenila pashalnu žrtvu, žrtve paljenice, žrtve za grijeh i žrtve zajedništva tj. zahvalne žrtve. Izraelci su imali običaj na Pashu ići u Jeruzalem i žrtvovati janje ili druge prikladne životinje, ali su žrtve paljenice, žrtve za svoje grijehe i žrtve zajedništva donosili na oltar pred Jehovu bilo kad, odnosno u bilo koje drugo vrijeme tokom godine, a ne na neki određeni dan jednom u godini. Stoga je bilo prikladno što su židovski kršćani svoje sastanke koristili kako bi na njima na simboličan način zahvaljivali i svjedočili o svom međusobnom zajedništvu i zajedništvu sa Bogom i Kristom. O tome čitamo:

“Još jedna dobrovoljna žrtva bila je zahvalna žrtva, ili žrtva zajedništva, opisana u 3. poglavlju 3. Mojsijeve. Njen se naziv može prevesti i kao ”žrtva prinosâ za mir“. Na hebrejskom riječ ”mir“ (...) označava i mirno stanje ili odnos s Bogom, blagostanje, radost i sreću“, piše u knjizi Studies in the Mosaic Institutions (Studije Mojsijevih zakona). Prema tome, zahvalne žrtve (ili žrtva zajedništva) nisu se prinosile zato da bi se osigurao mir s Bogom, da bi ga se takoreći zadovoljilo, već da bi se izrazila zahvalnost za blagoslovljeno stanje mira s Bogom koje su uživale osobe koje je on priznao ili da bi se proslavilo to stanje. Nakon što bi se krv i salo prinijeli Jehovi, žrtvu bi pojeli svećenici i oni koji su je prinijeli (3. Mojsijeva 3:17; 7:16-21; 19:5-8). Tako su na divan, simboličan način osoba koja je prinosila žrtvu, svećenici i Jehova Bog zajedno jeli, pokazujući da među njima vlada mir (...). Pavao na koncu skreće pažnju na naš odnos sa sukršćanima dok obožavamo Boga. ”Promišljajmo jedni o drugima da bismo se poticali na ljubav i dobra djela, ne ostavljajući svoje sastanke, kao što neki imaju običaj, nego ohrabrujući jedni druge, i to tim više što vidite da se približava dan“ (Hebrejima 10:24, 25). Izrazi ’poticanje na ljubav i dobra djela‘, ’sastajanje‘ i ’ohrabrivanje jedan drugog‘ podsjećaju nas na ono što je činio Božji narod u Izraelu prinoseći zahvalnu žrtvu, ili žrtvu zajedništva.“ (Stražarska kula, 15.8.2000. str.15,21)

Kao što je pashalno janje zamijenjeno sa kruhom, tako su i žrtve zajedništva kao prinos mira ili pomirenja s Bogom dobili novu duhovnu dimenziju te se i njih na kršćanskim sastancima moglo predočiti sa kruhom koje je zamijenilo sve životinjske predodžbene žrtve a koje su jeli svi i svećenik i narod. Isus je rekao:

“Tko se hrani tijelom mojim i pije krv moju, ostaje u zajedništvu sa mnom i ja u zajedništvu s njim.“ (Iv 6:56; 14:20)

Pavle je to zajedništvo s Kristom povezao s hranom koju su redovito uzimali na zajedničkim sastancima pa je rekao:

“Zar čaša zahvalnosti za koju zahvaljujemo ne predstavlja zajedništvo u krvi Kristovoj? Zar kruh koji lomimo ne predstavlja zajedništvo u tijelu Kristovu?“ (1.Ko 10:16)

To zajedništvo su kršćani po uzoru na 'žrtve zajedništva' prikazivali 'obrokom zajedništva' s kojim su izražavali zahvalnost za "blagoslovljeno stanje mira s Bogom". Imajući to na umu Pavle je rekao:

“Dakle, ako je tko u zajedništvu s Kristom, on je novo stvorenje. Ono što je staro prošlo je, i gle, novo je nastalo. A sve je od Boga, koji nas je pomirio sa sobom preko Krista i povjerio nam službu pomirenja, naime, da objavljujemo da je Bog preko Krista pomirio svijet sa sobom.“ (2.Ko 7:17-19)

Ovdje vidimo da osim pashalne žrtve postoje i žrtve zajedništva. Samim tim je vjerojatno prikladno da se i žrtva zahvalna više ne predočava životinjskim žrtvama nego simbolima kruha te da se koristi kao obrok zajedništva kad god su se kršćani sastajali kako bi izražavali Bogu svoju zahvalnost kroz službu pomirenja. Kroz tu su službu starješine na sastancima objavljivali mir kojeg kršćani uživaju po Kristovoj žrtvi. Taj duhovni obrok nije mogao zamijeniti Gospodinovu večeru koja je također bila obrok zajedništva. Razlika je u tome što se obrok zajedništva koristio kako bi se 'bilo kad' moglo izraziti Bogu zahvalnost za mir s Bogom 'u spomen na Krista' kojeg simbolizira 'kruh', dok se obrok zajedništva povezan s pashalnom žrtvom koristio jednom godišnje kao spomen na Krista koji nas je izbavio iz ropstva grijeha putem svoje krvi i tijela.

Hebreji su trebali držati svečanost Pashe kao spomen na spasenje. Bog je rekao:

“I taj dan neka vam bude za spomen i slavite ga kao blagdan u čast Jehovi iz naraštaja u naraštaj. Slavite ga po trajnoj odredbi.“ (2.Mo 12:14)

Prilikom svake pashalne večere, ili sedera, otac je trebao podsjetiti obitelj na to spasenje. Tako su i kršćani u određeni dan u godini koji pada na 14. nisan trebali blagovati taj pashalni obrok kao spomen na spasenje (1.Ko 5:7). S druge strane, Hebreji su žrtve zahvalne mogli prinašati u bilo koje vrijeme tijekom cijele godine kako bi se zahvalili Jehovi za sve blagoslove koje imaju od njega. Tako su i kršćani s obrokom zajedništva sa kruhom koji simbolizira Krista mogli uvijek Bogu zahvaljivati na onome što je za njih učinio preko njega.

ŽRTVA	STARI SAVEZ	NOVI SAVEZ	SVRHA
pashalna žrtva	pashalno Janje kruh (i vino)	Janje Božje kruh (i vino)	spasenje
žrtva zajedništva			zahvalnost

 

U kršćanski obrok zajedništva, u što ulazi i Gospodinova večera, su uključeni: (1) Jehova Bog, koji je omogućio otkupninu; (2) Isus Krist, koji je kao “Janje Božje” dao svoj život kao otkupninu – predočava Svećenika; i (3) Isusova duhovna braća – kršćani, tj. oni koji vrše volju Božju.

U djelu Didatche, koje je napisano pred kraj 1. stoljeća se nalaze upute u vezi života i bogoslužja kršćana kad je u pitanje euharistija tj. zahvalna žrtva. U XIV djelu st.1. stoji:

“A od vaše euharistije neka ne jede i ne pije nitko osim onih koji su kršteni u ime Isusovo.“ (IX st. 5)

“U dan Gospodnji sabrani lomite kruh i zahvaljujte, pošto prethodno ispovjedite svoje prijestupe da vaša žrtva bude čista. (...) Naime, ovako reče Gospodin: Na svakom mjestu i u svako vrijeme neka mi se prinosi čista žrtva, jer ja sam veliki kralj, govori Gospodin, i divno je moje ime među narodima.“ (XIV. St 1-3.)

Ova zadnja rečenica je citirana iz knjige proroka Malahije (1:11). U skladu s tim su prvi kršćani tu žrtvu zahvalnu prinosili na tjednim sastancima, a Jehovini svjedoci su je izbacili i zamijenili sa službom propovijedanja koju smatraju svojom žrtvom (vidi Stražarsku kulu, 1.4.1988. str.14).

Istražujući kršćansku povijest možemo zaključiti da su simboli kruha i vina imali svoje mjesto na tjednim okupljanjima kao ceremonija zajedništva, ali da se uz to Gospodinova večera posebno obilježavala 14. nisana kada je kao blagdan dobivala svoje posebno obilježje, tj. puninu. Treba uzeti u obzir da su se kršćanski Židovi dugo vremena čvrsto držali Zakona pa su slavili Pashu 15. nisana zajedno sa drugim Židovima. To se može zaključiti iz onoga što su rekli apostoli za vjernike: “Vidiš, brate, koliko tisuća vjernika ima među Židovima i svi se oni revno drže Zakona" (Dj 21:20). Ako su se čak i apostoli revno držali Zakon po pitanju obrezanja i drugih običaja, onda su slavili i Pashu kako bi Židovima dokazivali da su po pitanju poslušnosti Zakonu na pravom putu (Dj 21:21-24).

Apostoli čak nisu ni smjeli omalovažavati ili obezvrjeđivati Mojsijev Zakon, pa su Gospodinovu večeru obilježavali na mudar način. Pashu nisu zamijenili sa Gospodinovom večerom nego su je slavili odvojeno od Pashe jer je održana dan ranije. Pasha je bila obiteljska gozba tako da su je židovski kršćani slavili u krugu svoje obitelji među kojima nije svaki član trebao biti kršćanin. S druge strane, Gospodinova večera je uključivala samo kršćanske vjernike pa su se židovski kršćani dan ranije mogli sastajati radi spomena na Kristovu žrtvu. Apostoli su uveli običaj slavljenje Gospodinove večere na taj dan 14. nisana, ali s tom proslavom nisu htjeli potisnuti ono što su već po tom pitanju prakticirali na tjednim sastancima s 'obrocima zajedništva' na kojima su lomili kruh. Kršćanske skupštine su od samog osnivanja na tjednim sastancima održavali 'obrok zajedništva' i taj običaj nije nikad bio doveden u pitanje. No, po pitanju slavljenja Gospodinove večere, koja se održavala jednom godišnje su nastala dva običaja. O tome čitamo:

“Neki izučavatelji priznaju da su ti ”četrnaestnici“ slijedili prvobitni apostolski obrazac. Jedan povjesničar je rekao: ”Što se tiče dana slavljenja Pashe [Gospodinove večere], običaj kvartodecimanskih crkava u Aziji bio je nastavak običaja Jeruzalemske crkve. Te su crkve u 2. stoljeću prilikom svoje Pashe, 14. nisana, slavile spomen na otkupljenje postignuto Kristovom smrću“ (Studia Patristica, svezak V, 1962, stranica 8).

Dok su mnogi u Maloj Aziji slijedili apostolski običaj, u Rimu je određena nedjelja kao dan proslave. Polikarp iz Smirne, zastupnik azijskih skupština, posjetio je oko 155. n. e. Rim kako bi raspravljao o tom i o drugim problemima. Nažalost, u toj stvari nije postignut nikakav sporazum. Irenej lionski pisao je u jednom pismu: ”Nije ni Anicet [iz Rima] mogao uvjeriti Polikarpa da ne slavi ono što je uvijek slavio s Ivanom, učenikom našeg Gospodina, i s drugim apostolima s kojima se družio; niti je pak Polikarp uvjerio Aniceta da to slavi, jer je ovaj rekao da se mora držati običaja starješina koji su bili prije njega“ (Eusebius, 5. knjiga, 24. poglavlje).

Zapazi da je Polikarp svoj stav temeljio na autoritetu apostola, dok se Anicet pozivao na običaj prijašnjih starješina u Rimu. Spor je postao žešći pred kraj drugog stoljeća n. e. Oko 190. n. e., izvjesni Viktor izabran je za rimskog biskupa. On je smatrao da se Gospodinovu večeru treba slaviti nedjeljom i tražio je podršku što je moguće više drugih vođa. Viktor je vršio pritisak na azijske skupštine da prijeđu na nedjeljni raspored. (Stražarska kula, 15.03.1994. str. 5)

Kao što se vidi, azijske skupštine su 14. nisana slavile spomen na otkupljenje postignuto Kristovom smrću, stavljajući naglasak na smrt koji se desio tog dana. Međutim neki su starješine u Rimu stavili naglasak, ne samo na posljednju večeru i smrt, nego i na uskrsnuće koje se desilo (u nedjelju) 16.nisana. Stoga su oni uveli novi običaj s kojim su željeli obilježiti, ne samo Gospodinovu večeru nego i uskrsnuće, pa su za blagdan uzeli nedjelju koja najbliže odgovara židovskom kalendaru. Uvodeći taj novi običaj oni su se vjerojatno željeli distancirati od židovskih kršćana te su nedjelju smatrali vrhuncem onoga što se desilo sa Isusom koji je prije smrti i uskrsnuća uveo Gospodinovu večeru kao spomen na svoju žrtvenu smrt.

Činjenica je da su Isusovim uskrsnućem u nedjelju, simboli kruha i vina dobili svoje pravo značenje, pa su rimske skupštine u tome vidjele razloga da uvedu proslavu uskrsnuća u sklopu kojeg su obilježavali Gospodinovu večeru. Osim toga, oni su se nedjeljom sastajali uz euharistiju. Bez obzira na različito obilježavanje ovog blagdana, duhovna 'hrana' predstavljena simbolima kruha i vina se mogla blagovati i na tjednim sastancima kao obrok zajedništva i zahvalnosti i oko toga nikad nije bilo različitih gledišta. Zanimljivo je da se Polikarp iz Smirne i Anicet iz Rima nisu mogli usuglasiti oko dana slavljenja Gospodinove večere, ali je Anicet ipak prepustio čast Polikarpu da u Rimu predsjeda euharistiji ili žrtvi zajedništva koja se obilježavala na tjednim sastancima. Polikarp se nije suprotstavio tom tjednom običaju što znači da je i po pitanju tjednog blagovanja kruha i vina očito zastupao autoritet apostola, a ne samo u vezi slavljenja Gospodinove večere 14. nisana.

Apostoli su svim krštenim vjernicima vjerno predočili značenje zajedništva s Kristom dajući im na sastancima priliku da uzmu kruh i vino kojim su obznanjivali svoju vjeru. Naime sam čin krštenja u vodi je sam po sebi simbolizirao čin vjere i ulaska u zajedništvo s Bogom. Da bi židovski kršćani svoju vjeru u Krista mogli razlikovati od vjere koju su do tada imali trebali su je obznanjivati jednim novim činom inicijacije koja je bila prisutna prilikom simboličnog uzimanja kruha i vina. To je bilo potrebno učiniti već u samom startu pred tisućama novih vjernika koji su tih dana prihvatili vjeru u Krista, a koji su u Jeruzalem došli iz dalekih provincija Rimskog carstva. Kad su se vračali u svoje krajeve sa sobom su ponijeli sve što su čuli i vidjeli pa tako i čin obilježavanja zajedništva sa Kristom u simbolima kruha i vina s kojima su zahvaljivali [grčki: eukharistésas] Bogu. Kasnije su apostoli putovali svugdje gdje se kršćanstvo širilo i na sastancima uvodili obrok zajedništva. O tome imamo primjer zapisan u Djelima apostolskim 20:6,7:  

“... mi smo isplovili iz Filipa kad su prošli dani beskvasnih kruhova i za pet dana došli smo k njima u Troadu. Ondje smo proveli sedam dana. A prvog dana u tjednu, kad smo se skupili na obrok [zajedništva], Pavao je počeo držati govor okupljenima...“

Ovdje se vidi da je obrok zajedništva bio danima nakon Pashe i beskvasnih kruhova i to na prvi dan tjedna tj. dan nakon sabata. Taj dan se prema rimskom kalendaru zvao nedjelja i rimski građani su taj dan smatrali danom odmora. Kršćani izvan Judeje su se tog dana mogli lakše sastajati na obroku zajedništva jer nisu radili i mogli su putovati, dok su kršćani u Judeji svoje sastanke vjerojatno održavali na sabat kada su ostali Židovi odlazili u sinagoge. Obrok zajedništva kojeg su prakticirali na tjednim sastancima su zvali euharistija. Riječ “euharistija” izvedena je od grčke riječi euharistía, koja znači “zahvalnost” i upućuje na obrok zahvalnosti i zajedništva, a ne na godišnji blagdan spomena na Kristovu smrt. Spomen na Kristovu smrt Katolička, Pravoslavna i mnoge protestantske crkve slave u vrijeme Uskrsa na način da u tom tjednu obilježavaju i Gospodinovu posljednju večeru. Zajednica Jehovinih svjedoka je izbacila obrok zajedništva, odnosno nikad ga nije ni uvela kao sastavni dio kršćanskih sastanaka.

Prema svemu onome što se može razabrati iz Biblije i zapisa najranije povijesti kršćanstva se može zaključiti da se Gospodinovu večeru treba slaviti 14. nisana kao pashalnu žrtvu ali se simboli kruha i vina mogu koristiti i na tjednim sastancima kroz žrtvu pomirenja koji odgovara žrtvi zajedništva. No, u svemu tome je za kršćane najvažnije ne ići u neke krajnosti ili obezvrjeđivati značenje Gospodinove večere uvođenjem vlastitih tumačenja po kojima se nekim kršćanskim vjernicima zabranjuje uzimanje simbola Kristove žrtve jer navodno nisu izabrani za kraljeve i svećenike. Takovom vrstom proslave se ukinula prava vrijednost Gospodinove večere i uvela nova simbolika kojom se obezvrjeđuje njen izvorni smisao.

-------------------------------------------------

Napomena autora: Zadnjih nekoliko godina ne prisustvujem ovoj proslavi koju obilježavaju Jehovini svjedoci iz opravdanih razloga jer smatram da se ona ne obilježava na način na koji su je obilježavali apostoli i prvi kršćani. Izmeđuostalog, smatram da bi pogriješio kad bi na tom skupu uzvanika odbio uzeti simbole kruha i vina, a također i kad bi ih uzeo. Naime, imam pravo odbiti te simbole jer su ponuđeni samo onima koji se smatraju izabranim članovima Isusovih suvladara, ali tim odbijanjem ujedno griješim jer znam da mi savjest dozvoljava da ih uzmem po njenom pravom značenju. S druge strane simbole bi mogao uzeti jer na njih gledam očima prvih kršćana, ali kad mi ih se nudi od strane Jehovinih svjedoka i kaže da ti simboli svakog tko ih uzme označavaju kao člana Kristove izabrane vlade od 144000 onda to ne mogu uzeti radi drugih promatrača koji bi time dobili krivu sliku o meni. To je slično kada je Pavle rekao da kršćanin može čiste savjesti jesti meso kod nevjernika, ali ako taj kaže da je meso žrtvovano nekom idolu onda ga ne bi trebao jesti radi onoga tko je rekao i radi njegove savjesti (1.Ko 10:25-29). Stoga ja i drugi koji imaju drugačije gledište o obilježavanju Kristove smrti tu spomen priređujemo u privatnosti nekog doma, onako kako su to radili prvi kršćani.