Tko su radnici na žetvi?

Watchtower u svojim izdanjima tvrdi da ‘radnici’ (iz Mt 9:37,38) predstavljaju sve kršćane koji su trebali prihvatiti obavezu da propovijedaju dobru vijest ljudima iz svijeta (vidi Stražarska kula 1.1.2002. str 8,9. st.4; Stražarska kula, 15.7.2001. str 15. st.1). Međutim, ako pogledamo kontekst i pozadinu Isusovih riječi vidjet ćemo da se njegove gornje riječi ne odnose na sve učenike, pa čak ni na sve 'radnike' kao poslanike, nego samo na one ‘radnike’ koji su trebali raditi kao žeteoci, a ne kao sijaći ili propovjednici. Naime, sjetva se odnosi na sijanje sjemena dobre vijesti u srca mnogih ljudi. Žetva je kraj tog procesa koji zahtjeva žeteoce. Žetva se prema tome ne odnosi na propovijedanje (sijanje) nego na krštavanje i poučavanje (zalijevanje, obrađivanje i skupljanje uroda) (Iv 4:1,2,37,38; vidi 1.Ko 1:17). Kad je Isus svojim učenicima dao do znanja da je žetva već uslijedila, onda im je želio ukazati na mnoge Izraelce koji su se priklonili dobroj vijesti, a koje je tada trebalo sakupiti i duhovno poučavati. Pogledajmo najprije kako je došlo do tog rasta.

Isus je bio pomazan da izvrši veliki zadatak propovijedanja i poučavanja. Rekao je da je bio "poslan izgubljenim ovcama doma Izraelovog“ (Mt 15:24). Za vrijeme svoje službe doživio je da su ga mnogi Izraelci slijedili u želji da ih on vodi i poučava. Mnogi su ga doživjeli kao pravog pastira i učitelja, za razliku od svećenika koji su zanemarivali svoju dužnost. U tom kontekstu je zapisano slijedeće:

"I Isus je počeo obilaziti sve gradove i sela, poučavajući u njihovim sinagogama i propovijedajući dobru vijest o kraljevstvu i liječeći svaku bolest i svaku nemoć. A vidjevši mnoštvo, sažalio se na njih, jer su bili izmučeni i rasijani kao ovce bez pastira. Tada je rekao svojim učenicima: “Uistinu, žetva je velika, a radnika je malo. Zato molite Gospodara žetve da pošalje radnike u žetvu svoju.” (Mt 9:35-38)

Ako pogledamo što prethodi Isusovoj izjavi o ‘radnicima‘ i ‘žetvi’, onda vidimo da je žetva spomenuta u kontekstu ‘mnoštva’ onih vjernika koji su bili kao ‘ovce bez pastira’. Samim tim su ovi ‘radnici’ spomenuti u kontekstu ‘pastira’ koji su trebali preuzeti zadatak da vode i duhovno brinu za te simbolične ‘ovce’.

Isus se nije samo ‘sažalio nad njima jer su bili izmučeni i rasijani kao ovce bez pastira’, nego je već učinio pripreme da osposobi neke svoje učenike za one ‘radnike’ koji će mu služiti kao sijaći i žeteoci. Isus je svojim apostolima zapovjedio:

“Ne idite k neznabošcima i ne ulazite u grad samarićanski, nego idite k izgubljenim ovcama doma Izraelova.“ (Mt 10:5,6)

Nakon što su i oni s njim sijali i propovijedali dobru vijest krštavajući i čineći mnoge učenike, bili su suočeni s potrebom da organiziraju to mnoštvo ljudi u stada koja trebaju svoje pastire (vidi Iv 4:1,2). Međutim, Isus i oni to nisu mogli sami izvršiti. Njihov zadatak je bio da prije svega šire dobru vijest kako bi je čuli mnogi Izraelci. Zato su se samo kratko zadržavali u svim tim mjestima gdje je propovijedanje davalo rezultate. Kad su odlazili Isus je bio svjestan da je mnoge svoje učenike ostavljao na milost i nemilost onih svećenika i učitelja koji nisu na pravi način brinuli o stadu. Tada su se još uvijek ispunjavale riječi proroka Ezehijela koji je ‘prorokovao protiv pastira Izraelovih’, a koji su bili krivi što su se ‘raspršile Božje ovce’ (Ez 34:1-6).

Zbog veličine žetve ni apostoli nisu mogli sami izvršavati taj zadatak. Zato im je Isus ukazao na potrebu da se pronađu i ‘pošalju radnici’ koji će preuzeti tu odgovornost da kao ‘žeteoci’ ubiru plod i duhovno brinu o cijelom tom Božjem stadu. Onaj koji je izvršavao djelo sijanja, nije bio obavezan biti u djelu žetve i obrnuto tako da su se ‘radnici’ prilagođavali situaciji i po potrebi pomagali jedni drugima. U vezi toga im je Isus rekao:

“Evo, kažem vam, podignite oči i pogledajte polja, kako su zrela za žetvu! Već žetelac prima plaću i skuplja plod za vječni život, da bi se sijač i žetelac zajedno radovali. Doista, u tome je istinita izreka: ‘Jedan sije, a drugi žanje.’ Ja sam vas poslao da žanjete ono oko čega se niste trudili. Drugi su se trudili, a vi ste se okoristili trudom njihovim.” (Iv 4:35-38)

Drugi koji su se trudili oko sijanja su bili Ivan Krstitelj i Isus Krist. Isus je jedno vrijeme sam propovijedao i poučavao, dok su apostoli samo krštavali i time vršili žetvu (vidi Iv 4:1,2). Kasnije su se i oni trudili oko sijanja i stvaranja učenika, a posebno su to činili nakon osnivanja kršćanske skupštine. Dok su se oni jedno vrijeme naročito trudili oko sijanja, drugi su se muževi okoristili njihovim trudom jer su bili postavljeni za starješine i pastire (žeteoce) koji su duhovno brinuli za sakupljene Kristove učenike. Kad je djelo sijanja na tom području bilo pri kraju, onda su se posvetili žetvi tj. krštavanju i poučavanju.

Prema tome, izraz ‘radnik’ se odnosi gornjem kontekstu na nekoga tko je dovoljno sposoban i upućen da obavlja zadatak povezan sa žetvom, dok se izraz ‘poslati na žetvu’ spominje samo u kontekstu onih koji su određeni, izabrani i ‘poslani’ od strane Boga, Isusa, svetog duha, a kasnije i od strane apostola i skupštinskih starješina. Oba izraza se koriste samo za apostole i druge imenovane muževe koji su trebali služiti ili kao evanđelizatori (sijači) ili kao pastiri i učitelji (žeteoci) (vidi Mt 10:5,10; 15:24; 23:37; Lk 4:26; Lk 10:1,7; Iv 1:6; Dj 8:14; 13:4; Ri 10:15; 11:13; 2.Ko 2:12,17; 5:20). Ti ‘radnici’ su trebali biti oni koji bi se posvetili tim zadacima, od kojih je žetva povezana sa sakupljanjem učenika u žitnice gdje bi se o njima brinuli žeteoci ili pastiri sve do kraja ovog poretka.

Prema onome kako su djelovale prve kršćanske skupštine nije bilo nužno da se evanđelizatori posvete pastirenju ili da se pastiri posvete propovijedanju izvan svoje skupštine. Zato se među raznim preduvjetima za starješine nije tražilo da budu propovjednici u smislu širenja dobre vijesti među nevjernicima nego da budu ‘sposobni poučavati’ one koji su u vjeri (vidi 1.Ko 1:17; 1.Ti 3:1-10; Tit 1:5-9). Tu vjerojatno spada i ‘sposobnost govora’ u smislu kojom se propovijedanje vjernicima često odnosi na držanje propovijedi, odnosno čitanja Svetih pisama i poučavanju o Bogu i Božjim zahtjevima. Tako su se mogli posvetiti ‘zalijevanju i žetvi’ koji su jednako vrijedni zadaci kao i ‘sijanje’ (1.Ko 3:6; 4:6). No u zajednici Jehovinih svjedoka je vodstvo po tom pitanju promijenilo pravila i ‘propise’ tako što su službu propovijedanja postavili kao preduvjet i za krštenje i za bilo koji drugi zadatak nakon krštenja (Kol 2:23a). Ako je netko htio napredovati kako bi poučavao i izgrađivao skupštinu kao učitelj i pastir, morao je biti uključen u redovito sijanje, a ukoliko ne bi dokazivao svoju revnost u sijanju, gubio bi prednost i u poučavanju skupštine čime se odudara od života i prakse prve kršćanske skupštine. Samim tim je očito kako je članovima ove Zajednice nametnut teret kojeg mnogi ne mogu nositi čime se nepotrebno gospodari njihovim životom i vjerom.

Žetva je podrazumijevala urod ili plod kojeg bi radnici skupili u žitnice. Taj 'urod' nije predstavljao nove radnike - propovjednike, nego samo nove 'učenike' koji su u svojim ‘žitnicama’ trebali biti poučavani od strane tih istih ‘radnika koji su se trebali ispravno služiti riječju istine’ (2.Ti 2:15; 1.So 3:2; Ef 4:11). Iako su kršćani i jedni i drugi, oni nemaju isti zadatak. Za razliku od ‘radnika’ koji su izvršavali svoj zadatak propovjednika i učitelja, ‘klasje’ je trebalo biti prepoznato po plodu raznih dobrih djela kojim bi se davalo dobro svjedočanstvo ljudima iz svijeta. Oni su trebali biti taj ‘plod’ ili rezultat svih službi koje su izvršavali Isusovi ‘radnici’ (Iv 15:16; vidi Mk 3:13,14). Taj ‘plod’ nije trebao predstavljati nove propovjednike nego Isusove učenike koji svojim uzornim kršćanskim djelima daju svjedočanstvo o snazi i mudrosti Božje riječi koja djeluje u onima koji je prihvate u svom životu.

Na sličan način nam usporedba o ribarenju govori o ‘ribarima’ koji imaju zadatak bacati mrežu u more kako bi s dobrom viješću obuhvatili mnoge ljude koji su predočeni sa svakovrsnim ribama. Među njima su se trebale izdvojiti one dobre ribe koje su se okupljali u skupštinama Božjeg naroda sve do ‘svršetka ovog poretka’ (Mt 4:19; 13:47-49). Umjesto da skupštinu promatramo i doživljavamo kao zajednicu ‘izabranih dobrih riba’, mi je doživljavamo kao zajednicu ‘ribara’, ili ovlaštenih propovjednika što nije u kontekstu niti sa drevnom poviješću Izraela, niti sa stvaranjem kršćanske skupštine u prvom stoljeću.

‘Ribare’ na moru i sijaće na njivi koji predstavljaju propovjednike, te ‘radnike’ u žetvi i ribarstvu koji predstavljaju učitelje i pastire, je uvijek trebalo razlikovati jedne od drugih a posebno od članova skupštine koji nisu obavljali te zadatke. Budući da je djelo propovijedanja i poučavanja bio ogroman i zahtjevan zadatak, bilo je potrebno u službu ‘radnika’ (sijaća, žeteoca i ribara) pozvati što više osoba. No to nije značilo da se svakog učenika postavi u taj zadatak. Njih se trebalo naći među mnogobrojnom vjernom i zrelom braćom koja su se nalazila u kršćanskim skupštinama. Po već postavljenom teokratskom pravilu moglo se očekivati da će među simboličkim klasjem ili među dobrim ribama biti onih koji će s vremenom biti izdvojeni za različite službe u koje spada i služba propovijedanja i služba poučavanja. Tako bi se u ribarenje, sijanje i žetvu moglo pozvati i poslati još osposobljenih ‘ribara’, ‘sijaća’ i ‘žetelaca’ koji bi se stavili na raspolaganje kao ‘radnici’ kojima je povjeren određeni zadatak. Oni su bili ti koji su ovlašteni da ‘idu i prave učenike’.

Jedan od razloga zbog kojeg vođe Watchtowera traže da svi kršćani budu ovlašteni propovjednici je Isusova zapovijed, o kojoj imaju svoje gledište o kojem pišu:

“Koju bi to službu za Boga Isusovi učenici trebali izvršavati? Kratko prije svog uzlaska na nebo Isus je svojim učenicima rekao: ”Idite (...) i načinite učenike od ljudi iz svih naroda, krsteći ih u ime Oca i Sina i svetog duha, učeći ih da drže sve što sam vam zapovjedio“(Matej 28:19, 20). Isusovi su učenici trebali činiti učenike. Prema tome, svi su opunomoćeni da izvršavaju službu. Ta služba je djelo propovijedanja. Nove su učenike trebali učiti da drže sve što je Isus zapovjedio, uključujući i zapovijed da idu i čine učenike. Pravi učenik Isusa Krista, bez obzira na to je li muškarac ili žena, odrastao ili dijete, treba biti propovjednik (Joel 2:28, 29). (Stražarska kula, 15.11.2000 str. 16. st 6).

S jedne strane vidimo da je Isus od svojih apostola zahtijevao da oni ‘čine učenike’ a ne propovjednike, dok s druge strane Watchtower stvara propovjednike od svih koji žele biti učenici Isusa Krista. Još sa svojim autoritetom tvrdi da "pravi učenik Isusa Krista treba biti propovjednik". Kako na ovu izjavu može reagirati član te zajednice kojemu je riječ vodećeg tijela svetinja? Ovakve izjave spriječavaju takve vjernike da vide što zaista piše u Bibliji. Gdje je tu Isusov autoritet?

Isus nije od svih učenika učinio propovjednike nego samo od onih koje je izabrao. To je velika razlika jer je ‘učenik’ osoba koja se poučava kršćanskom životu dok je ‘propovjednik’ osoba koja, ne samo da živi kršćanskim životom već dobiva ‘pravo’ ili ‘ovlaštenje’ da propovijeda, poučava i stvara učenike (Ef 4:1-3; Ri 1:1; vidi 1.Ti 2:7). ‘Propovjednik dobre vijesti’ je imao pravo da ‘živi od dobre vijesti’ na način da prima materijalnu potporu od skupštine i od pojedine braće pazeći da ‘ne zloupotrebljava to pravo koje ima’ (1.Ko 9:14,16-18; Ga 6:6).

Učitelj i učenik su dvije različite uloge. Onaj tko uči ima autoritet nad onim koga se uči.

"Učenik nije iznad učitelja svojega, niti rob iznad gospodara svojega. Dosta je da učenik bude kao učitelj njegov i rob kao gospodar njegov.“ (Mt 10:24,25)

Kršćanski ‘učenik’ u svom životu može biti obožavatelj pravog Boga kao i njegov ‘učitelj’, ali ne može izvršavati zadatak učitelja, tako da će učitelj uvijek biti iznad učenika. Npr. učitelj stranog jezika ne osposobljava svoje učenike za učitelje, nego za govorenje stranim jezikom. Učenik može odlučiti da svojim prijateljima ili svojim ukućanima pomaže u učenju stranog jezika, ali nikako to ne može raditi u školi kao javnoj ustanovi. Ukoliko neki od učenika želi biti učitelj, on mora proći dodatno osposobljavanje u kojem je osim poznavanja jezika potrebno imati i druge preduvjete.

Isto je i sa učiteljima i učenicima ‘čistog jezika’ (Se 3:9, 13; Ef 4:25). Učitelji koji poučavaju time što propovijedaju Krista trebaju učiti učenike da drže sve što je Isus zapovjedio, ali ne mogu zapovjediti učenicima da i oni izvršavaju zadatak učitelja. Iako ne mogu od njih zahtijevati da budu učitelji i propovjednici, ipak neke od njih mogu usput usmjeravati u tom pravcu. Učitelji trebaju prije svega sve njih ‘predstaviti Bogu kao zrele učenike Kristove’ dok ih uče kako trebaju živjeti kršćanskim životom. (Kol 1:28). Kad neki učenik stekne duhovnu zrelost i preduvjete može biti pozvan za suradnika, a zatim za propovjednika ili za neku drugu službu u kojoj će služiti kao Kristov simbolični ‘radnik’ - ‘ribar’, ‘ratar’, ‘vojnik’ ili ‘rob’ (Mt 4:19; 2.Ti 2:3,6,15,24). U međuvremenu taj učenik, iako nije ovlašten, može imati želju da prenese dobru vijest kroz razgovor sa svojim ukućanima, prijateljima i drugim ljudima s kojima dolazi u kontakt i nitko ga u tome ne može sprječavati.

Kad je Pavle rekao nekim kršćanima:

"Ugledajte se na mene i promatrajte one koji žive po primjeru koji smo vam dali",

onda im je rekao da se oni trebaju ugledati na njega i one zrele kršćane koji su živjeli kršćanskim načinom života. On je bio ‘učitelj’ koji je propagirao određeni ‘način života’. Sam je živio tim ‘načinom života’ i mogao je dati primjer drugima. Živjeti po njegovom primjeru nije značilo biti apostol, nego ‘kršćanin’. Samim tim to nije značilo biti učitelj, pastir i propovjednik poput njega, jer su to bili samo zadaci koje je obavljao dok je vodio kršćanski način života. Zato su mnoga braća ‘dobro upoznali njegovo učenje, način života, cilj, vjeru, dugotrpljivost, ljubav, ustrajnost, progonstva i patnje’ dok je služio kao apostol (2.Ti 3:10,11). On je u svemu tome bio ‘uzor’ (usporedi Jk 5:10).

U skladu s tim je rečeno i starješinama kao ‘pastirima da budu uzor stadu’ (1.Pe 5:3; 1.Ti 4:11,12). Stado po njihovom ‘uzoru’ nije poučeno da i oni budu pastiri nego da slijede njihov način života. Osim toga, biti ‘kršćanin’ znači biti sljedbenik Isusa Krista. Slijediti njega nije značilo biti Mesija i izvršavati njegov zadatak nego slijediti način života kojeg je on propagirao i zastupao. Naime, ako bi sljedbenik trebao izvršavati Isusov zadatak, onda bi po tome svaki sljedbenik Isusa Krista trebao biti evanđelizator, pastir i učitelj. Naravno, Isus to nije tražio od svakoga nego samo od onih koji su se mogli posvetiti tim zadacima. Oni koji su bili propovjednici, učitelji i pastiri su zbog svog odgovornog zadatka trebali biti svjesni da Isus od njih traži više od ostalih kršćana jer oni, ne samo da zastupaju Božju riječ, nego trebaju i dati primjer kršćanskog života kakvog Kristovi učenici trebaju oponašati. Za razliku od njih se kršćane, i mlade i stare savjetuje da prije svega ‘djelima pokazuju odanost Bogu u svojem domu’ (1.Ti 5:4; vidi Lk 12:48b).

Da li će netko prihvatiti na sebe neki zadatak, ovisi o njegovoj duhovnosti, zrelosti, osposobljenosti i spremnosti. Ukoliko neki učenici ne steknu preduvjete za različite službene dužnosti, to ne umanjuje njihovu vrijednost jer svi su oni sastavni dijelovi ‘jednog tijela’ i ‘spremni za svako dobro djelo’ (Ri 12:5; 1.Ko 12:27; 2.Ti 2:21). Za njih je najvažnije to da se međusobno izgrađuju u vjeri i podlože vodstvu onih koji poput Krista izvršavaju zadatak propovijedanja i poučavanja kao evanđelizatori, pastiri i učitelji. Tko je onda sebe vidio u Isusovoj zapovjedi: "Idite i načinite učenike“? Isus je u skladu sa svojim ovlaštenjem rekao svojim apostolima:

“Kao što je Otac mene poslao, tako i ja šaljem vas.“ (Iv 20:21)

Koga je Isus poslao u službu propovijedanja - da li apostole ili sve svoje učenike koji su ga slijedili? Iako smo dobili odgovor na ovo pitanje pogledajmo što je apostol Petar kasnije rekao osobama kojima je pomogao da postanu učenici:

“Bog je Isusa uskrsnuo treći dan i dao mu da se pokaže ljudima, ali ne svemu narodu, nego svjedocima koje je Bog unaprijed odredio — nama koji smo jeli i pili s njim nakon što je ustao iz mrtvih. I zapovjedio nam je da propovijedamo narodu i da temeljito svjedočimo da je on onaj kojega je Bog postavio za suca živima i mrtvima.“ (Dj 10:40-42)

Petar ovdje čak naglašava prisutnima da je Isus Krist samo ‘apostolima’ zapovjedio da propovijedaju narodu. Da je tu zapovijed Isus dao i stotinama drugih koji su ga vidjeli u Galileji nakon uskrsnuća, onda bi Petar ovom prilikom vjerojatno to rekao na način koji bi uključivao sve učenike, a ne samo apostole (1.Ko 15:6,7,9,11). No, u Bibliji nema naznake da je Isus tu zapovijed ili naredbu izrekao na način koji bi uključivao sve učenike, niti ima naznake da su apostoli kasnije zapovijedali svim obraćenicima da oni moraju također poput njih propovijedati i poučavati kako bi bili priznati članovi kršćanske skupštine. Isus je prije svoje smrti uputio molitvu u kojoj je rekao da je poslao samo one koje je izabrao za tu službu. Naime rekao je Bogu:

“Sveti Oče… Kao što si ti mene poslao u svijet, tako sam i ja njih (svoje apostole) poslao u svijet. (…) Ne molim samo za 1) njih nego i za 2) one koji povjeruju u mene po njihovoj riječi, da svi budu jedno.“ (Iv 17:18-20)

Watchtower zanemaruje to što Isus spominje dvije grupe svojih učenika koji su se razlikovali po odgovornostima pa daje nepotrebni i bezrazložnu težinu toj Isusovoj zapovjedi tako što u svojim tekstovima tvrdi da je Isus 'poslao u svijet' sve kršćane, što nije točno. Naime, ako se vratimo na već citirane Petrove riječi onda ćemo zapaziti da je rekao prisutnima:

“I [nama apostolima] je [Isus] zapovjedio da propovijedamo i da temeljito svjedočimo“.

Iako Watchtower ne poriče da je Petar ovdje mislio samo na sebe i ostale apostole, ipak u člancima koji su posvećeni službi propovijedanja tvrde kako se ta misao odnosi i na sve ostale Isusove učenike. Tako u Stražarskoj kuli od 1.2.2008. na str.16. odl.9. stoji:

“Budući da cijenimo svoj odnos s Bogom i s njegovim Sinom, mi radosno slijedimo njihove zapovijedi. U njih spada (...) naredba koju je Krist dao nakon svog uskrsnuća ”da (svi mi) propovijedamo narodu i da damo temeljito svjedočanstvo“, nastojeći ’činiti učenike‘ od onih koji prihvaćaju dobru vijest (Djela apostolska 10:42; Matej 28:19, 20).“

Vidimo da se ovdje spomenuti izraz ‘da propovijedamo’ koji se odnosio na apostole, proširuje na svakoga kršćanina, dok Pavle tu ‘službu’ uvijek sužava samo na pojedince (vidi Kol 4:17). Zašto dolazi do ovakvog nesklada i tumačenja po kojim se ova zapovijed svrstava u sveopću obavezu svih kršćana? To bi pitanje trebalo postaviti vodećem tijelu koje zanemaruje očite činjenice i daje prednost svojim krivim pretpostavkama. Da je to tako vidljivo je u knjizi "Pođi za mnom“ u kojoj pišu:

"Stoga postoji mogućnost da su stotine njih bile prisutne kada je Isus dao zapovijed o stvaranju učenika.“ (str 94)

No, kako se na nekoj pretpostavci može stvoriti neka izričita zapovijed koja bi obavezivala sve kršćane? Pretpostavimo da su zaista tom prilikom osim apostola bili i drugi učenici. Ta pretpostavka se možda krije u izvještaju apostola Mateja kad je napisao:

“A jedanaestorica učenika otišla su u Galileju na goru na koju ih je Isus uputio. Kad su ga ugledali, poklonili su mu se. Ali neki su posumnjali.“ (…). “A Isus im je pristupio (kome? apostolima ili drugim učenicima?) i rekao: “Dana mi je sva vlast na nebu i na zemlji. Zato idite i načinite učenike od ljudi iz svih naroda, krsteći ih u ime Oca i Sina i svetog duha, učeći ih da drže sve što sam vam zapovjedio!“ (Mt 28:16,17,19,20)

Kome je Isus ‘pristupio’ i rekao gornje riječi? Ako se u prvoj rečenici naglašava da su ‘jedanaestorica učenika otišla u Galileju’, onda je očito prema tom kontekstu ‘pristupio njima’. On im je pristupio s jednim određenim razlogom i to pred drugim učenicima jer je ovom prilikom bilo prisutno ‘više od pet stotina’ učenika među kojima je bilo onih koji su posumnjali. Isus se po nekom redoslijedu najprije:

"ukazao Kefi, a zatim dvanaestorici. Potom se ukazao braći, kojih je bilo više od pet stotina zajedno. (...). Zatim se ukazao Jakovu, a onda svim apostolima.“ (1.Ko 15:5-7)

Ovaj redoslijed nam pokazuje da su Isusa zaista vidjeli stotine njegovih učenika koji su se zajedno okupili na gori u Galileji, ali se kaže da se na kraju ukazao samo apostolima u Jeruzalemu i Maslinskoj gori. Međutim, također je moguće da je Matej ukratko povezao dva različita događaja – jedan u Galileji a drugi u Jeruzalemu kada se ‘na kraju’ ponovno ‘ukazao samo apostolima’ i samo njima rekao ovu zapovijed prije uzašašća.

Taj vremenski nepovezan stil izvještavanja kojeg su koristili evanđelisti nije uvijek točan jer je svaki od njih pričao svoju priču po kojom su na svoj način željeli istaknuti neke važne događaje koji nisu uvijek bili kronološki vezani za točno mjesto i vrijeme radnje. Naime, Matej je u samo nekoliko rečenica ukratko opisao ono što se dešavalo od Isusovog uskrsnuća pa sve do uzašašća, tako da u njegovoj priči ne postoje jasni vremenski prijelazi, nego se dobiva dojam kao da se uskrsnuće, susret s apostolima i ostalim učenicima u Jeruzalemu i Galileji zbilo istog dana. Nema čak ni napomene da se sa slijedećom rečenicom radnja odvija nekog drugog dana na nekom drugom mjestu. Zbog toga je moguće pretpostaviti da se zadnje rečenice u Matejevom evanđelju odnose na dva različita događaja koji se odigravaju u dva različita dana i na dva različita mjesta; jedan na gori u Galileji (stavci 16,17), a drugi u Jeruzalemu i na Maslinskoj gori prije uzašašća (stavci 18-20). Drugi evanđelisti su iznijeli svoju priču tako da uspoređivanjem dobivamo jasniju sliku o Isusovim ukazivanjima apostolima i ostalim učenicima tokom tih četrdeset dana.

Kad čitamo Lukin izvještaj, onda iz 24. pogl. stavci 33-35, saznajemo da se pojavio pred dvojicom učenika ali im nije zapovjedio da propovijedaju. Dok su oni o svom susretu s uskrslim Isusom svjedočili pred apostolima u jednoj kući u Jeruzalemu gdje su bili prisutni i drugi učenici pojavio se Isus među njima ali im ni tada nije dao zapovijed o propovijedanju. Samo im je rekao:

“Tako je napisano, da će Krist trpjeti i treći dan ustati iz mrtvih i da će se u njegovo ime po svim narodima propovijedati ...“ (Lk 24:46,47)

Tko će propovijedati? Budući da je apostole i druge muževe ranije već izdvojio i ovlastio za to djelo, oni su mogli razumjeti da se to ne odnosi ne sve učenike nego samo na njih i sve one koji u njegovo ime također budu izdvojeni i ‘postavljeni za propovjednike i učitelje dobre vijesti’ (vidi 1.Ti 2:7; 1.Ko 15:9,11). 

Međutim u nastavku svog opisa u stavcima 36-53, Luka uopće nije jasno razlučio da se drugi dio razgovora (od stavka 49 – 53) odvija četrdeset dana kasnije kada su apostoli bili sami u toj istoj kući. Luka tu preskače i ne spominje Isusovo ukazivanje apostolima u Galileji, kao ni njegovo ukazivanje stotinama drugih učenika koje se odigralo u međuvremenu. No kad taj njegov izvještaj povežemo sa onim što je zapisao u svom drugom izvještaju ‘Djela apostolskih’, onda ponovno dolazimo do zaključka da je samo ‘apostolima dao tu zapovijed’ da ‘idu i čine učenike iz svih naroda koje treba krštavati i poučavati’.

Ukoliko je Isus tu zapovijed o propovijedanju izrekao u Galileji onda ju je očito ponovio kad se ponovno na kraju sastao nasamo s njima u Jeruzalemu dok su bili za stolom jer je Luka napisao da im je ‘dao zapovijedi’ te im prije svog uzašašća rekao:

"... primit će te snagu kad sveti duh dođe na vas i bit ćete mi svjedoci u Jeruzalemu, po svoj Judeji i Samariji i sve do kraja zemlje." (Dj 1:2,8; vidi Dj 13:30,31)

Luka stoga kaže da je ‘Isus uzašao na nebo odmah nakon što je po svetom duhu dao zapovijedi apostolima koje je izabrao’ (Dj 1:2). Tako i evanđelist Marko piše:

“A kasnije (nakon susreta u Galileji) se ukazao (u Jeruzalemu) samoj jedanaestorici dok su bili za stolom (...). I rekao im je: "Pođite po cijelom svijetu i propovijedajte dobru vijest svemu stvorenom.“ (Mk 16:14,15; vidi Dj 13:30,31)

Tada im je još rekao:

“… I evo šaljem vam ono što je obećao Otac moj. Zato ostanite u gradu dok se ne obučete u silu odozgo. I izveo ih je (koga? apostole) do Betanije te je podigao ruke i blagoslovio ih. I dok ih je blagoslivljao, udaljio se od njih i počeo uzlaziti na nebo. A oni su mu se poklonili i s velikom radošću vratili su se u Jeruzalem. I stalno su bili u hramu blagoslivljajući Boga.“  (Lk 24:46-53; vidi Dj 1:1-5). 

Ovom analizom dolazimo do zaključka da zapovijed: "Idite i načinite učenike od ljudi iz svih naroda", Isus nije dao svim učenicima koji su se u velikom broju okupili na gori u Galileji. Međutim, čak da je tom prilikom pred svima njima u Galileji izrekao tu zapovijed, onda je ta zapovijed bila isključivo upućena samo apostolima, iako su je mogli čuti i ostali prisutni. Naime još prije smrti ih je ovlastio kao poslanike dobre vijesti pa je tu činjenicu ovom prilikom svima dao do znanja (Iv 20:21,22). Oni koji su čuli tu Isusovu zapovijed su tako mogli znati kome ju je Isus uputio.

Evanđelist Luka je znao za tu činjenicu pa je nakon nekoliko godina mogao slobodno reći i zapisati da je “Isus bio uznesen, nakon što je po svetom duhu dao zapovijedi apostolima koje je izabrao“ (Dj 1:2). Očito, nema govora da je te zapovjedi Isus dao stotinama drugih učenika koji su ga vidjeli nakon uskrsnuća. Ako je tada izrekao tu zapovijed onda je, dok se nalazio pred tim mnoštvom ljudi, ‘pristupio’ samo svojim apostolima i dao im tu zapovijed čime je želio prisutnima ukazati da su apostoli sada njegovi glavni zastupnici u evanđeliziranju, pastirenju i poučavanju koje oni trebaju prihvatiti i cijeniti.

Na sličan je način ranije u prisustvu mnoštva poučavao svoje učenike. Tako je jednom prilikom na Maslinskoj gori, osim ‘apostola’ bilo prisutno ‘veliko mnoštvo njegovih učenika’ i ‘silno mnoštvo ljudi’. Isus je tada najprije ‘podigao oči prema učenicima svojim’ i njima uputio svoje riječi dok ga je ‘silno mnoštvo ljudi’  samo gledalo i slušalo. Nakon što je govorio svojim učenicima obratio se mnoštvu drugih ljudi i rekao: “Vama koji slušate kažem...“ Tada je govorio cijelom narodu, a ne samo učenicima (Lk 6:13,17-20,27; vidi Lk 8:4-10; 12:1,22,54; Mt 15:10,32). Zato je veoma važno razlučiti kome su u toj prilici upućene određene riječi i kome se Isus u mnoštvu obraćao kako bi im rekao ili zapovjedio nešto što su mogli čuti i oni kojima se u tom trenutku nije obraćao.

Napomena: vidi primjer za pojam ‘pristupiti’ u Mt 17:14 - Iako su Isus i apostoli ovom prilikom bili skupa, spomenuti čovjek je pristupio samo njemu a ne i apostolima koji su to promatrali. (usporedi Lk 22:47; Dj 23:11)

Da se ta zapovijed o propovijedanju zaista odnosila samo na apostole, vidljivo je iz samog nastavka te izjave gdje zapovijed završava riječima: 

“krsteći ih (u moje ime) i učeći ih da drže sve što sam vam zapovjedio.“ (Mt 28:19,20)

Budući da se s ovim zadacima (krštavanje i poučavanje) ne mogu obavezati svi učenici onda ni zapovijed: ‘propovijedajte’, nije mogla obavezati svakoga, jer bi onda svi kršćani trebali i ‘krštavati ljude i poučavati ih’. No, tko je imao ovlaštenje da ‘krštava’ u Isusovo ime i tko je sve mogao zastupati Isusa kao ‘učitelj’ Božje riječi? Očito ne svi, nego samo imenovani muževi koji su zastupali Isusa (vidi Dj 8:5,12,38,40; 1.Ko 1:14-16; 1.Ti 2:7). Pavle je jednom rekao ‘da ga Isus nije poslao da krštava (žanje) nego da objavljuje (sije) dobru vijest’ (1.Ko 1:17; Iv 4:1,2,37,38). Očito su tada kršćani znali koja su to braća bila ‘poslana da objavljuju dobru vijest’, (kao sijaći), a koja su poučavala i krštavala (kao žeteoci).

Stoga mnoge Isusove riječi treba promatrati u tom kontekstu. Kad ih čitamo trebamo ih znati razlučivati i vidjeti da li se one odnose na pojedince ili možda na sve učenike koji su mogli čuti ili čitati Isusove riječi. Čak je i Petar jednom pitao Isusa: “Gospodine, govoriš li ovu usporedbu samo nama ili svima?” (Lk 12:41). Zato je jako važno dobro razlučiti cjelokupni kontekst u kojem je Isus svojim apostolima dao zapovijed o propovijedanju jer ćemo samo tako vidjeti da ona nije izrečena na način koji bi uključivao sve kršćane. Očito je Watchtower zanemario kontekst u kojemu su izrečene neke zapovijedi pa je nekim izjavama dao svoje gledište koje se razlikuje od onoga što su Isus i apostoli mislili i rekli, pa mnogi nažalost robuju običnom čovjeku a ne Kristu. Da je to tako vidjet ćemo u nastavku.

Tko može biti evanđelizator?

Tko sve može biti ovlašten da zastupa Isusa Krista u zadacima koje je on dobio direktno od svog nebeskog Oca, posebno kad je riječ o evanđeliziranju? U Stražarskoj kuli od 15.2 2008. na str.12. stoji:

Riječ “misionar” ne pojavljuje se u glavnom tekstu prijevoda Novi svijet. No u bilješci za Efežanima 4:11 stoji da se grčka riječ prevedena s “propovjednici dobre vijesti” može prevesti i s “misionari”. Sam izraz “misionar” (koji potječe od latinske riječi koja znači “poslanik”) označava osobu koja je poslana da propovijeda dobru vijest. Za Isusa Krista može se reći da je bio misionar. (...) On je u potpunosti uspio u objavljivanju dobre vijesti o Kraljevstvu, a njegova služba koristi i nama danas. Na primjer, njegove metode poučavanja možemo primjenjivati u službi propovijedanja, bez obzira na to jesmo li misionari ili nismo.

U Stražarskoj kuli od 1.9.1992 str.16. stoji:

Riječ ”evangelizator“ dolazi od grčke riječi euaggelistés, što znači ”propovjednik dobre vijesti“. (...). Biblija koristi izraz ”evangelizator“ u jednom posebnom značenju s obzirom na one koji napuštaju svoj rodni kraj da bi propovijedali dobru vijest u neobrađenim područjima. U prvom stoljeću je bilo mnogo misionarskih evanđelizatora, kao što su Filip, Pavao, Barnaba, Sila i Timotej (Djela apostolska 21:8; Efežanima 4:11).

Ako usporedimo ova dva članka onda ćemo primijetiti da se u jednom koristi izraz ‘propovjednik dobre vijesti’ a u drugom ‘evanđelizator’ za jedan te isti stavak iz Efežana 4:11 gdje stoji da je samo ‘neke Bog dao da budu ‘propovjednici’ ili ‘evanđelizatori’ (fus: ‘misionari’). Prema ovim biblijskim definicijama možemo također zaključiti da nisu svi kršćani bili ‘poslani’ da propovijedaju dobru vijest. Samim tim u prvom stoljeću nisu svi kršćani bili poznati kao ‘evanđelizatori’ ili ‘propovjednici dobre vijesti’. Ako se i tvrdi da je tada bilo 'mnogo misionarskih evanđelizatora' onda izraz 'mnogo' ne govori da su svi kršćani bili poslanici dobre vijesti. Iako ne postoje brojčani podaci o njihovom broju Biblija samo neke od njih pojedinačno imenuje kao što su Filip, Pavao, Barnaba, Sila, Timotej i drugi. Njihovo djelovanje je moglo izgledati kao da ih je mnogo jer su zajedno sa svojim suradnicima išli po gradovima i selima i širili dobru vijest, dok su drugi samoinicijativno širili ono što su čuli od njih bez da su bili poslani.

Kad u gornjem članku stoji misao: ‘bez obzira jesmo li misionari (poslanici dobre vijesti) ili nismo’, onda Watchtower ulazi u kontradiktornost sa vlastitim izjavama jer najprije tvrdi da su svi kršćani ovlašteni i poslani da propovijedaju, a ovdje kaže da svi kršćani ‘nisu misionari’ ili ‘poslanici’ dobre vijesti. Ako nisu ‘poslanici’ zašto ih onda tretira kao da jesu, jer samo oni koji su ovlašteni imaju obavezu propovijedanja. Umjesto da svoje tvrdnje usklade sa izvornim značenjem biblijskih stavaka, vodeće tijelo  uporno gura na površinu svoje gledište tako da su u svojim izdanjima iznijeli članak s naslovom: “Svi kršćani moraju biti evanđelizatori“. U samom uvodu tog članka stoji pitanje:

"Što danas znači biti evanđelizator?“ (...). Zaista, došlo je vrijeme za veličanstveno ispunjenje Isusovog proročanstvo zapisanog u Mateju 24:14 (...). Prema tome, evanđeliziranje danas uključuje revno objavljivanje uspostavljenog Božjeg Kraljevstva i blagoslovâ koje će ono uskoro donijeti poslušnom čovječanstvu. Svi kršćani su pod zapoviješću da vrše to djelo i ’čine učenike‘ [tj. oni su poslanici dobre vijesti a samim tim i evanđelizatori] (Matej 28:19,20, St; Otkrivenje 22:17).  (Stražarska kula, 1.9.1992. str.16).

Vidimo kako vodeće tijelo u jednom članku konstatira da nismo svi ‘poslanici’ dobre vijesti ili ‘evanđelizatori’, a onda u drugom to demantira i tvrdi da smo ipak svi ‘poslanici’ ili evanđelizatori. Takva konstatacija pomalo zbunjuje. Očito postoji velika razlika između onoga kako se u prvom stoljeću koristio izraz ‘evanđelizator’ i kako Watchtover taj izraz danas koristi i zloupotrebljava. Zanimljivo je da se ovaj članak temelji na stavku iz 2.Timoteja 4:5 gdje stoji:

”Vrši djelo evanđelizatora [ili, misionara tj. poslanika].“ (NW, fusnota)

Pavle je ovu zapovijed dao samo Timoteju imajući u mislima kontekst svog vremena u kojem se izraz ‘evanđelizator’ koristio samo na one pojedine muževe koji su poput Timoteja ili Arhipa bili poslani u taj zadatak (Kol 4:17). No, zašto Watctower taj izraz danas tumačiti na način na koji ga Biblija ne koristi? Zašto sve biblijske stavke koji su se odnosili na evanđelizatore prvog stoljeća primjenjuju na sve kršćane koji nisu bili ‘misionari’ jer nisu bili ni od Isusa ni od skupštine poslani da propovijedaju dobru vijest? Razlog je jednostavan.

Oni koji su u svojoj prevelikoj revnosti za evangelizacijom svijeta željeli da se njihova (pisana) riječ čuje i da se dobra vijest po njima propovijeda svim narodima, su došli do zaključka kako se to ne može obaviti ukoliko svaki pojedini kršćanin ne sudjeluje kao kolporter u tom djelu, pogotovo zato što pojedini ‘evanđelizatori’ ne bi bili u mogućnosti raspačavati milijune publikacija Watctowera. Zato je vodeće tijelo uvelo nova dva izraza  - ‘mjesni evanđelizator’ i ‘misionarski evanđelizator’ (st.3). No, čak ako se koristi izraz ‘mjesni evanđelizator’ on bi se u svjetlu Biblije mogao koristiti samo na one kršćane koji su imenovani za (punovremene) ‘propovjednike, koji su od skupštine poslani da svoju službu vrše na mjesnom neobrađenom području gradova i sela, dok bi se za sve ostale kršćane trebao koristiti neki drugi prihvatljiviji izraz koji nema snagu ovlaštenja. Ako bi se koristio izraz ‘misionarski evanđelizator’ koji bi se mogao prevesti kao ‘poslanički evanđelizator’, onda takav naziv opet samo pojedince dovodi u vezu s ‘poslanjem’, a ne sve kršćane. Još jednom istaknimo dva različita načina koja vodeće tijelo koristi za izraz ‘propovjednik’:

1. 1.stoljeće: "U Bibliji se izraz "propovjednik dobre vijesti“ koristi za osobe koje su napustile svoj dom i otišle objavljivati dobru vijest na područja gdje se još nije propovijedalo" (Stražarska kula 1.9.1992. str.16; ‘Temeljito svjedočimo“ str. 53).
2. Danas: "Pravi učenik Isusa Krista, bez obzira na to je li muškarac ili žena, odrastao ili dijete, treba biti propovjednik“ (Stražarska kula, 15.11.2000. str 16. st.6).

Ove definicije očito isključuju jedna drugu, jer ne mogu svi kršćani udovoljiti prvoj definiciji. U prvom stoljeću, ili si bio poslanik dobre vijesti (propovjednik) ili ne. Samo oni koji su bili ‘propovjednici dobre vijesti’ su imali ovlaštenje da po Isusovoj zapovijedi ‘idu i čine učenike, da krštavaju i poučavaju’. Kad tu Isusovu zapovijed čitamo u kontekstu onog vremena uzimajući u obzir izvorni biblijski smisao za one koji su u prvom stoljeću bili poslani kao evanđelizatori, onda je sasvim kriva izjava da su danas ‘svi kršćani pod zapoviješću da vrše to djelo i ‘čine učenike’. 

Uzmimo za primjer izraz ‘nogomet’ i ‘nogometaš’. Kad kršćanska braća zaigraju ‘nogomet’, da li oni sebe mogu smatrati ‘nogometašima’ i da li ih mi možemo nazivati ‘nogometašima’? Ne, oni nisu ‘nogometaši’ ali u svoje slobodno vrijeme mogu radi rekreacije i zajedničkog druženja igrati nogomet. ‘Nogometaši’ su oni koji su se tome posvetili zbog čega moraju učestalo trenirati i igrati utakmice.

Drugi primjer su liječnici. Oni su ovlaštene osobe kojima je dan zadatak da dijagnosticiraju i liječe bolesne. S druge strane Isus je bio pomazan i ovlašten da propovijeda i poučava tj. da na takav način liječi duhovno bolesne (Lk 4:23 ; 5:31 ). Uvijek je bilo ljudi koji su u sebi imali silnu želju da budu liječnici. To je njihov životni poziv zbog kojeg se osposobljavaju i na kraju posvećuju tom hvalevrijednom zadatku. Njihova dužnost se ne svodi na uži krug rodbine, znanaca i prijatelja, nego prema svima koji na dodijeljenom području djelovanja trebaju medicinsku pomoć. Kao takvi se svakodnevno stavljaju na raspolaganje svojoj liječničkoj komori koja ih može slati tamo gdje je to potrebno. Za razliku od njih, svaki od nas može također u svojoj ljubavi prema bližnjima biti spreman da pruži medicinsku pomoć unesrećenima. Kad je bilo koji član obitelji bolestan, mi možemo uz pomoć medicinskih pripravaka, čajeva i na bilo koji drugi dostupan način pristupiti liječenju iako nismo ovlašteni za taj posao. Iako smo spremni pomagati na taj način, mi se ne stavljamo na raspolaganje liječničkoj komori koja od nas ne može tražiti da izigravamo liječnike, niti nas može slati po ambulantama da se tamo javno eksponiramo kao takvi. Poznato je kako se čak i liječnici nađu u situaciji da pogrešno dijagnosticiraju i liječe neku bolest, pa je sasvim normalno da se samo od njih može tražiti odgovornost za liječenje. Tu odgovornost i dužnost se ne može tražiti od laika niti laici trebaju podnositi svoj izvještaj liječničkoj komori. To je razlika koja se mora napraviti i po pitanju službe propovijedanja i poučavanja.

Dok ovlašteni propovjednik poput liječnika iz dana u dan i iz mjeseca u mjesec obavlja svoju službu na nekom području, jedan kršćanin može s vremena na vrijeme biti uključen u pružanju nečijeg duhovnog liječenja bez da ga se obavezuje da po selima i gradovima, zgradama i kućama, tražeći duhovno bolesne i da po mjesnim ‘ambulantama’ tj. skupštinama drži propovijedi. Naime, čak i kad bi netko od nas samo jednom ili više puta godišnje nekome objavio dobru vijest, on bi to učinio iz ljubavi i svoje želje da bližnjima objavi Krista ili ukaže što Biblija govori o nekim temama. To je činio i Isus prije nego ga je Jehova ovlastio da javno objavljuje dobru vijest.

Kad je u pitanju Isus, onda možemo pretpostaviti da je on prije nego je bio ovlašten, također u raznim prigodnim situacijama razgovarao, raspravljao na temelju Pisma i time objavljivao Božju riječ drugima. Dok je radio kao tesar nije tražio duhovno bolesne po selima i gradovima kako bi im prenio dobru vijest jer tada još uvijek nije bio ovlašten za tu službu sve dok ga Jehova Bog svetim duhom nije pomazao i poslao da propovijeda. Kad iz te perspektive promatramo njega i druge apostole, onda ćemo jasno vidjeti i razlikovati ovlaštenje od svega onoga što ne ulazi u taj okvir.

Prema tome, svaki čovjek, iako nije liječnik, može biti spreman da nekome pomogne i pruži prvu pomoć. Isto je tako sa svima nama koji možemo ‘objavljivati dobru vijest’ ali se prema Bibliji ne možemo nazivati niti smatrati ‘evanđelizatorima’. Evanđelizatori su samo oni koji su se tome posvetili jer su dobili ovlaštenje za to.

Očito su neki vodeći starješine unutar društva Watchtower iz svoje prevelike revnosti ovu Kristovu zapovijed tumačili u interesu svoje izdavačke kuće, a ne u biblijskom kontekstu, pa su nastojali tu zapovijed nametnuti kao obavezu cijeloj zajednici kako bi se pisana riječ Watchtowera distribuirala drugim ljudima. Kad u izvornom smislu tumačimo izraz ‘propovjednik dobre vijesti’ onda velika većina kršćana ne pripada u grupu ovlaštenih evanđelizatora iz nekoliko razloga:

• zato što ne mogu svi po Isusovom nalogu napustiti svoj dom, obitelj ili posao (Mt 19:27)
• zato što ne mogu svi po Isusovom nalogu propovijedati dobru vijest na područjima gdje se još nije propovijedalo (Ri 15:20)
• zato što je to u skladu s Biblijom u kojoj stoji da je Bog dao samo ‘neke (a ne sve) da budu propovjednici’ (Ef 4:11)

Ako u ovom izvornom biblijskom smislu svi kršćani ne mogu sebe smatrati ‘propovjednicima’ ne znači da ne mogu sudjelovati u objavljivanju dobre vijesti poput prvih kršćana, koje ni Isus a ni apostoli nisu slali u taj zadatak. Po onome kako su prvi kršćani odvažno i hrabro svjedočili o svojoj vjeri u Krista, svaki pojedini kršćanin se može osjetiti navedenim da ‘objavljuje dobru vijest’ iz više razloga zato što:

• svi mogu ‘objavljivati’ dobru vijest u svom domu i svuda gdje im se pruži prilika (Mk 5:19; Lk 5:25; Dj 8:4; 10:24)
• svi mogu neformalno i spontano širiti ili ‘objavljivati’ glas o Kristu (Lk 4:14; 7:17).
• svi mogu biti spremni na obranu dobre vijesti (1.Pe 3:15).
• svi mogu materijalno podupirati djelo propovijedanja kako bi prema Kristovoj odredbi ‘oni koji propovijedaju živjeti od dobre vijesti’ (1.Ko 9:14).
• svi mogu ‘objavljivati’ Boga svojim djelima kao i sva ostala Božja djela stvaranja koja također ‘bez riječi objavljuju’ Božju slavu (Ps 19:1-3; Ri 1:20; Mt 5:16; Ef 5:8,9).

Mnogi kršćani jednostavno ne mogu biti pod Isusovom zapoviješću iz Mateja 28:19,20, gdje stoji:

• Zato idite i načinite učenike od ljudi iz svih naroda,          (1) evanđelizatori
• krsteći ih ...                                                                       (2) krštavatelji
• učeći ih da drže sve što sam vam zapovjedio!                 (3) učitelji

Trebamo razumjeti da ne mogu svi kršćani udovoljiti ovoj Isusovoj zapovijedi jer nisu svi ovlašten da krštavaju poput Ivana Krstitelja, Isusa, apostola i drugih ovlaštenih evanđelizatora.  Također ne mogu svi udovoljiti ovoj zapovijedi jer nisu svi ovlašteni da krštene učenike poučavaju na kršćanskim sastancima (Jk 3:1). Budući da je ova zapovijed dana u duhu onog vremena i u duhu biblijskog izraza ‘propovjednik’, onda također trenutno ne mogu svi kršćani napustiti svoj dom i otići objavljivati dobru vijest na područja gdje se još nije propovijedalo. Unatoč tome svi kršćani trebaju u svom kršćanskom životu podupirati ovu Isusovu zapovijed:

• iako nisu poslani i ovlašteni da čine učenike, da krštavaju i da poučavaju

Ukoliko neke Isusove riječi i zapovijedi koje je uputio samo apostolima (po gledištu Watctowera) smatramo jednako važnima za sve kršćane, onda se može dogoditi da se upregnemo u jaram kojeg neki ne mogu dugo nositi. Upravo se to dešava u svim skupštinama Jehovinih svjedoka iako je mnoge sram o tome govoriti. Idu čak i preko volje u službu propovijedanja samo zato što misle da bez ispunjavanja tog zahtjeva ne mogu biti Kristovi učenici. Malo tko među njima može sebi dokazati da nije ovlašten za ‘propovjednika’ i da se ne nalazi pod Isusovom zapovijedi ‘da ide i čini učenike’ jer starješine - kao produžena ruka vodećeg tijela - čine sve da bi i uvjerili u suprotno.

Budući da je Isus poslao u službu propovijedanja i poučavanja samo one koje je izabrao, onda je razumljivo zašto su apostoli po Isusovom primjeru prenosili tu zapovijed, ne cijeloj skupštini nego samo pojedinoj braći koju su oni izabirali sebi za suradnike i slali u službu propovijedanja (vidi 2.Ti 4:5; Kol 4:17). Međutim, u izdanjima Watchtowera se sve kršćane izjednačava sa Isusom, apostolima i drugim izabranim propovjednicima time što se riječi i upute upućene njima uzimaju kao nešto što se treba odnositi na sve njih pojedinačno. No, ako se zapovijed o propovijedanju ne odnosi na sve, onda nas zanima koje su to zapovjedi apostoli trebali prenijeti svim učenicima.

Apostoli su trebali poučavati učenike da ‘drže sve što je Isus zapovjedio’ (Mt 28:20a). Što je to Isus sve zapovjedio, i da li je svaki pojedini kršćanin trebao izvršavati svaku pojedinu zapovijed? Izraz ‘sve što je zapovjedio’ ukazuje na sveopće zapovjedi, odnosno na zapovjedi koje se odnose na sve vjernike kao grupu bez obzira koju ulogu imaju u skupštini. Ako obratimo pažnju Isusovim zapovijedima koje su trebale važiti za njegove učenike, onda ćemo vidjeti da nije nikad tražio od svih njih da budu evanđelizatori ili propovjednici. U poznatoj propovjedi na gori Isus je iznio mnoge toga čega su se njegovi učenici trebali pridržavati, kao što su pravednost, vjernost, moralnost, poštenje, milosrđe, dobrota, dobra dijela, odanost Bogu itd. Međutim, niti jednom nije zapovjedio da svi oni koji su kršteni trebaju propovijedati.

Kad je Isus želio iznijeti zapovijed o propovijedanju i poučavanju onda je nije rekao svima koji su ga slijedili, nego samo apostolima i još nekima koje je odabrao za tu službu. Time je dao do znanja koje su to ‘zapovijedi’ kojih su se trebali držati svi njegovi sljedbenici, a koje to dodatne ‘zapovijedi’ važe samo za one koje je izabrao i poslao u službu propovijedanja. Kad je između ostalog u svojoj propovijedi spomenuo ‘proroke’ starog doba koji su bili proganjani zbog Božje riječi, onda je bilo razumljivo da je te riječi uputio apostolima koji su poput proroka bili od Boga pozvani i izdvojeni iz naroda te poslani da objavljuju Božju riječ. Proroci su bili pojedinci a ne svi koji su u Izraelu obožavali Boga na dopadljiv način. Zadatak proroka je bio da pred narodom zastupaju Boga i njegovu riječ kako bi narod tražio Boga i njegovu pravednost kao što je rečeno preko proroka Sefanije: 

“tražite Jehovu, svi krotki na zemlji, koji izvršavate zakon njegov! Tražite pravednost, tražite krotkost, i vjerojatno ćete biti zaštićeni u dan gnjeva Jehovina!“ (Sf 2:3)

Isus je kao prorok ove iste riječi u kratkim crtama ponovio narodu kad je rekao:

“tražite najprije kraljevstvo i Božju pravednost.“ (Mt 6:33)

Kad im je rekao ove riječi, on očito nije cijelom narodu zapovjedio da budu propovjednici Božje riječi poput proroka, nego da budu poput onih iz naroda koji su se odazivali na riječi koje su proroci govorili u Božje ime. Oni ‘krotki’ koji su trebali ‘držati sve što je Isus zapovjedio’ su odgovarali onim ‘krotkima (u Izraelu) koji su izvršavali Božji zakon’. Kao što je prorok koji je govorio u Božje ime mogao biti zaštićen u dan Božjeg gnjeva, tako su tu zaštitu mogli imati i krotki u narodu koji su ‘izvršavali njegov zakon i zapovijedi’. Njima je Isus obećao da će ‘naslijediti zemlju’ (Mt 5:5). Da li onda možemo reći da su Isusovi učenici trebali izvršavati sve zapovijedi koje su im prenijeli apostoli među kojima je bila i zapovijed o propovijedanju i pravljenju učenika? U Stražarskoj kuli od 15.11.2000. str 16. st 6. stoji:

“Nove su učenike [apostoli] trebali učiti da drže sve što je Isus zapovjedio, uključujući i zapovijed da idu i čine učenike. Pravi učenik Isusa Krista, bez obzira na to je li muškarac ili žena, odrastao ili dijete, treba biti propovjednik (Joel 2:28, 29).“

Da li je ovo istina i da li ovakav zaključak može opstati uz mnoge biblijske argumente koje to očito opovrgavaju? Žao mi je kad vidim kako moja braća među Jehovinim svjedocima više vjeruju Watchtoweru nego onome što im otkriva Biblija pa na sebe stavljaju teret kojeg ne bi trebali nositi.

Pogledajmo kako se Isusove zapovijedi mogu sagledati u svjetlu Biblije. Kad je Isus prema Mateju 28:19,20 rekao svojim apostolima da krštene učenike ‘uče da drže sve što im je on zapovjedio’ onda je on tražio od svojih apostola da nakon krštenja poučavaju Božji narod ‘da drže sve zapovjedi’. Ako se vratimo u povijest Božjeg naroda Izrael onda ćemo vidjeti jednu veliku sličnost između Isusa i Mojsija. Naime,

“I Mojsije se vratio i sazvao starješine naroda te im izložio sve što mu je Jehova zapovjedio. Potom je sav narod jednoglasno odgovorio: “Činit ćemo sve što je Jehova rekao.” (2.Mo 19:7,8)

Ovdje su starješine naroda u ime cijelog naroda rekli da će izvršavati ‘sve Božje zapovjedi’. Kao što je Mojsije ‘cijeloj zajednici’ prenio ‘sve zapovjedi’ koje mu je Bog dao, tako su i apostoli trebali ‘svoj zajednici’ prenijeti ‘sve zapovjedi’ kojih su se trebali držati. Tako su apostoli osobno, a kasnije preko starješina na sličan način svim skupštinama ‘izložili sve što im je Isus zapovjedio da drže’. Starješine, sada novog naroda ‘Izrael’ su, kad su čuli te zapovijedi, mogli također reći u ime svoje skupštine:

“Činit ćemo sve što je Bog zapovjedio preko Isusa.”

Da li je to moglo značiti da je svaki kršćanin uz ‘sve druge zapovjedi’ na sebe preuzeo i zapovijed da ‘propovijeda i čini učenike’? Kad pobliže uđemo u bit izjave ‘da drže sve što sam vam zapovjedio’, onda nećemo samo nagađati ovo ili ono, nego točno ono što je mišljeno, a to je svrha poznavanje istine o Isusu i o onome što je mislio, govorio i zapovijedao.

Izraelski narod je trebao činiti ‘sve što je Jehova zapovjedio’. Međutim izraz ‘sve zapovjedi’ treba razložiti na dijelove tako da je svaki pojedini član zajednice mogao znati koja se zapovijed odnosi na njega a koja ne. Samo je na takav način narod kao zajednica mogla činiti ‘sve što je Bog zapovjedio’, a također je i svaki pojedinac mogao izvršiti ‘sve zapovjedi’ koje su se odnosili samo na njega. Kad je ‘narod jednoglasno rekao’: "Činit ćemo sve što je Jehova rekao (zapovjedio)“, onda nisu svi oni na sebe preuzeli svaku pojedinu zapovijed koju je Mojsije svima njima izložio. Među prisutnima su bili ‘starješine naroda’. Oni su u ime naroda rekli kako će narod ispunjavati ‘svaku pojedinu zapovijed’. Narod je držanjem zapovijedi koje su se odnosile samo za njih mogao njihovim ispunjavanjem udovoljiti Bogu. Između svih tih zapovijedi bile su i one koje nisu obavezivale svakog člana zajednice. No kad svatko izvrši ono što se tiče njega, onda je i narod i svaki pojedinac mogao držati sve što je Bog zapovjedio. 

Npr. između mnogih zapovijedi koje je Bog rekao Mojsiju je da načini šator sastanka. Kada je to zapovjedio, onda je preko Mojsija odredio tko će što po toj zapovijedi raditi. Ako je Bog zapovjedio Mojsiju da postavi svećenike u službu, onda je samo on kao pojedinac trebao izvršiti tu određenu zapovijed pa je ‘Aronu i njegovim sinovima učinio sve kako mu je zapovjedio’ kako bi ih ‘ovlastio da služe kao svećenici’ (2.Mo 29:35). Nakon toga “I Aron i sinovi njegovi učinili su sve što je Jehova zapovjedio preko Mojsija“ (2.Mo 8:36). Izraz ‘sve zapovjedi’ se ovdje odnosi samo na one zapovijedi koje su trebali izvršiti Aron i njegovi sinovi po pitanju ovlaštenja koja su dobili, pa su u okviru toga mogli ‘učiniti sve što je Jehova zapovjedio’.

Kad je Bog zapovjedio Mojsiju da načini ‘šator sastanka’ dao mu je ‘Besalela i neke pomagače’ koji su trebali ‘načiniti sve što mu je on zapovjedio’ (2.Mo 31:1-11). U okviru njihovih ovlaštenja oni su trebali izvršiti ‘sve zapovjedi’ koje su se odnosile na izgradnju tog svetog mjesta. U taj posao je bio uključen i sav narod. Tako se izraz ‘učinit ćemo sve što nam je Jehova zapovjedio’ mogla ostvariti samo onda kada su i narod s jedne strane i ovlašteni muževi - starješine i svećenici - s druge strane izvršili svoj dio obaveze prema onome što je Bog ‘zapovjedio’. Kad je u pitanju ‘šator sastanka’ onda je i cijela zajednica po pitanju njegove izgradnje trebala izvršiti svoj dio obaveze prema Božjoj ‘sveukupnoj zapovjedi’. Pogledajmo i razmotrimo taj primjer:

"Mojsije je nadalje rekao svoj zajednici sinova Izraelovih: “Ovo je riječ što je Jehova zapovjedio: ‘Skupite među sobom prilog Jehovi. Tko je god spremna srca neka donese kao prilog Jehovi (...). Neka svi koji su vješti među vama dođu i načine sve što je Jehova zapovjedio (...). Tada je sva zajednica sinova Izraelovih otišla od Mojsija. Potom je svatko koga je srce na to navelo, tko god je to poželio, došao i donio prilog Jehovi za izgradnju šatora sastanka, za svu službu u njemu i za svetu odjeću. Dolazili su i muškarci i žene, svi koji su bili spremna srca.“ (2.Mo 35:4-44)

Božja zapovijed nije zvučala kao obaveza svakog pojedinca, nego kao obaveza naroda u kojem je svaki pojedinac mogao znati da li on može učiniti nešto po toj zapovjedi u vezi gradnje šatora. Zato se zapovijed prije svega odnosila na one iz naroda ‘koji su bili spremna srca’ kad je u pitanju davanje priloga, a tako i na one koji su ‘vješti’ po pitanju gradnje. ‘Sve zapovjedi’ koje su se odnosile na gradnju šatora sastanka se su se mogle izvršiti iako one nisu obavezivale svakog pojedinca da učini svaki dio tih zapovjedi. Zato u tom izvještaju stoji:

“Onako kako je Jehova zapovjedio Mojsiju, tako su sinovi Izraelovi obavili sav taj posao. I Mojsije je pregledao sve što je napravljeno, i vidio je da su učinili onako kako je Jehova zapovjedio, tako su učinili. I Mojsije ih je blagoslovio.“ (2.Mo 39:42,43)

Kao što vidimo, Bog je ‘blagoslovio cijeli narod’ jer su ‘učinili sve što je Jehova zapovjedio’ u vezi gradnje šatora sastanka. Zar na isti način neće ‘blagosloviti’ sve nas kao skupštinu i kao pojedince iako se nismo svi stavili pod obavezu da ćemo izvršiti onaj dio posla koji se ne odnosi na nas nego na one koji su unaprijed ‘određeni’, ‘pozvani’ i ‘ovlašteni’ za neku službu, za neki zadatak ili posao, za one koji su ‘vješti’ u izvršavanju nekog zadatka i na one koji spremna srca mogu samo dati svoj prilog u materijalnim stvarima, ali osobno ne sudjeluju u propovijedanju, poučavanju, gradnji dvorana i slično? Bog želi da njegov narod bude poučen svemu što je dobro, kako bi ga mogli slaviti svojim dobrim djelima. Pogledaj što je Mojsije rekao:

"Evo, poučio sam vas uredbama i zakonima, kao što mi je zapovjedio Jehova, Bog moj (...). Držite ih i postupajte po njima, jer ćete tako biti mudri i razboriti u očima svih naroda koji će čuti za sve te uredbe, pa će reći: ‘Ovaj veliki narod zaista je narod mudar i razborit (...) A meni je tada Jehova zapovjedio da vas poučim uredbama i zakonima, da postupate po njima...“ (5.Mo 4:5,6,14)

Da bi netko mogao postupati po ‘svim zapovijedima’, morao je biti ‘poučen’ njima. Možemo primijetiti da Petar, na dan Pedesetnice, nije kod davanja temeljitog svjedočanstva poučio prisutno mnoštvo o zapovijedi koja se odnosila na propovijedanje i poučavanje, niti ih je krštenjem u vodi i svetom duhu ovlastilo da izvrše tu zapovijed. Oni su se kasnije ‘posvetili apostolskom učenju’ što pretpostavlja da su ih apostoli ‘poučavali o svim Isusovim zapovijedima’ (Dj 2:42). No, kao što sam naveo gornje primjere, izraz ‘sve zapovijedi’ se trebaju razložiti na grupe zapovijedi kako bi svaki kršćanin znao kako on može izvršavati samo one ‘sve zapovijedi’ koje se odnose na njega.

Iako Izraelci nisu propovijedali po okolnim narodima, ti su narodi mogli ‘čuti za sve uredbe’ po kojima oni žive i služe svom Bogu, pa su mogli dobiti svjedočanstvo o tome kako je Božji narod ‘mudar i razborit’. Zar to nije isto tako postavljeno u skupštini novog Božjeg naroda kojemu je Isus rekao:

"Tako neka vaše svjetlo svijetli pred ljudima, da bi vidjeli vaša dobra djela i slavili Oca vašega koji je na nebesima.“ (Mt 5:16)

Pavle je rekao:

“Živite kao djeca svjetla, jer se plod svjetla sastoji od svake dobrote i pravednosti i istine!“ (Ef 5:8,9)

Kršćani su očito poput drevnih Izraelaca također mogli dati svjedočanstvo držeći se ‘svih zapovjedi’ po kojima su naučeni da žive, a koje im je Bog dao preko Isusa, a Isus preko svojih apostola. I za njih su vrijedile riječi koje je rekao Mojsije Izraelcima:

"Zato pazite da činite kao što vam je zapovjedio Jehova, Bog vaš." (5.Mo 5:32)

To je opet značilo da su svi Izraelci – i muškarci i žene, i mladi i stari, i oni koji su nosili neke odgovornosti u narodu i oni koji nisu imali njihova ovlaštenja – trebali ‘paziti’ da izvrše onaj dio ‘svih zapovijedi’ koji se odnosio za njih.

Sve ovo trebamo sagledavati u svjetlu Božjeg zakona kojeg su Izraelci trebali ‘izvršavati’, a koji je sadržavao zapovjedi za cijeli narod, kao što su to bili različiti moralni zahtjevi i načela. Izvršavajući te zapovjedi oni su mogli biti pravi ‘Božji sluge’. No, zakon je sadržavao i zapovjedi koje su važile samo za svećenike, kraljeve, proroke i nazireje koji su od Boga postavljeni u službu da zastupaju pred narodom Boga i njegovu riječ. Izraelci nisu nosili naziv ‘Jehovini svjedoci’ iako su mnogi od njih bili njegovi svjedoci koji su vidjeli ispunjenje njegovih riječi koje je on iznosio preko svojih proroka. Osim toga svi su oni svojim djelima čak i bez riječi mogli svjedočiti za njega dokazujući svojim životom da su njegovi zakoni uzvišeni. Svjedočiti za Boga nije uključivalo obavezu da propovijedaju i poučavaju druge narode, nego samo da svojom podložnošću i poslušnošću prema Božjem zakonu svi zajedno kao narod daju svjedočanstvo o Bogu svojim načinom života i obožavanja.

Kao što Izrael nisu sačinjavali samo svećenici i proroci nego i običan narod, tako ni kršćansku skupštinu nisu trebali sačinjavati samo apostoli, proroci, evanđelizatori, pastiri i učitelji nego i ostali vjernici kao Božji narod koji je trebao udovoljavati Božjim zakonima i svim zapovijedima koje je Isus dao preko svojih apostola. Apostoli su stoga sve Isusove zapovjedi prenosili učenicima kako bi oni držali sve ono što je Isus zapovijedao. Tako je Pavle preko Timoteja dao mnoge zapovijedi skupštinama koje je Timotej posjećivao (1.Ko 4:17). On je te zapovjedi precizirao tako da je svaki kršćanin mogao znati koja se zapovijed odnosi na njega, a koja na druge članove skupštine (vidi 1.Ti 2:1,8-11; 3:1-12; 4:1-11; 5:1-7,17,18; 6:1,2,13,14,17,18).

Kad su u pitanju određene službe, one su se odnosile samo na pojedince. Na sličan su način i apostol Petar i Ivan u svojim poslanicama prenosili Isusove zapovjedi koje su se odnosile na starješine i sluge pomoćnike, na muževe, žene, djecu, mladiće, ali i zapovjedi koje su se odnosile na sve njih zajedno. Među svim tim zapovijedima ne nalazimo niti jednu koja je obavezivala sve kršćane na službu propovijedanja. Npr. umjesto da svim vjernicima u Kolosima skrene pažnju na službu propovijedanja Pavle je napisao starješinama te skupštine, koji su očito slali samo pojedinu braću u tu službu:

“... recite Arhipu: ‘Pazi da izvršiš službu koju si primio u Gospodinu.’“ (Kol 4:17; vidi 1:23,25,28; 4:3,4; Dj 13:1-3) 

Zašto ovakvu izjavu nije uputio starješinama i cijeloj skupštini ako su svi trebali izvršavati tu službu? U Stražarskoj kuli od 15.1.2008. str.16. st.14 stoji:

"Ne znamo tko je bio Arhip ni u kakvim je okolnostima živio, no očito je primio zadatak da propovijeda.“

Arhip je trebao izvršiti sve zapovijedi vezano za svoju službu i svoj zadatak. Zato je zanimljivo zapaziti da se u poslanicama često mogu naći različite zapovjedi koje su upućene cijeloj skupštini, ali kad je u pitanju služba propovijedanja i poučavanja, onda su te zapovijedi izrečene tako da su se odnosile samo na pojedince kao što su bili Pavle, Timotej, Tit, Arhip i drugi. Prema tome, ako je Isus tražio da njegovi učenici ‘drže sve što im je zapovjedio’ onda je očito mislio na one ‘zapovjedi’, ‘zakone’ i ‘načela’ koja su se odnosila na sve njegove učenike, ali ne i one dodatne zapovijedi koje je dao samo apostolima i onima koji su ga trebali zastupati kao njegovi izabrani ‘upravitelji’ Božje riječi (1.Ko 4:1,2,17; 1.So 4:1,2). Njegovi zastupnici su imali dodatne odgovornosti, obaveze i zapovjedi zbog kojih su Kristu trebali položiti poseban račun (Mt 2:6; Lk 12:42,43; 1.Ko 9:16,17).

Isus nije stvorio jedan presedan po kojem je sve svoje učenike ovlastio za propovjednike koji bi išli po narodu i govorili Božju riječ kao što su to do tada u Izraelu činili samo proroci. Također nije sve učenike ovlastio da budu učitelji kao što su do tada bili svećenici. Isus kao najveći prorok i učitelj nije podigao cijeli narod u službu propovjednika i učitelja, nego je po već postavljenom teokratskom pravilu birao i postavljao takve u službu. On nije mijenjao teokratsko pravilo kojeg je Bog uspostavio niti je sve učenike stavio pod isti jaram. Stoga ne možemo njegovu zapovijed ‘idite i načinite učenike’, a koju je dao samo svojim apostolima, smatrati obavezom koja obuhvaća sve njegove učenike. To je bila jedna određena zapovijed koja je važila za određene pojedince koje se postavljalo u tu službu.

Uzmimo u obzir da je nakon Isusove propovijedi na gori, u kojoj je dao mnoge zapovijedi, ‘narod bio zadivljen njegovim učenjem’ (Mt 7:28). Te zapovijedi je spominjao i ranije pa im je tom prilikom rekao:

“Zašto me, dakle, zovete ‘Gospodine! Gospodine!’ a ne činite ono što govorim?“ (Lk 6:46)

Da li ih je Isus prekoravao zbog toga što nisu propovijedali? Što je to Isus govorio da čine? Da li im je zapovjedio da nakon svog krštenja i oni idu i čine učenike poput njega i njegovih apostola? Ne, Isus im nikad nije govorio da čine učenike, nego da žive u skladu s Božjim zakonima i svim zapovijedima koje je on često spominjao u svojim propovijedima. Iako su ga nakon tih riječi mnogi od njih slijedili kao njegovi učenici, nitko od njih nije išao propovijedati po gradovima i selima jer tu zapovijed nisu ni čuli. No, kad su čuli i vidjeli dokaze da je Isus veliki Učitelj, onda je to mnoge od njih potaklo da samoinicijativno govore o njemu drugima koji nisu osobno čuli i vidjeli Isusa. Npr. nakon što su mnogi vidjeli čudo uskrsnuća koje je učinio,

“... sve je obuzeo strah te su slavili Boga, govoreći: ‘Velik prorok podignut je među nama’ i ‘Bog se smilovao narodu svojemu’. I glas o tome što je učinio proširio se po svoj Judeji i po svoj okolici.“ (Lk 7:11,16,17; 4:14)

Iz ovoga vidimo da su mnogi ljudi i njegovi učenici ‘proširili glas o njemu’, što znači da su spontano i neformalno govorili o Isusu i onome što je govorio bez da su poslani da idu i čine učenike. Oni su zbog onoga što su vidjeli ‘slavili Boga’ i ‘objavili’ drugima dobru vijest o Isusu kao velikom proroku i o Božjem milosrđu koje je preko njega udijelio svom narodu. To što su bili potaknuti da neformalno govore nije isto što i zadatak propovijedanja s ciljem stvaranje učenika kojeg se dodjeljuje samo onima koji se žele i mogu potpuno posvetiti dobroj vijesti, a to su u tom slučaju bili samo neki pojedinci koje je Isus ‘odredio’ i poslao u službu propovijedanja (Lk 10:1; usporedi Dj 8:4; 11:19). Bilo je i onih koji su u Isusovo ime istjerivali demone, a da im to Isus nije zapovjedio. Apostoli su to znali pa su čak branili jednom učeniku koji je to svojevoljno radio. No Isus mu nije zabranio, nego je rekao:

“Ne branite mu, jer nitko tko učini neko silno djelo u ime moje neće moći ubrzo zatim zlo govoriti o meni! Jer tko nije protiv nas, za nas je. Jer tko vas god napoji čašom vode zbog toga što pripadate Kristu, zaista, kažem vam, neće izgubiti plaću svoju.“ (Mk 3:14,15; 9:39-41)

S ovim je Isus dao do znanja da svatko tko vjeruje u Krista može imati odobravanje kad na bilo koji način čini dobro djelo u Isusovo ime. Onaj tko želi, može neformalno govoriti ili objavljivati Božju riječ ako ga na to potiče duh. Može čak u Isusovo ime ‘istjerivati demone’, ali ono što Isus od takvih učenika najviše traži je da oni njegove zastupnike koji su poslani da propovijedaju, ‘napoje čašom vode’. Isus je rekao da će taj čin ljubavi i dobrote cijeniti kao da su to njemu osobno učinili (Mt 25:34-40). Time je Isus svojim apostolima naglasio da će im od takvih i ostalih učenika uvijek biti potrebna podrška i briga za njihove tjelesne potrebe.

Bez obzira što bi netko tko nije poslan, mogao govoriti ‘u Isusovo ime’, Isus traži da svi oni koji nisu poslani, a žele biti njegovi učenici, trebaju podupirati apostole i sve druge osobe koji su poslani u službu propovijedanja. Time je pokazao da je zapovijed o propovijedanju i poučavanju trebala imati svoje službeno mjesto u kršćanskoj skupštini za one koji su ‘odvojeni’ za takvu službu (Ri 1:1). Ostali učenici su trebali podupirati takve propovjednike, što je prije svega uključivalo ‘služenje takvima svojom imovinom’, o čemu Biblija često govori i potiče kršćane na takva dobra dijela koja Isus cijeni (vidi Lk 8:1-3; 12:33a; Ri 15:27). Isusovi učenici su mogli također dati svoj skromni doprinos širenju dobre vijesti ali bez da se obavezuju da će izvršavat tu zapovijed. Objavljivanje je za mnoge pripadnike kršćanske zajednice bila spontana reakcija, pa samim tim nije imala težinu neke obaveze koju su imali ovlašteni propovjednici.

Apostol Pavle je bio svjestan toga pa je rekao za sebe:

"A ako objavljujem dobru vijest, to nije razlog da se hvalim, jer to mi je dužnost. Doista, teško meni ako ne objavljujem dobru vijest! Ako to činim dragovoljno, imam nagradu, a ako to činim preko volje, ipak mi je povjeren zadatak“ (1.Ko 9:16,17). 

Bilješka: Pavle nikad nije napisao: "To nam je svima dužnost"

Ove Pavlove riječi Watctower također krivo koristi kako bi se svim kršćanima ukazalo da i oni poput Pavla trebaju prihvatiti i cijeniti svoju dužnost propovijedanja koja im je povjerena pa o tome čitamo:

“Apostol Pavao je znao da prihvaćanje dobre vijesti cijelim srcem i poslušnost njoj vode do spasenja, dok njeno odbacivanje može donijeti uništenje (2. Solunjanima 1:6-8). Zbog toga se osjećao odgovornim Jehovi za svoju službu. Ustvari, Pavao i njegovi suradnici toliko su cijenili svoju službu da su strogo pazili čak i na to da ljudi ne bi stekli dojam kako od službe imaju materijalnu dobit. Osim toga, Pavla je srce navelo da kaže: ”Ako, naime, propovijedam Radosnu vijest, to mi ne daje pravo na slavu, jer sam na to obvezan. I jao meni ako ne propovijedam Radosne vijesti!“ (1.Korinćanima 9:11-16, St). Budući da smo Jehovini predani sluge, ’obavezni smo na propovijedanje radosne vijesti‘. Naš je zadatak propovijedati poruku o Kraljevstvu. Tu smo odgovornost prihvatili kad smo se predali Bogu.(Usporedi Luku 9:23, 24.) Osim toga, moramo otplatiti dug. Pavao je rekao: ”Dužan sam i Grcima i divljacima, i mudrima i nerazumnima. Za to, od moje strane, gotov sam i vama u Rimu propovjediti evangjelje“ (Rimljanima 1:14, 15). Pavao je bio dužnik zbog toga što je znao da mu je dužnost propovijedati kako bi ljudi mogli čuti dobru vijest i biti spašeni (1.Timoteju 1:12-16; 2:3, 4). Zbog toga se jako trudio izvršiti svoj zadatak i otplatiti dug bližnjima. Budući da smo kršćani, i mi moramo otplatiti takav dug. Osim toga, propovijedanje Kraljevstva glavni je način da se pokaže ljubav prema Bogu, njegovom Sinu i svojim bližnjima (Luka 10:25-28).“ (Stražarska kula, 15.9.1996. str.17)

Ovdje opet vidimo kako Watchtower koristi Pavlove riječi - s kojima je ukazivao na svoju dužnost propovijedanja kao ovlaštenog evanđelizatora - na sve kršćanske vjernike kako bi ih se navelo na obavezu i odgovornost prema Bogu i bližnjima. Međutim, ove riječi koje su vrijedile za Pavla se mogu odnositi samo na one koji su poput njega pozvani i poslani u službu propovijedanja. Osim toga, Pavle se u svojoj poslanici obraća svojoj braći u Rimu i njima je rekao kako će im propovijedati evanđelje, što ukazuje na držanje propovijedi na njihovim sastancima (Rim 1:14,15).

Propovijedanje je bilo ‘dužnost’ koju su ‘dragovoljno’ izvršavali samo oni kojima je bio ‘povjeren zadatak’ i samo su oni kao Kristovi ‘robovi’ trebali očekivati odgovarajuću nagradu za to što su činili u toj službi prema vjernicima i nevjernicima (Mt 25:14-19). Gornje riječi se ne mogu odnositi na ostale kršćane kojima nije povjeren taj zadatak. Oni ne moraju osjećati tu istu dužnost prema dobroj vijesti ali mogu biti potaknuti da je na razne načine podupiru, prije svega svojim načinom života, gostoprimstvom i materijalnim prilozima. Isus će ih stoga nagraditi jer time podupiru njegove ‘robove’ koje on naziva svojom najmanjom ‘braćom’ (Mt 25:34-40). Stoga ako netko nije određen, odvojen, pozvan i poslan da izvrši taj zadatak on ne bi trebao niti Bogu, a  niti ljudima polagati račun ta to.

Ovlaštenje dano apostolima i prorocima

Jehova Bog je u Izraelu podizao proroke kako bi narod vratili njemu u njegov tor gdje su trebali biti poučavani od ovlaštenih svećenika. Starješine su kao učitelji i pastiri zamijenili ulogu levitskih svećenika dok su ovlašteni propovjednici zamijenili ulogu proroka. Evanđelizatori su stoga trebali izvršiti sličan zadatak kojeg su imali proroci starog doba kako bi Božju riječ prenijeli Židovima i svim narodima u kojima su se nalazile ‘ovce’ koje je trebalo dozvati u Božji tor gdje bi imali Božje vodstvo i redovitu duhovnu pouku od strane imenovanih pastira i učitelja Božje riječi (Iv 10:16). Ivan Krstitelj je bio veći od svih drugih proroka jer je između ostalog bio prvi koji je počeo propovijedati da se približilo Božje kraljevstvo. No, Isus Krist je bio veći od njega. Bio je unaprijed određen da bude Božji prvorođeni i jedinorođeni sin s najvećim ovlaštenjima, pa je time bio i najveći prorok. Kao i svi drugi i Isus je bio imenovan svetim duhom za proroka. On je nastavio tamo gdje je Ivan Krstitelj stao. Propovijedao je Božju riječ, poučavao i krštavao sve koji su ga slijedili kao njegovi učenici. Znao je da će samo kratko vršiti svoju službu pa je među svojim učenicima izabrao apostole ili poslanike koji će nastaviti tamo gdje on bude stao.

Poput proroka koje je Bog izabirao među običnim ljudima, Isus je za svoje zastupnika također birao male i ponizne ljude iz naroda koji su bili spremni na odricanja i izvršiti ogroman zadatak na koji su poslani. Budući da su apostoli i drugi imenovani muževi postavljeni kao propovjednici Božje riječi, njih se može usporediti sa prorocima starog doba. Umjesto da se službu tih proroka i način na koju su je obavljali dovodi u vezu sa djelovanjem svih kršćana, Biblija nam jasno daje do znanja da su njihov primjer trebali slijediti samo apostoli i drugi imenovani evanđelizatori, a ne ostali kršćani. Kad spominjemo način na koji su proroci vršili svoju službu onda ćemo zapaziti mnoge sličnosti sa Isusom i apostolima.

Proroci su išli po gradovima i selima i objavljivali Božju riječ narodu. Nigdje nema izvještaja da su išli po kućama nego su tu vijest objavljivali na ‘zbornim mjestima’, po ‘ulicama i trgovima’ te u hramu i drugim javnim mjestima okupljanja kao što su bila ‘vrata u koja se ulazili i izlazilo’ iz grada (Ne 8:3; 1.Sa 4:1; Jr 7:2; 11:6; 17:19,20). Sjetimo se proroka Jone koji je trebao propovijedati neznabožačkom asirskom narodu. Bog ga je pozvao da sam objavi Božju poruku gradu Ninivi u kojem je živjelo 120000 stanovnika. Kad je došao do Ninive on je ‘ušao u grad i prošao njime dan hoda objavljujući’ Božju poruku. Nije išao po kućama nego je hodao glavnim gradskim ulicama gdje je govorio ljudima koji su se nalazili na tim ulicama i trgovima tog grada. Iako ga nisu mogli svi čuti, njegova je poruka ipak ‘došla’ do svih građana pa čak i ‘do kralja Ninive’ koji je prihvatio Božju poruku (Jn 3:1-6).

Uzmimo za primjer Ivana Krstitelja. On je ‘obilazio cijeli kraj oko rijeke Jordan, propovijedajući u Judejskoj pustinji’. Nije išao po kućama nego je vjerojatno dolazio do vrata gradova i na obližnja zborna mjesta van grada gdje su ljudi dolazili k njemu, tako da mu je ‘dolazio cijeli Judejski kraj i svi stanovnici Jeruzalema’ (Mk 1:4,5; Lk 3:3,7). Na taj su način mnogi čuli poruku o kraljevstvu Božjem. Sam Isus je svoju službu vršio na sličan način kao i proroci starog doba. Išao je po gradovima i selima i na javnim mjestima objavljivao Božju riječ. No, nema izvještaja da je propovijedao po kućama. Po kućama je samo poučavao one koji su se odazvali na dobru vijest. Tako su nakon Isusa propovijedali i poučavali apostoli. Apostoli su nakon izlijevanja svetog duha u samo nekoliko dana objavili vijest svim ljudima na ulicama Jeruzalema i u dvorištu hrama. Nisu išli po kućama kako bi slučajno naišli na nekoga tko ih nije imao prilike izravno čuti na javnom mjestu, ali je njihova riječ ipak došla do svih stanovnika tog grada pa i šire. Po kućama su održavali sastanke i poučavali grupe učenika.

Godinama kasnije je i apostol Pavle bio u prilici da objavi dobru vijest cijeloj Aziji bez da ide po kućama. On je ‘dvije godine svakodnevno držao govore u jednoj školi tako da su svi koji su živjeli u Aziji, i Židovi i Grci, čuli riječ Gospodinovu’ (Dj 19:9,10). Ono što je on javno govorio čulo je mnoštvo ljudi koji su dolazili iz svih krajeva Azije, tako da su mnogi od njih spontano širili drugima ono što su čuli od Pavla. Među njima su bili neki koji su prihvatili dobru vijest. Oni su ostali u tom gradu gdje ih je Pavle poučavao. Kada su se vratili u svoja mjesta oni su neformalno širili poruku dobre vijesti u mjestu gdje su živjeli što je samo pripremilo put za apostole i druge ovlaštene propovjednike da u tim mjestima stvaraju učenike i formiraju skupštine.

Iako je Bog u staro doba pozivao za proroke pojedine vjerne muževe kao što je bio Ilija, u narodu je znalo biti u isto vrijeme i drugih muževa koji su bili pozvani i potaknuti da svojim bližnjima ukazuju na Božje osude zbog svega onoga što su vidjeli da se dešava u narodu. Zbog svog djelovanja i zastupanja Božje riječi Biblija i za njih govori da su bili ‘proroci’ ili ‘proročki sinovi’ koji su slijedili Božje izabrane ‘proroke i učitelje’ (1.Kr 18:13; 2.Kr 2:3). Na sličan su način proročku službu prihvatili apostoli i drugi vjerni muževi koji su na takav način slijedili primjer Božjeg izabranog proroka i svog Učitelja Isusa Krista. Osim proroka Ilije i stotinu proročkih sinova, u narodu je tada bilo i ‘sedam tisuća’ drugih pravednih osoba koji su zastupali pravo obožavanje, ali koji nisu prorokovali niti objavljivali Božju riječ (1.Kr 19:18). Ako Watctower proroke i proročke sinove starog doba uzima kao primjer svima nama koji bi po njihovom primjeru trebali propovijedati, kako da onda gledamo na one ostale prave obožavatelje tog doba koji nisu vršili proročku službu. Ako ih ne možemo smatrati nevjernicima, onda oni očito predstavljaju kršćanske vjernike koji nisu pozvani da javno zastupaju Božju riječ pred drugima, ali koji u svom kršćanskom životu ipak čine sve što im je Isus zapovjedio. Iako nisu pozvani i potaknuti da propovijedaju oni su živjeli po dobroj vijesti i neformalno o njoj govorili svojim bližnjima.

Kad u Hebrejskim spisima istražimo sva mjesta gdje Bog traži da se određena vijest ‘objavi’ Izraelcima ili drugim narodima onda tu objavu nisu bili dužni izvršavati svi Izraelci nego samo proroci (Jr 4:5,16). Npr. kad je Bog preko proroka Joela rekao Izraelcima:

“Objavite ovo među narodima“,

... onda to nije obavezivalo sve njih da budu glasnici Božjih osuda (Jl 3:9). To su kasnije učinili mnogi proroci koji su u svoje vrijeme pozivani iz naroda i slani da objavljuju Božju riječ čime su ispunili zadatak kojeg je Bog tražio preko proroka Joela (2.Kr 21:10; 2.Lje 36:15,16; Jr 5:20; 50:1,2). Vjerojatno su i oni imali suradnike – proročke sinove. Kad uzmemo sve te primjere gdje Bog kaže: ‘Objavite ovo među narodima’, onda u tim riječima vidimo sličnosti s onim što je Isus rekao apostolima: 

"Pođite po cijelom svijetu i propovijedajte dobru vijest svemu stvorenom." (Mk 16:14,15) 

"Idite i načinite učenike od ljudi iz svih naroda." (Mt 28:19,20)

Samim tim, Isusova je zapovijed u vezi objavljivanja dobre vijesti, a koja je dana apostolima, trebala obavezati samo apostole i druge ovlaštene propovjednike, a ne sve krštene učenike.

Očito je lako zapaziti sličnost između proroka starog doba i izabranih evanđelizatora prvog stoljeća, jer su jedni i drugi pozvani i poslani da objavljuju Božju riječ. Zbog svog su zadatka proroci često bili u smrtnoj opasnosti, a neki od njih su i ubijeni što u potpunosti odgovara načinu djelovanja i života prvih apostola koji su također bili meta protivljenja, zatvaranja i ubijanja zbog svog objavljivanja (Mt 10:16-18; 2.Ko 4:8-12). Isus, naime nije nigdje dao do znanja da je promijenio teokratsko pravilo kad je u pitanju pozivanje i postavljanje onih osoba preko kojih Bog želi da objavi svoju riječ svim narodima. Naprotiv, židovskim vođama je rekao:

“Zato, evo, ja vam šaljem, proroke i mudrace i učitelje. Neke će te od njih ubiti i staviti na stup, a neke će te izbičevati u svojim sinagogama i progoniti od grada do grada...“ (Mt 23:34)

Koga je Isus namjeravao poslati u službu propovijedanja? Da li sve svoje učenike? Očito ne. Da je mislio na sve koji su ga slijedili onda bi rekao da će im poslati sve svoje učenike a ne samo one koji odgovaraju opisu ‘proroka, mudraca i učitelja’. ‘Proroci, mudraci i učitelji’ koje je Isus spomenuo odgovaraju opisu kojeg je dao apostol Pavle kad je rekao da je ‘Bog u skupštini postavio razne pojedince: prvo apostole, drugo proroke, treće učitelje’. Drugom prilikom je to ponovio kad je rekao da je Bog postavio

“... neke da budu proroci, neke da budu propovjednici dobre vijesti, neke da budu pastiri i učitelji.“ (Ef 4:11; 1.Ko 12:28)

Ovi spomenuti Božji sluge su izabrani kršćanski muževi koji su izdvojeni među svojom braćom i postavljeni sa zadatkom da propovijedaju i poučavaju druge. Oni su bili Isusovi ‘poslanici’. Jedni su poslani da propovijedaju Krista izvan skupštine, a drugi unutar skupštine.

Prema tome, djelovanje ranih proroka ili ‘glasnika’ ne možemo dovoditi u vezu sa djelovanjem svih kršćana, niti možemo od svih kršćana tražiti da se ugledaju na proroke kako bi na sličan način ispunili svoju kršćansku dužnost. Kršćanski vjernici su trebali biti slični Izraelcima starog doba koji su slušali Božju riječ preko proroka i učitelja te živjeli u skladu sa Božjim zakonom, čime su svojim načinom života bili svjetlo svojim nevjernim sunarodnjacima i svim drugim narodima. Ti vjerni Izraelci nisu bili glasnici Božjih objava, ali su bili potaknuti da svojim načinom života ‘razglase hvalu Božju’. Ponekad su pojedini Izraelci dolazili u kontakt sa pripadnicima drugih naroda i tada su koristili prilike da neznabošcima govore o svom Bogu Jehovi i o ‘objavama Božjih glasnika’ (Iz 43:12,21; 44:26a).

Među njima često koristimo primjer mlade Izraelke koja je u zarobljeništvu kao sluškinja svojoj gospodarici rekla za proroka Elizeja koji može ozdraviti od gube njenog muža Namana – zapovjednika sirijske vojske. Međutim ona nije od Boga poslana da objavi Božju riječ kao što je to bio slučaj sa tadašnjim prorokom Elizejom. Ona je samo iskoristila prigodnu situaciju da u kući gdje je služila ukaže na svog Boga Jehovu koji preko proroka može činiti čuda. Nažalost, vodeće tijelo Watchtowera koristi ovaj i druge primjere kako bi obavezali sve pa ni najmlađe kršćane da poput proroka služe kao ovlašteni propovjednici (2. Kr 5:1-3,13-19). Umjesto toga ovakvi primjeri bi bi trebali služiti kao dokaz da svi mi možemo u prigodnim situacijama ‘razglasiti’ dobru vijest. Možemo svojim bližnjima ukazivati na Jehovu i na one muževe koji su od Boga ovlašteni i sposobni da nekome udjele duhovno ozdravljenje kroz pouke iz Božje riječi.

Na sličan su način i prvi kršćani bili potaknuti da u raznim situacijama neformalno govore i objavljuju drugima dobru vijest i da ih upućuju na duhovno zrele muževe koji su bili poslanici za Krista. No ta aktivnost nije isto što i zadatak kojeg su trebali izvršavati drevni proroci a kasnije i apostoli i drugi evanđelizatori. Zato nema potrebe da vodeće tijelo obavezuje sve kršćane na tjedno i mjesečno evanđeliziranje, jer to nije u kontekstu onoga kako su na tu obavezu gledali Isus, apostoli i prvi kršćani. Očito je da je Isusova zapovijed u vezi propovijedanja i poučavanja, a koja je dana apostolima, mogla obavezivati samo ‘neke’ kršćanske muževe a ne sve kršćane. Samim tim, krštenje nikoga ne može ovlastiti i postaviti u službu propovjednika i učitelja kao što to provodi kršćanska Zajednica Jehovinih svjedoka.

Umjesto da nam starješine vodećeg tijela istaknu primjere i činjenice prvi učenika Isusa Krista koji su se krštavali bez da su prethodno trebali dati dokaz svoje propovjedničke aktivnosti, oni unatoč tome bez ikakvog biblijskog dokaza tvrde da se prilikom krštenja postaje ovlašteni propovjednik, čime podupiru svoju praksu koja se uopće ne zasniva na Bibliji nego na nečijem osobnom i krivom shvaćanju. Njihov način razmišljanja je s vremenom postao dio kolektivne svijesti kojoj nitko ne može niti smije proturječiti bez obzira što nas Biblija navodi na drugačije i ispravnije postavljanje stvari u vezi toga. Watctower uvijek iznova insistira da svaki član Zajednice bude ovlašteni ‘radnik’ na sjetvi i žetvi koji bi trebao ići u službu propovijedanja i poučavanja, a posebno u službu od kuće do kuće.

Zašto starješine taj zadatak ‘povjeravaju’ svakome i stavljaju tu ‘dužnost’ čak i onima koji nemaju odgovarajuću osposobljenost? Zašto ne daju prednost propovijedanju kojeg bi mogli obavljati ovlašteni evanđelizatori koristeći javna mjesta sa kojih bi cijelom svijetu objavljivali dobru vijest? Prije nego dođemo do tog odgovora, istražimo pomoću Biblije povijest prvih kršćana kako bi vidjeli da nisu svi oni bili ovlašteni ‘radnici’, ‘poslanici’ i ‘evanđelizatori’. Da bi ispravno postavili stvari u vezi toga razmotrimo neke ključne događaje povezane s apostolima i drugim Isusovim učenicima nakon Isusovog uzašašća. Većina toga je opisana u Lukinom izvještaju biblijske knjige Djela apostolskih.

Apostoli su svoje iskustvo u službi propovijedanja stekli surađujući sa Isusom koji im je dao primjer i upute kako bi i oni mogli biti dobri propovjednici i učitelji Božje riječi. Kad ih je poučio onda ih je slao u gradove i sela gdje su poput njega propovijedali u sinagogama i drugim javnim mjestima. Kao što smo vidjeli u prethodnom razmatranju Isus je samo njima dao zapovijed da propovijedaju i čine učenike. Tu im je zapovijed ‘ponovio’ kad je uskrsno (Iv 20:21). Prije svog uzašašća Isus je svojim apostolima dao još jednu zapovijed kad im je rekao:

“Ne idite iz Jeruzalema, nego čekajte ono što je Otac obećao, o čemu ste čuli od mene! Jer Ivan je krstio vodom, a vi ćete nedugo nakon ovih dana biti kršteni svetim duhom.“ (Dj 1:4,5)

Kao što je krštenje u vodi bilo namijenjeno svima tako je bilo i sa krštenjem svetim duhom. Iza krštenja svetim duhom je stajao Isus pa su se prvi kršćani krštavali u njegovo ime, a ne u ime Oca, Sina i svetog duha. Krštenje u Isusa je značilo primiti od Oca sveti duh i postati član Božje obitelji. Apostoli su se stoga vratili u Jeruzalem i ‘popeli se u gornju sobu gdje su boravili’ zajedno sa drugim učenicima (Dj 1:13). Osim toga Luka se gornjim riječima svog drugog izvješća nadovezao na zadnje riječi svog ‘prvog izvještaja’ gdje je zapisao da su apostoli nakon što su se ‘vratili u Jeruzalem, stalno bili u hramu blagoslivljajući Boga’ (Lk 24:52,53). To nam govori da su apostoli nakon Isusovog uzašašća već od ranog jutra odlazili ‘u hram’ gdje su bili i ostali učenici Isusa Krista.

Tih je dana ‘u hram’ dolazilo i mnogo bogobojaznih Židovi iz Judeje i dijaspore kako bi se posvetili obožavanju koje je bilo povezano s Pashom, blagdanom beskvasnih kruhova i Pedesetnicom. Kako navodi Encyclopedia Judaica, hodočasnici su se sastajali s prijateljima te odlazili u hram kako bi štovali Boga, prinosili žrtve i proučavali Toru. To što su apostoli ‘blagoslivljali Boga’ nam govori da su iz osjećaja zahvalnosti ‘dobro govorili o Bogu’ i da su ga ‘hvalili’ pred ostalim učenicima koji su se s njima okupljali tih dana u hramu i u kući, ali još uvijek nisu javno propovijedali Krista pred ostalim narodom koji su tih dana dolazili u hram (vidi 2.Lje 20:26; Ps 103:1). Što se onda to dogodilo ‘na dan Pedesetnice’? Izvještaj kaže:

"A na dan Pedesetnice svi su bili zajedno na istome mjestu. I iznenada je nastala huka s neba kao kod naleta jakog vjetra i ispunila je cijelu kuću u kojoj su sjedili. I ugledali su nešto poput plamenih jezika koji su se razišli te je po jedan sišao na svakoga od njih. I svi su se ispunili svetim duhom i počeli govoriti raznim jezicima, kako im je duh davao da govore." (Dj 2:1-4)

Koliko je tada bilo ‘učenika’ koji su sjedili u kući kada se to desilo? Prema onome kako je Luka opisao taj događaj moglo bi se zaključiti da izraz ‘svi’ uključuje ‘oko 120 učenika’ koji su se u tom broju skupilo na jednom ranijem sastanku zajedno sa apostolima. Međutim, moguće je da se radi i o nekom drugom broju.

Zanimljivo je da su kasnije Židovi koji su se tom prilikom zatekli u hramu primijetili da njihovim različitim jezicima govore samo ‘Galilejci’. Zašto nisu čuli i Judejce? Da li to govori u prilog tome da su sveti duh najprije primili samo apostoli jer znamo da su svi oni bili Galilejci. Čak su im se i anđeli deset dana prije ovoga obratili apostolima govoreći: “Ljudi Galilejci! šta stojite i gledate u nebo?“ (Dj 1:11). Ako apostoli nisu bili sami onda su sa njima uglavnom bila braća iz Galileje među kojima su vjerojatno bili i oni muževi koje je Isus ranije izabrao i poslao da propovijedaju (Lk 10:1). Naime, Izraz ‘svi’ je često neodređen i ne mora se odnositi na sve one na koji se spominju u istom izvještaju nego vjerojatno ne neke od njih.

Na primjer, Matej izvještava da su ‘svi’ prisutni vikali da se Isusa ubije. No poznato je da to nisu vikali ‘svi’ nego jedna glasna većina iz naroda, dok su ostali prisutni bili svjedoci toga (Ma 27:22-25). Marko izvještava da su Ivanu krstitelju dolazili ‘sav kraj Judejski i svi stanovnici Jeruzalema i da ih je on krštavao’, što naravno ne znači da se to doslovno odnosi na sve Židove, nego vjerojatno na jedno mnoštvo ljudi, od kojih su neki bili samo promatrači (Mk 1:5; Mt 3:7). Luka izvještava da su ‘svi’ učenici prodavali svoje posjede i imovinu, iako mnogi učenici nisu imali svoje nekretnine jer su bili iz dijaspore (Dj 2:44,45). Takvih primjera ima više tako da izraz ‘svi’ ne mora značiti da su svi prisutni govorili jezicima jer bi to značilo da se to odnosilo i na one koji nisu bili Galilejci ukoliko su osim apostola na tom sastanku bili i drugi muškarci, žene pa čak i djeca iz Judeje. Zato je moguće da je ovdje riječ prije svega o apostolima kao Galilejcima, a također o jednoj određenoj grupi izabranih učenika iz Galileje koji su primili sveti duh zajedno s apostolima.

Kristovih učenika koji su živjeli po Galileji i Judeji je vjerojatno bilo mnogo više od 120. Iako Isus nije tražio da svi njegovi učenici budu u Jeruzalemu kako bi bili kršteni svetim duhom, onda ta zapovijed očito nije imala toliku važnost za sve njih, koliku važnost je imala za apostole i druge poslanike koji su ga stalno slijedili, a koji su trebali biti temelj nove Skupštine. Čak ni apostoli nisu tih dana sazivali sastanke s tom namjerom kako bi svi Isusovi učenici, doživjeli izlijevanja svetog duha. Krštenje duhom nije trebao biti izolirani događaj koji bi se odigrao samo jedanput čime bi svi oni, koji ne bi bili prisutni tom prilikom, bili uskraćeni. Isus je samo apostolima rekao da svi oni budu u Jeruzalemu kad se to desi. Za njih se može sa sigurnošću reći da su tog dana 'svi oni bili sakupljeni u gornjoj sobi kad se desilo izlijevanje svetog duha.

Ono što se desilo na taj dan je bilo povezano utemeljenjem kršćanske skupštine, u kojoj su apostoli i drugi muževi svetim duhom već bili ‘ovlašteni’ za Isusove zastupnike (Iv 20:21). Budući da je ta skupština bila ‘sazidana na temelju apostola i proroka’ onda se može pretpostaviti da se nakon apostola sveti duh ‘razišao’ na izabrane muževe iz Galileje koji su tim činom postali ‘proroci’, a ukoliko su još neki učenici bili tom prilikom na tom mjestu, onda su oni primili sveti duh tek nakon njih (Ef 2:20; vidi Dj 11:27).

Kao što je ‘sedamdeset sinova’ koji su pripadali ‘dvanaestorici’ Jakovljevih sinova došlo u Egipat gdje su stvorili temelj svog naroda Izrael, tako su i ovi proroci i evanđelizatori zajedno s apostolima tvorili temelje nove nacije ‘Izrael’ (1.Mo 46:5-7,26,27; 2.Mo 1:1-5; usporedi 4.Mo 33:9; Dj 3:25). Isus je očito već ranije s određenom namjerom izabrao ‘dvanaest’ apostola i ‘sedamdeset’ muževa za svoje zastupnike i poslao u službu propovijedanja kao evanđelizatore jer je taj broj odgovarao i broju muževa koji su kasnije trebali pomoći Mojsiju oko vođenja i upravljanja narodom (usporedi 2.Mo 24:1; 4.Mo 11:16). Budući da ih je izabrao nakon ‘dvanaest’ apostola, onda su očito i oni trebali primiti sveti duh među prvima i biti temelj cijelog novog naroda ‘Izrael’ kao ‘nove zemlje’ (Lk 10:1; Ri 11:12,25,26; 2.Pe 3:13). Ukoliko su tom činu izlijevanja svetog duha trebali svjedočiti i ostali učenici – muževi i žene - koji su se trebali nadograditi na te temelje, onda se ovaj događaj trebao odigrati u vrijeme kada bi ‘svi’ oni bili zajedno na jednom te istom mjestu.

Razlog zašto su apostoli nekoliko dana prije ovog događaja sazvali skup na kojem je bilo prisutno oko 120 braće, je da bi među njima pronašli i izabrali još jednog učenika koji bi popunio upražnjeno mjesto dvanaestog apostola. To je bilo potrebno učiniti kako bi taj izabrani apostol zajedno s njima sačinjavao ‘puni broj’ kojeg je Isus odredio i kako bi svi oni zajedno kao jedno tijelo primili obećani sveti duh. Očito je trebalo postaviti temelje kršćanske skupštine. Stoga su po biblijskoj logici samo određeni muževi zajedno s apostolima trebali primiti sveti duh prije ostalih učenika. Svi oni koji su svjedočili tom događaju su:

"ugledali nešto poput plamenih jezika koji su se razišli te je po jedan sišao na svakoga od njih" (Dj 2:3).

Budući da se u ovim riječima koristi izraz ‘razišli’ onda možemo pretpostaviti da je sveti duh u obliku plamenih jezika najprije sišao na apostole, što bi bilo sasvim razumljivo, te da su se potom ti plameni jezici ‘razišli’ i sišli na ostale izabrane muževe koji su ušli u temelj nove skupštine. U suprotnom, da su plameni jezici u istom trenutku stali iznad svih glava, onda se ne bi morali razići. 

To nas podsjeća na događaj kada je Bog ‘uzeo nešto duha sa Mojsija i stavio ga na svakog od sedamdesetorice starješina’ koji su postali ‘proroci’. Izvještaj kaže:

"Potom je Mojsije izašao i kazao narodu riječi Jehovine. Skupio je sedamdeset muževa između starješina narodnih i postavio ih oko šatora.  I Jehova je sišao u oblaku i govorio je s njim te je uzeo nešto duha što je bio na njemu i stavio ga na svakoga od sedamdesetorice starješina. I čim je duh sišao na njih, stali su se ponašati neobično — kao proroci kad padnu u proročki zanos. Ali to se više nikad nije ponovilo." (4.Mo 11:24,25)

Kao što vidimo, proročki duh koji je bio na Mojsiju je sišao samo na odabranih sedamdeset muževa dok su ostali iz naroda bili promatrači. Tako je to vjerojatno bilo i na dan izlijevanja svetog duha na grupu Isusovih učenika. Očito su najprije apostoli dobili puninu duha što je vidljivo i po njihovom djelovanju nakon ovoga kada su samo oni mogli činiti ‘čuda i znamenja’ (Dj 4:33a; vidi 2:43; 5:12,42). Nakon toga su se vjerojatno jednim teokratskim redom plameni jezici ‘razišli po jedan’ i na onih sedamdeset muževa koji su već ranije bili izabrani od Isusa za evanđelizatore. No, ne može se sa sigurnošću tvrditi da su to doživjeli i drugi ukoliko su bili prisutni jer smo vidjeli da su samo muževi iz Galileje govorili drugim jezicima. Tako su samo apostoli i drugi izabrani muževi koje Biblija spominje u sebi imali onu puninu duha s kojim su mogli na razne načine svima dokazivati da Bog djeluje preko njih kao prvih Kristovih zastupnika. Ukoliko pretpostavimo da su osim njih i drugi muževi i žene bili prisutni tom događaju onda su oni bili samo promatrači ali su tim činom postali sastavni dio Kristove skupštine novog naroda koju je on na takav način posvetio svojom krvlju.

Ove pojedinosti, o kojima Luka nije detaljno izvijestio, nam pomažu razumjeti što se desilo na dan Pedesetnice. U jutro tog dana, vjerojatno u vrijeme kad su se braća okupila na zajedničkoj molitvi, Bog je poslao sveti duh u vidljivom obliku, čime je preko Krista najprije krstio njegove apostole. Tako su ‘dvanaest apostola’ postali prvi sinovi novog naroda ‘Izrael’ čime su predočavali dvanaest Jakovljevih sinova. Ispunivši ih puninom duha, on ih je postavio za svoje pomazane zastupnike – Evanđelizatore, Pastire i Učitelje koji su zamijenili svećeničku klasu. Tim činom je potvrdio savez za kraljevstvo kojeg je sklopio s njima nedugo prije svoje smrti. Tom prilikom je Isus svetim duhom krstio i druge izabrane muževe ‘evanđelizatore, proroke i učitelje’ na kojima je utemeljio i pomazao svoju skupštinu, a zatim je svetim duhom od tog dana krstio i sve ostale vjernike bez očitovanja plamenih jezika (Ef 2:20; 4:11).

Takav razvoj događaja je stvorio sve pretpostavke da se preko punog broja od ‘dvanaest apostola’, a također i od punog broja od ‘sedamdeset sinova’ rodi nova duhovna nacija. Nedugo nakon što su apostoli postavili temelj svojim svjedočenjem i krštenjem mnogih vjernika, Božji duh je trebao početi djelovati i na ostalu duhovnu djecu. Židovi koji su do tada bili kršteni u vodi od strane Ivana Krstitelja i Isusa Krista trebali su prihvatiti Isusa za Krista kako bi bili kršteni svetim duhom. Ovom prilikom se ispunilo Joelovo proročanstvo koje je Petar tom prilikom istaknuo rekavši:

"... to je ono što je rekao prorok Joel: "U posljednje ću dane“, govori Bog, “izliti duha svojega na sve vrste ljudi, i sinovi će vaši i kćeri vaše proricati, mladići će vaši viđenja vidjeti, a starci vaši snove sanjati. Čak ću i na robove svoje i na robinje svoje u te dane izliti duha svojega, i oni će proricati.  I dat ću znamenje gore na nebu i čudesne znakove dolje na zemlji, krv i vatru i oblake dima. Sunce će se pretvoriti u tamu i mjesec u krv prije nego dođe veliki i slavni dan Jehovin.  I svatko tko prizove ime Jehovino bit će spašen.’” (Dj 2:16-21)

Na kraju je Petar pozvao prisutne rekavši:

“Pokajte se i neka se svatko od vas krsti u ime Isusa Krista radi oproštenja grijeha svojih i primit ćete dar svetoga duha! Jer to je obećanje dano vama i djeci vašoj i svima onima koji su daleko, koliko ih god Jehova, Bog naš, pozove k sebi.“ (Dj 2:38,39)

Ovo proročanstvo se trebalo ispuniti na učenicima koje su apostoli od tada krštavali i polagali ruke na njih. Naime, ako analiziramo ove riječi vidimo da proročanstvo kaže kako će ‘mladići vidjeti viđenja, a starci sanjati snove’ kroz koje će dobivati nebeske objave. No, mnoštvo prisutnih ljudi nisu tim darovima svjedočili tog dana, niti je to značilo da će svaki kršćanin, samim tim što je ‘mladić’ ili ‘starac’, imati takve darove duha. Te darove su nakon krštenja imali samo pojedini kršćani, a ne svi kršćanski mladići i starci. Na sličan način možemo gledati na izjavu da će ‘sinovi i kćeri, robovi i robinje proricati’.

To što su tog dana ‘apostoli i proroci’ govorili jezicima je bila samo uvertira u to da će Bog od sada svojim duhom omogućiti ‘muževima i ženama’ da prorokuju, ali opet ne svima. Umjesto da se podrazumijeva kako su svi kršćanski muževi i žene proricali, Biblija navodi samo neke pojedine muževe, a među njima i Filipove ‘četiri kćeri’ za koje se moralo naglasiti da su ‘prorokovale’, a što je njih i ostale izdvajalo iz mnoštva kršćanskih muževa i žena koji nisu na taj način bili potaknuti duhom da prorokuju (vidi Dj 11:27; 13:1; 15:32; 21:9). Stoga ne možemo zastupati mišljenje kako je sveti duh s ovim darovima duha tog dana ovlastio sve kršćane da prorokuju i propovijedaju.

Samim tim što je ‘prorokovanje’ bilo namijenjeno za izgrađivanje novih u vjeri, ono nije bilo isto što i ‘propovijedanje’ nevjernicima (1.Ko 12:7-11; 14:22; Mt 10:7). Prema tome, Isus je svetim duhom najprije krstio one muževe na kojima je utemeljena i pomazana njegova skupština. Preko njih je trebao krstiti sve ostale muževe i žene kao svoje učenike. On tim činom krštenja svetim duhom nije uveo novo pravilo po kojem će, poput drevnih proroka, svi članovi Božjeg naroda biti postavljeni u službu propovjednika. Čak ni darovi duha nisu dani učenicima isključivo sa tom svrhom niti su bili dokaz da je netko postao ovlašteni propovjednik. Pogotovo je pogrešno što Watchtower uporno tvrdi da je Isus tim činom izlijevanja svetog duha pomazao sve muževe i žene za svoje suvladare jer to nije bio smisao posvećenja njegove Skupštine.

Govorenje jezicima je dar duha kojeg su imali neki učenici i to samo jedno određeno vrijeme. Međutim, apostoli su imali darove duha koji su ih razlikovali od ostalih učenika. Osim što su mogli govoriti različitim jezicima, proricati, imati vizije i druge objave s neba, oni su mogli i činiti čuda i znamenja u narodu. Te mnogostruke darove su mogli prenijeti samo na onu braću koja su poput njih trebala služiti u sličnim zadacima povezanim s propovijedanjem, stvaranjem učenika, krštavanjem i poučavanjem. Zato Luka u nastavku samo za apostole više puta govori da su nakon izlijevanja duha ‘činili mnoga čuda i znamenja’ dok su ‘svaki dan poučavali i objavljivali dobru vijest o Kristu’ (Dj 4:33a; vidi 2:43; 5:12,42). Što je bilo s ostalim učenicima? Za njih se nigdje ne navodi da su tih dana i oni činili takva čuda i znamenja iako su neki od njih imali dar govorenja jezicima. Za njih u nastavku piše:

"I nezaslužena dobrota u velikoj je mjeri bila na svima njima.“ (Dj 4:33b)

‘Nezaslužena dobrota’ se dovodi u vezu sa mnogim ‘blagoslovima’ dobivenim preko svetog duha. Sveti duh je kao pomoćnik i utješitelj svima njima preko apostola i zrelih muževa davao utjehu i pomoć, pouku i spoznaju koja im je trebala (1Pe 4:10,11). 

Zbog svega onoga što su vidjeli i čuli, novi kršteni učenici su ‘veličali apostole’ i ‘hvalili Boga’ (Dj 3:8; 5:13). Iako su svojim krštenjem primili sveti duh, svi su se oni, kako kaže izvještaj, samo "posvetili apostolskom učenju“. Izvještaj naime ne navodi da su kršteni vjernici 'veličali sami sebe' kao navodne suvladare koji su pomazani za tu ulogu ili da su se tada i oni poput apostola ‘posvetili’ propovijedanju, krštavanju i ‘poučavanju o Riječi Božjoj’, tako da Watchtower nema temelja za svoje tvrdnje. 

Darovi duha, kao što su govorenje jezicima i proricanje, nisu bili potrebni za djelo propovijedanja nevjernicima već za druge svrhe. Ti darovi su uglavnom imali svrhu da dotične krštene osobe budu uvjerene u to da iza njih i drugih učenika stoji Bog i Isus Krist. To je bio i ‘znak za nevjernike’ koji su mogli zaključiti da Božji duh počiva na Isusovim učenicima, a ne više na židovskom religioznom sistemu. Međutim, nitko nije mogao davati temeljito svjedočanstvo niti poučavati druge samim tim što je imao dar govorenja stranih jezika.

Biblija nigdje ne navodi iskustvo da je netko propovijedao, razgovarao ili raspravljao sa nekim nevjernikom na drugom jeziku. Spominje se samo to da su s tim darom mogli samo ‘govoriti’ u tom momentu ono što bi im duh davao da govore. Duh im je davao da izgovaraju riječi kojima se pred drugima javno ‘hvalilo Boga’, govorilo o ‘veličanstvenim djelima Božjim’, te ‘zahvaljivalo Bogu’ zbog njegovog milosrđa i dobrote koju je iskazao grešnim ljudima. Na različitim jezicima su izgovarane molitve i zahvale te pjevalo hvalospjeve Jehovi (vidi Dj 2:4,11; 2:47; 10:46; 1.Ko 14:16,17). Prisutni su to mogli samo slušati i diviti se čime su bili navedeni da i oni hvale Boga. Pogledajmo kako je to izgledalo na dan Pedesetnice.

Nakon što ih je sveti duh navodio da govore različitim jezicima, apostoli, (a možda još neki muževi iz Galileje) su među prisutnima, najvjerojatnije u nekom radosnom zanosu, hvalili Boga. Međutim oni nisu propovijedali i poučavali prisutno mnoštvo ljudi koji su samo htjeli vidjeti i čuti što se to čudno dešava. Apostoli se njima nisu obraćali osobno, nego su bili navedeni da svaki od njih govori nekim jezikom ‘kako im je duh davao da govore’. To što su svaki od njih govorili različitim jezicima je mnoge prisutne ‘zbunjivalo’ jer je svatko od stranaca mogao prepoznati svoj jezik kojim su oni ‘hvalili Boga’, a ne propovijedali.

Mnoštvo ljudi iz najmanje petnaest različitih jezičnih područja su čuli na svom jeziku kako ovi učenici iz Galileje ‘njihovim jezicima govore o veličanstvenim djelima Božjim.’ Mnogi “su bili izvan sebe i zbunjeno su jedan drugog pitali: ‘Što bi to moglo biti’“. Drugi koji su samo čuli žamor različitih jezika su se rugali da su oni vjerojatno pijani. Sve nam to govori da učenici tada nisu propovijedali na različitim jezicima, nego da su samo pred drugima javno izražavali ‘hvalu Bogu’ kojeg su ‘veličali’ zbog svega što je učinio.

Sjetimo se da su apostoli i prije ovoga ‘stalno bili u hramu blagoslivljajući i hvaleći Boga’ što su vjerojatno činili i ostali Židovi. Apostoli su se među njima isticali i vjerojatno su ih mnogi upoznali znajući da su oni Galilejci. No, sada su apostoli pred drugima 'hvalili Boga' na različitim jezicima tako da su to svi mogli primijetiti budući da do tog dana nisu tome svjedočili. Mnoštvo prisutnih je to samo slušalo i čudilo se onome što su vidjeli, što je bilo dovoljno da obrate pažnju onome što su trebali s pažnjom čuti od apostola. Tek nakon što su se neki počeli rugati da su se ‘napili slatkog vina’, apostol “Petar je ustao s jedanaestoricom“ i stao u njihovu obranu rekavši: “Ovi ljudi nisu pijani“. Zatim je dao temeljito svjedočanstvo te im je na kraju rekao:

“Toga je Isusa Bog uskrsnuo, čemu smo svi mi svjedoci. Dakle, budući da ga je Bog, Otac, uzvisio i dao mu da sjedi njemu zdesna i da je od njega primio obećani sveti duh, izlio je na nas taj duh, kao što vidite i čujete.“ (Dj 2:13-15, 32,33)

Zanimljivo je da je Petar tek tada svim prisutnima dao ‘temeljito svjedočanstvo’ ali samo na hebrejskim jezikom kojeg su manje više poznavali svi ti raseljeni Židovi koji su živjeli izvan svoje domovine. Nije im govorio različitim jezicima. Zato je započeo svoj govor riječima:

“Ljudi, Judejci i svi što živite u Jeruzalemu...“ (Dj 2:14)

Nakon što su Židovi na hebrejskom jeziku čuli Petrovo temeljito svjedočenje,

“probolo ih je u srcu pa su rekli Petru i ostalim apostolima: Ljudi, braćo, što trebamo činiti?“ (Dj 2: 37)

Ovaj izvještaj samo potvrđuje da su svi prisutni dobili svjedočanstvo na hebrejskom jeziku, a ne na različitim jezicima kojima su učenici veličali i blagoslivljali Boga. To što su Kristovi učenici svoje hvale Bogu izražavali na različitim jezicima je samo privuklo pažnju na njih kao posebnu grupu, nakon čega je apostol Petar iskoristio priliku i prisutnima dao temeljito svjedočanstvo (Dj 2:40). Stoga je razvidno da oni koji su imali dar govorenja jezicima nisu propovijedali tim darom, nego su s tim darom bili znak nevjernicima da obrate pažnju dobroj vijesti koju su propovijedali apostoli, a kasnije i drugi imenovani propovjednici. Da je to tako, pogledajmo što Biblija govori o tom daru i onima koje je sveti duh navodio da govore jezicima.

Dar govorenja jezicima su neki učenici uglavnom koristili u skupštini među svojom duhovnom braćom čak i onda kad na sastanku ne bi prisustvovao niti jedan nevjernik. Ukoliko ne bi bilo prevodioca onda dotični ‘nisu govorili ljudima, nego Bogu i sebi’. Onaj tko je govorio stranim jezikom je mogao biti potaknut ‘da po duhu govori svete tajne’ do kojih nije došao svojim proučavanjem Božje riječi, tako da ‘njegov um nije sudjelovao u tome’, nego je to činio dar duha koji je djelovao kroz tu osobu. Nešto slično je doživio prvi kralj Šaul kada je “duh Božji došao na njega te je usred njih stao govoriti u proročkom zanosu“ bez da je njegov um svojevoljno u tome sudjelovao i to je trajalo kratko kao svjedočanstvo njemu i drugima da je s njim pravi Bog (1.Sa 10:5-13). Prema tome, onaj tko je imao dar duha da govori stranim jezicima nije automatski imao zadatak da propovijeda i poučava. Da bi netko mogao propovijedati i poučavati on bi trebao to činiti ‘svojim umom’, odnosno trebao je po ljubavi, vjeri i duhovnosti biti iznad tog dara govorenja stranim jezicima (1.Ko 14:14-19). Trebao bi imati i potpunu spoznaju i biti upućen u svete tajne. Stoga je dar govorenja jezicima imao samo djelomičnu svrhu (1.Ko 13:1,8,9).

Isusovi učenici koji su dobili taj dar, nisu ga mogli koristiti za propovijedanje. To što su neki mogli pred svojim sugrađanima i rodbinom veličati Boga na jeziku kojeg nisu učili, je bio samo znak nevjernicima da obrate pažnju dobroj vijesti. No, ukoliko su taj dar koristili u skupštini u kojoj nije bilo stranaca, oni su time mogli samo “izgrađivali sebe“ ali nisu mogli s tim darom biti postavljeni da poučavaju druge u skupštini (vidi Dj 10:44-48; 1.Ko 14:2,4,22,28). To ih je razlikovalo od apostola i braće koja su postavljeni da propovijedaju i poučavaju kao Isusovi zastupnici, a koji su darove duha uglavnom koristili kako bi nevjernicima skrenuli pažnju na dobru vijest, a braću  izgrađivali u vjeri i spoznaju.

Što je s ‘proricanjima’? Oni koji su ‘proricali’ pomoću svetog duha, nisu propovijedali ili vodili diskusije s nevjernicima, nego su - kako kaže izvještaj - ‘svojim govorom izgrađivali, hrabrili i tješili ljude’ i ‘izgrađivali skupštinu’ ‘pomoću nebeskih objava, znanja, proročanstava i pouke’. Stoga je Pavle rekao da je dar proricanja bio ‘znak vjernicima’ koji su se uvjeravali u istinitost Božje riječi, dok je dar govorenja jezicima bio ‘znak nevjernicima’ da prihvate činjenicu da je pravi Bog na Isusovoj skupštini i njegovim učenicima (1.Ko 14:3,4,6,22). Kao što je Isus svetim duhom ovlastio svoje apostole da propovijedaju, poučavaju i vode skupštinu, tako je koristio sveti duh kako bi njegovi ostali učenici pomagali jedni drugima da se učvrste u vjeri. Iako je među učenicima bilo onih koji su mogli govoriti jezicima i proricati, to ih nije postavljalo u isti rang s apostolima koji su imali zapovijed od Krista da propovijedaju, poučavaju i čine učenike. To je razvidno iz onoga što su apostoli rekli ostalim učenicima:

“Nije pravo da mi [apostoli] ostavimo riječ Božju kako bismo dijelili hranu. Stoga, braćo, pronađite među sobom sedam ljudi na dobrome glasu, koji su puni duha i mudrosti, da ih postavimo nad ovim poslom, a mi [apostoli] ćemo se posvetiti molitvi i poučavanju o riječi Božjoj.“(Dj 6:2-4)

Očito je da su samo apostoli posvetili propovijedanju i poučavanju. Oni svoje duhovne aktivnosti nisu željeli ostaviti zbog drugih manje važnih obaveza. Zato su tražili da te obaveze preuzmu neki među braćom koja nisu bila u istom rangu poput njih, ali koja su bila ‘puna duha’. Zato je moguće je da su ta ‘sedmorica’ izabranih učenika bila ‘među braćom’ koja su s apostolima pomazana svetim duhom u toj ‘punoj mjeri’ da se na njima mogla temeljiti skupština (vidi Mt 23:34). Broj ‘sedam’ je ‘deseti dio’ (‘desetina’) od ‘sedamdeset’ (Isusovih izabranih evanđelizatora) tako da ne možemo govoriti o slučajnosti svih ovih brojeva koji nam pomažu u donošenju ovakvih zaključaka. Ovaj broj ‘sedam’ je očito bio broj kojeg su apostoli uzeli prema teokratskom mjerilu Božje riječi (Ml 3:10; Ot 1:16,20; 11:13).

Osim toga, možemo zaključiti da su sva braća iz te grupe ‘proroka, mudraca i učitelja’ u određenoj mjeri sudjelovali s apostolima u ‘govorenju riječi Božje’ pred novim obraćenicima (Dj 4:23,31). No, ova ‘sedmorica’ koja su ‘izabrana među njima’ su bili i ‘puni mudrosti’, tako da su mogli preuzeti i dodatne odgovornosti kako bi pomagala novima oko njihovih tjelesnih potreba. No, oni nisu morali prestati sa ‘govorenjem Božje riječi’, ali su na sebe mogli preuzeti tu obavezu jer nisu imali tako veliku odgovornosti koju su imali apostoli. Nakon što su apostoli položili ruke na ovih sedam učenika kako bi ih postavili nad ostalom braćom, oni su očito dobro izvršili zadatak nad kojim su postavljeni (Dj 6:2,3,6). To je neke od njih osposobilo da se stave na raspolaganje u još većoj mjeri kao suradnici apostolima u djelu propovijedanja i poučavanja, tako da su oni bili među prvim evanđelizatorima Kristove skupštine koji su počeli javno djelovati poput apostola, a što je bilo potvrđeno svetim duhom.

Nakon izabiranja ove ‘sedmorice’ na koje je duh djelovao u još većoj mjeri, se po prvi put spominje netko tko nije bio apostol a mogao je kao i oni ‘činiti čuda i znamenja’ među narodom. To je bio ‘Stjepan’, jedan od te ‘sedmorice’ koji je u Jeruzalemu počeo poput apostola javno govoriti i objavljivati dobru vijest o Kristu (Dj 6:5-10). Zbog svog javnog propovijedanja je uhvaćen, krivo optužen i ubijen, nakon čega je ‘nastao velik progon skupštine u Jeruzalemu, pa su se svi osim apostola raspršili po krajevima judejskim i samarijskim’ (Dj 8:1-3). Ne možemo govoriti da su kršćani iz Jeruzalema pobjegli. Oni su se vjerojatno pritajili kao i apostoli, dok su oni iz dijaspore i okolnih mjesta, a koji su došli u Jeruzalem na blagdan, pobjegli i raspršili po svojim mjestima.

To progonstvo je dovelo do toga da su ‘učenici koji su se raspršili objavljivali dobru vijest, riječ Božju, svud kud god su prolazili’ (Dj 8:4). Međutim ovi koji su se raspršili nisu bili poslani da propovijedaju dobru vijest po nekom dobivenom nalogu ili zadatku. To nas podsjeća na slične situacije kada su mnogi Isusovi učenici i drugi ljudi po cijeloj Judeji proširili glas o Isusu kao velikom proroku iako nisu bili ovlašteni i poslani od Krista da propovijedaju (Lk 7:11,16,17). Tako su i ovi učenici ‘širili glas’ o svemu onome što su vidjeli i čuli, čime su ujedno neformalno objavljivali dobru vijest, ali nisu činili čuda i znamenja kojima bi potvrđivali da su bili ovlašteni evanđelizatori (Dj 2:33; 14:3). Oni su samo bili potaknuti da govore o onome što su čuli i vidjeli, tj. da ’objavljuju veličanstvene stvari‘ koje je Bog preko Krista učinio u Jeruzalemu. Takvo objavljivanje nema istu težinu kao i ovlaštenje koje su imali izabrani ‘evanđelizatori’ poput Filipa.  

Dok se za ove učenike kaže da su se zbog progonstva ‘raspršili’, za Filipa se to ne kaže. Izvještaj kaže:

“Tako je Filip otišao u grad Samariju i počeo im propovijedati Krista. A mnoštvo je jednodušno i pozorno pratilo ono što je govorio Filip, slušajući ga i gledajući čuda koja je činio. (...) No kad su povjerovali Filipu, koji je objavljivao dobru vijest o kraljevstvu Božjem i o imenu Isusa Krista, krštavali su se muškarci i žene.“ (Dj 8:5,6,12)

Filip je, kao i Stjepan, bio jedan od ‘sedmorice’ koje su apostoli bili postavili za službu nad drugim učenicima. Njemu je poslije toga sveti duh također dao da čini čuda i odvažno govori pred mnoštvom ljudi koji su ga pozorno pratili i slušali što govori i čini. Budući da su apostoli ostali u Jeruzalemu, oni su u toj situaciji najvjerojatnije poslali Filipa da on ode u Samariju i da tamo propovijeda, čini učenike i krštava ih. No, ako ga nisu poslali apostoli, onda je to najvjerojatnije učinio Isus preko svetog duha. Zato se za Filipa kaže da je ‘otišao u Samariju’, čime se aludira da je to učinio po nekom dobivenom zadatku. To nas podsjeća na apostola Pavla i Barnabu koji su po dobivenom zadatku skupštine u Antiohiji ...

“... poslani od svetog duha, otišli u Seleuciju, a odande su otplovili na Cipar. Došavši u Salaminu, počeli su objavljivati riječ Božju u židovskim sinagogama...“ (Dj 13:4,5)

Iako je u Samariji bilo učenika koji su pobjegli iz Jeruzalema, ipak se samo za Filipa naglašava da je u tom gradu ‘objavljivao dobru vijest o kraljevstvu Božjem’ čineći učenike koji su se zatim krštavali u vodi. Budući da je bio ovlašten da propovijeda i čini učenike, onda je bio ovlašten i da krštava čime je udovoljavao Isusovoj zapovijedi iz Mateja 28:19,20 (Dj 8:5,6,12; 8:38,40). Tako su on i drugi od duha postavljeni muževi bili među prvima koji su mogli činiti čuda, što ih je pred drugima predstavljalo kao ovlaštene ‘evanđelizatore’ koji su na sebe preuzeli zadatak kojeg je Isus najprije zadao svojim apostolima. Takvo ovlaštenje ih je odvajalo od drugih učenika koji su samo neformalno govorili i objavljivali dobru vijest, a koji nisu bili pod tom istom obavezom da ‘idu i čine učenike’, niti pod zapoviješću da ‘krštavaju i poučavaju učenike’ (Dj 6:8; 8:5-8).

Čuda i znamenja su trebala biti znak nevjernicima da su apostoli i ti ovlašteni muževi bili Kristovi zastupnici preko kojih je Bog potvrđivao poruku dobre vijesti. No oni su bili i znak vjernicima da je Isus među njima izabrao i postavio u službu neke od njih. Tada je očito sveti duh i darovi duha bili jasan pokazatelj tko među njima ima određeni zadatak ili službu, tako da je Isus na takav način svetim duhom s neba organizirao svoju skupštinu na zemlji (Dj 2:43; 5:12; 6:8; 8:5,13; 14:1-3; Ri 15:18,19). Nitko se nije mogao sam preporučivati kao apostol ili propovjednik jer su to bili službe koje su mogli izvršavati samo oni koje je Isus postavio, bilo osobno, bilo putem svetog duha ili preko svojih izabranih zastupnika koji su predvodili skupštine (2.Ko 10:8,12). Npr. starješine koji su bili proroci i učitelji nisu ujedno morali biti odvojeni za službu propovijedanja nevjernicima, ali su imali ovlaštenje da u svojoj skupštini izaberu neke sposobne muževe i da ih pošalju u tu službu. U početku je Isus preko svetog duha posredovao kako bi u skupštini postavio takvo pravilo po kojem će starješine moći uvijek među sobom i drugom sposobnom braćom birati, postavljati i slati nekoga u službu propovijedanja (Dj 13:1-3).

Oni muževi koji su bili izabrani među braćom su propovijedali i poučavali na način na koji je Isus činio. Zato u Kršćanskim spisima nemamo niti jedno njihovo iskustvo povezano sa propovijedanjem od kuće do kuće što je dovoljan razlog da posumnjamo u takvu metodu koju je nametnuo Watctower. Za razliku od toga Biblija je puna primjera i iskustava njihove javne služba propovijedanja koju su vršili na raznim javnim mjestima čime su slijedili Isusov primjer. No, propovijedanje od kuće do kuće zajednica Jehovinih svjedoka i dalje smatra apostolskom metodom propovijedanja. Iako nisam nikad želio dovesti u pitanje tu metodu, ipak sam bio primoran da to temeljito istražim i vidim što o tome govori Božja riječ.

Za Isusa se nigdje ne navodi da je propovijedao od kuće do kuće niti imamo bilo koje njegovo iskustvo koje bi to potvrdilo. Međutim, za apostole se navodi da su,

“... svaki dan u hramu i od kuće do kuće bez prestanka poučavali i objavljivali dobru vijest o Kristu Isusu“ (Dj 5:42, NS).

Što možemo zaključiti iz ove rečenice? Prvo što trebamo ovdje zapaziti je to što je javno objavljivanje dobre vijesti ‘u hramu’ stavljeno ispred službe ‘od kuće do kuće’. Takva javna služba nam kao takva nije nepoznanica jer je Biblija puna primjera takve službe koja se provodila pred okupljenim ljudima koji su slušali što govore Božji sluge u predvorjima hrama. Međutim, u kom smislu su apostoli koristili službu ‘od kuće do kuće’? Da li se ona dovodi u vezu sa propovijedanjem od kuće do kuće kakvog danas provode Jehovini svjedoci među ljudima? Da bi to razumjeli trebamo uzeti u obzir ono što se odvijalo tih dana u Jeruzalemu. Poznato nam je da su se u to kratko vrijeme u Jeruzalemu tisuće ljudi i žena krštavali jer u izvještaju stoji:

“Stoga su oni koji su svim srcem prihvatili ono što je govorio bili kršteni te se učenicima tog dana pridružilo oko tri tisuće duša. I posvetili su se apostolskom učenju, dijelili su među sobom sve što su imali, zajedno su jeli i ustrajno se molili.“ (Dj 2:41,42)

Nedugo nakon toga je u Jeruzalemu samo muškaraca koji su postali vjernici bilo oko pet tisuća (Dj 4:1-4). Što su apostoli trebali činiti kad se u tako kratkom vremenu krstilo tako puno osoba, a koji su tih dana boravili u Jeruzalemu i okolnim mjestima? Da li je logično misliti da su apostoli organizirano išli od kuće do kuće kako bi propovijedali vijest onim ljudima koji tih dana nisu dolazili u hram gdje su se oko apostola okupljali svi koji su željeli čuti dobru vijest, pa čak i mnogi znatiželjnici koji nisu povoljno reagirali? Ako je tako, kako su mogli znati tko od građana nije dolazio u hram kad je vjerojatno desetine tisuća njih čulo njihovo propovijedanje? Međutim, ako nisu propovijedali od kuće do kuće, da li su onda obilazili mnoge kuće u Jeruzalemu u kojima su boravili tek novokršteni vjernici kako bi ih poučavali u vjeri? Ovo drugo je logičnije.

Budući da apostoli nisu mogli znati u kojim kućama žive osobe koje još nisu čuli dobru vijest, niti gdje žive oni koji su čuli i krstili se, onda bi takvo propovijedanje od kuće do kuće bilo gubljenje vremena. Zašto bi propovijedali od kuće do kuće ako su prethodno tim istim ljudima tih dana već govorili o Kristu u hramu gdje su svi oni dolazili? Da su nakon propovijedanja u hramu mislili propovijedati i po kućama toga grada oni bi vjerojatno često nailazili na kuće mnogih koji su čuli i onih tek krštenih vjernika kojima je njihova duhovna pomoć bila potrebnija u tom momentu. Da li im je onda cilj bio ići po kućama kako bi takvim pretraživanjem kuća naišli na one pojedine ljude koji igrom slučaja nisu bili u hramu da čuju za dobru vijest ili im je bio cilj da idu po kućama kako bi poučili nove vjernike? Opet je ovo drugo logičnije, jer im je Isus rekao da ih najprije ‘krste’, a nakon toga ‘uče da drže sve što im je on zapovjedio’.

Osim toga, bilo bi nerazumno misliti da su apostoli postavili zadatak da oni i drugi ovlašteni evanđelizatori moraju kucati na svaka vrata toga grada jer su tih dana svojim javnim propovijedanjem već omogućili cijelom gradu da izravno i neizravno čuje dobru vijest tako da su im se svakodnevno ‘pridruživali’ tisuće građana i došljaka. To nije radio ni Isus niti je bilo tko od njih morao voditi evidenciju o kućnim adresama kako bi posjetili svaku kuću. Sjetimo se ponovno proroka Jone koji je cijeli dan hodao ulicama grada Ninive i objavljivao Božju osudu. On nije išao po kućama kako bi se uvjerio da li su svi oni čuli, ali je ipak glas o tome što je govorio na neizravan način došla do svih građana tako da su svi čuli.

Prema tome, ako netko od onih koji su živjeli u Jeruzalemu i okolici nije u to vrijeme izravno čuo ono što su apostoli propovijedali u hramu i na ulicama toga grada, to ne bi bio razlog da apostoli traže po kućama takve osobe i to u vrijeme kad su se zbog tolikog broja novih obraćenika trebali "posvetiti molitvi i poučavanju o riječi Božjoj" (Dj 2:47; 6:4). Ako su u hramu svakodnevno "provodili mnogo vremena“, kako izvještaj kaže, onda nisu ni mogli imati vremena da propovijedaju sistematski od kuće do kuće (Dj 2:46). Oni su svaki dan najprije odlazili u ‘hram’ kako bi javno propovijedali dobru vijest mnogim građanima Jeruzalema i mnogim došljacima koji su svoj smještaj našli kod domaćina toga grada. Novoobraćenici su željeli ostati neko vrijeme u Jeruzalemu kako bi od Isusovih apostola čuli daljnje pouke, a da bi to mogli svakodnevno su odlazili u hram gdje su apostoli javno propovijedali i pridobivali nove učenike.

Ako su apostoli javnim propovijedanjem svakodnevno pridobivali stotine vjernika, onda nije imalo smisla nakon javne službe u hramu ići ‘od kuće do kuće’ tražiti još neke pojedince koji tom prilikom nisu prihvatili dobru vijest i njih posebno uvjeravati da se pokaju i krste, pogotovo što nisu znali gdje ti pojedinci stanuju. To ne bi imalo smisla iz još jednog razloga. Naime, zbog velikog broja obraćenika, braća u Jeruzalemu i okolnim mjestima su prodavali polja i kuće kako bi podmirili troškove onih obraćenika koji su ostali još neko vrijeme u Jeruzalemu kako bi se utemeljila u vjeri (Dj 3:42,44,45).

Ako su ova braća pokazala toliku darežljivost da bi pomogla stranim obraćenicima da se što više pouče i učvrste u vjeri prije nego odu svojim kućama, onda apostoli ne bi pokazali ljubav i mudrost prema njima da su ono malo vremena koji im je ostajao, išli na slijepo tražiti i propovijedati Židovima ‘po njihovim kućama’, umjesto da obilaze one kuće u kojima su se učenici sastajali gdje su se mogli posvetiti ‘poučavanju’ svih tih novih obraćenika. To ne bi bilo obzirno ni prema onima koji su darežljivo davali toliki novac za nove, a koji su to činili kako bi apostoli tim obraćenicima posvetili svoje vrijeme da ih poučavaju ‘po kućama’ gdje su imali gostoprimstvo tamošnje braće (Dj 2:46; 4:33-35).

Sjetimo se da je Petar, nakon što je krstio Kornelija i cijeli njegov dom, bio pozvan da ‘ostane’ nekoliko dana’ s njima u kući kako bi ih još više učvrstio u vjeri (Dj 10:44-48). S tim razlogom su i apostoli najprije objavljivali  dobru vijest u hramu nakon čega su morali ići ‘po kućama’ novokrštene braće kako bi ih poučavali o Kristu. Možemo samo zamisliti kako su svi novi željeli čuti iz prve ruke od apostola sve ono što su oni doživjeli dok su bili s Isusom, a što nije bilo za širu javnost. Sjetimo se da je Isus rekao svojim apostolima:

“A pomoćnik, sveti duh, kojeg će Otac poslati u ime moje, on će vas poučiti svemu i podsjetiti vas na sve što sam vam ja rekao.“ (Iv 14:18-20,26)

Budući da ih je sveti duh ‘podsjetio’ na sve što im je Isus govorio, onda su Kristove riječi, koje mnogi nisu čuli, trebali objaviti svim tim novim učenicima i tako ih poučavati kao što bi ih sam Isus poučavao da je tom prilikom bio među njima.

Ovakvo logično postavljanje stvari u njihove okvire nam daje odgovor o tome što je mišljeno izrazom ‘po kućama’ ili ‘od kuće do kuće’. Uzmimo u obzir i to što se tisuće onih koji su tada postali vjernici nisu imali vlastito zajedničko mjesto okupljanja kako bi ih apostoli ‘poučavali’ u tako velikom broju. Poznato nam je da su se oni sastajali u hramu, ali i po grupama i to očito u mnogim privatnim ‘kućama’ u kojima je bilo moguće sastajanje tako velikog broja novih vjernika. O tome nam svjedoči slijedeći izvještaj:

“A svi koji su postali vjernici bili su zajedno i sve im je bilo zajedničko. (...). I svaki su dan jednodušno provodili mnogo vremena u hramu, te su zajedno jeli po domovima (grč. κατοϊκου) braće i s velikom radošću i iskrena srca uzimali hranu,  hvaleći Boga i uživajući naklonost svih ljudi. A Jehova im je svakodnevno pridruživao one koji su dolazili na put spasenja.“ (Dj 2:44-47)

Ovaj se izvještaj u cijelosti podudara s rečenicom iz Djela apostolskih 5:42 gdje stoji za apostole da su

“... svaki dan u hramu i od kuće do kuće bez prestanka poučavali i objavljivali dobru vijest o Kristu Isusu.“ (Dj 5:42)

Kao što vidimo, u oba izvještaja ima dosta podudarnosti. Između ostalog, dok su se vjernici sastajali po domovima braće, apostoli su po tim istim domovima poučavali braću. Kad povežemo obje rečenice onda vidimo da su vjernici zajedno sa apostolima svakodnevno provodili ‘mnogo vremena u hramu’, nakon čega su se sastajali ‘po kućama’ braće. Usporedimo ove rečenice i stavimo ih jednu uz drugu:

Ovakvo uspoređivanje nam pomaže u razumijevanju onoga što je rečeno u jednoj i drugoj prilici jer jedna izjava nadopunjava drugu. Zato možemo zapaziti da su apostoli išli ‘po domovima braće’ gdje su u tim manjim grupama oni i braća ‘lomili kruh’ kao obrok zajedništva i ‘hvalili Boga’ koristeći te prilike da prisutne ‘poučavaju o Božjoj riječi’. Lomljenje kruha ih je podsjećao na prilike kada je Isus zahvaljivao Bogu te lomio kruh i davao ga svojim učenicima i na takav način dijelio zajedništvo s njima što je postao običaj među kršćanima kojim su na zajedničkim sastancima simbolično dokazivali svoje zajedništvo s Isusom i drugim učenicima u obroku zajedništva. Budući da su apostoli ‘činili mnoga čuda i znamenja’ u narodu dok su propovijedali, svakodnevno su im se pridruživali novi vjernici. I tim novim vjernicima je tada bilo i te kako potrebno da ih apostoli posjete u njihovim ‘kućama’ gdje su se zajedno okupljali sa drugom braćom u vjeri. Tako je radio i Isus.

Sjetimo se da je tu metodu kasnije koristio i apostol Pavle. On je u ‘gornjoj sobi’ jedne kuće ‘držao govor’ ili propovijed onima koji su se ‘skupili na obrok’ zajedništva (Dj 20:7). Očito su se braća sastajala po kućama gdje su uz simboličan obrok zajedništva bili poučeni od apostola. Da bi mogli svima udovoljiti u njihovim duhovnim potrebama apostoli su morali ići ‘po domovima’ kako bi poučavali te grupe vjernika. Stoga je razumljivo to što se u mnogim prijevodima na tom mjestu ne spominje izraz ‘od kuće do kuće’ nego izraz ‘po domovima’ (po kućama) jer su apostoli

‘svaki dan u hramu i po kućama (grč. κατοϊκου) bez prestanka poučavali i objavljivali dobru vijest’.

No, zašto se neki prijevodi odlučuju za izraz ‘od kuće do kuće’, a ne ‘po kućama’? Pogledajmo kako je to objašnjeno u Stražarskoj kuli od 1.8.1991. na str 24.:  

”Svaki su dan u hramu i od kuće do kuće nastavili bez prestanka učiti i objavljivati dobru vijest o Kristu, Isusu“ (Djela apostolska 5:42, NW). Jehovini svjedoci često koriste ovaj i redak iz Djela apostolskih 20:20 da dokažu biblijski temelj za svoje propovjedničko djelo od vrata do vrata. Međutim, neki kritičari Jehovinih svjedoka iz Njemačke su prigovorili načinu na koji New World Translation prevodi te retke, tvrdeći da on pogrešno prikazuje izvorni grčki. Jesu li te tvrdnje pravovaljane? Nikako ne. Kao prvo, najmanje šest drugih prijevoda Biblije na njemačkom jeziku prevode te retke na isti način. Među njima su revidirana izdanja Zürcher Bibel i ”Novi zavjeti“ od Ruperta Storra, Franza Siggea i Jakoba Schäfera (revidirano od N. Adlera). S tim se slažu i mnogi engleski prijevodi. Njemački izučavatelj Hans Bruns opravdava svoj prijevod Djela apostolskih 5:42, ”od kuće do kuće“, i kaže: ”Prema izvornom tekstu, izgleda kao da su oni išli od kuće do kuće.“ Da, kat’ oíkon, izvorni izraz u tom retku, nije upotrijebljen u priloškom smislu (”u kući“) već u distributivnom smislu, doslovno značeći ”prema, (ili) po kući“. (Izraz u pluralu, kat’ oíkous, u značenju ”prema, (ili) po kućama“, nalazi se u Djelima apostolskim 20:20). Drugi izučavatelji, kao što je Heinz Schürmann, potkrepljuju distributivni prijevod tih izraza. Horst Balz i Gerhard Schneider, izdavači rječnika koji tumači Novi zavjet, kažu da taj izraz može biti preveden ”kuća nakon kuće“. Brojna engleska pomoćna djela na isti način objašnjavaju te retke. Tako je New World Translation još jednom izdržao napad kritičara. Što je još važnije, sasvim je jasno da postoji čvrst biblijski temelj za službu od kuće do kuće (Usporedi Matej 10:11-14; 24:14.). Jehovini svjedoci imaju prednost oponašati na tom području svoje uzore iz prvog stoljeća.“

U Stražarskoj kuli od 15.01.1991. stoji:

"Riječi ”od kuće do kuće“ u Djelima apostolskim 5:42 prijevod su izraza kat’ oikón. Ovdje se riječ kata΄ koristi u ”distributivnom“ (raspodijeljenom) smislu. Stoga je propovijedanje učenika bilo raspodijeljeno, raspoređeno od jedne kuće do druge.“ (str.11)

No da li je ovdje riječ o propovijedanju nevjernicima koji nisu čuli dobru vijest ili o poučavanju grupe vjernika i zainteresiranih u njihovim domovima? O kojim kućama je ovdje riječ i u koje su kuće apostoli ulazili? Bez obzira kako se sve može prevesti distributivni izraz ”prema, (ili) po kućama“, on u sebi ipak ne sadrži misao o ‘propovijedanju’ nevjernicima, već o ‘poučavanju’ vjernika koje je bilo raspoređeno ‘po kućama’ na način kako su izdavači gore navedenog rječnika približno preveli ‘kuća nakon kuće’. Sasvim je logično da se ovdje ne spominje izraz u priloškom smislu ‘u kući’ jer apostoli nisu ni mogli poučavali učenike samo u jednoj kući jer su se oni sastajali u mnogim kućama koje su neki učenici stavili na raspolaganje apostolima i ostalim vjernicima. Iz konteksta i samih događaja tih dana je razvidno da su apostoli, ‘nakon’ što su održali propovijed i poučavali nove obraćenike u jednoj ‘kući’ u kojoj su se sakupili, bili primorani otići u drugu ‘kuću’ gdje se nalazila druga grupa obraćenika koja je također očekivala njihovu propovijed i duhovnu pouku.

Izraz ‘kuća nakon kuće’ ne mora imati doslovno značenje o prelaženju iz jedne kuće u susjednu drugu kuću. Npr. kad bi netko rekao da su apostoli došli u njegovu ‘kuću nakon što su bili u nekoj drugoj kući’ onda bi se ta druga ‘kuća’ mogla nalaziti u nekoj drugoj ulici pa čak i na sasvim drugom kraju grada. U svakom slučaju se izvorni izraz u distributivnom smislu, doslovno značeći kat’ oíkous - ‘po kućama’,  može prevesti upravo na takav doslovan način jer u sebi sadrži misao o poučavanju putem držanja propovijedi kojeg su apostoli tada vršili po domovima okupljenih vjernika.

Gore navedeni članak iz Stražarske kule daje prednost izrazu ‘od kuće do kuće’ jer taj izraz koriste i još neki prijevodi, no u članku se ne navodi da je Zajednica ili bilo tko drugi pokušao pobijati izraz ‘po kućama’ kojeg koriste mnogi drugi prijevodi, a kojeg također opravdavaju drugi biblijski izučavatelji i prevoditelji. No, ako Biblijski prijevod ‘New World Translation’ može izdržati napad onih koji tvrde da on izrazom ‘od kuće do kuće’ pogrešno prikazuje izvorni grčki, ali zato smatram da Watchtower ne može izdržati ovu argumentaciju u vezi svog tumačenja spomenutih stavaka, jer se navedeni stavci uopće ne odnose na propovijedanje nevjernicima od kuće do kuće, tako da ih vodeće tijelo ne može ni koristiti kao biblijski temelj za način propovijedanja kojeg oni traže od svojih članova. 

No, da bi stvari razjasnili do kraja trebamo istražiti grčki tekst i vidjeti što nam on govori o svemu ovome. Primijetili smo da u se u gornjem izvještaju govori da su se braća zajedno okupljala u hramu, ali i ‘po domovima’.

“I svaki su dan jednodušno provodili mnogo vremena u hramu, te su zajedno [lomili kruh] po domovima (grč. κατοϊκου) braće...“ (Dj 2:46)

Ako bi se u ovoj rečenici distributivni izraz ‘kata’, preveo na način kako se preveo u Djelima apostolskim 5:42 i 20:20, onda bi dobili dojam da su svi vjernici kao velika grupa, ‘zajedno jeli kruh od kuće do kuće’, odnosno da su oni svaki put jeli tj. lomili kruh zajedništva u drugoj kući, prelazeći tako iz jedne kuće u drugu, što naravno ne bi imalo smisla. No kad se kaže da su apostoli sa braćom ‘zajedno lomili kruh po kućama’ onda dobivamo dojam da su se po kućama sastajale grupe vjernika koje su apostoli posjećivali i s kojima su zajedno jeli kruh dok su ih poučavali.

Na sličan način se može dobiti krivi dojam kad se u izvještaju iz Djela apostolskih 5:42, u vezi poučavanja kojeg su vršili apostoli, izraz ‘po kućama’ prevede sa izrazom ‘od kuće do kuće’. Umjesto da imamo sliku o tome kako su apostoli poučavali grupe učenika koji su se zajedno sastajali i lomili kruh ‘po kućama’, nama se želi stvoriti slika o tome kako su oni doslovno išli od jedne kuće do druge susjedne kuće. Pogledajmo ta dva primjera i vidjet ćemo da nije bilo potrebe izraz ‘po kućama’ ili ‘po domovima’ zamijeniti s izrazom ‘od kuće do kuće’:

Interlinearni prijevod grčkog teksta na engleski jezik na oba mjesta koristi izraz ‘κατ οϊκου’, što se na engleski jezik prevodi s ‘according to houses’, a na hrvatski: ‘po kućama’ ili ‘po domovima’. Taj se slični grčki prijedlog ‘κατά’, kojeg se u ‘Novi svijet prijevodu’ također prevodi na engleski sa ‘according’, koristi i u Djelima apostolskim 15:21 i Titu 1:5, u izrazu: ‘po gradovima’, a ne ‘od grada do grada’ kako je to prevedeno u Luci 8:1 (Lk 8:1; usporedi Dj 15:21; Tit 1:5).

Izraz ‘od grada do grada’ je prijevod grčkog teksta ‘άπό πόλεως είς πόλιυ’, a nalazi se samo u Mateju 23:34. Ovaj primjer nam može samo poslužiti da ustvrdimo kako pisac Luka (u Luci 8:1 i Djelima apostolskim 2:46, 5:42 i 20:20), nije koristio prijedloge ‘od’(άπό) i ‘do’ (είς) kako bi napisao ‘od kuće do kuće’, ili ‘od grada do grada’ već samo prijedlog ‘po’ (κατ) u svom izrazu ‘po kućama’ (κατ οϊκου) ili ‘po gradovima’. Iako izrazi ‘po kućama’ i ‘od kuće do kuće’ mogu imati slično značenje, lako je zaključiti da nije bilo potrebe jedan izraz zamijeniti s drugim izrazom kako bi se dobio smisao koji više odgovara unaprijed stvorenoj slici prelaska iz jedne u slijedeću susjednu kuću. Stoga je zanimljivo da mnogi prijevodi Biblije umjesto izraza ‘od kuće do kuće’ ispravnije prevode grčki izraz ‘κατ οϊκου’ koji se na engleski jezik prevodi izrazom ‘according to houses’, a na hrvatski ‘po kućama’.

Ako prevodioci Biblije ‘Novi svijet prijevoda’ nisu imali razlog da u Djelima apostolskim 15:21 i Titu 1:5 izraz ‘po gradovima’ prevedu izrazom ‘od grada do grada’, koji se u tom obliku nalazi u Mateju 23:34, onda nisu imali ni razloga da doslovni izraz ‘po kućama’ u Djelima apostolskim 5:42 i 20:20, prevedu s zamjenskim izrazom ‘od kuće do kuće’ kojeg u tom izričaju nema nigdje u Bibliji.

Zato se postavlja pitanje: Ako se u Djelima apostolskim 2:46 grčki izraz ‘κατ οϊκου’ prevodi ‘po domovima’, ili ‘po kućama’, zašto se taj isti izraz kojeg je Luka u istoj knjizi koristio u 5:42 i 20:20 nije preveo na isti način nego s zamjenskim izrazom ‘od kuće do kuće’? Da li su prevodioci Biblije ‘Novi svijet prijevoda’ tim načinom izražavanja zaključili da se njime može puno lakše dokazati da je metoda propovijedanja Jehovinih svjedoka utemeljena na službi ‘od jedne kuće do susjedne kuće’? Očito da je to slučaj špekulacije biblijskim tekstom. Naime, ukoliko se bez ikakvih stvarnih dokaza tvrdi da su apostoli i prvi kršćani propovijedali tako što su obilazili svaku kuću u nekom mjestu, onda se izrazom ‘od kuće do kuće’ može lakše stvoriti dojam da su apostoli zaista ‘prelazili’ iz jedne kuće u slijedeću susjednu kuću, odnosno da su išli ‘od vrata do vrata’ kako bi objavili dobru vijest ljudima iz svijeta (usporedi Lk 10:7). Takvim prevođenjem grčkog teksta se dobiva pogrešan dojam, ali se zato postiže cilj onih koji su takvim prevođenjem željeli podupirati svoju tezu o propovijedanju od kuće do kuće i od vrata do vrata među nevjernicima. Watchtower je takvom manipulacijom gornjih biblijski stavaka najprije uveo službu kolportera kako bi što efikasnije raspačavao svoje publikacije (više o tome kasnije).

Međutim, s grčkim izrazom ‘κατ οϊκους’ koji se ispravno prevodi sa ‘po kućama’ ili ‘po domovima’ se ne dobiva takav dojam, pogotovo kad iz konteksta utvrdimo da se taj izraz dovodi u vezu s ‘poučavanjem’ putem držanja propovijedi kojeg su apostoli provodili ‘u privatnim kućama’ (Dj 2:46; NSbiC-2), gdje su se sastajale grupe kršćana. Prema tome, izraz ‘po kućama’ se ne dovodi u vezu sa ‘prelaženjem’ iz jedne kuće u drugu susjednu kuću u smislu propovijedanja nevjernicima, nego s posjećivanjem i poučavanjem braće koja su se zajedno sastajala ‘po mnogim kućama’. To je u skladu s Isusovom zapovjedi kad je rekao apostolima da ‘idu i čine učenike, krsteći ih i učeći ih da drže sve što je zapovjedio” (Mt 28:19,20). Isus je ovdje najprije spomenuo ‘krštenje’ novih učenika, a zatim njihovo ‘poučavanje’ kako bi se usavršili u vjeri, ljubavi i spoznaji. Upravo je to bio slučaj sa svim tim tisućama novokrštenih osoba koji su čuli dobru vijest u hramu te se sastajali ‘po kućama’ gdje su se nakon svog krštenja posvećivali ‘apostolskom učenju’ (Dj 2:42). To znači da su im apostoli na tim zajedničkim sastancima, kroz držanje propovijedi u mnogim kućama, kao što je to činio Isus, objavljivali Božju riječ i iznosili poučne i izgrađujuće govore.

‘Objavljivati’ u osnovi znači prenijeti Božju riječ ne samo onima koji je po prvi put trebaju čuti kako bi se obratili Bogu nego i onima koji još nisu čuli sve što od njih Bog traži i zahtijeva. ‘Poučavanje’ uključuje temeljitije i detaljnije informacije za one koji su se već pokajali, obratili i krstili. U tu svrhu su apostoli i druga braća držali propovijedi i govore na temelju Pisma. Iako su apostoli ‘poučavali’ braću po kućama i objavljivali im dobru vijest, oni su to činili i u hramu među Židovima gdje su se braća u velikom broju također okupljali sa apostolima. To su bili njihovi javni sastanci jer nisu imali svoja vlastita mjesta okupljanja. Tako je radio i Isus kojega je na javnim mjestima slušalo mnoštvo ljudi a koji bi se u određenom momentu obraćao samo apostolima i učenicima kako bi samo njima objavio dobru vijest i zatim ih poučavao (Dj 5:20; Mt 26:55; Lk 6:17,20). Na sličan način i Svjedoci dobivaju pouku na svojim sastancima koji su otvoreni za javnost, tako da i drugi ljudi mogu čuti Božje riječi kojom se oni poučavaju (5.Mo 30:11-14).

Kad znamo da su na Pedesetnicu apostoli najprije dali ‘temeljito svjedočanstvo’ koje je potaknulo prisutne da se pokaju i krste, onda je bilo razumljivo da je nakon njihovog krštenja uslijedilo temeljitije poučavanje i to po kućama. Prema tome, čak i da se prihvati izraz ‘od kuće do kuće’ on sada dobiva sasvim drugo tumačenje, jer se može reći da sa apostoli poučavali ‘od kuće’ u kojoj se nalazila jedna grupa učenika ‘do kuće’ u kojoj se nalazila druga grupa učenika i tako redom dok nisu obišli sve kuće u kojima su se braća sastajala kako bi primili pouku od apostola. No izraz ‘po kućama’ (‘κατ οϊκου’) je prikladniji i u skladu s kontekstom jer nam daje uvid u način kako su apostoli organizirali poučavanje tih obraćenika. Budući da se grčka riječ kata΄ koristi u ‘distributivnom’ (raspodijeljenom) smislu onda je poučavanje učenika bilo raspodijeljeno, raspoređeno od jedne kuće do druge. Naime, da bi mogli poučiti to silno mnoštvo učenika, onda su se apostoli, nakon što su sa učenicima svi zajedno bili u hramu, vjerojatno raspodijelili i razdvojili kako bi svaki od njih otišao u različite kuće gdje su se sastajala braća. Tako su apostoli i kao grupa i kao pojedinci mogli ići ‘po različitim kućama’. Ako tog dana ne bi posjetili sve grupe, onda bi se slijedećeg dana ponovno razdvojili i otišli u druge kuće gdje su se sastajale druge grupe vjernika. Kasnije su neke od tih kuća postale prikladna mjesta u kojima se okupljala skupština u Jeruzalemu.

Iz svega ovoga je lako zaključiti da nam uvid u grčki tekst i povijesni kontekst pomaže u rasvjetljavanju dileme o tome kako su apostoli ‘propovijedali i poučavali’ u Jeruzalemu. Ovakvim postavljanjem stvari u njihove povijesne okvire i u kontekst onoga što je mišljeno, rečeno i zapisano u Bibliji mi dolazimo do zaključka da Isus, apostoli i drugi evanđelizatori onog vremena nisu propovijedali ‘od jedne kuće do druge kuće’ s ciljem da nevjernicima na takav način objave dobru vijest. Njihovu službu ‘po kućama’ možemo samo dovoditi u vezu sa ‘poučavanjem’ krštenih i novozainteresiranih osoba u njihovim privatnim kućama.

S druge strane njihovo propovijedanje se može dovoditi u vezu samo sa njihovim javnim djelovanjem zbog kojeg su privukli na sebe pažnju vjerskih vođa. Uznemireni slobodom govora Petra i Ivana, zapovjedili su toj dvojici apostola da prestanu propovijedati. Takvu zabranu nisu dali ostalim kršćanima što nam također pokazuje da ostali nisu javno istupali poput apostola. Ova dvojica apostola su im odgovorili:

”Mi (apostoli) ne možemo prestati govoriti o onome što smo vidjeli i čuli.“

Nakon što su Petru i Ivanu zaprijetili i oslobodili ih, njih su dvojica otišla k svojoj braći i svi su se zajedno pomolili Bogu. Hrabro su ga zamolili:

”Daj svojim slugama da i dalje sa svom odvažnošću govore tvoju riječ.“ (Dj 4:13,20,29)

Ova odvažnost koju su tražili je bila potrebna upravo njima apostolima da ‘i dalje govore’ (Dj 4:31). Zato su u molitvi tada tražili da Bog njima kao ‘svojim slugama’ da hrabrost u toj službi. Ta je molitva bila u skladu s Božjom voljom, što je postalo očito jer su upravo oni u skladu sa spomenutom molitvom ‘s velikim uspjehom svjedočili o uskrsnuću Gospodina Isusa’ (Dj 4:33), i ‘činili mnoga čuda i znamenja u narodu’ (Dj 5:12). Nakon što su bili uhapšeni i zatvoreni, jedan ih je anđeo na čudesan način oslobodio. Rekao im je:

”Idite i, kad stanete u hramu, govorite narodu sve riječi o ovom životu. Čuvši to, u svanuće su ušli u hram i počeli poučavati.“ (Dj 5:18-21a)

Kao što je i Isus prije svog uzašašća rekao svojim apostolima ‘idite’, tako je to ponovno učinio preko ovog anđela tražeći od njih da ‘idu u hram’ (Mt 28:19). Zašto taj anđeo nije od njih tražio da idu govoriti narodu Božju riječ ‘od kuće do kuće’? Vjerojatno zato što to nije Isus nikada tražio niti je to bila metoda koju je on koristio u službi propovijedanja. To je samo još jedan dokaz i potvrda da su samo apostoli tih dana propovijedali, a kasnije i drugi ovlašteni evanđelizatori i da Židovima nisu propovijedali po kućama nego samo na javnim mjestima.

Nakon javne službe ‘u hramu’ kada su svim prisutnima iznosili vijest o Kristu, apostoli su išli ‘svaki dan po kućama’, s jednim određenim razlogom, a to je da ‘poučavaju’ nove u njihovim privatnim kućama i u mnogim kućama u kojima su se sastajali po grupama. Jedna od kuća gdje su se kršćani sastajali je bila ‘kuća Marije, majke Ivana zvanog Marko’ (Dj 12:12). Takav način ‘javnog’ objavljivanja dobre vijesti i poučavanja zainteresiranih ‘po kućama’ je identično metodama Isusa Krista koji je objavljivao dobru vijest široj javnosti i to na javnim mjestima gdje se većina njih okupljala. Nakon toga bi odlazio u kuću gdje bi boravio i tu bi poučavao one koji bi se okupljali oko njega ili bi prihvaćao pozive u kuće novih učenika gdje bi uživao njihovo gostoprimstvo, a gdje bi se također za stolom i oko njega okupljali svi oni koji su željeli da ih on poučava (Mt 9:9-14; 10:6; Lk 5:17; 19:5,10; Ez 34:16).

Samim tim se podrazumijeva da je ‘poučavanje’ koje su apostoli tada provodili ‘po kućama’ bilo usmjereno na one koji su već postali vjernici (Dj 5:42). Stoga nema nikakvog razloga tumačiti da su apostoli po primjeru Isusa Krista u Jeruzalemu propovijedali ‘od jedne kuće do druge kuće’ s namjerom da takvim vidom službe objavljuju dobru vijest nevjernicima kako bi ispunili svoj zadatak da šire evanđelje. Iako se i na takav način može širiti evanđelje, to očito nije bila apostolska metoda, koja bi imala prioritet ispred javnog propovijedanja. Budući da su apostoli prije svega ‘javno’ objavljivali vijest onda je to bila njihova metoda kojom su u potpunosti ‘zastupali Isusa Krista’ slijedeći njegov primjer i primjer ranijih proroka. To je razlog zašto u Bibliji nemamo nigdje uputu o propovijedanju od kuće do kuće pa čak niti nijedno iskustvo iz takvog načina propovijedanja. Takvoj metodi se nije davala važnost niti se ona zahtijevala od ovlaštenih propovjednika. To ćemo također moći zaključiti nakon što analiziramo metodu propovijedanja koju je koristio apostol Pavle i još neki poznati propovjednici tog vremena.

Metode propovijedanja apostola Pavla

Apostol Pavle je bio pozvan za evanđelizatora od samog Isusa Krista koji ga je ovlastio da propovijeda i Židovima i neznabožačkim narodima. Prema izvještaju iz Djela apostolskih 20:20,21, na kraju svoje službe je rekao braći u Efezu:

“I (vama vjernicima) ništa korisno nisam propustio

(1a) reći vam i (2a) poučavati vas (1b) javno i (2b) od kuće do kuće (‘κατ οϊκους’ - po kućama).

(Nego sam) temeljito (sam) svjedočio i Židovima i Grcima (tj. njima nevjernicima)

o pokajanju pred Bogom i o vjeri u našeg Gospodina Isusa“ (Dj 20:20,21).

Ako analiziramo Pavlove riječi onda ćemo vidjeti da se on obraća braći (osobna zamjenica: 'vas', 'vama'), te da on svoju službu dijeli na obraćenike tj. na braću kojima je javno i po kućama govorio i poučavao ih, te im usput spominje i nevjernike kojima je svjedočio tražeći od njih da se pokaju i obrate “našem Gospodinu“ čime je ispunio svoju dužnost prema jednima i drugima. Stoga drugi dio koji se razlikuje od prvog ne možemo povezati kako je to učinjeno u gornjem citatu, jer se onda dobiva dojam kao da je riječ o jednoj grupi. Poveznica “nego sam…“ (kojeg sam precrtao) nije doslovni prijevod tako da drugi prevodioci taj drugi dio odvajaju i prevode na slijedeći način 

• “… upozoravao sam Židove i Grke ….“ (Jeruzalemska Biblija)
• “… moje svjedočenje pozivaše i Židove i Grke…“ (Tomislav Dretar)
• “… Zaklinjući Židove i neznabošce,….“ (Ivan Šarić).
• “… Svjedočeći i Jevrejima i Grcima ….“ (Daničić-Karadžić)

Ovako možemo raspoznati da je nevjernicima, (Židovima i Grcima), svjedočio javno u prilikama kada su među prisutnima bili zajedno i vjernici i nevjernici, kao što je to radio i Isus Krist. Naime, Isus je često pred narodom govorio svojim učenicima i poučavao ih dok je istovremeno dobru vijest propovijedao i ostalima koji su ga došli slušati. Apostoli su kasnije u hramu propovijedali i koristili priliku da poučavaju učenike javno pred narodom koji je dolazio čuti dobru vijest. Pavle je u tim prilikama također pred narodom poučavao braću i nove obraćenike. Svojoj braći je rekao:

• “vama sam govorio i poučavao vas javno (pred narodom) i po kućama“,
• a njima sam “svjedočio o pokajanju pred Bogom i o vjeri u našeg Gospodina Isusa“.

Imajući to u mislima možemo reći da je Pavle svoju službu prema obraćenicima provodio javno i po kućama. On se njima direktno obraća i kaže:

Analizom gornjeg teksta se može raspoznati da je Pavle svoju službu podijelio na dvije aktivnosti. Jedna je propovijedanje, a druga poučavanje. Te dvije službe je obavljao na dva načina:

1) "javno“ i

2) "po kućama“.

Izraz ‘reći vam’ se može odnositi na Pavlovo ‘sijanje’ sjemena dobre vijesti u srca braće i novih obraćenika kojima je ‘javno’ i ‘po kućama’ objavljivao i govorio Božju riječ. Izraz ‘poučavati vas’ se odnosilo na njegovo ‘zalijevanje’ sjemena kako bi ono urodilo i donosilo plod. Iako je ‘poučavao’ braću na mjestima gdje su se braća javno sastajala, takvo poučavanje je vršio uglavnom ‘po kućama’ (vidi Dj 11:26; 20:7).

Ono što smo utvrdili kod dvanaestorice apostola koji su poučavali po kućama vrijedi i za apostola Pavla koji je također na isti način poučavao vjernike. Watchtower često naglašava ovaj stavak (Dj 20:20) u povezanosti sa stavkom iz Djela apostolskih 5:42 i to samo onaj drugi dio gdje se spominje metoda službe ‘od kuće do kuće’ povezujući taj izraz sa službom propovijedanja ljudima koji nisu s nama u vjeri. S druge strane često se zanemaruje prvi dio tih stavaka gdje se spominje apostolska metoda kojom su oni ‘javno’ objavljivali dobru vijest ‘u hramu’ i na drugim ‘javnim’ mjestima gdje se okupljalo mnoštva nevjernika. U Stražarskoj kuli  od 15.1.1991. str.11 st. 3-5; i 15.12.2008. str.17, stoji:

"Komentirajući Djela apostolska 20:20, Randolph O. Yeager je pisao da je Pavao mislio ”i na javne skupove [demosiá] i od kuće do kuće (distributivni [kata΄] s akuzativom). Pavao je tri godine proveo u Efezu. Posjetio je svaku kuću, ili je držao propovijedi koje su mogli čuti svi stanovnici (redak 26). To je biblijsko opravdanje za evangelizam od kuće do kuće, jednako kao i onaj koji se provodi na javnim sastancima“. (...) Pavao je u Djelima apostolskim 20:20 upotrijebio množinu, kat’ oikóus. U nekim Biblijama to se prevodi ”po kućama“. (Ali apostol nije mislio samo na posjete starješinama ili pastirske posjete u domovima suvjernika. Njegove sljedeće riječi pokazuju da je on govorio o službi od kuće do kuće među nevjernicima, jer je rekao: ”Nego sam dao temeljito svjedočanstvo i Židovima i Grcima o pokajanju k Bogu i vjeri u našeg Gospodina Isusa“ (Djela apostolska 20:21). Suvjernici su se već pokajali i pokazali vjeru u Isusa. Stoga se i Djela apostolska 20:20 odnose na propovijedanje nevjernicima ”od kuće do kuće“, odnosno od vrata do vrata."

U ovom komentaru je očito zanemaren cijeli tekst i njegov kontekst. Da bi se Pavlovu službu ‘po kućama’ dovelo u vezu s obilaženjem kuća nevjernika, onda se taj dio rečenice povezao sa drugim dijelom u kojem stoji da je ‘dao temeljito svjedočanstvo Židovima i Grcima o pokajanju’. Tako se želi stvoriti dojam da je nevjernicima propovijedao po kućama. Međutim, tu se očito ispušta činjenica koju smo već analizirali. Naime, ovaj drugi dio rečenice ili druga rečenica u nastavku ne ulazi u opis prvog djela iako se podrazumijeva da je nevjernicima javno govorio, ali ih nije poučavao jer je samo vjernicima rekao ‘da ih nije propustio poučavati’ što je na kraju i potvrdio kad im je prema 27. stavku rekao ‘da nije propustio u potpunosti objaviti im Božji naum’ (Dj 20:27). Takvo temeljito poučavanje je uglavnom vršio ‘po kućama’ ili na sastancima tako da se izraz ‘po kućama’ odnosi samo na vjernike.

Pogledajmo cijeli kontekst onoga što je Pavle rekao starješinama:

• Djela apostolska 20:18

"Kad su stigli, rekao im je: “Vi znate kako sam se sve vrijeme, od prvog dana kad sam stupio u Aziju, ponašao među vama...“

Pavle se u ovom uvodu obraća u drugom licu množine, odnosno direktno njima kojima spominje svoju službu i vrijeme koje je ‘od prvog dana’ proveo ‘među njima’ vjernicima. To vrijeme je razdoblje od tri godine (vidi 20:31). Poznato je da je on upravo u Efezu čak dvije godine držao ‘javne govore’ koje su slušali vjernici a prije svega ljudi iz cijele Azije, ali je i poučavao vjernike na tim javnim sastancima i po kućama.

 1) vrijeme obuhvaća

•  a) -  propovijedanje nevjernicima i vjernicima
•  b) -  poučavanje vjernika

 2) služba obuhvaća Židove i  Grke

•  a) - prije nego su postali vjernici
•  b) - nakon što su postali vjernici

Pavle se nadovezuje na činjenicu da je ‘među njima’ proveo vrijeme od njihovog pokajanja i prihvaćanja vjere u Krista pa sve do tog trenutka kada je on mogao reći da je učinio sve za njihovo duhovno dobro. Zato u nastavku kaže:

• Djela apostolska 20:20

"I ništa korisno nisam propustio reći vam i poučavati vas javno i idući od kuće do kuće (po kućama)“.

Pavle ‘nije propustio’:

1a) ‘reći vam’            (služba govorenja vjernicima)
2a) ‘poučavati vas’    (služba poučavanja vjernika - osobno i grupno)
1b) ‘javno’                 (služba govorenja vjernicima na javnim mjestima gdje su pozvani nevjernici)
2b) ‘po kućama’          (služba poučavanja vjernika s kojima se sastajao osobno i po kućama)

Iako je njegovo propovijedanje bilo ‘javno’ tako da su ga mogle čuti mase ljudi koji su se okupljali na javnim mjestima i u školi gdje je držao govore, treba uzeti u obzir da su na tim propovijedima bili i mnogi vjernici tako da je Pavle mogao poput Isusa koristiti tu priliku da ih ‘poučava javno’ pred narodoma ne samo ‘po kućama’. Stoga u nastavku treba obratiti pažnju da se ova misao o propovijedanju i poučavanju koje je među njima provodio tri godine ne završava sa 21. stavkom u kojem se ističe služba među nevjernicima, nego se nastavlja do 31. stavka u kojima Pavle uglavnom iznosi svoju službu ‘među njima’, tj. među vjernicima koji su mogli razumjeti da im ‘ništa korisno nije propustio reći’.

Kad su u pitanju nevjernici kojima je propovijedao on je mogao konstatirati i reći da je:

• Djela apostolska 20:21

"… temeljito svjedočio i Židovima i Grcima o pokajanju pred Bogom i o vjeri u našeg Gospodina Isusa“.

Primjećujemo da se Pavle sada ne obraća u drugom licu (‘vama’), nego u trećem licu (‘njima’) što pokazuje da se samo osvrnuo na jedan aspekt svoje službe koju je izvršio među nevjernicima u skladu s dobivenim zadatkom od Isusa Krista. Budući da je svima njima na javnim mjestima dao temeljito svjedočanstvo, on je bio svjestan da mora ići dalje. Zbog toga je pozvao starješine s tog područja da im kaže slijedeće:

• Djela apostolska 20:22-25

"A sad me, evo, duh potiče da idem u Jeruzalem, iako ne znam što će mi se u njemu dogoditi, osim što mi u svakom gradu sveti duh svjedoči da me čekaju okovi i nevolje“. Ali ni najmanje ne marim za svoj život, samo želim dovršiti svoju trku i službu koju sam primio od Gospodina Isusa: temeljito svjedočiti za dobru vijest o Božjoj nezasluženoj dobroti.“

Kad Pavle ovdje spominje svrhu svoje službe, a to je ‘temeljito svjedočiti za dobru vijest o Božjoj nezasluženoj dobroti’, onda je ta služba obuhvaćala, ne samo propovijedanje nevjernicima koji su trebali pokajanje, nego i ‘propovijedanje’ vjernicima kojima je trebao ‘u potpunosti objaviti Božji naum’ (vidi Rim 1:14,15). To je činio tako što je držao javne ‘propovijedi’ a također i propovijedi po kućama braće u kojima je temeljito svjedočio za dobru vijest. Nakon što je izvršio tu svoju službu među njima on im je rekao:

• Djela apostolska 20:25-31

"I sad, evo, znam da svi vi među kojima sam propovijedao kraljevstvo nećete više vidjeti lice moje.Stoga vas pozivam da na današnji dan posvjedočite da sam čist od krvi sviju, jer nisam propustio u potpunosti objaviti vam naum Božji. Pazite na sebe i na sve stado u kojem vas je sveti duh postavio nadglednicima, da pasete Božju skupštinu koju je kupio krvlju svojega Sina! Ja znam da će nakon mog odlaska među vas ući okrutni vukovi koji neće imati obzira prema stadu. I između vas samih dići će se ljudi koji će iznositi iskrivljena učenja da bi odvukli učenike za sobom. Zato bdijte imajući na umu da tri godine noću i danju nisam prestajao sa suzama opominjati svakoga od vas!“

Pavle nije samo javno propovijedao nevjernicima i vjernicima nego je i braći u vjeri ‘propovijedao o kraljevstvu’ dok je na privatnim kršćanskim sastancima držao govore. Na sličan se način ‘propovijedalo’ u sinagogama. U Djelima apostolskim stoji:

"Jer Mojsije od drevnih vremena ima po gradovima one koji ga propovijedaju, jer se njegovi spisi svake subote naglas čitaju u sinagogama.” (Dj 15:21)

Tako i Isus ima one koji ga ‘propovijedaju’ javno pred narodom i privatno na kršćanskim sastancima. Stoga izraz ‘propovijedati’ uključuje govore pred okupljenim vjernicima i nevjernicima kojima se na takav način može dati temeljito svjedočanstvo. Zato je Pavle mogao reći da:

            - ‘nije propustio u potpunosti objaviti im naum Božji’ (Dj 20:27)

što je u suglasnosti s prethodnom izjavom da

            - ‘ništa korisno nije propustio reći im i poučavati ih javno i po kućama’ (Dj 20:20)

Pavle je ‘propovijedao kraljevstvo’, ne samo nevjernicima nego i vjernicima kako bi ih učvrstio u vjeri. Stoga je u tom kontekstu mogao reći da je ’čist od krvi sviju’, a posebno od onih kojima je ‘u potpunosti objavio Božji naum’ – misleći time na vjernike. On je u tom periodu svoje službe učinio sve što je trebalo da ih učvrstiti u vjeri u Krista do te mjere da je među njima mogao naći one koje je imenovao za starješine i kojima je povjeravao Kristove učenike. Da bi se mogao pojedinačno posvetiti svakom bratu, onda je razumljivo što je njegova služba bila usmjerena na obilaženje kuća tih vjernika. U tom smislu on ‘ništa korisno nije propustio reći im (objaviti im Božji naum) i poučavati ih javno i po kućama’.

Tako ova izjava ima i te kako veze sa Isusovom metodom po kojoj je on javno poučavao svoje učenike i to ‘pred narodom’ koji je dolazio da slušaju njegove propovijedi. U prijevodu Daničić-Karađić kojeg je jedno vrijeme Watchtower koristio stoji za Pavla:

”Ništa korisno ne izostavih da vam ne kažem i da vas naučim pred narodom i po kućama.“ (Dj 20:20; Stražarska kula, 1998.1.1. str.14.st.9)

I Isus i Pavle su u tim prilikama ‘pred narodom’ davali temeljito svjedočanstvo nevjernicima a ujedno poučavali učenike koji su bili prisutni. Isus je nakon toga odlazio u kuće nekih svojih učenika kod kojih je koristio njihovo gostoprimstvo kako bi ih poučavao i kao pojedince i kao grupu okupljenu u kući tog domaćina, a tako je činio i Pavle.

Kad analiziramo Pavlovu službu onda se može reći da je najveći dio svog vremena proveo u izgrađivanju vjernika time što ih je svakodnevno i čak po cijeli dan opominjao i poučavao jer je rekao da ‘tri godine noću i danju nije prestajao sa suzama opominjati svakoga od njih’. Pavle je ‘svakog pojedinačno opominjao’, a takva služba se uglavnom provodila sakriveno od javnosti i to privatno ‘po kućama’ tih istih vjernika koje je nastojao poučavati u Kristu. On je ‘i noću i danju’ trošio vrijeme da ‘svakog od njih opominje u suzama’, kako bi ih poučio i jačao u vjeri. To je podrazumijevalo da ‘svakog od njih’ osobno kao pojedince i kao obitelj ili pak u grupama posjećuje u njihovim privatnim kućama. Zato ne može biti točna ni tvrdnja iz spomenute Stražarske kule da Pavlovo ‘poučavanje po kućama’ nije uključivalo pastirske posjete nego samo svjedočenje nevjernicima što je u suprotnosti sa činjenicom da on čak ‘tri godine noću i danju nije prestajao sa suzama opominjati svakoga od njih’.

Takva tvrdnja Watchtowera i način na koji se iz rečenice izbacuje jedna činjenica da bi se istaknula druga je očiti dokaz da se biblijski tekst koristi izvan konteksta kako bi se tvrdilo i podupiralo nešto što nije utemeljeno na Bibliji. Naime, izvještaji iz Biblije nam pokazuju da su oni koji su povjerovali u Krista nakon što su čuli temeljito svjedočanstvo, u jako kratkom vremenu bivali kršteni, a mnogi čak istog dana.

Primjer Kornelija nam također pokazuje da se on i cijeli njegov dom krstio nakon što su tog dana čuli dobru vijest. Nakon njihovog krštenja je bilo potrebno da apostol Petar ostane s njima nekoliko dana u njihovoj kući kako bi ih učvrstio u vjeri propovijedajući im dobru vijest o Kristu i Kraljevstvu (Dj 10:47,48). Stoga je sasvim razumljivo da je tako i Pavle činio nakon krštenja svih onih koji su povjerovali njegovom svjedočenju. On je bio primoran ići ‘po kućama’ tih novih učenika kako bi ih poučavao i opominjao kao duhovni pastir. To je zahtijevalo puno više vremena i truda od davanja ‘temeljitog svjedočanstva’ nevjernicima.

Jehovini svjedoci često iz svog ugla čitaju poslanice jer oni mjesecima proučavaju sa novima kako bi ih pripremili za krštenje. Zato je njima neshvatljivo da se ‘temeljito svjedočanstvo’ može dati javno u kratkom vremenu, nego samo kroz sistematsko duže proučavanje svakog pojedinog čovjeka u njegovoj kući. Međutim, na dan Pedesetnice apostol Petar je ‘u hramu’ u samo desetak minuta dao ‘temeljito svjedočanstvo’ prisutnom mnoštvu nakon čega se tisuće njih krstilo (Dj 2:40). Primjer Kornelija i njegovog doma nam također pokazuje da su dobili ‘temeljito svjedočanstvo’ kroz kratki govor apostola Petra kojeg je iznio pred svima zajedno, a ne pojedinačno u njihovim domovima (Dj 10:44). Kad su apostola Pavla Židovi uhvatili u hramu, dobio je priliku da svjedoči pred okupljenim narodom, vojnicima i zapovjednicima, a zatim pred svećenicima i Sudbenim vijećem tako da je tada ‘u Jeruzalemu dao temeljito svjedočanstvo’ (Dj 23:11; 21:15,30-40; 22.pogl; 23:1-11).

Prema tome, apostol Pavle je davao ‘temeljito svjedočanstvo’ pred okupljenim mnoštvima ljudi, a ne sistematski od kuće do kuće. Samim tim, izraz ‘temeljito svjedočanstvo’ se nije odnosio na temeljito ili sistematsko obilaženje svake kuće kako bi se u osobnom razgovoru svakom čovjeku u tom gradu dalo svjedočanstvo. Taj se izraz odnosio na temeljiti sadržaj onoga što je govorio ali samo pred onima koji su ga imali prilike slušati. Naime, ono što je u tim prilikama rekao je bilo dovoljno da prisutnima da ‘temeljito svjedočanstvu’ o Kristu, a ne o svakoj pojedinoj biblijskoj temi i nauci.

Pavle je poput Isusa i drugih apostola ‘po svojem običaju’ propovijedao dobru vijest i širio evanđelje metodom propovijedanja ljudima na javnim mjestima, što podrazumijeva njegovu javnu službu na trgovima, u sinagogama i drugim javnim okupljalištima. Nigdje se za Isusa i za njega ne kaže da su ‘po običaju’ propovijedali od kuće do kuće. Ako nisu imali taj ‘običaj’ onda se podrazumijeva da njihova metoda propovijedanja nevjernicima nije bila ‘od kuće do kuće’  (Dj 17:2; 9:20; 13:14; 14:1; 18:4; usporedi Lk 4:16). Samim tim Pavle nije mogao starješine u Efezu učiti kako sistematski vršiti službu propovijedanja od kuće do kuće. Kao što je to bio slučaj s apostolima u Jeruzalemu, Pavle je samo svoje ‘poučavanje’ vršio ‘po kućama’ gdje su se okupljali kršćani kako bi ih ‘učvrstio u vjeri’ u Gospodina Isusa (Dj 16:5; Ef 4:11-13; Kol 2:6,7). Njegovo javno djelovanje je svima nama poznato kroz iskustva zabilježena u Bibliji, ali dok čitamo izvještaj o njegovoj službi nigdje ne nalazimo niti jedno jedino iskustvo o njegovom propovijedanju ‘od kuće do kuće’ kakvog danas provode Jehovini svjedoci:

• 9:19, 28 – propovijedao u sinagogama i po Jeruzalemu
• 11:26 – Barnaba i Pavle godinu dana boravili u Antiohiji i poučavali veliko mnoštvo u skupštini
• 13:2-5 – Antiohija – Barbaba i Pavle poslani na Cipar gdje su objavljivali riječ Božju u sinagogama
• 13:7 – Pavle i Barnaba pozvani u kuću prokonzula koji odmah postaje vjernik
• 13:14 – Antiohija Pizidijska – Pavle i Barnaba  na dan subotnji odlaze u sinagogu i propovijedaju
• 13:42 – narod ih poziva da ponovno slijedeće subote govore o Kristu
• 13:43 – nakon javnog propovijedanja razgovaraju s nekima koji su iz sinagoge pošli za njima
• 13:44 – Pavle i Barnaba dolaze ponovno u slijedeću subotu da propovijedaju u istoj sinagogi
• 13:49 – nakon njihovog propovijedanja u sinagogi riječ se sve više prenosila u tom cijelom tom kraju
• 14:1 – U Ikoniji - Pavao i Barnaba govore u sinagogi nakon čega mnogi postaju vjernicima
• 14:6,7,9-11 – javno objavljuju dobru vijest u Listri i Derbi i njihovoj okolici
• 14:21-23; 18:23 – ponovno posjećuje braću te ih jačaju u vjeri i postavljaju starješine u njihovim skupštinama
• 14:24-27 – na kraju objavljuju vijest u Pergi i vračaju se u Antiohiju gdje izvještavaju o djelu kojeg su dovršili
• 15:35 – Pavle i Barnaba ostaju u Antiohiji objavljujući dobru vijest zajedno sa mnogim drugima
• 15:36,41 – Pavle i Barnaba odlučuju ponovno posjetiti braću u svakom gradu u kojem su objavljivali riječ Jehovinu
• 16:4,5 -  Pavle i Timotej posjećuju braću i skupštine s ciljem da ih učvrste u vjeri
• 16:12-16 – u Filipima - na dan subotnji odlaze na mjesto gdje javno propovijedaju okupljenim ženama
• 17:1,,2 – Solun – tri subote za redom odlaze u sinagogu i raspravljaju na temelju Pisma
• 17:10,11 – Pavle i Sila poslani u Bereju – odlaze u židovsku sinagogu i objavljuju dobru vijest
• 17:16,17 -  u Ateni Pavle propovijeda subotom u sinagogi i svaki dan na trgu
• 18:1-5,11 – u Korintu – tokom tjedna je radio i izrađivao šatore, a subotom držao govore u sinagogi
• 18:19 – u Efezu – ulazi u sinagogu i raspravlja sa Židovima
• 18:24,24 – Apolon – dolazi u Efez te govori i poučava narod u njihovoj sinagogi gdje javno raspravlja sa Židovima
• 19:8 – u Efezu Pavle tri mjeseca propovijeda u sinagogi i drži javne govore
• 19:9,10 –dvije godine drži svakodnevne javne govore u Tiranovoj školi tako da su svi u Aziji čuli dobru vijest
• 21:37 - 23:11 – u Jeruzalemu - narodu, vojnicima, zapovjednicima i poglavarima grada daje temeljito svjedočanstvo

U ovom izvještaju nema niti jednog primjera koji bi potvrdio da su apostol Pavle i drugi evanđelizatori propovijedali od kuće do kuće. Apostoli nisu ni zahtijevali od drugih učenika da oni provode takav vid službe koji bi se razlikovao od javnog propovijedanja. Samim tim ne može biti ni točna spomenuta tvrdnja da je metodom propovijedanja od kuće do kuće Pavle koristio Isusovu metodu jer se ni za Isusa nigdje ne navodi da je išao od kuće do kuće.

To što bibličar Randolph O. Yeager (kojeg citira Watchtower) svoje izjave bazira na nekom prijevodu Biblije koji koristi izraz ‘od kuće do kuće’ umjesto ‘po kućama’, je stvar njegove interpretacije takvog izraza kojemu je dao svoje viđenje, a kojemu vodeće tijelo JS daje za pravo jer to ide u prilog održivosti Watchtowera kojemu trebaju volonteri - distributeri. Međutim, čak ni ovaj bibličar nije siguran u to da li je Pavle u Efezu propovijedao od kuće do kuće ili ne. Umjesto toga on kaže:

"Posjetio je svaku kuću, ili je držao propovijedi koje su mogli čiti svi stanovnici“. 

Da je posjetio svaku kuću, za to nema dokaza, a da je držao propovijedi koje su mogli čuti svi, za to ima dokaza jer izvještaj jasno kaže da je on upravo u Efezu ‘držao govore (tj. propovijedi) u sinagogi i u Tiranovoj školi tako da su svi u Aziji čili riječ Gospodinovu’ (Dj 19:8-10). Tu nema dvojbe. Dilema nastaje samo onda kada netko ne poznaje činjenice i želi tvrditi nešto o čemu nema izvještaja ni potvrde u Bibliji. No, kad se uzme tekstualni i povijesni kontekst, onda se može lako zaključiti kako je Pavle provodio svoju službu koja nije završavala sa javnim propovijedanjem i krštavanjem novih učenika, nego se nastavljala sa poučavanjem kojeg je provodio ‘po kućama’ onih koji su se krstili i postali učenici. Ako je osobno išao do svakog od njih, onda se može reći da je išao ‘od braće do braće’, pa je sasvim na mjestu i to što je išao ‘po njihovim kućama’ jer su njihove kuće bili mjesta okupljanja i mjesta gdje ih je mogao osobno poučavati i opominjati. Tako dobivamo bolje razumijevanje onoga što je rekao u Djelima apostolskim 20:20,21.

Naime, u 20. stavku se spominju dvije različite duhovne aktivnosti – propovijedanje i poučavanje. Iako smo vidjeli da se obje aktivnosti mogu odnositi na braću u vjeri, Pavle se u 21. stavku u trećem licu množine osvrće samo na javno propovijedanje kojim je davao ‘temeljito svjedočanstvo i Židovima i Grcima radi pokajanja’. Stoga taj 21. stavak ne možemo povezati s onim djelom 20. stavka u kojem se u drugom licu množine obraća braći i spominje svoje ‘govorenje i poučavanje po njihovim kućama’. Nove učenike je morao ‘poučavati po kućama’ kako bi stvorio temelj za skupštinu u njihovom mjestu. Kasnije je nove učenike prepustio sposobnoj braći i starješinama koji su nastavili sa zalijevanjem tj. poučavanjem (1.Ko 3:5-9). To je bila njegova metoda rada dok je širio dobru vijest i osnivao skupštine.

Propovijedanje nevjernicima se u ono vrijeme nije provodilo sistematski po kućama nego na raznim javnim mjestima. Stoga nigdje nemamo izvještaja da je Pavle svoju službu organizirao tako da je u nekom gradu ušao u neku ulicu ili kvart i propovijedao od kuće do kuće sve dok ne bi obišao sve kuće. Ako je išao po kućama onda je poput Krista unaprijed znao u koju će kuću ući i s kim će razgovarati. U skladu s tim u Stražarskoj kuli od 15.1.1991. str.12 st. 8 stoji:

“U vezi njega je F. N. Peloubet pisao: ”Pavlovo djelo nije bilo iscrpljeno na sastancima. On je nesumnjivo mnoge ljude osobno posjetio u njihovim domovima, gdje god je saznao da se netko raspituje ili je toliko zainteresiran ili se čak protivi utoliko da je spreman razgovarati o religiji.“

Po ovoj tvrdnji je lako zaključiti da je Pavle svojim javnim propovijedima izazivao znatiželju mnogih koji su htjeli čuti nešto više o onome što on propovijeda, tako da su takve osobe tražile od njega da dođe do njih u njihove domove. On po ovoj tvrdnji nije nasumce ulazio u kuće nego je poput Isusa znao kod koga dolazi. Zato ovaj komentator kaže da je te ljude ‘posjetio u njihovim domovima’, a ne da je slučajno na njih naišao propovijedanjem od kuće do kuće.

Nakon što bi ‘objavio dobru vijest’ u nekim mjestima i činio učenike, Pavle bi išao dalje u druga mjesta. No kad se vraćao istim putem ‘redom je obilazio ta mjesta jačajući sve učenike’ (Dj 16:6; 18:23). On je svojim javnim djelovanjima postizao to da mnogi čuju dobru vijest i da se odazovu na nju, pa je nakon toga svu svoju duhovnu snagu usmjeravao da učvrsti sve nove učenike u vjeri i da formira skupštinu u kojoj će biti redovito poučavani. Zato, umjesto da tvrdimo kako je on u Efezu i u drugim mjestima išao sistematski od kuće do kuće kako bi propovijedao dobru vijest nevjernicima, mi trebamo prihvatiti činjenicu da on nije propovijedao od kuće do kuće.

Iz njegove službe izdvojimo jedan zanimljivi primjer. On je u Solunu ‘tri subote za redom odlazio u sinagogu’ kako bi sa Židovima raspravljao na temelju Pisma. U Efezu je kasnije ‘tri mjeseca’ propovijedao u ‘sinagogama’ i držao javne govore (Dj 17:1,2; 19:8). Ako je propovijedao ‘subotom’, što je onda radio tokom tjedna kada nije bilo javnih okupljanja? Da je tim danima propovijedao od kuće do kuće (kako to tvrdi Watchtower) onda bi to sigurno bilo iskustvo vrijedno spomena. Međutim, nema nikakve naznake da je išao od kuće do kuće i propovijedao.

On je u tim gradovima ‘subotom’ propovijedao Židovima u sinagogama, pa je razumljivo što je u međuvremenu tokom tjedna često posjećivao braću i novoobraćenike u njihovim kućama gdje je poput Isusa uživao njihovo gostoprimstvo i zajedno se hrabrio s njima u zajedničkoj vjeri. Ponekad bi bio prisiljen tokom tjedna raditi za vlastito uzdržavanje dok bi ‘subotom’ javno svjedočio u sinagogama (Dj 18:3,4). Tokom tjedna je vjerojatno išao po ulicama i razgovarao s Židovima i Grcima u prigodnim situacijama (vidi Dj 9:28,29). Na primjer, kad je bio u Ateni, onda je ‘subotom raspravljao sa Židovima u sinagogi’ dok je tokom tjedna propovijedao na gradskom ‘trgu’ jer Grci i oni koji bi se tu našli svoje ‘slobodno vrijeme nisu koristili ni za što drugo osim da nešto kažu ili da čuju nešto novo’ (Dj 17:16,17,21). U tom izvještaju također nema ni spomena da je Židovskim doseljenicima, Grcima i Atenjanima propovijedao ‘od kuće do kuće’. Osim toga, već smo istaknuli činjenicu da je kasnije u Efezu čak ‘dvije godine svakodnevno držao javne govore u jednoj školi’. Rezultat toga je bio da su skoro ‘svi u Aziji čuli dobru vijest’ (Dj 19:9,10).

Možemo pretpostaviti da su drugi širili vijest o Pavlu (kao nekad o Isusu) i mjestu gdje je on održavao javne govore tako da su svi koji su htjeli čuti Božju riječ dolazili iz svih obližnjih mjesta. Za pretpostaviti je da su te osobe na jedan neposredan i neformalan način prenosile svojim bližnjima ono što su čuli i vidjeli i ‘pozivali ih da dođu‘ i uvjere se. Oni koji su bili naklonjeni istini i vječnom životu su bili navedeni da potraže kršćane i ‘dođu‘ na mjesta gdje su održavali sastanke, gdje bi dobili onu osnovnu duhovnu pomoć i svjedočanstvo te bili navedeni da se pokaju i krste čime se pred njihovim očima ispunjavalo proročanstvo ‘da će ljudi iz svih naroda hvatati Židova za skut i govoriti: "Idemo s vama jer smo čuli da je Bog s vama“ (Za 8:23; Ot 22:17). Na takav način se širila dobra vijest. Ako je Pavle mogao u tako kratkom vremenu na takav način sam sa jednog javnog mjesta objaviti dobru vijest po cijeloj maloj Aziji onda je razumljivo što je ta služba bila zahtjevna i povjerena samo izabranim sposobnim i vjernim muževima.

Apostol Pavle u svojoj službi nije surađivao sa svim članovima neke skupštine nego samo sa onima koje je sam izabrao ili su se sami stavili na raspolaganje. Takvih je bilo malo tako da ih je mogao imenovati u svojim poslanicama. Ostalim kršćanima je zahvaljivao na njihovom gostoprimstvu i materijalnoj potpori, ali ne i na njihovom učešću u javnoj službi propovijedanja jer ona nije ni bila namijenjena za sve kršćanske vjernike, bez obzira što su svi oni na neformalan način širili dobru vijest. Zbog toga u Bibliji nemamo savjeta koji bi se davali svim kršćanima ili cijeloj skupštini u vezi masovnog i organiziranog obilaženja kuća nevjernika jer je cilj javnog propovijedanja postignut samim tim što se različitim vrstama ljudi omogućilo da čuju za dobru vijest koja se zatim širila neformalnim putem.

Stoga ponovno možemo slobodno zaključiti da Biblija ne spominje niti jedno iskustvo apostola Pavla i drugih propovjednika povezanu sa propovijedanjem nevjernicima od kuće do kuće. Za razliku od propovijedanja koje se odvijalo izvan domova, ‘poučavanje’ se provodilo ‘po domovima’ pojedinaca gdje su se održavali sastanci. Svi oni koji su se željeli ‘pridružiti’ kršćanima to su činili tako da su dolazili tamo gdje su se oni ‘po kućama’ okupljali ili su čak i sami pružali gostoprimstvo kako bi bili poučeni u svojoj kući o onome što su čuli (Dj 11:26).

Kao evanđelizator koji je bio ovlašten i poslan u službu, Pavle je stekao mnogo iskustva i imao mnogo uspjeha u širenju dobre vijesti. Nakon što je i sam učestvovao u formiranju mnogih skupština, sve je njih ponovno posjećivao kako bi ih učvrstio u vjeri i dao im duhovnu pouku. S tim ciljem je napisao mnoge poslanice koje su mogli čitati sve skupštine, a i danas služe svima nama da bi kroz njih dobili svu potrebnu duhovnu pomoć i savjet za svoj kršćanski život. Međutim, mi bi trebali razlučiti one izjave koje su bile izrečene starješinama i drugim imenovanim muževima koji su služili kao Isusovi poslanici u ulozi propovjednika, učitelja i pastira, od onih izjava koje su uključivale sve kršćane. Samo tako ćemo moći na ispravan način razumjeti Pavlove poslanice.

Propovijedanje u skupštini

Svaka skupština je mogla ‘obilovati’ različitim darovima, među kojima je i ‘sposobnost govora’ koju su imali neki članovi skupštine, a koju Watchtowerov novi prijevod NS na hrvatskom jeziku prevodi sa 'sposobnost propovijedanja'. Razmotrimo i vidimo o emu je riječ.

Pavle je skupštinu u Korintu pohvalio riječima:

“Zahvaljujem što ste se u njemu obogatili u svemu – u svoj sposobnosti propovijedanja (sposobnosti govora; NSbi2-C) i u svem potrebnom znanju – jer se svjedočanstvo o Kristu utvrdilo među vama te ne oskudijevate u nijednom daru ...“  (1.Ko 1:5,6, NS)

• 'sposobnost govora' (NSbi2-C)
• 'sposobnost propovijedanja' (NSbi12-C)

Ovdje smo istaknuli dvije stvari, a to su ‘govor’ i ‘znanje’ kako bi u nastavku razumjeli kako se one ne odnose na sve članove skupštine nego na pojedince koji su svojim sposobnostima ‘obogatili’ skupštinu. Misli se na one muževe koji su bili ‘odvažni i vješti u govoru i riječima’ (2.Ko 10:1,10,11; 11:5,6). U svojoj drugoj poslanici Pavle je ponovno napisao braći u Korintu slične misli:

“Stoga, kao što obilujete svime, vjerom, sposobnošću propovijedanja (sposobnošću govora; NSbi2-C), znanjem, svom revnošću i ovom ljubavlju kojom vas ljubimo – tako obilujte i ovim sakupljanjem priloga“ (2.Ko 8:7, NS).

• 'sposobnost govora' (NSbi2-C)
• 'sposobnost propovijedanja' (NSbi12-C)

Skupština kao cjelina ‘nije oskudijevala u nijednom daru’, jer je svatko od braće imao neke darove koje drugi nisu imali. Nitko nije ima sve darove, nego je skupština preko svojih članova obilovala svime, pa tako i ‘znanjem’ i ‘sposobnošću govorenja’ ('propovijedanja'). O kakvom ‘govorenju’ je ovdje Pavle mislio – da li o držanju govora nevjernicima ili o držanju govora vjernicima?

Grčka riječ koja se ovdje koristi je λόγῳ (logō) koja se prevodi sa ‘riječ’ ili ‘govor’, što se razlikuje od grčke riječi κήρυγμά (kērygma) ili ‘propovijedanje’. Zato možemo slobodno reći da se izraz ‘propovijedanje’ ne koristi u gore navedenim stavcima. No, zašto su prevodioci hrvatskog novog prijevoda ‘NS’ na ovim mjestima izraz ‘sposobnost govora’ koji se koristio u prošlom prijevodu NSbi2-C, zamijenili ili izjednačili sa izrazom ‘sposobnost propovijedanja’?

Možda između ta dva izraza ima neke povezanosti. Međutim mnoga članovi Zajednice ne mogu razlučiti o kakvom propovijedanju je ovdje riječ što može dovesti do zablude. Naime, onaj tko čita ovaj novi prijevod dobiva dojam da su skupštine u ono vrijeme obilovale kršćanima koji su išli u službu propovijedanja, odnosno da su svi kršćani bili propovjednici, što nije točno. Skupštine prvog stoljeća su imale imenovanu braću koja su držala govore ili ‘propovijedi’ u skupštinama. Skupštine su mogle na taj način ‘obilovati sposobnošću govorenja’ u većoj ili manjoj mjeri ovisno o onima koji su se stavljali na raspolaganje kao govornici i ‘učitelji’ Božje riječi. Ta sposobnost je uvjetovana različitim službama i darovima duha i nije bila vezana za sve članove skupštine u istoj mjeri. 

Na primjer, neki su osporavali Pavlovu ulogu koju je imao kod izgrađivanja skupština. Pavle se očitovao u vezi takvih pa je napisao:

“Jer neki kažu: “Njegova pisma imaju težinu i snažna su, ali kad je osobno prisutan, djeluje neznatno, a riječi (grč. ‘λόγω’) su mu bezvrijedne.” Neka takvi razmisle o ovome: kakvi smo na riječima (grč. ‘λόγω’) u pismima kad smo odsutni, takvi ćemo biti i na djelu kad budemo prisutni.“ (2.Ko 10:10,11)

Zatim je dodao:

"Jer ako sam i nevješt u govoru (grč. ‘λόγω’), nisam u znanju.“ (2.Ko 11:6)

Ovdje primjećujemo da se grčki izrazi ‘λόγω’ prevedeni sa izrazima ‘riječi’ i ‘govor’ ne dovode u izravnu vezu sa propovijedanjem nevjernicima nego sa čitanjem Pisma i držanjem govora među braćom na sastancima. Budući da je skupština kao ‘tijelo’ bila jedna cjelina koja se sastojala od kršćana sa različitim sposobnostima, darovima i službama, onda je kao takva mogla preko nekih pojedinaca ‘obilovati sposobnošću govorenja’ kao što je mogla preko drugih pojedinaca obilovati u ‘svem potrebnom znanju’. Odnosno, kao što je mogla obilovati ‘u znanju’ iako nisu svi imali to znanje, tako je mogla ‘obilovati sposobnošću govorenja’ iako nisu svi u skupštini imali tu sposobnost (1.Ko 12:4-11,19,27-30). To je bilo zato što su se službama ‘apostola, učitelja, pastira i proroka’ posvetili samo oni koji su bili dovoljno sposobni za takve službe u kojima dolazi do izražaja njihov govor i riječ puna mudrosti i znanja. Poznato je da je i ‘mnogo svećenika prihvaćalo vjeru’ (Dj 6:7). Pavle je vjerojatno takve osposobljene muževe postavljao za starješine jer je i sam kao ‘školovan’ muškarac izabran za apostola (vidi Dj 14:21-23; 22:3).

Kad je Pavle rekao da ga ‘Isus nije postavio da krštava nego da objavljuje dobru vijest’ onda je to značilo da se trebao posvetiti propovijedanju a ne poučavanju i krštavanju novih vjernika. No to nije značilo da nije nikoga mogao krstiti i poučavati, jer je bilo situacija kad je to bio prisiljen uraditi jer nije bilo nikog dugog s tim ovlaštenjem (1.Ko 1:14-17). Na isti način, onaj tko je u skupštini postavljen da ‘poučava’ vjernike može ali ne mora ujedno biti postavljen i da propovijeda nevjernicima, pogotovo onda kada su druga braća u skupštini postavljena za tu službu. Na taj su način različite službe doprinosile da se na skupštinu gleda kao na jedno tijelo sa različitim službama i darovima duha.

Zanimljivo je to što Pavle kao uvjet za starješinu nije spomenuo da mora biti sposoban širiti dobru vijest, nego ‘sposoban poučavati’, tako da je on na starješine gledao kao na one koji ‘marljivo govore (grč. ‘λόγω’) i naučavaju riječ Božju’ (1.Ti 3:1-7; 5:17; usporedi 1.Ti 3:13). No, Watchtower je zbog svoje špekulativne postavke uvjetovao da svatko tko želi biti nadglednik mora biti redovit i aktivan u službi propovijedanja onima van skupštine, a pogotovo kad postane nadglednik kako bi drugima dao primjer i uzor u toj službi.

Kad je Pavle govorio o sebi, onda je često govorio da je ‘postavljen za propovjednika, apostola i učitelja’ što je značilo da je njegova služba uključivala mnogo više od službe koju su trebali imati skupštinski starješine, jer je prije svega morao propovijedati, putovati i otvarati skupštine (1.Ti 2:7).

“Bog je u skupštini postavio razne pojedince: prvo apostole, drugo proroke, treće učitelje, (...), one koji su sposobni upravljati... “ (1.Ko 12:28)

Apostoli, proroci i učitelji su bili muževi koji su postavljeni u skupštini s određenim zadatkom. Zato se ovdje radi o sposobnostima koje su apostoli, proroci i učitelji koristili da bi skupštinu poučavali i jačali u vjeri. Naime ‘govorenje’ ili ‘propovijedanje’ o kojem je ovdje riječ je povezana sa sastancima na kojima se ta sposobnost očituje kroz djelovanje vjernih muževa. Na sličan se način ‘propovijedalo’ u sinagogama gdje su Židovi slušali što govori Božja Riječ. U Djelima apostolskim stoji:

“Jer Mojsije od drevnih vremena ima po gradovima one koji ga propovijedaju, jer se njegovi spisi svake subote naglas čitaju u sinagogama.” (Dj 15:21; 13:15)

Ovdje je ‘propovijedanje’ uključivalo ‘čitanje’ svetih spisa pred vjernicima. Isus je na takav način jednom ‘ušao u sinagogu i naglas čitao svete spise’ nakon čega je objasnio njihovo značenje.

“I svi su mu odobravali i divili se privlačnim riječima koje su izlazile iz usta njegovih.“ (Lk 4:16-22)

Stoga izraz ‘propovijedati’ u ovom smislu uključuje ‘javno čitanje’ svetih spisa i javne ‘propovjedi’ pred okupljenim vjernicima kojima se objašnjavalo Pismo. Kao što je Mojsije imao one koji su ga na takav način među svojom braćom ‘propovijedali’ u sinagogama, tako je i Isus imao one koji su ga na taj isti način među braćom u vjeri ‘propovijedali’ na kršćanskim sastancima. Sjetimo se da je Pavle pisao braći u Rimu kako im želi objaviti (propovijedati) dobru vijest (Rim 1:15). U tom smislu je Pavle savjetovao svog suradnika Timoteja tražeći od njega da se "posveti javnom čitanju, poticanju, poučavanju“. Zatim mu je rekao:

“Ne zanemaruj dar koji je u tebi, koji ti je dan po proročanstvu i kad je starješinstvo na tebe položilo ruke. O tome razmišljaj, sav se tome posveti, da tvoj napredak bude svima očit. Dobro pazi kako živiš i kako poučavaš! Ustraj u tome, jer čineći to spasit ćeš i sebe i one koji te slušaju.“ (1.Ti 4:13-16)

Timotej je među mnogom braćom i mnogim skupštinama bio poznat po toj svojoj ulozi i daru govora kojeg je imao kao ‘učitelj’ jer se posvetio javnom čitanju i govoru kojim je poučavao braću. Zato ga je Pavle poslao u Solun s tim zadatkom da skupštini u tom gradu ‘propovijeda dobru vijest’.  Toj skupštini je napisao:

“... a Timoteja, našega brata i Božjega slugu koji propovijeda dobru vijest o Kristu (slugu dobre vijesti; NSbi2-C), poslali smo da vas učvrsti i utješi kako bi ojačao vašu vjeru“ (1.So 3:2; vidi 1.Ko 14:3).

Prema izvornom grčkom tekstu Pavle za Timoteja kaže da je bio 'sluga dobre vijesti', a ne isključivo propovjednik kako bi se to moglo zaključiti iz gornjeg novog hrvatskog prijevoda NS. On je kao sluga ‘propovijedao’ Krista prvenstveno među vjernicima time što je javnim čitanjem i držanjem govora nastojao ‘učvrstiti, utješiti i ojačati braću u vjeri’. Slično je i sa slijedećim savjetom kojeg je Pavle dao Timoteju:

“Zaklinjem te pred Bogom i Kristom Isusom, (...) te njegovim pojavljivanjem i njegovim kraljevstvom: propovijedaj riječ Božju (među braćom) i čini to s osjećajem hitnosti — u povoljno vrijeme i u teško vrijeme — ukori, prekori, opomeni, a pritom budi vrlo strpljiv i vješt u poučavanju. Jer doći će vrijeme kad ljudi neće podnositi zdravo učenje, nego će po vlastitim željama gomilati sebi učitelje koji će im govoriti ono što godi njihovim ušima. I odvratit će uši od istine, a okrenut će se izmišljenim pričama. A ti budi trezven u svemu, trpi zlo, propovijedaj dobru vijest (izvrši djelo evanđeliste - DK), potpuno izvrši svoju službu“ (2.Ti 4:1-5).

‘Djelo evanđeliste’ koje je provodio Timotej kao sluga dobre vijesti (sluga evanđelja) je očito bilo povezano s njegovim djelovanjem po skupštinama u koje je bio poslan kao ‘propovjednik i učitelj’ (Flp 2:19,20). Kao što vidimo iz ovih riječi, on je s tim načinom ‘evanđeliziranja’ trebao koristiti Božju riječ da bi poput Isus i Pavla ‘ukorio, prekorio i opomenuo’ braću da se klone svega što bi ih moglo ‘odvratiti od istine’. Od istine se mogu odvratiti samo kršćani koji su upoznali dobru vijest. Samim tim je vidljivo da se gornje riječi odnose na ‘evanđeliziranje’ unutar skupštine, a ne na propovijedanje nevjernicima izvan skupštine. Čak i kad bi se ova zapovijed: ‘izvrši djelo evanđeliste’, odnosila i na propovijedanje nevjernicima, Pavle ovakvu zapovijed nije nikad izrekao na način da je obavezivala cijelu skupštinu i sve vjernike nego samo pojedince koji su bili poslani u tu službu.

Timoteju je to mogao reći jer je on već služio kao ‘evanđelizator’. No Timotej je trebao i drugu braću osposobiti za sluge dobre vijesti. Stoga mu je Pavle rekao:

“Ono što si čuo od mene i što su potvrdili mnogi svjedoci povjeri vjernim ljudima, koji će potom biti osposobljeni poučavati druge.“ (2.Ti 2:2)

Ti ‘vjerni ljudi’ su duhovno zrela braća koja su se stavljala na raspolaganje. Njihovo ‘osposobljavanje’ je povezano sa ‘sposobnošću poučavanja’ u povezanosti sa držanjem govora. Kad bi u nekoj skupštini bilo dovoljno braće koja bi se posvetila ‘riječi’ (‘λόγω’) kroz ‘javno čitanje, ‘govorenje’, poticanje i poučavanje’ onda bi se moglo reći za tu skupštinu da obiluje ‘sposobnošću propovijedanja’ (NSbi12-C), ili točnije rečeno ‘sposobnošću govorenja’ (NSbi2-C), ili ‘sposobnošću držanja propovjedi’ temeljenih na Božjoj riječi (prema slobodnom prijevodu).

Uzmimo u obzir da je Isus "dao neke da budu apostoli, neke da budu proroci, neke da budu propovjednici dobre vijesti, neke da budu pastiri i učitelji." S kojom svrhom su postavljeni ti muževi? Pavle kaže da su oni služili svojoj braći,

“... kako bi usmjeravali svete, kako bi služili i kako bi izgrađivali Kristovo tijelo, dok svi ne postignemo jedinstvo u vjeri i u dobrom poznavanju Sina Božjeg, dok ne postanemo odrasli ljudi, dok ne uzrastemo do punine Kristove, da više ne budemo mala djeca koju kao da bacaju valovi i koju nosi amo-tamo svaki vjetar učenja, jer slušaju ljude koji se služe prijevarom i koji ih lukavo dovode u zabludu. Nego, govoreći istinu, u svemu ljubavlju uzrastimo do zrelosti da budemo poput njega koji je glava, a to je Krist. Od njega cijelo tijelo — kojemu su svi dijelovi skladno sastavljeni i složno rade jer svaki zglob koji ih povezuje ispunjava svoju svrhu da bi svaki pojedini ud mogao primjereno djelovati — doprinosi svojem rastu na izgradnju samoga sebe u ljubavi.“ (Ef 4:11-16; vidi 1.So 3:2)

Ovdje se ‘propovjednici dobre vijesti’ (‘evanđelizatori’) spominju u kontekstu u kojem su spomenuti ‘apostoli i proroci’, ‘pastiri i učitelji’. Svi su oni bili ovlašteni da u tim zadacima služe skupštini i svojoj braći u vjeri. Poput Isusa koji je pred svojim učenicima i drugim ljudima održao ‘propovijed’ na gori i oni su na takav način držali na sastancima poučne ‘govore’ o Bogu i ‘propovijedali’ svojoj braći i nevjernicima koji su se nalazili među njima (Mt 5:1,2; 7:28; usporedi Dj 20:7; 1.Ko 1:21; 15:12; 2.So 2:14; 1.Ti 5:17; 1.Pe 4:11). Svaki od njih je mogao birati o kojoj temi će ‘s velikom slobodom govoriti’ pred braćom i nije se trebao držati nekog unaprijed postavljenog obrasca koji bi važio za sve skupštine (1.Ti 3:13).

Držanje propovijedi je povezano sa monološkim govornim stilom a ne sa razgovornim stilom. Umjesto da razgovara sa prisutnima, propovjednik je poput Isusa mogao koristiti retorička pitanja. Stoga propovijed nije isto što i razgovor ili rasprava o nekim duhovnim temama. Isus je tek nakon svojih propovjedi znao raspravljati sa Židovima o onome što ih je zanimalo. Iako je on koristio te prilike kako bi istaknuo važne istine, to nije bilo isto što držanje propovijedi. Propovijed je sastavni dio propovijedanja. Da bi osnovnu poruku dobre vijesti prenijeli nevjernicima, Isus i apostoli su im držali kratke ili duže propovijedi na javnim mjestima. Kao što smo to već naveli, propovijedanje ne završava s tim javnim govorima među nevjernicima nego se nastavlja vršiti među vjernicima kojima su se na isti način kroz tu istu dobru vijest prenosila temeljita pouka. Na takav se način u pravom smislu ispunjavaju Isusove riječi:

“I ova dobra vijest o kraljevstvu propovijedat će se po svemu svijetu za svjedočanstvo svim narodima, i tada će doći kraj.“ (Mt 24:14; usporedi Ri 16:25,26)

Prema tome, ovo se proročanstvo ispunjava čak i onda kada je propovijedanje nevjernicima na nekom području ispunilo svoju svrhu, odnosno kada su svi oni čuli. Apostoli su se u takvim slučajevima, kada više nije bilo područja na kojima se nije propovijedalo, posvetili 'propovijedanju dobre vijesti po skupštinama' čime su također ispunjavali riječi iz Mateja 24:14. Zato su oni i ostali imenovani muževi svojoj braći u vjeri i nevjernicima koji su se sastajali s njima ‘objavljivali  dobru vijest o kraljevstvu’ po skupštinama i to ‘u svim narodima i po cijelom svijetu’ (Dj 20:25-27; Ri 15:23; Kol 1:24-28; 1.So 2:2-13; 1.Pe 1:12).

Apostol Pavle je najprije propovijedao dobru vijest o kraljevstvu onima koji nisu bili kršćani, a kasnije se posvetio propovijedanju te vijesti onima koji su postali kršćani pa je mogao reći:

“A Bogu — koji vas može učvrstiti po dobroj vijesti koju objavljujem i po propovijedanju o Isusu Kristu, prema otkrivanju svete tajne koja je dugo bila sakrivena, a sada se objavila i obznanjena je preko proročanskih Pisama među svim narodima po zapovijedi vječnoga Boga kako bi stekli vjeru i bili mu poslušni.“ (Ri 16:25,26; vidi 2.Ti 4:17)

Apostol Pavle ovdje ukazuje da se Isusovo proročanstvo o propovijedanju ispunjavalo u to vrijeme na dva načina. Prvo se dobra vijest propovijedala ‘među svim narodima’, kako bi mnogi ‘stekli vjeru’, a zatim se propovijedala po skupštinama da bi se kroz nju vjernici iz svih tih naroda ‘učvrstili u vjeri’ i‘ bili poslušni‘. Kad kažemo da se danas ‘dobra vijest o kraljevstvu’ propovijeda po cijelom svijetu, onda Jehovini svjedoci to povezuju sa svojom službom propovijedanja u kojoj učestvuju svi članovi zajednice dok potpuno zanemaruju činjenicu da se ‘dobra vijest’ u pravom smislu riječi redovito propovijeda u svim kršćanskim zajednicama gdje njihovi evanđelizatori kao 'sluge dobre vijesti' drže propovijedi s ciljem da propovijedaju Krista.

Propovijed u raznim kršćanskim crkvama je monološki obredni govor teološko-poučnog obilježja kojeg drži svećenik, pastor, učitelj, starješina i drugi. Ako možemo reći da je Isus držao javne propovijedi, onda bi bilo na mjestu da Watchtower umjesto izraza ‘predavanje’ koristi izraz ‘propovijed’ kako bi se dalo naglasak na propovijedanje kojim i njiovi starješine kao 'sluge dobre vijesti' ispunjavaju Isusovo proročanstvo iz Mateja 24:14. Međutim, što reći o propovijedanju izvan skupštine kojim se trebalo dostići sve narode? Tko je trebao širiti dobru vijest na takav način?

U kršćanskoj skupštini su samo sposobna braća mogla propovijedati i poučavati unutar skupštine. Kako je onda bilo sa propovijedanjem nevjernicima izvan skupštine? Da li i to propovijedanje mogu obavljati samo pojedina braća ili svi kršteni vjernici? Vidjeli smo da Biblija pravi razliku između ovlaštenih propovjednika i svih ostalih kršćana koji su mogli u određenoj manjoj mjeri neformalno objavljivati dobru vijest bez da ih njihova skupština angažira i šalje u evanđeliziranje. Biti evanđelizator (propovjednik dobre vijesti) je podrazumijevalo posvećenje tom zadatku, pa je samim tim taj zadatak bio namijenjen onima koji su imali te preduvjete da se tome potpuno posvete.

Za razliku od propovijedanja unutar skupštine koje je uključivalo držanje govora i poučavanje, propovijedanje nevjernicima je drugačije prirode i uključivalo je samo širenje poruke dobre vijesti. Cilj ovog propovijedanja je bio da se u određenom vremenu sa dobrom viješću dostigne što veći broj ljudi. Stoga su Isus i apostoli propovijedali na javnim mjestima gdje su mogli govoriti mnoštvima okupljenih ljudi. Kad je Isus rekao apostolima: "Putem propovijedajte ‘Približilo se kraljevstvo nebesko’“, onda je rekao da na svom dodijeljenom području svim ljudima kratko i jasno objave osnovnu poruku dobre vijesti tako da je mogu čuti svi (Mt 10:7).

Kad su ‘Pavle i Barnaba ostali u Antiohiji, poučavajući i objavljujući dobru vijest’ to su činili ‘sa mnogim drugima’ ili u ‘pratnji mnogih drugih’ (TD) koji su bili dio ‘mnoštva’ vjernika u tom gradu (Dj 15:30,35). Tko su bili ti ‘mnogi drugi’ koji su ih pratili i vjerojatno sudjelovali s njima u poučavanju i objavljivanju dobre vijesti? Prije svega, ovdje se ne može kategorički tvrditi da je riječ o objavljivanju neznabošcima jer su Božja riječ objavljivala i vjernicima (5.Mo 30 11-14; Iv 16:12-14). Izraz ‘mnogi’ ne označava svakog vjernika nego samo neke između njih (usporedi Dj 18:8; 1.Ko 11:30; Da 12:4). To su vjerojatno bili ‘proroci i učitelji’ i druga zrela braća koja su se stavila na raspolaganje (Dj 13:1). Njihova skupština je vjerojatno obilovala takvom braćom koja su bila spremna ‘dragovoljno’ preuzeti tu ‘dužnost’ koju su imali Isus i apostoli, a koji su objavljivali dobru vijest i poučavali skupštinu vjernika (1.Ko 9:16,17; Dj 15:6,7). No ukoliko je riječ o propovjednicima koji su poslani od skupštine onda treba uzeti u obzir da nije svaki kršćanin bio javni propovjednik ili poslanik tako da ovi ‘mnogi’ s kojima su Pavle i Barnaba objavljivali dobru vijest i poučavali vjernike očito nisu bili ovlašteni evanđelizatori poput njih dvojice nego samo suradnici u istom djelu poučavanja i propovijedanja.

Propovjednik je trebao naći načina da njegove riječi čuju što veći broj ljudi. Zato je Isus rekao svojim apostolima:

“Što vam kažem u tami, recite na svjetlu, i što vam se na uho šapće, propovijedajte s krovova.“ (Mt 10:27)

Neke protestantske i reformatorske crkve osposobljavaju takve propovjednike koji organiziraju javne skupove gdje pozivaju prisutne na slušanje njihovih propovijedi ‘s krovova’ ili s pozornica s kojih su ih mogli vidjeti i čuti mnogi ljudi. Nekad su i 'Istraživači Biblije' i 'Jehovini svjedoci' držali takve skupove koristeći javna mjesta pa čak i radio emisije kako bi širokim masama ljudi prenosili dobru vijest (Stražarska kula, 1.8.1994. str 24,25). No, danas se sve to svodi na kongrese koji se organiziraju za skupštine i na koje dolazi relativno malo ljudi iz svijeta. Sve se usmjerilo na prenošenje dobre vijesti pojedincima na ulici i od vrata do vrata gdje objavitelji kroz kratke prezentacije žele navesti drugu stranu na razgovor o Bogu. To donekle ima veze sa onim kršćanima koji su na javnim mjestima ‘raspravljali’ sa prisutnima o raznim temama kako bi im ‘objavili’ dobru vijest (Dj 11:20; 17:17; 18:28;). Za takvo nešto nije potrebno biti ovlašteni propovjednik jer to nije propovijedanje u izvornom smislu riječi, već samo razgovor ili rasprava o nekim biblijskim temama. Često se dešava da ljudi s kojima se razgovara ne steknu dojam o pravom razlogu takvih razgovora jer im se izravno ne daje ‘temeljito svjedočanstvo o Božjem kraljevstvu’ nego ih se navodi da biblijsku poruku pronađu u publikacijama Watchtowera.

Isus je oko sebe imao mnogo učenika koji su ga slijedili. Mnogi od njih su neformalno širili glas o njemu (Mt 9:31; Dj 10:37,38). Tako je i Pavle jednom primijetio da se ‘većina braće u Gospodinu osmjelila zbog njegovih okova, te još hrabrije i bez straha govore riječ Božju’. Zatim je rekao da ima i one braće koja ‘propovijedaju Krista iz zavisti, suparništva i častoljublja’ ali da ima i one braće koja ‘propovijedaju iz dobre volje’ (Flp 1:12,14-17).

Ovo ‘propovijedanje’ se odnosi na onu braću koja su prihvatili ulogu da ‘govore Božju riječ’ u skupštini i na one koji su propovijedali Krista izvan skupštine. Svi su oni imali ‘hrabrost’ da preuzmu na sebe takve službe u vrijeme kad su takva braća bila izložena progonstvu poput Pavla (vidi Dj 14:1-6). ‘Većina njih’ su propovijedali iz ‘dobre volje’ tu su zbog Pavla svoju službu ‘još hrabrije’ izvršavali. Bili su svjesni da su poput Pavla ‘dragovoljno’ preuzeli na sebe taj zadatak (1.Ko 9:16,17). Nitko ih nije na to prisiljavao ili obavezivao. No, problem je bio kod one braće koja su na sebe prihvatili obavezu da propovijedaju Krista u skupštini, ali su to činili ‘preko volje’ ili iz ‘zavisti’ i ‘častoljublja’. To nam govori da je služba propovijedanja i poučavanja zaista bila dobrovoljni zadatak koji je za sobom povlačio određenu prednost i ‘čast’ koju su imali samo određena braća. Naime, da su svi kršćani imali isti zadatak da propovijedaju i zastupaju Krista onda među njima ne bi bilo onih koji bi ‘propovijedali Krista iz zavisti i častoljublja’ jer bi po tom pitanju svi oni bili izjednačeni.

Biti propovjednik i učitelj je očito bilo nešto više od biti samo kršćanski vjernik. Ili si bio propovjednik ili nisi. Ili si bio učitelj ili nisi. Zato su neki te zadatke prihvaćali ‘iz častoljublja’ kako bi se uzdizali iznad druge braće koja nisu bila postavljena u tu službu ili ‘iz zavisti’ kako bi se ‘hvalili da su po službi jednaki apostolima’ koji su imali tu čast da ‘propovijedaju Krista’ kao njegovi zastupnici (vidi 2.Ko 11:12,13). To je kod nekih bila neuravnotežena emocija koju su gajili prema apostolu Pavlu, a koji je kao Kristov zastupnik bio svagdje poznat te je uživao ugled kod braće. Budući da su apostoli i imenovani propovjednici uživali određenu čast koja im je u teokratskom smislu i pripadala onda su očito neki kršćani preuzeli na sebe zadatak da i oni propovijedaju Krista kako bi postigli istu čast ili ugled kakva je u to vrijeme pripadala drugim Kristovim zastupnicima.

Kao što su u starom Izraelu postojali ‘istaknuti ljudi iz naroda’ tako je i među kršćanima bilo ‘istaknutih muževa’ koje se ‘smatralo uglednima’ (Iz 24:4; Ga 2:6-9). Kršćani su svoje ‘starješine koji dobro predvode trebali smatrati dostojnima dvostruke časti, posebno one koji marljivo govore i naučavaju riječ Božju’. Oni koji su naučavali riječ Božju su propovijedali Krista u skupštini. Zbog toga što su zastupali Isusa kao pastiri i učitelji unutar skupštine onda su bili dostojni da im kršćanski vjernici pridaju čast čak i u materijalnom pogledu, kao i evanđelizatorima poslanim po svijetu, jer u nastavku se za njih kaže da ‘zaslužuju svoju plaću’ (1.Ti 5:17,18).

“Tako je i Gospodin odredio da oni koji objavljuju dobru vijest žive od dobre vijesti.“ (1.Ko 9:14)

Zato je bilo pogrešno što su neki prihvatili službu propovijedanja i poučavanja samo kako bi im se iskazivala ta čast zbog koje bi se isticali u svojoj skupštini. Budući da su Kristovi zastupnici služili svojoj braći u duhovnim stvarima, njima je samim tim pripadalo pravo da ih vjernici ugošćuju i podupiru svojim materijalnim stvarima. Iako kršćanski vjernici nisu bili obavezni ići u službu propovijedanja, ipak su se neki od njih mogli staviti povremeno na raspolaganje kao suradnici apostolima i drugim evanđelizatorima (Dj 12:25; 15:36-38). Sama činjenica da u skupštini prvog stoljeća nije bilo riječi o neaktivnima ili neredovitim objaviteljima kojima je trebala pomoć u vezi toga, govori o tome kako oni nisu bili obavezni izvršavati službu propovijedanja pa ih kroz poslanice se nikad nije ni poticalo na tu službu niti ih se kritiziralo i poticalo da obnove svoju revnost po tom pitanju. Samo su apostoli i drugi evanđelizatori bili obavezni da redovito objavljuju dobru vijest sve dok ne bi izvršili svoj zadatak. Zato u Bibliji nemamo niti jedan primjer koji bi pokazao da su skupštine sve svoje članove slale u službu propovijedanja po gradovima i selima, jer ni Isus nije sve svoje krštene učenike slao u tu službu. Time je Isus prije odlaska postavio temelj evanđelizacije jer je jasno pokazao od koga očekuje da se tome posveti.

Mnogi su učenici potaknuti vlastitim duhom i revnošću pokušavali druge Židove uvjeriti da je Isus Mesija, kao što je to činio Apolon. No Apolon to nije činio zato što je primio zadatak od Isusa ili apostola, nego samoinicijativno. On nije bio evanđelizator koji je poslan da propovijeda dobru vijest nego ga je vlastiti duh poticao na revnost te je ‘snažno pobijao Židove u javnim raspravama’ (Dj 18:24-28). Međutim njegovu revnost u govorenju drugima i slična revnost koju su drugi kršćani u to vrijeme pokazivali Watchtower pokušava izjednačiti sa obavezom propovijedanja kakvog su imali samo ovlašteni evanđelizatori. U tom svjetlu su prevodioci hrvatskog prijevoda ‘Novi svijet’ za one učenike koji nisu u ono vrijeme bili ‘evanđelizatori’ umjesto izraza ‘govorili’ ubacili izraz ‘propovijedali’ pa čitamo:

"A oni što ih je raspršila nevolja koja je nastala zbog Stjepana stigli su sve do Fenicije, Cipra i Antiohije, ali nisu propovijedali (grč. ‘λόγω’ - ‘govorili’) riječ nikome osim Židovima. No među njima bili su neki ljudi s Cipra i iz Cirene koji su došli u Antiohiju i počeli razgovarati s ljudima koji su govorili grčki, objavljujući dobru vijest o Gospodinu Isusu. A ruka Jehovina bila je s njima i mnogi su ljudi postali vjernici i obratili se Gospodinu.“ (Dj 11:19-21)

Kad čitamo ova izvještaj i vidimo da su i obični vjernici 'propovijedali', onda automatski mislimo da je to bila njihova obaveza koju nam kroz svoju publikaciju nameće Watchtower. No, oni uopće nisu 'propovijedali' (držali propovijedi) nego su 'govorili riječ' prilikom razgovora s drugima. Zato, kad uvidimo da ovaj izvještaj uopće ne dovodi spomenute kršćanske vjernike u vezu sa službom propovijedanja nego samo sa spontanom željom da 'objave' dobru vijest o Kristu na što ih je poticao njihov duh.

Ovaj izvještaj također pravi razliku između ovlaštenih evanđelizatora koji su bili poslanici i sluge dobre vijesti i onih kršćana koji to nisu bili jer nisu bili ‘poslani da propovijedaju’, ali su ipak o Kristu 'razgovarali' sa drugim ljudima od kojih su neki povjerovali i postali vjernici. Da je to tako možemo vidjeti u nastavku ovog izvještaja. Naime, kad su apostoli i starješine u Jeruzalemu čuli da su mnogi postali vjernicima, ‘poslali’ su tamo onoga tko je bio ovlašten da propovijeda i poučava, a to je bio Barnaba. Samo je on bio poslanik, a time i evanđelizator. S njegovim dolaskom su se još mnogi ‘pridruživali Gospodinu’ tako da je bio naveden da potraži pomoć Pavla, pa su se njih dvojica ‘cijelu godinu sastajali s njima u skupštini i poučavali veliko mnoštvo ljudi’ držeći im propovjedi (Dj 11:22-26).

Primjer gore spomenutih kršćana koji su pobjegli iz Judeje nam govori da su oni svojim bližnjima svjedočili o svojoj novostečenoj vjeri čime su se deklarirali da su postali sljedbenici Isusa Krista. Oni su svojim neformalnim svjedočenjem poticali neke da postanu vjernici i pozivali da im se pridruže. Budući da nisu bili ovlašteni i poslani da propovijedaju, krštavaju i poučavaju onda su to prepuštali ovlaštenim evanđelizatorima Pavlu i Barnabi koji su bili pod Isusovom zapoviješću da ‘idu i čine učenike, da ih krštavaju i poučavaju’.

Stoga, kad je nastupilo progonstvo, mnogi vjernici iz drugih krajeva koji su se našli u Jeruzalemu, su morali pobjeći u svoj kraj. Dok su apostoli i drugi propovjednici u to vrijeme bili progonjeni zbog javnog propovijedanja, ostali vjernici su bili proganjani samo zato što su bili kršćani. To što su u toj prilici mnogi koji su se raspršili ‘objavljivali dobru vijest kud god su prolazili’ nam ne govori da su organizirano išli u službu propovijedanja niti da su od skupštine poslani u ta mjesta (Dj 8:1-4). Oni su samo u novonastaloj situaciji bili navedeni da putem kuda su bježali i ‘prolazili’ dolaze u prilike da govore drugima o onome što su vidjeli i čuli i razlogu svojega bjegstva. Osim toga oni nisu išli organizirano dvoje po dvoje niti su ulazili u gradove i sela s ciljem da javno propovijedaju kao što su to činili Isus i apostoli. Cilj im je bio naći privremeno sklonište ili se vratiti u svoje mjesto boravišta. No, kad su neki učenici došli u ta mjesta onda uglavnom ‘nisu govorili riječ nikome osim Židovima’ s kojima su ulazili u razgovor i raspravu kao i Apolon, koji nije bio ovlašteni propovjednik, a kojega je njegov duh poticao da dokazuje da je Isus bio Krist (Dj 11:19; NSbi2-C).

Taj i slične primjere ne možemo dovoditi u vezu sa organiziranom službom preko skupštine niti sa dokazom da su svi oni bili pod Isusovom zapovijedi ‘da idu i čine učenike’. Taj primjer nam samo govori da ostali učenici mogu u nekim situacijama neformalno objavljivati i širiti dobru vijest drugima bez obzira što nisu od skupštine i od svetog duha ovlašteni za propovjednike. Njih se prije svega savjetovalo da

‘budu uvijek spremni na obranu pred svakim tko od njih traži obrazloženje nade koja je u njima’ (1.Pe 3:15)

Umjesto da im kaže da trebaju propovijedati ‘onima izvan skupštine’, Pavle je vjernicima govorio da se

‘mudro ponašaju prema njima’ i da ‘znaju odgovoriti svakome kako treba’ (Kol 4:5,6)

Prema tome, oni su prije svega trebali biti spremni na ‘obranu’ ili na ‘odgovor’ koji se često dovode u vezu sa reakcijom a ne sa akcijom ili poduzimanjem inicijative. Iako su u svakoj situaciji mogli govoriti drugima o svojoj vjeri, za njih je najvažnije bilo to da donose plod na način da riječ koju su čuli i prihvatili djeluje u njihovom životu kako bi ljudima iz svijeta svjedočili svojim životom i dobrim djelima. Oni su na taj način mogli i bez riječi pridobiti nevjernike ili zatvoriti usta protivnicima. Za razliku od njih, ovlašteni propovjednici su prije svega trebali svjedočiti riječima, a ne djelima jer su bili poslani da idu po selima i gradovima upravo s tim zadatkom da propovijedaju Krista.

Dok je objavljivanje dobre vijesti bio uvjet onima koji su poslani u tu službu, ostalim se kršćanima nije postavljao taj uvjet iako se od svih očekivalo da svojim uzornim kršćanskim životom daju svjedočanstvo o Bogu i Kristu (Ef 4:1; Flp 1:27; Kol 1:10; 1.So 2:11,12; Jk 3:13). Veliki doprinos službi propovijedanja su vjernici činili time što su materijalno podupirali propovjednike i pokazivali im ‘gostoprimstvo’. Na te razne načine su sa apostolima bili ‘suradnici u istini’ jer su se ‘posvetili služenju svetima’ (3.Iv 8; 1.Ko 16:15,16; 2.Ko 8.1-4; 10-14). Vjerojatno su zbog toga savjeti i upute o redovitom tjednom prikupljanju i davanju priloga za dobru vijest mnogo više zastupljeni u poslanicama za razliku od službe propovijedanja koja se spominje samo u povezanosti sa pojedincima koji su je izvršavali kao dužnost, a nikad ne u općem smislu koji bi obuhvaćao sve vjernike koji bi je (po gledištu Watchtowera) trebali tjedno ili mjesečno redovito izvršavati kao redovitu obavezu (1.Ko 16:1,2).

Sva ova oprema služi kršćanima ‘da se mogu oduprijeti Đavolovim spletkama u zli dan i ostati postojani’ (Ef 6:11,13). Izraz ‘oduprijeti’ opisuje kršćanina koji je napadnut i koji se odupire Sotonskim napadima (vidi 1.Pe 5:9). Tada smo prisiljeni boriti se ‘protiv vrhovništva, protiv vlasti, protiv svjetskih vladara ove tame, protiv zlih duhovnih sila na nebesima’ iza kojih stoji Sotona (Ef 6:11,12).Oni su ti koji idu na nas kako bi svojim metodama uništili naš kršćanski integritet i identitet. Kad neprijatelji napadnu našu vjeru, onda to može za nas biti ‘dan rata’, ‘zli dan’, ili ‘dan nevolje’. ‘Zao dan’ se ne može odnositi na ‘razdoblje mira’ nego na one dane i situacije kada smo napadnuti od strane Božjih neprijatelja (Dj 9:31). U tim situacijama je samo po sebi razumljivo da će svaki pravi kršćanin svojom vjerom i djelima dati svjedočanstvo o Bogu koje bi mogle imati puno veću snagu od riječi. 

Nastavak ove teme čitajte u drugom dijelu.