Napomena: Taj isti Duh (Poglavar) je bio sa Isusom 40 dana u pustinji kako bi ga upoznao i pripremio za njegovu misiju i ulogu drugog Adama (Lk 4:1,2).
Samo prisustvo tog drugog stabla koje omogućava jedan viši stupanj spoznaje je imalo svrhu da čovjeka mami ili kuša kako bi se razvila želja za prisvajanjem nečega što je Bog zabranio. Iako je to stablo samo po sebi bila kušnja, iza tog stabla je vjerojatno morao stajati kerub koji je bio zastupnik druge opcije sa zadatkom da je ponudi čovjeku prije nego zabrana bude ukinuta kako bi se iskušala njegova odanost. Da li je tu kušnju proveo zbog zadatka dobivenog od Boga ili je to učinio po svojoj volji bez Božjeg dopuštenja? Odnosno, da li je moguće zamisliti da se savršeno nebesko biće svjesno suprotstavi Bogu ili je to bilo u domeni njegove uloge kušača povezanog uz stablo koje je postavljeno kao kušnja?
Ako gledamo iz nebeske perspektive tada moramo uzeti u obzir da ta bića koja imaju daleko veće odgovornosti u svemiru, moraju imati daleko i veću spoznaju o Bogu i uvid u nebeske stvari koje prvi čovjek nije imao. Osim toga, oni nisu stvoreni kao zla bića jer je zlo spriječeno s uvidom u moguće posljedice krivog postupanja. Taj uvid su imali nebeska bića što ih je sprečavalo da čine stvari koje nisu u skladu sa Božjim pravednim mjerilima. Budući da su dobili odgovornost i vlast nad čovjekom, Bog im nije mogao zabraniti da kušaju čovjeka jer su samo tako mogli ispitati da li je čovjek spreman i podoban da mu se preda veća odgovornost. Da im je to zabranio, tada se ne bi znalo da li će čovjek poslušati Boga iz straha od smrti ili zbog svoje odanosti i podložnosti. To se vidjelo tek kad je provedena kušnja, tako da je kušač imao opravdanje za svoj postupak. Nema smisla tvrditi da bi se on svjesno suprotstavio Bogu ako bi to značilo da time trajno gubi svoje mjesto u Božjoj upravi i da može na kraju biti zauvijek uništen. On je znao da će Adam izgubiti pravo na drvo života ako padne na ispitu, pa bi znao da će i on biti kažnjen ako tu kušnju provodi bez Božje suglasnosti, pogotovo ako je Bog to izričito zabranio pod prijetnjom smrti. Naime, Bog je mogao kažnjavati nebeska bića samo ako im je postaviti zakonske granice i zabrane. Isto tako im je mogao oduzeti pravo na život samo ukoliko je smrt bila kazna za kršenje njegovih zakona i zabrana.
Moramo uzeti u obzir da Bog (ili njegov zastupnik Poglavar) nije upozorio Adama da pazi na kušača koji će ih pokušati prevariti. Zašto mu to nije rekao ako je znao da je to moguće? Izgleda da to nije smio reći jer bi ga time obezvrijedio smisao kušnje. Osim toga, time bi unaprijed spriječio bilo koga da pokuša nagovoriti čovjeka na grijeh. Onaj tko bi to pomislio bi bio unaprijed razotkriven. Očito je sve bilo unaprijed režirano zbog potrebe da se čovjeka dovede pred gotov čin. Naime, čovjek je mogao ignorirati i zaobilaziti zabranjeno stablo zbog opasnosti po svoj život. No to bi bila poslušnost iz straha, a ne iz ljubavi prema Bogu. Da bi se moglo stati na stranu Boga morala se ponuditi alternativa koja bi dovela u pitanje poslušnost i Božje zapovjedi. Tek tada bi odanost i ljubav prema Bogu bila temelj poslušnosti, a ne strah od kazne. Zato je netko morao odigrati ulogu kušača koja je bila potrebna.
Ova bića imaju slobodnu volju i određenu mjeru božanskog autoriteta u okvirima Božjih zakonitosti. Mogu donositi odluke bez da za svaku stvar pitaju Božje odobrenje. Adam to nije imao jer je bio neiskusan i pod vodstvom svog nadglednika koji je od njega tražio da postupa na točno određeni način. On je bio ovisan o svemu, tako da nije mogao postupiti po svojoj volji iako je imao slobodnu volju. Međutim, ta sloboda je u tim počecima mogla naštetiti čovjeku koji nije poznavao zakonitosti i posljedice odlučivanja u pitanjima koja se tiču drugih ljudi nad kojima je trebao dobiti autoritet. Njegova slobodna volja je bila suzbijena Božjom voljom jer je morao ispunjavati zadatke po uputama 'odozgo'. Tada još nije imao djecu niti autoritet s kojim će određivati što je za njih dobro i zlo. Čak nije mogao imati uvid u posljedice krivih odluka. Zato je morao znati da svako odstupanje od mjerila dobra može voditi u zlo. Najvažnije mjerilo je bilo poslušnost božanskom autoritetu. Zbog te poslušnosti je postavljeno drvo spoznaje dobra i zla. Zabrana je ograničavala njegovu slobodnu volju do te mjere da je nije još mogao ispoljavati u pitanjima dobra i zla, ali je ujedno spoznao da postoji dobro i zlo sa posljedicama koje se mogu predvidjeti i kontrolirati s razumnim odlukama.
Ukoliko je čovjeku rečeno da može izgubiti pravo na vječni život samo zato što dira u nešto što mu je zabranjeno, onda je Bog i pred ta nebeska bića postavio neke granice koje nisu nikako smjeli prijeći, a također i neke privremene zabrane dok se ne ispune uvjeti za preuzimanje ovlasti za svaki novi zadatak kojeg je trebalo izvršiti svaki anđeo u granicama svojih ovlasti. Oni su bili svjesni da ih nitko ne može prevariti i navesti da izgube život i svoje mjesto pred Bogom, za razliku od neiskusnog čovjeka koji je očito mogao biti prevaren od bića koje je imalo spoznaju o svemu. Samim tim, oni nisu mogli naći niti jedan opravdani razlog da idu protiv Boga koji je izvor života i najviše mudrosti. Adam nije išao svjesno protiv Boga nego je pao na svojoj slabosti, neznanju i neiskustvu. Da je netko od njih pao, to bi bilo samo svjesno srljanje u propast što ne bi imalo smisla. Zašto bi netko dovodio sebe u opoziciju i izgubio pravo na život? Osim toga, to stablo nije bilo njima kušnja nego čovjeku, jer im očito nije zabranjeno da preko njega i postavljene zabrane ispitaju čovjekov stav prema toj zabrani.
Nitko nije mogao biti toliko glup da se ide mjeriti s Bogom ili mu se čak suprotstaviti. Jedino su mogli na svojoj razini i svojoj domeni vlasti dovoditi u pitanje odluke drugih anđela s kojima su sačinjavali (galaktičku) upravu ili se kao anđeli s nižim ovlastima protiviti autoritetu i odlukama viših knezova. Sasvim je normalno da među njima može biti sukoba mišljena ili suprotnih stajališta oko provedbe nekih zadataka. Čak i oni mogu griješiti i imati nedostataka što je samo po sebi razumljivo jer nisu stvoreni sa svim znanjem, ali to nisu namjerne greške s kojima bi željeli stvoriti kaos i ugroziti Božji plan. Morala je postojati neka otvorena opcija u kojoj bi se moglo sprovesti svoju volju a da se ne izgubi Božja naklonost ili čak vječni život. Mogli su organizirati i smisliti način kako će iskušati čovjeka jedino ako im je dano do znanja da mogu pokušati navesti čovjeka na neposluh bez da to za sobom povlači i njihovu odgovornost za posljedice koje bi nastupile čovjekovim krivim izborom. U tom slučaju ne bi svjesno sebe željeli dovesti u situaciju da ih se degradira. Samo ukoliko bi ta degradacija bila povezana sa novom ulogom i trajala samo dok se Božja volja ne ispuni po drugom scenariju, onda bi netko od njih možda i poželio tokom tog vremena vidjeti sebe u toj novoj poziciji protivnika čovjeku. Sve ovo bi bilo moguće uzeti u obzir samo ako bi Bog otvorio tu drugu opciju i dao im izbor da biraju između privremene vlasti nad grešnim i smrtnim ljudima i vječne vlasti nad savršenim ljudima. U tom slučaju bi kušnja nad čovjekom bila opravdana jer bi samo čovjek, a ne Bog, mogao otkriti stvari koje Bog nije mogao spriječiti s obzirom da je svojim stvorenjima dao razum i slobodnu volju. Ova opcija je sasvim moguća.
Da li je onda Bog mogao kazniti onog anđela koji je svojom kušnjom ispitao poticaje prvih ljudi i time dokazao da nisu razvili ispravan stav prema Božjem autoritetu što je utjecalo da umanje važnost njegovoj riječi (zapovjedi). Bog nije smio zatvoriti oči pred tom činjenicom jer mu je ona poslužila da može donijeti ispravnu odluku. Ukoliko vidimo da je ova druga (perfidna) faza kušnje bila potrebna, onda anđeo koji je bio zadužen da prevari Evu, a preko nje i Adama, nije mogao snositi odgovornost za čovjekov pad jer mu je to očito bio zadatak, pogotovo ako se znalo da je sva odgovornost ležala na čovjeku. To nije ovisilo o predstavniku tabora koji je proveo drugu fazu kušnje, bez obzira kojim se sredstvima služio, jer bi onda i postavljanje stabla uz uvjet poslušnosti teretilo Boga koji je čovjeka izložio pasivnoj kušnji i mogućnosti da iz znatiželje uzme plod. Osim toga pasivna kušnja bi bila površna jer je nametnula strah od kazne, dok je samo aktivna direktna kušnja mogla omogućiti da se donese ispravna odluka, bez obzira što je mogla svijet usmjeriti u pravcu prokletstva.
Bogu se nitko ne može suprotstavljati i ulaziti u sukob s njim jer je to unaprijed osuđeno na propast. Zato on nema neprijatelja među višim razumnim bićima koje je stvorio da upravljaju ljudima. Bog ima apsolutnu vlast ali je nad čovjekom postavio razumna bića kojim je dao relativnu vlasti i mogućnost da donose odluke unutar razumnih granica. Pitanje je samo da li je Bog tražio da se čovjeka izloži kušnji i posljedicama neposlušnosti ili je to bila odluka nebeske uprave koja je po tom pitanju mogla imati suprotstavljena mišljenja ali s istim ciljem da se čovjeka učini ili nauči poslušnosti.
Izgleda da su anđeli znali za potrebu da se iskuša čovjeka kako bi se vidjelo da li bi on zanemario Božju zabranu ako mu se ponudi druga opcija (o kojoj ćemo kasnije govoriti). Naime, druga opcija je postojala, ali je Bog iz nekog razloga nije ponudio čovjeku. On ju je prešutio i umjesto nje im je zaprijetio smrću tako da čovjek nije imao izbora. U tom slučaju bi mogli pretpostaviti da su anđeli imali opravdanja za svoj postupak jer su imali razlog ponuditi drugu opciju koja daje čovjeku razlog i priliku da u kušnji pokaže svoje pravo lice i da sam izabere svoj put. Nisu bili toliko glupi da bi bez opravdanog razloga ugrozili sebe i svoje mjesto u Božjoj upravi. Ako su planirali ljude dovesti u kušnju, onda su morali paziti da pri tome i sami ne upadnu u zamku da pogriješe. U svakom slučaju je ta odluka bila prihvatljiva. Da bi se provela morala je s jedne strane imati kušača (protivnika i tužitelja), a s druge strane branitelja i suradnika koji će od čovjeka zahtijevati izričitu poslušnost. To bi bila dva keruba (ili dva arhanđela) iz dva tabora sa zajedničkim ciljem da od Adama načine zrelu i odgovornu osobu. Kušač je imao nezahvalnu ulogu da na lukav način ispita slabu kariku između čovjeka i Boga, jer je to bio jedini način. Zbog toga nije išao protiv Boga jer je isključiva odgovornost ležala na čovjeku.
S obzirom da je najveći teret odgovornosti ležao na čovjeku, onda je i kazna mogla snaći samo čovjeka jer su anđeli u svojoj nadležnosti imali odriješene ruke da određenom kušnjom ispitaju dubinu ljudske odanosti prema Bogu. To su smatrali svojim zadatkom kako bi se u samom početku iskušalo čovjeka. Bog im to nije mogao zamjeriti jer je on postavio to stablo i postavio zabranu koja je sama po sebi jedan način kušnje. Oni su samo u domeni svojih ovlasti ili dobivenog zadatka našli način da jedan od njih iskuša prve ljude.
Božji anđeli su mogli po zadatku biti:
- zli duhovi
- lažljivi duhovi
- protivnici (sotone)
- tužitelji
- neprijatelji
Iako su ovi zadaci imali negativnu konotaciju, oni su imali pozitivan učinak jer su s ovim zadacima izvršavali Božju volju. Naime, nije isto biti sotona i neprijatelj Božjim neprijateljima ili biti neprijatelj i sotona Božjem narodu. To je velika razlika tako da se i sotona može razlikovati od sotone iako su svi u Božjoj službi. Zato, kad zadatke sotone (protivnika) izvršavaju degradirani anđeli u skladu sa svojom nečasnom ulogom, onda iz pozicije Božjeg naroda ti anđeli dobivaju status njihovog protivnika ili 'sotone'. No, sotona može biti i onaj anđeo koji izvršava Božju volju. Bog može svojim slugama dati zadatke koje oni sami po sebi ne bi izvršili, ali ih prihvaćaju po službenoj dužnosti jer iza toga stoji Božja namjera da preko njih sprovede svoj plan s čovjekom i utemelji svijet na pravdi u kojem bi zlo zauvijek bilo eliminirano. Jednima je dao do preuzmu odgovornost nad grešnim čovjekom, nad njegovim smrtnim tijelom i neovisnim duhom, a drugima odgovornost da putem Božjeg duha rađaju potomke preko kojih će Bog uspostaviti svoje pravedne zahtjeve i zakone za svoju teokratsku vlast na zemlji. Jedni su morali preuzeti i provoditi prokletstvo (zlo), a drugi blagoslove (dobro). Ta podjela vlasti je bila potrebna radi formiranja dva različita kraljevstva na zemlji. Jedno bi bilo stvoreno po mjerilima grešnog čovjeka koji će neovisno o Bogu donositi uredbe i zakone o dobru i zlu, a drugo po mjerilima Božjeg čovjeka koji će se podložiti Božjim zakonima. Samim tim je njihovo prvobitno upravno tijelo bilo podijeljeno pa su od jedne 'žene' (zmije) nastale dvije suprotstavljene nebeske uprave jer je Bog tako uredio stvari i postavio među njima neprijateljstvo.
Kerubi sa svojim taborom su u figurativnom smislu
- Zmija - zemaljski status - u službi čovjeka
- Žena - nebeski status - u službi svog Poglavara (Boga)
Tako imamo dvije figurativne i simbolične nebeske 'zmije' od kojih je jedna od njih dobila status sotone dok druga po potrebi samo izvršava ulogu sotone. S obzirom da je 'zmija' ujedno i simbol nebeske 'žene' koja ima svoje potomstvo, onda se u priči kriju i dvije različite 'žene' u kući svog Poglavara. One predstavljaju suprotnosti do kojih je došlo odvajanjem jedne grupe anđela od druge grupe. U početku su svi ti kerubi bili jedno tijelo ili jedna 'žena', ali ih je Bog odvojio jer su ovi drugi bili uključeni u pad čovjeka pod vlast smrti. Tabor s nečasnom ulogom je morao odvojiti ljude na svoju stranu i od njih stvoriti svijet u kojem će čovjek moći biti kao bog i po svom izboru odlučivati kako će živjeti i postupati. No, da bi se stvorio novi temelj za život pod blagoslovima ili svjetlom, drugi tabor je trebao naći načina da se na zemlji stvore uvjeti za ljude koji će nastojati živjeti po unutarnjem zakonu svog Tvorca. Ti ljudi bi bili duhovno potomstvo tog tabora s časnom upotrebom pa bi samim tim Bog preko njega stvarao svoju zemaljsku djecu. Isto se može reći za protivnički tabor i njegovo duhovno potomstvo pod vlašću 'zmije'.