Biblija ukazuje na to da ljudi u ovom poretku u sebi nose smrt kao kaznu za grijeh. Adam i njegovo još nerođeno potomstvo je prodano u ropstvo grijeha koje završava smrću. Smrt je od tada vladala kao kralj nad svim ljudima. To je bila Božja presuda i kazna odvojenosti od vječnog života koju trpe svi ljudi. Smrt je kraj i potvrda da je osuda izvršena. Tako su svi ljudi rođeni pod vlašću prve smrti odrezani od vječnog života. Budući da je to stanje grijeha trebalo trajati do kraja nečijeg života pod ovim zlim poretkom, to znači da su ljudi okusili i ‘pretrpjeli’ na sebi kaznu prve smrti ili Adamove smrti. Tako su mnogi umrli, a da nisu vidjeli oslobođenje iz tog stanja. Smrt je prema tome za mnoge bila konačan ishod njihovog života. Tako je Adamova smrt bez otkupnine bila vječna smrt. Da nije bilo Božje pripreme u oslobođenje iz smrti, ta bi kazna ostala važiti kao vječna kazna.

Isus Krist je pobijedio smrt i svojom je smrću umro za svakoga. Zato apostol Pavle kaže:

"…kao što je grijeh kraljevao zajedno sa smrću, isto tako nezaslužena dobrota kraljevala putem pravednosti kako bi ljudi mogli dobiti vječni život preko Isusa Krista, Gospodina našega." (Ri 5:21)

Pravednici, iako umiru, imaju izgled na vječni život. Budući da grijeh kao kralj još uvijek vlada nad zlim i nepravednim ljudima, to znači da samo njima u izgledu ostaje vječna smrt (suprotnost vječnom životu). Zato je Isus znao reći tadašnjim Židovima: "Umrijet će te u svojim grijesima" (Iv 8:21,24). Oni su trebali biti otkupljeni od prve smrti kako bi uskrsnuli, ali su umrli bez otkupnine koja ne može pokriti njihov namjerni grijeh tako da će na dan Suda biti podložni drugoj ili vječnoj smrti.

Vječna kazna kao odvojenost od Boga i vječnog života je bila određena Adamu i njegovom potomstvu, ali je pružena i mogućnost oslobođenja od te kazne svima koji budu hodili putem pravednosti. Ta kazna će biti posebno naglašena kad vječni život bude na snazi jer će tada nepravednici proživljavati muku ili patnju zbog svoje odvojenosti od vječnog života. Sada to ne osjećaju jer su u ropstvu smrti svi, i nepravedni i pravedni. Činjenica je da svi umiru. No, tada će se osjećat kao zatoćenici smrti jer će znati da su drugi ljudi oslobođeni smrti. Da je fizički mrtav, nepravednik tada ne bi mogao osjećati muku, niti bi ta kazna djelovala na njegovu svijest. Međutim, bez obzira što je osuđen na vječnu kaznu, Sud nakon utvrđenog vremena može ponovno uzeti slučaj u razmatranje i donijeti odluku da se osuđeniku: ili potvrdi konačna kazna ili da ga se čak oslobodi iz zatočeništva. Kada bi mu se potvrdila kazna to bi značilo da je vječna kazna izvršena. Ali kad bi bio oslobođen vječne kazne, onda bi to značilo da je on samo pretrpio muku vječne kazne, nakon čega je kazna poništena jer je ispunila svoju svrhu.

Da bi mogli razumjeti značenje ‘vječne kazne’ kao pravedne i konačne osude od strane Boga, trebali bi uzeti u obzir mnoge detalje iz Božjeg postupanja sa ljudima kroz biblijsku povijest i to povezati sa ‘vječnom kaznom’ na koju će biti osuđeni nepravednici na kraju tisućugodišnjeg dana suda. Poznato nam je kakvo zlo je činio Judejski kralj Manasija. On je zaveo Judu i Jeruzalem tako da su činili gore nego narodi koje istrijebi Bog ispred sinova Izraelovih (2.Lje 33:9). Ti narodi su činili zlo koje je navršilo mjeru Božjeg dopuštanja te ih je istrijebio. Prije toga je uništio gradove Sodomu i Gomoru za slične grijehe (vidi Ez 16:48-50). Iz toga je razvidno da je kralj Manasija trebao biti pogubljen po Mojsijevom zakonu jer za njegov grijeh nije bilo otkupa (4.Mo 35:31). On je prema Božjoj pravdi bio osuđen na smrt kao vječnu kaznu, jer je činio zlo u većoj mjeri nego narodi koji su umrli zbog teških grijeha. Bog ga je dao u ruke Babilonaca koji su ga zatvorili i zatočili. Samim tim je bio odrezan od slobode. Bio je odrezan od života jer je u Božjim očima već bio mrtav. Bog ga je izbrisao iz svoje knjige života. Kao što znamo, Manasija se ipak s vremenom pokajao dok je proživljavao zatočeništvo u Babilonu, a Bog je prihvatio njegovo kajanje. Da je Manasija bio ubijen, a ne zatvoren, on bi se mogao pokajati i obratiti Jehovi, ali samo ako bi uskrsnuo u vrijeme vladavine Božjeg kraljevstva. Bez obzira što bi bio uskrsnut o uskrsnuću nepravednih, on bi i dalje bio odsječen od vječnog života. Nad njim bi druga smrt imala vlast jer je uskrsnućem otkupljen od prve smrti. Zajedno bi s drugim nepravednicima trpio to stanje vječne kazne što bi također pozitivno utjecalo na njegovu svijest. Budući da će takvi zli ljudi ipak uskrsnuti, oni će živjeti pod uvjetnom kaznom druge smrti. 

Živjeti po pravdi je preduvjet da bi netko od nepravednika mogao ući među pravedno ljudsko društvo, odnosno u ‘zemlju’ ili zajednicu u kojoj borave Božji sluge koji u moralnom i duhovnom pogledu čine što je pravo. Biblija pokazuje da će biti onih zlih i nepravednih ljudi koji će odbiti učiti se pravednosti (Iz 26:10). Imena takvih ‘mrtvaca’ neće biti zapisana u knjigu života (Iz 65:20; Ot 20:11,12,15). Oni će ostati ‘mrtvi’ u Božjim očima, te će na kraju ‘mnoštvo’ njih doživjeti osudu vječne kazne. Oni koji se budu pokajali za svoje grijehe kao Manasija, imat će prednost da dobiju vječni život i da ih se prihvati kao punopravne građane Božjeg kraljevstva. Vječna kazna će im biti poništena jer je ispunila svoju svrhu. Sve ovo govori da postoji vječna kazna za zle. No, ta kazna još uvijek nije izvršena nad njima. Božje sudske odluke će biti vječne i pravomoćne tek na kraju Kristovog kraljevanja.

Kada se to uzme u obzir, tada ćemo bolje razumjeti Kristove proročanske riječi o ‘ovcama i jarcima’, gdje Isus govori o vremenu kada će on sjesti na svoje slavno prijestolje i kada će započeti Vječni sud u kojem će On zasjedati (Mt 25:31-33) Iako će sud trajati samo jedno određeno razdoblje, za njega se kaže da je vječni sud (He 6:2) Zašto? Očito zato što će njegove presude odvojiti jedne na vječni život, a druge na vječnu smrt. Sada možemo bolje razumjeti Isusove riječi:

"Ovi će otići u vječnu smrt (odrezanje), a pravednici u vječni život." (Mt 25:46)

U ovom opisu je upotrijebljena grčka riječ 'kolosin' koja dolazi od riječi kolazoo, što označava:

• Odrezati - kao odsjeći grane s drveta, kresati.
• Oštro ili strogo kazniti - odrezati nekoga od života, ili društva, ili čak zatvoriti nekoga.

Ova slikovita značenja govore da pravednici idu u život, a zli u odrezanje od života, ili smrt. Međutim, pojam ‘odrezati’ koji se povezuje s odsijecanjem grana s drveta ne mora odmah imati konačan ishod. Biblija pokazuje da ‘odrezanje’ ne znači automatski kraj nečega, već samo strogu kaznu koja ima svoju svrhu. Pavle je rekao za Izraelce:

"Pogledaj, dakle, Božju dobrohotnost i strogost - strogost prema onima koji su pali, a Božju dobrohotnost prema tebi (neznabošcu), ako ostaneš u njegovoj dobrohotnosti. U protivnom, i ti ćeš biti odsječen. A i oni (Izraelci) će, ako ne ustraju u svojemu nevjerovanju biti pricijepljeni, jer ih Bog može ponovno pricijepiti." (Ri 11:22,23)

Odrezanje od života je prema tome stanje odvojenosti koja traje sve dok ne ispuni svoju svrhu. Nakon toga se može provesti vječna smrt nad onima koji se nisu u određenom vremenu dali ‘pricijepiti’ na drvo života. Te osušene grane će biti spaljene u vječnoj vatri i time potpuno uništene (Mt 3:12; 13:30).

Vidjeli smo da podjela na ‘ovce’ i ‘jarce’ dolazi odmah nakon što Isus Krist sjedne na svoje slavno prijestolje. Za pravednike će vječni život tada biti realnost. Postavljanje nepravednih na lijevu stranu ne označava automatski kraj njihovog fizičkog života već početak njihove odvojenosti od vječnog života čime će se pravno otvoriti mogućnost druge smrti. Isus će nepravedne staviti sa svoje lijeve strane, što pokazuje da će ih se smatrati nedostojnima Božjeg kraljevstva. Oni naime nisu ništa učinili za Boga i Božje kraljevstvo. Čak su mu se svjesno ili nesvjesno protivili. Biti će pod Božjim prokletstvom. Zato će im Isus dati do znanja da nemaju pravo živjeti vječno na zemlji, bez obzira što ih je on uskrsnuo. Sama činjenica da su uskrsnuli ne daje im za pravo da automatski imaju pravedan položaj pred Bogom. Budući da će biti odrezani od života, Isus će im reći:

"Idite od mene, prokleti, u vječnu vatru pripremljenu Đavlu i anđelima njegovim." (Mt 25:41)

Na takav će se način ispuniti ono što je rekao apostol Pavle u 2.Solunjanima 1:9: 

"Upravo će oni pretrpjeti kaznu vječnog uništenja, bit će udaljeni od Gospodinova lica i od slave njegove snage." (2.So 1:9, bi2-C)

Oni će svoju kaznu pretrpjeti tako što će do daljnjega biti "udaljeni od Gospodinova lica". No, još neće biti konačno uništeni. Tu situaciju je Isus opisao i ranije kad je govorio o ‘uskom i širokom putu’. (Mt 7:13,14). Ta dva puta, uski i široki, neće nestati s Harmagedonom, već će i dalje postojati s obzirom na to što će uski put voditi u vječni život, a široki put u uništenje. Iako su mnogi kroz cijelu povijest išli putem uništenja, oni su umrli po Adamu, ali još uvijek nisu uništeni jer ih čeka uskrsnuće i sud. Kad uskrsnu ponovno će se naći na putu uništenja koji će postojati sve do kraja tisućugodišnjeg kraljevstva. Taj put će završiti drugom smrću svih bezbožnih ljudi (Ot 20:7-10). To će biti konačno uništenje bezbožnih ljudi. Isus je za to određeno i prorečeno vrijeme rekao: "Mnogi će mi reći u onaj dan: ‘Gospodine, Gospodine, nismo li u tvoje ime proricali (…) i u tvoje ime mnoga silna djela činili?’ I tada ću im priznati: ‘Nikad vas nisam poznavao! Odlazite od mene, vi koji činite bezakonje’" (Mt 7:22,23). Isus ovdje ukazuje na ‘onaj dan’ kao posljednji dan – Sudnji dan od tisuću godina. To je ‘dan’ o kojem je govorio i apostol Pavle kad je rekao: "Jer je [Bog] odredio dan u koji je naumio suditi svemu svijetu po pravdi, preko čovjeka kojega je za to odredio, što je potvrdio pred svim ljudima uskrsnuvši ga od mrtvih" (Dj 17:31). U taj ‘dan’ će biti odvojeni pravednici od nepravednih iako će i jedni i drugi živjeti na očišćenoj zemlji. Zašto će biti potrebna ta podjela?

Razumljivo je da jedni i drugi ne mogu biti tretirani na isti način. To je ujedno i pravedno od Boga. To je dio Božje ‘pravde’ koja je prožeta milosrđem. Onima koji su u svom životu stali na Božju stranu, bili su pod osudom postojećeg zlog poretka. Ta će se situacija promijeniti u korist Božjih vjernih slugu.

"Sve je to dokaz da Bog pravedno sudi i da ćete biti proglašeni  dostojnima kraljevstva Božjeg, za koje i trpite. Jer pravedno je da Boga onima koji vam nanose nevolju uzvrati nevolju." (2.So 1:5,6)

Nepravednici moraju osjetiti ‘nevolju’, a to znači da moraju biti na životu tokom vremena u kojem će pravednici osjećati ‘olakšanje’ (2.So.1:7). Nepravedni će biti svjesni da se nalaze pod osudom druge smrti sve do kraja sudskog procesa. U tom će periodu osjetiti vječnu ‘muku’ što je povezano s vječnim odrezanjem. Kao što sada svi mi dok živimo, trpimo i nosimo u sebi kaznu smrti zbog Adamovog grijeha, tako će oni trpjeti sudsku kaznu vječnog uništenja dok budu živjeli tokom tisućugodišnjeg sudskog procesa. Ta kazna će im visjeti nad glavama kao vječna osuda koja čeka neposlušne (usporedi Lk 16:23-28).

Nas sada zanima, na koji će način nepravednici osjetiti muku ili odrezanje od vječnog života? Pogledajmo što Pavle proriče:

"Oni će biti kažnjeni vječnom propašću [pretrpjeti sudsku kaznu vječnog uništenja; NS engl.] i tako će biti udaljeni od lica Gospodinova i od njegove slavne moći." (2.So 1:9)

Što znači da će oni ‘pretrpjeti’ sudsku kaznu vječnog uništenja? Da bi odgovorili na to pitanje, pogledajmo što Biblija kaže za riječ ‘pretrpjeti’. ‘Trpljenje’ kao pojam je vremenski neodređen, ali pojam ‘pretrpjeti’ - proći kroz, podvrći se, izložiti se, iskusiti  - ukazuje na trpljenje koje ima svoj početak i kraj. Mnogi vjerni pojedinci su ‘trpjeli’ tokom ovog svjetskog poretka. Pavle za sebe i njih kaže: "Uvijek u svojemu tijelu trpimo smrtne patnje kakve je trpio Isus…" (2.Ko 4:10). Nakon što ‘pretrpe’ te ‘smrtne patnje’ dolazi ‘olakšanje’ za njih, ali tek u Božjem kraljevstvu (2.So 1:5-8). Isus je za sebe rekao: "Nije li Krist sve to trebao pretrpjeti…" (Lk 24:26). Što je on trebao ‘pretrpjeti’? O tome je dao unaprijed do znanja svojim učenicima rekavši: "Otada je Isus počeo objašnjavati svojim učenicima da mora ići u Jeruzalem i mnogo pretrpjeti od starješina, glavara svećeničkih i pismoznanaca, te biti ubijen i treći dan uskrsnuti" (Mt 16:21). Isus je u svom tijelu ‘pretrpio patnje i smrt’ (He 2:9; 5:8). Isus je ukazao svojim učenicima da će i oni doživjeti isto kao i on, da će biti omrznuti od svijeta, progonjeni i ubijani (Mt 10:16-22). Prema tome, i Isus i njegovi učenici su bili svjesni toga zbog čega moraju ‘pretrpjeti’ patnje, nepravedno postupanje pa čak i smrt. Oni su unaprijed znali da moraju trpjeti nepravedno postupanje i da će na kraju biti oslobođeni tog stanja. Trpjeli su to stanje koje je Bog dopustio, što je dovelo do njihovog odobravanja od strane Boga. Kad pravednici budu oslobođeni patnji pod ovim poretkom, onda će Bog stvoriti novu situaciju u kojoj će nepravednici biti ti koji će jedno vrijeme ‘trpjeti nevolju’ i na kraju ‘pretrpjeti’ sudsku kaznu vječnog uništenja.

Bog želi da oni budu svjesni zbog čega trpe to stanje odvojenosti od vječnog života. Oni moraju znati da je pravedno od Boga to što će dozvoliti da oni ‘prolaze kroz’ to stanje odvojenosti od Gospodinova lica i to kroz unaprijed određeno vremensko trajanje. Samo oni koji ‘pretrpe’ to stanje do kraja i budu naučeni poslušnosti će imati Božje odobravanje. Zašto će ‘pretrpjeti’ tu kaznu? Zato što "ne poznaju Boga i koji se ne pokoravaju dobroj vijesti o našem Gospodinu Isusu" (2.So 1:8,9). Kao i u prvom stoljeću tako i danas milijuni ljudi odbacuju Isusa. Oni su imali priliku čuti o čemu govori dobra vijest. Saznali su što Bog od njih zahtjeva, ali zbog svojih sebičnih tjelesnih želja pokazuju neposlušnost prema dobroj vijesti. Zato s pravom možemo reći da takve osobe nisu dostojne vječnog života. Milijuni takvih ljudi su umrli a nakon uskrsnuća će zajedno sa živima biti postavljeni pred Kristov sud. Neki među nama se pitaju da li takve osobe imaju pravo na uskrsnuće i život? Petar se je također jednom pitao: "kakav će tek biti kraj onima koji nisu poslušni Božjoj dobroj vijesti? I ako se pravednik teško spašava, gdje će se onda naći bezbožnik i grešnik"? (1.Pe 4:17,18). Zajednica JS tvrdi da takvi neće uskrsnuti a kamo li preživjeti Harmagedon. No, da li je to točno?

Da bi zastupali istinu po tom pitanju pogledajmo kakvu vrst pravednosti je zastupao sam Isus Krist. Što on kaže za ljude koji nisu poslušni dobroj vijesti? Isus je za takve neposlušne ljude rekao:

"Tko odbacuje mene i ne prima ono što ja kažem, ima suca svojega. Riječ koju sam govorio – ona će mu suditi u posljednji dan." (Iv 12:48)

Za poslušne je rekao:

"Tko čuje moju riječ i vjeruje onome koji me poslao, ima vječni život i ne dolazi na sud, nego je prešao iz smrti u život." (Iv 5:24)

Vidimo da Isus ima drugačije gledište od većine onih među nama koji misle da neposlušni neće uskrsnuti. Isus je zastupao gledište po kojem će sve neposlušne i nepravedne osobe biti uskrsnute o uskrsnuću nepravednih kako bi im se ‘sudilo u posljednji dan’. To je potvrdio i Pavle kad je rekao:

"Jer kao što u Adamu svi (pravedni i nepravedni) umiru, tako će i u Kristu svi oživjeti." (1.Ko 15:22)

Među nepravedne koji će oživjeti spadaju mnogi nepokajnički Židovi koji su slušali Isusa, ali ga nisu htjeli slijediti. Za one koji "nisu prihvatili ljubav prema istini da bi se spasili" Pavle je rekao:

"I zato Bog dopušta da na njih djeluje zabluda, da bi povjerovali laži, kako bi svi oni bili osuđeni jer nisu vjerovali istini, nego su voljeli nepravdu." (2.So 2:10-12)

Bog dopušta zabludu koja ljude drži na putu uništenja. Stoga je razumljivo da želi sve te ljude vidjeti u svom novom poretku kada nitko neće biti u zabludi jer će cijela zemlja biti puna spoznaje o Bogu i njegovom vječnom naumu. Zbog toga će najprije biti upoznati s Božjim pravednim zakonima po kojima će biti osuđeni kao nedostojni vječnog života, tako da neće biti vječno uništeni prije Suda. Zato možemo postaviti pitanje: Da li su oni koji su uništeni u potopu, u Sodomi i Gomori, u Jeruzalemu i oni koji će poginuti u Harmagedonu veći grešnici od onih koji nisu živjeli i umrli u tim povijesnim prekretnicama?

Da bi to razumjeli razmotrimo upozorenje koje je Isus dao Židovima. On je uzeo u obzir slučaj u kojima su izginuli neki ljudi. Židovi su smatrali da su ti ljudi koje je Pilat pobio umrli jer su bili veći grešnici od ostalih i da ih je Bog osudio na smrt. Na to im je rekao:

"Mislite li da su ti Galilejci veći grešnici od svih ostalih Galilejaca jer su tako nastradali? Nipošto, kažem vam, nego ako se ne pokajete, svi će te tako izginuti." (Lk 13:1-3)

On je ovdje govorio o uništenju koje je trebalo zadesiti stanovnike Jude i Jeruzalema 70. g.n.e., a ne o uništenju iz kojeg nema povratka. Upozorio je da će Židovi doživjeti ‘isto’ uništenje kakvo su doživjeli ti Galilejci koje je Pilat pobio. Njihova smrt nije bila vječna. One koje je Pilat pobio i oni koji su poginuli kad su se srušili zidovi kule u Siloamu se nalaze u šeolu - općem grobu čovječanstva (Lk 13:4,5). Tamo su se našli i mnogi Židovi koji nisu poslušali Isusovo upozorenje. ‘Uništenje’ od strane Boga, koje Biblija često spominje, je povezana sa vječnom sramotom a ne sa vječnom smrću (Ps 78:66; Jr 23:40). Naime, Bog je učinio sve da "nitko tko pokazuje vjeru u [Isusa] ne propadne nego da ima vječni život". Onaj "tko nije poslušan Sinu, neće vidjeti [vječni] život, nego srdžba Božja ostaje na njemu" (Iv 3:16,36).

Neposlušni i nepravedni umiru u sramoti, tako da i nakon uskrsnuća ‘Božja srdžba ostaje na njima’. Oni će živjeti pod vladavinom kraljevstva ali neće vidjeti i okusiti vječnog života dok na njima bude Božja srdžba. Prema tome, svi grešnici zaslužuju nepravedničku plaću, a to je ‘uništenje’. Stvar je u tome što je uništenje ili pogubljenje od strane Boga okusilo relativno mali broj ljudi u odnosu na veliki broj zlih ljudi koliko ih je do sada živjelo na zemlji. To ne znači da su ljudi koji su svojom prirodnom smrću izbjegli takvo ‘uništenje’ manji grešnici od ovih koji su uništeni Božjom rukom. Svi su oni izjednačeni jer su svojom smrću posijali nepravednost koju će s uskrsnućem požeti. Uništenje od Boga koje je u povijesti znalo zadesiti neke nepravedne ljude i narode nije bilo konačno uništenje jer ga je Isus poistovjetio s uništenjem prilikom potresa ili rata koje nije prouzročeno od Boga. Razlika je u tome što je Bog prouzročio uništenje nekih ljudi i naroda kako bi ispunio svoje obećanje dano Izraelcima. Harmagedon će također biti način na koji će Bog odvesti u smrt samo neke od svojih neprijatelja koji budu direktno uključeni u rat. No takva smrt nije dokaz da su ti ljudi veći grešnici od onih koji umiru prirodnim putem ili onih koji su ubijeni ‘mačem’ (Ri 13:4). Budući da neki vjeruju kako će u Harmagedonu svi nepravedni ljudi doživjeti vječno uništenje, onda znaju reći kako je za ljude bolje da sada umru ili poginu nego da ih zadesi Harmagedon. Takvo mišljenje nema smisla jer se zasniva na krivom razumijevanju Božje pravde. Harmagedon nije konačni sud nad zlim ljudima, nego rat s kojim će se učiniti kraj zlom ljudskom poretku. Zato bi trebalo razmotriti i vidjeti što će biti s nepravednim i zlim ljudima koji će se u Harmagedonu naći na strani onih koji će imati ‘žig divlje zvijeri’. Da li će oni zauvijek biti uništeni i da li će poginuli u tom ratu uskrsnuti?