U tekstovima Starog zavjeta, a posebno u psalmima, ključ za točno razlučivanje odnosi li se pojam „svet” na cijeli vjerni narod ili isključivo na posvećene Levite (svećenike) leži u analizi originalnih hebrejskih riječi. U prijevodima se često obiteljski prevode različiti pojmovi istom riječju („sveti”), što stvara zabunu. U hebrejskom izvorniku koriste se dva posve različita korijena: kadoš (קָדוֹשׁ - svet, svetac, posvećen) i hasid (חֲסِيد - svet, pobožan). Dok „svetost“ (qādôsh) naglašava odvojenost od grijeha, ḥāsîd naglašava aktivno milosrđe i pravedna djela koja proizlaze iz ljubavi prema Bogu.

Kada pisac koristi riječ 'kadoš' ili 'kedušim' (sveti) u kontekstu hramskog obožavanja, čitatelj mora prepoznati da se to odnosi samo na Levite i Aronsko svećenstvo, dok se u ostalim kontekstima može odnositi i na posvećene pojedince i narod (Pon.zak 20:7,26; 21:5-8; Ps 16:10). S druge strane se riječ 'hasid' može odnositi na sve bogobojazne osobe kao pobožne pojedince koji iskazuju ljubav prema Bogu i bližnjemu. Pogledajmo slijedeći primjer:

Psalam 85:8:

"Slušat ću što će pravi Bog Jehova reći, jer o miru će govoriti:

1. narodu svojemu,                                                              
2. vjernim slugama svojim… (svecima svojim)                      

U ovom stihu, unatoč tome što prijevod ostavlja dojam da pisac razdvaja narod od svetaca, hebrejski izvornik i biblijski kontekst pokazuju da se ne treba raditi oštro razlučivanje između „naroda” i „Levita”. Riječ je o stilskoj figuri svojstvenoj hebrejskoj poeziji, a ne o podjeli na dvije različite skupine unutar Izraela. U hebrejskoj poeziji najčešće se koristi takozvani sinonimni paralelizam. To je pjesnički stil u kojem se u prvom dijelu rečenice izreče jedna misao, a u drugom se dijelu ista ta misao ponovi drugim riječima kako bi se pojačao dojam. Budući da je ovdje upotrijebljen korijen hasid, pisac ne misli na ekskluzivni stalež levitskih svećenika, već na vjerne pojedince unutar Božjeg naroda među kojima su i Leviti. Naime, Bog obećava mir svom narodu, ali konkretno onom dijelu naroda koji mu je ostao odan i vjeran (hasidim), nasuprot onima koji su se odmetnuli.

Ovoj grupi vjernih i pobožnih Izraelaca (sveti narod) koju predvodi Aronsko svećenstvo (sveti muževi) se u psalmima pridodaje još jedna grupa ljudi. To su bili prozeliti koji su se obraćali na židovsku vjeru. Razmotrimo to u slijedećem zapisu:

Psalam 115:9-11:

1. "Izraele, uzdaj se u Jehovu, on im je pomoć tvoja i štit tvoj.                        (sveti narod)
2. Dome Aronov, uzdaj se u Jehovu; on je pomoć tvoja i štit tvoj.                   (sveti muževi)
3. Vi koji se bojite Jehove, uzdajte se u Jehovu; on im je pomoć vaša i štit vaš."   (prozeliti)

U gornjim stavcima su ovim redoslijedom prikazane tri grupe ljudi:

1. grupa – Izrael          (Božji sveti narod)
2. grupa - svećenici    (sveci – sveti muževi - izdvojeni iz naroda da im služe)
3. grupa – prozeliti     (ljudi iz drugih naroda)

Ova podjela je bila prisutna i nakon osnivanja Kristove skupštine. Propovijedajući jednom prilikom u židovskoj sinagogi, apostol Pavle, prema izvještaju Djela apostolskih 13:16,26, svoje uvodne riječi nije uputio 2. grupi (spomenutoj u Psalmu 115:9-11) koju su sačinjavali židovski svećenici već je svoje riječi uputio samo 1. i 3. grupi, rekavši:

"Ljudi, (1) Izraelci i vi (3) ostali koji se bojite Boga, čujte… 

Ljudi, braćo, (1) sinovi loze Abrahamove i (3) ostali među vama koji se boje Boga,…"

Ova podjela je posebno naglašena u 43. stavku ovog izvještaja gdje piše slijedeće:

"I nakon što je skup u sinagogi bio raspušten, mnogi (1) Židovi i (3) bogobojazni obraćenici na židovsku vjeru (prozeliti) koji su obožavali Boga pošli za Pavlom i Barnabom…"

Zanimljivo je da Pavle za ‘prozelite’ ili 'bogobojazne obraćenike' koristi iste riječi kao i psalmista time što im se obraća kao ‘onima koji se boje Boga’ (vidi Ps 115:11). Pavle se ovdje nije obratio 2. grupi – židovskim ‘svećenicima’, očito zato što su oni tada izgubili svoju svećeničku službu. Nije ih se više moglo nazivati ‘svetima’ jer nisu bili posvećeni među obnovljenim Božjim narodom. 

Svećeničko su mjesto u kršćanskoj skupštini zauzeli apostoli i drugi duhovno zreli muževi koje se zbog toga smatralo dostojnima dvostruke časti (1.Ti 5:17). Imali su autoritet, što ih je svrstavalo među ‘slavne’, ‘ugledne’ i ‘istaknute muževe’ (2.Pe 2:10; 1.Ko 6:1,2; Ga 2:1,2,6,9). Zato se sada njih naziva ‘svecima’. Pavle se stoga u gore navedenim recima, kao jedan od svetih muževa kojima je pripadao, (2. grupa) obraća 1. i 3. grupi – Izraelcima i prozelitima. Sveti su se muževi na poseban način žrtvovali za Krista i svoju braću u vjeri, te su imali posebno mjesto i u Pavlovim poslanicama (Dj 15:25,26). Preko njih je upućivao pisma cijeloj zajednici kršćana u pojedinim skupštinama. Kršćanima u Korintu je tako napisao da su ‘posvećeni u zajedništvu sa Kristom Isusom, pozvanima da budu sveti’ (1.Ko 1:2). Njima je (u 6. pogl. 1,2. redak) naglasio kakvu ulogu među njima imaju ‘sveti’ muževi sada i u budućnosti kad su u pitanju problemi koje su trebali rješavati. Budući da su starješine među njima bili dužni rješavati sporove rekao im je u prvom djelu rečenice:

"Zar se tko od vas [kršćana], kad ima tužbu protiv drugoga, usuđuje ići na sud pred nepravedne, a ne [na sud] pred svete?"

Zatim im u drugom dijelu rečenice u trećem licu spominje ‘svete’ i u vezi njih spominje jednu važnu činjenicu:

"Ne znate li da će sveti suditi svijetu?"

Zatim se obraća upravo ‘svetim’ muževima i njima kaže:

"A ako će te vi suditi svijetu, zar ne možete suditi u sitnim sporovima?"

Budući da je i sebe smatrao jednim od njih onda je u nastavku rekao:

"Ne znate li da ćemo suditi anđelima. A zašto onda ne bismo i onome što se tiče ovog života." (1.Ko 6:3; vidi Ri 1:7)

Mnogi biblijski stručnjaci tvrde da se Pavle, koristeći zamjenice 'mi', 'vi' i 'oni', obraća svim vjernicima, jer ne spominje starješine kao izdvojenu grupu svetaca. Oni kategorički tvrde da u tom budućem suđenju i vladavini sudjeluju svi vjernici koji ostanu vjerni, a ne samo apostoli i pastiri jer misle da se u Novom zavjetu, izrazi „sveci” ili „sveti” (grčki: hagioi) odnose se na sve kršćanske vjernike, a ne samo na crkvene vođe poput apostola, pastira ili proroka. Slično tvrde stručnjaci Watchtowera (Jehovinih svjedoka) s tom razlikom što u tu grupu svetaca ubrajaju sve vjernike - muževe i žene - koji su popunjavali broj od 144000 Isusovih suvladara sve dok se on nije popunio u 20 stoljeću, nakon čega je nastupilo popunjavanje 'velikog mnoštva' njihovih podanika kao niže klase. Međutim, to ne može biti točno jer postoji razlog zašto Pavle u gornjim recima ne spominje 'nadglednike' kojima je bila dužnost da sude stvarima u toj skupštini, nego se obraća svim 'vjernicima' u Korintu.

Povijesni i tekstualni dokazi pokazuju da je crkva u Korintu u tom trenutku ovisila o vodstvu muževa (i vjernika općenito) koji su tek razvijali duhovne darove, a ne o strukturi formalno postavljenih starješina. Kada Pavao piše Filipljanima, on jasno pozdravlja "nadglednike i sluge (đakone)” (Flp 1:1). Kada piše Korinćanima, on se obraća isključivo „skupštini Božjoj u Korintu... pozvanima svetima” (1.Ko 1:2). Da su u Korintu postojali službeno postavljeni nadglednici, Pavao bi ih izravno prozvao da riješe probleme. Umjesto toga, on upute šalje cijeloj skupštini. Korint je bio mlada skupština, osnovana tek nekoliko godina ranije, u kojoj su stvari funkcionirale na temelju duhovnih darova, a ne formalnih položaja. Vodstvo su preuzimali muževi koji su imali dar mudrosti, znanja ili poučavanja, no oni su još uvijek bili u fazi duhovnog sazrijevanja. Pavao ih čak naziva “tjelesnima”, a ne duhovnima, jer među njima postoje razdori (1.Ko 3:1-3). Tek na samom kraju pisma Pavao izričito imenuje ljude koji vode skupštinu i traži od skupštine da im se pokorava: "Zaklinjem vas, braćo: znate dom Stefanin, da je prvenac Ahaje i da se posveti službi svetima; i vi se pokoravajte takvima i svakomu tko surađuje i trudi se” (1. Korinćanima 16:15,16).

Ovaj stih pruža ključni povijesni uvid: Stefanin dom se sam “posvetio” (grčki: etaxan heautous - postavio sebe) službi vjernicima. Njih nisu formalno postavili apostoli polaganjem ruku kao u nekim drugim skupštinama. Oni su bili privremeni lokalni predvodnici jer su bili prvi obraćenici (prvenci) koji su imali preduvjete i zrelost da služe skupštini. Pavao tek tada službeno traži od ostalih da ih priznaju kao vođe. To potvrđuje da u Korintu sustav nadglednika još nije bio službeno utvrđen niti općeprihvaćen. Skupština u Korintu je očito ovisila o muževima i obiteljima (poput Stefanine) koji su dragovoljno preuzeli odgovornost, ali koji još nisu imali formalni status "pastira” ili "nadglednika” kakav vidimo u kasnijim fazama razvoja ranog kršćanstva. Upravo zbog tog nedostatka čvrste, formalne strukture i zrelih učitelja, u Korintskoj skupštini je dolazilo do tolikih nereda, tužbi i teoloških zabluda koje je Pavao morao osobno ispravljati putem pisma.

Upravljanje duhovnim stanjem skupštine je tada isključivo ovisilo o onim muževima koji su trebali na sebe preuzeti tu odgovornost i staviti se na raspolaganje kako bi ih se moglo kasnije postaviti u nadgledničku službu. Zato Pavle potiče bilo kojeg zrelog člana zajednice (bilo kojeg “svetog”) da sjedne i pomiri dvojicu posvađane braće, umjesto da sramote skupštinu pred poganima. On se takvima obraća i kaže:

"Zar nema među vama ni jednoga mudra koji bi mogao presuditi među braćom?” (1. Kor 6,5)

S ovim riječima Pavle se izričito obraća onim muževima među 'svetima' (vjernicima) koji su trebali težiti za nadgledničkom službom, a koji su već tada mogli biti toliko mudri da sude u malim sporovima među braćom. Time što se obraća svim vjernicima on proziva one među njima da postupaju na odgovoran način kao sveti muževi koji će u budućnosti suditi svijetu i anđelima. Oni tu ulogu imaju i u ovom poretku kada sude stvarima unutar skupštine. Zato ovaj stavak možemo još bolje razumjeti kada umjesto riječ ‘sveti’ čitamo ‘nadglednici’:

"Ili ne znate da će [posvećeni muževi] suditi svijetu".

Pavle je bio svjestan da tu ulogu mogu dobiti samo oni posvećeni muževi koji se do kraja svoje službe pokažu vjernima. To znači da će samo izabrani ‘sveti’ muževi iz klase ‘upravitelja’ suditi svijetu zajedno sa apostolima kojima je Isus obećao dati dvanaest prijestolja. Time se Pavle nadovezuje na drevne svete proročke spise u kojima je preko proroka Danijela prorečeno: 

“Ali će od njih kraljevstvo (nad svijetom) preuzeti Sveci Svevišnjega i oni će ga posjedovati za vijeke vjekova.“ (Dan 7:18)

Prorok Danijel i ostali Židovi koji su čitali ove proročanske riječi su mogli biti uvjereni da su 'Sveci Višnjega' samo muževi izdvojeni iz naroda kojima je Bog namijenio zastupničku ulogu u vlasti nad ljudima. Tako govore starozavjetni hebrejski spisi koji te 'svece' odvajaju od ostalog svetog naroda, pa je bilo za očekivati da je Pavle imao to u mislima kad je govorio da će "sveti suditi svijetu". Biblijski stručnjaci su se također trebali oslanjaju na te spise jer Pavle nije nigdje uklonio tu podjelu nego ju je koristio u skladu sa Pismom. Ako se to ne uzme u obzir onda se spise Novog zavjeta čita izvan tog konteksta pa nije ni čudno što se u svim kršćanskim zajednicama još uvijek pogrešno tvrdi da se pojam 'sveci' odnosi na sve istinske vjernike. Isto tako je pogrešno tvrditi da su svi kršćani odreda – muževi i žene - koji su se pokazali vjernima u 1. stoljeću pripadali klasi vjernog i razboritog roba (klasi pomazanika), i da su svi oni pomazani za suvladare s Kristom. To samo dokazuje kako je tumačenje Watchtowera o novovremenim pomazanicima netočno i nebiblijsko.

Izraz 'suditi svijetu' uključuje i određenu mjeru vlasti pa se može konstatirati da će Isus među vjernim upraviteljima Božje kuće izabrati 144000 svetaca među kojima će biti i oni od vremena vjernog Abela do Ivana Krstitelja. Apostoli i proroci su bili ti ‘sveti’, među kojima se nalazio i Pavle, a to je vidljivo iz Pavlovih riječi:

"U prijašnjim naraštajima ta tajna nije bila obznanjena sinovima ljudskim kao što je sada duhom otkrivena njegovim svetim apostolima i prorocima (nadglednicima)" (Ef 3:5)

"Meni, najmanjem od svih svetih, ukazana je ta nezaslužena dobrota, da drugim narodima objavim dobru vijest o Kristovom neistraživom bogatstvu" (Ef 3:8)

"Jer ja sam najmanji među apostolima (među svetima)." (1.Ko 15:9)

Pavle apostole i druge istaknute nadglednike (proroke, pastire) naziva "svetim apostolima i prorocima", a sebe smatra ‘najmanjim od svih svetih’ koji je između svih njih izabran da objavi dobru vijest drugim narodima (Ef 3:5,8). Prema tome, Pavla i druge apostole se moglo smatrati ‘svecima’ jer su predvodili u pravom obožavanju obavljajući istaknute službe (kao i Leviti koji su služili narodu kao svećenici, pastiri, učitelji i proroci). Isus je bio prvi ‘apostol’ i ‘prorok’ kojeg je postavio Bog (Dj 7:37; He 3:1). Drugi apostoli i proroci (nadglednici) su bili Isusovi glavni zastupnici na zemlji (Dj 15:4,6,22,32). ‘Proroci’ su u kršćanskoj skupštini zastupali Boga i Krista objavljujući vjernicima stvari povezane sa Božjom voljom (usporedi 2.Mo 7:1). Sadržaj onoga što su objavljivali je između ostalog sadržavao Božja obećanja i proročanstva. ‘Apostoli i proroci’ su vršili službu koja je u drevnom Izraelu bila dana svećenicima i prorocima. Bila im je povjerena i ‘predana’ Božja Riječ koju su zastupali pred kršćanskim vjernicima (Ju 3; Ef 3:5).

Prema tome, ’sveci’ kojima su prvi kršćani odavali posebno poštovanje su bili apostoli i njima pridruženi muževi koji su imali čast da predvode kršćansku skupštinu na zemlji. Na njima je izgrađena skupština. Svi ostali kršćani su izgrađeni na temelju svetih apostola i proroka (Dj 15:22-26,32; 2.Pe 3:2). Oni su se nadograđivali na same temelje i tako tvorili Božju kuću – sveti narod. Zato apostol Pavle ističe vjeru i ljubav koju su vjernici imali prema ‘svim svetima’ među kojima su posebno mjesto imali imenovani muževi (Ef 1:15; Kol 1:4; Flm 5). Ta vjera je bila potrebna jer su upravo ti vjerni muževi bili izaslanici koji zastupaju Krista. Imati puno povjerenje u njihovo vodstvo je značilo imati vjeru u Gospodina ali samo onda kad zastupaju Božju riječ, a ne svoja učenja i pravila (2.Ko 3:1-6; 4:5-12; 5:20; 6:1). Oni su kao Isusovi prvi zastupnici najviše izloženi smrti, kao što je bio i Isus (vidi Dj 12:1-3). Zato su već tada mnogi doživjeli mučeničku smrt.

Mnogi od njih nisu imali materijalnih sredstava za vlastito uzdržavanje, jer su se potpuno posvetili službi koja pripada Božjoj riječi (Dj 6.2,4). Zanimljivo je to što izabrani muževi koji su služili u skupštinama kao nadglednici nisu trebali radili svjetovni posao. Da li to znači da su nadglednici svoju službu mogli u punoj mjeri ispunjavati jedino uz materijalnu potporu onih kojima su služili?