Krist, Sin Božji

ISUS je Sin Božji. To tvrde svi kršćani iako se njihova gledišta oko toga razlikuju. Uglavnom se smatra da se ovaj pojam odnosi na Isusov nebeski status Sina u odnosu na Boga kao njegovog Oca s kojim od vječnih vremena dijeli najviši položaj u odnosu na sva nebeska i zemaljska stvorenja. No, postoje i oni kršćani koji smatraju da je u pitanju čovjek koji je postavljen za Božjeg Sina. Da bi razjasnili ovu dilemu moramo dobro istražiti povijesnu pozadinu na kojoj su svi Židovi svog Mesiju smatrali Sinom Božjim u jednom jedinstvenom smislu.
 

Ovdje ću iznijeti sasvim nove činjenice koje bi vas mogle oduševiti kao i mene dok sam ih otkrivao pišući ovaj članak tako da i ovdje ima informacija koje po prvi put izlaze na svjetlo dana. Trudio sam se postaviti i razjasniti sva ona pitanja koja bi bilo tko od vas postavio na ovu temu.

Vjerojatno znate da Biblija spominje dvije skupine koje zove ‘sinovima Božjim’:

Sinovi Božji

    • nebeska bića

"A stigao je dan koji je bio određen da sinovi Jehove, pravoga Boga, stanu pred njega,..." (Job 1:6)

    • zemaljska bića

"Vi (sinovi Izraelovi) ste sinovi Jehove, Boga svojega." (5.Moj 14:1)

Moramo uzeti u obzir da je svaka pojedina osoba u obje skupine sin Božji (malo slovo 's'). Međutim, u svakoj skupini postoje više istaknutih sinova kao viših i najviših knezova ili starješina koji upravljaju s nebeskom ili zemaljskom skupinom i njihov broj ovisi o postojećem ustrojstvu. S obzirom da je Jahošua (Jošua, sin Josipov; grč. Isus) najistaknutiji Sin (veliko slovo 'S'), nas zanima kojoj skupini on pripada, nebeskoj ili zemaljskoj. Ono što bi nam trebalo otvoriti um za prihvaćanje istine o Isusu je to što

    • Biblija sadrži izjave apostola i samog Isusa koji njegovo sinovstvo povezuje samo sa onim stavcima iz Pisma vezanim za jednu od tih skupina

 jer samo

    • jedna od tih dviju skupina ima takvog najistaknutijeg 'Sina' prvorođenca, dok u drugoj skupini takav 'Sin' ne postoji.

Koja je to skupina? Prije nego to otkrijemo trebamo razmotriti smisao i značenje pojma ‘Sin Božji’ koji se koristio za Isusa. Ono što bi nam prvo pada u oči je da Isus na početku svoje službe nije za sebe tvrdio da je Sin Božji niti je ljudima objašnjavao što bi taj pojam trebao značiti za njega koji se često predstavljao kao ‘sin čovječji’ tj. sin od čovjeka, zbog čega su ga i njegovi učenici smatrali 'sinom Josipovim (Ivan 1:45). Prije nego je za sebe tvrdio da je Krist, Sin Božji, to su ustvrdili oni koji su se osvjedočili u njegovo mesijanstvo, kao što su Ivan Krstitelj, Nataniel, Petar i još neki. Međutim, što su ti Židovi podrazumijevali pod tim pojmom ako Isus o tome nije govorio? Izgleda da je njima taj pojam bio dobro poznat pa ga nije trebalo posebno objašnjavati. Nakon što je javno počeo za sebe govorit da je on Krist, Sin Božji, onda su i njegovi protivnici pokušavali pobijati njegovu mesijansku ulogu jer su i oni znali tko može za sebe tvrditi da je Mesija. Svima njima je bilo zajedničko to što su jasno znali iz Pisma što znači pojam Sin Božji i na koga se odnosio. Tada je postojalo jedno gledište a danas ih ima nekoliko. Koje je od sljedećih gledišta ono koje su tadašnji Židovi mogli jasno i nedvosmisleno koristiti za svog Mesiju kojeg su čekali u svoje vrijeme:

Sin Božji je…

        • postavljen za Sina od Boga (čovjek)
        • prvi koji je stvoren od Boga (anđeo)
        • jedan od Božjih anđela (izabrani anđeo)
        • doslovno rođen od Boga (božanstvo)
        • druga osoba trojednog Boga (Bog)
        • drugo lice trojednog Boga (Bog)
        • Bog Jahve u tijelu čovjeka (Bog)

Jedno od ovih gledišta tvrdi da se pojam ‘Sin Božji’ odnosi na čovjeka, dok sva ostala gledišta tvrde da je riječ o pojmu koji opisuje najistaknutije nebesko biće kao Boga ili njegovog prvog, jedinog i jedinstvenog Sina. Pitajmo se:

    • Ako su Židovi iz Pisma mogli imati samo jedno gledište kojeg su zadržali do danas, kako je moguće da su kršćani stvorili toliko različitih gledišta?
    • Ako je ipak bilo moguće da se iz hebrejskih svetih spisa stvore ovoliko gledišta, da li su i Židovi mogli imati toliko verzija oko kojih su stvarali rasprave?
    • Ako je bilo više od jedne verzije, da li je Isus trebao to razjasniti kako bi oni znali tko je on i što o njemu u tom smislu govore Pisma?
    • Ako Isus nije razjasnio taj pojam da li je npr. Nataniel mogao imati jedno gledište, Petar drugo, farizeji opet neko treće, saduceji četvrto i eseni neko peto gledište?

Iz četiri evanđelja saznajemo da su svi pa i sam Isus koristili pojam ‘Sin Božji’ za Mesiju samo u jednom izvornom smislu. To nam govori da su neki kršćanski učitelji zanemarili izvorno gledište i uspjeli nametnuti svoje koje odudara od istine. Kako bi odvojili istinu od zablude uzet ćemo u razmatranje samo dva gornja gledišta koja tvrde da se pojam ‘Sin Božji’ odnosi na nebesko biće i vidjeti da li se bar jedno od njih može poduprijeti stvarnim biblijskim i povijesnim činjenicama. Razmotrimo ta dva suvremena gledišta o nebeskom Sinu:

Gledište Jehovinih svjedoka

Biblija Isusa naziva “Sinom Božjim” zato što ga je (izravno) stvorio sam Bog, pa stoga ima iste osobine kao i njegov Otac… pa se njega (prvog anđela) s pravom može nazvati ‘jedinorođeni’ i “prvorođenac svega stvorenja” (Probudite se, 3.2006. str.12; 12.2013. str.11; Stražarska kula, 1.4.2010. str.5)

Adventističko gledište - ASD (ogranak koji ne vjeruje u trojstvo)

Biblija je nedvosmislena kad kaže da je Isus doslovni, jedinorođeni Sin Božji - jedini koji je doslovno rođen od Boga (božanstvo, Bog) jer je “Bog tako ljubio svijet da je dao Sina svojega jedinorođenoga,” - ne sina stvaranjem, kao što su to bili anđeli, niti sina posvojenjem, kao što je grešnik kome je oprošteno, već Sina rođenog u savršenom obličju Očeve osobe, i u svoj sjajnosti Njegovog veličanstva i slave, jednakog Bogu po autoritetu, dostojanstvu i božanske savršenosti. U njemu je prebivala sva punina Božanstva tjelesno.” (E. G. White, Znaci Vremena, 30. svibnja 1895., pogl.3)

Ova dva gledišta imaju zajedničko uvjerenje po kojem Isusovo sinovstvo vežu uz nebesku prirodu postojanja. Ukoliko se ne mogu potvrditi, onda u vodu padaju i druga slična gledišta koja se zasnivaju na Isusovom predpostojanju, pa bi ostalo samo ono gledište koje bi se u svim detaljima trebalo temeljiti na Bibliji. To gledište bi bilo upravo ono izvorno kojeg su Židovi koristili za svog Mesiju (Krista). Ukoliko dobro poznajemo Bibliju, pitajmo se da li su Židovi koji su, poput onih iz Bereje, temeljito istraživali hebrejska Pisma, mogli dobiti ovakva gore navedena tumačenja iz svetog Pisma? Gdje su pročitali i saznali…

    • da je Bog rodio / stvorio jedinstveno biće
    • da je to biće doslovno prvorođeno / prvostvoreno
    • da će se to biće utjeloviti i roditi na zemlji

S obzirom da ovakvih izjava nema u hebrejskom dijelu Biblije, niti je Isus objašnjavao u kojem je smislu on 'Sin Božji', kako je onda moguće da su neki Židovi poput Natanaela i Petra stekli baš takvo uvjerenje o nebeskom Mesiji i onda još na početku Isusove službe samouvjereno rekli Isusu:

“ti si Sin Božji” (Ivan 1:49; Matej 14:33; 16:16)

Budući da nisu mogli imati u mislima potpuno jasnu i nedvosmislenu sliku o postojanju jedinstvenog nebeskog Sina, onda je normalno da se pitamo: Što su oni i drugi Židovi podrazumijevali pod pojmom ‘Sin Božji’ kojega su povezivali sa svojim Mesijom? Da bi to saznali još jednom zavirimo u hebrejske svete Spise. Što vidimo?


Što vidimo u Bibliji
 
Hebrejski spisi spominju Boga kao Stvoritelja svega živog ali nigdje se ne spominje da je Bog najprije stvorio prvog Sina pa kroz njega ostale sinove. Ne spominje ni to da se Bog razmnožava i da je u tom smislu doslovno i bukvalno rodio iz svog tijela jedno i jedino božansko biće. Ako je doslovno rodio jednog sina, onda ima mogućnost roditi više njih pa bi i za anđele koji se u Bibliji spominju kao ‘sinovi Božji’, mogli govoriti da su doslovno rođeni, odnosno da su prije rođenja oblikovani ili stvoreni u Božjem tijelu kao što se za anđela-kerubima koji je bio postavljen u Edenu kaže da je bio ‘stvoren’ ili ‘oblikovan’ (hebr. bara) jer bi to podrazumijevalo da je nakon toga i rođen (Ez 28:13,15). To bi također podrazumijevalo da je svaki nebeski ‘sin’ zbog takvog rođenja istobitan Ocu i da ima tu sposobnost rađanja istobitne djece, ali o takvom doslovnom rađanju u Bibliji nema ni riječi.
 

Ako se u proročkim vizijama vide razna anđeoska bića (‘sinovi Božji) kako stoje oko Boga, onda bi se taj istaknuti Sin kao doslovno prvostvoreni / jedinorođeni, posebno isticao ali ga nitko od proroka nije vidio u vizijama da stoji ili sjedi do Boga niti je govorio o njemu u proročanskim objavama (vidi 1.Kralj 22:19; Izaija 6:1; Ezeh 1:4-28; Dan 7:9,10).

Ako je Bog svom izabranom narodu objavio svoje ime JHVH (Jahve, Jehova), onda bi objavio i ime svog istaknutog Sina ukoliko je on ključna figura koja je trebala odigrati sve što je vezano uz čovjeka i Božji narod? Ali ni toga nema jer nitko od nebeskih sinova nije imao niti malo sličnosti s Bogom jer piše:

“Ta tko je u oblacima ravan Jahvi, tko li je Jahvi sličan među sinovima Božjim? Bogu koji je strahovit u vijeću  svetih silno uzvišen iznad sviju oko njega” (Ps 89:6,7)

Da je na nebu postojao istaknuti Sin kojeg je Bog postavio da u njegovo ime upravlja i predvodi 'vijećem svetih' anđela i svim što je stvoreno, onda bi ga psalmista izdvojio i pitao da li je tom Sinu itko ravan od sinova Božjih, a ne Bogu, jer se podrazumijeva da se nitko ne može izjednačiti s Bogom. Zato su neki teolozi zaključili da je sam Bog Jahve odigrao ulogu Sina u tijelu jer ni oni nisu vidjeli u hebrejskim knjigama nekog Sina kao jedinstveno biće do Boga. Očito je da Židovi nisu mogli na temelju Pisma jasno i nedvosmisleno spoznati da je na nebu postojao jedan jedinstveni Sin, pa još uvijek ostaje otvoreno pitanje - zašto su taj pojam koristili za Isusa?

Neki tvrde da je to onaj ‘anđeo Jahvin’, koji se često spominje u Bibliji. Međutim taj anđeo, čije se ime ne spominje, je samo jedan od onih bezimenih koji se spominju kao anđeli Božji ili Jahvini (1.Mo 28:12; Ps 91:11; 103:20). Drugi tvrde da je to onaj kojega je babilonski kralj vidio u peći sa trojicom hebreja za kojega je rekao da izgleda kao “sin Božji”. Kako je on mogao znati da postoji jedan jedinstveni sin Božji i da baš tako izgleda? Očito je da je riječ o anđelu jer je taj anđeo samo jedan od ‘sinova Božjih’ koji mogu biti poslani kao zaštita (Dan 3:25; Job 2:1). Drugi tvrde da je to arhanđeo Mihael, ali je činjenica da ga Židovi u ono vrijeme nisu gledali kao jedinog arhanđela niti kao svog Mesiju jer bi onda bar neki od njih govorili ‘je li Isus onaj Mihael, Sin Božji’ kao što su jedni govorili da je Isus…

"... Ivan Krstitelj; drugi da je Ilija; treći opet da je Jeremija ili koji od proroka.” (Matej 16:13,14)

Neki su čak mislili da je David taj Mesija koji je bio i koji će doći, pa je Petar objasnio narodu da je riječ o Davidovom potomku (Djela 2:29-36; vidi Jer 30:9; Ez 34:23,24). Ni na kraj pameti im nije bilo da Isusa povežu s bilo kojim nebeskim ‘sinom’ jer im Bog preko proroka to uopće nije objavio. Prvi koji je objavio postojanje tog istaknutog nebeskog Sina ili ‘anđela Jahvinog’ je židovski filozof Filon. No, on tog Sina nije vidio kao ljudskog Mesiju jer je i za njega Mesija trebao biti ljudsko biće, ali su ga zato pobornici kršćanskog gnosticizma u drugoj polovici 1. stoljeća poistovjetili sa Isusom Kristom što je dovelo do razvoja različitih verzija o Isusu.

Bez jasnih Božjih objava je nemoguće tvrditi da je Bog prije stvaranja živih bića doslovno rodio ili stvorio jedno božansko biće koje je samim tim Njegov prvi ili jedini sin. Ako nije jasno istaknut i definiran u hebrejskim spisima, onda je još upitnije tvrditi da je taj nebeski Sin trebao biti Mesija u ljudskom obličju i da su ga Židovi poistovjetili s Jošuom (Isusom, sinom Josipovim). Ako je sve to upitno i nemoguće izvući iz hebrejskog dijela Pisma, zašto su onda za njega svi tadašnji Židovi olako koristili pojam ‘Sin Božji’ bez da su se sukobljavali oko njegovog značenja? Taj pojam očito ima posebno i jedinstveno značenje kojeg su u svojim mislima imali svi oni koji su Isusu rekli:

“ti si Sin Božji”

Koje je to značenje? Činjenica je da se nitko od Židova nije pitao da li je Isus nebeski Sin, nego su po Pismu bili navedeni da se pitaju da li je taj čovjek iz Davidove loze onaj Pomazanik, kralj (Krist, Sin Božji) koji treba doći, tako da je to značenje očito vezano za jednog istaknutog čovjeka. Ako je to istina, onda bi to trebalo lako dokazati iz Pisma. Pogledajmo u nastavku...


Izvorna saznanja o Mesiji, Sinu Božjem
 
Svaki čovjek koji je od Boga bio postavljen i pomazan za proroka, suca, kralja i svećenika je bio 'pomazanik' (mesija ili krist). To svi znaju. Međutim, ono što je još uvijek sakriveno od mnogih i što bi ih moglo iznenaditi je to što je u povijesti Božjeg naroda bilo više osoba na koje se mogla primijeniti naziv 'KristSin Božji' sve dok u 1. stoljeću na scenu nije stupio zadnji Mesija ili Krist, Jošua (Isus) koji je postavljen na najviše mjesto, za prvog nasljednika Božjeg Kraljevstva. To je osnovni razlog zašto su Židovi imali jedinstveno gledište oko tog pojma koji im je bio dobro poznat. Prema tome,
    • KristSin Božji - nije bio samo jedan čovjek

Takvo otkriće koje ćemo ovdje razjasniti potpuno potkopava tvrdnju da se pojam 'Sin Božji' u povezanosti sa Isusom Kristom odnosi na nebesko biće. Tu činjenicu možemo saznati od samog Ivana Krstitelja koji nam to može razjasniti iz prve ruke. On je u vrijeme kad je počeo da propovijeda i krštava, poznavao Isusa samo kao sina Josipovog, pa je rekao:

“Ni ja ga nisam znao (kao Sina Božjeg), ali onaj koji me poslao da krštavam vodom rekao mi je: ‘Na koga vidiš da duh silazi i ostaje na njemu, to je onaj koji krsti svetim duhom.  Ja sam to vidio i svjedočim da je on Sin Božji.” (Ivan 1:33,34)

Da li je Ivan s ovim objavio da je Isus doslovni nebeski Sin i kako su ga razumjeli njegovi učenici? Da je Isus bio nebeski Sin, onda bi ga Ivan trebao jasno imenovat kako ne bi bilo zabune oko toga da li je on Bog Jahve ili možda anđeo Mihael, Gabriel ili neki drugi anđeo Jahvin. Budući da toga nema i da nitko od prisutnih nije pitao o kojem je to nebeskom Sinu riječ onda je očito da su svi na temelju Pisma znali da se taj naziv (ime) odnosi na čovjeka s najvišim autoritetom. Ovo je važno zapaziti jer oni koji to ne prihvaćaju tvrde da su Židovi znali da Bog ima doslovnog nebeskog Sina kojeg je rodio pa citiraju riječi koje je napisao Agur gdje on postavlja pitanje:

“Tko je uzišao na nebo i opet sišao? Tko je uhvatio vjetar u ruke svoje? Tko je svezao vode u jednu odjeću? Tko je utemeljio sve krajeve zemlji? Kako se on zove i kako se zove sin njegov? Znaš li?” (Mudre izreke 30:4)

Da li se ovdje govori o Bogu i njegovom Sinu? Ne, jer prvi dio rečenice određuje smisao. Naime, Agur tu ne pita za onoga tko je sišao s neba pa je uzašao na nebo, nego pita da li postoji taj koji je uzašao sa zemlje na nebo pa onda sišao i kako se on zove. Da bi najprije 'uzašao' (sa zemlje na nebo) morao je biti rođen na zemlji kao čovjek. Osim toga, kad se uzmu u obzir prethodni stavci (1-3), onda je očito da pisac govori o čovjeku i njegovoj malenkosti, a koji se zbog svoje ograničenosti po svom znanju i sposobnostima ne može mjeriti s Bogom.

Da je do tada postojao takav čovjek, on bi bio poznat u svijetu po imenu te nebi pao u zaborav jer bi se njegovi sinovi i potomci mogli ponositi svojim ocem čije su ime nosili, ali nitko nije mogao uprijeti prstom u takvog čovjeka jer u to vrijeme nije postojao. Danas bi ipak mogli reći da je čovjek uspio uzaći na nebo i opet sići, ali ga ni to ne može izjednačiti s Bogom, jer pisac spominje i druge stvari koje su u to vrijeme pa i danas izvan ljudske moći.

Prema tome, Agur se nije pitao kako se zove Bog i kako se zove njegov sin. Da je Židovima bilo poznato da jedini Bog sa imenom JHVH (Jahveh, Jehovah) ima jedinstvenog Sina, onda bi očito znali ime tog Sina i pitali bi se je li Isus taj koji se na nebu zvao tim imenom, ali nitko takvo pitanje nije postavljao čak ni Ivanu koji je rekao da je Isus, Sin Božji. Kad je vidio Isusa kako mu dolazi na rijeku Jordan, Ivan je svojim učenicima rekao:

“Ovo je onaj, za koga sam rekao: "Za mnom dolazi čovjek, koji je preda mnom (ispred mene)... ” (Ivan 1:30)

Osim što ga je smatrao čovjekom on ljudima nikad nije tvrdio da je Isus Božji doslovni utjelovljeni sin, jer bi onda svi Ivanovi učenici automatski počeli slijediti Isusa kao nebesko božanstvo s obzirom da bi to bila najznačajnija razlika u odnosu na Ivana i ostale ljudske proroke. Znamo da su ipak mnogi ostali uz Ivana do njegove smrti što govori da su na Isusa gledali kao i na Ivana, odnosno kao na čovjeka, Božjeg slugu i Krista (Matej 9:14; Lk 7:16-18; Ivan 3:22-27). Zato nas zanima zašto su neki ostali uz Ivana i nakon što  im je Ivan posvjedočio da je Isus, Božji Sin?

Poznato je da su u to vrijeme neki Židovi očekivali dvojicu Mesija, ali ne s neba, nego jednog iz Judinog plemena, a drugog iz Levijevog plemena, po uzoru iz prošlosti kada je Bog preko proroka Zaharije dao proročansku sliku o dva Pomazanika (Krista).

“Te [dvije masline] su dva pomazanika (Mesije, Krista) što kao sluge stoje pred Gospodarem sve zemlje.” (Zah 4:14)

Smatrali su da po toj slici Zorobabel iz Judina plemena i Jošua (Isus) sin Josadakov iz Levijevog plemena, predočavaju dvojicu Pomazanika koje oni trebaju čekati, a budući da je Ivan, Sin Zaharijin bio iz Levijevog plemena, a Jošua (Isus) sin Josipov iz Judinog, oni su vjerojatno očekivali da će se to ponoviti i da će Ivan biti postavljen za drugog Krista, pa su ostali uz njega.

“Narod je bio u napetosti. Svi su mislili u sebi, da nije Ivan možda Krist?” (Luka 3:15)

Zašto su tako mislili ako Ivan nije bio iz Judinog plemena? Oni su znali da je nakon izlaska Izraela iz Babilona, Jošua, Sin Josadakov iz Levijevog plemena s jednim određenim razlogom dobio krunu i stavljen ispred Zorobabela, Davidovog potomka iz Judinog plemena, pa su mislili da će se to ponoviti. Međutim, Ivan je uzeo u obzir nešto drugo pa je rekao:

“Za mnom dolazi čovjek, koji je preda mnom (ispred mene) jer je bio prije (ispred) mene.” (Ivan 1:30)

U kom smislu je Isus bio ispred Ivana? Treba uzeti u obzir da su u tom vremenskom trenutku Ivan i Isus bili dva Proroka iz dva vodeća Izraelska plemena na kojima je Bog utemeljio kraljevsko svećenstvo. Ivan je znao da je prethodni Jošua (Isus) iz Levijevog plemena morao ostaviti krunu u hramu, vjerojatno zato što je po Božjoj prvobitnoj uredbi na nju imao pravo izabrani zastupnik iz Judinog plemena (Zah 6:14). Zato je Jošua (Isus, sin Josipov) po toj uredbi već 'bio prije njega', jer je Davidova obitelj, iz koje je potekao Isus, od samog početka bila stavljena ispred Levijeve obitelji iz koje je potekao Ivan. Znajući to, Ivan Židovima kaže da za njim dolazi onaj čovjek koji je 'ispred njega', što Levijevu obitelj nakon nekoliko stoljeća ponovo vraća u drugu poziciju, pa se sada ta namjerna greška iz prošlosti ispravila jer je Jošua (Isus, sin Josipov iz Judinog plemena), stavljen ispred Ivana, (sina Zaharijinog iz Levijevog plemena), a to je istaknuto samim tim što je Ivanu rečeno da će Isus za razliku od njega “krštavati svetim duhom i ognjem” (Mt 3:11). To je bilo nešto novo i značajnije jer takav zadatak nije do tada dan nijednom pomazaniku (kristu). Ali, još se nije znalo što će se dalje dešavati s Ivanom i Isusom.

Budući da Isus još nije krštavao svetim duhom nego samo vodom kao i Ivan, onda je to ostavilo prostora onim tvrdnjama o još jednom Mesiji (Kristu, Sinu Božjem) koji bi bio iz Levijevog plemena i koji bi u svojstvu velikog svećenika surađivao s Isusom iz Judinog plemena kad dođe vrijeme da krštava svetim duhom, kao što je Aron surađivao s Mojsijem i Zorobabel s Jošuom (Ivan 3:22,23). Čak piše da će vladati sklad između te dvije službe - kralja i svećenika (Zah 6:13).

Međutim, Ivan se nije izjašnjavao po tom pitanju. Kad su ga pitali “je li on Krist”, onda su to pitanje postavili jer su znali da je zadnji Krist (Jošua, Isus sin Josedekov) bio iz Levijevog plemena kao i Ivan (Ivan 1:19.20). Ivan je rekao da on nije taj 'Krist, kralj', jer nije od Boga dobio taj poziv niti svjedočanstvo duha. U biti, on je kao Prorok i nazirej bio Božji Pomazanik (Krist), ali ne onaj glavni 'Krist, kralj' za kojega su se zanimali Židovi, jer bez onog koji će nositi krunu nema ni drugog Pomazanika koji bi bio svećenik.

Iako je Ivan objavio da je Isus postavljen za 'Krista, Sina Božjeg', još uvijek on i neki od onih koji su ostali uz njega nisu bili sigurni da je Isus onaj 'Sin Božji' kojeg je Bog odredio da zauvijek sjedne na Davidovo prijestolje. On ga je objavio kao “Janje Božje koje odnosi grijehe svijeta”, putem krštenja duhom i vatrom, ali nigdje ne čitamo da ga je objavio kao zadnjeg Mesiju kojeg je trebalo čekati (Ivan 1:29,36). Razlog može biti upravo to što su očekivali razvoj događaja koji bi odredili Isusovu privremenu ili trajnu ulogu.

Da je u njihovom umu postojao jedan jedinstveni doslovni nebeski Sin onda bi on i njegovi učenici bez ikakve dileme odmah prihvatili Isusa za Krista, samim tim što ga je objavio kao ’Sina Božjeg' i ne bi očekivali drugog Sina, niti bi Ivan spominjao tog drugog jer čitamo da je iz zatvora poslao neke svoje učenike da upitaju Isusa:

“Jesi li ti onaj (Krist, Sin Božji), koji ima doći, ili da čekamo drugoga (Sina Božjeg)?” (Matej 11:3)

On nije sumnjao u Isusovo poslanje jer je znao da je Isus 'Krist, Sin Božji' koji će krštavati svetim duhom, i to je posvjedočio pred drugima, ali očito nije bio siguran  da je on onaj konačni Mesija (Krist, kralj) koji ima doći na kraju. Vjerojatno je znao da su on i Isus bili najavljeni njihovim roditeljima po anđelu Gabrijelu i da su obojica bili začeti pod utjecajem Božjeg svetog duha, ali ni to još nije bilo dovoljno da se zna potpuna istina. Što nam to govori? To nam govori da su on i drugi Židovi znali da su Izraelci u svojoj bogatoj prošlosti imali nekoliko istaknutih Mesija koje su smatrali 'Sinom Božjim' tako da su i prijašnje generacije uz postojećeg Mesiju morale čekati onog drugog. Ivan nam tako otkriva činjenicu da su i prije Isusa pojedini pomazanici u svoje vrijeme ispunjavali osnovna obilježja po kojima su se mogli smatrati istaknutim 'Sinom Božjim', ali s različitim ulogama.

Naime, u prošlosti je bilo onih koji su od Boga bili pomazani za Kralja i postavljeni za Sina kao što su bili David, Salamun, Ezekiel i Jošua, ali nitko od njih nije posvjedočen kao onaj zadnji kojeg su očekivali. Zato su Izraelci s vremena na vrijeme polagali nadu u one koje je Bog postavio za svog Sina da ih vodi u njihovo vrijeme, ali su se u početku vjerojatno kao i Ivan pitali da li treba čekati drugog. Čak i da nije bio zadnji morali su ga slušati kao Božjeg Sina, Božjeg zastupnika, jer ih je na to upozorio još i Mojsije (5.Mo 18:15,18). To znači da je i Isus u Ivanovim očima bio taj 'Krist, Sin Božji' kao i oni Mesije prije njega, pa ga je zanimalo da li je on taj obećani ili ne. No, Isus je samo potvrdio Ivanu da je on taj i nije dao nikakvu naznaku o još jednome kojeg treba čekati (Mat 11:4-6).

Ovo samo dokazuje da se u mislima Židova pojam ‘Krist, Sin Božji’ odnosio na čovjeka, što odbacuje tvrdnju da su oni o Kristu ikada govorili kao jednom jedinstvenom nebeskom biću do Boga tako da ni Ivan Krstitelj nije Isusa gledao i predstavio kao utjelovljeno nebesko božanstvo nego kao ljudsko biće, Božjeg čovjeka iz Davidove kraljevske obitelji. Samim tim, pojam 'Sin Božji' ne označava prirodnog nebeskog Sina nego je to poseban položaj i status onog čovjeka koji je izdvojen iz svoje braće (sinova Božjih) i postavljen na prvo mjesto kao što nam pokazuje slijedeća klasifikacija koju možemo iščitati iz Biblije:

      • Izrael - kolektivni Božji sin
      • Narod - djeca Božja, Božji sinovi i kćeri
      • Pomazanici - Božji istaknuti sinovi
      • Pomazanik - jedan od Božjih sinova
      • Pomazanik, kralj - Sin Božji, prvorođenac

Ovu klasifikaciju je potrebno poznavati, jer smo utvrdili da je osim kralja i prvosvećenika svaki levitski svećenik bio pomazanik (mesija, krist), a budući da su svi oni nazvani ‘sinovima Božjim’, onda bi za svakog od njih mogli reći da je pomazanik tj. krist, ali samo jedan od sinova Božjih istog položaja (vidi 2.Mo 14:1; 30:30). Međutim, iako se to po duhu Božje riječi podrazumijevalo, samo jedan od njih je mogao nositi najviše ime ili naziv ‘Krist, Sin Božji’, koji je takvog Božjeg pomazanika označavalo kao 'prvorođenca' - prvog Božjeg Sina "među svojom braćom" (Rimlj 8:29). Zato u tom nazivu kojim su oslovljavali Isusa, Židovi nisu nikako mogli ukazivati na onog koji je na nebu prvi stvoren ili onog koji je jedini prirodno rođen od Boga, a kamoli na Boga. Takvo nešto im uopće nije moglo past na pamet a kamo li vjerovati u to.

Ivan Krstitelj i ostali Židovi su stoga Isusa zvali ‘Sinom Božjim’ jer su ga po Pismu mogli povezati ili usporediti sa istaknutim ‘sinovima Božjim’ unutar Izraelske nacije koja je prije Isusa već imala nekoliko Mesija tj. pomazanih vođa koji su poput njega bili postavljeni za ‘Krista, Sina Božjeg’ - prvorođenca. Taj naslov nije kao takav spomenut u Pismu ali ga se može iščitati u pojmovima ‘pomazanik’ (mesija, krist) i ‘Sin’ koji se u zajedničkom kontekstu spominju u hebrejskim svetim spisima pa su ga u tom kontekstu koristili za istaknutog Mesiju. Osim toga, Židovi su znali osnovne karakteristike Mesije kao istaknutog 'Božjeg Sina'. Koja su to obilježja?


Osnovna obilježja Mesije
 
Biblija nam otkriva sve pojedinosti o Mesiji, koje su se s vremenom nadopunjavale, ali su svi Mesije ispunjavali nekoliko osnovnih obilježja, a to su:
      • potomak žene (ljudsko biće, sin čovječji)
      • izabran i postavljen od Boga
      • vođa (kralj i/ili svećenik)
      • Božji zastupnik

Glavno temeljno obilježje za onoga tko je mogao biti Mesija, Sin Božji je navedeno u prvom proročanstvu u kojem se Bog obraća jednom od svojih istaknutih nebeskih sinova, a koje gasi:

“I ja ću zametnuti neprijateljstvo između tebe i žene, i između potomstva tvojega i potomstva njezinaOn(o) će ti zdrobiti glavu, a ti ćeš mu raniti petu.” (1. Mojsijeva 3:15)

Većina prijevoda hebrejsku riječ הוּא (on, ono) prevodi sa 'on' (jednina) iako se u tekstu  'potomstvo' žene i 'potomstvo' Zmije (Sotone) spominje u množini, jer je riječ o ljudima među kojima će se nalaziti predvodnici tog sukoba koji će trajati stoljećima. Kao što ‘potomstvo zmije’ nije jedna osoba nego mnogi koji će stati na njegovu stranu (mnogi antikristi), tako i ‘potomstvo žene’ nije jedna osoba ili jedan Krist, već više njih od kojih će onaj zadnji Pomazanik zadati smrtni udarac Zmiji. Kao što postoji onaj zadnji Krist, tako vjerojatno postoji i zadnji Antikrist koji će na kraju sukoba biti javno očitovan. Zato se samo u tom smislu može koristiti i riječ 'on' koja označava to jedno izabrano kolektivno 'potomstvo žene' kao Krista (Pomazanika) sa svojim glavnim zastupnikom, koje će se suprotstaviti Sotoni, kao što jedan cijeli narod ‘Izrael’ Bog zove u jednini 'Sin moj prvorođeni' (2.Mo 4:22). I ono što je važno zapaziti, taj Sin (narod Izrael) je bio ‘Krist’, a samim tim i 'Sluga Božji' jer čitamo:

“Ovako kaže Jahve: Izrael je Sin moj prvorođeni” (2.Moj 4:22)

“A ti si, Izraele, sluga moj” (Izaija 41:8)

“Izlaziš (Jahve) da pomogneš narodu svojemu, da spasiš pomazanika (Krista) svojega.” (Hab 3:13)

    • Izrael, Božji sin prvorođenac (Krist, Sluga)

Taj jedan 'Sin' u svom nazivu ima mnoge sinove Božje kao ‘potomstvo žene’ od kojih je ključna uloga pripala Jošui (Isusu, sinu Josipovom).

    • Izrael – Božji sin, prvorođenac
    • Krist  - Božji Sin, prvorođenac

Zanimljivo je da Bog u ovom prvom proročanstvu nije spomenuo 'svog potomka' (jednina) nego potomstvo žene (množina). Samo ta činjenica mora zamisliti one koji tvrde da Bog ima svog doslovnog potomka (sina) koji bi se razlikovao od ostalih potomaka žene.

Neki bi se mogli pitati zašto onda Bog nije spomenuo da će se 'njegovo (Božje) potomstvo' suprotstaviti potomstvu Zmije? U biti, Bog to nije spomenuo na izravan način ali se podrazumijeva jer je ovdje zaista riječ o Božjem potomstvu preko ‘žene’. Ali, zašto preko ‘žene’ a ne preko čovjeka, muškarca jer Bog ne bi mogao imati svoje potomstvo na zemlji da nema svog čovjeka koji bi ga zastupao. Gdje je onda u tom proročanstvu čovjek i njegovo potomstvo? Čovjek se ovdje također izravno ne spominje ali se podrazumijeva. U kom smislu? 

Naime Adam kao Božji Sin - prvorođenac je trebao zastupati Boga, Oca, a ne njegova žena posredstvom koje je Bogu trebao stvoriti potomstvo (djecu Božju) nad kojim će vladati.

“Adam nadjenu ženi svojoj ime Eva; jer postade mati svima živima.” (1.Moj 3:20)

Zato je Eva, koja je začela s Adamom i rodila sina Kaina, rekla:

“Muško sam dijete stekla pomoću Jahve!” (1.Moj 4:1)

Tako je Bog u zajedništvu sa svojim izabranim zemaljskim sinovima trebao steći svoje potomstvo preko 'žene'. Zato je 'potomstvo žene' ujedno 'Božje potomstvo' jer mu je žena, čiji je izabrani muž Božji zastupnik, trebala roditi njegovu djecu - sinove i kćeri. Pavle citira jednog pjesnika koji kaže:

“Jer smo (po)rod njegov.” (Djela 17:28)

    • Muž (zastupnik Boga, Oca)
    • Žena (pomoćnica mužu)
    • Djeca Božja (potomstvo žene)

Djeca Božja su 'djeca od Boga' dobivena po ljudskoj ženi, pa možemo reći da su 'Božje potomstvo' ili 'potomstvo žene' ljudska smrtna bića iza čijeg stvaranja stoji čovjek.

“Čovjek, rođen od žene, kratka je vijeka i pun nemira.” (Job 14:1)

Bez obzira na njihovu smrtnost Bog je svojim svetim duhom izabrane sinove postavljao u status prvorođenca (prvog Sina). Tako je i Isus, kao Božji potomak 'rođen od žene', a kao 'sin Davidov' i Josipov je začet od čovjeka na neizravan način po svetom duhu (Gal 4:4).

 “Ali kad se navršilo vrijeme, Bog je (pomazao i) poslao svojega Sina, rođenog od žene.” (Gal 4:4)

S druge strane, nijedan muž (sin čovječji) nije trebao zastupati Sotonu kao Oca tako da Sotona nije vlasnik potomstva žene, pa do svog potomstva dolazi na prijevaru i laž navodeći ljude da odbace Boga kao svog Oca i njegovog Sina (zastupnika). Kad na zemlji imamo Božju djecu koja su došla na svijet preko 'žene', onda se podrazumijeva da tu djecu stvaraju Božji zemaljski 'sinovi' koji su trebali biti podložni Božjem Sinu - prvorođencu, jer je samo jedan od tih sinova mogao biti Božji glavni zastupnik i posrednik tako da je od samog početka trebalo poštivati Božju odredbu:

“... da je svakome mužu glava Krist (Pomazanik), a muž je glava ženi, a Bog je glava Kristu (Pomazaniku).” (1.Kor 11:3)

Svaki put kad je Sotona napao Božjeg kolektivnog 'Sina' (Izrael) Bog bi imao ili bi podizao potomka žene te ga postavio za svog Pomazanika, Sina prvorođenca preko kojeg bi nogom išao na glavu zmije. Sotona i demoni nisu mogli protiv njega ništa učiniti sve dok je bio poslušan Bogu ali su svoje neprijateljstvo iskazivali preko ‘potomstva zmije’ pogotovo onih iz redova Izraela koji su se svojom neposlušnošću odmetnuli od Boga i stavili na stranu Zmije. Takvih je bilo posebno u vrijeme Isusa i Ivana koji su ih razotkrili kao sotonsko potomstvo, leglo zmija otrovnica (Matej 3:7; 12:34). Jednom od njih je Pavle rekao: "Sine Đavolji" (Djela 13:8-10). Izrazom 'sin' se mislilo na 'slugu'. Sotona je preko svojih slugu ('zmija') zadavao ugrize Božjem Sinu (Izraelu, Božjem Sluzi) što je bilo predočeno događajem u pustinji kad su mnogi umrli od ugriza doslovnih zmija jer su se bunili protiv

Boga i Krista (Oca i Sina)

Da bi ozdravili od smrtnog ugriza oni su trebali svojom vjerom pogledali u mjedenu zmiju koja je predočavala zmijski protuotrov (protu-smrt) i život temeljen na vjeri. Samim tim su morali vjerovati i u Mojsija (Krista, Sina Božjeg), kojeg im je Bog podigao da ih vodi jer se on molio Bogu za njih i po Božjoj naredbi podigao tu 'zmiju' koja je u njima proizvela snagu života koji poništava snagu smrti. Tako je Bog pokazao da oni kao Božja djeca ne smiju gunđati na svog nebeskog Oca niti na onog njegovog Sina ili njegovog Sluge preko kojega ih je vodio prema obećanoj zemlji, nego su u njih trebali vjerovati da bi doživjeli blagoslove (4.Mo 21:8,9). Tu sliku je iskoristio Isus kako bi rekao da je Bog ovaj put podigao Sina, a s njim i lijek protiv smrti tako da bi svi koji očima vjere pogledaju i povjeruju u njega mogli imati vječni život (Ivan 3:14; 11:26).

Bog je u prošlosti dozvoljavao Sotoni da im zadaje ugrize koje su zaslužili pa je rekao:

“I gle, puštam na vas otrovnice protiv kojih nema čarolija; ujedat će vas - riječ je Jahvina.“ (Jer 8:17)

Sotona je preko svog potomstva (zmijskog legla) znao često ugristi Božjeg Sina Izrael tako što je prkosio Božjim Sinovima - pomazanicima (kraljevima i svećenicima) te ubijao Božje proroke koji su također predstavljali tog Sina, zbog čega je cijela nacija trpjela smrtne bolove sve dok ih Bog nije izliječio i ponovo im podigao drugog Sina da ih vodi. Oni su toga bili svjesni pa su rekli:

”Hajde, vratimo se Jahvi! On je razderao, on će nas iscijeliti: on je udario, on će nam poviti rane; poslije dva dana oživit će nastrećeg dana će nas podignuti i mi ćemo živjeti pred njim.” (Hošea 6:1,2)

Oni su zbog svog grijeha godinama trpjeli udarce i rane tako da su se nadali da će nakon što se svi vrate svom Bogu, biti izliječeni i podignuti u život trećeg dana od svog pokajanja. Bog je dozvolio da Izrael zadobije smrtnu ranu, ali je ostavio nadu da će ih oživjeti trećeg dana pa samim ta činjenica jasno govori kako je sa Isusom Sinom Božjim umro sav Izrael, Sin Božji i da je s njim trećeg dana uskrsnuo novi Izrael, Sin Božji, o čemu je Pavle pisao rekavši:

“... jer ste s njim pokopani u njegovu krštenje, a u zajedništvu s njim ste (trećeg dana) uskrsnuti zbog svoje vjere u djelotvornu snagu Boga, koji ga je uskrsnuo od mrtvih. Vas… je Bog oživio i ujedinio s njim. Dobrostivo nam je oprostio sve naše prijestupe. ” (Kol 2:12,13)

“Jer nije važno ni obrezanje ni neobrezanje, nego novo stvorenje. A na svima koji budu po ovom pravilu živjeli, na njima neka bude mir i milosrđe — na Izraelu (Sinu) Božjem.” (Gal 6:15,16)

Sada kad se vratimo u povijest Izraela, možemo vidjeti Izraela, Krista (Božjeg pomazanika) Sina Božjeg kojeg su predstavljali Božji pomazani Sinovi. Ti Sinovi su ispunjavali osnovna obilježja Mesije. Svi su kao potomstvo žene trebali biti ljudska bića s tim da je Jošua (Isus, sin Josipov) tokom svog života ispunio i one zahtjeve koji su bili određeni samo za njega.

    • Izrael, Sin Božji - ljudska bića
    • Krist, Sin Božji - ljudsko biće

Prije nego se formirao Izrael osnovna obilježja su ispunjavali Melkizedek, Abraham. Izak, Jakov i Josip. Oni su po nekim obilježjima bili samo nalik onom Kristu, Sinu Božjem koji je jednom zauvijek trebao stati na glavu zmiji. Melkizedek je od Boga postavljen za kralja i svećenika u gradu Salemu u kojem je Bog namjeravao utemeljiti svoje zemaljsko prijestolje i kao takav je odgovarao obilježjima Sina Božjeg jer je samo kao 'Sin' mogao zastupati Boga pred Abrahamom (1.Moj 14:18; Heb 7:1-3). U trenutku kada je Bog sklopio savez s Abrahamom, došlo je do 'začeća' Izraela, Božjeg Sina koji je došao po obećanju što je prikazano rođenjem Izaka (jedinca) te Izakovog sina Jakova (prvorođenca) koji je otkupio prvorodstvo od svog brata Ezava (vidi Gal 4:23; Rim 9:9-13). Oni su tako odredili ulogu Izraela, Sina Božjeg prije nego je rođen prilikom izlaska iz Egipta. Prije nego je Izrael rođen, Bog ga je posvetio na isti način kao i svoje proroke, kao što je rekao za jednog proroka:

Prije nego što sam te oblikovao u utrobi majke tvoje, poznavao sam te. Prije nego što si iz utrobe njezine izišao, posvetio sam te. Za proroka narodima postavio sam te.” (Jer 1:5)

 

Prije nego što je Izrael oblikovan i rođen, bilo je određeno da pojedini sinovi, iako najmanji od svoje braće budu postavljeni za vođe i spasitelje. To je bilo objavljeno Jakovljevom sinu Josipu kada mu je Bog u snu objavu da će mu se kao kralju klanjali svi iz Abrahamove loze, pa tako i njegova braća pa čak i otac (1.Moj 37:5-10). Kad je došlo vrijeme san se ispunio i svima je bio Gospodar (Adoni). Iako nije bio prvorođenac po tijelu Bog ga je učinio svojim Sinom prvorođencem, pa u vezi toga čitamo:

“... jer je Ruben bio prvorođenac. Ali jer je on bio oskvrnio postelju oca svojega, prijeđe pravo njegova prvorođenja na sinove Josipa, sina Izraelova, ali ne tako da se on u rodoslovlju broji kao prvorođenac. Juda je bio nadmoćniji od braće svoje i od njega je potekao vođa, ali pravo prvorodstva dobio je Josip.” (1.Ljet 5:1,2)

Josip je pravo prvorodstva dobio tako što je preko svojih sinova dobio dvostruki dio nasljedstva i postao otac dvaju plemena — Efraima i Manasija (5.Mo 21:17). Da bi to potvrdio Jakov je kao Božji zastupnik, Efraima, mlađeg sina Josipovog "stavio ispred" Manasije koji je bio prvorođenac pa se za Izrael koristilo ime 'Efraim' (1.Moj 48:17-20; Iz 7:17; 11:13). Znači, još od tada je Bog mogao govoriti:

“Ja sam otac Izraelu. Efraim je moj prvorođeni sin.” (Jer 31:9)

“Nije li Efraim sin moj ljubljeni ...” (Jer 31:20)

Bog je tako Izrael, još prije rođenja odredio za svojeg 'prvorođenog' Sina samim tim što ga je smatrao 'ljubljenim' (jedincem). Bez obzira na čast koju je Josip dobio, Jakov kao otac 12 plemena nije njemu namijenio vladalačku palicu nego potomcima Jude kad je pod nadahnućem rekao:

“Neće odstupiti žezlo od Jude, niti vladalački štap od nogu njegovih, dok ne dođe onaj, kojemu pripada, i kojemu će se pokoravat narodi.” (1.Mo 49:10)

Tako je nakon Josipa, sina Jakovljevog uvedeno dodatno obilježje za Božjeg pomazanika (Mesiju), a to je:

    • da je iz Judinog plemena
    • da je učinjen prvorođencem

Svi koji su trebali nositi žezlo i vladalačku palicu su trebali biti prvorođeni po tijelu ili su mogli biti učinjeni prvorođenima poput Josipa. Neki su prvorodstvo mogli otkupiti na prevaru poput Jakova, što je bilo učinjeno kad se Jeroboam iz Efraimovog (Josipovog) plemena nametnuo kao kralj desetoplemenskog Izraela koje se odvojilo od Jude. 

Prije nego je došao ‘onaj kojemu će se pokoravati narodi’ Bog je u gornjem proročanstvu najavio da će podignuti kraljeve iz Judinog plemena kao svoje najistaknutije Sinove preko kojih je trebao kraljevati nad svojim narodom Izrael (tj. nad sinovima Božjim) jer je On bio njihov kralj koji im je rekao:

“Ja sam Jahve, Svetac vaš, stvoritelj Izraelov, kralj vaš!” (Izaija 43:15)

Činjenica je da je Bog u Izraelu postavljao ljude za kraljeve koji su "umjesto njega" vladali narodom jer su zastupali njega kao 'kralja' pa čitamo:

“Neka je blagoslovljen Jahve, tvoj Bog, komu si tako omilio da te postavio na svoje prijestolje da kraljuješ umjesto Jahve, svojega Boga.” (2.Lje 9:8)

Prema tome, da bi Bog mogao kraljevati nad svojim narodom preko svojih zemaljskih sinova, onda su oni morali biti:

    • izabrani između ‘Božjih sinova” iz naroda
    • postavljeni za ‘Božjeg Sina’ - prvorođenca

Prije nego su stupili na scenu, Bog je očito kroz početno razdoblje zanemario Judino pleme te je osnovne uvjete za Mesiju ispunio preko Mojsija koji nije bio iz Judinog plemena nego iz Levijevog, vjerojatno zato što je Levijevo pleme bilo unaprijed određeno da zastupa Izraelce pred Bogom u svojstvu svećenika (vidi Heb 7:9,10). Tako je Bog tom prilikom Levijevo pleme stavio ispred Judinog plemena kao i u slučaju koje smo već spomenuli.

Ono što se očekivalo od Mesije (Krista) su zadaci koji su tada i tokom narednih stoljeća bili postavljani pred njega, odnosno pred njih, a to je:

    • vršenje Božje volje
    • briga za Božji narod
    • uvođenje i / ili provođenje zakona
    • uvođenje ili obnova pravog obožavanja,
    • uspostava ili obnova Božje vladavine
    • rat, održavanje mira ili oslobođenje od ropstva

Ta obilježja su ovisila o Bogu i njegovoj volji za tog čovjeka u tom određenom vremenskom periodu, te su bila prorečena i kao takva su trebala biti ispunjena na tom Pomazaniku, ali su mogla biti i predslika onoga što se odnosilo na slijedećeg, a posebno na zadnjeg Pomazanika kojemu će se pokoravati narodi.

Prema tome, svaki od Boga izabrani čovjek koji je ispunjavao osnovne karakteristike je u svoje vrijeme bio Mesija (Krist, Pomazanik) koji je polagao pravo da ga Bog smatra svojim Sinom prvorođencem jer je po toj zastupničkoj ulozi izdvojen između svoje braće - ‘sinova Božjih’. Kao takvi su izdvojeni i postavljeni za prvog Sina samim time što su zastupali Boga pred drugima. Oni su time i predstavljali Izrael koji je nazvan ‘Božji prvorođeni sin’ jer je taj narod izdvojen kao Božji zastupnik pred drugim narodima. 

Kad zavirimo u stoljetnu povijest tog 'Izraela, Sina Božjeg', možemo ga upoznati po njegovim istaknutim 'Sinovima' koji su ga vodili od vremena rođenja, odrastanja u izgnanstvu, života u svojoj zemlji, njegovom progonstvu zbog grešnika, te o njegovoj smrti i uskrsnuću koje je uslijedilo po zadnjem Sinu Božjem. Sve je to Izrael prolazio kao Božji Pomazanik, a s njim i oni Sinovi Božji koji su ga zastupali. Prema tome, Izraela, ‘Sina prvorođenca’ je zastupao jedan između svoje braće koji je postavljen za ‘Sina prvorođenca’.


Znak zadnjeg Mesije
 
Očito je da Židovi nisu nikako mogli očekivati da im Mesija bude jedno jedinstveno nebesko biće jer su ‘Sinom Božjim’ mogli zvati samo istaknutog čovjeka. Čak nije bilo ključno ni to da li je Isus začet prirodnim putem ili ne. Naime, iako su ga zvali ‘Sinom Božjim’ smatrali su ga 'sinom Josipovim' bez da su imali u mislima potrebu za njegovim čudesnim začećem i nitko se nije pitao kako je on došao na svijet niti su se oko toga vodile debate. Ta pojedinost nije bila ključna da bi Isusa smatrali ‘Sinom Božjim’. Neki evanđelisti to ne uključuju u svoje tekstove niti o tome govore poslanice. To nam samo potvrđuje da je bilo sasvim normalnim bilo kojeg čovjeka kao Božjeg pomazanika iz Davidove loze zvati Sinom Božjim, a ne samo Isusa, sina Josipovog (Luka 3:23; 4:22; Ivan 1:45; 6:42).

Netko bi sada mogao reći da je zadnji Mesija ipak trebao biti nebesko biće i da je to prorečeno i omogućeno kroz djevičansko rođenje. Međutim takvo proročanstvo ne postoji. Postoji samo krivo tumačenje jednog proročanstva koje se ispunilo na jednom drugom djetetu, a ne na Isusu, a koje glasi:

“Zato će vam sam Gospodin dati znak: "Eto, djevica će začeti (zatrudniti) i roditi sina i nadjenuti mu ime Emanuel.“ (Izaija 7:14; prijevod sa grčkog - Septuaginta)

“Zato  sam Gospodin će vam dati znak: "Eto, djevojka je trudna i roditit će sina i nadjenuti mu ime Emanuel.“ (Izaija 7:14; prijevod sa hebrejskog)

Ovo se proročanstvo ispunilo u vrijeme proroka Izaije kada su po ovom djetetu Židovi dobili znak da se Bog u vrijeme trudnoće ove mlade žene uključio u zbivanja kako bi bio sa svojim narodom i izbavio Davidovu kraljevsku lozu od uništenja prije nego dijete nauči razlikovati dobro i zlo.

Emanuela je trebala roditi mlada djevojka (hebr. ‘alma’) koja je imala svog zakonskog muža ali to nije značilo da je rodila kao djevica jer se na hebrejskom za djevicu koristila riječ ‘betula’. Proročanstvo se moglo ispuniti samo tako da je nekom od tadašnjih istaknutih muževa zatrudnjela mlada žena i rodila mu sina Emanuela kao znak Izraelcima. Moguće je da je to bio upravo prorok Izaija koji je nakon rođenja Emanuela dobio još jednog sina koji je također trebao poslužiti kao znak potvrde a zvao se Maher-Šalal-Haš-Baz (Izaija 7:3; 8:8). Kad je njegova žena trebala zatrudnjeti s tim drugim proročanskim djetetom onda piše da je Izaija “prišao proročici“ koja mu je rodila tog sina (Izaija 8:3). To bi moglo značiti da je njegova mlada žena nazvana 'proročica' jer je već ranije poslužila kao sredstvo rođenja djeteta Emanuela po kojem je Bog objavio svoju proročansku riječ kao znak. Zato je Izaija kasnije napisao:

“Gle! Ja i djeca (množ.) koju mi Jahve dade znak smo i čudo u Izraelu od Jahve nad vojskama.” (Izaija 8:18)

Vidimo da su najmanje dva njegova sina, od trojice koja se spominju bila rođena kao znak, tako da je Emanuel očito jedan od njegovih sinova (Izaija 7:3). Prema tome, ovdje nema spomena o začeću bez učešća muža jer bi to ionako bilo teško dokazivati kao znak, pa je Matej u svom evanđelju mogao uzeti u obzir samo to što je i Marija bila mlada djevojka (djevica) koja još nije upoznala muža, a koja je još prije udaje dok je bila djevica izabrana da rodi sina preko kojeg će Bog biti sa svojim narodom. Npr. Elizabeti je za razliku od Marije rečeno da će roditi Ivana u vrijeme kad je već bila udana žena. Mariji je to rečeno kad još nije bila udana za Josipa. Zato Izaija ne iznosi proročanstvo o Isusu, ali se to proročanstvo moglo djelomično primijeniti na Isusa samo u jednom smislu jer je Bog preko njega također u njegovo vrijeme pohodilo i bio sa svojim narodom, što je ujedno i značenje imena ‘Emanu-el’ (“S nama je Bog”). Međutim, Matej očito nije mogao Isusovo rođenje povezati sa nadnaravnim djevičanskim rođenjem jer se ni Emanuel nije trebao začeti i roditi natprirodnim putem kao nebesko utjelovljeno biće, niti su Židovi u očekivanju novog Emanuela očekivali nebeskog Mesiju (vidi Mt 1:21). No kad čitamo Matejev izvještaj o Isusovom začeću onda je napisao nešto što ne odgovara stvarnoj činjenici jer tu čitamo:

“A sve se to (oko začeća) dogodilo da bi se ispunilo ono što je Gospod rekao preko proroka svojega: “Evo, djevica će zatrudnjeti i rodit će sina i dat će mu se ime Emanuel”, što znači “s nama je Bog”. (Matej 1:22,23)

Zašto je Matej ukazao da se to proročanstvo prvenstveno ispunilo na Isusu ako Bog to uopće nije rekao za njega niti je spomenuo način koji bi uključivao začeće djeteta bez biološkog oca? Budući da nemamo izvorne rukopise onda ne možemo tvrditi da je ovaj tekst o Isusovom začeću naknadno umetnut, ali se očito nešto od teksta ne uklapa u biblijski kontekst.


Diskutabilna pitanja
 
Da su Židovi smatrali da je obećani Mesija (Krist) utjelovljeni nebeski Sin, onda bi postojale dvije opcije te bi se ljudi po prvoj opciji pitali da li se Isus materijalizirao kao što su to činili anđeli jer bi druga opcija njegovog utjelovljenja putem rođenja kao čovjeka bila pod velikim upitnikom. Takva opcija o kojoj Biblija ne govori, dovela bi do mnogih diskutabilnih pitanja kojih očito nije bilo, ali ih ima danas kao što su:
    • gdje mu je bila vlastita svijest dok se razvijao kao beba?
    • čega se sjećao iz prijašnjeg života
    • što je sve radio na nebu
    • da li je komunicirao s nekim od proroka

Npr. nitko se nije usprotivio Isusu i rekao mu:

“Ti ne možeš biti Krist, jer nisi utjelovljeni sin Božji (božansko biće).”

Nitko nije dovodio u pitanje njegovu tvrdnju da je Božji sin pitanjem:

“Ako si Božji sin, reci nam koje si sve ovlasti imao na nebu i kako si postao čovjek? Da li je tvoje tijelo stvarno ili prividno? Da li možeš umrijeti ili si besmrtan kao anđeli?” 

Ovakva i još mnoga druga slična pitanja mu njegovi učenici ni ostali Židovi pa i protivnici nisu nikad postavljali jer ga nisu ni gledali kao utjelovljeno božanstvo. Čak ni Isus nije nikad sebe dovodio u vezu s bilo kojim događajem iz biblijske prošlosti. Zašto o tome nema ni jedne riječi? A danas kad neko dijete ili čovjek kaže da se sjeća nekih stvari iz prijašnjeg života, onda oni postaju glavna tema koja okupira maštu mnogih, a pogotovo pobornika reinkarnacije koji pišu knjige o takvim slučajevima. No, Isusa nitko nije dovodio u vezu sa njegovim navodnim prijašnjim životom. Stoga treba dobro paziti što se htjelo reći kad su u pitanju pojmovi i riječi koje Biblija često dovodi u vezu s figurativnom izražavanjem.

Da bi ga prihvatili kao Krista, Sina Božjeg, Židovi su se trebali najprije osvjedočiti u one osnovne karakteristike koje su imali i neki Mesije prije njega. Budući da je rođen u Betlehemu onda su u njega polagati posebnu nadu da je on taj koji će ispuniti i ona mesijanska obilježja koja ranije nisu ostvarena. No i dalje je bilo otvoreno pitanje je li Isus taj 'Krist, Sin Božji' ili treba čekati drugoga. Znali su da je i Salamun sjeo na Davidovo prijestolje kao Božji Sin, a da nije bio onaj zadnji pa su neki Židovi tražili znak od Isusa koji bi to potvrdio. Isus nikad nije spomenuo svoje nadnaravno rođenje niti je to trebao biti znak ili dokaz da je on onaj ‘Šilo’ kojemu pripada žezlo i vladalačka palica. Umjesto toga, ‘znak Jone’ je bio ključan za prihvaćanje Isusa za onog zadnjeg i jedinstvenog Sina Božjeg (Matej 12:39). Taj znak Ivan nije mogao vidjeti jer mu je prijetila smrt pa mu je Isus spomenuo samo ono što je Bog preko njega trenutno činio kao znak. Ni njemu nije spomenuo svoje čudesno rođenje kao znak. Ono što mnogi Židovi još nisu znali je Božja volja sa tim Jošuom (Isusom), novim Mesijom od kojega su najprije očekivali obnovu kraljevstva u Izraelu jer su to naglašavali svi židovski učitelji. 

U vrijeme okupacije Judeje i Jeruzalema od rimske vlasti je prema proročanstvima proroka Danijela, trebao biti postavljen još jedan Mesija, Sin Božji tako da su svi očekivali da ih on prije svega oslobodi rimskog ugnjetavanja i obnovi kraljevstvo u Izraelu. U to vrijeme je bilo lažnih mesijanskih vođa kao što su bili Teuda i Juda Galilejac, koji su bili ubijeni pa je ovaj pravi Mesija (Krist), za Židove trebao biti onaj Davidov potomak koji će poput Davida, uz pomoć Božjih anđela izbjeći smrt, pobijediti svoje neprijatelje i sjesti na prijestolje (Djela 5:36,37). To bi bila ključna uloga Mesije, Sina Božjeg i za mnoge njih pravi znak da je on taj kojega je trebalo prihvatiti za 'Sina Božjeg'.

Naime, ukoliko bi taj Mesija (Krist, Sin Božji) ispunjavao i ona obilježja koja bi ga činila zadnjim preko kojega će Bog zauvijek vladati Izraelom i cijelim svijetom onda bi njegovo mesijanstvo dobilo konačno obilježje Božje teokratske vladavine na zemlji. Budući da Isus to nije ispunio jer je do svoje smrti izbjegavao da ga postave za Kralja, od mnogih je odbačen kao Mesija, te nisu uzimali u obzir znak Jone, nego su nastavili čekati dugog Mesiju, a ovog su potpuno obezvrijedili.

Apostol Juda nije čekao taj znak, pa je po nekim tvrdnjama želio izazvati situaciju dovodeći Isusa pred gotov čin, biti ili ne biti taj Mesija koji će silom i uz Božju pomoć preuzeti krunu koja je još uvijek čekala svog pravog Mesiju. Kad je nakon izdaje vidio da su stvari krenule u drugom smjeru, on se ubio jer je uvidio da je učinio veliku grešku s kojom se nije mogao pomiriti. Pitanje je što bi bilo s njim da se nije ubio i da je vidio znak Jone. Znamo da su ostali apostoli doživjeli veliko razočaranje kad je Isus ubijen. Tek kad su vidjeli znak Jone, oni su ga nakon uskrsnuća prihvatili kao onog zadnjeg Mesiju. Zato su ga s punim uvjerenjem pitali:

“Gospodine, hoćeš li u ovo vrijeme podignuti (obnoviti) kraljevstvo Izraelovo?” (Djela 1:6)

Samo ovo pitanje je dovoljno da vidimo Isusa kao čovjeka koji je trebao sjediti na prijestolju u Jeruzalemu, jer su upravo to zaključili apostoli nakon što im je zadnjih 40 dana od uskrsnuća stalno govorio o tom kraljevstvu Izraelovom (vidi Djela 1:3).

Vidjet ćemo u kasnijem razmatraju da su neki od prethodnih Mesija, poput Isusa također najavljeni prije svog rođenja i da je svaki od njih na različit način od Boga postavljen u ulogu njegova Sina preko kojeg je On vladao Izraelom. Prije nego saznamo nešto više o tim muževima koji su nosili naslov 'Krist, Sin Božji', trebamo utvrditi kakve veze ima pojam ‘Krist’ sa pojmom ‘Sin Božji’ jer možemo primijetiti da se ti pojmovi za Isusa ponekad koriste zajedno, a ponekad odvojeno.

    • Krist
    • Sin Božji
    • Krist, kralj
    • Krist, Sin Božji

Razmotrimo te pojmove kako bi vidjeli kako se kroz njih otkriva Isusova ljudska priroda koja je bila osnovni preduvjet za Mesiju.


Krist - zastupnik Boga i ljudi 
 
Kad su čuli Isusa i vidjeli čuda, onda su neki govorili:
 

“Ovo je uistinu Prorok.” Drugi su govorili: “To je Krist.” (Iv 7:40,41)

Za Židove je Isus bio ili Prorok ili Krist. Petar je bio među onima koji su vjerovali da je Isus Mesija (Krist) jer je rekao Isusu:

“ti si Krist” (Mk 8:29)

Što su oni podrazumijevali pod pojmom ‘Krist’? Pojam ‘Krist’ (Pomazanik) u svom izvornom kontekstu nije ukazivao na nekog tko je po prirodi postojanja veći od čovjeka, nego na onog Božjeg čovjeka koji je po funkciji veći od ostalih proroka i svećenika (Pomazanika) odnosno na onoga čovjeka koji bi poput Mojsija bio istaknuti Prorok s funkcijom vođe i svećenika koji zastupa i Boga i narod.

Pojam ‘Krist’ se mogao odnositi na nekog koga je Bog između svojih zemaljskih sinova pomazao za svog zastupnika kao što su proroci, vođe, kraljevi, suci i svećenici, ali se u kontekstu glavnog Sina koristio kao naziv ili funkcionalno ime koje podrazumijeva dvojni položaj Pomazanika:

1.      Kralj i svećenik (zastupa narod pred Bogom - sluga narodu)

2.      Sin Božji (zastupa Boga pred narodom - sluga Bogu)

Za ovo dvojno i obostrano zastupništvo ili posredništvo nisu bila potrebne dvije osobe, jedna zemaljska, druga nebeska, nego ih je mogao obnašati jedan čovjek kao Prorok, Kralj i Svećenik, s tim da je Kralj mogao biti i Svećenik, a Svećenik je mogao biti postavljen za Kralja, što ćemo i vidjeti. U ostalim situacijama su ovo zastupništvo mogla obnašati dvojica pa čak i trojica izabranika, s tim da bi jedan bio Kralj a drugi Svećenik a treći Prorok. Svi koji su bili postavljeni u te glavne uloge su bili istaknuti pomazanici (kristi), Sinovi Božji, s tim da je Isus najprije trebao biti Prorok, pa onda kralj i svećenik. Da bi ovo dokazali vratimo se u povijest Izraela kako bi vidjeli odakle seže pojam Krist, Sin Božji.


Mojsije - Krist, Sin Božji
 
U Egiptu se Izraelski narod formirao na osnovnu unaprijed određenih karakteristika koje su poput 'genoma' odredile kako će funkcionirati tokom svog postojanja. O njima možemo saznati na osnovu onoga što je Jakov (Izrael) prorekao o svakom pojedinom svom sinu koji su trebali biti očevi 12 plemena (1.Moj 48.pogl). Da bi se po Izraelu kao Abrahamovom potomstvu blagoslovio svi narodi, jedan od njegovih izabranih sinova je trebao na sebe preuzeti njihov grijeh koji je trebao umrijeti s njim. No, najprije je Izrael trebao biti rođen po jednom drugom Sinu Božjem.
 

U završnom periodu, dok se Izrael kao strano tijelo nalazio u utrobi egipatsku zemlje, započeli su bolni trudovi ali i opasnost da se Izrael ne rodi jer je po dekretu tadašnjeg faraona Izrael trebao umrijeti prije svog rođenja (2.Moj 1:15,16). Egipat je simbol progonstva, budući da je Adam, Sin Božji, prognan iz Edenskog vrta. No, Bog je svog Sina, a s njim i ostalu svoju djecu želio vratiti u svoju zemlju. Bog je tada po svom izabraniku Mojsiju izveo svog Sina iz Egipta, čime je Izrael rođen i odveden na sveto mjesto gore Sinaj gdje je posvećen.

U Bibliji čitamo da je Mojsije bio ‘čovjek Božji’ tj. čovjek kojega je Bog podignulo ili postavio (pomazao svetim duhom) za svog zastupnika pa je samim tim on učinjen Pomazanikom (Kristom) (5.Moj 33:1; Još 14:6). Apostol Pavle je rekao da je Mojsije...

“… sramotu koju je trpio kao pomazanik (Krist) smatrao dragocjenijom od egipatskog blaga…“ (Hebr 11:26)

U Bibliji imamo neke izraze u kojima se ne koristi izraz ‘Sin’, ali se podrazumijeva da je riječ o zemaljskim ‘sinovima Božjim’ kao što su:

    • Čovjek (Sin) Božji
    • Pomazanik (Sin) Božji
    • Izrael (Sin) Božji

Mojsije je bio čovjek iza kojega je stajao Bog pa ga je Bog postavio za ‘boga’ faraonu ali i cijelom svom narodu kojemu je bio vođa i sudac (2.Mo 7:1; 5.Mo 33:1). Kao takav je bio postavljen za ‘Sina Božjeg’  jer biti ‘bog’ je u ono vrijeme značilo biti ‘Sin Božji’, a odnosio se na izabrane suce i kraljeve (vidi Ps 82:6). Mojsije je bio ‘bog’ (kralj, vođa) u odnosu na ljude kojima je bio nadređen, a ‘Sin Božji’ u odnosu na Boga kojemu je bio podređen.

1.      bog - u odnosu na ljude

2.      Sin Božji - u odnosu na Boga

Budući da je bio vođa, onda je bio, ne jedan od sinova istog položaja, nego prvi Sin (prvorođenac) sa svim pravima i odgovornostima takvog položaja. Kao takav je ispunjavao sve karakteristike Mesije.

Mojsije je imao Arona za pomoćnika kojeg je pomazao za velikog svećenika (prvosvećenika), a koji je tim činom bio postavljen od Boga za prvog Sina kao i Mojsije ali u drugom svojstvu. Tako su Izraelce od tog trenutka vodila dva Pomazanika, Mojsije i Aron, preko kojih je Bog upravljao i kraljevao nad svojim narodom. Uloga kralja je zahtijevala pravdu i moć, a uloga svećenika mudrost i ljubav što su ujedno četiri glavne Božje osobine, čime je Pomazanik (Krist) trebao sa tim božanskim osobinama isticati sliku Boga kojeg su zastupali.

    • Kralj - vladar (moć) sudac (pravda)
    • Svećenik - svetac (ljubav) učitelj (mudrost)

Iako su ove osobine morali ispoljavati obojica, ali su neke od njih posebno bile istaknute kroz njihove službe kralja i svećenika (5.Mo 17:9; Za 2:7). Mojsije je bio slika budućeg Krista kao kalja, a Aron sa levitskim svećenicima je predstavljao Krista kao prvosvećenika sa njegovom ‘nevjestom’ kao pomoćnicom. U biti oni su jedan Krist i jedno tijelo, a narod je dio tog tijela iz kojeg su proizašli prilikom pomazanja Izraelske skupštine.

Nakon što je Aron umro, Mojsije je Izraelcima najavio da će i on umrijeti prije nego oni uđu u obećanu zemlju pa im je rekao:

Proroka kao što sam ja, iz tvoje sredine, od tvoje braće, podignut će ti Jahve, Bog tvoj: njega slušajte!” (5.Moj 18:15)

Mnogi su poučeni da misle kako je Mojsije ovdje prorekao dolazak Jošue (Isusa, sina Josipovog) kao tog mesijanskog proroka, a zanemaruju povijesnu pozadinu koja govori o više njih koji su odigrali ulogu tog Proroka prije Isusa. Naravno, Isus je morao ispuniti ovaj uvjet da bi bio prihvaćen za Mesiju, ali on nije jedini ‘potomak žene’ koji je ispunjavao taj uvjet. Bilo bi nerazumno misliti kako su Izraelci morali stoljećima čekati tog Proroka kojeg su trebali slušati poput Mojsija.

Da li je Mojsije rekao da trebaju slušati Boga samo ako im jednog dana Bog s neba pošalje svog doslovnog Sina? Ne. Ne samo to. On im nije rekao ni to da će morati slušati Boga samo ako taj slijedeći prorok i vođa bude iz Judinog plemena jer je on kao Prorok bio iz Levijevog plemena.

Svaki Izraelac koji je čuo ove riječi je znao da će im nakon smrti Mojsije Bog između njihove braće podići tj. postaviti drugog zastupnika koji će surađivati sa prvosvećenikom iz Aronove obitelji. Čak ni Mojsije nije mogao zaključiti da je riječ o jednom proroku jer je iz onoga što mu je Bog objavio imao u mislima mnoge naraštaje nad kojima je trebao kraljevati Bog preko svojih proročkih zastupnika koje bi postavljao nad njima. Svaki puta kad Bog postavi tog proroka kao što je bio Mojsije, oni su ga trebali slušati. Prema tome, u gornjim riječima je Mojsije ukazao samo na one glavne karakteristike pomazanog proroka koji je trebao biti:

    • Postavljen od Boga (Mesija, Krist)
    • Vođa i zastupnik (poput Mojsije)

Ove karakteristike su imali neki istaknuti sinovi Izraela (Božji sinovi) prije nego je Isus postavljen za takvog Proroka. Jedna od obilježja Božjeg zastupnika je da govori umjesto Boga jer je za tog Proroka rečeno:

“Riječi svoje stavit ću u usta njegova, da im kaže sve, što mu zapovjedim.” (5.Moj 18:18)

Činjenica je da je Bog na razne načine govorio po prorocima, s tim da su neki mesijanski tj. pomazani vođe, kraljevi i svećenici također bili proroci preko kojih je pisana Biblija, Božja riječ. Zato nam Pavle kaže da je:

“Bog, koji je negda mnogo puta i različitim načinom govorio ocima po prorocima, progovori nama u posljednje ove dane po Sinu kojega postavi baštinikom svemu.” (Heb 1:1,2)

Pavle ovdje nije rekao da je Isus jedini koji je nazvan Sinom Božjim, nego da je on jedini 'Sin' kojega je Bog u točno određeno vrijeme postavio za prvog nasljednika. Ostali koji su nekad bili prvi sinovi su to pravo izgubili svojom smrću dok je Isus svojim uskrsnućem zadržao to pravo pa je tako ostao onaj zadnji Sin prvorođenac, Sin preko kojega je Bog progovorio u ovim posljednjim danima.

Bog je prije Jošue (Isusa), sina Josipovog, trebao kroz cijelo to razdoblje imati svog izabranog čovjeka koga je mogao činom pomazanja postaviti za svog prvog Sina preko kojega bi provodio svoju vlast. Zato je rekao:

“Kad stigneš u zemlju koju ti Jahve, Bog tvoj daje (...) tada ćeš onoga koga Jahve, Bog tvoj, odabere, sebi postaviti za kralja.” (5.Moj 17:14)

Kraljevi okolnih naroda koji nisu postavljeni od Boga su imali samo ulogu da vladaju nad čovjekom pa su samo nosili titulu ‘kralj’. Međutim, kad ljudi postave sebi za kralja onog čovjeka kojeg Bog izabere onda je on po funkciji, ne samo kralj za ljude nego i Božji Sin za Boga kojeg je Bog izdvojio između svojih sinova i njihove braće. Mojsije je imao tu dvojnu ulogu ali je znao da on nije onaj zadnji. 


Sin Božji - nastavlja svoju ulogu
 
Uzmimo u obzir da su svi Izraelski sinovi, a pogotovo prvorođeni koje je Bog otkupio i uzeo sebi, nazvani ‘Božji sinovi’ tako da je onaj kojeg je Bog izdvojio i postavio na prvo mjesto kao svog zastupnika bio Božji Sin - prvorođenac. Taj izabrani kralj je trebao biti iznad svih ljudskih kraljeva i ljudi su ga mogli smatrati ‘bogom’ (elohim - moćan, silan), a budući da je trebao vladati i suditi umjesto Boga i sjediti na Božjem prijestolju onda je Bog takvog čovjeka smatrao svojim najistaknutijim ‘Sinom’ i to su Izraelci znali.
 

Mojsije je bio prvi od Izraelskih sinova nakon ‘rođenja Izraela’ (Božjeg sina) što smo već potvrdili i to u vrijeme kad Bog još nije dao ovlaštenje Judinom plemenu za vladalačkom palicom. Njega je naslijedio Jošua (Isus) sin Nunov iz Efraimovog (Josipovog) plemena (1.Ljet 7:20,27), u vezi kojeg čitamo:

A Hošeu, sina Nunova, Mojsije je prozvao Jošua (Isus).” (4.Mo13:16)

“A Jehova je rekao Mojsiju: “Uzmi Jošuu, sina Nunova, čovjeka koji ima duha, i položi ruku svoju na njega. I dovedi ga pred svećenika Eleazara i pred svu zajednicu te ga postavi za vođu pred očima njihovim. Predaj mu dio svoje častida ga sluša sva zajednica sinova Izraelovih.“ (4.Mo 27:18-21)

“Tako su Mojsije i Jošua došli i stali u šatoru sastanka. Tada se Jehova pojavio u šatoru u stupu od oblaka. Stup od oblaka stajao je na ulazu u šator. (…) I Bog je Jošuu, sina Nunova, postavio za vođu i rekao je: “Budi hrabar i jak, jer ćeš ti dovesti sinove Izraelove u zemlju koju sam im pod zakletvom obećao, a ja ću biti s tobom.” (5.Mo 31:14,15,23)

Jošua nije imao svu onu čast kao Mojsije, jer više nije trebalo ponoviti čudesno izbavljenje i posredovati u donošenju Zakona i sklapanju saveza s Bogom, koje je pripalo Mojsiju, ali je ispunjavao one osnovne karakteristike pomazanog vođe koji je trebao kao 'Sin Božji' zastupati Boga pred narodom u novim zadacima:

    • Postavljen od Boga
    • Vođa (poput Mojsije)

Bog je svoj narod na čudesan način uveo u obećanu zemlju pod vodstvom Jošue, sina Nunovog tako da je on nastavio tamo gdje je Mojsije stao što pokazuje da je bio zamjena po kojoj je i on poput Mojsija mogao imati tu čast da ga se smatra istaknutim Sinom Božjim kojeg je narod morao slušati. Njegova vlast kao vođe je bila podijeljena sa prvosvećenikom, po uzoru na Mojsija i Arona, tako da tu čast da zastupaju Boga nije imao jedan nego dvojica Pomazanika. Tako je Izrael u sebi imao ‘potomke žene’ koje je Bog izdvajao i postavljao u tu časnu ulogu.

Kad je Jošua umro pa sve dok nisu imali kralja, Bog je kraljevao nad narodom preko velikog svećenika iz Aronove obitelji koji je bio najviši pomazani autoritet (Krist) i moglo ga se smatrati istaknutim Sinom Božjim, prvorođencem jer je Levijevo pleme preuzelo ulogu Izraelskih prvorođenaca od kojih je prvosvećenik bio prvi i najistaknutiji (5.Mo 17:9, 11-13; Zah 6:11-13). Oni nisu bili vođe ili kraljevi poput Melkizedeka i Mojsija pa im je Bog nakon Jušue Nunova za pomoćnike podizao ‘Suce’ (proroke) kao vođe koji su štitili Izrael od okolnih naroda i vodili ratove protiv neprijatelja (Su 2:18). Oni su nastavili služiti Bogu kao Njegov Sin, poput Jošue Nunova, ali sa drugim zadacima. Svaki od njih je bio pomazan svetim duhom kao to se vidi na primjeru Otniela:

“Tad Izraelci zavapiše Jahvi i Jahve im podiže izbavitelja, Otniela, sina Kenaza, mlađega brata Kalebova, da ih oslobodi. Duh Jahvin siđe na nj i on posta sucem Izraelu…“ (Suci 3:9.10)

Tako su ti Suci zajedno sa prvosvećenikom činili skladno vodstvo kao jedan Mesija sa dvije pomazaničke službe. Jedan od tih sudaca je bio Samuel koji je od rođenja posvećen Jehovi da mu služi u hramu kao svećenik, nakon čega je postavljen za proroka i suca pa čitamo:

“A dječak Samuel služio je pred Jehovom, opasan lanenom pregačom. I Samuel je rastao, a Jehova je bio s njim i nije dopustio da ijedna riječ njegova ostane neispunjena. I sav je Izrael, od Dana do Beer-Šebe, spoznao da je Samuel postavljen za proroka Jehovina.“ (…) “I Samuel je prenosio Božje riječi svemu Izraelu.“ (…) “I Samuel je sudio Izraelu sve dane života svojega.“ (1.Sam 2:18; 3:19,20; 4:1; 7:15)

Samuel je također ispunjavao osnovna obilježja za Mesiju (Pomazanika) dok je služio kao sudac i svećenik u suradnji sa prvosvećenikom. Nakon njega je Izrael dobio svog prvog kralja Šaula iz Benjaminovog plemena čime je Samuel zadržao ulogu proroka, ali je kao sudac i svećenik bio u službi Kralja i Prvosvećenika s kojima je zastupao Boga i narod. Od tada kraljevi i svećenici svoju mesijansku ulogu održavaju uz pomoć proroka koji su ih opominjali i prenosili im Božje poruke. 


Kraljevi - Sinovi Božji

Šaul je bio samo jedan od istaknutih sinova Božjih u vrijeme dok je Samuel i dalje služio kao Prorok. Njega je Bog postavio za Kralja, ‘prvorođenca’ nacije na zahtjev ljudi koji su odbacili Božji autoritet i morao je ispunjavati zahtjeve koji su stavljeni za Pomazanike (1.Sam 24:7). Bog ga je ubrzo odbacio kao svog istaknutog Sina i na njegovo mjesto postavio Davida za kojega je rekao:

A ja ću ga učiniti (Sinomprvorođencem, najvišim među kraljevima zemaljskim.” (Psalam 89:27)

David nije prvi koji je učinjen prvorođencem, jer ako pročitamo cijeli taj psalam, onda vidimo da je tu opisana situacija gdje Bog u tom trenutku izabire jednog mladića iz naroda za svog slugu i postavlja ga u tu uzvišenu ulogu koja je kao takva pripadala samo Božjim istaknutim Pomazanicima. Bog je tako na Davidu iz Judinog plemena i njegovoj obiteljskoj lozi utemeljio svoje zemaljsko prijestolje kao što je bilo unaprijed najavljeno tako da je David bio najviši od svih tadašnjih kraljeva (2.Ljet 13:5). Samim tim što ga je Bog učinio svojim prvorođencem ukazuje da je mogao poput Mojsije služiti i kao svećenik. U kom smislu?

Činjenica je da su svi prvorođenci Izraelovi spašeni od smrti u Egiptu posredstvom janjeće krvi koja je predstavljala njihovu smrt i uskrsnuće. Samim tim su pripadali Bogu koji ih je spasio od smrti te je mogao zahtijevati da mu svi odreda služe kao svećenici. Međutim, umjesto njih Bog je odredio Levijevo pleme za svećenike, tako što je trebalo posvetiti i otkupiti svakog prvorođenca iz ostalih plemena čime su oslobođeni svećeničke službe (2.Mo 13:13; 4.Mo 18:15). Po toj uredbi je svaki Levit funkcionalno učinjen prvorođencem zbog čega su svi muškarci kao svećenici pripadali ‘skupštini prvorođenaca’ među kojima je Aron kao prvosvećenik zauzimao najviši položaj. Budući da je i Mojsije bio Levit on je također učinjen ‘prvorođencem’ a time i ’svećenikom’ s tim što je on taj status dobio prije svih ostalih Levita u trenutku kada ga je Bog posvetio za svog zastupnika pa je kao takav imao pristup u sveto mjesto.

Budući da je David učinjen ‘prvorođencem’ on kao takav više nije bio oslobođen svećeničke službe jer je pripadao Bogu pa je samim tim učinjen svećenikom. Zato je ponekad oblačio svećeniku odjeću kao i Samuel i ulazio u hram tako da je po načinu Melkizedekovom ipak služio kao “kralj i svećenik” (Vidi Ps 110:4; 2.Sam 6:13,17,18; 1.Ljet 15:27). Vjerojatno su zbog toga i njegovi sinovi služili kao ‘svećenici’ (2.Sam 8:18; 1.Kr 8:62,64; 9:25; 1.Ljet 23:13).

Pavle je rekao kako je Melkizedek (po svojoj funkciji u odnosu na Boga) bio učinjen sličnim (Isusu Kristu) Sinu Božjem (Heb 7:3). Osim Melkizedeka su najveću sličnost sa Isusom imali Mojsije, David, Salamun, Ezekiel i Jošua i svi su oni ispunjavali dvojno zastupništvo između Boga i naroda tako da se svakog od njih smatralo 'Kristom, Sinom Božjim'. Za neke od njih se to može zaključiti iz samih izjava dok se za druge to podrazumijeva i bez da to piše i zato nije bilo čudno što su Isusa tako nazivali a da neki od njih kao Ivan Krstitelj nisu bili sigurni da li je Isus onaj zadnji koji treba doći.

Izraz ‘prvo-rođeni’ se nije odnosio na onog tko je doslovno ili po duhu prvi rođen / stvoren od Boga, nego na onog čovjeka, kao u slučaju Davida, koji je od svih zemaljskih sinova Božjih bio prvi do Boga jer ga je Bog u funkcionalno smislu učinio svojim Sinom prvorođencem. Isto se tako pojam ‘jedino-rođeni’ (jedinac) odnosio na onoga tko je poput Izaka bio ‘jedini sin’ po obećanju iako je Abraham imao još sinova (1.Moj 22:12,16; Heb 11:17; Gal 4:22,23), a taj pojam se koristio i za Salamuna “jedinca u svoje majke” koja je imala četiri sina (Izreke 4:3; 1.Ljet 3:5), a koji je ujedno od svih Davidovih sinova bio ‘jedini’ sin kojeg je Bog još prije rođenja obećao Davidu kad je rekao:

“Gle, rodit će ti se sin;... ime će mu biti Salamun…. On će mi biti Sin (Božji Sin), a ja ću mu biti Otac. Njegovo kraljevsko prijestolje utvrdit ću dovijeka nad Izraelom.” (1. Ljetopisa 22:9,10; 28:6)

Budući da je Salamun po obećanju tada bio ‘jedini’ od Izraelaca (sinova Božjih) i ‘jedini’ od Davidovih sinova kojeg je Bog izabrao prije njegovog rođenja, a pomazanjem za Kralja ga učinio svojim Sinom, onda je on u duhu Božje riječi bio Božji jedinac (jedinorođeni tj. ljubljeni) koji je učinjen ‘prvorođenim Sinom’ (1.Ljetopisa 29:1). Kao takav je učinjen Gospodarom (Adoni) kao i Isus za kojega se također koriste izrazi ‘prvorođenac’ i ‘jedinorođenac’ (ljubljeni).

“Tako je Salamun sjeo na Jahvino prijestolje da kraljuje namjesto svoga oca Davida. Bio je sretan i slušao ga je sav Izrael.” (1. Ljetopisa 29,23)

Isus je sve ovo imao u mislima kad je pitao farizeje:

“Što mislite o Kristu? Čiji je on sin? Kažu mu: Davidov. A on će njima: Kako ga onda David u Duhu naziva Gospodinom, kad veli: ”Reče Jahve Gospodinu mojemu: `Sjedi mi zdesna dok ne položim neprijatelje tvoje za podnožje nogama tvojim?`” Ako ga dakle David naziva [Gospodarom], kako mu je sin?” (Matej 22:42-45)

Isusovo pitanje je zahtijevalo poznavanje određenih činjenica koje su Židovi trebali znati o

  • pojmu ‘Krist’ koji je u ovom kontekstu uključivao i pojam ‘Sin Božji’ (prvorođenac)
  • o kralju Davidu i njegovom sinu (potomku, prestolonasljedniku).

Kao prvo, Isus pita: “Čiji je Krist sin”? Odgovor je bio sadržan upravo u tom nazivu ‘Krist’ i oni su trebali to znati povezati. Međutim, oni kažu da je Krist Davidov sin (Matej 22:42; Marko 12:35). No, odgovor je trebao glasiti ‘Božji Sin’ jer je Bog takvog čovjeka kojeg je izdvojio od svojih ostalih zemaljskih ‘sinova’ pomazao i učinio svojim Sinom, prvorođencem. Drugi su to znali jer su ta dva pojma povezivali u ‘Krist, Sin Božji’, a ne u 'Krist, sin Davidov', jer ‘Krist’ se ne rađa po tijelu nego po Božjem duhu pa može biti samo Božji sin.

Kao drugo, David je sjedio na Božjem prijestolju jer ga je Bog pomazao za kralja i posjeo sa svoje desne strane da umjesto Njega vlada u Njegovo ime. On je bio Gospodar nacije i tako su ga oslovljavali svi iz naroda pa i njegova žena i sinovi (1.Kr.1:11,17,18).

Bog mu je unaprijed najavio rođenje sina Salamuna koji je postao kralj još za vrijeme njegovog života. Ono što je Davidu rečeno za Salamuna bilo je mnogo veće i slavnije od Davidove mesijanske uloge (1.Ljet 22:9,10; 2.Sam 7:14). David je u svom sinu Salamunu i prije nego se rodio, vidio onoga koga će Bog učiniti svojim ‘Sinom’. Vidio je da će njegovo prijestolje biti slavnije pa ga je samim tim mogao smatrati većim od sebe. Kad ga je umjesto sebe postavio na prijestolje onda David od tog dana više nije bio kralj pa je u tom trenutku Salamun postao njegov Gospodar i Božji prvorođeni Sin. Zato je David mogao u duhu napisati kako je Jahve rekao njegovom Gospodaru (Salamunu) da (umjesto njega) sjedne Bogu s desne strane (Ps 110:2). Vjerojatno je prilikom pomazanja Salamuna napisao riječi zapisane u 2. psalmu gdje taj Pomazanik (njegov sin, potomak) kaže:

“Kazat ću odredbu Jahvinu, On mi je rekao: “Ti si sin moj, ja te danas rodih.” (Ps 2:7)

Neki izvori kažu da su se ove riječi i cijeli 2. psalam čitali prilikom postavljanja za kralja svih onih koji su sjeli na Davidovo prijestolje jer su svi oni bili uključeni u obećanje koje mu je dao Bog kao što piše:

“Jahvino kraljevstvo u ruci Davidovih sinova.” (2. Ljetopisa 13:5,8)

 Da bi jedan čovjek sjedio na Davidovom, a ujedno Božjem prijestolju, morao je biti:

    • Sin Davidov - na Davidovom prijestolju
    • Sin Božji - na Božjem prijestolju

Ovo je još jedan razlog zašto se Mesija (Krist) naziva 'Sin Božji' jer samo takav čovjek može sjediti na Božjem prijestolju. U tom smislu je i Davidov sin Salamun učinjen Sinom Božjim, Gospodarom i Kristom. To su imali u mislima svi koji su stoljećima kasnije povjerovali u Isusovu mesijansku ulogu pa su ga zvali “Isuse, sine Davidov”, ali ujedno i “Kriste, Sine Božji” (Mt 15:22; 20:30,31; Mk 10:47).

    • Isus, sin Davidov - naziv po tijelu
    • Krist, Sin Božji - naziv po svetom duhu
      • Isus - Krist

To je u Isusovom slučaju podrazumijevalo da je on od Boga postavljen za njihovog Gospodara i Krista (kralja), a samim tim i za Božjeg Sina koji će sjediti na Davidovom, a samim tim i na Božjem prijestolju pa je apostol Petar rekao:

“Stoga neka sav dom Izraelov pouzdano zna da je Bog njega (Isusa Nazarećanina, čovjeka kojega je Bog pred vama potvrdio silnim djelima) učinio i Gospodinom i Kristom, tog Isusa kojeg ste vi pribili na stup.” (Dj 2:22,36)

Isus je Židovima više puta neizravno rekao da je on taj Davidov sin (potomak, prestolonasljednik) i Gospodar, a samim tim i njihov Gospodin i Krist (Pomazanik) kojeg je Bog postavio za svog Sina.

Uzmimo u obzir da Isus svoju ulogu Sina i Gospodara uspoređuje sa ulogom kralja Salamuna, Sina Božjeg. Zašto nije citirao Pismo koje spominje ‘nebeske sinove’ ili one citate koje se odnose na jednog od anđela Božjih? Da je Isus bio nebeski Sin, on bi to učinio pa bi pojam ‘Sin Božji’ ukazivao na prirodu postojanja, a ne na funkcionalni naziv kojeg Bog daje čovjeku. Zato nije bilo neobično da su Židovi uvijek, a posebno u vrijeme Isusa naziv ‘Sin Božji’ koristili za čovjeka koji je trebao biti njihov Mesija (Krist, Sin Božji) a koji je u odnosu na njih kao Božju djecu (sinove i kćeri) bio Sin prvorođenac, a za Boga i Sin jedinac (ljubljeni, jedinorođeni).

Od vremena kad je Bog rekao da će onaj čovjek, koga će on postaviti da sjedi na njegovom prijestolju u Jeruzalemu, biti učinjen njegovim ‘Sinom’, od tada se pojmovi Otac i Sin koriste za jedan poseban funkcionalni i prisni odnos između Boga (na nebu) i jednog posebnog čovjeka (na zemlji) koji je trebao biti Krist, kralj - Sin Božji. 


Sin Božji - u opasnosti
 
Izrael, Sin Božji je bio posvećen i pomazan Božjim svetim duhom, ali se često borio s grešnim tijelom. Naime, unutar sebe je imao duhovnu i tjelesnu djecu tako da su i istaknuti sinovi znali odbaciti duhovno vodstvo i išli za tijelom griješeći protiv svog nebeskog Oca, zbog čega su snosili posljedice. Zbog toga se Izraelovo kraljevstvo raspao pa su Davidovi sinovi, nakon Salamuna kraljevali samo nad dvoplemenskom Judejom koja je u jednom kritičnom trenutku mogla ostati bez kralja. Naime tada je kralj Izraela sklopio savez s Asirijom kako bi ušli u Jeruzalem i na Davidovo prijestolje postavili kralja koji nebi bio iz Davidove loze. Prijetnja je mogla biti ostvarena jer je Judom tada vladao kralj Ahaz (Davidov sin, potomak) koji je bio toliko zao da nije mogao računati na Božju zaštitu, ali ga je Bog ipak privremeno zaštitio, tako da je nada svih Izraelaca počivala na sljedećem kralju, njegovom sinu kojega će Bog učiniti svojim Sinom i učvrstiti ga na Davidovom prijestolju. On je bio rođen u vrijeme proroka Izaije koji je napisao:
 

“Jer rodilo nam se dijetesina smo dobili, kojem je vlast kneževska na ramenu. Ime mu je Savjetnik Divni, Bog Moćni, Otac Vječni, Knez Mira. Nadaleko će se prostirati kneževska vlast njegova i miru neće biti kraja na prijestolju Davidovu i u kraljevstvu njegovu da se utvrdi i utemelji na pravdi i pravednosti, odsada pa dovijeka.” (Iz 9:6,7)

Većina kršćana je poučena da u ovim riječima vidi Isusa. Međutim, ove riječi imaju mesijanski sadržaj jer govore o Mesiji (Kristu, Sinu Božjem) u liku kralja Ezekiela, čije ime (heb. Jehezek-el) znači “Snaga Božja”, što odgovara imenu ‘Bog Moćni’ kojeg je naveo prorok Izaija. On je samo jedan od Davidovih sinova na kojima se trebalo utvrditi Davidovo prijestolje, ne u dalekoj budućnosti, nego kako kaže Izaija - “odsad pa dovijeka”. Kad kaže “odsada”, onda on očito misli na Ezekiela koji je tada postavljen za kralja.

Obratimo pažnju na prve dvije izjave:

    • “dijete nam se rodilo”
    • “Sina smo dobili”

Kad se kralju rodi dijete, njega narod doživljava kao svoje dijete, odnosno kao da im se preko njihovog kralja rodilo dijete (potomak žene), ali samo ukoliko će taj sin biti nasljednik prijestolja i njihov budući kralj. Međutim, s obzirom da se u tekstu koristi sadašnje vrijeme po kojem je taj sin već dobio vlast, onda izjava “Sina smo dobili” može ukazivati da su dobili Sina od Boga (Božjeg sina, potomka žene) pa su tako Izraelci u Ezekielu vidjeli tog Sina od Boga (Sina Božjeg). Kao što su se radovali njegovom rođenju tako su se radovali njegovom preuzimanju krune, pogotovo u trenutku kada se čitao 2. Psalam u kojem Bog govori Davidovom sinu: “Ti si moj Sin”.

Pogledajmo kako ovog kralja Biblija povezuje s Mojsijem i Davidom:

“Činio je [Ezekiel] što je pravo u očima Jahvinim, sasvim kao njegov otac David. (...) Pouzdavao se u Jahvu, Boga Izraelova. Ni prije njega ni poslije njega ne bijaše mu ravna među kraljevima judejskim. Prionuo je uz Jahvu i nikada se nije okrenuo od njega. Držao je sve zapovijedi što ih je Jahve dao preko Mojsija.” (2.Kralj 18:3-6)

Linija Proroka (kraljeva i svećenika) kao što je bio Mojsije se vezala uz imena kraljeva Davida i Salamuna, a zatim se nastavila do Ezekiela velikog kralja kojem ne bijaše ravna ni prije ni poslije njega među kraljevima judejskim (2.Kralj 18:5). Kao i Salamun pokleknuo je u kušnji ali se nije okrenuo od Boga. Njemu je “na ramenu” (na pleća) postavljena vlast kneževska” jer je on bio kralj u kritičnom razdoblju. On je bio “divni savjetnik” jer je pozvao Izaiju po savjet Izraelu kada su Izraelci bili napadnuti i opkoljeni od Asirskog kralja te je svojim savjetima davao ohrabrenje Božjem narodu kako se ne bi bojali neprijatelja (2.Kralj 19:2). On je bio “knez mira” jer je srušio jaram Asirskog kralja kojemu Juda i Jeruzalem više nije bio podložan i Bog je njemu i Izraelu dao mir za njegove vladavine (2.Kralj 18:7). Njegovo ‘ime’ (autoritet) je uključivao Boga i Oca, pa je nazvan ‘Bog silni’ jer je zastupao Božju moć kojom je Bog u jednoj noći uništio Asirsku silnu vojsku koja mu je prijetila. Nazvan je i ‘Otac vječni’ jer je zastupao svog nebeskog Oca koji stoji iza svog obećanja da će Davidovo prijestolje biti vječno.

Ono što je zajedničko Davidu i svim njegovim potomcima koji su ga naslijedili je porijeklo, a to je Betlehem iz kojeg potječe Davidovo obiteljsko stablo, ‘korijen i izdanak’ pa je prorok Mihej prorekao:

“A ti, Betleheme-Efrato, među krajevima Judinim najmanji, iz tebe će mi izaći onaj, koji će biti vladalac u Izraelu. Njegov je početak iz davne davnine, iz dana vječnosti.” (Mih 5:2)

Ovim je samo potvrđeno da će Mesija doći iz Davidove obitelji, odnosno iz Betlehema iz kojega je potekao David. To je bilo važno u ono vrijeme kada su Božjim narodom vladali dva kralja. Desetoplemenskim Izraelom su vladali potomci Efraimovog plemena, koji se prema ovom proročanstvu nisu mogli predstavljati za onog Mesiju, kralja preko kojega će Bog i dalje vladati Izraelom.

Ovo proročanstvo mnogi izravno vežu za Isusa, iako je ono imalo svoje ispunjenje u kralju Ezekiju jer se u nastavku proročanstva spominje “ona koja ima roditi” i mir u vrijeme Asirije kojeg je mogao postići samo onaj koji se u to vrijeme rodio i  živio kao kralj koji je nazvan 'knez mira' (Mih 5:3-12). Budući da je u vrijeme proroka Miheja Judom vladao Ahaz, jedan od najgorih kraljeva, njega je trebao naslijediti njegov sin Ezekiel koji se trebao roditi i vladati Izraelom. Ezekiel je vjerojatno rođen u Jeruzalemu zbog čega je njegovo porijeklo kao sina čovječjeg iz tog Davidovog grada, ali njegovo kraljevsko porijeklo dolazi iz Betlehema gdje je nastao korijen i izdanci Davidovog obiteljskog stabla.

Ezekielov 'početak' je po riječima proroka Miheja bio još davnih dana u kralju Davidu čije je prijestolje trebalo trajati vječno ili zauvijek. Hebrejski riječ ‘olam’ prevedeno sa ‘vječno’ se koristi za vrijeme koje u prošlost ili budućnost proteže kroz neko veoma dugačko razdoblje. To razdoblje je 'počelo' s Davidom a završit će sa njegovim potomkom koji će vladati zauvijek tj. do kraja vremena obnove. Bez obzira kada će i taj zadnji potomak doći, njegov ‘početak’ i ‘početak’ svih pomazanih kraljeva je u Davidu iz Betlehema gdje je nastao korijen kraljevske mesijanske loze.

Budući da je do vremena proroka Miheja već prošlo nekoliko generacija Davidovih kraljevskih potomaka koji su vladali Judom, onda je taj ‘početak’ zaista bio “iz davne davnine“, takoreći “iz dana vječnosti“, a sada je iz Betlehema tj. iz Davidove obitelji trebao izaći onaj koji će vladati Izraelom. Da li se ovo ispunilo u to vrijeme na kralju Ezekielu?

Prorok Mihej je u svom proročanstvu naglasio pojavljivanje novog izdanka, sina Davidovog iz Betlehema tj. onog čovjeka koji ima legitimno pravo preuzeti vlast nad cijelim Izraelom. Jeruzalem je bio glavni grad Izraela bez obzira što se deset plemena odvojilo od kraljevskog plemena Jude, a u Judi su živjeli pripadnici svih plemena, odnosno i neke obitelji koje su doselili u Judeju iz onih deset odmetnutih plemena jer su priznavali samo kralja iz Davidove loze i prvosvećenika iz Levijevog plemena.

Proročanstvo kaže da će iz Betlehema izaći onaj koji će biti “vladalac u Izraelu”, a budući da je pet godina nakon što je Izrael dobio Sina po Ezekielu koji je postao kralj u Jeruzalemu, desetoplemenski dio Izraela porobljen od Asirije i odveden iz svoje zemlje tako da je Ezekiel zaista ostao jedini legitimni kralj ili “vladalac u Izraelu”. O tome je Mihej pisao, a ispunilo se na Ezekielu koji je živio u njegovo vrijeme te ima i svoje konačno ispunjenje na Jošui (Isusu, sinu Josipovom) čiji je ‘početak’, ne samo u Davidu nego prije svega u Bogu koji ga je obećao prije nego je nastao svijet po Adamu. U biti, početak svih pomazanika, sinova Božjih je bio u trenutku kada je Bog objavio pojavljivanje njegovog potomstva, odnosno 'potomstva žene'.

Neki prijevodi navode da su njegovi 'izlasci' (množ.) iz davnine, pa neki tumače da je jedan te isti Krist više puta izlazio od Boga, što Mihej nije mislio reći jer se to odnosi na Davidove potomke od kojih je svaki pojedinačno izlazio iz Davidove obitelji koja potječe iz Betlehema od kojih je u ono vrijeme Ezekiel bio najznačajniji. O njemu čitamo:

“Činio je [Ezekiel] što je pravo u očima Jahvinim, sasvim kao njegov otac David.” (2.Kralj 18:3)

Zbog toga što mu je ‘otac David’ njega se automatski moglo smatrati ‘sinom Davidovim’ koji je potekao iz Betlehema. No, i Ezekiel je umro, a Židovi su zbog svojih grijeha kasnije porobljeni i odvedenih u zarobljeništvo Babilona, tako da više nitko od Davidovi potomaka nije sjedio na prijestolju. Zato su proroci Jeremija i Ezehiel najavili drugog Davida (sina Davidovog) u svojim proročanstvima:

“Jahvi, Bogu svojemu, služit će i svojemu kralju Davidu, kojega ću im podignuti.” (Jer 30:9; vidi Ez 34:23,24)

Kako će im podignuti Davida (Krista, Sina Božjeg) ako je on bio mrtav? Očito je da se imenom David ukazalo na sve nasljednike Davidovog prijestolja. U tom smislu David nije bio mrtav. Svi pomazani kraljevi su u biti ili jedan David ili jedan Mesija, Sin Božji, a svaki nasljednik prijestolja je bio Davidov sin koji je imao pravo biti pomazani kralj-Mesija. Nakon prekida kraljevske službe se očekivao novi početak i Izdanak koji će izaći iz Betlehema. Kad ovo nadovežemo na Mihej 5:2, onda vidimo da je riječ o drugom tj. većem Davidu koji će tek biti podignut u budućnosti nakon izlaska iz babilonskog zarobljeništva a koji je imao svoj stvarni početak prije davne davnine u svom ocu Davidu, tako da će on biti Davidov sin koji će naslijediti Davidovo prijestolje i biti naziv Sinom Svevišnjega - prvorođencem.

Prije nego se on pojavio na prijestolje je nakon izbavljenja iz babilonskog zarobljeništva postavljen netko tko nije odgovarao proročanstvu i zvao se Jošua (Isus). Pogledajmo što je Bog za njega rekao proroku Zahariji:

“Uzmi srebra i zlata, načini krunu i stavi na glavu Jošui, sinu Josadakovu, velikom svećeniku. I reci mu: `Ovako govori Jahve nad Vojskama: Evo čovjeka komu je ime Izdanak; ispod njega će proklijati i on će sazdati Svetište Jahvino i proslaviti se. On će sjediti i vladati na prijestolju. A do njega će na prijestolju biti svećenik. Sklad savršen bit će među njima (među dvjema službama).” (Zah 6:11-13)

Jošua (Isus)

  • kralj i veliki svećenik - zastupnik naroda
  • ime ‘Izdanak’ (Sin Božji) - zastupnik Boga

Zaharija krunu nije  trebao staviti na glavu upravitelju Zorobabelu, koji je bio pripadnik Judinog plemena i Davidov potomak što je vjerojatno začudilo Židove, nego ju je stavio na glavu velikom svećeniku, Jošui koju je time stavljen ispred Davidovog nasljednika. 

Zato, kad to usporedimo s Izaijom 11:1-10, Jeremijom 23:5, u kojem se proriče vlast onoga koji će biti Izdanak (kralj i svećenik) onda su Izraelci u Jošui mogli vidjeti Božjeg pomazanika odnosno Mesiju, Sina Božjeg jer su prvosvećenici imali status Sina prvorođenca unutar izdvojene skupštine prvorođenaca koja je pripadala Bogu. Krunidba Jošue, velikog svećenika je imala proročansko značenje jer je kruna trebala biti ostavljena u hramu dok ne dođe onaj Pomazanik (Mesija, Krist) koji je trebao zauvijek biti kralj i svećenik, a zvat će se Izdanak poput Jošue. To je zato što je Bog prorekao da će nakon posljednjeg Judejskog kralja Sedecije tu krunu nositi samo jedan i to onaj kome pripada, a Zorobabel nije bio taj zadnji Mesija. Tako se spriječilo da Davidovi nasljednici samoinicijativno preuzmu vlast i da se ne stvore kriva očekivanja. Stoga su od tada vlast preuzimali prvosvećenici od kojih je na kraju Kaifa presudio Isusa na smrt.

U rujnu 140. pr. n. e. u Jeruzalemu je donesena važna odluka, koja je upisana na brončanim pločicama na grčkom jeziku:

”Zato mu je [Šimunu Makabeju, svećeniku] kralj Demetrije [grčki seleukidski vladar] potvrdio vrhovno svećeništvo, podigao ga u red svojih prijatelja i okružio ga velikim sjajem. (...) Židovi i svećenici zaključili [su] neka im Šimun bude vođa i veliki svećenik dovijeka, dok ne ustane vjerodostojan Prorok“ (1. Makabejcima 14:38-41; povijesna apokrifna knjiga).

Ovaj Šimun nije bio 'pomazanik (Sin) Božji' jer nije ispunjavao osnovna obilježja za tu funkciju. Iako je bio vođa i prvosvećenik, on nije mogao zastupati Boga kao Ješua. To su znali Židovi pa nikoga više nisu ni mogli smatrati Božjim Sinom, dok ne dođe vjerodostojan Prorok, samo što je vjerodostojnost ovisila o političkim planovima i očekivanjima koja je trebao ispuniti taj Prorok. 

Ova slika oko prvosvećenika Jošue i Zorobabela je vjerojatno bila u mislima Ivana Krstitelja kad je pitao Isusa da li je on taj koji ima doći ili da čekaju drugog Sina Božjeg.

Ono što je zanimljivo je i to što se taj Mesija također trebao zvati Jošua ili Isus, kao i onaj koji je naslijedio Mojsija (Izaija 11:1; Matej 2:23), pa tako imamo trojicu Mesija s istim imenom:

1.      Jošua, sin Nunov iz Efraimovog plemena

2.      Ješua, sin Josadekov iz Levijevog plemena

3.      Ješua, sin Josipov iz Judinog  plemena

Na kraju je Jošua (Isus, Sin Josipov) po svetom duhu preuzeo krunu koju je prije njega imao prvosvećenik Jošua (Isus, sin Josadekov), tako da je Isus automatski postao punopravni kralj i svećenik i tako Judino pleme ponovo stavio ispred Levijevog. Pogledajmo još nešto.

1.      Jošua iz Efraimovog plemena - prorok i vođa svog naroda

2.      Ješua iz Levijevog plemena - prvosvećenik (gradnja hrama)

3.      Ješua iz Judinog plemena - kralj nad svim narodima

Isus je po ovom redoslijedu najprije trebao biti Prorok i vođa poput Mojsija, zatim nakon žrtvene smrti i uskrsnuća je trebao služiti kao Prvosvećenik i poglavar svoje skupštine, a zatim Kralj koji će vladati svim narodima kad se vrati na Zemlju. Sada je kao prvosvećenik odvojen od naroda i ne može ga se vidjeti dok je god vezan za Svetinju nad svetinjama, ali kao što je uz drugog Jošuu sjedio svećenik tako i treći Jošua (Isus) ima ‘svećenika’ - svog upravitelja - preko kojega izvršava svoje duhovno poglavarstvo nad skupštinom. On će izgraditi treći hram na Zemlji kad dođe u svojoj kraljevskoj slavi.

Zaharija kaže da će “Izdanak” biti “svećenik na prijestolju svojemu”, na što se nadovezuju riječi apostola Pavla, koji je kazao da je “Isus (...) zauvijek postao veliki svećenik nalik Melkisedeku” i da je “sjeo zdesna prijestolja Veličanstva na nebesima” (Zah 6:12, 13; Hebr 6:20; 8:1). Dakle, Isusovim uskrsnućem i uznesenjem na nebo više nije bilo potrebe da se čeka na onog koji će zauvijek sjediti na Božjem (Davidovom) prijestolju. Zadnji “Izdanak” koji je trebao postati Veliki Svećenik i Kralj je bio sam Isus (Jošua). Kako ne bi trebali čekati drugog Mesiju bio im je dan znak Jone. Bez obzira što u njihovo vrijeme nije sjeo na Davidovo prijestolje ovaj znak im je dan kako bi nakon njegove smrti, uskrsnuća i uznesenja ponovno čekali samo njega i nikog više, niti iz Judinog plemena niti iz Levijevog. Nakon njega su se mogli pojaviti samo lažni Mesije što je podrazumijevalo lažne Sinove Božje.

S ovim završava 1.dio ove povijesne pozadine o Kristu, Sinu Božjem, koji se odnosio na Izrael i njegove istaknute sinove koje je Bog izabrao između njihove braće i postavio za svoga prvog Sina. U tom svjetlu ćemo u nastavku razmotriti sve što iz evanđelja možemo saznati o Jošui (Isusu, sinu Josipovom) koji je postavljen za zadnjeg Sina Božjeg i dodatno dobiti potvrdu da takav jedinstveni Sin nije nikad postojao na nebu.



 Danijel Polanec