Evanđelje mira
Kad je apostol Pavle skupštini u Efezu želio pomoći da budu pravi kršćani onda im ih je usporedio s vojnikom i ‘bojnom opremom’ koju moraju imati. Tada je između ostalog spomenuo ‘stopala’ ili ‘noge’ kao što piše:
"obujte noge spremnošću da propovijedate dobru vijest mira.“ (Ef 6:15)
No, ova rečenica u izvornom tekstu ne spominje izraz ‘propovijedati’ što je još jedan dokaz kako čelnici Watchtowera nepotrebno umeću te riječi kako bi se 'dobru vijest' povezalo samo s službom propovijedanja ljudima izvan zajednice, čime mijenjaju izvornu misao. Stoga je ovakav prijevod sporan jer se koristiti samo u jednom pogledu, a to je da se dokaže kako je ‘propovijedanje’ zaista bio zahtjev kojeg je morao izvršavati svaki kršćanin. Međutim, činjenica je da se ni u grčkom tekstu ni u engleskom NW interlinearnom prijevodu ne nalazi riječ ‘propovijedati’. Zato mnogi prevodioci prevode ovaj grčki tekst na izvorni način.
Primjer nekih prijevoda:
- obuvši noge, da budete spremni za evanđelje mira (Ivan Šarić)
- potpašite noge spremnošću za evanđelje mira (Kr. Sadašnjost)
- obuvši noge u pripravu evanđelja mira (DK)
- obuvši noge opremom dobre vijesti mira (NW - bi2C)
Kad se u gornju rečenicu ubaci izraz ‘propovijedati’, onda on cijelu rečenicu sužava i dovodi ‘dobru vijest’ samo u vezu sa zadatkom propovijedanja. Međutim, ‘dobra vijest’ u ovoj rečenici dobiva sasvim drugi i širi smisao kad nema izraza ‘propovijedati’. To je vidljivo iz drugih prijevoda gdje se kršćanina poziva da bude ‘spreman za evanđelje mira’ ili ‘opremljen dobrom viješću mira’, a ne za evanđeliziranje ili propovijedanje. U čemu je razlika?
Evanđelje ili dobra vijest je poruka, a evanđeliziranje ili propovijedanje je zadatak. U Bibliji se ‘dobra vijest’ ne dovodi uvijek samo s propovijedanjem nego i sa njenim utjecajem na našu vjeru, jer se ‘vjera stječe slušanjem njene poruke’ (Ri 10:17a). Samim tim se dobra vijest dovodi u vezu s ‘načinom života dostojnim dobre vijesti o Kristu’ koju smo ‘čuli i prihvatili’ (Flp 1:27a; 1.So 2:12; Dj 2:41; 1.Ko 15:1). Bog tako preko svojih “poslanika koji zastupaju Krista, moli ljude: “Pomirite se s Bogom!“ (2.Ko 5:20).
Dobra vijest mira se odnosila na ‘pomirenje s Bogom’ kojeg su mogli postići najprije Židovi a kasnije i svi drugi narodi. Apostol Petar je objasnio jednom da je ‘Bog poslao svoju riječ Izraelcima da im objavi dobru vijest mira preko Isusa Krista’. Zatim je rekao da je ‘Isus njima apostolima zapovjedio da propovijedaju narodu o njemu’, odnosno da im je ‘povjerio poruku o tom pomirenju’ (Dj 10:36-42; Ri 10:15; 2.Ko 5:18-20). Dok je ova zapovijed obavezivala samo Isusove zastupnike da izvrše svoju dužnost propovijedanja, druge su kršćani trebali živjeti u skladu sa dobrom viješću mira, dokazujući u svom životu da su ‘u miru s Bogom’ (Ri 5:1,9,10). Dok je Isus kao ovlašteni propovjednik ‘objavljivao dobru vijest mira’, on je tražio od svojih učenika da žive u skladu s onim što je on govorio. Kad je vidio da neki ne čine tako, onda im je prigovorio:
"Zašto me, dakle, zovete ‘Gospodine! Gospodine!’ a ne činite ono što govorim?“ (Lk 6:46)
Isus nije prekoravao te Židove što oni ne propovijedaju dobru vijest mira jer ih nije ni ovlastio da to ‘čine’ kao što je ovlastio svoje apostole kao ‘poslanike’ mira. Ne, on im je prigovorio što ne žive u skladu s onim što im je on govorio da čine.
Treba uzeti obzir kontekst u kojem je Isus izrekao gornju primjedbu. Naime, on im je prije toga rekao:
"Jer nema dobrog stabla koje donosi nevaljali plod, a nema ni nevaljalog stabla koje donosi dobar plod. Jer svako se stablo pozna po plodu svojemu.(...). Dobar čovjek iznosi dobro iz dobre riznice srca svojega, a zao čovjek iznosi zlo iz svoje zle riznice, jer usta njegova govore ono čega mu je srce puno.“ (Lu 6:43-45)
Isus ovdje ukazuje na srce koje bi trebalo potaknuti čovjeka da čini dobro i da govori ono što je dobro. Usta koja doprinose ‘miru’ i djela učinjena u pravcu ‘mira’ s Bogom i s bližnjima je ono što bi donosilo ‘dobar plod’.
Kad proširimo kontekst onda vidimo što je sve Isus tom prilikom govorio prisutnom mnoštvu ljudi u skladu sa evanđeljem mira. Izmeđuostalog je spomenuo mnogo stvari kao što je zahtjev ‘da budu ‘dobrostivi prema svima’, ‘da ljube svoje neprijatelje’, ‘da ne sude drugima’, ‘da opraštaju’, ‘da ne gledaju trun u oku svog brata’ (Lk 6.pogl). Niti jednom nije spomenuo da idu i propovijedaju ta da poput njega krštavaju i čine učenike. On je od njih tražio da žive u skladu s evanđeljem mira i da uvijek budu spremni doprinositi miru. Očito mnogi Izraelci u to vrijeme nisu živjeli u skladu s ‘dobrom viješću mira’ što znači da nisu ‘obuli noge opremom dobre vijesti mira’ koju je Isus propovijedao. ‘Obući noge’ je značilo biti spreman učiniti nešto što je dobro i što je doprinosilo miru s Bogom i ljudima u skladu sa zlatnim pravilom:
“Sve što želite da ljudi čine vama činite i vi njima.“ (Mt 7:12)
Stoga trebamo u tom kontekstu razumjeti što znači za kršćanina da obuju noge opremom dobre vijesti mira tj. da budu opremljeni za svako dobro djelo. U Stražarskoj kuli od 1.4.1989. str. 25. odl.17, stoji:
"Dakle, još unutar istog stoljeća pokazalo se istinitim ono što su prorekli anđeli povodom Isusova rođenja: ”Mir među ljudima dobre volje [ili: ljudima koji posjeduju Božje priznanje]“ (Luka 2:14). Da bi ”ljudi dobre volje“ mogli sačuvati taj mir trebali su ’nastojati da sa strahom i drhtanjem postignu svoje spasenje‘ (Filipljanima 2:12, ST).
Jedan vojnik će u ratu pokazati taj pozitivni ‘strah i drhtanje’ dok nastoji u borbi sačuvati svoj život i postigne spasenje. Zato apostol Pavle ovdje jednog kršćanina ne opisuje kao ‘glasnika’ koji ide svuda i propovijeda, nego kao vojnika koji treba svoj kršćanski integritet štititi opremom vjere, ljubavi, nade, pravednosti, mira, duha, istine i potpunim pouzdanjem u Boga (Ef 6:14-18; 1.So 5:8 – vidi donju sliku).
Na sličan način Pavle piše i skupštini u Solunu gdje kršćane opisuje kao one koji trebaju ‘na prsa navući oklop vjere i ljubavi i staviti kacigu – nadu u spasenje’. Za razliku od spomenute izjave da svoje noge ‘obuju u dobru vijest mira’, on im tu misao približava na jedan drugi način kad im kaže da ‘budu u miru jedni s drugima’, kako bi ih ‘Bog mira potpuno posvetio’ (1.So 5:8-13,23). Očito je kršćanska oprema povezana sa ‘dobrom viješću’ uključivala način ‘života dostojnog Boga’ a ne propovijedanje. U ovoj poslanici Pavle također propovijedanje povezuje samo sa onima koje je ‘Bog prosudio da im povjeri dobru vijest’, a ne sa svakim krštenim pojedincem u skupštini (1.So 1:5; 2:2,4,12,13; 3:2; 4:1,2,11).