GOSPODINOV UPRAVITELJ (1.dio)

 

Pitanja: Kako je vodstvo Jehovinih svjedoka krivo identificiralo 'Gospodinovog upravitelja'? Koga Biblija identificira 'upraviteljem' za vrijeme drevnog Izraela? Koga se sve smatralo 'upraviteljem' među prvim kršćanima? Tko su bili 'upravitelji' kroz cijeli period kršćanstva? Tko u današnje vrijeme unutar raznih kršćanskih zajednica daje duhovnu hranu Božjim ukućanima? Koji su kriteriji za određivanje i razlikovanje vjernih upravitelja od zlih i nevjernih? Koju ulogu su prije vremena na sebe preuzeli predsjednici Društva Watch Tower? Kako su s tom ulogom sami sebe ovlastili za najviši autoritet? Kako su svojim tumačenjem iz upraviteljske službe izbacili prave upravitelje, a na njihovo mjesto postavili one koje Isus nije ovlastio za tu službu? Kako je J.F. Rutherford oduzeo autonomiju skupštinama Istraživača Biblije i stvorio centralizaciju autoriteta? Kako je nastalo Vodeće tijelo Jehovinih svjedoka?  Kada nastupa sud nad 'kućom Božjom'? Koja je kršćanska zajednica prava?

 



“Tko je dakle vjerni i razboriti upravitelj kojeg će gospodar njegov postaviti nad služinčadi svojom da im daje hranu u pravo vrijeme?“
 

(Luka 12:42)

Isus je svoje učenike upoznao s činjenicom da će na zemlji imati svog ‘roba’ ili ‘upravitelja’ kao svog zastupnika. No tko je taj 'upravitelj'? Dok s jedne strane različite crkvene zajednice i njihovi teolozi smatraju da se pod tim pojmom misli na mnoge imenovane osobe koji upravljaju Kristovom skupštinom na zemlji, Watchtower je tog roba stavio u svoje institucionalne okvire. U samom početku su Istraživači Biblije pod vodstvom C.T. Russella objavljivali da je Kristova prisutnost započela 1874. godine, pa je on sam sebe proglasio Božjim glasnikom na kojega se u to značajno vrijeme moglo gledati kao na Gospodinovog upravitelja. Nakon njegove smrti, njegov nasljednik J.F. Rutherford je Russella proglasio jedinim “vjernim i razboritim robom“ koji je nakon 1874. godine zauzeo mjesto “vladara nad svim Gospodinovim dobrima“ (Stražarska kula, mart 1923.). Takvu vladalačku ulogu su imali svi predsjednici Društva do 1971. godine, iako se od 1927. na “vjernog i razboritog roba“ počelo gledati, ne kao pojedinca, nego kao klasu ljudi. U Stražarskoj kuli od 1.2.1995. na str.13. stoji:

“...Tijekom narednih godina, Jehova je progresivno svraćao pažnju svojih slugu na te važne pojedinosti. Godine 1927, to je uključivalo jasno razumijevanje da je ”vjerni i razboriti rob“ čitavo tijelo [144000] duhom pomazanih kršćana na Zemlji...“

Za Svjedoke je ovo jasno razumjevanje podrazumjevalo da u periodu postojanja Kristove skupštine samo 144000 pomazanih kršćana (muževa i žena) mogu služiti u tom svojstvu upravitelja, iako samo nekolicina muževa imaju zadatak upravljati Kristovim imanjem.

Takvo gledište uopće ne može biti jasno razumljivo, pa me čudi kako su to mnogi prihvatili kao gotovu činjenicu. Zna se da Kristov upravitelj ima zadatak i odgovornost da upravlja Isusovom duhovnom imovinom i da kršćanima treba davati duhovnu hranu u pravo vrijeme, ali to se ne može uskladiti s tumačenjem Watchtowera, jer velika većina njih (i muškaraca i žena) koji navodno pripadaju toj grupi 'pomazanika', ne sudjeluje u tim točno određenim duhovnim aktivnostima. Ta se nelogičnost pokušava ispraviti tako što se 'upravitelja' promatra iz dva ugla i na dva različita načina. U knjizi ‘Otkrivenje’ 29.pogl. str. 201. stoji:

"Rob je, kao grupa, odgovoran davati hranu, a sluge, odnosno pojedinci koji sačinjavaju tu grupu, hrane se tom hranom. Radi se o istoj grupi koja je opisana na dva različita načina — skupno i pojedinačno.“

U Stražarskoj kuli od 15.5.1995. str.16, stoji: 

”Taj rob nije mogao biti samo neki pojedinac, jer je duhovnu hranu trebao stavljati na raspolaganje otkako je na dan Pentekosta osnovana kršćanska skupština pa sve dok Gospodar, Isus Krist, ne dođe ispostaviti račun. Činjenice pokazuju da se ovaj razred vjernog i razboritog roba sastoji od svih pomazanih kršćana koji se u bilo koje doba kao grupa nalaze na Zemlji. (...) Ako svi pomazanici kao grupa, bez obzira na to gdje na Zemlji žive, pripadaju razredu roba, tko su onda ’domašnji‘? To su ti isti pomazanici samo promatrani iz drugog ugla — kao pojedinci. Da, kao pojedinci pripadaju ili ’robu‘ ili su ’domašnji‘, ovisno o tome dijele li duhovnu hranu ili je uzimaju.“

Detaljno razmatranje ove teme se nalazi u ‘Stražarskoj kuli’ od 1.3.2004. str. 8-12. No, ovakvo tumačenje zbunjuje mene i vjerojatno mnoge čitaoce Biblije jer ispada da su svi članovi rane kršćanske Skupštine pripadali klasi ‘roba’ ili ‘upravitelja’ iako mnogi od njih kao pojedinci nisu davali hranu niti su upravljali Kristovom skupštinom. Oni koji nas po tom pitanju ‘zbunjuju’ očito to rade nesvjesno jer svoja tumačenja zasnivaju na nekim tvrdnjama koja nisu prilagođena biblijskom izvornom učenju (Ga 1:7; 5:10). Da bi dali težinu svojim tvrdnjama usudili su se reći da im je upravo “Jehova progresivno svraćao pažnju na te važne pojedinosti.“

Biblija se ne slaže s tim jer nam daje sasvim jednu drugačiju sliku o 'vjernom i razboritom robu'. Stoga ću u ovom razmatranju opisivati te dvije različite i oprečne slike. One će se razilaziti upravo u onim područjima koje samo Biblija može razjasniti. Na nama je da ispitamo biblijske argumente i vidimo koja to slika u potpunosti odgovara na pitanje koje je Isus postavio pred svojim apostolima kad im je prema Mateju 24:45, rekao:

Ovo retoričko pitanje je u sebi već imalo odgovor tako da su apostoli mogli razumjeti na koga je Isus mislio kad je spomenuo ‘roba’ koji daje hranu, i ‘sluge’ koji primaju hranu. Da bi se tog ‘roba’ predstavilo s danim autoritetom i razlikovalo od mnoštva slugu kojima je on služio, onda se može uzeti u obzir Lukin izvještaj gdje on Isusove riječi izražava na malo drugačiji način: 

“Tko je dakle vjerni i razboriti upravitelj kojeg će gospodar njegov postaviti nad služinčadi svojom da im daje hranu u pravo vrijeme?“ (Lk 12:42)

Isus je izraz ‘upravitelj’ (‘rob’) izrazio u jednini, kako bi težinu stavio na svakog pojedinca koji bi svojim imenovanjem trebao pripadati odgovornoj grupi povjerljivih, vjernih, mudrih i razboritih ljudi izabranih i postavljenih nad drugim slugama. Tako se ostavlja mogućnost da neki od njih postanu zli. Na sličan se način izraz ‘sluga’ (jedn.) ponekad odnosi na cijeli Božji narod kao grupu iako je među njima bilo i nevjernih pojedinaca (vidi Iz 43:10). Iako svi kršćani ‘robuju živome i pravome Bogu’, ovaj spomenuti ‘upravitelj’ je očito više od drugih kršćana jer je ‘postavljen’ iznad ili ‘nad’ njima (1.So 1:9). Apostoli i drugi imenovani muževi su sebe smatrali upravo tim Božjim i Kristovim izabranim ‘upraviteljima’ Božje Riječi koja služi za duhovnu hranu, pa su rekli:

“Neka nas ljudi smatraju Kristovim slugama i upraviteljima Božjih svetih tajni. A od upravitelja se traži da bude vjeran. (1.Ko 4:1,2; vidi Tit 1:1; Jk 1:1; 2.Pe 1:1; Ju 1).

Zato treba razlikovati dvije grupe Kristovih slugu, jer je i Isus razlikovao svoje sluge kao ‘upravitelje’ od ostalih ‘slugu’.


Uloga upravitelja

‘Upravitelj’ je odgovorna osoba ili grupa takvih osoba kojima je povjereno više od ostalih članova Božjeg naroda. Budući da se taj ‘upravitelj’ od strane svog gospodara (Jehove i Isusa) birao između ostalih slugu ili robova, onda je on po toj dužnosti bio iznad svih drugih slugu. Pogledajmo što piše u Stražarskoj kuli od 1.4.2007. str. 22,23. st. 6,7:

“U tim recima (Luka 12:42,44) Isus roba naziva ‘upraviteljem’, a ta je riječ prijevod grčke riječi koja se odnosi na “onoga tko vodi kućanstvo ili imanje”. Osim što daje kvalitetnu duhovnu hranu “u pravo vrijeme”, ‘vjerni upravitelj’ postavljen je nad svom Kristovom služinčadi te je dobio zadatak da upravlja ‘svom njegovom imovinom’.“

U ovom objašnjenju se nalazi ključ razumijevanja po kojem se može zaključiti da nisu svi rani kršćani trebali pripadati toj grupi ljudi nego samo pojedini muževi koji su zastupali Krista. No, unatoč tom logičkom zaključku se i dalje pokušava nametnuti drugačija slika koja ne odgovara biblijskom izrazu ‘upravitelj’. I dalje se pokušava ‘sluge’, koji ne zastupaju Isusov autoritet, poistovjetiti s izrazom ‘vjerni i razboriti upravitelj’. Takvu sliku nije mogao imati ni Isus a niti njegovi učenici koji su dobro poznavali te biblijske izraze uzete iz tadašnjeg društvenog uređenja o kojem se dosta spominje u hebrejskim spisima koje je Isus često koristio u svom poučavanju. Pogledajmo jedan primjer iz 1.Samuelove 21:7; 22:9. koji nam to zorno prikazuje:

"A toga je dana ondje bio jedan sluga Šaulov, koji se zadržao pred Jehovom. Zvao se Doeg Edomac, a bio je glavni Šaulov pastir (‘glavni’ - ‘upravitelj’) (...) koji je bio postavljen nad slugama Šaulovim ...“

Ovo je očiti primjer gdje je jedan sluga mogao biti ‘postavljen nad drugim slugama’. Taj ‘glavni sluga’ je ujedno bio i ‘upravitelj’ koji je imao određene ovlasti koje nisu imali drugi sluge. Bio je ‘postavljen nad drugim slugama’ i tako pripadao grupi upravitelja kojih je moglo biti više u toj službi na kraljevom dvoru. Oni su izabrani i uzeti iz veće grupe kojoj su pripadali sluge, tako da ostale sluge nisu mogle biti sastavni dio te manje grupe koja je imenovana za upravitelja. Riječ je o dvije različite grupe. U starom Izraelu i drugim narodima je takvo društveno uređenje funkcioniralo na principu:

gospodar – upravitelj – sluge

Biblijska povijest nam pokazuje da je ‘gospodar’ (kralj) u svom domaćinstvu ili kraljevstvu mogao imati više takvih upravitelja koji su upravljali njegovim poslovima i imovinom. Naime, ukoliko je domaćinstvo bilo veliko, onda su postojali ‘viši’ ili ‘glavni upravitelji’ i ‘niži upravitelji’ na način da je jedan viši upravitelj dijelio svoje poslove sa više nižih upravitelja. Čak je i Mojsije trebao dijeliti svoje upravljanje sa sedamdeset drugih muževa kako bi se moglo upravljati Božjim narodom ili Božjim ‘slugom’ (vidi 2.Mo 5:10-14; 4.Mo 11:16;2.Lje 19:11; Ezr 4:9; 5:6). Svi ti upravitelji postavljeni po svim gradovima su zajedno sačinjavali klasu ‘upravitelja’ koja je bila postavljena nad ostalim slugama jednog te istog gospodara.

Isus i njegovi učenici su poznavali taj odnos ‘gospodar – upravitelj – sluge’, tako da je Isus, kad je spominjao ‘vjernog i razboritog upravitelja’ s jedne strane i ‘sluge’ ili ‘služinčad’ s druge strane, govorio o nečemu što je bilo razumljivo njegovim apostolima. U Bibliji se za izraz 'sluga' često koristi grčka riječ diákonos. The Encyclopedia of Religion objašnjava da ta riječ ne predstavlja ”status nego odnos koji u pogledu služenja postoji između sluge i onoga kome on služi.“ Naime, svi vjerni kršćani služe svom gospodaru ili ‘domaćinu’ Isusu Kristu i svi su oni njegovi ‘ukućani’ (Mt 10:24,25). No, ‘upravitelj’ se trebao razlikovati od drugih ukućana po odgovornostima i zadacima koja su mu povjerene, što je uključivalo i status po kojem je bio veći od ostalih slugu kojima je on služio. Iako veći od ostalih, on je kao sluga trebao biti prvi među jednakima i nije se smio uzdizati u položaj gospodara jer bi time zloupotrijebio svoju ulogu i svoju službu.

Razlika između gospodarevog upravitelja i ostalih slugu je bila jasna. U odnosu na gospodara, i upravitelji i služinčad su bili gospodarevi ‘sluge’. Ali kad je riječ o slugama, samo su pojedinci iz te grupe mogli pripadati gospodarevom ‘upravitelju’ jer su uzdignuti na viši položaj služenja. Po tome je ‘upravitelj’ i dalje služio ili bio ‘sluga’ svom gospodaru. Kad Biblija spominje ‘sluge’, onda misli na sve članove Božjeg naroda, ali kad spominje ‘upravitelje’, onda misli samo na pojedine muževe. Zato Isus nikako nije mogao opisivati sliku po kojoj bi svi njegovi učenici kao grupa predstavljala ‘upravitelja’. No upravo to tvrde članovi Vodećeg tijela koji se predstavljaju kao zastupnici te klase. S takvim tumačenjem se čini velika pogreška jer se Isusovim riječima daje krivo značenje i to izvan konteksta cijele Biblije.

U povijesti Izraelskog naroda su poglavari naroda bili podijeljeni u više i niže upravitelje u kojima su poglavari plemena bili viši upravitelji, dok su ostali po plemenima bili niži upravitelji. Kasnije su suci, svećenici i kraljevi zauzeli još viši položaj upravljanja Božjim narodom. Svi su oni ‘vodili’ odgovorne službe u narodu, pa su samim tim ‘vodili’ narod i brinuli za njegovo opće dobro (vidi Ru 1:1; 1.Lje 27:1; 2.Lj 19:11; Ezr 4:9; 5:6; Iz 3:12). Kad grupu ‘upravitelja’, koju je Jehova utemeljio u Izraelu, promatramo u svjetlu Biblije kao onu koja je izdvojena i postavljena da brine o duhovnim i drugim potrebama naroda, onda dolazimo do zaključka da toj istaknutoj grupi nisu nikad pripadali svi muškarci i žene kao članovi Božjeg naroda. Samim tim se ne može nikako tvrditi da su svi Isusovi učenici – i muškarci i žene – pripadali toj izdvojenoj grupi ‘vjernog upravitelja’. Biblija jasno pokazuje da su upravitelji i služinčad pripadali ‘Božjim slugama’, tako da se za sve njih koristi zajednički izraz u jednini - ‘Božji sluga’.

Slika koja nam se nameće od strane Watchtowera (Vodećeg tijela) je potpuno suprotna onoj koju nam daje Biblija.

Unatoč jasnoj društvenoj slici Božjeg drevnog naroda, Watchtower u tumačenju Kristovih riječi ide izvan postavljene logike kako bi na sasvim nerazumljiv način opisao teokratsko uređenje rane kršćanske skupštine po kojoj se sve tadašnje kršćanske vjernike – i muškarce i žene, i mlade i stare – poistovjećuje s razredom ‘vjernog upravitelja’ iako taj zadatak jasno razlikuje upravitelje od ostalih slugu. Na takvom se krivom razumijevanju nadogradilo i mnogo drugih krivih slika o kojima će biti riječ u ovom i drugim razmatranjima. 


Isus je bio vjerni i razboriti 'upravitelj'

Bog je postavio Isusa na zemlji da jedno kratko vrijeme bude ‘upravitelj koji će pasti Božji narod Izrael’. Postavio ga je da upravlja njegovom ‘kućom’. S tom ulogom Isus je bio ‘veći’ od svih drugih upravitelja koji su služili pod Božjim vodstvom. Samim tim je bio i ‘viši upravitelj’ od ostalih, pa čak veći i od Ivana Krstitelja koji je do tada bio najveći od proroka (vidi Mt 2:6; 11:11). Jednom je prilikom rekao za sebe da je ‘domaćin kuće’, a za svoje učenike da su ‘ukućani’ te iste Božje kuće (Mt 10:25). Tako je on poput Jehove sve svoje učenike smatrao ‘ukućanima’ ili ‘slugama’. Njegovi apostoli i ostali učenici su razumjeli da oni kao grupa predstavljaju te ‘ukućane’, a samim tim i ‘slugu’ kojeg je Jehova pozvao i posvetio (usporedi Iz 43:10). Međutim, apostoli u to vrijeme još uvijek nisu znali koju će ulogu oni dobiti u kraljevstvu. No, Isus ih je na to pripremao te im je postavio retoričko pitanje: ‘tko je taj upravitelj’, kako bi postali svjesni da će oni zauzeti to mjesto koje su u prošlosti Izraela zauzimali razni drugi upravitelji. Zato je Isus svoje učenike trebao razvrstati u dvije grupe kako bi ih vodio na teokratski način.
 
Prije svog odlaska, Isus je apostolima dao veće ovlasti od ostalih i postavio ih je na svoje mjesto upravljanja kako bi ga zajedno sa drugim ovlaštenim muževima zastupali kao ‘evanđelizatori, pastiri i učitelji’. To su bili zadaci upravljanja koje je i sam Isus kao upravitelj imao na zemlji. Kada Isusovu prvu izjavu, u kojoj on sve svoje učenike naziva ‘ukućanima’ tj ‘slugama’ usporedimo s drugom u kojoj on te iste ukućane svrstava na ‘upravitelje i služinčad’, onda nam je jasno da je riječ o teokratskom uređenju koje je preslika drevnog Izraela.
 

Isus je nakon odlaska na nebo dobio još viši položaj upravljanja Božjom kućom. On je na temelju tadašnjih društvenih odnosa ‘gospodar – upravitelj – sluge’ obnovio Božju kuću, a samim tim razlučio i organizirao svoje učenike u dvije grupe i svaku stavio u ulogu koja im je bila namijenjena. Od samog osnivanja kršćanske skupštine pojedini su vjerni muževi izdvojeni iz mnoštva Božjih ‘slugu’ i postavljeni ‘nad njima’ da brinu o njihovim duhovnim potrebama. No, očito se to zanemarilo kako bi se kršćansku zajednicu Jehovinih svjedoka prikazalo u drugačijem svjetlu od već poznate podjele na svećenike i ostale vjernike koja je poznata u ostalim kršćanskim zajednicama. Umjesto da se teokratska podjela kakva je bila u drevnom Izraelu prihvati u onim okvirima kakvu je sam Isus preslikao na Božju skupštinu, otišlo se u drugu krajnost i negiranje jasne podjele na upravitelje i sluge. Time se željelo dati na važnosti samoproglašenoj klasi pomazanika koja je od samih početaka sačinjavala Društvo Watch Tover, a posebno onima koji su to Društvo predvodili, među kojima su predsjednici Društva sve do 1971. godine imali najveće ovlasti.

Za razliku od svjetovnog načina upravljanja, gdje ‘kraljevi gospodare narodom’, Isus je svoje učenike, kojima je dao ovlaštenje da upravljaju Skupštinom, poučio da to čine kao ‘najmanji’, kao oni koji služe potrebama ostalih učenika (Mt 25:40; Lk 22:24-27). Isus nije negirao podjelu na one koji gospodare i na one s kojima se gospodari, jer je i sam postao gospodar nad Božjom kućom s ovlastima kralja i svećenika. Umjesto toga on je tu podjelu postavio u one okvire kakvi su u načelu postojali unutar Božje nebeske organizacije. Nitko ne može negirati da u nebeskoj organizaciji postoji podjela na prve anđele koji zastupaju Jehovinu vlast i anđele koji služe pod vodstvom tih arhanđela (Da 7:10; 10:13; Ot 4:4,6; 5:6,11; 22:8,9). Stoga je svaki kršćanski vjernik u prvom stoljeću mogao razumjeti tko je u Božjoj zemaljskoj skupštini pripadao razredu ‘upravitelja’ a tko razredu ‘slugu’. Razred ‘upravitelja’ je zastupao Isusa kao ‘gospodara’ Božje kuće, pa je samim tim logično da je u njegovo ime s danim ovlaštenjem gospodario ili ‘upravljao’ nad ostalim njegovim slugama, ali na način koji je bio suprotan od ljudskog gospodarenja i upravljanja narodom.

Božja (kršćanska) skupština je trebala imati svoje ‘upravitelje’ po načelima koja je Jehova postavio u drevnom Izraelu. Samim tim što su ti izabrani muževi postavljeni ‘nad’ drugim kršćanskim vjernicima, ukazuje na njihov autoritet i službu kojom su zastupali Isusa. Zato treba prihvatiti teokratsko ustrojstvo po kojem u Skupštini postoje dvije različite klase - jedna koja upravlja i predvodi, a druga koja je do neke granice podložna njihovom autoritetu. To što neke kršćanske zajednice tu podjelu ističu na pogrešan način, koji je kao takav bio prisutan u Isusovo vrijeme, kad su se svećenici i farizeji previše uzdigli iznad običnog naroda, ne znači da ne postoji i drugi ispravniji način te podjele gdje je svako poglavarstvo podređeno Isusu na biblijskim temeljima.

Isus je židovskim vjerskim upraviteljima ukazao gdje griješe, a kako te iste greške ne bi radili njegovi učenici, on im je savjetovao da takvo pogrešno ponašanje i uzdizanje ‘ne dopuste’ u svojim redovima. Zato im je rekao:

"A najveći među vama neka vam bude sluga." (Mt 23:11)

Izraz ‘najveći’ se odnosio na one muževe koji su u Skupštini trebali zauzimati veća i istaknuta mjesta. Kao što prorok Izaija spominje ‘istaknute’ ljude unutar Izraelske nacije, tako i apostol Pavle spominje ‘istaknute’ muževe unutar kršćanske skupštine (Iz 24:4; Ga 2:6). Riječ je o istoj grupi ljudi koji su pripadali razredu ili klasi ‘upravitelja’. Tako nalazimo na slijedeću misao:

"Kraljevsko svećenstvo zastupaju imenovani (imenovan = pomazan) starješine koji imaju odgovorna zaduženja u skupštinama Jehovinog naroda diljem svijeta“. (Stražarska kula, 1.8.2002. str.13)

Samim tim je logično zaključiti da starješine - i kao pojedinci i kao grupa - pripadaju razredu ‘upravitelja’. Izraz 'vjerni rob' se neizravno koristio u poslanicama za imenovane muževe. Npr. u uvodnim riječima dviju poslanica otkrivamo tko su vjerna braća. Pogledajmo:

“Pavao i Timotej, robovi Krista Isusa, svima svetima u zajedništvu s Kristom Isusom koji su u Filipima, te nadglednicima i slugama pomoćnicima… (Filipljanima 1:1)

“Pavao, Božjom voljom apostol Krista Isusa, i Timotej, brat naš, svetima i vjernoj braći u zajedništvu s Kristom u Kolosima…“ (Kološanima 1:1,2) 

Ovdje vidimo da se u uvodnim riječima jedne poslanice spominju 'nadglednici', a u drugoj 'vjerna braća'. Pavle je time vjernu braću dovodio u vezu sa 'vjernim robom' (upraviteljem) jer je i sebe i Timoteja nazvao 'robovima Kristovim', budući da su i oni bili starješine (nadglednici). Zbog toga što su svetim duhom imenovani, onda su i pomazani tj. ovlašteni za svoju službu upravljanja. 


Pomazanik

Izraz ‘pomazanik’ se može primijeniti na sve one muževe koji su od Boga postavljeni na poseban položaj. Za njih se koristi hebrejska riječ ‘mashíach’, ili grčka riječ ‘Krist’. Citiram:

"U biblijska vremena, kraljevi i svećenici ponekad su bili postavljeni na svoje položaje ceremonijom pomazanja, u kojoj se na glavu izlijevalo miomirisno ulje. Zato se izraz mashíach ispravno primjenjivao na njih. Bilo je i ljudi koji su bili pomazani, ili postavljeni na poseban položaj, bez ceremonije pomazanja. Mojsije je u Jevrejima 11:24-26 nazvan ’Krist‘, ili ’pomazanik‘, zato što je bio izabran kao Božji prorok i predstavnik." (Stražarska kula, 1.10.1992. str.7)

Kad je netko ‘postavljen na poseban položaj’ ceremonijom pomazanja ili bez nje, onda je taj čovjek bio ‘pomazanik’. Isus je kao pomazanik postavljen u viši položaj od svih pomazanika koji su prije njega služili Jehovi, a također i od svih pomazanika koji do danas služe Jehovi pod njegovim vodstvom (vidi Ps 45:7). Stoga je sasvim ispravno sve kršćanske nadglednike smatrati, ne samo Božjim i Kristovim zastupnicima, nego i pomazanicima. Ako se smatra da iza njihovog postavljanja u poseban vid službe stoji sveti duh, onda su oni Božji ‘pomazanici’. Samo se njih može promatrati kao izdvojenu grupu ‘upravitelja’ koji mogu upravljati Isusovim kućanstvom i njegovom imovinom. To bi ujedno značilo da niti jednog kršćanina, bez obzira na njegovu besprijekornost, ne možemo svrstati u klasu ‘upravitelja’ ukoliko nije imenovan za starješinu ili nadglednika skupštine. Ovakvim postavljanjem stvari se dovodi u pitanje ono što piše u Stražarskoj kuli od 15.3.2002. str 14. odl.6:

Isprva su ”sedam zvijezda“ predočavale sve duhom rođene, pomazane nadglednike koji su vodili brigu o skupštinama u prvom stoljeću. Nadglednici su bili u Isusovoj desnoj ruci — pod njegovim nadzorom i vodstvom. Da, Krist Isus vodio je razred roba kao grupu. Danas, međutim, pomazanih nadglednika ima vrlo malo.“

Kad se ovdje kaže da ih ima ‘vrlo malo’, onda se misli da je danas jako malo nadglednika koji su pomazani za kraljeve i svećenike Božjeg kraljevstva koje će u budućnosti biti uspostavljeno na zemlji. No kad se shvati da je svaki ‘nadglednik’ ujedno i ‘pomazanik’ onda je stvarni broj pomazanih nadglednika, ne vrlo mali, nego dosta velik, pogotovo ako se broje i nadglednici drugih kršćanskih zajednica. Broj pomazanih nadglednika od prvog stoljeća pa sve do danas je toliko velik da je logično zaključiti kako će Isus između tolikog broja njih moći izabrati one ‘vjerne i razborite’ kojima će dati povlaštena mjesta upravljanja. Ukoliko je riječ o doslovnom broju od 144000 izabranih, onda će se njihova imena obznaniti tek kad Isus sa svim svojim ‘upraviteljima’ sredi račune i odvoji one vjerne kojima će povjeriti ta prva mjesta upravljanja. To bi značilo da još nitko od pomazanih nadglednika za sebe ne može tvrditi da je ušao među te izabrane koji će biti pomazani da vladaju s Kristom.

Pomazanike trebamo u svjetlu Biblije razlučiti na one ‘pomazanike’ koje je Isus postavio da upravljaju njegovom Skupštinom na zemlji sve dok on ne dođe, i na one ‘pomazanike’ koji će to tek postati činom pomazanja kada Isus dođe i izabrane među njima postavi na poseban i viši položaj upravljanja u svom kraljevstvu. Stoga ovaj ‘upravitelj’ kojeg je Isus postavio i pomazao da služi dok on ne dođe, a čiji broj nije unaprijed određen, nije onaj viši ‘upravitelj’ koji će služiti nakon što Isus dođe, jer će biti sastavljen samo od onih izabranih upravitelja koji će ući u novu teokratsku upravu. Dogodit će se i to da će mnogi koji su u ovom poretku bili viši upravitelji postati niži upravitelji i obrnuto, dok će mnogi biti odbačeni zbog svoje nevjernosti (Mt 19:27-30).


Teokratska podjela

Glavni razlog zašto Watchtower promiče pogrešno tumačenje je to što različite riječi, izraze i pojmove prikazuje kao da je riječ o jednoj te istoj grupi ljudi. Međutim, kad uzmemo u obzir činjenicu da je Jehova na zemlji već imao svoj izabrani narod kojeg je organizirao i vodio na teokratski način, onda se veoma lako može stvoriti paralelna slika obnovljenog Božjeg naroda kojeg se i dalje naziva ‘Izrael’. Ukoliko se neka tumačenja zasnivaju na točno određenim izrazima i pojmovima koja se prikazuju u sasvim drugačijem svjetlu, onda je potrebno izvršiti ponovno preispitivanje kako bi se nastale nelogičnosti ispravile i dovele u ispravno stanje.
 
Pogledajmo kako su krivim tumačenjem nekih izraza nastale neke nelogičnosti. Na primjer, kako je bilo moguće da se sve kršćane – i muškarce i žene – ubroji u pomazanu klasu ‘upravitelja’, ako je Isus jasno rekao da je ta klasa ljudi izabrana i postavljena od svog gospodara ‘nad’ drugim članovima skupštine koji predstavljaju klasu ‘slugu’ ili ‘služinčadi’? Ako je svrha ‘postavljanja’ nekoga u službu ‘vjernog upravitelja’ ta da upravlja Isusovom imovinom i da Isusovim učenicima redovito daje duhovnu hranu, onda je sasvim pogrešno to što se po skupštinama Jehovinih svjedoka nalaze muškarci i žene za koje se tvrdi da pripadaju razredu ‘vjernog roba’ (kojeg se izjednačava s 144000), a da uopće nisu imenovani (‘pomazani’) za bilo koji zadatak u skupštini.

Takvo pogrešno postavljanje stvari je bio rezultat krivog razumijevanja vezanog uz klasu ‘vjernog i razboritog roba’ kojeg se poistovjećuje sa brojem od 144000 izabranih koji će u tek Božjem kraljevstvu na zemlji sačinjavati ‘kraljeve i svećenike’. Naime, smatra se da je ta klasa ‘novog neba’ trebala biti izabrana prije onih kršćana koji su trebali predstavljati ‘novu zemlju’ i da je to sakupljanje ‘nove zemlje’ započelo tek od 1935. godine. Tako je ispalo da su zaista svi pravi kršćani od 33. g.n.e do 1935. godine, bez obzira da li su u skupštini imali neka ovlaštenja ili ne, poistovjećeni sa ‘vjernim i razboritim upraviteljem’ kao grupom, a samim tim i pomazanicima koji će biti Isusovi suvladari.

Ne znam zašto se toliko dugo jednostavno prelazi preko te nelogičnosti. Budući da se slika o pomazanicima tumači izvan biblijskog konteksta, onda se dešava da nitko ne može takvima objasniti da ne spadaju među sadašnje, a kamoli među buduće upravitelje - pomazanike. Umjesto da se to mišljenje promjeni i uskladi sa Biblijom, išlo se za tim da su se mnogi biblijski stavci usklađivali sa tim pogrešnim mišljenjem. Takvo nelogično tumačenja je vrlo jednostavno pobiti na temelju tih istih stavaka koje se treba staviti u cjelokupni kontekst Biblije. 

Iako Biblija na osnovu teokratskog uređenja drevnog Izraela jasno razlučuje razne pojmove kojima se može razumjeti na koga se one odnose, Watchtower je sve te pojmove izjednačio samo sa jednom grupom pomazanih ljudi (144000 pomazanika) koja će u budućnosti dobiti viši položaj upravljanja nad Božjim narodom. Tako dobivamo slijedeću sliku koja zbunjuje svakog tko želi razumjeti Bibliju jer se svi dole navedeni pojmovi odnose samo na tu jednu grupu kršćana:
 

Kad se ovako poslože pojmovi onda svi oni dolaze na svoje mjesto u skladu sa onim kako su ih razumjeli apostoli i prvi kršćani.


Izrael - sluga ili upravitelj

Watchtower je ‘upravitelja’ poistovjetio sa nacijom ‘Izrael’ koju je Jehova u knjizi proroka Izaije nazvao svojim ‘slugom’. U Stražarskoj kuli  od 1.3.2004. str. 8-10, stoji:

"Sedamsto godina prije Krista Jehova je za cijeli izraelski narod rekao su ’njegovi svjedoci‘ i ’njegov sluga kojeg je izabrao‘ (Izaija 43:10). Svaki pripadnik izraelskog naroda od 1513. pr. n. e., kada je dan Mojsijev zakon, pa sve do Pentekosta 33. n. e. bio je dio tog razreda sluge. Većina Izraelaca nije direktno sudjelovala u upravljanju poslovima naroda niti organizirala duhovno hranjenje. Jehova je za to koristio kraljeve, suce, proroke, svećenike i Levite. Pa ipak, Izrael je kao narod trebao zastupati Jehovino pravo vladanja i hvaliti ga među narodima. Svaki je Izraelac trebao biti svjedok Jehove (5. Mojsijeva 26:19; Izaija 43:21; Malahija 2:7; Rimljanima 3:1, 2).

Budući da je Izrael bio Božji ”sluga“ prije mnogo stoljeća, je li on ujedno rob o kojem je Isus govorio? Nije, jer se drevni Izrael nažalost nije pokazao ni vjernim ni razboritim. (...). Na Pentekost 33. n. e., 50 dana nakon Isusovog uskrsnuća, sveti duh izliven je na oko 120 učenika u jednoj gornjoj sobi u Jeruzalemu. U tom je trenutku rođen novi narod. (...). Tako je taj novi narod, duhovni narod, postao ”sluga“ [upravitelj] koji će objavljivati Jehovinu slavu narodima i davati hranu u pravo vrijeme (1. Petrova 2:9). S pravom je kasnije nazvan ’Izrael Božji‘ (Galaćanima 6:16)."

U gornjem tumačenju se spominje cijela nacija Izrael kao razred ‘sluge’ [ujedno i upravitelja] koji se nije pokazao vjernim i razboritim, a kojega je u tom svojstvu zamijenio duhovni Izrael. No, taj razred ‘sluge’ se ovdje pogrešno izjednačava sa ‘upraviteljem’ koji brine o duhovnoj prehrani naroda. Tako ispada da su svi drevni Izraelci kao grupa pripadali razredu ‘upravitelja’ samo zato što su kao narod trebali ‘donositi Jehovi hvalu, slavu i čast’ i ‘razglasiti hvalu Jehovinu’ (5.Mo 26:19; Iz 43:21). Zato u Stražarskoj kuli od 1.11.2007. str.29 st.13. stoji slična misao:

"Kasnije istog tog dana Isus je upitao: “Tko je dakle vjerni i razboriti rob?” čime je zapravo upitao: ‘Koji će razboriti narod zamijeniti Izraela i postati Božji vjerni rob?“

rob (sluga) = upravitelj = narod = Izrael (krivo gledište)

Ovdje se Isusu pripisuje da je rekao ono što uopće nije ni pomislio reći, odnosno da je cijeli Božji 'narod' poistovjetio sa svojim 'robom'. Watchtower na taj način ubacuje svoju misao po kojoj su tjelesni Izrael i novi duhovni Izrael poistovjetili sa 'vjernim i razboritim robom'. Takva misao se nikako ne može izvući iz konteksta hebrejskih pisama. Dok se u gornjem tekstu za sve Izraelce ispravno kaže da su pripadali razredu ‘sluge’, možemo primijetiti da se među njima ipak izdvajaju imenovani muževi u svojstvu ‘roba’ ili ‘upravitelja’. U Božjoj obnovljenoj skupštini se to nije promijenilo.

Ako u kontekstu Biblije ispitamo ulogu kraljeva, sudaca, proroka, svećenika i Levita, onda ćemo vidjeti da su oni bili mnogo više od razreda ‘sluge’, odnosno više od ‘običnog naroda’. Kao što se za ‘običan narod’ koristio izraz ‘narod zemlje’ (hebr: ‘am haaretc’), tako se svećenike moglo smatrati ‘ljudima neba’ jer su zastupali nebo koje ih je postavilo u službu upravljanja narodom (vidi 2.Mo 29:33; fusnota 3.Mo 4:27). Nebesa se u Bibliji spominju u povezanosti s ljudima koji predstavljaju zemaljsku upravu pod Jehovinim nebeskim vodstvom (Iz 65:17). U samoj knjizi proroka Izaije se upravo njih naziva ‘upraviteljima’ koji su bili postavljeni nad razredom ‘sluge’, Za njih Jehova kaže:

"Upravitelji bezobzirno postupaju s narodom mojim, žene vladaju njime. Narode moj, zavode te oni koji te vode, odvode s puta kojim ideš. (...). Jehova će doći na sud sa [upraviteljima tj.] starješinama naroda svojega i s knezovima njegovim ..." (Iz 3:12,14)

Ovo Božje gledište su očito zanemarili istaknuti starješine zajednice Jehovinih svjedoka koji su u vezi upravitelja i sluge iznijeli svoje pogrešno tumačenje. Kao što je Bog u knjizi proroka Izaije rekao za cijeli Izraelski narod da su njegovi ‘sluge’, tako je u toj istoj knjizi rekao za pojedine imenovane muževe – ‘starješine i knezove’ - da su oni njegovi ‘upravitelji’.

Već sam ranije objasnio da su starješine i knezovi i sami bili sastavni dio razreda sluge, jer su služili Jehovi, ali ih je Bog izdvojio od ostalih slugu i ‘postavio nad’ svojim razredom ‘sluge’, odnosno nad cjelokupnim svojim narodom. Narod je trebao poštivati takve muževe koji su služili za njihovo dobro. Razlika je očita. To znači da je svaki upravitelj bio sluga svog gospodara Jehove, dok svi ostali sluge tog istog gospodara nisu mogli biti upravitelj niti pripadati toj izdvojenoj grupi ljudi. Upravitelji su bili samo one sluge koje je njihov gospodar izabrao i postavio u tu višu službu. Zato se iz hebrejskih spisa nikako ne može izvući zaključak da su svi Izraelci, koji su kao pojedinci pripadali klasi ‘sluge’, ujedno kao grupa pripadali i klasi ‘upravitelja’. Sam je Jehova postavio razliku između te dvije klase ljudi koje su kao takve uvijek bile prisutne u njegovoj teokratskoj organizaciji na zemlji.

Po tom teokratskom pravilu je i Isus utemeljio svoju skupštinu. Kad je spomenuo svog roba kao ‘upravitelja’, apostoli su taj izraz mogli koristiti samo na taj način. Nigdje nemamo dokaz da su oni sve Izraelce a kasnije i sve kršćane smatrali sastavnim djelom klase ‘upravitelja’. Njihova se slika o tim duhovnim stvarima temeljila na teokratskom principu kojeg je Jehova utemeljio, a Isus preslikao na svoju skupštinu. Pogledajmo u donjoj slici kako se Isusove riječi i pojmove treba uskladiti s Jehovinim sličnim izrazima:

Nema nikakve logike tvrditi da svi vjernici - koji nisu nosili nikakvo ovlaštenje niti imenovanje povezano s upravljanjem kršćanskom skupštinom - mogu pripadati klasi upravitelja. To izlazi iz okvira kojeg je Jehova postavio u drevnom Izraelu. Prema tome, stavak iz Izaije 43:10 se ne može tumačiti izvan konteksta same knjige jer se upravo u njoj jasno spominju dvije različite grupe ljudi. Samim tim se ne može govoriti da su članovi starog i novog obnovljenog Izraela pripadali jednoj te istoj grupi koja se opisuje na dva različita načina – grupno kao klasa ‘upravitelja’, a pojedinačno kao klasa ‘sluge’. Točno je nešto drugo, a to je da su grupno svi pripadali klasi ‘sluge’, dok su samo pojedinci među njima pripadali klasi ‘upravitelja’.


Božji svjedoci – sluge i upravitelji

Ono što Watchtower želi upotrijebiti kao dokaz svom gore navedenom pogrešnom tumačenju je to što su u jednoj prilici svi Izraelci nazvani Božjim ‘svjedocima’ i Božjim ‘slugama’. Vodeće tijelo je očito smatralo da je sluga isto što i upravitelj samo zato što je 'sluga' trebao biti Božji tj. Jehovin svjedok koji je izmeđuostalog trebao ‘donositi Jehovi hvalu, slavu i čast’ i ‘razglasiti hvalu Jehovinu’ (5.Mo 26:19; Iz 43:21). Budući da se Izraelski narod kao Božji sluga, a samim tim i upravitelj, nije bio vjeran i razborit, onda je – kako tvrdi Watchtower – Jehova izabrao novi narod, duhovni Izrael sastavljen od 144 000 pojedinaca - koji je trebao biti Božji sluga, a ujedno i vjerni i razboriti upravitelj. Po tom je tumačenju slika starog ‘Izraela’ izgleda ovako:
 
IZRAEL - (Božji sluga) = UPRAVITELJ = SLUGA
 
U kontekstu Biblije slika 'Izraela' je izgledala ovako:
 
IZRAEL - (Božji sluga) =  UPRAVITELJ + SLUGE
 
Točno je da je svaki Izraelac pripadao razredu ‘sluge’, ali to nije značilo da je automatski svaki od njih pripadao i razredu ‘upravitelja’ samo zato što je mogao svjedočiti za Jehovu, jer bi to značilo da su i danas milijuni onih koji se smatraju Jehovinim svjedocima pripadnici razreda ‘upravitelja’. Te izraze treba odvojiti jedne od drugih i svaku promatrati u svom okviru. Naime, kao što sam već razjasnio, svaki je Izraelac mogao biti Jehovin sluga, ali samo su pojedinci među njima pripadali razredu upravitelja koji je imao određene zadatke i ovlasti. Pogledajmo u kontekstu knjige Izaije što je Jehova rekao Izraelu kao svojem ‘sluzi’:

“Ja sam prorekao, spasio i objavio, kad među vama nije bilo nijednoga tuđeg boga. Stoga ste vi moji svjedoci”, kaže Jehova, “a ja sam Bog.“ (Iz 43:12)

Svjedok je onaj koji je vidio i čuo ono što se može koristiti u davanju svjedočanstva za Jehovu. Da li to znači da su svećenici u Izraelu trebali ovlastiti svakog takvog člana Izraelske zajednice da bude propovjednik koji će ići neznabošcima po selima i gradovima i po kućama da im prenose svjedočanstvo o Jehovi? Biblija i njena povijest nam ne daju takvu sliku Božjih slugu starog doba po kojoj je svaki član zajednice trebao propovijedati neznabošcima. Međutim Watchtower unatoč tome tvrdi da su Izraelci morali to činiti jer su bili ‘Jehovini svjedoci’, jer kakav bi to bio svjedok ako ne svjedoči. Pogledajmo kako je to rečeno u Stražarskoj kuli od 1.7.2006. na str.21,22. st.3,4:

‘Stoljećima nakon toga Jehova je preko proroka Izaije podsjetio Izraelce na jedan važan razlog zašto postoje kao narod. Izaija je rekao: ”Ovako veli Jehova, koji te je stvorio, Jakove, i koji te je sazdao, Izraele: ne boj se, jer te otkupih, pozvah te po imenu tvom; moj si. Jer sam ja Jehova, Bog tvoj, svetac Izraelov, spasitelj tvoj. (...) Dovedi sinove moje iz daleka i kćeri moje s krajeva zemaljskih, sve, koji se zovu mojim imenom i koje stvorih na slavu sebi, sazdah i načinih. Vi ste moji svjedoci, veli Jehova, i sluga moj kojega izabrah (...). Narod koji sazdah sebi, pripovijedat će hvalu moju“ (Izaija 43:1,3,6,7,10,21). Kao narod koji nosi Jehovino ime, Izraelci su trebali drugima svjedočiti o njegovoj vrhovnoj vlasti. Trebali su biti narod ’stvoren na slavu Jehovi‘. Trebali su ’pripovijedati hvalu Jehovinu‘, govoriti drugima o tome kako ih je na začuđujuće načine izbavio i tako slaviti njegovo sveto ime. Ukratko govoreći, trebali su biti narod koji će svjedočiti za Jehovu’.

Izraelci su bili svjedoci raznih Božjih djela (1.Mo 32:28). To što su se zvali Božjim imenom, ne znači da su se zvali ‘Jehova’. Nisu se zvali ni ‘Jehovini svjedoci’ jer im to nije bilo 'ime' nego prednost koja je pripala onima koji su osobno vidjeli svoje izbavljenje iz Babilona. Zvali su se ‘Izrael’. Znači, zvali su se Božjim imenom, odnosno imenom kojeg im je dao sam Bog, a koje je u svom značenju sadržavalo misao o ustrajnosti onoga koji se nastoji izboriti za blagoslov od njega kao jedinog i pravog Boga (YHWH). Izra-el, (el, skraćeno od elohim - Bog) što znači ”onaj koji se bori (ustraje u borbi) s Bogom“. Svoje su postojanje kao ‘Božjih sinova i kćeri’ pripisivali svom nebeskom Ocu Jehovi po kojem su ‘nosili njegovo ime’. Nositi ‘ime’ svog oca i svjedočiti za njega su dva različita pojma.

Nositi ime koje im je Bog dao je zahtijevalo od njih da se ponašaju u skladu s imenom 'Izrael' kako bi dobili Božji blagoslov. Samo tako su mogli svjedočiti za Boga. Kome su to Izraelci morali svjedočiti? Da bi mogli ‘svjedočiti’ trebali su biti ‘svjedoci’ određenih događaja. Mnogi Izraelci nisu mogli biti ‘svjedoci’ onoga što je Bog prorekao i ispunio. No bilo je i mnogo onih koji su osobno svjedočili tim događajima. To što su Izraelci ‘pripovijedali’ svojoj djeci razne događaje iz povijesti svog naroda koje su svjedočile za Jehovu kao njihovog Oca i pravog Boga se ne može nikako izjednačiti sa ‘propovijedanjem’ i poučavanjem kojeg su u to vrijeme vršili svećenici i proroci, a kasnije Isus i apostoli. Jehova nikad nije svakog Izraelca, a time i svakog svog slugu ovlastio za svog zastupnika i glasnika, nego samo pojedine muževe koji su govorili Božju riječ (He 5:1; Da 9:6).

Globalno gledajući, Jehovin je narod ‘razglašavao hvalu Jehovinu’ jer je svaki Božji sluga u svojoj obitelji i svom mjestu doprinosio da se Jehova slavi. Tu ulogu je Božji narod kao ‘sluga’ mogao ispunjavati bez da su svi oni bili ovlašteni za proroke ili glasnike jer su prije svega bili živo svjedočanstvo pred drugim narodima da se na njima ispunila Božja proročka riječ. Taj ‘sluga’, kako ga naziva Bog u Izaiji 43:10, nikad nije bio izjednačen sa ‘upraviteljima’ tj. s onim ‘starješinama i knezovima’ koji su prema Izaiji 3:12,14, sudjelovali u upravljanju poslovima naroda.

Naziv ‘Jehovini svjedoci’ se u istoimenoj Zajednici dovodi u vezu isključivo sa onima koji javno propovijedaju dobru vijest. Samim tim taj naziv obavezuje sve kršćane da propovijedaju evanđelje poput Isusa i apostola koji su bili ovlašteni za tu službu. One članove skupštine koji ne sudjeluju u javnoj službi propovijedanja, Zajednica ne priznaje kao djelotvorne kršćane. Takvo gledište je dovelo do toga da ova Zajednica za prave kršćane priznaje samo one koji svojim izvještajnim listićem dokazuju da su uključeni u službu koju su provodili proroci, Isus i apostoli, što nema svoj temelj, ni u samom nazivu ‘svjedok’ koje ima točno određeno značenje, ni u biblijskoj povijesti u kojoj su samo pojedini članovi Božjeg naroda bili ovlašteni da zastupaju Boga i Krista kao glasnici. (opširnije o ovome vidi knjigu o "Evanđelizacija po Watchtoweru").

Prema tome, kad promatramo povijesni kontekst, onda se jasno može razlučiti da su Izraelci kao ‘narod’ mogli biti ‘svjedoci’ Božjih djela i Bog ih je mogao pozvati za svoje svjedoke, ali nisu bili pozvani da svi oni pojedinačno idu po narodima i iznose ‘svjedočanstvo’ onoga što su vidjeli ili znali. Postojali su ovlašteni predstavnici naroda koji su imali zadatak da zastupaju Božju riječ pred drugima i da javno daju svjedočanstvo riječima. Zato Izraelci kao pojedinci nisu pripadali razredu ‘upravitelja’, nego samo razredu ‘sluge’. Stoga je nelogično tvrditi da su svi prvi i pravi kršćani do 1935. godine automatski pripadali pomazanom razredu ‘upravitelja’ kojemu je bio dan zadatak da kroz propovijedanje i poučavanje brine o duhovnim potrebama svojih članova.

Ovlašteni muževi koji su u Izraelu predstavljali pomazanu klasu ‘upravitelja’, a koji se u vrijeme Isusovog pojavljivanja nisu našli vjernim ni razboritim, su bili zamijenjeni sa vjernim muževima koje je Isus postavio u svojoj Skupštini da upravljaju svim duhovnim poslovima u korist ostalih slugu (Mt 23:13). Ostali nevjerni Izraelci kao Božji narod i Božji ‘sluge’ su bili zamijenjeni novim narodom ‘Izraelom Božjim’, i to na temelju ‘malog ostatka’ vjernih Židova kojemu su se pridružili mnoge ‘ovce’ iz drugih naroda (Ga 6:16; Lk 12:32; Iv 10:16). Pogledajmo kako to izgleda u usporednom prikazu:

Ovako izgleda slika prema kojoj su apostoli i prvi kršćani razumijevali mnoge stvari koje su se odnosile na novi narod Izrael koji je zamijenio dotadašnju teokratsku strukturu Izraela. Stoga je kršćanska skupština bila vođena s neba od Boga i njegovog zastupnika Isusa krista preko upravitelja koji su postavljeni u tu službu.


Kršćanska skupština i njen upravitelj

Pitanje koje nam se sada nameće je: Kako je i na kojim osnovama Isus uspostavio klasu ‘upravitelja’ i klasu ‘sluge’ u svojoj skupštini? Treba prije svega uzeti u obzir da je i sam Isus pripadao klasi ‘upravitelja’ jer je za njega bilo prorečeno: 
 
“A ti, Betleheme u zemlji Judinoj, nipošto nisi najbeznačajniji grad u očima upravitelja Judinih, jer iz tebe će izaći upravitelj koji će pasti (voditi) narod moj — Izraela.” (Mt 2:6)
 
Izraz ‘upravitelji Judini’ se ovdje odnosi na one muževe koji su po službenoj dužnosti bili pomazani da po svim gradovima upravljaju Židovskim narodom. Isus je svetim duhom pomazan kao ‘upravitelj’ cijelog Izraelskog naroda. ‘Njega je Bog ovlastio’ i postavio nad tom klasom ‘sluge’ da im ‘daje hranu koja ostaje za vječni život’ (Iv 6:27). Isusovu ulogu ‘upravitelja’ ne možemo izjednačiti sa ulogom njegovih učenika koji su od njega primali tu duhovnu hranu.

Isus je postojeći društveni odnos ‘gospodar – upravitelj – sluga’ upotrijebio u svojoj Skupštini koja je po tom principu trebala djelovati dok on ne dođe. On je nakon privremenog odlaska na nebo primio veće ovlasti, a na zemlji je do tada među svojim učenicima izabrao odgovorne, vjerne i sposobne muževe kojima je dao povjerenje ali i zadatak da u njegovo ime brinu o duhovnim potrebama svih vjernika koji su ulazili u novi savez. Oni su ga morali zastupati u ulogama koje je on provodio dok je služio na zemlji. Naime, Isus je bio Božji zastupnik a time i ‘upravitelj’ nad kućom Božjom. U toj ‘kući’ je služio kao apostol, evanđelizator, prorok, pastir i učitelj koji je duhovno brinuo o Božjim slugama - ukućanima.

Kao gospodar Božje kuće je na svoje mjesto po svim skupštinama postavio vjerne muževe za ‘upravitelje’. Sada su oni umjesto njega bili vidljivi ‘upravitelji’ Božje kuće na zemlji. Oni su morali u njegovo ime služiti ostalim njegovim slugama u svim zadacima (pastir, učitelj i evanđelizator) koje je i sam izvršavao dok je na zemlji služio u Božjoj kući. Zato Isus kao ‘gospodar’ koristi te dvije klase – klasu ‘upravitelja’ i klasu ‘sluge’, koje su postojale u Izraelu, i uspoređuje ih sa klasom ‘upravitelja’ koju on postavlja ‘nad’ klasom ‘sluge’. Da bi nam to bilo jasnije, Isusovu ulogu upravitelja možemo usporediti s ulogom koju je dobio vjerni Josip – sin Jakovljev.

U jednoj je priči Isus želio poučiti svoje apostole da paze kako upravljaju njegovim imanjem jer je upravo njih mislio postaviti za upravitelje. Tada im je izmeđuostalog rekao:

“Bio je neki bogat čovjek koji je imao upravitelja. Ovoga su pred njim optužili da mu rasipa imanje. Zato ga je pozvao i rekao mu: ‘Što to čujem o tebi? Položi račun o svom upravljanju, jer ne možeš više biti upravitelj.“ (Lk 16:1,2)

Isus je također rekao da će od svojih ‘upravitelja’ očekivati da polože račun za upravljanje njegovim imanjem (Lk 12:42,43; He 13:17). Kad dođe bit će onih kojima će oduzeti tu službu upravljanja, dok će nekim izabranim među upraviteljima dati još viši položaj.

Toj klasi ‘upravitelja’ tokom kršćanske ere je mogao pripadati svaki imenovani muškarac koji je u kršćanskoj skupštini postavljen nad ostalim vjernicima da brine o njihovim duhovnim potrebama. Budući da su iz generacije u generaciju mnogi takvi muževi postavljeni u službu, onda njihov broj nije trebao biti ograničen. Međutim, Watchtower još uvijek smatra da je njihov broj unaprijed određen tako da ispada da u kršćanskoj Skupštini od prvog stoljeća pa do kraja ovog poretka treba biti samo 144000 osoba koji predstavljaju tog ‘upravitelja’, od kojih je čak više žena nego muškaraca. Naime, takav je omjer prisutan u zajednici 'Jehovinih svjedoka'. Tako je stvorena zabluda po kojoj su s jedne strane svi kršćanski vjernici – mladići, djevojke, muževi i žene – (navodni pomazanici) – pripadali klasi ‘upravitelja’ iako velika većina njih nije nikad upravljala kršćanskom skupštinom, dok se s druge strane mnoge imenovane muževe (svih kršćanskih zajednica) koji u svojim skupštinama, crkvama i župama upravljaju sa Isusovim imanjem i daju duhovnu hranu, ne smatra ‘upraviteljem’, samo zato što se (pogrešno) smatra da nisu pomazani svetim duhom za Isusove suvladare. Umjesto da se išlo u preispitivanje te nelogičnosti, Watchtower je ustrajao na svom tumačenju samo da bi se slika o njihovoj Organizaciji Jehovinih svjedoka i pomazanicima održala u okviru mišljenja koja su nastala u vrijeme osnivanja grupe Istraživača Biblije pod vodstvom brata Russella, a posebno u vrijeme predsjednika Društva J.F. Rutherforda.

Izjava Watchtowera da se ‘razred vjernog i razboritog roba sastoji od svih pomazanih kršćana’, može biti točna samo ako se imenovane muževe smatra jedinim kršćanima koji su pomazani za službu upravljanja Isusovom imovinom. Tako bi se dobila jedna druga slika o imenovanim (tj. pomazanim) muževima koji su između svoje duhovne braće odvojeni i postavljeni za Isusove zastupnike, ali koji još uvijek ne pripadaju onoj posebnoj grupi od 144000 pomazanika koja će se formirati u vrijeme Isusovog drugog dolaska. Jedno je biti ‘pomazanik’ u službi koju imenovani muževi obavljaju u ovom poretku, a sasvim drugo je biti ‘pomazanik’ koji će tu ulogu dobiti tek s uspostavom ‘novog neba’. Po toj logici možemo sve imenovane muževe smatrati pomazanicima, ali još nikoga od njih ne možemo odvojiti i svrstati u grupu izabranih članova 'kraljevstva'. Samo Isus određuje tko od njih ima sve preduvjete za tu službu u njegovom kraljevstvu kojeg očekujemo. Oni su kao takvi evidentirani kod Isusa. Isus raspolaže njihovim imenima i kad dođe vrijeme on će ih izdvojiti i pomazati za najvišu službenu dužnost.

Kad Biblija spominje riječ ‘upravljanje’ onda treba razlikovati na što se ta riječ odnosi kad su u pitanju imenovani muževi i ostali kršćani. Za razliku od ‘upravljanja’ Isusovom imovinom na lokalnoj i višoj razini, postoji ‘upravljanje’ u kojem može sudjelovati svaki vjernik. Riječ je o upravljanju Božjom nezasluženom dobrotom. Svojoj kršćanskoj braći apostol Petar je napisao:

Gostoljubivo primajte jedni druge bez gunđanja. Služite jedni drugima — svatko darom koji je primio — kao dobri upravitelji Božje nezaslužene dobrote koja se očituje na razne načine.“ (1.Pe 4:9,10; He 13:16)

Kršćani su mogli biti ‘upravitelji’ onoga što im je dano od Boga u duhovnom i materijalnom pogledu za izgrađivanje skupštine (1.Ti 3:12). Npr. mogli su upravljati sa svojom duhovnim darovima i imovinom kojom su mogli služiti jedni drugima, a često i onima koji su se cijelim životom posvetili raznim službama u korist skupštine.

Neki imenovani ‘upravitelji’ su još tada znali iskorištavati svoje pravo u dobroj vijesti koje im je bilo dano. Za razliku od apostola koji su se u nekim iznimnim situacijama znali odricati svog prava na materijalnu potporu od kršćanske zajednice, neki drugi ‘upravitelji’ su uglavnom tražili da im se služi materijalnim stvarima, čime su često služili samo sebi i bili ‘teret’ skupštinama (1.Ko 9:6-14; 2.Ko 11:19,20; 12:14). Takvi ‘pastiri su brinuli samo o sebi’ često zanemarujući duhovnu brigu o gladnim ‘ovcama’ Božjeg stada (Ez 34:8; Jd 12). Znajući unaprijed da će neki muževi kršćanske skupštine postupati poput Izraelskih ‘upravitelja’, Isus je skrenuo pažnju na pojavu ‘zlog roba’ koji će se skrivati u ovčjem runu (Mt 7:15; Dj 20:29).


Dobri i zli upravitelj

Isus je kao gospodar Božje kuće postavio mjerila za svoje učenike. Kao upravitelj te kuće on se sam pokazao vjernim i razboritim dok je svojim riječima hranio duhovno gladne osobe. Samim tim je razumljivo da je ‘rob-upravitelj’ po tim mjerilima trebao biti također ‘vjeran i razborit’ kako bi izvršio volju svog gospodara. No to nije značilo da će na kraju svaki 'upravitelj' iz te grupe biti vjeran i razborit. Kad gledamo globalno onda izraz ‘upravitelj’ označava sve one muževe koji su od prvog stoljeća pa do ovih dana činili jedan neprekinuti niz ‘upravitelja’ koji su na sebe preuzeli tu odgovornost da na tim posebnim položajima zastupaju Krista. To bi ujedno značilo da se među mnoštvom onih koji su služili u prošlosti i onih koji danas služe kao Kristovi ‘upravitelji’ mogu naći, ne samo oni upravitelji koji su ‘vjerni i razboriti’ nego i oni koje će Isus, kad dođe, prikazati kao ‘zli’ upravitelji (robovi) tj. upravitelji koji nisu bili ni mudri, ni vjerni, a ni razboriti jer su svjesno ili nesvjesno zanemarili volju svog gospodara.

O svemu tome je Isus govorio kako bi pripremio svoje apostole na pojavu nevjernih i nerazboritih ‘upravitelja’ koji će nanositi štetu kršćanskoj skupštini. Pogledajmo što Isus kaže:

"No ako bi taj rob (bio zao i) rekao u srcu svojemu: ‘Gospodar moj kasni u dolasku’, pa bi počeo tući sluge i sluškinje te jesti, piti i opijati se, gospodar tog roba doći će u dan kad ga ne očekuje i u čas koji ne zna i najstrože će ga kazniti i odrediti mu mjesto među nevjernima. Tada će onaj rob koji je razumio volju gospodara svojega, ali se nije pripremio niti je učinio po volji njegovoj, dobiti mnogo udaraca. A onaj koji nije razumio, pa je učinio nešto što zaslužuje udarce, dobit će ih malo. Svakome kome je mnogo dano, od njega će se mnogo tražiti. Kome je mnogo povjereno, od njega će se više tražiti“ (Lk 12:45-48; Mt 24:48-51).

Kao što vidimo Isus i ovdje pravi razliku među svojim učenicima jer ‘upravitelje’ (imenovane muževe) stavlja u drugačiju poziciju od onih ‘sluga i sluškinja’ nad kojima ga je postavio. Za one kojima je dao i povjerio službu upravljanja kaže da im je ‘mnogo dano’ i ‘mnogo povjereno’. Samim tim se lako daje zaključiti tko je ‘taj rob’, a tko su ‘sluge i sluškinje’. Samo onaj komu je mnogo povjereno pripada grupi ‘upravitelja’, a to nisu mogli biti svi kršćani koji su se među prvima skupljali u Kristovu skupštinu.

Kada se pojavio ‘zli rob’? Da li u 20.stoljeću ili daleko prije? Watchtower pojavu ‘zlog roba’ ponekad smješta u 20. stoljeće i to samo među onima koji su slijedili učenja C.T.Russella i J.F.Rutherforda. U Stražarskoj kuli od 1.3.2004. str.13. odl. 2-5. stoji:

“Isus je (u Mateju 24:48-51) govorio o zlom robu odmah nakon što je spomenuo ’vjernog i razboritog roba‘.(...). Izraz ”taj zli rob“ pažnju nam skreće na ono što je Isus rekao prije toga, kad je govorio o vjernom i razboritom robu. Da, taj ”zli rob“ došao je iz redova vjernog roba. Kako? Prije 1914. mnogi članovi razreda vjernog roba (pripadnici zajednice Istraživača Biblije) gajili su velike nade u to da će se te godine sastati s Mladoženjom na nebu, no one se nisu ostvarile. Iz tog razloga te zbog još nekih stvari mnogi su bili razočarani, a neki i ogorčeni. Neki od tih pojedinaca počeli su verbalno ”tući“ svoju nekadašnju braću i udružili su se s ”okorjelim pijanicama“, vjerskim grupama crkava kršćanstva (Izaija 28:1-3; 32:6). S vremenom se uvidjelo da su ti nekadašnji kršćani ”zli rob“ i Isus ih je ’najstrože kaznio‘.“

Ovdje se dobiva dojam da se Kristov ‘vjerni rob’ u to vrijeme nalazio samo unutar zajednice ‘Istraživača Biblije’ i da se ‘zli rob’ pojavio iz njihovih redova. Međutim, to je nešto što se kroz povijest stalno ponavljalo u svim kršćanskim zajednicama koje su se do tada formirale. To je čak može razabrati iz gore navedenog članka u kojem u 16. odlomku izmeđuostalog piše:

“Što su robovi, Isusova pomazana braća, učinili s Kraljevim ’talentima‘? Od 33. n. e. pa sve do 1914. mnogi su marljivo ’poslovali‘ (Matej 25:16).“

Ovdje se sada dobiva dojam da su ‘mnogi robovi’ kao grupa kroz cijelu povijest marljivo poslovali čime se popunjava dugačko vremensko razdoblje postojanja kršćanstva. Ako je tako onda su oni kao grupa morali kroz to vrijeme upravljati Kristovom skupštinom jer se tvrdi da je jedna generacije upravitelja pružala duhovnu hranu drugoj generaciji sve dok se taj vjerni rob nije izdvojio i jasno očitovao unutar zajednice Istraživača Biblije i Jehovinih svjedoka (Stražarska kula, 15.5.1995. str.16). Međutim, kojom su skupinom kršćana upravljali vjerni upravitelji, ako se zna da su jedno vrijeme postojale katolička i pravoslavna, a kasnije i mnoge reformatorske i protestantske skupštine?

Očito je nemoguće ‘vjernog i razboritog roba’ promatrati kao grupu unutar jedne kršćanske zajednice koja se navodno nije mogla jasno prepoznati sve dok se nije pojavila pred kraj 19. stoljeća. Kad bi to bilo tako onda bi prema izrazu: ‘ako bi taj rob bio zao’ (prema Mt 24:48), ispalo da bi svi oni kao grupa mogli postati zli prije Isusovog dolaska čime bi se prekinula nit postojanja vjernog i razboritog roba. Isus očito nije mislio na kolektiv unutar jedne zajednice nego na pojedine upravitelje iz svih skupština koji mogu biti vjerni ili zli (usporedi Ez 44:10,13,15). Samo Isus može ‘upravitelja’ promatrati kao svog zastupnika čiji pojedinci trebaju biti odani njemu. Budući da su se kroz povijest mnogi od njih našli u službi različitih kršćanskih zajednica, ne znači da takvi nisu mogli postupati vjerno i odano. Pitanje je samo koja je kršćanska zajednica u svojim redovima imala veći omjer robova koje je Krist po svojim mjerilima mogao smatrati vjernim i razboritim bez obzira na prisustvo zlih robova. Unatoč pojavi zlih robova i dalje su kroz povijest postojali pojedini vjerni robovi koji su marljivo poslovali s Isusovim imanjem i umnožavali duhovne vrijednosti u ljudima kojima su služili.

Kad se u 19-tom stoljeću formirala grupa ‘Istraživača Biblije’ ona je također morala imati duhovno vodstvo i brigu koju su na sebe preuzeli određeni muževi u svojstvu Gospodinovog ‘roba’. Kad tu zajednicu kršćana gledamo zasebno, onda je ona, unatoč svojim iskrenim željama da u djelo provodi pravo kršćanstvo, doživjela da se i među njima pojave osobe koje odgovaraju opisu nerazboritog pa čak i ‘zlog roba’. Njih je ponekad teško prepoznati jer se može desiti i dešavalo se da istaknuti starješine postupaju autorativno i nerazumno poput Diotrefa i istjeruju iz zajednice one robove koji su vjerni i razboriti.

U gornjem je članku naglašeno da su oni kao grupa ‘gajili velike nade u to da će se te (1914.) godine sastati s Mladoženjom na nebu’. No, takva razočarenja su među njima bila prisutna čak i prije i poslije 1914-te godine, naime 1874-te godine, a zatim 1918, 1920. i 1925. godine, jer se ni tada nisu ispunila slična očekivanja. No trebamo naglasiti da su se njihova očekivanja temeljila na ljudskom pogrešnom tumačenju. Točno je da su zbog takvih tumačenja mnogi među njima bili razočarani i da nisu bili zadovoljni s načinom kako neki istaknuti muževi tumače Bibliju i vode tu Zajednicu, pa su je napustili i osnovali druge zajednice ostajući vjerni svom osnivaču Russellu. Kad su u pitanju razočarenja, njih je bilo i 1975. godine, a i kasnije kada se mijenjalo tumačenje izraza ‘naraštaj’ jer se uvidjelo da je naraštaj koji je doživio 1914-tu godinu velikim dijelom izumro. No, sva ta razočarenja nisu ništa u usporedbi s onima s kojima će se svi unutar zajednice Jehovinih svjedoka morati uskoro suočiti. Međutim, to neće značiti da su imenovani muževi u svojoj zloći prouzročili razočarenja, nego isključivo u svojoj iskrenoj i pogrešno usmjerenoj revnosti. Već sada pokušavam razumjeti što je to što njih motivira da i sami postaju robovi svojih ideja u koje zarobljavaju svoje članstvo, stvarajući od njih slijepe poslušnike tim istim idejama i tumačenjima.

Ako želimo biti iskreni istraživači Biblije i povijesti kršćanstva onda ćemo zaključiti da se ‘zli rob’ pojavio u kršćanskoj skupštini još u samom početku kršćanstva, te da će njegova prisutnost u Božjoj kući biti očita sve do kraja ovog poretka. Naime, još u prvom stoljeću su apostoli i kršćani očekivali Isusov dolazak. Neki su čak mislili da će Isus doći odmah nakon razorenja Jeruzalema. To je u biti bilo točno, samo što se nakon uništenja Jeruzalema to očekivanje protezalo do današnjih dana pa su mnogi robovi u svojim mislima dolazili do zaključka kako njihov Gospodar ‘kasni u dolasku’ i takvu duhovnu atmosferu koristili za vlastito uzdizanje i suprotstavljanje drugim robovima koji su ih u tome mogli spriječiti. Takvi su upravitelji zanemarivali svoju obavezu prema Isusovom imanju upuštajući se u tjelesne i svjetovne aktivnosti, davajući naglasak na vlastite užitke i slavu koju im je ovaj svijet mogao ponuditi. Iako su mnogi kršćani živjeli u očekivanju Kristovog dolaska, ti zli robovi su nastojali potisnuti milenijska očekivanja pa su Kristovo kraljevstvo smjestili pod upravu svoje Crkve. Kako su godine, pa čak i stoljeća sve više odmicala, takvo razmišljanje je sve više prevladavalo među vodećim i istaknutim muževima koji su u Skupštini predstavljali ‘gospodarevog roba’. Takav razvoj situacije je doveo do razvoja nevjernog dijela kršćanstva. Kršćanstvo je sve više nalikovalo slici drevnog Izraela koji se u više navrata odvraćao od pravog obožavanja gdje su samo pojedinci i male grupe odražavali Kristov duh. Nakon oslobađanja iz Babilona, Nehemija se toga prisjetio pa je rekao:

"... postali su neposlušni i pobunili se protiv tebe, okrenuli su leđa zakonu tvojemu i ubijali proroke tvoje, (...), i djelima su svojim pokazivali velik prezir. Zato si ih davao u ruke protivnika njihovih, koji su im zadavali nevolje. A kad su bili u nevolji, vapili su k tebi i ti si ih čuo s neba i u velikome milosrđu svojemu davao si im spasitelje, koji su ih izbavljali iz ruku protivnika njihovih. Ali čim bi nastupio mir, opet su činili što je zlo pred tobom i ti si ih prepuštao rukama neprijatelja njihovih, koji su ih gazili. (...) A ti si mnogo godina bio strpljiv s njima i opominjao ih duhom svojim preko proroka svojih, ali nisu slušali. Naposljetku si ih predao u ruke drugim narodima. Ali u velikome milosrđu svojemu nisi ih istrijebio niti ostavio, jer ti si Bog dobrostiv i milosrdan.“ (Neh 9:26-31)

Ovaj opis odgovara slici kršćanstva, u kojem su kršćani, globalno gledajući, kroz povijest ‘okretali leđa Božjem zakonu i svojim djelima pokazivali veliki prezir’. U tome su predvodili oni koji su se smatrali Isusovim upraviteljima na zemlji (usporedi Ez 44:10,12). Vjerojatno je to razlog što ih je Bog dao u tamu kroz vrijeme koje je poznato kao mračni srednji vijek u kojem je bilo dosta nevolja, pošasti, ratova i krvoprolića, a jako malo razdoblja mira i napretka. Može se zaključiti da su mnogi ‘zli robovi’ ustrajali u svojoj namjeri da zadrže svoj položaj u Isusovoj skupštini, a da bi to uspjeli, oni su se podložili tom novom ustrojstvu kršćanske skupštine koja je svoje snage udružila sa Rimom kao najmoćnijom svjetskom silom. Pod kapom Rima osnivale su se nove skupštine u kojima su svoje mjesto našli mnogi kršćani, a neki su doživjeli to da ih je ‘zli rob tukao’, odnosno iskorištavao i prisiljavao da mu se prisilno podlože.

Pod takvu prisilnu vjersku upravu su potpali i oni ‘robovi’ koji su čak i u takvoj situaciji bili ‘vjerni i razboriti’ jer su se trudili duhovno brinuti nad onim vjernicima koji su im bili dodijeljeni. Takvo stanje se nastavilo i nakon raskola u jedanaestom stoljeću kada su mnogi kršćani bili prisiljeni staviti se pod jaram istočne crkve u Konstantinopolu i zapadne crkve u Rimu. Možemo reći da je Kristova skupština bila u ropstvu institucije Crkve. To je mnoge iskrene kršćane prisilio da budu pripadnici tih vodećih i tada jedinih crkvenih zajednica. Iako je kršćanska skupština promijenila svoj izvorni vanjski izgled, ona ipak nije bila uništena iznutra. Njen unutarnji duh su čuvali samo vjerni kršćani i vjerni upravitelji koji se nisu ugrađivali u instituciju Crkve nego u Kristovu univerzalnu Skupštinu. U njoj su svoje mjesto našli mnogi iskreni vjernici koji su služili svom gospodaru na način kako su bili poučeni, a da nisu pokazivali licemjerje poput većine njihovih svećenika (‘upravitelja’) koji su ‘sjeli na Isusovu stolicu’. Oni su se našli u sličnoj situaciji u kojoj su se nalazili vjerni Židovi kojima je Isus rekao:

"činite i držite sve što vam kažu, ali nemojte činiti po njihovim djelima, jer govore, a ne čine.“(Mt 23:1-3)

Kao što su među nevjerničkim Izraelcima postojali pojedinci, obitelji i male grupe pravih vjernika, tako je bilo i u kršćanstvu sve do današnjih dana. Mnogi iskreni kršćani su bili proganjani i ubijani zbog Krista. Oni su se odvajali, bježali i formirali svoje grupe kako bi nesmetano i ispravno služili Bogu i Kristu.

Među katolicima, pravoslavcima, protestantima i nekim manjim kršćanskim zajednicama je bilo mnogo svećenika, patrijarha, pastora i misionara koji su se iskreno posvetili svojoj službi kako bi udovoljili ‘svom gospodaru’ Isusu Kristu. Mnogi od njih su trpjeli nevolje zbog Isusovog imena. Iako je takvih vjerojatno bilo u manjini, ne možemo prijeći preko toga jer bi time zanemarili činjenicu da su takvi ‘Gospodinovi robovi’ igrom slučaja bili prisutni u svim tim kršćanskim crkvama. Oni su bili svjesni svoje odgovornosti prema Kristu i svojoj ulozi koju su svim srcem prihvatili jer su znali da rade dobru stvar. Božja riječ je kroz cijelu povijest djelovala na srca iskrenih ljudi koji su željeli služiti Kristu. To što su se nalazili u crkvama ili skupštinama koje nisu u potpunosti ispunjavale svoju ulogu, ne znači da oni kao pojedinci nisu bili pravi kršćani. Oni su očito bili ‘pšenica’ prekrivena ‘kukoljem’. Sjetimo se da ni većina od sedam skupština prvog stoljeća koje je Isus spomenuo u Otkrivenju nije ispunjavala svoju pravu ulogu tako da su se i u njihovim redovima nalazili oni iskreni vjernici koji nisu bili zadovoljni duhovnim stanjem svoje skupštine (crkve).

Kao što je Isus osudio one književnike, farizeje, saduceje i svećenike koji su zanemarivali svoju ulogu ‘upravitelja’, tako se ima desiti i sada kada Isus dođe i kada će ponovno ‘suditi kući Božjoj’. Zanimljivo je zapaziti da je i za zle robove Isus rekao da je on ‘njihov gospodar’ što znači da će oni kao takvi pripadati ‘kući Božjoj’ u vrijeme njegovog dolaska. To nisu oni robovi koji su otišli iz neke kršćanske zajednice u drugu, nego oni koji služe na odgovornim mjestima unutar 'Božje kuće' koju sačinjavaju razne kršćanske zajednice. Prema tome, Biblija i povijest pokazuju da su ‘vjerni robovi’ i ‘zli robovi’ od samog osnivanja kršćanstva zauzimali svoje mjesto u zajedničkoj ‘kući’ koja je kroz povijest doživjela mnoge promjene iznutra i izvana, pa čak i raskole i nejedinstvo poput drevnog Izraela, a sve zbog ‘robova’ koji su pod svaku cijenu htjeli zadržati svoje visoko povlašteno mjesto ‘upravitelja’ nad jednim dijelom Božje kuće. Ta se ‘kuća’ očito sastoji od mnoštva ‘gradova’ među kojima je i ‘grad’ na čijim ulazu piše ‘Kršćanska zajednica Jehovinih svjedoka’. Svakim od tih gradova upravljaju imenovani muževi dok čekaju Isusov dolazak.

Možemo zaključiti i to da se i ‘vjerni robovi’ i ‘zli robovi’ nalaze u svim gradovima (zajednicama). Čak i tamo gdje su kroz povijest ‘zli robovi’ predvodili mnoštva vjernika, moglo se naći i onih ‘vjernih robova’ koji nisu zanemarili svoj zadatak. Prema tome, ‘vjerni i razboriti rob’ ne sačinjava jednu odvojenu grupu vjernih upravitelja u jednoj kršćanskoj zajednici, kao što ni ‘zli rob’ na sačinjava odvojenu grupu nevjernih upravitelja u nekoj drugoj kršćanskoj zajednici. Riječ je o pojedincima koji su se mogli naći u svakoj kršćanskoj zajednici. No Isus ih može globalno gledajući iz svoje perspektive grupirati u ‘vjernog roba’ i ‘zlog roba’ bez obzira što je riječ o pojedincima koji su kroz povijest kršćanstva služili ili još uvijek služe u različitim kršćanskim zajednicama. Kad bi nam Isus dao popis tih robova, onda bi vidjeli kako se u svakoj grupi nalaze predstavnici različitih zajednica. To se može iščitati čak iz nekih izjava zapisanim u publikacijama Watchtowera gdje se govori o kršćanstvu kao 'Božjoj kući' u kojoj Isus obraća svoju pažnju svima, a ne o Božjoj kući koju sačinjava samo jedna mala zajednica kršćana koja samouvjereno za sebe tvrdi da je prava. Pogledajmo neke izjave koje možemo pronaći u izdanjima Zajednice:

"Čovječanstvo je ušlo u razdoblje suda. U 1.Petrovoj 4:17 dobivamo informaciju da je sud počeo "od kuće Božje" - sud nad organizacijama koje se izjašnjavaju kao kršćanske." (Stražarska kula, 1.2.1996. str.18)

"On nije sudio 'svim narodima'. Umjesto toga, svoju je pažnju usmjerio na one (kršćanske zajednice) koje tvrde da sačinjavaju 'kuću Božju' (1.Petrova 4:17)." (Stražarska kula, 15.10.1995. str. 22)

“Po svemu sudeći, 1918. došlo je ‘vrijeme da započne sud nad domom Božjim’ (Malahija 3:1; 1. Petrova 4:17). Oni (kršćanske zajednice i pojedinci) koji su tvrdili da zastupaju Boga i da ga obožavaju na ispravan način bili su odgovarajuće tome ispitani.“ (Stražarska kula, 1.4.07. str.22.)

Prema gornjim izjavama ‘kuću Božju’ očito predstavljaju sve zajednice koje se izjašnjavaju kao kršćanske i koje tvrde da zastupaju Boga i Krista. Budući da su se 'Istraživači Biblije' kao i sve ostale kršćanske zajednice izjašnjavali kao pravi kršćani, onda je očito da su svi zajedno tada pripadali toj istoj ‘kući’ koja treba biti suđena. Što se to prema tumačenju Watchhtowera desilo nakon 1914-te godine? U knjizi ‘Jehovin dan’ pogl.14. str.180 st. 4 stoji:

"Ispunjenje biblijskog proročanstva potvrđuje da je 1914. Isus Krist bio postavljen za kralja Jehovinog nebeskog Kraljevstva. Potom je došlo vrijeme da se pokaže koja je skupina kršćana stekla Božju naklonost."

Watchtower je očito smatrao da je Isus odmah nakon 1914-te godine došao da izvrši ‘sud nad kućom Božjom’. To nije trebao biti sud samo nad jednom, nego (kako oni tvrde) nad svim kršćanskim zajednicama među kojima je Isus trebao naći onu skupinu koja je udovoljavala njegovim mjerilima. Tvrdi se da je našao samo jednu skupinu - Istraživače Biblije. Na njih je navodno (bez ikakvog vidljivog očitovanja) izlio svoj duh te je njihovo vodstvo preko J.F.Rutherforda ovlastio da upravljaju cijelom njegovom imovinom koju je on (navodno) stekao 1914. godine kada je po nekim proročanstvima i izračunima trebao biti postavljen za kralja.

Smatra se da je od tada samo zajednica ‘Istraživača Biblije’ a kasnije i ‘Jehovinih svjedoka’ priznata kao ‘kuća Božja’ u kojoj služi ‘vjerni i razboriti rob’, dok je s druge strane ‘zli rob’ kao grupa otpadnika nalazi izvan Zajednice u svijetu ili u drugim kršćanskim zajednicama koje je Isus odbacio. Budući da i u toj maloj izabranoj skupini u početku nisu svi bili vjerni i razboriti, Isus je po tom tumačenju 1918-te godine pročistio tu skupinu tako da je za svoje vjerne sljedbenike priznao samo one koji su podupirali vodstvo te grupe. Takvo tumačenje ne može opstati, jer treba imati u vidu da čak ni 'Istraživači Biblije' nisu udovoljili kriterijima po kojima je Isus navodno odbacio druge kršćanske zajednice. No, o tome se šuti tako da danas skoro nitko od Jehovinih svjedoka ne poznaje najraniju povijest svoje Zajednice.

Osim toga, tko je u to vrijeme vodio skupinu Istraživača Biblije - da li onaj ‘Gospodinov rob’ koji je razumio volju svog gospodara Isusa ili ‘rob’ koji unatoč svojoj najboljoj namjeri nije u potpunosti razumio njegovu volju? Treba uzeti u obzir da je u to vrijeme Društvo Watchtower vodila grupa muževa koje se poistovjećivalo sa predsjednikom i sedmoricom braće upravnog odbora korporacije koje je osnovano da bi se objavljivalo pomoćna sredstva za proučavanje Biblije. O tome piše u Stražarskoj kuli  od 1.7.1990. str 17, slijedeće:

“Njihova uloga (upravnika) u toj zakonskoj korporaciji mogla bi ukazivati na to da su svoj položaj u Vodećem tijelu zahvaljivali tome što su ih izabrali zakonski članovi Društva Kula stražara. Nadalje, takvo članstvo i glasačke prednosti po zakonu su bile dozvoljene samo nekima koji su davali priloge Društvu.“

Da li je moguće da upravno tijelo jedne takve korporacije ima sve predispozicije da ga Isus smatra ‘vjernim i razboritim robom’ kojemu može povjeriti svu svoju imovinu, pogotovo kad znamo koje je uvjete Isus koristio kad je formirao temelj svoje Skupštine u prvom stoljeću, a koji se nije bazirao na financijskoj nego duhovnoj podlozi? Ako je Isus osuđivao praksu svog vremena po kojoj su oni Židovi, koji su javno davali velike priloge i milostinju, često sjedili na prvim mjestima odmah do rabina, onda je upitno da li bi mogao mimo toga prihvatiti neki ljudski pravilnik po kojemu su članstvo i glasovanje mogli imati samo oni dioničari koji su javno davali priloge Društvu. Isusu se nije svidjelo to što su se njegovi apostoli često prepirali tko će od njih sjediti na prvim mjestima, tako da nije mogao tek tako priječi preko činjenice da su na ovim prvim mjestima sjedili upravo oni koji su to zaslužili svojim materijalnim prilozima, jer su samo takvi mogli birati i biti izabrani. Takva praksa je prekinuta tek 1944. godine jer je tek tada taj navodni ‘Gospodinov rob’ (unutar te zajednice) uvidio da po tom pitanju nije slijedio volju svog Gospodara. Osvrćući se na to poboljšanje, u Stražarskoj kuli od 1. novembra 1944. (engl.) je pisalo:

”Novac, koji je zastupljen u materijalnim prilozima, ne treba imati odlučan glas, ne treba zapravo imati ništa sa popunjavanjem vodećeg tijela Jehovinih svjedoka na Zemlji. (...). Ono što u toj stvari treba odlučivati i voditi je sveti duh, djelotvorna sila koja dolazi od Jehove Boga kroz Krista Isusa.“ (Stražarska kula, 1.7.1990. str.18)

Vjernost Bogu jeste odlučujući činioc kod biranja, ali ako vjernost ima jednaku ili drugorazrednu vrijednost u odnosu na javno davanje novčanih priloga, onda ne možemo govoriti o njima kao onima koji su 1918-te godine bili u potpunosti prihvatljivi u Gospodarevim očima. Ne možemo ih smatrati ni jedinom skupinom kršćana koje je Isus navodno priznao za prave kršćane, bez obzira na svoju iskrenu želju za ispravnim razumijevanjem biblijske istine, jer su i članovi drugih kršćanskih zajednica pokazivali tu iskrenu želju. Glavni razlog zbog kojeg oni sebe smatraju skupinom kršćana koja je prošla na ispitu je to što su oni u to vrijeme kao skupina iznosila istinita učenjaMeđutim, to nije točno jer je nakon 1919. godine Watchtower promijenio preko četrdeset gledišta koja navodno nisu bila istinita pa se ne može govoriti da su u vrijeme navodnog pregledavanja prošli na ispitu, kao i druge zajednice. Još jedan razlog po kojem smatraju da je Isus samo njih izabrao je to što misle da su samo oni bili dosta zaposleni propovijedanjem drugima i davanjem duhovne hrane svom domaćinstvu. Međutim, davanje duhovne hrane se često povezuje sa časopisom Stražarska kula i drugim tiskanim izdanjima koja se uzimaju kao dokaz da je samo među Istraživačima Biblije Kristov rob bio aktivan u svom zadatku i da je samo on znao razlučiti kakva je duhovna hrana potrebna Kristovom domaćinstvu. No da li to može biti mjerilo po kojem se može tvrditi kako je samo ta grupa upravitelja bila zaposlena propovijedanjem i davanjem duhovne hrane svom domaćinstvu, dok su drugi upravitelji u drugim zajednicama zanemarili tu svoju obavezu?


Tko daje duhovnu hranu ukućanima?

Društvo Watchtower smatra da duhovnu hranu svom domaćinstvu daje ‘vjerni i razboriti rob’ kao grupa iako je činjenica da je ona u tu grupu svrstala mnoge muškarce i žene koji uopće nisu imali nikakvo ovlaštenje da prehranjuju kršćanske vjernike. Ta se nelogičnost pokušava opravdati time što su svi oni bili uključeni u raspačavanje vjerskih časopisa, a time i dijeljenju duhovne hrane putem propovjedničke aktivnosti. U Stražarskoj kuli od 1.7.1990. str.13,14 piše:

“Dakle, koga je Gospodar Isus Krist, pri svom dolasku 1918. da bi pregledao svoje robove, našao da njegovoj služinčadi ”u pravo vrijeme daje njihov obrok hrane“? Pa, tko je u to vrijeme iskrenim tražiteljima istine pružio ispravno razumijevanje otkupne žrtve, božanskog imena, Kristove nevidljive prisutnosti, te značaja 1914? Tko je razotkrio laž o Trojstvu, besmrtnosti ljudske duše i paklenoj vatri? Tko je upozorio na opasnost od teorije evolucije i od spiritizma? Činjenice pokazuju da je to bila skupina pomazanih kršćana koja je bila povezana sa časopisom Zion’s Watch Tower and Herald of Christ’s Presence (Sionska Kula stražara i glasnik Kristove prisutnosti), a koji se sada zove Kula stražara objavljuje Jehovino Kraljevstvo. Kula stražara je u svom broju od 1. novembra 1944 (engl.) pisala: ”Godine 1878, četrdeset godina prije nego što je Gospodin 1918. došao u svoj hram, postojao je razred iskrenih posvećenih kršćana koji su se izdvojili iz hijerarhijskih i klerikalnih organizacija i koji su željeli kršćanstvo provesti u djelo... Slijedeće godine, naime, u julu 1879, počeo je izlaziti časopis Kula stražara, kako bi se istine koje je Bog kroz Krista davao kao ’hranu u pravo vrijeme‘ mogle redovito dijeliti cijelom domu posvećene djece.“

To što su Istraživači Biblije kao grupa izdavali časopis kojim su širili neke biblijske istine ali i poneke zablude, ne spada u ono hranjenje kućanstva o kojem je Isus govorio, jer je taj časopis imao svrhu da se pomoću njega informiraju i oni ljudi izvan ove skupine. Ako su ti ljudi u drugim zajednicama predstavljali služinčad unutar Božje kuće, a očito jesu, onda su oni prije svega dobivali duhovnu hranu od svojih duhovnih pastira. Da li je moguće da je Isus procjenio kako nitko osim Istraživača Biblije ne propovijeda evanđelje i izdaje časopis sličnog sadržaja i da je zbog toga odbacio sve svoje robove i svoju služinčad koji su bili članovi drugih kršćanskih zajednica? Zanimljivo je zapaziti da je časopis ‘Sionska Kula Stražara’ od 1879-te godine bio ujedno i ‘glasnik Kristove prisutnosti’ za koju se vjerovalo da je započela 1874-te godine. Kako je onda mogao jedan takav glasnik predstavljati glas istine “u pravo vrijeme“ ako je cijelo to vrijeme zastupao jednu takvu zabludu? Npr. u gornjem članku se postavlja pitanje:

"Pa, tko je u to vrijeme iskrenim tražiteljima istine pružio ispravno razumijevanje otkupne žrtve, (...) Kristove nevidljive prisutnosti, te značaja 1914?"

Odgovor na ovo pitanje bi danas zatekao Jehovine svjedoke jer ni oni koji su u to vrijeme bili povezani sa Društvom Watchtower nisu po tom pitanju davali ispravno razumijevanje o ovim temama. Kako je onda Isus mogao pozitivno ocijeniti nečiju revnost po tom pitanju ako ta revnost nije bila u skladu sa točnom spoznajom i Božjom voljom? Zar nisu i drugi u to vrijeme u svojoj revnosti uglavnom usmeno ali i pismeno iznosili istine ali i svoja pogrešna tumačenja i zablude (usporedi Ri 10:2,3). Sada bi mogli pomisliti kako su kršćani još od prvog stoljeća bili zakinuti jer se tada nije redovito iz mjeseca u mjesec pisalo i slalo po skupštinama ono što se smatralo duhovnom hranom. Mogli bi prigovoriti i apostolima da su i te kako zakazali u svom zadatku jer nisu smatrali da njihova pisana riječ bude glavni poslužitelj duhovne hrane svim skupštinama. No, ako čitamo Bibliju vidimo da su apostoli i drugi učitelji udovoljavali svom zadatku i bez pisane riječi.

Iako su časopisi Watchtowera mogla biti hrana za vlastite članove, oni su služili i za širenje vlastitih tumačenja i krivih očekivanja izvan svoje zajednice i to onim ljudima za koje se u početku smatralo da pripadaju “cijelom domu posvećene djece.“ Sada se sve te kršćane izvan zajednice Jehovinih Svjedoka smatra neznabošcima ili ljudima ovog svijeta kojima se nastavilo davati duhovnu hranu putem tih časopisa. No, Isus nije tražio da se redovito prehranjuju oni koji nisu dio kućanstva, nego da se njima samo propovijeda na način da im se dade kratko ali temeljito svjedočanstvo. 

Isus je bio viši ‘upravitelj’ koji je svojim učenicima davao potrebnu hranu u pravo vrijeme a da ništa nije napisao. Iza njegovih riječi je stajao Bog (Mt 2:6; 7:28). Njegova hrana kojom se on hranio je bila Božja riječ (Hebrejski spisi) koju je često citirao i objašnjavao svojim učenicima. Time je dao primjer svojim apostolima i ostalim ‘upraviteljima Božjih svetih tajni’ da se hrane Božjom riječi i da njegovim učenicima čitaju, citiraju i na sastancima i po kućama objašnjavaju Božju riječ (1.Ti 4:13; 1.Ko 4:1,2).

U to vrijeme su Hebrejski spisi bili ‘Pismo od Boga, korisno za poučavanje, za ukoravanje, za popravljanje, za odgajanje u pravednosti’. Tom Božjom riječi se moglo hraniti i ‘osposobiti kršćanske vjernike za svako dobro djelo’ (2.Ti 3:16). Prema tome, ne možemo previše isticati vjersku literaturu kao duhovnu hranu, a zanemariti Bibliju. Biblija je nadahnuta i iznad je svake ljudske pisane riječi. Umjesto da Watchtower istakne ulogu svakog starješine kao ‘upravitelja’ koji je ukućanima svoje skupštine u prvom stoljeću čitao Pisma i usmeno posredovao duhovnu hranu, ono je tu činjenicu zanemario jer ‘davanje duhovne hrane’ uglavnom povezuje sa pisanjem poslanica skupštinama, što nema smisla. Takvo pisanje su povezali sa bratom Russellom koji si je dao truda da piše i izdaje mjesečni časopis vjerskog sadržaja. Tako se dobiva krivi dojam da je pisanje najistaknutije obilježje posredovanja duhovne hrane i prepoznavanje onih koji služe kao ‘vjerni i razboriti rob’. Npr. u Stražarskoj kuli od 15.5.1995. str.16 odl. 4. stoji:

Tko su bili neki od prvih pripadnika razreda vjernog i razboritog roba? Jedan od njih bio je apostol Petar, koji je slijedio Isusovu zapovijed: ”Pasi ovce moje“ (Ivan 21:17). Drugi rani pripadnici razreda roba bili su Matej, koji je napisao Evanđelje koje nosi njegovo ime, i Pavao, Jakov i Juda, koji su napisali nadahnute poslanice. Apostol Ivan, koji je napisao knjigu Otkrivenje, svoje Evanđelje i svoje poslanice, također je pripadao razredu vjernog i razboritog roba. Ovi su muževi pisali u skladu s Isusovim opunomoćenjem.“

Ovakvim komentarom se zanemaruju vjerni i razboriti starješine koji su slijedili Isusov primjer usmenog poučavanja. Kad je Isus govorio o davanju hrane, onda je on očito mislio na svoju metodu kojom je on uvijek koristio kada je usmeno poučavao svoje ukućane nad kojima je služio kao upravitelj. Jednom je rekao svom Ocu:

"Jer riječi koje si dao meni ja sam dao njima i oni su ih primili ...“ (Iv 17:8)

Apostoli su Božju riječ nastavili davati ostalim učenicima na isti način – usmenom poukom. Kroz cijelu povijest kršćanstva, pa čak i kršćanstva koje je izgubilo svoj izvorni identitet, svećenici i drugi na tim istaknutim mjestima su držali propovijedi iz Božje riječi kojima su poput Isusa i apostola usmeno hranili svoje vjernike. Ono što treba vidjeti je to kakvu su hranu davali ti zastupnici Božje Riječi i da li su na ispravan način ispunjavali svoju odgovornost da hrane svoje ukućane u pravo vrijeme. Kad bi se pisana riječ Kristovih upravitelja smatrala najboljom metodom davanja hrane i prehranjivanja kućanstva, onda su kršćani prvog stoljeća samo ponekad dobivali takvu hranu preko poslanica. Što je sa poslanicama i vjerskom literaturom koju su nakon smrti apostola pisali razni kršćanski muževi? Da li se tek s pojavom časopisa ‘Stražarska kula’ pojavio Gospodinov ‘vjerni rob’ koji je imao mogućnosti da na adekvatan način hrani svoje ukućane u pravo vrijeme?

Ako mjesečnik ‘Stražarsku kulu’, smatramo mjerilom po kojem je Isus pozitivno ocijenio ‘roba’ koji je pismenim putem redovito posredovao duhovnu hranu, onda ispada da apostoli i starješine 1. stoljeća nisu u potpunosti udovoljili tom mjerilu jer su zanemarili svoju ulogu redovitog hranjenja putem pisane riječi. Naime, oni nisu iz tjedan u tjedan i iz mjeseca u mjesec stalno pisali poslanice i slali ih po svim skupštinama. Samo neki od njih su napisali jednu ili samo nekoliko poslanica koje su uputili pojedinim skupštinama i to samo onda kada do njih nisu mogli osobno doći s usmenom poukom. Da li to znači da tadašnji ‘upravitelji’ nisu duhovno brinuli o svom kućanstvu? Ne, oni su se potpuno posvetili ‘Božjoj riječi’ bez da su se obavezali da pišu poslanice koje bi se morale dostavljati svim skupštinama po svijetu, a ipak su ispunjavali dobivenu ulogu Kristovog roba (Dj 6:2). Na koji način?

Vodeće tijelo se ne spominje u Bibliji. Postojala je skupština u Jeruzalemu (jednina) sastavljena od manjih grupa koje su predvodili apostoli i starješine. Bilo je sasvim razumljivo da su se sporna pitanja rješavala na razini Isusovih apostola koji su bili temelj kršćanske skupštine i mjerodavni da donose neke uredbe. No, u vrijeme kad je Ivan pisao svoju poslanicu i Otkrivenje nije bilo nikakvog administrativnog tijela, jer su svi Isusovi apostoli već bili mrtvi. Povijest tog doba nam govori da su se kršćani u to vrijeme oslanjali na učenja svojih starješina i onih starješina koji su bili suvremenici s apostolima i koji su izravno čuli njihove riječi, a ne na izjave neke grupe starješina koja je imala svoje središte u nekom gradu izvan Jeruzalema nakon njegovog razorenja 70.godine. Da je jedno takvo tijelo bilo utemeljeno kao glavno vodstvo svih kršćana, onda bi ono moralo nastaviti svoju službu javno ili tajno u nekom drugom mjestu i nakon smrti apostola. Čak ni Isus nije dao do znanja da takvo tijelo postoji u prvom stoljeću jer je savjete skupštinama proslijedio preko apostola Ivana, a ne preko nekog centralnog tijela. Zar bi Krist preskočio teokratsko ustrojstvo koje je on utemeljio? Zar Ivan ne bi najprije otišao tim muževima i zajedno s njima organizirao slanje poruka svim skupštinama koje su tada postojale jer u tim porukama piše: "tko ima uho neka čuje što duh govori skupštinama“.

Apostoli i drugi imenovani muževi su bili zaduženi da ‘u svakoj skupštini postavljaju starješine’ (upravitelje) koji su trebali ‘poučavati’ i duhovno hraniti Kristove učenike koristeći Riječ Božju i Kristovu nauku. Oni su tako u Isusovo ime ‘postavljali’ ili imenovali vjerne muževe ‘nad njegovim slugama da im daju hranu u pravo vrijeme’ (usporedi sličnosti u Mt 24:45 i Dj 11:26; 14:23 ).

Kad usporedimo ova dva stavka onda vidimo da su starješine upravitelji koji su postavljeni nad slugama da im daju duhovnu hranu. Njih je postavio njihov Gospodar, a ne čovjek iako su neki starješine osposobljavali i postavljali druge muževe u tu službu. Samo su ‘starješine’ - kao proroci, pastiri i učitelji - predočavali klasu ‘upravitelja’ (roba) koja je trebala hraniti klasu ‘slugu’. Na takav se način prenosila Božja riječ i duhovna hrana od upravitelja do služinčadi. Isusovi apostoli kao najistaknutiji robovi su brinuli da se na razini svih skupština održi jedinstvo u kršćanskoj nauci. Oni nisu zbog toga sebe obavezali da sve skupštine iz jednog centra redovito prehranjuju jer su za taj zadatak povjerili i predali svim starješinama koji su trebali dobro poznavati Pisma kako bi na kršćanskim sastancima duhovno hranili svoje ukućane. Nikakvo administrativno tijelo nije slalo predloške nekih propovijedi niti svoje komentare i tumačenja na sve biblijske stavke. Čak ne postoji niti jedna poslanica koju je neko zajedničko tijelo, ako je postojalo, uputilo svim skupštinama prvog stoljeća. Zato nikako ne možemo uspoređivati upravno tijelo korporacije Društva Watch Tover sa kršćanskim sustavom upravljanja iz 1. stoljeća.

Apostoli su samo utemeljili skupštinu na Božjoj Riječi, te su prije svoje smrti Kristovu nauku izravno i neizravno povjerili svim starješinama koji su imali zadatak da sami promišljaju o onome što će govoriti i kako će poučavati svoje ukućane nakon ‘javnog čitanja’ Biblije (1.Ti 4:6,13; 1.Ko 4:1,2). Taj princip djelovanja ‘Gospodinovog roba’ je ostao nepromijenjen kroz cijelu povijest kršćanstva bez obzira što se ono iskvarilo zbog nekih istaknutih robova koji su zanemarili svoju pravu zadaću.

Prema tome, klasu ‘upravitelja’ predstavljaju samo imenovani muževi ‘od kojih se traži da budu vjerni’ a koji su kao ‘pastiri’ dužni ‘bdjeti nad dušama’, na način da ‘pasu’ tj. ‘hrane’ ovce (Jr 3:15; 1.Ko 4:2; He 13:17; Tit 1:7). Uzmimo u obzir da je Isus obnovio Božju kuću 'Izrael' koja je u svojim redovima imala klasu 'upravitelja' (pastira i učitelja) te je ta klasa kao takva ostala postojati unutar kršćanstva. Zato, kad se uzme u obzir da su pastiri i učitelji u svojim skupštinama svakog tjedna razmatrali Pisma i to Hebrejske spise, onda dolazimo do logičnog zaključka da su upravo starješine na lokalnoj razini bili ti ‘robovi-upravitelji’ koji su svojim ukućanima posredovali Božju riječ koristeći je kao duhovnu hranu u pravo vrijeme i da su s vremena na vrijeme u tu hranu uključivali poslanice koje su skupštinama slali apostoli i drugi ‘upravitelji’. Isus će ih ocijeniti po tome kako su koristili Božju pisanu riječ u svom poučavanju.

Prema Isusovoj priči on je "ostavio kuću (Skupštinu) svoju i upravu povjerio svojim robovima (starješinama), davši svakome njegov posao, i zapovjedio vrataru da bdije" (Mk 13:34,35; vidi Mt 16:18,19; Tit 1:7). Očito su ‘starješine’ u ulozi klase ‘roba’ oni koji ‘upravljaju’ Isusovom ‘kućom’. Među njima su neki robovi u ulozi “vratara“ (nadglednika) trebali bdjeti u očekivanju Isusovog dolaska i držati budne ostale robove. Nisu smjeli uznemirivati druge izjavama kao da je Božji dan već nastupio (2.So 2:2). 

Uzmimo u obzir da je ta ‘kuća’ nekad bio Izrael sa svojim hramom u kojem je, za vrijeme trajanja saveza sklopljenog preko Mojsija, Jehova prebivao svojim duhom. Nad tom je ‘kućom’ Jehova postavio Levite, starješine, knezove i proroke kao ‘upravitelje’. Među prorocima je bilo i onih koji su iznosili svoja viđenja dok se nije pojavio Ivan Krstitelj kao vratar (nadglednik) koji je Isusu otvorio vrata k ovcama. Kad su ostali ‘upravitelji’ – svećenici, starješine i knezovi – iznevjerili Jehovu, Isus im je s pravom rekao:

"Evo, vaš se dom (kuća, bi2-C) napušta i ostavlja vama." (Mt 23:38)

Bog je napustio tu kuću, a oni su do danas nastavili upravljati njom bez Božjeg vodstva. Isus je nakon smrti ‘napustio’ zemaljski Jeruzalem i njegov hram čime su fizički aspekti obožavanja propisani Mojsijevim zakonom prestali važiti. No, Izrael je nastavio postojati kroz duhovni Izrael i tu je ‘kuću’ Isus preuzeo od Boga.

Nakon što je svojim učenicima ‘pripremio mjesto’ u Božjoj ‘kući’ kao mjesto obožavanja pod novim savezom, Isus je kao ‘gospodar kuće’ upravljanje nad tom ‘kućom’ povjerio svojim ‘robovima’ koji su tako preuzeli službu ‘upravljanja’ nad novim Izraelom (Iv 14:2,3; Mt 24:45). Zbog svoje odgovornosti i položaja kojeg su trebali imati apostoli i starješine, Isus ih je smatrao ‘najvećima’, ali zbog ponizne službe oni su trebali biti ‘kao najmanji’. Zato kaže:

"Onaj koji predvodi (nadglednik) neka bude kao onaj koji služi (kao poslužitelj)." (Lk 22:24-27; Kol 1:25)

Isus je ovdje mislio na ‘roba’ koji služi ‘za stolom’ i brine za hranu namijenjenu ‘ukućanima’ (Ef 2:19). Tim činom ‘posluživanja’ oni samo pokazuju da imaju isti stav i brigu kao Isus i da u njegovo ime vrše tu poniznu službu ‘za stolom’ (Lk 12:37). Isus ih stoga 33. godine nije postavio (pomazao) kao vladare nad svom njegovom imovinom niti za svoje buduće suvladare, nego ih je postavio za ‘upravitelje’ koji trebaju brinuti za njegovu imovinu dok on ne dođe. Kad uskoro dođe, onda će vjerne među njima postaviti nad cijelom svojom imovinom.

U viziji ‘Otkrivenja’ starješine su prikazani kao ‘zvijezde koje Isus drži u svojoj desnici’ (Ot 1:16,20). Isus u toj viziji ne drži apostole ili neke istaknute upravitelje (administrativno tijelo) nego one starješine koji ga po lokalnim skupštinama zastupaju kao pastiri, učitelji i evanđelizatori. Njima je preko apostola, a samim tim i preko Krista, bila povjerena ta uloga ‘upravitelja’ pa mogu računati da će, ukoliko budu izabrani ‘između starješina Izraelovih’, biti pomazani da u kraljevstvu ‘vladaju s Kristom’ i budu postavljeni kao kraljevi (knezovi) ‘nad mnogim gradovima’ unutar njegovog kraljevstva (Lk 19:17-19; 4.Mo 11:16; vidi fusnotu za Mt 14:1).

Watchtower smatra da su samo članovi Vodećeg tijela Jehovinih svjedoka ti koji daju duhovnu hranu tako da su zanemarili da tu ulogu imaju svi starješine u svojim skupštinama. Umjesto da svakog starješinu usmjeravaju prema njihovoj ulozi ‘upravitelja’ koju su dobili od Isusa, Vodeće tijelo ih je postavilo sebi za službu kako bi im preko pisanog teksta stavljali u usta svoje vlastite riječi i komentare na svaki biblijski stavak koje su oni trebali bez pogovora prenositi ostalim vjernicima. To je dovelo do još jedne nelogičnosti, jer se starješine kao pastire i učitelje ne smatra ‘upraviteljima’ iako su oni poput prvih starješina uključeni u redovito duhovno hranjenje vjernika po skupštinama u kojima služe, a koji hranu daju usmenim putem. S druge strane se u grupu ‘upravitelja’ pogrešno ubrajaju mnogi muževi i žene koje se bez ikakvog temelja smatra pomazanicima, a koji uopće ne prehranjuju vjernike na skupštinskim sastancima. Oni bi – po tumačenju Watchtowera - trebali biti postavljeni za najviše upravitelje u Božjem kraljevstvu umjesto mnogih vjernih starješina koje oni ne žele smatrati pomazanicima. Ovakvo gledište se ne može više održati.

Iako Zajednica (JS) ulaže veliki trud za pisanje i štampanje milijunskih primjeraka časopisa, knjiga i brošura kako bi ‘svom kućanstvu davala hranu u pravo vrijeme’, ona ipak ne bi smjela zanemariti mnoge druge istaknute muževe u svojoj zajednici, ali i u drugim kršćanskim zajednicama koji su Božju riječ isključivo prenosili ili još uvijek prenose usmeno a ne pismeno. Stoga je samo po sebi nepotrebno isticanje pisane riječi preko časopisa kako bi se dokazivalo tko vjerno izvršava zadatak hranjenja a tko ne. Naglasak treba staviti na usmeno poučavanje koje trebaju vršiti imenovani muževi koji na sebe preuzimaju ulogu Isusovih zastupnika – upravitelja. Takvo usmeno poučavanje u različitom obliku je bilo prisutno kroz cijelu povijest u svim kršćanskim zajednicama i to redovito iz tjedna u tjedan, a tako je i danas.

Do pojave Istraživača Biblije su mnogi pojedinci, misionari i razna biblijska društva uložili mnogo novca i truda da štampaju Bibliju na jezicima običnog naroda. Iako se to smatra dobrim djelom kako bi svi ljudi upoznali Boga i njegovu volju, to još uvijek ne spada u zadatak hranjenja, jer mnogi ljudi mogu čitati Bibliju ali bez pravog duhovnog vodstva. Isus nije toliko brinuo o Božjoj riječi jer je znao da će je Bog očuvati i omogućiti svim ljudima. Zato mu nije bitno koja kršćanska udruženja štampaju Bibliju i biblijsku literaturu, nego tko od imenovanih ‘robova’ vjerno brine o prehranjivanju (poučavanju) onih ‘nad kojima su postavljeni’.

Kad ističemo Bibliju kao nadahnutu Božju riječ koju su kroz cijelu povijest imali sve kršćanske zajednice, onda nije bitno čak ni to da li je ona bila dostupna svakom vjerniku za osobnu upotrebu, jer znamo da to nije bio slučaj i u prvom stoljeću, a ne samo kroz srednji vijek. Ono što je najvažnije u svemu tome je to da je Božja riječ bila dostupna svim ukućanima preko ‘gospodinovih robova’ koji su svojim imenovanjem na sebe preuzeli taj zadatak da čitaju i objašnjavaju Božju riječ. Kad su preuzimali taj zadatak, svi su oni u okvirima skupštine (ili crkve) kojoj su pripadali, znali da trebaju biti ‘vjerni i razboriti’. To što su u povijesti kršćanstva mnogi postali ‘zli’ nije dovelo u pitanje ‘kuću Božju’. Ona kao takva još uvijek postoji i od nje mora početi ‘sud Božji’ kako bi se odvojilo ovce od jaraca ili pšenicu od kukolja.

Ono što je također obilježje ‘Gospodinovih upravitelja’ je da ukućanima daju ispravno razumijevanje Biblijskih nauka. No, u hijerarhijskom upravljanju kršćanskim zajednicama, ‘upravitelji’ su često dovedeni u poziciju da vjernicima posreduje samo institucionalno tumačenje. Na isti način je to s vremenom učinjeno i unutar zajednice Jehovinih svjedoka. U Stražarskoj kuli od 1.7.1990. str. 14. se navodi jedna činjenica: 

”Godine 1878, četrdeset godina prije nego što je Gospodin 1918. došao u svoj hram, postojao je razred iskrenih posvećenih kršćana koji su se izdvojili iz hijerarhijskih i klerikalnih organizacija i koji su željeli kršćanstvo provesti u djelo..." 

Kršćani koji su u to vrijeme bili povezani s Društvom Watchtover su se izdvojili iz hijerarhijskih organizacija te se nisu podredili vodstvu upravnog tijela te korporacije jer su to bile dva različita 'tijela'. Kršćanski 'Istraživači Biblije' su pripadali Kristovom tijelu, dok je Watchtover imao svoje hijerarhijsko upravno tijelo. Međutim, pisana riječ Watchtowera je već tada imala utjecaj na mišljenja i vjerovanja iako se tražilo od svih da prihvate samo ono što je dobro. Međutim, kasnije je Društvo Watchtower pod predsjedanjem brata Rutherforda bilo postavljeno kao glavni upravitelj tako da je hijerarhijska struktura Društva nametnuta svim skupštinama koje su bile povezani s tim Društvom s ciljem da se nametne doktrinarno jedinstvo. Kristovo 'tijelo' je bilo podređeno 'upravnom tijelu' Watchtowera čija je riječ trebala biti prihvaćena bez pogovora.

Kako je onda bilo moguće očekivati ispravno razumijevanje ako se zabranjivalo drugima da koriste svoj razum ukoliko su svojim uvidom spoznali točnije razumijevanje Božje Riječi. Zbog toga je uvijek bilo onih koji se s vremenom nisu slagali sa tumačenjima i postavkama Zajednice, a budući da nisu mogli utjecati na vrhovnike, bili su primorani poduzimati neke svoje korake kako bi istinu iz Božje riječi posredovali drugima. Ukoliko se ponovno vratimo na početak postojanja društva Watchtower kojeg je predvodio Russell onda se pitajmo da li je on posredovao isključivo ispravno razumijevanje?


Tko daje ispravno razumijevanje?

Božji sud je (navodno) počeo još daleke 1918-te godine, kada je Isus izabrao samo jednu zajednicu kršćana koja je zastupala istinu. Tako tvrdi Watchtower koji postavlja pitanje:

“Tko je u to vrijeme iskrenim tražiteljima istine pružio ispravno razumijevanje otkupne žrtve, božanskog imena, Kristove nevidljive prisutnosti, te značaja 1914?“ (Stražarska kula, 1.7.1990. str.13. odl. 18)

U Stražarskoj kuli od 15.1.2006. str 24. odl. 16. stoji:

“Godine 1868. Charles Taze Russell počeo je temeljito istraživati odavno prihvaćena učenja crkava kršćanstva i naišao je na pogrešna tumačenja Biblije. Russell i nekoliko drugih osoba koje su tragale za istinom osnovali su grupu za istraživanje Biblije u Pittsburghu (Pennsylvania, SAD)“

Ova su braća istraživali pojedine biblijske teme i donosili svoje zaključke s kojima bi se većina njih složili. Budući da su smatrali kako su naišli na mnoge istine koje su drugima bile nepoznate onda su im željeli dati javni publicitet, ponajviše preko svojih tiskanih izdanja. Unatoč ispravnom razumijevanju nekih biblijskih istina, činjenica je da je časopis ‘Stražarska kula’ javno objavljivao neka tumačenja koja nisu bila istinita, a tako je i danas. Još uvijek nam se preko njega donose nelogičnosti vezane za Isusov pravi identitet, Isusovu prisutnost povezanu sa 1914-tom godinom, vjernim i razboritim robom, sudom nad kućom Božjom i sl.

Smatram da su svi oni koji su služili ili još uvijek služe kao članovi Vodećeg tijela zaista iskreni muževi koji pod svaku cijenu brane interese Watchtowera dok zastupaju Božju riječ. No, da li su uvijek mudri i razboriti? Izgleda kao da nekim istaknutim članovima Zajednice odgovaraju nauke koje se odnose na njihov sadašnji istaknuti status ‘pomazanika’ tako da se dešava da svi oni jednodušno uvijek iznova daju u javnost svoja mišljenja koja nisu usklađena sa Isusovim riječima. Čak su u svojoj ranoj prošlosti išli u javno objavljivanje godina kada će Isus doći i učiniti kraj ovom poretku. Takvim načinom nisu slijedili apostole nego istaknute ljude među sobom koji su nametali svoja tumačenja i svoja mišljenja. Velika većina vjernika je slijepo vjerovala takvim objavama. Budući da su ih uspjeli uvjeriti u nešto što su prihvaćali kao neoborivu istinu, onda je i te kako moguće da još uvijek svi zajedno vjeruju u neke krive nauke za koje misle da su neoborive (Lk 21:15). Vjerojatno ima dosta braće koja mogu posvjedočiti i argumentirano iznijeti mnoge opravdane razloge koji su sami po sebi dovoljni da se odmah pristupi promjenama kako bi istina nadjačala sve te zablude. Zbog nekih zabluda su se mnogi nesvjesno stavili pod jaram kojeg uopće nisu trebali staviti na sebe, a kamo li ga godinama nositi iz uvjerenja da time služe Bogu na pravi način.

Apostoli nikad nisu izlazili u javnost sa svojim krivim mišljenjem kojeg su imali. Znamo da su oni mislili da će ‘kraljevstvo biti odmah uspostavljeno’ pa su pitali Isusa da li će ‘u njihovo vrijeme uspostaviti svoje kraljevstvo’ (Lk 19:11; Dj 1:6). Oni to svoje mišljenje nisu nikad javno objavljivali nego su ga zadržavali za sebe dok nisu dobili odgovor od samog Isusa. Kad su saznali da neće moći znati kad će i u koje vrijeme Isus doći i uspostaviti svoje kraljevstvo, onda nisu iznosili svoje računice po tom pitanju iako su i oni imali priliku da kažu kako će vrijeme žetve trajati 40 godina (od 33. do 73.) i da će kraj doći 73. i to po sličnoj računici brata Rassella (od 1874 - 1914) koji je to tvrdio za 1914. godinu. No, oni se nisu oslanjali na nikakve izračune pomoću knjige proroka Danijela niti su ih prezentirali. Po tadašnjim znakovima su mogli ustvrditi da će Isus sigurno doći, ali da još nema znakova koji ukazuju da je stigao. Za razliku od njih, članovi upravnog tijela Watchtowera, koji sebe smatraju ‘pomazanicima’ (pomazanik = Krist), su više puta u prošlosti iznosili u javnost svoje pogrešne pretpostavke, mišljenja i računice. No takve računice su prije njih iznosili i neki drugi ljudi kao što je Villiam Miller.

Villiam Miller je čitajući biblijska proročanstva uvidio da ljudi njegovog vremena žive u posljednjim danima a da toga nisu svjesni. Kad je počeo da propovijeda, govorio je da ga je Bog pozvao da napusti svoje imanje. Ljudima je počeo da otkriva proročanstva koja su se ispunjavala a koja su trebala voditi do Isusovog drugog dolaska. Kao što je Ivan Krstitelj najavljivao prvi Kristov dolazak i pripremao mu put, tako je i Villiam Miller sa onima koji su mu se pridružili objavljivao drugi dolazak Sina Božjeg. Putujući po Americi, on je svoje pretpostavke i računice potvrđivao biblijskim izjavama kako bi pridobio za sebe mnoštva ljudi koji su bili gladni takvih objava o kraju svijeta. Tako je više godina propovijedao i širio vijesti oko Isusovog dolaska najavljujući da će On doći na Zemlju između 1843 i kraja 1844. godine. No, 21.marta 1843 i 22.listopada 1844. godine, Millerovi sljedbenici su doživjeli veliko razočarenje: Krist nije došao i nije ih, obučene u bijele haljine, uzeo na Nebo. Milleru je ostalo samo da formalnim pismenim pokajanjem prizna da je pogriješio. No krug njegovih najvjernijih suradnika nije mu dozvoljavao da se povuče, pa su, da bi zadržali svoje sljedbenike, počeli sa novim nagađanjima. U klimi razočarenja i grčevite potrage za nekim izlazom, mlada žena Ellen Harmon i Millerov suradnik Hiram Edson izmišljaju priču kako im je Bog otkrio da 1844. g. Krist i nije trebao da dođe na Zemlju, već da je tada navodno ušao u Nebesku Svetinju nad Svetinjama da bi je očistio!

Na sličan je način C.T. Russell nakon neispunjenog očekivanja 1874. godine, došao do drugog zaključka da je Isus te godine došao ali da je nevidljivo prisutan. To se nakon njegove smrti prolongiralo na 1914. godinu kada se ponovno nije desio najavljeni Isusov dolazak. Za razliku od Millera kojeg je njegova adventistička zajednica zbog toga isključila, Watchtower je štitio svoj ugled te negativno pisao protiv onih koji su se razočarali u Russella. Natjerao je i druge članove zajednice da negativno misle o onima koji su otkazali apsolutnu poslušnost čovjeku. Umjesto da su na primjeru adventista vidjeli besmislenost računanja kada će doći kraj, oni su nastavili sa tom istom praksom. Iako Jehovini svjedoci smatraju Villiama Millera lažnim prorokom koji je najavljivao Isusov dolazak 1843. i 1844. godine, oni i sami sebe dovode pod istu osudu svjetske i kršćanske javnosti. I oni su Isusovima riječima davali svoja kriva tumačenja, zbog kojih ih neki ljudi nazivaju ‘lažnim prorocima’ (5.Mo 18:20-22). Stoga se neki ljudi, koji se po svom iskrenom uvjerenju smatraju kršćanima, a koji pripadaju drugim kršćanskim zajednicama, osvrću na Isusove riječi kad je rekao:

“Pazite da ne budete zavedeni! Jer mnogi će doći u ime moje (tj. oni koji tvrde da zastupaju Sina čovječjeg) i govoriti: ‘Ja sam Krist’ (tj. ja sam pomazanik) i ‘Vrijeme se približilo’. Nemojte ići za njima! (Lk 21:8)

Isus ovdje govori o ljudima iz redova kršćana koji će ga zastupati, ali koji će za sebe tvrditi da su najveći autoritet jer su pomazanici koje je On izravno pomazao i postavio nad cijelom svojom imovinom. Stoga u ovim Kristovim riječima mnogi vide i čelnike Watchtowera koji su više puta objavljivala kraj svijeta govoreći ‘vrijeme se približilo’, a koji još uvijek tvrde da su oni ‘pomazanici’ (tj. kristi) oko kojih se trebaju skupljati kršćani.

Isus Krist je očito ukazivao na one koji će za sebe tvrditi da su ‘pomazanici’ i koji će donositi svoja mišljenja ne samo o vremenu svršetka nego i o mjestu gdje se Krist nalazi jer nas je upozorio:

"Ako vam tada tko kaže: ‘Gle, ovdje je Krist!’ ili ‘Ondje je!’ ne vjerujte! Jer ustat će lažni Kristi (lažni pomazanici koji zastupaju Sina čovječjeg) i lažni proroci.“ (Mt 24:23,24)

Očito su se trebali pojaviti lažni pomazanici koji će u suradnji s lažnim prorocima donositi zablude o Isusovom dolasku s obzirom na mjesto pojavljivanja. Poznato je da je brat Rutherford jednu velebnu kuću nazvao ‘Dom prinčeva’ kako bi to mjesto pripremili za Isusa Krista i vjerne muževe starog doba koje će on uskrsnuti. Osim toga oni sve do danas često neizravno i samouvjereno govore: “Krist je ovdje“, tako da mnogi od nas misle da je on nakon nevidljivog dolaska 1914. ‘ovdje’ unutar zajednice Jehovinih svjedoka. No, ima i drugih zajednica koji tvrde da se Isus nalazi samo među njima, ali u to ne treba vjerovati jer se duhovna i nevidljiva prisutnost Sina čovječjega prije njegovog dolaska može očekivati svugdje gdje se njegovi sljedbenici okupljaju u njegovo ime, kao što je sam Isus rekao:

“... evo ja sam s vama (prisutan svojim duhom) u sve dane do svršetka ovog poretka“ (...) “ ... gdje god bude strvine tamo će se skupljati orlovi“ (Mt 24:28; 28:20). 

Iako se čelnici Watchtowera ne žele smatrati vođama, činjenice pokazuju da su se na razne načine ipak nametnuli kao vođe, a najistaknutiji način je time što su se proglasili ‘pomazanicima’ i ‘vjernim i razboritim robom’ kojeg je Isus 1919. postavio nad cijelom svojom imovinom, a kojeg moramo bespogovorno slušati u svemu i potpuno mu se podložiti.

Možemo slobodno reći da se ‘razboritog roba’ i ‘nerazboritog roba’ kao pojedince treba dovoditi u vezu sa svim kršćanskim zajednicama pa tako i sa onim koji su u Isusovo ime predvodili grupu Istraživača Biblije, a koji danas predvode zajednicu Jehovinih svjedoka. Tvrditi da je Isus 1918. godine našao samo jednu skupinu kršćana koja je davala ispravnu duhovnu hranu je sama po sebi upitna jer se može biblijski argumentirati da tada uopće nije bio sud nad organizacijama koje tvrde da zastupaju Krista, a kamo li da je samo jedna zajednica davala ispravnu duhovnu hranu. Koliko god su se 'Istraživači Biblije' iskreno trudili objavljivati mnoge biblijske istine, činjenica je da je u to vrijeme bilo dosta krivih mišljenja i tumačenja.

Duhovna hrana Watchtowera je sadržavala jasno razotkrivanje zabludnih učenja ostalih kršćanskih zajednica ali su i sami u svoju zajednicu unosili pogrešna ljudska tumačenja i zablude. Neka od njih su bila uzeta od adventista i drugih zajednica. Neka su napuštena dok su druga ljudska tumačenja i nauke naknadno nastale i ostale do današnjih dana. U isto vrijeme druge kršćanske zajednice ukazuju na zablude Jehovinih svjedoka što je samo znak doktrinarne razjedninjenosti među kršćanima. Kako bi se ispravno služili Božjom riječi, Isusovi se robovi i dalje trebaju posvetiti ispravnom razumijevanju Božje riječi kako bi se moglo ustvrditi da li je ta hrana u potpunosti usklađena sa Biblijskom istinom. Budući da su još uvijek u svakoj kršćanskoj zajednici nalaze različita kriva uvjerenja i tumačenja, moguće je da to neće biti toliko presudno kod utvrđivanja tko na zemlji odgovara slici ‘vjernog i razboritog roba’ i tko daje hranu u pravo vrijeme, nego da li je i u kojoj mjeri ta hrana utjecala na stvaranje ljudi po slici Isusa Krista.

Nesporno je da članovi raznih kršćanskih zajednica dobivaju duhovnu hranu od svojih upravitelja koji se koriste Božjom riječju u svojem usmenom poučavanju. Da li je ona kvalitetna ili ne, i da li pozitivno djeluje na srca i misli vjernika, je ono što je bitno kako bi se ocijenilo svakog pojedinog upravitelja. To su daleko važniji kriteriji od poznavanja određene doktrinarne i instuticionalne istine. Kad govorimo o zabludama u koje mnogi vjeruju onda moramo ustvrditi da je jedna od njih uvjerenje da je Isus 1918. godine započeo sa sudom nad kućom Božjom koji je do 1919. godine pročistio i svoje povjerenje dao samo ‘Istraživačima Biblije’ od kojih su kasnije nastali Jehovini svjedoci. No prije nego zaključimo kada ustvari započinje taj sud, razmotrimo kako se Božja kuća kroz povijest suočila sa mnogim promjenama.


Kršćanska skupština

Isus je očistio Božju kuću i izvršio reformu po kojoj je nastao novi duhovni Izrael kojeg je utemeljio na sebi kao ‘kamenu temeljcu’, te ‘apostolima i prorocima’ kao ‘temeljima’ njegove nove Skupštine (Ef 2:19-22). Prije nego ju je posvetio on je obećao ‘da njegovu Skupštinu, koju će sagraditi na stijeni, neće nadjačati (nadvladati) vrata groba’ (Mt 16:18). Da li to znači da je Božja kuća kroz cijelu povijest postojala unatoč činjenici da je ona prošla kroz mnoge pokušaje da je se uništi izvana i iznutra? Očito da. Vrata groba predstavljaju stalnu smrtnu prijetnju koju je Kristova skupština doživljavala. Kad bi izgledalo da ju je neprijatelj usmrtio, vrata groba je ne bi mogla nadjačati jer će svi koji su Kristovi uskrsnuti i pobijediti smrt. No, ona je proživjela mnoge nevolje jer je rečeno da će pravi vjernici u kraljevstvo uči kroz mnoge nevolje (Mt 29:-13; Ot 2:10; Dj 14:22). Čak i onda kad je Kristova skupština izgledala duhovno mrtva, poput drevnog Izraela, ona je postojala poput masline koja uz pomoć svog korijena živi iako su joj mnoge grane odsječene jer nisu donosile dobar plod. Dok traje vrijeme milosti, odbačene grane se mogu pricijepiti na bilo koji ogranak i nastaviti rasti u zajednici s Kristom i drugim kršćanima. Tako je bilo i sa prirodnom maslinom koja je predočavala Izrael.
 
U prvom stoljeću postojala samo jedan prirodna tj. prava skupština Božjeg naroda. Može se ustvrditi kako su se do kraja stoljeća kršćanske skupštine na lokalnoj razini razlikovale jedna od druge. Dok su jedne prakticirale pravo kršćanstvo, druge su u manjoj ili većoj mjeri izlazile iz okvira koje su postavili Isus i apostoli.

Sve skupštine su kao ogranci pripadali jednoj maslini, a svaka od tih je na sebi nosila dobre i loše grančice tj. dobre i loše kršćane koji su trebali donositi plod. Kad promatramo duhovni Izrael ili kršćanstvo kao jednu maslinu, onda možemo primijetiti da plod ne ovisi često o grani i ogranku koji mogu biti dobri, već o grančici koja može biti suha ili napadnuta od nametnika. S druge strane maslina može izgledati neplodna i suha, a ipak na sebi imati neki ogranak sa granama koje se zelene i donose plod. Ponekad možemo vidjeti maslinu koja iz zemlje izlazi u dva ili više dijelova ali ima zajednički korjen. I dok je jedan dio dobar drugi je loš. Zar Jehova nije jedno vrijeme deseto-plemenski ogranak Izraela smatrao mrtvim, dok je dvo-plemensku Judu još uvijek držao na životu. Središnje deblo te masline nije davalo dovoljno ploda, pa je Bog dozvolio da iz njegovog odsječenog debla iznikne nova mladica, a iz mladice novo snažno deblo koje je izrastao u novu maslinu. Takva slika postoji i danas.

Kršćanstvo je izniklo na istim korijenima abrahamskog saveza kao i Izrael tako da je riječ o istoj maslini. Deblo je Isusovom smrću i uskrsnućem dobilo novu mladicu, koja je izrasla u novo deblo ukorijenio na novom savezu. Na deblu su se zatim pojavile grane i grančice koje su predočavale malobrojni ostatak Židova. Nevjerni Židovi su prepušteni sebi i ostavljeni da rastu na svom odvojenom deblu koje je i dalje snagu crpio na starom savezu s Bogom i obećanjima koja su im dana. Njihovo odbacivanje nije imalo smisao potpuno ih uništiti nego dozvoliti da rastu do drugog Isusovog dolaska.

Kad danas govorimo o prirodnom Izraelu, onda govorimo o prirodnim granama koje rastu na prirodnom deblu, a time i na prirodnom korijenu, tako da postoje dva ogranka jedne prirodne masline, a to su 'prirodni' i 'duhovni Izrael', dok ostali nekršćanski narodi predočavaju divlju maslinu. Nakon što je Isus na novom savezu s malim ostatkom prirodnih Izraelaca utemeljio svoje novo deblo, dozvolio je da svi ostali ljudi iz drugih naroda budu odsječeni sa svoje divlje masline i budu pricijepljeni na taj ogranak prirodne masline, pa su tako i oni svojim duhovnim rođenjem postali članovi (grane) duhovnog Izraela. To isto se dešavalo s prirodnim Izraelcima koji su mogli biti odsječeni sa odbačenog debla masline i biti pricijepljeni na to drugo duhovno deblo prirodne masline.

Prirodni Izrael kao kuća ili dom, nije uništen, nego je samo ostavljen da u svom odbačenom stanju živi bez Božjeg vodstva. U tom pogledu se može govoriti o prirodnim Izraelcima koji u vremenu Božje milosti mogu biti pricijepljeni na duhovni dio masline. Pavle kaže da oni mogu biti puno lakše pricijepljeni na vlastitu maslinu zato što još uvijek rastu na prirodnoj maslini, ali na drugom ogranku, pa se vjerojatno može očekivati posebno vrijeme Božjeg milosrđa i poziva koji će biti upućen njima prije kraja ovog svijeta (Ri 11:17-24). Do tada će prirodni Izrael nastaviti postojati kroz duhovni život malog broja Židova koji su prihvatili Krista za svog Gospodina do te mjere da će prilikom Isusovog drugog dolaska “sav Izrael biti spašen“ (Ri 11:25-32). To znači da će Izrael kao nacija u novom sustavu i dalje postojati kao zaseban narod koji je zbog njihovih praotaca bio i ostao Božja posebna svojina. Iako će svi narodi u novom poretku biti podjednako tretirani kao jedan Božji narod, moguće je očekivati da određeni izabrani članovi nacije Izrael budu predvodnici, kao što su muževi Levitskog plemena bili odvojeni da predvode u službi Božjoj. Time bi Izrael ponovno dobio na važnosti koju je oduvijek imao.

Kršćanstvo je kroz povijest doživjelo da su oko njegovog središnjeg debla niknuli novi izdanci koji su formirali nova debla sa svojim granama i grančicama. Svi zajedno sačinjavaju današnju sliku različitih ogranaka kršćanstva koje su proizašle iz istog korijena. Da li je Isus već odbacio neku kršćansku zajednicu ili skupštinu koja ga nije u potpunosti slijedila ili je sud nad takvima ostavio za kraj kada će izvršiti sud nad cjelokupnom Božjom kućom? To je u njegovoj domeni upravljanja tako da mi ne možemo donositi sud o tome. Jedino što možemo pretpostaviti da on uskraćuje sveti duh onima koji ne drže sve ono što je on zapovjedio – kako kršćanima kao vjernicima tako i imenovanim muževima kao upraviteljima, pa čak i nekim skupštinama ili skupinama koji se sastaju u njegovo ime.

Da li je moguće da Isus u vrijeme suda nađe kršćanske skupštine koje odgovaraju duhovnoj slici onim sedam skupština Male Azije iz prvog stoljeća? U vrijeme tih skupština se očekivao sud nad Božjom kućom jer su apostoli to najavljivali? Vjerojatno su takve skupštine sa pozitivnim i negativnim predznakom uvijek postojale i kao takve one postoje i danas. Skupštine u prvom stoljeću su se na lokalnoj razini razlikovale jedne od druge u nekim manje bitnim stvarima, ali su uglavnom imale dodirne točke u onim važnijim stvarima. No, bilo je i onih grupa koje su slijedile čovjeka i njegova učenja. Tako je i sa današnjim kršćanskim zajednicama (ograncima) na globalnoj razini. Svaka od tih zasebnih zajednica ima svoje skupštine (grane s grančicama) koje se na lokalnoj razini također razlikuju jedne od druge, ovisno o duhovnom vodstvu onih koji predvode ili upravljaju tim lokalnim skupštinama ili crkvama. Tako na lokalnoj razini imamo mnoge skupštine ili crkve koje na različitim osnovama udovoljavaju nekim Kristovim mjerilima dok u drugim u manjoj ili većoj mjeri odstupaju.

Ovdje moramo uzeti u obzir da je Izrael u početku bio malen, sastavljen od Jakovljevih dvanaest sinova i njihove djece. Dok se vremenom množio nastao je velik narod i to u tuđoj zemlji. S vremenom su se još u Egiptu tih dvanaest obitelji počeli razlikovali jedni od drugih i to na osnovu onoga što je za njih prorekao njihov otac Jakov dok ih je blagoslivljao (1.Mo 49:1-27). Unatoč tim pozitivnim i negativnim obilježjima koje su ih razlikovali, "svatko je činio ono što je smatrao ispravnim“ (Su 21:25). No, često su zbog svojih stavova ratovali jedni protiv drugih, odvajali se jedni od drugih, a ipak na kraju među svima njima postojali oni koji su imali prednost da budu primljeni u očišćenu Božju kuću koju je Isus pripremio za sve one koji su ga htjeli prihvatiti za svog Gospodina i spasitelja  (Lk 12:32; Iv 10:16). Kad Isus ponovno dođe u svoju zemaljsku kuću u kojoj također ‘svatko čini ono što smatra ispravnim’ on će je morati ponovno pročistiti i skinuti međusobne podjele. Tada će najvjerojatnije uzeti ono što vrijedi a odbaciti ono što ne vrijedi. Neće izabrati jedan ogranak, nego sve pravedne kršćane iz svih ogranaka. Njima će u Božjem kraljevstvu po istom principu moći pridružiti svi pravdoljubivi ljudi koji će uskrsnuti.

Kad se vratimo u prvo stoljeće, u vrijeme kada su u različitim pokrajinama postojale kršćanske skupštine, onda sve njih zajedno možemo promatrati preko sedam skupština Male Azije. Budući da su se skupštine razvijale neovisno jedna od druge, one su kao takve mogle ostati same za sebe i razvijati svoj oblik kršćanstva na osnovama koje je Isus zatekao u to vrijeme. Mogle su multiplicirati i organizirati svoju skupštinu na globalnoj razini. Ukoliko se one koje su odstupale od pravog obožavanja odvajale od drugih, onda je jasno da su svaka od njih širile svoj loš utjecaj na one vjernike koji su im se priključivali. One skupštine koje su bile loše su vjerojatno mogle naći zajednički jezik i udružiti svoje snage kako bi utjecale na razvoj kršćanstva koji je po mjerilima Isusa bio loš. Kao takve su mogle potiskivati pravovjerne kršćane iz svoje sredine. S druge strane, one dvije skupštine (Smirna i Filadelija) su mogle utjecati na razvoj pravog kršćanstva, ali u jednoj manjoj mjeri jer su bile okružene lošim skupštinama koje su imale veći utjecaj i pokrivale veće područje djelovanja. Isus nije mogao tek tako odbaciti sve svoje sljedbenike zbog takve podjele u prakticiranju kršćanskog puta, kao što ni Jehova nije tek tako odbacio svoje vjerne sluge koje su se zbog podjele našli među odvojenim većinskim deseto-plemenskim kraljevstvom Izrael koje je stvorilo svoju imitaciju obožavanja pravog Boga.

Budući da Isus nije pozvao na odgovornost neko administrativno tijelo, a niti apostola Ivana kao njihovog nadglednika, nego starješine svake pojedine skupštine, onda se može zaključiti kako je jedinu odgovornost tražio od onih starješina koji su upravljali svojim matičnim skupštinama. Nije postojalo centralno viječe starješina da bi od njih tražio odgovornost. Iz onoga što je vidio u to vrijeme je mogao zamisliti kako će se razvijati svaka od tih skupština i kako će se većina ljudi koji gravitiraju tim gradovima priključiti upravo onim skupštinama koje nisu bile u potpunosti prihvatljive u njegovim očima. On nije mogao utjecati na to da neki vjernici koji gravitiraju skupštini Efez odlaze na sastanke skupštine u Smirni i Filadelfiji, pa je očito morao prihvaćati te skupštine zbog ono malo dobra koje je nalazio u njima.

Isus dolazi suditi kući Božjoj, ali ne kao skupinama, nego kao pojedincima. Kad bi sudio po skupinama, onda bi po nekoj matematičkoj vrijednosti prihvatio one skupine u kojoj ima više pšenice od kukolja, a odbacio one u kojoj ima manje pšenice. On je znao da će se iskreni vjernici nalaziti u svakoj kršćanskoj zajednici, pa nije ni mogao tek tako odbaciti kršćanstvo pod kojim su se nalazile sve njegove skupštine. Iako su kasnije sve te skupštine dospjele pod nadležnost Rimske uprave, one su među svojim članovima imale prave i lažne kršćane koji su na lokalnoj razini doprinosili slici koju je Isus u svakom trenutku mogao promatrati neovisno od drugih skupština (crkvi). Zato je jako upitno promatrati kršćanstvo na institucionalnoj razini i tako ga prosuđivati, jer Isus ne sudi upraviteljima i vjernicima kroz pripadnost nekoj kršćanskoj instituciji.

Npr. on može neku kršćansku instituciju na globalnoj razini nepovoljno prosuditi (kao što je Jehova loše prosudio desetoplemenski Izrael, a kasnije i Judu), ali će unutar te institucije ili organizacije (zajednice) uvijek moći naći skupštine, obitelji i pojednince koji udovoljavaju njegovim mjerilima. Osim toga, kršćanske zajednice i njihove vjernike se ne može suditi prema slici iz nedavne prošlosti, nego prema sadašnjoj slici. Sve one mogu neke negativnosti ispraviti prije Kristovog dolaska, a najkasnije u vrijeme prorokovanja ‘dvojica svjedoka’ koji će svoje objave usmjeriti prema kršćanstvu u cjelini, a vjerojatno i prema članovima Židovske kuće. (Otkrivenje 11.pogl.). Ta dva svjedoka (pomazanika) me podsjećaju na apostola Petra i Pavla jer je jednom bila povjerena dobra vijest za Židove, a drugom za ne-Židove (Gal 2:7; Zah 4:14). 


Centralizacija autoriteta

Povijest 'Jehovinih svjedoka' je započela sa Istraživaćima Biblije. U publikacijama Društva Watchtower uglavnom dobivamo jednu opću sliku, ali kojoj nedostaju neki važni detalji. Jedan od tih detalja govori o raskolu koji je postojeće članove odvojio na dvije zajednice – Istraživače Biblije i Jehovine svjedoke te druge manje grupe. Naime, kad je Društvo Watchtower počeo uvoditi centralizirani način upravljanja koji je oduzeo autonomiju skupštinama i kada se počeo osjećati stav netolerancije u gledištima došlo je do raskola tako da je do 1930. više od polovice Istraživača Biblije – pojedinaca, obitelji i cijelih skupština - napustilo Društvo. Većina njih je ostala vjerna Russellu i zadržali pravac vjere kojeg je on ucrtao. Oni i danas imaju svoje skupštine u kojima do današnjih dana obožavaju Jehovu na način koji smatraju ispravnim.

Ako ćemo gledati kako se povijest ponavlja na istim principima, onda ćemo vidjeti kako takav raskol ne može biti razlogom da jedna od ove dvije zajednice sebe smatra ispravnijom ili jednom jedinom pravom kršćanskom zajednicom. Uzrok raskola, kao i u biblijska vremena, mogu biti jedna ili druga strana ili pak u većoj ili manjoj mjeri obje strane. Raskol se često dešava kada jedna manjina ili većina članova zbog opravdanih ili neopravdanih razloga ne podupire trenutno ustrojstvo ili ako s druge strane vodstvo zbog subjektivnih ili objektivnih argumenata uvodi neka pravila i postavke kojima se izlazi iz biblijskih okvira. Pitanje je tko je bio uzrok raskola kod Istraživača Biblije. Da li je to bilo vodstvo Društva Watchtower, na čelu sa tadašnjim predsjednikom, ili su to bili pojedinci i starješine koje se nisu željeli podložiti novom ustrojstvu koje je po njima obezvrijedilo Russellovu duhovnu ostavštinu? Kako bi to sagledali u svjetlu Biblije, vratimo se unazad sve do početka stvaranja Božjeg naroda Izrael.


(1) Izrael

Povijest Izraela nam govori kako je došlo do njihovog raskola. Prva teokracija koju je Jehova formirao u svom narodu nije imala nikakva obilježja centralizma i autokracije. Jehova je upravljao svojim narodom direktno preko svog Zakona.

“U ono vrijeme nije bilo kralja u Izraelu. Svatko je činio ono što je smatrao ispravnim.“ (Suci 17:6)

Prvosvećenik i svećenici nisu imali nikakvu centralnu upravu i vlast u svojim rukama, nego su bili posrednici između Boga i ljudi služeći u hramu i prinoseći žrtve kao svećenici umjesto sinova Izraelovih. Odgovornosti da poučavaju narod imali su Leviti. Jehova je Levite postavio da služe narodu na način da nisu imali neko centralno mjesto niti zajedničko tijelo koje bi ih zastupalo, nego su bili postavljeni da žive po svim gradovima kako bi učili narod i sa starješinama rješavali sporove.

Svi su se držali Zakona tako da su starješine tih gradova imali ovlaštenja od Boga da upravljaju i sude onima koji su bili pod njihovim upraviteljstvom. Oni su u gradovima i plemenima imali autonomiju ali su međusobno surađivali, kako na nivou cijelog Izraela tako i unutar granica pojedinih plemena i gradova (Suci 20:12,13; 4.Mo 35:6-8; 5.Mo 21:1-6). To je bila prvobitna teokracija u kojoj je svaki od poglavara i starješina svoju podložnost dugovao samo Bogu. Iako su starješine sudile narodu, Jehova je povremeno podizao suce kao vođe kako bi svoj narod oslobodio od ugnjetavanja okolnih naroda a na kraju i proroka Samuela preko kojeg je objavljivao svoju riječ Izraelu. Kad je Samuel svoje sinove postavio za glavne suce, došlo je do reakcije onih koji su htjeli imati centraliziranu upravu koja je u tom obliku bila prisutna u okolnim narodima gdje su kralj i vrhovni svećenik u svojoj ruci držali zakonodavnu, izvršnu i pravosudnu vlast, što je bilo sasvim drugačije od Izraelske teokracije. Jehova je znao da će oni tražiti da imaju “kralja“ kao što ga imaju okolni narodi, pa im je unaprijed rekao da postave samo onog koga On izabere jer je dao upute koje su trebale donekle zadržati teokraciju u njenom izvornom obliku kako bi dočekali obećanog Mesiju kao kralja koji će u Božje ime vladati svim narodima (5.Mo 17:14,15). Međutim, oni su zahtijevali da imaju kralja i to po svom izboru čime su odbacili dotadašnji oblik teokracije.

Bog im je objasnio da centralizacija autoriteta podrazumijeva ljudsku hijerarhiju koja je bila u opasnosti da svojim odbacivanjem vodstva od Boga putem njegove Riječi našteti cijelom narodu. No, oni su ipak zahtijevali takav oblik teokracije u kojoj je jedan najistaknutiji čovjek (kralj) sa svojim upravnim tijelom iz jednog mjesta upravlja narodom čime sva vlast iz ruku plemenskih i gradskih starješina pralazi u njegove ruke (2.Sa 8:15). Tada je teokracija dobila autokratsko obilježje. Starješine su tada izgubili svoju autonomiju i bili su prisiljeni potpuno se podložiti volji i odlukama kralja (1.Sam 8:4-22). No i u takvoj teokraciji se kralj trebao postaviti prema Božanskim mjerilima. Nije smio imati mnogo konja i zlata kako se ne bi previše osilio, uzvisio i hvalio svojom važnošću. Trebao je uvažavati gledišta, savjete i opomene ljudi koji su bili po funkciji niži od njega. Po prijašnjoj izvornoj teokraciji se moglo dogoditi da se grijeh lokalizira na grad ili pleme jer bi onda po saznanju o nekom grijehu, svi ostali starješine tog plemena na lokalnoj razini ili plemenski starješine na plemenskoj razini sazvali viječe i odlučivali kako će postupiti prema počiniteljima tog grijeha (vidi Suci 19-21.pogl.). Međutim, u centralizmu se grijeh kralja i vodećih struktura mogao manifestirati na cijeli narod. Kralja nitko nije mogao sankcionirati i njegova je riječ uvijek bila jači argument (2.Sa 24:4).

Čak i u takvoj teokraciji u kojoj je najviša vlast pripadala kralju, Bog se nije odrekao svog autoriteta kojeg je trebao priznavati svaki Izraelac. Iako su se članovi Božjeg naroda trebali podložiti kralju, ta podložnost nije bila apsolutna, tako da se svaki Izraelac morao više pokoravati Jehovi nego kralju. Zato je Jehova zaobilazio tu hijerarhiju i slao proroke iz naroda kako bi kraljevima, svećenicima i narodu ukazivali na njihov grijeh i propuste. Većina kraljeva se toliko uzdigla da nije htjela preko tih ljudi iz naroda čuti što Jehova govori jer su više branili svoju autokraciju smatrajući svoje prijestolje istovjetno Jehovinim. U njihovim očima je podložnost njima bila isto što i podložnost Jehovi tako da je njihova riječ bila jači argument čak i od proroka.

Već u prvih sto godina postojanja takve teokracije grijeh jednog kralja se manifestirao na cijeli narod. Kralj Izraela Salamun, iako mudar i razborit, otišao je u krivom pravcu. Zatim je njegov sin Roboam dodatno stavio težak teret na narod što je bio okidač raskola između plemena koji su se podijelili na dvije strane. No, narod i jedne i druge strane su i dalje mogli obožavati Jehovu i držati se njegovih zakona. Bez obzira što je Jeroboam uveo novi sistem obožavanja, svaki Izraelac koji je živio pod njegovim upraviteljstvom je mogao po svojoj savjesti odbiti obožavati Boga na taj novi način i tako zadržati onaj oblik obožavanja kojeg su prije prakticirali. Nakon raskola Jehova je i dalje na Izraelce gledao kao cjelinu (12 plemena).

Iz Božjeg kuta gledanja, njegov narod nije bio zatvoren u religiozne okvire tih dvaju novonastalih zajednica, nego je svaki pojedinac koji ga je obožavao na prihvatljiv način bio u sastavu njegovog naroda jer pravi Izraelac je bio Izraelac po duhu a ne po pripadnosti jednoj od te dvije odvojene organizacije. Iako su bili odvojeni, svaki pravi vjernik iz jedne zajednice je bio u jedinstvu sa vjernicima iz druge zajednice, a ujedno van jedinstva s onima koji su unutar njegove zajednice odbacili Jehovu. Po Božjem obećanju su i jedni i drugi očekivali Mesiju koji ih je trebao ujediniti. Kad je Isus dokazivao svoju mesijansku ulogu, pravi Izraelci su se okupljali oko njega. Oni su do tada pripadali odvojenim vjerskim grupama koje se isticale po svojim jedinstvenim obilježjima, ali koje nisu imale pravo pokazivati stav isključivosti prema vjernicima drugih vjerskih grupa unutar Judaizma. Isus nikoga nije gledao kroz pripadnost nekoj od tih vjerskih grupa nego je tražio one koji su pokazivali pravu vjeru a ne pravu doktrinu. Tako je za Natanaela rekao: “Evo pravog Izraelca“ (Iv 1:47).

Isus je u svojim propovijedima ukazivao na grijeh centralizirane teokracije u kojoj je vrhovni svećenik zajedno sa svojom upravom preuzeo na sebe svu vlast u simbiozi sa Rimskim carstvom. Rimska vlast je prije rođenja Krista dovela do formiranja skupine ljudi koju Biblija naziva ‘svećenički glavari’ koje su predvodili veliki svećenici, a preko kojih je nadzirala provinciju i ubirala porez. Rim je od židovskog svećenstva očekivao da održava red i štiti njegove interese. Suradnja na održavanju stabilne vlasti bila je u obostranom interesu. Takav oblik teokracije je imao još negativniju sliku jer su Izraelske kraljeve zamijenili tuđi kraljevi. No, Isus je svojim učenicima obećao drugačiji tj. izvorni oblik teokracije rekavši da Jeruzalem kao centralno mjesto i ishodište obožavanja neće više biti potrebno. Rekao je da:

“dolazi čas, i već je tu, kad će pravi štovatelji štovati Oca duhom i istinom.“ (Iv 4:23)

Time je ukinuo potrebu za vjerskim centralizmom i autokracijom i uspostavio svoju skupštinu bez tih autokratskih obilježja.


(2) Novi Izrael

Počeci takve nove teokracije je započeo posvećenjem kršćanske skupštine na Pentakost 33. godine. Biblija i rana kršćanska povijest nam govore da su apostoli bili najviši duhovni autoritet kojega je trebalo poštivati jer su bili svjedoci za Krista i njegovi izravni poslanici. Najprije su na sebe preuzeli nadgledničku službu kako bi se posvetili duhovnom izgrađivanju novonastale skupštine. Kako je skupština u Jeruzalemu rasla i bila podijeljena na više grupa koje su se sastajale na više lokacija, apostoli su osposobljavali i imenovali starješine. Pretpostavlja se da su svoju nadgledničku službu podijelili na način da je svaki od njih predvodio pojedine grupe u Jeruzalemu i Judeji. S vremenom su njihovu nadgledničku službu preuzimali pojedini duhovno sposobni starješine, kao što je bio učenik Jakov. Svaka nova skupština je bila preslika postojeće.

Apostoli nisu bili vođe, niti su se kao takvi postavili jer su znali da još nisu postavljeni nad cijelim Kristovim imanjem. Isus im je rekao:

“... prilikom ponovnog stvaranja, kad Sin čovječji sjedne na svoje slavno prijestolje, i vi koji idete za mnom sjest ćete na dvanaest prijestolja i suditi dvanaest plemena Izraelovih.“ (Mt 19:28)

Oni su stoga čekali vrijeme kada će Isus doći kako bi ih postavio nad njegovom Skupštinom. U priči o 'vjernom robu' su također mogli shvatiti da će samo oni nadglednici koji se pokažu vjernima dobiti položaj upravljanja nad cijelom Isusovom imovinom povezano s njegovom skupštinom tj. njegovim kraljevstvom. Stoga su oni bili spremni čekati to vrijeme, tako da se u tadašnjoj skupštini nisu još uvijek postavili kao vladari, nego kao sluge.

Apostoli su poslužili kao temelj skupštine kako bi na Kristu utemeljili prvu skupštinu u Jeruzalemu tako da je ta skupština poslužila kao slika po kojoj će se multiplicirati sve skupštine po svijetu kojima je samo Isus mogao biti vođa. Kasnije su i drugi evanđelizatori osnivali skupštine po svijetu i prepuštali ih Kristovom vodstvu preko starješina tako da su sve one po svetom duhu postajale sastavni dio Isusove univerzalne skupštine. Apostoli nisu bili vezani samo za Jeruzalem jer su putovali po Judeji i Samariji, pa čak i dalje, osnivajući skupštine i boraveći među braćom dok ne osposobe i imenuju braću za starješine. Braću bi tada prepuštali Kristovom vodstvu preko nadglednika kao duhovno sposobnih muževa. Na isti način je i apostol Pavle, kao apostol i nadglednik otvarao skupštine, osposobljavao starješine i postavljao nadgednike. Služba nadglednika je bila hvalevrijedna i mogli su je preuzeti samo oni koji su udovoljavali svim duhovnim vrijednostima (vidi 1.Ti 3:1-7).

Nadglednička (biskupska) služba sa svim njenim obavezama i odgovornostima je preslikana sa apostola na te pojedine muževe. Jedna od tih dužnosti je bila i dijeljenje redovite duhovne hrane ukućanima kršćanskog domaćinstva, tako da apostoli nisu bili obavezni iz jednog centra nadgledavati i duhovno hraniti cijelu Božju kuću. Zato nisu organizirali administrativno tijelo koje bi se posvetilo pisanju poslanica i slanje istih po svim skupštinama. Ne postoji niti jedan dokaz da su napisali i potpisali zajedničku poslanicu svim skupštinama. Umjesto toga su samo neki od njih pojedinačno pisali poslanice i to samo onim skupštinama koje su nadgledavali a od kojih su u tom trenutku bili fizički odsutni. Čak je i Jakov, kao nadglednik i poslanik Jeruzalemske skupštine napisao jednu poslanicu, ali ne svim skupštinama, nego samo židovskim kršćanima u Judeji i izvan nje jer se smatra da je bio poslanik (apostol) Židovima kao i apostol Petar. Prvi apostoli nisu mogli svoje apostolstvo prenijeti na druge i ono je umrlo zajedno s njima, ali su zato svoju nadgledničku službu mogli prenosili na sve starješine kako bi oni pod vodstvom Krista upravljali i duhovno brinuli o vjernicima kojima su služili.

Nigdje nemamo izjavu gdje su apostoli od starješina tražili da se podlože njima. Svrha nadgledničke službe je bila da se najprije apostoli, a kasnije i druga duhovno sposobna braća potpuno podrede Kristu i posvete “molitvi i poučavanju o Riječi Božjoj“ (Dj 6:4). Takvu “službu“ su na sebe preuzeli i starješine u drugim skupštinama (Dj 13:1-3). Apostoli su prilikom postavljanja drugih u tu službu dali takvim upute kako bi na isti način predvodili braću u svojim skupštinama tako da su novonastale skupštine, kao paralelni sistemi, imale one vjerne muževe koji su svoju podložnost dugovali Kristu, a ne čovjeku. Kad je Pavao osnovao skupštinu u Efezu i postavio starješine da vode brigu o njoj, on ih je pozvao da im kaže kako mora ići, te ih je uputio na njihove dužnosti po kojima su morali paziti na stado znajući da ih je “sveti duh postavio nadglednicima“. On ih nije uputio na potrebu da se podlože nekom središnjem administrativnom tijelu nego ih je “povjerio Bogu i njegovoj poruci“ po dobroj vijesti koju im je on propovijedao, a ne apostoli iz Jeruzalema (Dj 20:27,28,32). On sam kaže da je tu dobru vijest primio direktno od Krista, a ne od apostola (Ga 1:12). U nijednoj svojoj poslanici nije upućivao vjernike na podložnost starješinama u Jeruzalemu. Zar to ne bi učinio da je postojalo centralno vodstvo?

Pavle je prigovorio onima koji su htjeli isticati njega, Petra ili druge istaknute muževe za svoje duhovno vodstvo, jer je samo Krist trebao biti vođa svih vjernika i glava svakom muškarcu i svakoj skupštini (1.Ko 1:12; 11:3; Mt 23:10;). Krist je glava i svake uprave, pa tako i nadgledničke, ali to nije značilo da su apostoli trebali sebe smatrati iznad drugih starješina jer ih je Isus poučio da ne vladaju nad drugima niti da ih drže pod svojom vlašću. Svatko tko je želio biti “prvi“, to je mogao biti na nivou lokalnih skupština, a ne na nivou Isusove cjelokupne imovine (skupštine) (Kol 2:10; Mk 10:42-44). Apostoli su stoga svoje upravljanje podijelili sa drugim starješinama što se najbolje vidi u primjeru jeruzalemske skupštine gdje su i drugoj braći dali pravo da predvode skupštinu, te da slobodno iznose svoje mišljenje i tumače Pisma. Tako su sve nove skupštine bile samo vjerna kopija prve skupštine sa Kristom na čelu te sa nadglednicima, presbiterima i đakonima u njegovoj službi. Skupštine su bile podijeljene po regijama ili provincijama, a vodstvo nad svakom regijom je u većini slučajeva preuzimao jedan od istaknutih nadglednika koji je sa svojim suradnicima povremeno i po potrebi posjećivao okolne skupštine. Njih se smatralo apostolima skupština koji su djelovali iz gradova kao što su Rim, Antiohija, Jeruzalem, Aleksandrija, Efez i drugi.

To je donekle sličilo periodu kada narod Izrael nije imao kralja, nego su gradovima i plemenima upravljali plemenski glavari i starješine (stotnici i tisućnici) dok je Jehova podizao suce samo onda kad je to bilo potrebno radi izbavljenja od neprijateljskih naroda. Biblija i povijest pokazuje da su po svim skupštinama postojali samo nadglednici koji su poput apostola na lokalnoj i regionalnoj razini upravljali sa jednom ili više skupština. Po svim skupštinama su bili postavljeni nadglednici i starješine koji su poučavali vjernike i sudili u sporovima. Imali su teokratsku autonomiju bez potrebe da se podrede bilo kojoj središnjoj ljudskoj upravi osim Isusu Kristu – svom od Boga izabranom kralju. Nadglednici nisu imali potrebu za središnjom upravom kojoj bi se podložili niti su zahtijevali središnje administrativno tijelo koje bi ih držalo pod svojom kontrolom, nego su svaki u svojoj skupštini, ili skupštinama u užoj regiji izgrađivali braću poput apostola Ivana koji je dobio dužnost da služi kao nadglednik nekim azijskim skupštinama. Po potrebi su sabore ili vijeća, slične onom održanom u Jeruzalemu, sazivali od strane bilo kojeg nadglednika i na njima su sudjelovali mnogi starješine na regionalnom nivou.

Kao što su svi gradovi i plemena u drevnom Izraelu sa svojim starješinama-upraviteljima iznad sebe imali samo Jehovu i njegov Zakon, tako su i sve skupština na lokalnoj i regionalnoj razini imale samo Jehovu i njegov zakon koji je ujedno i Kristov zakon jer ga je Isus ispunio u svom životu. Među istaknutim kršćanskim muževima nije bilo nekoga tko bi bio vođa opće ili cjelokupne Kristove skupštine iako su u drugom stoljeću neki davali prednost nadglednicima u Rimu koje se smatralo prvim među jednakima. Naime, nakon uništenja Jeruzalema, sve veću važnost dobiva Rim kao glavni grad rimskog carstva unutar kojeg se širilo kršćanstvo, pa je po nekima bilo razumljivo da biskupi tj. nadglednici u Rimu dobiju na važnosti u odnosu na nadglednike provincijskih skupština.  No, to još uvijek nije dalo razloga da se cijela Skupština podredi jednom čovjeku ili nekoj grupi koja bi upravljala iz jednog grada jer su već imali od Boga izabranog kralja Isusa Krista koji ih je vodio. Povjesničar Euzebije je izvijestio da su nešto prije 66. n.e.

”... zbog stalne opasnosti od ubilačkih zavjera, preostali apostoli bili odvedeni iz Judeje. No kako bi naučavali svoju poruku, oni su putovali u svaku zemlju u vlasti Kristovoj.“ (Eusebius, knjiga III, V, 2)

Euzebije ovdje spominje preostale apostole, ali ne spominje druge nadglednike. Da su postojali nadglednici koji su s njima sačinjavali vodeće tijelo, onda bi i ti starješine zbog te svoje istaknute funkcije bili odvedeni sa apostolima na sigurno mjesto. Biblija i rana povijest ne spominju takvo središnje tijelo koje je popunjavalo mjesta nakon smrti svakog pojedinog apostola. Međutim, Watchtower, kako bi opravdao postojanje vodećeg tijela, je ustvrdio nešto sasvim suprotno, pa su napisali:

“Prvobitni članovi vodećeg tijela iz prvog stoljeća bili su apostoli, ljudi koji su hodili s Isusom i bili svjedoci njegove smrti i uskrsnuća (Djela apostolska 1:21,22). Ali situacija se trebala promijeniti. Kako su godine prolazile, i drugi kršćani duhovno su uzrasli i bili su imenovani za starješine u jeruzalemskoj skupštini. Najkasnije do 49. n. e. vodeće tijelo je prošireno i uključivalo je, uz preostale apostole, i određeni broj starijih muževa u Jeruzalemu." (Stražarska kula, 1.7.1990. str. 12)

Činjenica je sasvim drugačija. Apostoli su svoju službu završili nakon što su na taj način svoju nadgledničku službu predali duhovno osposobljenim muževima po svim skupštinama, tako da se moglo govoriti kako je skupština utemeljena na apostolima. Nitko, pa ni istaknuti nadglednici nisu zauzimali njihova mjesta nakon njihove smrti, tako da nije bilo riječi o potrebi da se nakon smrti pojedinih apostola proširi to apostolsko tijelo sa drugim istaknutim starješinama.

Nakon razorenja Jeruzalema i smrti apostola, nigdje se u Bibliji i ostalim zapisima tog vremena ne spominje središnje administrativno tijelo starješina koji bi bili dokaz da su umjesto apostola na sebe preuzeli upravu nad svim skupštinama. Ne spominje se ni neko drugo mjesto gdje su preselili preostali apostoli i starješine iz Jeruzalema. Kad su svi apostoli umrli, ostavili su za sobom mnoge skupštine koje su bile utemeljene na Božjoj riječi i apostolskoj nauci. Nema dokaza da su iza sebe ostavili jednu grupu starješina koja bi s jednog mjesta nadgledavala i predvodila cijelu zajednicu kršćana niti se osjećala potreba za takvim centralnim nadgledavanjem. Za sobom su ostavili samo opću Skupštinu koju su utemeljili na Kristu, a Krist je posredstvom svetog duha svim skupštinama dao vodstvo preko Božje nadahnute Riječi i preko svojih pastira kao što je i Jehova u prošlosti dao pastire po Izraelu da “pasu njegov narod znanjem i razboritošću“ (Jr 3:15). Takvo skupštinsko uređenje kojega su predvodili “apostoli skupština“ i skupštinske starješine bez centralnog tijela je funkcionirao pod Kristovim vodstvom (2.Ko 8:23). To pokazuje i vizija u kojoj Isus drži u ruci nadglednike (anđele) sedam skupština.

Isus je azijskim skupštinama poslao apostola Ivana kao njihovog nadglednika. Poruke koje su te skupštine dobile nisu potjecale od centralnog tijela preko koje bi Isus slao svoje objave. Da je to tijelo postojalo, onda bi se moglo reći kako je Isus zaobišao svoje teokratsko ustrojstvo. No, ono nije postojalo jer je Isus desetljećima prije zaobišao apostole u Jeruzalemu kada je u službu pozvao i poslao Pavla. Njega je uputio nadgledniku Ananiji, a ne apostolima, tako da je Ananija položio ruke na Savla i predao mu Kristovu zapovijed i ovlaštenje da propovijeda izvan Judeje. Isus je na takav način odmah na početku postavio temelj upravljanja bez središnje uprave.

Kod istraživanja zapisa iz tog vremena sam zapazio da se nakon razorenja Jeruzalema među tadašnjim nadglednicima nije ni raspravljalo o tome da neki od njih budu postavljeni kao vodeće tijelo kako bi zamijenili apostolsko tijelo u Jeruzalemu. Ni apostol Ivan, kao zadnji apostol nije urgirao da se uspostavi jedno takvo administrativno tijelo i ono nije postojalo sve do 4. stoljeća.


(3) Crkva kao institucija kršćanstva

U 4.stoljeću je rimski car Konstantin sazvao nadglednike tj. biskupe iz svih skupština, ali nije sazvao neko centralno administrativno tijelo jer ono nije ni postojalo, što dokazuje da je do tada još uvijek sve funkcioniralo po principu upravljanja kojeg su utemeljili Isus i apostoli. Kršćanska skupština kao Božja kuća je bila duhovne prirode i po sistemu upravljanja nije imala ništa zajedničko sa autokracijom i hijerarhijom. S druge strane autokracija je bila sistem Rimske države. No, tada je, kao što je bio slučaj u starom Izraelu, ponovo došlo do simbioze ili stapanjem Božje kuće sa svjetovnim sistemom upravljanja tako da je kršćanska skupština sa svojom teokracijom dobila svjetovno obilježje.

Car Konstantin je napustio Rim i preselio svoju upravu u Konstantinopol, tako da je rimski biskup (nadglednik) popunio prazno mjesto uprave nad tim gradom, pa je time dobio i vlast nad svim skupštinama rimskog carstva koje je kršćanstvo priznalo kao službenu religiju. Kasnije je Leon I (papa 440-446.g.n.e.) nametnuo svoj autoritet i ukinuo autonomiju tadašnjih skupština te sve podredio pod vlast rimskih biskupa koji su ga u tome slijedile sve do danas. U toj Božjoj skupštini pod upravom institucije je bilo i pšenice i kukolja. No Krist je poznavao svoje i mogao ih je nazvati “pravim Izraelcima“ koji su pripadali njegovoj pravoj duhovnoj Skupštini koja na zemlji nije imala vidljiva obilježja institucionalne religije.

Nakon nekoliko stoljeća je došlo do raskola na zapadnu i istočnu crkvu, kao što je do raskola došlo u Izraelu nakon smrti kralja Salamuna. Povijest razjedinjavanja Božje kuće se zbog toga tada ponovila što je bilo i za očekivati. Međutim, Isusova prava Skupština nije bila razjedinjena jer su njeni članovi bili pod direktnim Kristovim vodstvom. Ono što je bilo značajno za početak centralizacije autoriteta u takvoj organiziranoj Crkvi je bio stav prvih ljudi prema svojem autoritetu kojeg su nastojali zaštititi pod svaku cijenu. Diskutirajući ulogu cara Konstantina na ranim vijećima, članak Stražarske kule, 15.5.1986 na stranici 15, citira povjesničara H. G. Wellsa kako kaže:

“Ideja suzbijanja svih kontroverzi i podjela, suzbijanja sve misli, nametanjem jednog dogmatičnog kreda na sve vjernike, ideja je jednog čovjeka koji osjeća kako, da bi mogao djelovati, on mora biti slobodan od opozicije i kritike. (…) Od njega je [Konstantina] Crkva stekla narav da bude autoritativna i neupitna, kako bi razvila centraliziranu organizaciju. (…). Optužbe za herezu dokazale su se kao nemilosrdna shema kako bi se eliminiralo oponente koji su se usudili prkositi Kršćanskim crkvenim vijećima. Svi koji su izrazili drugačija mišljenja ili pokušali čak prezentirati Biblijske dokaze koji opovrgavaju dogme i kanone tih vijeća, bili su označeni kao heretici.“

U samim počecima su većina vjernika bili pravi iskreni kršćani, a kasnije se ta slika promijenila na štetu pravih kršćana koji su postali manjina. Ta manjina je jedno dugo razdoblje živjela pod vodstvom službene Crkve koja je predstavljala Božju kuću. Tako su se vjerni kršćani prisilno podložili vodstvu svećenika (upravitelja) koji su pod patronatom središnjeg crkvenog vijeća predvodili kršćansku skupštinu na jedan drugačiji način nego je to bilo prisutno u početku. Uvedene su mnoge promjene sa ciljem da se obožavanje Boga dovede pod upravu jedne institucije. Te su se promjene prihvaćale kao nešto samo po sebi razumljivo iako su se neki pojedinci i skupine odupirali centralizaciji i institucionalizaciji.

Kršćanska zajednica je u prvim stoljećima bila česta meta napada od strane Rimske državne vlasti. Takvo progonstvo je imalo za cilj da se iskorijeni i uništi Kristova skupština. To što su neki vodeći muževi tadašnjih skupština pristali na kompromis sa državnom institucijom Rima je izgledalo kao dobro rješenje za slobodno djelovanje kršćanske zajednice, pa čak i kao dokaz pobjede nad svojim neprijateljima koji su ih progonili. Može se pretpostaviti da su neki u rimskom caru Konstantinu vidjeli sličnosti sa Medo-perzijskim carem Kirom koji je pod Božjim vodstvom također oslobodio Božji narod iz ropstva i progonstva. Djelo Catholic Encyclopedia kaže:

”Neki su biskupi, zaslijepljeni blještavilom suda, išli čak tako daleko da su cara (Konstantina) hvalili kao Božjeg anđela, sveto biće, te su proricali da će on, poput Sina Božjeg, vladati na nebu.“

Sam Konstantin je tvrdio da je dobio nebesku viziju u kojem se on stavlja na stranu progonjenih kršćana kojima omogućava slobodu i pobjedu nad tlačiteljima. Poput cara Kira koji je dozvolio povratak i gradnju hrama, tako je i car Konstantin kršćanima osigurao podršku države i slobodnu gradnju mjesta na kojima će moći vršiti obožavanje. Čak i promjene u vidu načina obavljanja nekih ceremonija i oblačenje svećeničkih odora je našlo svoju paralelu u povijesti Izraelskih svećenika i Levita. No, tu se može vidjeti nešto drugo. Sotona nije mogao uništiti kršćanski duh, ali ga je mogao podrediti sebi kroz instituciju time što je u nju ušao u obličju anđela svjetla i svojih slugu koji se pretvaraju u sluge pravednosti. Obični vjernici se često nisu mogli odupirati autoritetu Crkve pa je kršćanstvo od tada bilo često pod utjecajem ‘zlih i nevjernih robova’ koji su postupili poput duhovnih ‘pastira’ u drevnom Izraelu koji su dozvolili da se religija judaizma podredi samozvanim duhovnim vođama i izgubi svoj pravi identitet. Rimska vlast je prije rođenja Krista dovela do formiranja skupine ljudi koju Biblija naziva ‘svećenički glavari’ kojoj su pripadali i veliki svećenici, a preko kojih je nadzirala provinciju i ubirala porez. Rim je od židovskog svećenstva očekivao da održava red i štiti njegove interese. Rimski namjesnici nisu se baš voljeli sa židovskim vođama, koji su mrzili rimsku vlast. Međutim, suradnja na održavanju stabilne vlasti bila je u obostranom interesu.

Crkva je postupila slično kad je Rim tražio od njegovih biskupa da u obostranom interesu udruže snage na religioznom i političkom nivou. Tako su Država i crkva vladale stoljećima. Gdje god je državna vlast imala svoje kolonije, kršćanstvo je našlo svoje područje djelovanja krštavajući i pokrštavajući sve kojima se dragovoljno i prisilno nametala vjera u Krista. Cijela su plemena prilagođavala svoja dotadašnja poganska vjerovanja i tako su nastajale različite varijante ‘kršćanske’ religije, a što je omogućavalo vladarima da vladaju i ubiru porez.

Unatoč tome, povijest nam svjedoči da su mnogi iskreni kršćani nastojali živjeti po zahtjevima koje je Krist postavio za svoje sljedbenike. Kroz cijelu je povijest bilo pojedinaca koji su pod okriljem svojih crkava propovijedali i širili dobru vijest po Evropi, Aziji, Africi, Australiji i Americi. Koristili su sve mogućnosti kako bi doprli do najudaljenijeg dijela zemlje. To što su sa sobom nosili i neka kriva gledišta, nauke i običaje, nije trebalo umanjiti njihova iskrena nastojanja da udovolje Isusovoj zapovijedi. Naravno da ne možemo zanemariti i one koji su iz svojih krivih pobuda propovijedali Krista i tražili od drugih da u njega povjeruju. Čak ni apostol Pavle u svoje vrijeme nije previše kritizirao neke što su propovijedaju Krista iz neiskrenih pobuda, nego je rekao:

"I što time postižu? To da se na svaki način, bilo iz neiskrenih poticaja, bilo iz iskrenih, Krist propovijeda.“ (Flp 1:15,17,18)

Uzmimo u obzir da se je kršćanstvo u prvom stoljeću brzo širilo zahvaljujući činjenici što su Izraelci bili rasijani po cijelom tada poznatom svijetu, a upravo se među njima najprije propovijedalo i otvaralo skupštine. Naime, Izraelci su zbog svog ranijeg porobljavanja te odvoženja u ropstvo od strane Asiraca i Babilonaca počeli živjeti svuda po svijetu tako da je upravo to dovelo do kasnijeg brzog širenja kršćanstva.

Na sličan se način kršćanstvo u kasnijem razdoblju širilo i učvrstilo po cijelom svijetu, zahvaljujući tome što su kršćanski vladari Evrope širili svoju vlast po Africi, Americi i Australiji. Uz njih su išli predstavnici crkve (duhovni upravitelji) koji su sa manjim i većim uspjehom pokrštavali plemena i narode. Iako to pokrštavanje ima negativnu konotaciju, ono je doprinijelo tome da su se mnogi misionari u povijesti iz iskrenih pobuda odvažili ići po tim plemenima i narodima kojima su propovijedali Krista. To im je bilo lakše jer su novi kontinenti već bili naseljavani ljudima kršćanske vjeroispovijesti koji su prisilno odvođeni da otvaraju nove kolonije. Ti ljudi su uglavnom bili kršitelji zakona. Zar to nije slično prisilnom odvođenju Izraelaca u druge narode zbog svog kršenja Božjeg zakona? Rasijani Izraelci su živjeli u mnogim kolonijama po svijetu i upravo je ta činjenica dovela do toga da se kršćanstvo brzo širilo najprije među njima, a preko njih i među urođeničkim plemenima i narodima u kojima su živjeli.

Prema tome, razvoj kršćanstva, onakav kakav se desio kroz povijest, je unatoč svojim negativnostima omogućio ‘da se Isus propovijeda’ po cijelom svijetu. U takvom duhovnom ozračju su se po cijelom svijetu otvarale skupštine (crkve) u kojima su vjernici bili duhovno hranjeni od strane Gospodinovih upravitelja. Iako možemo Rimsku crkvu u njenom povijesnom kontekstu prikazivati u negativnom svjetlu, moramo biti svjesni da je takav razvoj kršćanstva bio prorečen kada je Isus navijestio da će kukolj prekriti cijelo polje. Sada se Krista slavi na svakom dijelu zemaljske kugle. Bilo kako bilo – Krista se propovijeda u svim kršćanskim zajednicama. No pitanje je da li je Krist sa svim tim zadovoljan. Očito nije zadovoljan kad vidi da neki u njegovo ime obožavaju Boga, a ujedno čine bezakonje. Može se pretpostaviti da su kroz duži period mnogi kršćanski vjernici dobivali mrvice sa duhovnog stola zbog čega su se mnogi ‘robovi’ vjerojatno našli kao ‘zli robovi’.

Nekima je nemoguće zamisliti da se Božji narod može nalaziti u više različitih kršćanskih zajednica, ali Biblija nam daje primjer Izraela koji je unatoč raskolu i podjelama i dalje bio Božji narod. Zatim nam daje primjer različitih kršćanskih skupština u Kristovoj ruci od kojih su većina zanemarila Kristov zakon i apostolsku nauku. Zato nije bilo čudno da su se u različitim pokrajinama Rimskog carstva pojavljivale razlike među skupštinama zbog dobrih i loših upravitelja (starješina). S vremenom duhovnog buđenja rasla je potreba za reformacijom postojećeg stanja unutar kršćanstva s ciljem da se ono vrati svojim izvornim korijenima bez centralizacije autoriteta. Budući da se Crkva tome čvrsto odupirala, došlo je do formiranja novih manjih grupa koje su se željele osamostaliti i biti neovisni od institucionalne religije. Slične se dešavalo među Židovima prije dolaska Krista.


(4) Reformacija

U vrijeme prije i poslije reformacije se nastavilo razjedinjavanja kršćana na više manjih zajednica. Neke su zajednice automatizmom ušle u simbiozu sa svjetskim centralističkim državnim sistemima, dok su druge nastojale biti neovisne kako bi se vratili na izvorno kršćanstvo. Biblija pokazuje da Bog nikad ne odustaje od svog naroda koji zbog podjela i raskola igrom slučaja ostaje razjedinjen sve dok god postoji mogućnost da se neke stvari poprave na lokalnoj ili globalnoj razini. Reformacija je očito bila potreba unutar tadašnje vodeće kršćanske zajednice, a budući da se crkveni vrh tome odupirao, došlo je do odvajanja manjih grupa od kojih su nastale nove kršćanske zajednice. Takva odvajanja su se dešavala na različitim geografskim područjima i državama od strane različitih pokretača tako da su sve te grupe imale svoj program djelovanja po kojem su se razlikovale jedna od druge. Iako su imali iskrena uvjerenja i namjere da žive pravi kršćanski život po učenjima Isusa Krista, te su zajednice, kako su rasle doprinijele raznolikoj slici kršćanstva. Ta raznolikost je pomalo sličila razlikama unutar Judaizma u Isusovo vrijeme, a također je slična razlikama onih sedam skupštine Male Azije.

Kao što je svaka skupština bila prepoznatljiva po svojim dobrim i lošim karakteristikama, tako je bilo i sa svakom manjom ili većom zajednicom koje su se ponašale kao skupština u malome. Odnosno, ako se po jednoj skupštini može prepoznati cijelu zajednicu, onda je cijela zajednica u biti jedna od onih sedam Azijskih skupština, samo na globalnoj razini.


(5) Istraživači Biblije - pokušaj obnove izvornog kršćanstva

Među svim tim postojećim zajednicama (skupštinama) formirala se i grupa za istraživanje Biblije kojoj se pridružio brat Russell. I oni su se odvojili od bilo kakvog svjetovnog obilježja tako da su svoje postojanje započeli na izvornom obliku teokracije. Nisu imali vođu niti centralno tijelo nego su se podredili samo Isusu Kristu. Njihove skupštine su bile autonomne i imale su svoju samoupravu. Njihov vodič je bila Biblija. U svakoj skupštini se imenovalo onu braću koju je izabrala skupština, što znači da je skupština trebala u tom bratu prepoznati sve duhovne karakteristike kako bi ga prihvatili za Božjeg slugu koji bi trebao svima njima poslužiti. Ni brat Russell ni neko centralno crkveno uređenje nije posredovalo u tim imenovanjima.

C.T. Russell je uvidio da je centralistički sistem upravljanja kršćanskom zajednicom pogrešan. U svojim propovijedima je uvijek ukazivao na loše strane takve centralizirane Crkve koja je djelovala paralelno s svjetovnom autokracijom. Neke loše stvari je u manjoj mjeri nailazio i kod drugih reformiranih crkvi zbog čega je oslabila njegova vjera. No tu vjeru je obnovio u adventističkoj crkvi koja je naglasak . Kad se odvojio od adventista i priključio Istraživačima Biblije, on adventiste i druge slične zajednice, koje su iskreno vjerovala u Krista, nikada nije smatrao krivim pravcem vjere. On je zadržao isti pravac vjere kao i oni ali je na jedan svojstven način pokušao duhovno pomoći svima u kući Božjoj, pogotovo onima koji se nalaze zarobljenima unutar centralizirane vjerske organizacije. Namjeravao je svoje duhovne vrijednosti koristiti da drugi ojačaju svoju vjeru u Boga i Bibliju i napuste lažna doktrinarna učenja i obožavanja koja odvlače od Boga. On nije formirao neku novu religiju, nego je unutar te postojeće kuće Božje (kršćanstva) predvodio kršćane koji su se dali voditi direktno od Boga, dok je svaka njihova skupština imala svoju izvornu vrijednost zajedništva radi izgrađivanja međusobne vjere u Krista kojeg su očekivali.

Na temelju svog saznanja o tome kako je bila organizirana i vođena prva skupština, brat Russell je nastojao obnoviti izvornu kršćansku skupštinu koja je kao takva funkcionirala samo do njegove smrti. Poduzeće za štampanje biblijske literature, koje je formirao, su 'Istraživači Biblije' koristili kao izvrsnu pomoć za vlastito izgrađivanje u vjeri, kako sebe tako i članova drugih kršćanskih zajednica. S obzirom da im se nije nametalo bespogovorno gledište i tumačenje jednog čovjeka koji je upravljao tim Društvom, oni su mogli po načelu apostola Ivana, “ispitivati izjave“ navedene u publikacijama Društva, da vide da li su u skladu sa Božjim gledištem (1.Iv 4:1). Poštujući to kršćansko načelo, brat Russell je poštivao i one koji se nisu u svemu slagali sa njegovim gledištem i tumačenjem, pa je rekao:

“Nije li naš Gospod vjeran? Ako bilo tko zna nešto bolje, neka to uzme. Ako bilo tko od vas ikad nađe nešto bolje, nadamo se da će nam to saopćiti.” (Stražarska kula, 1914, str. 376.)

"Neka svaki sluga i svaki član kućanstva vjere iskoristiti svoju posvećenu prosudbu u prihvaćanju ili odbijanja ovog izlaganja, ili bilo kojeg drugog izlaganje kojeg smo ikada ponuditi u skladu sa svojom sposobnosti ili nesposobnost da prepoznamo u njemu glas velikog pastira." (Stražarska kula, 1896.  str. 47)

Iz onoga što je brat Russell govorio i pisao je vidljivo da nije bio protiv organizacije u smislu da skupštine imaju neko teokratsko ustrojstvo, ali je bio protiv oblika teokratske organizacije koja bi imala vidljiva svjetovna obilježja centralizma i autokracije. On je svojom kršćanskom braćom nazivao i članove drugih zajednica ukoliko su udovoljavali mjerilima koja su navedena u Bibliji. Znao je da svi oni zajedno sa ostalim nominalnim kršćanima čine Božju kuću i Božji narod iako su jedni od drugih odvojeni institucionalnim zidovima religioznih organizacija. Zato je napisao u svojoj knjizi:

"Ispit članova u ovom novom stvaranju neće biti članstvo u bilo kojoj zemaljskoj organizaciji." (“Novo stvaranje“ str. 78)

Brat Russell je na tu temu održao mnogo propovijedi i napisao mnogo članaka. Iako mnogi članovi Zajednice u svojoj skupštinskoj biblioteci nemaju tadašnja izdanja, ona se mogu naći na internetu i svatko tko želi može ih pročitati i istražiti kao i zapise njegovih propovijedi koje su izlazile u novinskim člancima. Tako je 1881. godine brat Russell rekao za prve kršćane:

“Oni (prvi kršćani) su bili organizirani i vezani zajedno kao članovi društva, i kao takvi su imali zakone i vlast, a kao posljedicu glavu ili prepoznatljivi vladalački autoritet. Veze su bile veze ljubavi i zajedničkog interesa. Budući da su svi bili angažirani pod Isusovim zapovjedništvom, nade i strahovi, radosti i tuge, i ciljevi jednoga bili su ciljevi i drugoga; i prema tome su imali savršeniju vezu srca od one koju bi se moglo imati od veze na temelju bilo kojeg od ljudi načinjenog kreda. Tako je njihova organizacija bila od Duha; njihov zakon vlasti za svakog bio je ljubav, te su svi kao cjelina bili postavljeni pod poslušnost „zakonu Duha,“ kao što je bilo izraženo u životu, djelima i riječima njihovog Gospodina. Njihova vlast bila je volja onoga koji je rekao, „Ako me ljubite držite moje zapovjedi.“

Tako mi vidimo organiziranu prvu crkvu, vođenu i u savršenom jedinstvu i harmoniji pod vlašću Isusovog poglavarstva. Usporedite ovu crkvenu organizaciju sa onim što danas djeluje kao nastavak istoga: razne sektaške organizacije, od kojih svaka veže svoje članove mentalnim jedinstvom na temelju nekog svojeg kreda ili dogme i svaka ima svoje zakone. Ti zakoni proizlaze iz njihovih glava ili vladara i zakonodavaca; tako se jasno može vidjeti kako suvremene crkve jesu i još uvijek prepoznaju glave, ili upravljanja, vladalačkim moćima nad sobom drevne osnivače njihovih različitih kreda dok njihovo svećenstvo na konferencijama, koncilima, sinodima i prezbiterijima, tumači i namećetradiciju starješina,“ koja poništava Riječ Božju.“ One zauzimaju mjesto istinske glave crkve – Isusa, te istinskog učitelja i vodiča u svu istinu, Svetog Duha.

To nas dovodi do našeg drugog prijedloga: to, da bi svi Kršćani trebali biti pridruženi u ovu (prvobitnu) organizaciju. U svjetlu onoga što je upravo bilo rečeno u vezi klase koja je sačinjavala crkvu koju je Isus organizirao, očito je da, ako ste se odrekli sve svoje volje, talenta, vremena, itd., tada vas Isus prepoznaje kao sljedbenika i člana ekklesie, ili tijela kojeg je on glava, čija su imena zapisana na nebesima. Tako se mi pridružujemo Isusovoj crkvi i imamo svoja imena zabilježena kao članovi, posvećenjem.

Ali netko kaže: Ne trebam li se ja pridružiti nekoj organizaciji na zemlji, složiti se sa nekim kredom i imati svoje ime zapisano na zemlji? Ne, sjetite se kako je Isus vaš uzor i učitelj, a nigdje u njegovoj riječi ili djelima nećete vidjeti neki autoritet kojem bi se trebalo vezati kredom i tradicijom starješina, kroz koja svi imaju tendenciju da učine riječ Božju neučinkovitom (Marko 7:13) i dovedu vas u ropstvo koje će spriječiti vaš rast u milosti i spoznaji, a protiv koje vas je Pavao upozorio „Stojte dakle u slobodi kojom nas Krist oslobodi i ne dajte se ponovno u jaram ropstva.“ (Gal. 5:1) Ali neki kažu: Ako nije prikladno da se ujedinimo sa bilo kojom sadašnjom nominalnom crkvom, ne bi li bilo ispravno formirati svoju vidljivu organizaciju? Da, to je ono što mi imamo, organizaciju prema modelu rane crkve. Mislimo da smo se vratili primitivnoj jednostavnosti: Gospodin Isus jedini je naša glava ili zakonodavac, Sveti Duh je naš tumač i vodič u istinu; sva naša imena su zapisana na nebesima; mi smo zajedno vezani ljubavlju i zajedničkim interesom.

Da li se pitate – Kako ćemo prepoznati jedan drugoga? Naš je odgovor, kako bismo mogli pomoći jedan drugome kada se Duh našeg Gospodara manifestira i djeluje u riječi i ponašanju i izgledu? Da, živa vjera, ne licemjerna vjera, strpljiva blagost, dječja jednostavnost zajedno sa postojanošću i revnom zrelošću, manifestiraju Božji sinovi, i mi ne trebamo zemaljski zapis, jer su imena svih takvih zapisana u Janjetovoj knjizi života.“

Ja sam se priklonio ovom gledištu jer se Kristova istinska skupština razlikovala od svih postojećih religioznih organizacija koje su imale vlastite popise jedinstvenih učenja koje su svi morali prihvaćati kako bi mogli postati priznati članovi. Izdavači Stražarske kule objavili su svoj povratak “primitivnoj jednostavnosti“ skupštine prvog stoljeća, čija je organizacija bila od Duha, čiji je zakon bio ljubav, čija je jedina vlast bila volja Isusa Krista i čije je zapovijedi trebalo držati. Oni su bili vezani, ne organizacijskim vezama i standardima ljudskog porijekla, već “ljubavlju i zajedničkim interesom.“ Sljedeće godine, u Travnju 1882, oni su ponovno potvrdili kako nemaju “ogradu“ sa granicama unutar kojih su članovi dužni ostati, i koja isključuje iz zajedništva bilo koga tko se nije složio sa propisanim skupom učenja. Tada su iznijeli svoj stav pred javnošću kroz pitanja i odgovore:

Pitanje: Molim vas, recite mi kojim se imenom vi nazivate? Koja ste denominacija?

Odgovor: Mi smo strogo ne-sektaši, i zbog toga ne priznajemo nikakav sektaški naziv, vjerujući sa Pavlom (pročitaj 1. Korinćanima 3:1-4) da kada su neki govorili ja sam Pavlov, i ja sam Apolonov, ili ja sam Baptista, ili ja sam Metodista, itd., to je dokaz tjelesnosti, i stoga u suprotnosti sa Duhom Krista. Da li su Pavle ili Apolon umrli za nas? Ako je tako, nazovimo se njihovima. Jesmo li se krstili u Metodističkoj, Prezbiterijanskoj, Baptističkoj ili drugim denominacijskim crkvama? Ako je tako, mi smo njihovi članovi, i trebali bi sukladno tome biti poznati po tim imenima. Ali ako smo kršteni u jedno tijelo ili crkvu od koje je Isus jedna i jedina Glava, tada smo posebno članovi njegovog tijela i jedino bi prikladno ime bilo njegovo; Duhovno nazvana “Kristova Crkva,“ “Kršćani,“ “Crkva prvorođenaca,“ i slična opća imena.

Opet bi naglasili kako je naš samo Biblijski temelj kršćanskog jedinstva; Mi nemamo vjeroispovijed (ogradu) koja bi nas povezivala, ili nas držala izvan našeg društva. Biblija je naš jedini standard, a njena učenja su naš jedini kredo te prepoznavanje progresivnog karaktera otkrivanja Biblijskih istina. Mi smo spremni i pripravni dodati ili modificirati naš kredo (vjeru – vjerovanje) dok dobivamo povećanje svjetla iz našeg Standarda. Mi smo u zajedništvu sa svim kršćanima u kojima možemo prepoznati Duh Kristov, a naročito s onima koji prepoznaju Bibliju kao jedini standard. Mi, prema tome, ne zahtijevamo da bi svi vidjeli stvari kao i mi kako bi se mogli zvati kršćanima; shvaćajući kako je rast u milosti i spoznaji postupan proces. Niti vidimo razloga da će itko osim Sionskog stražara vidjeti „oči u oči“ (Izaija 52:8) dok ne stigne savršeno, kada će „prestati ono što je djelomično.“ (1.Kor.13:10) Ako bi se svi kršćani prema tome oslobodili propisanih kreda i istraživali Riječ Božju bez denominacijskih pristranosti, tada bi rezultat bio istina i spoznaja, i stvarno kršćansko zajedništvo i jedinstvo. Duh od Glave bi prožimao nesputane članove tijela, te bi nestalo sektaškog ponosa.“

Kad se nedugo nakon ovakvog gledišta počelo pojavljivati pitanje koje je uključivalo prijedlog o formiranju jedne “organizacije“ da bi se efektivnije ostvarilo propovijedanje dobre vijesti, Stražarska kula od ožujka 1883, prezentirala je svoj stav kroz pitanje i odgovor:

Pitanje: Ne bi li jedna iskrena, agresivna organizacija, izgrađena na Biblijskom tekstu, bila najbolje sredstvo za širenje i objavu istinske Dobre Vijesti? Mi moramo imati zajedništvo i naklonost. Jedinstvo je snaga. Nisu li vojnici oni koji pobijeđuju u bitkama, ali disciplinirani i čvrsti odredi.

Odgovor: Vjerujemo da bi vidljiva organizacija, i prihvaćanje nekog određenog imena, vodilo do porasta naših brojki i činilo nas uglednijima u očima svijeta. Tjelesan čovjek može vidjeti da vidljivo organizirano tijelo, sa određenom svrhom, je stvar sa više ili manje moći; iz tog razloga, oni cijene razne organizacije, iz kojih smo mi izašli, u poslušnosti Gospodarevom pozivu. Ali tjelesni čovjek ne može razumjeti kako grupa ljudi, bez organizacije koju mogu vidjeti, može išta ostvariti. Dok gledaju na nas oni nas smatraju nekolicinom raštrkanih vojnika – „čudnim ljudima“ – sa čudnim idejama i nadama, ali ne dostojne posebne pažnje.

Ali, premda je prirodnom čovjeku nemoguće vidjeti našu organizaciju, zato što ne može razumjeti stvari Duha Božjeg, mi vjerujemo da vi možete vidjeti kako je Crkva djelotvorno organizirana, i u najboljem mogućem stanju. (Vidi plan naše organizacije, kako je izneseno u izdanju od listopada, pod naslovom „Ekklesia.“) Apostol Pavao potiče sve na jedinstvo vjere i svrhe. (Filip. 3:15,16) Svi koji su vođeni istim Duhom mogu, i hoće, doći do spoznaje iste istine. Pod našim Kapetanom, svi istinski posvećeni, iako neki osobno odvojeni, blisko su ujedinjeni Kristovim Duhom, u vjeri, nadi i ljubavi; i u slijeđenju Gospodareve naredbe, kreću se u zbijenim redovima kako bi ostvarili njegove naume. Međutim, imajte u mislima da, Bog ne ovisi o brojevima (Vidi Sucima 7, kao primjer).

Prepoznajući ovu organizaciju, koja je od Duha, i ne želeći sa asimilirati sa svjetovnima, koji to ne mogu vidjeti ili razumjeti, mi smo sasvim spremni podnijeti prijekor od čudnih ljudi. Mi uvijek odbijamo da nas se naziva bilo kojim drugim imenom osim onog naše Glave – Kršćani – konstantno tvrdeći kako ne može biti podjela među onima koji su stalno vođeni njegovim Duhom i primjerom koji je poznat iz kroz njegovu Riječ.“

Ovo gledište, kako je poželjna snažna vidljiva organizacija, bilo je ilustrirano kao produkt tjelesnog razmišljanja, tipičnog za ‘tjelesnog čovjeka’, koji traži brojčani rast, koji se divi moći koju može ostvariti vidljiva organizacija sa svojim prepoznatljivim nazivom. Jedina organizacija kojoj su Istraživači Biblije pripadali, bila je duhovna, “nevidljiva svijetu.“ Umjesto organizacijskog jedinstva, proglašeni cilj bilo je jedinstvo duha. Oni su ohrabrivali ljude da se oslobode od denominacijskih religija sa vidljivim organizacijskim obilježjima.

Unatoč ovim gledištima Istraživaća Biblije, nama se danas kroz publikaciju Watctowera pokušava dokazati kako su oni nastojali objaviti svijetu da su jedina Božja vidljiva organizacija. Upravo suprotno, oni nisu željeli biti vidljiva organizacija kako bi se čuvali od bilo kakvog saveza sa sektaškim organizacijama nazovi-kršćanstva, kao i od političkih organizacija ovoga svijeta, a kamo li da su išli za tim da budu jedini koji bi bili prihvatljivi u Božjim očima. Uopće nisu željeli razvijati samodopadan institucionalni stav. U tom pogledu, ta je mala kršćanska skupština u izdanju svog časopisa Stražarska kula od veljače 1884. napisala:

“Novi čitatelji u svim dijelovima zemlje stalno ispituju: Kojim se imenima nazivate? Jeste li 'Primitivni Baptisti'? Jeste li 'Misionarski Baptisti'? Jeste li 'Univerzalisti'? Jeste li 'Adventisti'? Jeste li 'Primitivni Metodisti'? itd., itd. Mi smo nekoliko puta pokušali učiniti jasnim naš stav, i sada nastojimo u nekoliko riječi učiniti isto.

Mi ne pripadamo niti jednoj zemaljskoj organizaciji; stoga, ako želite nabrojati cijelu listu sekti, mi bi odgovorili, Ne, za svaku i za sve. Mi slijedimo samo tu nebesku organizaciju – 'čija su imena zapisana na nebesima.' (Heb. 12:23; Luka 10:20) Svi danas živući sveci, ili oni koji su živjeli tijekom ovog doba, pripadali su našoj crkvenoj organizaciji: takvi su svi jedna Crkva i nema druge poznate Gospodinu. Stoga bilo koja zemaljska organizacija koja se, u najmanju ruku, miješa sa ovom unijom svetaca je suprotna učenjima Biblije te se suproti Gospodnjoj volji – 'da oni mogu biti jedno.' (Ivan 17:11)“

Kad su ovdje rekli da, “ne pripadaju niti jednoj zemaljskoj organizaciji,“ onda je iz konteksta vidljivo da nisu pripadali čak ni onoj koju bi oni sami postavili. Oni su jasno naučavali kako bi postavljanje takve organizacije od njih samih, sa svojom autoritativnom strukturom i sa svojim prepoznatljivim nazivom, bilo stvaranje samo još jednog sektaškog sistema. Jedina organizacija kojoj su oni pripadali bila je “nebeska organizacija“. To je gledište sadržavao ove točke:

“Kojim se imenom ovu Crkvu može nazivati? Naš je odgovor, imenom njenog osnivača i ustanovitelju – Kristu. Stoga je ona “Kristova Crkva“ ili „Crkva Božja“ jer ju je Bog osnovao na Stijeni Kristu Isusu; ili “Kršćani,“ kao što su bili poznati u počecima. (Djela 11:26; 26:28 i 1. Pet. 4:16) Ali zato što Pavao i ostali učenici nisu bili sljedbenici Kalvinovih učenja, prema tome nisu nazvani Kalvinistima; zato što nisu bili sljedbenici Luterovih učenja i primjera, prema tome nisu bili nazvani Luteranima; ali zato što su slijedili jedan primjer i samo Kristova učenja, stoga su to rado potvrdili kada su bili nazvani „Kršćanima.“

Što vi mislite, da mi ne zauzimamo jedini temelj za jedinstvo? Ili pretpostavljate kada bi sve od ljudi načinjene vjeroispovijedi i forme i molitvenici i liturgije, i imena bili ostavljena po strani, ili da su se svi Kršćani sastajali u Kristovo ime, te u iskrenoj jednostavnosti istraživali njegove riječi pod vodstvom Božjeg Duha, a objašnjenja dobavljali iz Apostolskih zapisa, bi li ubrzo u Crkvi bilo ozbiljnih razlika čak i u mišljenjima?

Dakle, kojim god bi nas imenima ljudi mogli nazivati, to nama nije važno; mi ne priznajemo niti jedno drugo ime osim “jedinog imena pod nebom dana ljudima“ – Isus Krist. Mi sebe nazivamo jednostavno Kršćani i mi ne podižemo ograde kako bi odvojili od sebe bilo koga tko vjeruje u temeljni kamen naše građevine koju spominje Pavao: Da je Krist umro za naše grijehe u skladu sa Pismima“; a za one kojima to nije dovoljno jasno nemaju prava na ime Kršćanin.“

Ovo jasno pokazuje kako Russell i njegovi suradnici tada nisu prezentirali gledište isključivosti, kao da bi smatrali sebe jedinim kršćanima. Oni su odbacili usko gledište koje bi negiralo kršćanstvo drugih religioznih osoba zato što nisu unutar neke organizacijske vjeroispovjedne “ograde.“ Bilo koga, tko je vjerovao u temeljnu istinu “da je Krist umro za naše grijehe u skladu sa Pismima“, oni su smatrali da se može nazivati “Kršćanin“. Izražavali su otvorenost prema drugima, jer su rekli:

“Mi smo u zajedništvu sa svim Kršćanima u kojima možemo prepoznati Kristov Duh, a posebno sa onima koji prepoznaju Bibliju kao jedini standard. Mi, prema tome, ne zahtijevamo da bi svi vidjeli stvari kao i mi kako bi se mogli zvati kršćanima; shvaćajući kako je rast u milosti i spoznaji postupan proces.“ (Stražarska kula, travanj 1882)

Stav isključivosti nije kršćanski stav. On se razvio tek sa formiranjem kršćanske institucije u 4.stoljeću koja je nepovredivost svog autoriteta zasnivala na uniformiranom doktrinarnom jedinstvu, tako da je svako drugačije gledište smatrano kažnjivim. Od tada su protesti i raskoli bili česta pojava. Svaka nova grupa kršćana koja bi se pojavila zbog raskola, to je učinila zbog netolerancije matične zajednice. One bi zadržali isti pravac kršćanske vjere sa više ili manje dodirnih točaka sa tom i drugim kršćanskim grupama, ali niti jedna od njih nije imala pravo sebe proglasiti jedinom pravom kršćanskom zajednicom jer nijedna nije imala pravo Boga i Krista zatvoriti u svoje okvire bogoslužja. Svi su tvorili Božju kuću.

Imajući ispravan uvid u gledišta apostola iz prvog stoljeća, a također i uvid u kršćansku povijest do njegovih dana, Russell je odbacivao stav isključivosti i doktrinarnog jedinstva koji su kroz povijest prouzročili nepotrebne probleme i patnje mnogim pojedincima i grupama. Što se tiče jedinstva pod svaku cijenu, to može biti štetno po svakog pojedinca, a na kraju i po samu zajednicu. U jednom časopisu Watchtovera piše:

"Koncept religioznog jedinstva pod svaku cijenu opasan je. Religiozna revnost lako može prerasti u fanatizam. Ova se tragedija može izbjeći ako se vjerno drži biblijskih načela. Primjer kršćana iz prvog stoljeća dokazuje da je to tako. U vezi metoda koje su prvi kršćani koristili da bi održali doktrinalni sklad, ”The New Encyclopedia Britannica“ objašnjava: ”Tokom prva tri stoljeća kršćanstva, kazne za heretike bile su isključivo duhovne prirode, obično ekskomunikacija (isključivanje)“. To je bilo u skladu s biblijskim uputstvom: ”Čovjeka krivovjerca nakon prve i druge opomene izbjegavaj“ (Titu 3:10, Douay). (Probudite se, 8.1.1988. str 31 – Inkvizicija (vidi cijeli članak)

U ovom članku se najprije kaže da je koncept religioznog jedinstva pod svaku cijenu opasan, a zatim se kaže da su prvi kršćani održavali doktrinarni sklad isključivanjem iz zajednice. No prvi kršćani nisu bili fanatici. Izbjegavali su se družiti samo s lažnom braćom i krivovjercima koji su pokušavali nametnuti svoja lažna učenja o Kristu i koji su kršćane htjeli odvući od Krista i puta spasenja (Tit 3:9-11; 1.Ti 6:20). One koji su griješili protiv Božjeg moralnog zakona su javno obilježavali kao grešnike i izbjegavali se s njima blisko družiti, ali su činili sve da takve opominju kao braću. Nisu izbjegavali one koji su istraživali Pisma i pomagali da se znanje o Kristu umnoži. Njih nisu nazivali krivovjercima. Oni su ispitivali njihove nadahnute izraze i provjeravali kroz Bibliju da li su od Boga ili ne. Dozvoljavali su rasprave pa čak i različita razmišljanja u vezi nekih tema koje nisu bile jasno definirane, pazeći da ih to ne bi odvuklo u isprazne razgovore, bezumna ispitivanja, svađe i sukobe. Osuđivali su kriva učenja ali nisu uvodili dogmatska učenja koja su se morala prihvaćati po svaku cijenu. Stoga postoji razlika između biblijskog načela koje uvažava jedinstvo različitosti i načela Watchtowera koje ide u krajnost kako bi se pod svaku cijenu zadržalo religiozno jedinstvo, pa je brat Russell rekao:

"Mi nismo od onih koji isključuju kršćansku braću zbog nekih razlika u mišljenju; ali kada je riječ o onima koji idu do točke negiranja samih temelja kršćanstva moramo im se suprotstaviti u lice, jer oni postaju neprijatelji križa Kristova" (Stražarska kula, prosinac 1882. str.423).

Ovakav stav je bio prihvatljiv za tadašnje kršćane povezane s bratom Russellom. Slobodno su  izražavali svoja drugačija gledišta, ali na način da se nisu upuštali u nepotrebne prepirke. Bili su tolerantni jedni prema drugima dok su zadržavali isti pravac vjere. Da li ih je Isus zbog toga mogao prihvatiti? Koliko znam, u svim novim izdanjima Watchtowera se njihov stav koristi kao razlog što je Isus upravo njih izabrao za svoju jedinu skupštinu, ali se nama nigdje ne prezentira ovaj njihov navedeni stav koji je bio protiv bilo kakve zemaljske organizacije sa autokratskim i hijerarhijskim obilježjima.

Kad je osnovao poduzeće Watch Tower Society, Russell nije ni slutio da će ono nakon njegove smrti biti upotrjebljeno u smislu formiranja centralizirane vjerske organizacije sa korporacijskim obilježjima i da će to dovesti do raskola među Istraživačima Biblije. Naime, on je bio predsjednik poduzeća, dok su njegova supruga i drugi dioničari bili članovi upravnog odbora. To poduzeće je funkcioniralo po principu svjetovnih institucija i korporacija. Imalo je svoju hijerarhiju: predsjednika, članove odbora, administraciju i druge suradnike. S druge strane skupštine su bile neovisne od tog poduzeća (Društva). Imale su drugačiji sistem upravljanja u kojoj nije bila zastupljena hijerarhija niti bilo koji čovjek kao predsjednik (prvi čovjek).

Činjenica je da je Društvom najprije upravljao njegov osnivač C.T. Russell. On je svoje bogatstvo iskoristio u osnivanje poduzeća za štampanje i distribuciju biblijske literature i bio je većinski vlasnik, dok su drugi ulagali svoj novac kao dioničari s kojim su stjecali prava u odlučivanju. Kao predsjednik Russell je imao potpunu kontrolu nad korporacijom Društva, ali skupštine s kojima je bio povezan nisu imale centralizirani autoritet. Bile su autonomne. On je nastojao služiti kao njihov nadglednik kao što je Jakov, Isusov brat bio nadglednik Jeruzalemskih skupština, a apostol Ivan nadglednik Azijskih skupština. 

Drugi predsjednik Društva, Rutherford, je korporacijski sistem uprave nad poduzećem, u kojem postoji prvi čovjek i njegovi najbliži asistenti kao suradnici ubrzo preslikao na skupštine, tako da je svaka skupština, po principu funkcioniranja upravnog odbora Društva, morala izabrati slugu grupe kao prvog starješinu, dok su drugi starješine bili njegovi asistenti ili suradnici. To je bila kopija upravljanja samog Društva.

Kao što sam naglasio, prva kršćanska skupština nije dotadašnji svjetovni sistem upravljanja preslikala na svoju skupštinu, no ovdje je to učinjeno tako da je s vremenom Društvo Watchtower sa upravnim tijelom, kao svjetovnim sistemom upravljanja, preuzelo upravu nad skupštinama Istraživača Biblije. Sluge ili nadglednici svake skupštine zajedno sa svojim ‘vjernicima’ su od tada asimilirani u to korporacijsko Društvo te su direktno odgovarali Društvu, a time i predsjedniku. Rutherford je tim činom ukinuo autonomiju skupština koje su u njegovo vrijeme potpale pod centralnu upravu Društva Watchtower u kojoj je glavnu i zadnju riječ imao on kao predsjednik, a ne upravno tijelo.

U toj simbiozi ili stapanju korporacijskog Društva s jedne strane i skupština s druge strane, Rutherford je stao na čelo Istraživača Biblije, dok su članovi skupštine postali sastavni dio Društva koje se poistovjetilo sa Kristovim tijelom. Zbog ovoga se povijest opet ponovila na ovoj Zajednici. Dvije odvojene uprave, religiozna i svjetovna su postale jedno tako da je i ova kršćanska Zajednica asimilacijom dobila obilježja centralizirane organizacije prije vremena Kristovog dolaska i prije postavljanja Gospodinovog roba nad svom Kristovom imovinom. Tako je za vrijeme predsjednika J.F. Rutherforda, došlo do centralizacije autoriteta čime je još jedna grupa kršćana potpala pod instituciju čovjeka kao posrednika između Boga i ljudi. Istraživači Biblije su druge pozivali da izađu iz sustava organizirane religije, a tada su i sami potpali pod njenu upravu.

No, da li bilo tko može reći da su samo Istraživači Biblije pod vodstvom brata Russella i Rutheforda imali iskrene namjere u vraćanju prema izvornom kršćanstvu, dok su ostali osnivači svojih zajednica imali krive namjere i krive poticaje? Takvo gledište ne može biti na mjestu tako da svaka zajednica koja danas postoji može sebe smatrati kršćanskom jer prihvaćaju i vjeruju u Krista. S druge strane, niti jedna se kršćanska zajednica ne može izdvojiti kao jedina prava bez obzira na isticanje mnogih činjenica kojima bi to opravdali. Među nekim pokazateljima koje ističu Jehovini svjedoci kako bi sebe izdvojili, ima i onih činjenica koji se ne mogu računati kao biblijski argument za pravu kršćansku zajednicu. Naprotiv, neki argumenti padaju u vodu kad ih se stavi u Biblijski kontekst, tako da ti argumenti ne idu njima u prilog jer su proizašli iz subjektivnih gledišta.


Koja je zajednica kršćana prava

Zajednica Jehovinih svjedoka iz nekih razloga smatra da je ona jedina prava kršćanska skupština. Tvrde da je to tako odredio sam Isus kad je došao 1918. godine u svoju ‘kuću’ iz koje je izbacio sve ostale kršćanske zajednice, a samo njoj dozvolio da ga predstavlja pred svijetom. No, što ako Biblija ipak tvrdi da Isus tada nije ‘došao’ da sudi Božjoj kući?

Ako se to može ustvrditi, a očito može, onda nitko od nas nema pravo prije vremena govoriti da na zemlji postoji samo jedna i jedina prava kršćanska skupština. Kad je Isus prvi put poslan među Božji narod, koja je grupa Židova u to vrijeme mogla reći za sebe da su pravi Židovi? U to je vrijeme u judaizmu postojalo više vjerskih skupina koje su zastupale Boga i njegovu Riječ. Među njima je bila i jedna skupina Židova koja se odvojila od svih ostalih. Naime, jedan svećenik iz Sadokove linije, za kojeg se smatra da je u kumranskim spisima nazvan ‘Učiteljem pravednosti’, napustio je Jeruzalem i odveo svoje pristaše u Judejsku pustinju pored Mrtvog mora. Zvali su se eseni. Eseni su bili mistici koji su izgleda živjeli u nekoliko izoliranih zajednica. Sebe su smatrali izabranim malim ostatkom Izraela, iščekujući da dođe obećani Mesija. No, to ih vlastito subjektivno gledište nije činilo ništa posebnim. Prema Isusovom gledištu oni su samo pripadali Božjoj kući i narodu kojem je došao Isus da im objavi Božju riječ i sakupi ih oko sebe. Iako su se posvetili čistoći u moralnom i duhovnom pogledu, Isus ih zbog toga nije isticao kao jedine prave Židove, niti kao jedinu pravu zajednicu Židova.

Koliko god se zajednica Jehovinih svjedoka pokušava odvojiti od ostalih kršćanskih zajednica, strogo se držeći moralnih mjerila Biblije, njeni je članovi ne bi trebali, radi vlastitog uzvisivanja i samodopadnosti, smatrati jedinom pravom kršćanskom zajednicom. Watchtower često citira neke Kristove riječi kako bi u njima našao razloge za tvrdnju da će prije konačne žetve postojati samo jedna prava zajednica kršćana. Npr. jednom je Isus govorio prepoznavanju lažnih proroka kad je rekao:

"Čuvajte se lažnih proroka koji dolaze k vama u ovčjem runu, a iznutra su grabežljivi vukovi. Prepoznat ćete ih po plodovima njihovim. Zar se grožđe bere s trnja ili smokve s čička? Tako svako dobro drvo donosi dobar plod, a svako nevaljalo drvo donosi bezvrijedan plod. Dobro drvo ne može donijeti bezvrijedan plod, niti nevaljalo drvo može donijeti dobar plod. Svako drvo koje ne donosi dobar plod siječe se i baca u vatru. Dakle, prepoznat ćete ih po plodovima njihovim“ (Matej 7:15-20).

Watchtower ove riječi koristi kako bi se tvrdilo da će Isus svaku kršćansku zajednicu osim jedne smatrali krivom religijom. Međutim, Isus ovdje ne govori o pravoj i krivoj religiji. Čak ako bi njegove izraze: ‘svako dobro drvo’ i ‘svako nevaljalo drvo’, upotrebljavali, ne za pojedine lažne proroke, nego za sve kršćanske zajednice koje donose dobar ili loš plod, onda se opet ne mogu ove Isusove riječi koristiti kako bi se tvrdilo da može postojati samo jedno pravo stablo ili jedna prava kršćanska zajednica. Upravo suprotno. Isus nije rekao ‘jedno dobro drvo’ nego ‘svako dobro drvo’, tako da se onda može slobodno govoriti o više dobrih zajednica, a ne samo jednoj.

Međutim, kad te izraze u svom izvornom kontekstu upotrebljavamo na ljude u ulozi ‘proroka’, onda takvih pravih i krivih proroka može biti u svakoj kršćanskoj zajednici, kao što ih je bilo i u drevnoj Izraelskoj zajednici, tako da Isus ovdje svoje učenike upozorava na ‘lažne proroke’ iz njihovih redova “koji dolaze k njima“ da im govore u Božje ime. Njih trebaju prepoznati po njihovim plodovima. Ukoliko se takvi pojave u kršćanskoj skupštini onda bi ta skupština trebala djelovati protiv njih i ne dozvoliti da oni uvedu svoja viđenja i učenja (vidi Ot 2:2). Prema tome, ovaj ‘lažni prorok’ može preuzeti duhovno vodstvo neke kršćanske zajednice i podrediti je volji čovjeka, dok se druge skupštine mogu tome suprotstaviti, ali to opet ne znači da će se samo jedna zajednica uspješno boriti protiv njih. Isus ovdje očito govori o pojedincima koji mogu ‘doći’ u skupštinu i djelovati iznutra. Zato je apostol Pavle rekao:

"Ja znam da će nakon mog odlaska među vas ući okrutni vukovi koji neće imati obzira prema stadu. I između vas samih dići će se ljudi koji će iznositi iskrivljena učenja da bi odvukli učenike za sobom.“ (Dj 20:29,30)

Ovdje je jasno da će okrutni vukovi djelovat unutar, a ne izvan kršćanske skupštine. Takvi su s vremenom iznosili kriva učenja kojima su se priklonili mnogi vjernici čime su bili odvučeni od istine. U tome su uspijevali bez da su izlazili iz okvira kršćanske skupštine zbog čega su nastale podjele, najprije na lokalnoj, a kasnije i na globalnoj razini. Danas su te podjele više nego očite iako ih se pokušava ublažiti kroz među-kršćanski dijalog i ekumenizam. No ‘plodovi’ takvih lažnih učitelja i proroka su kroz povijest postali očiti mnogima. Iskreni kršćani ih nisu zbog toga htjeli slijediti. Slušali su Božju Riječ poput vjernih Židova, a nisu radili ono što oni rade (Mt 23:3). Radije su se odvajali i osnivali svoje manje grupe koje su se često pod progonstvima i podjelama u vlastitim redovima raspadale i nestajale.

Neke kršćanske zajednice su ostale do današnjih dana među kojima su Istraživači Biblije i Jehovini svjedoci. Iako se zajednica Svjedoka, u svojim postavljenim okvirima trudi da pronađe neki klas pšenice među kukoljem i da ga svrsta među već prisutne svoje članove koje smatra pravim kršćanima, ona u svojim redovima ima i kukolja. S druge strane propovjednici nekih drugih kršćanskih zajednica također obraćaju ljude Kristu. No ima i onih koji od obraćenika stvaraju lažne kršćane koji ne zaslužuju vječni život (Mt 23:15). Iz tog ugla se može promatrati vizija o ‘sedam skupština’ koje su se međusobno razlikovale u načinu svog promicanja kršćanske ljubavi, vjere, nade i revnosti.

Isus je očito znao kako će izgledati svijet kršćanstva nakon dužeg vremenskog razdoblja. Ako je za sebe mogao reći da je on Gospodar i ‘zlog roba’, onda je vjerojatno mogao znati da će i cijele skupštine na lokalnoj i globalnoj razini biti predvođeni takvim ‘zlim robovima’ kao što je bio slučaj s nekim Azijskim skupštinama i njihovim ‘robovima’ koji su trebali pokajanje. Ako je On ‘njihov Gospodar’ onda je Gospodar i svih tih kršćanskih zajednica koje djeluju unutar svojih postavljenih pravila obožavanja koja su nastala pod utjecajem dobrih i zlih robova. Plodovi neke zajednice mogu jedno vrijeme biti loši, a kasnije dobri i obrnuto. Čak su i u Katoličkoj crkvi nastale neke pozitivne promjene koje su vjernici s oduševljenjem prihvatili kako bi svoju duhovnost izgrađivali izvan postavljenih okvira. Vjerojatno Isus vidi da su neke kršćanske zajednice na globalnoj razini nedostojne i ‘mlake’ pa će ih s razlogom odbaciti, ali zato može prihvatiti one lokalne crkve, grupe  i pojedince koje donose dobar plod (Ot  3:15,16). On sudi lokalnim zajednicama i pojedincima, ali ih nikako ne može prihvatiti ili odbaciti ovisno o tome da li pripadaju ili ne pripadaju nekoj vjerskoj instituciji.

Istraživači Biblije a kasnije i Jehovin svjedoci su u velikoj mjeri nastojali uvažiti Kristova upozorenja koja je dao skupštinama u prvom stoljeću. No, u svojoj revnosti su čak izašli iz nekih okvira koje je Isus postavio. Druge kršćanske zajednice su također imali priliku i mogućnosti da obrate pažnju tim istim upozorenjima i da pravovremeno reagiraju. Tako je bilo i sa Izraelskom zajednicom koju je Bog često sudio, ne samo na globalnoj razini nego po plemenima i obiteljima. Ponekad je bilo potrebno izvršiti ‘ukor’ cijele zajednice iako se u njoj nalazilo i ono malo dobrih pojedinaca. Zato će sud od ‘kuće Božje’ na sličan način biti usmjeren prema cijelom kršćanstvu koje je podijeljeno na simbolična plemena i gradove (manje kršćanske zajednice) i kraljevstva (veće kršćanske zajednice). U tom sudu će Isus, kao što je obećao, mnoge dostojne pojedince, a i mnoge dostojne skupštine ‘sačuvati od časa kušnje koji će doći na sav svijet’ (Ot 3:10).

Dok god istaknuti muževi zastupaju Krista u svojim kršćanskim zajednicama, oni predstavljaju zvijezde na nebu. Među njima su i one zvijezde koje je Sotona odvukao za sobom, a koje predstavljaju zle robove. Tamo gdje zli robovi na lokalnoj ili globalnoj razini onemoguće da sveti duh djeluje na vjernike, će doživjeti da Isus ukloni njihov ‘svijećnjak’ time što će ukloniti svoj duh od svake pojedine skupštine koja ne slijedi Krista. To će značiti da će do Isusovog dolaska biti prepušteni sami sebi kao nevjerni Izrael (Mt 23:13,15,38; Ot 1:20; 2:5). Na sličan je način drevni Izrael doživio Božji sud. Izrael je prije toga bio upozoren da se među njima mogu pojaviti lažni proroci. Iako su kao zajednica zakazali u pravom obožavanju, oni su se i dalje nosili Božje ime. U vrijeme proroka Jeremije Jehova je rekao:

"Jer evo na grad koji nosi ime moje počinjem puštati nevolju, a zar će te vi (drugi narodi) ostati nekažnjeni." (Jr 25:29)

Iako su Izraelce jedno vrijeme vodili korumpirani suci, nepravedni kraljevi i nevjerni svećenici, zbog kojih su doživjeli pad morala na svakoj razini, raskol, međusobno neprijateljstvo i ratove, Jehova ih nije automatski odbacio nego im je dovodio proroke i tako preko tisuću i petsto godina sve dok između njih na kraju nije izdvojio ‘mali ostatak’ koji je povjerovao u Isusa Krista – najvećeg proroka. Od tog malog ostatka je sebi ponovno sačinio ‘narod za svoje ime’. Tom narodu su se mogli pridružiti ljudi iz svih ostalih naroda koji su prihvatili Krista.

Svijet kršćanstva koji ‘nosi Isusovo ime’ već postoji nešto manje od dvije tisuće godina. Zbog sličnog jadnog duhovnog stanja ono je doživjelo raskol i podjele te međusobna neprijateljstva i ratove - kako tjelesne tako i verbalne. U vrijeme kad se kršćanstvo počelo kvariti, Isus, poput svog Oca, nije odmah došao da bi ih odbacio. On je samo svoj sveti duh uskraćivao onima koji ga nisu iskrena srca slijedili. Znao je da će njegovi učenici biti meta ‘lažnih proroka’. On stoga nije govorio o tome kako će se razvijati kršćanstvo i kroz koje će faze sve proći. No kad je spomenuo ‘lažne proroke’ i ‘zle robove’, onda je vjerojatno svojim apostolima i ostalim učenicima skrenuo pažnju na mogući sličan scenarij kojeg je Božji narod Izrael prošao kroz svoju povijest. O kakvom je scenariju riječ?

Isus je prije svoje smrti prorekao sud nad Jeruzalemom, a nakon uništenja tog nevjernog Jeruzalema je prorekao da će na sličan način ‘neznabošci gaziti sveti grad četrdeset i dva mjeseca’ (Ot 11:2). Taj sveti grad će prvi doživjeti nevolju. Kao što su proroci često prorokovali u kostrijeti zbog žalosnog stanja svog naroda, tako je i Isus svoju žalost iskazivao nad Jeruzalemom. Isus će na kraju svojim duhom kroz vidljivo očitovanje svoje sile podići ‘dva proroka’ da ‘prorokuju u kostrijeti’ protiv svijeta kršćanstva i protiv Izraela (Iz 20:2; Jr 6:26; Ot 11:3-6). U to će vrijeme Izrael i svijet kršćanstva biti suđen na jedan poseban način. Kao što je Isus bio unaprijed najavljeni prorok koji je bio najveći od svih proroka prije njega, a koji je došao da prorokuje unutar Božje kuće, tako je Isus unaprijed najavio da će on poslati ispred sebe ‘dvojicu proroka’ (pomazanika) koji će ga zastupati na kraju vremena, a koji će biti poslani da prorokuju unutar sadašnje Božje kuće. Stoga, svi proroci koji su se pojavljivali unutar kršćanstva ne pripadaju toj dvojici velikih proroka koji bi trebali doći u Isusovo ime prije samog kraja.

Jehovini svjedoci tvrde da je Isus morao od svih zajednica izabrati jednu malu grupu ali nema nigdje dokaza da je to učinjeno 1919. godine niti je itko među njima tada bio toga svjestan. Suprotno tome, kad je Jehova posvetio svoj narod Izrael, onda je to učinjeno na Sinaju i to na upečatljiv način koji je svima bio očit, kroz nadnaravno očitovanje Božje sile. Slično je bilo i prilikom posvećenja kršćanske skupštine 33. g. kada su mnogi progovorili stranim jezicima. Niti jedna kršćanska zajednica pa ni tadašnji Istraživači Biblije nikad nisu doživjeli ono što su doživjeli ti malobrojni Židovi na koje se 33. godine na jedan vidljiv i specifičan način spustio sveti duh kako bi ih Bog pomazao i odvojio od ostalih Židova i time priznao kao svoje izabrano "malo stado“ koje je uveo u Novi savez. Međutim, taj događaj je još uvijek jedinstven za kršćansku skupštinu i kao takav još uvijek ima značaj za sve koji se smatraju da pripadaju toj prvobitnoj duhovnoj Skupštini. Stoga nitko nema pravo kategorički tvrditi da je Bog po nekoj kronološkoj računici nevidljivo i neprimjetno ponovio taj događaj kako bi odvojio kršćane jedne od drugih, kao što je to učinio kod Židova u 1.stoljeću. Budući da za to nema nikakvih dokaza niti svjedoka, onda se pokušava stvoriti dojam da se to može samo razabrati očima vjere, pa Watchtower nama prezentira da se to desilo 1919. godine kada je Jehova spustio svoj duh na malu grupu Istraživača Biblije. Tako u Stražarskoj kuli od 1.5.1998. na str.14. stoji:

Jehova je od 1919. na svoj narod počeo izlijevati svoj duh, i to na način koji nas podsjeća na Pentekost 33. n. e. Razumljivo je da 1919. nije bilo govorenja jezicima niti puhanja silnog vjetra. Iz Pavlovih riječi zapisanih u 1. Korinćanima 13:8 možemo vidjeti da je dotada vrijeme čuda već davno prošlo. No djelovanje Božjeg duha bilo je jasno vidljivo 1919. kad su na kongresu u Cedar Pointu (Ohio, SAD) vjerni kršćani bili iznova okrijepljeni te su ponovno započeli s djelom propovijedanja dobre vijesti o Kraljevstvu.“

Ja sam tražio biblijske dokaze za takve tvrdnje, ali ih nisam našao, osim što se tražilo od svih nas da u to moramo (slijepo) vjerovati. Čak ni brat Rutherford nije izašao pred braću u centrali i rekao: “Danas je Bog spustio svoj sveti duh i posvetio nas kao jedinu svoju pravu skupštinu.“ Naime, ako je djelovanje Božjeg duha bilo jasno vidljivo kroz propovjedničku kampanju, onda je i sama objava tih kršćana trebala biti u skladu sa onim što je J.F. Rutherford vidio i preko njih objavio cijelom svijetu. No, ta objava na tom kongresu u Cider Pointu 1919. je uključivala lažna viđenja jer je on u svom govoru tražio od svojih slušalaca da javno izjave da vjeruju u “nespornu činjenicu da je Isus 1874. godine postao kralj“ i da je od te godine nevidljivo prisutan u svojoj kraljevskoj slavi. Ta objava je uključivala i očekivanje da će 1925. doći kraj. U skladu s tim, čak piše u novijim izdanjima da su “od 1918. do 1925. Jehovini sluge diljem svijeta na preko 30 jezika iznosili govor “Milijuni koji sada žive neće nikada umrijeti“ (Stražarska kula, 15.8.2009. str.16). Kakvo je to bilo izlijevanje svetog duha kada je sve njih naveo na krivo shvaćanje, krivo prihvaćanje i krivo očekivanje? Čak i neke druge kršćanske zajednice, kao adventistička, na sličan način tvrde da su točno određene godine opunomoćene od Krista da objavljuju njegove osude koje su unaprijed najavljene u knjizi Otkrivenje. I oni to revno objavljuju pripisujući to djelovanju svetog duha.

Uvidio sam da postoje dovoljno dokaza i činjenica koji govore da se 1919. godine nije ništa posebno desilo, a kamo li da postoje dokazi da nas način izlijevanja svetog duha podsjeća na Pentakost 33. godine. Sličan način je možda u revnosti kojom su Istraživači Biblije pod vodstvom brata Rutherforda krenuli u širenje jedne objave, ali je razlika u tome što je objava prvih kršćana bila istinita, dok je ova objava sadržavala pogrešna ljudska viđenja i dogmatične izjave. Revnost sama po sebi ne može biti dokaz za izlijevanje svetog duha, a kamo li za ponovno formiranje Kristove skupštine. Prema tome, ono što je bilo jasno vidljivo na kongresu 1919. godine je samo želja da Istraživači Biblije započnu sa svojim revnim objavljivanjem dobre vijesti koja je također u sebi sadržavala i neka kriva očekivanja i kriva tumačenja. Takva revnost je kasnije dovela i do jedne nove vrste svjetovnog centralističkog upravljanja nad onim kršćanima koji su bili povezani s Društvom Watchtower.

Isus je taj koji će u svakoj od kršćanskih zajednica moći pronaći i razdvojiti, ne samo prave i krive kršćane nego dobre i zle robove (pšenicu i kukolj, sinove kraljevstva i sinove zloga). To je učinio i kad je prvi put došao i kada je među tadašnjim rascjepkanim Židovima koji su obožavali Boga omogućio da se sakupljaju oko njega, čime je nastalo ‘malo stado’ tj. izabrani ostatak sinova kraljevstva nasuprot sinovima zloga koje je nazvao Đavolovom djecom (Lk 12:32; Iv 8:44 ; Ri 11:5 ; usporedi Ot 12:17).

Isus ima pravo nekoj kršćanskoj zajednici, koja se ne pokaje za svoja djela, ‘ukloniti njihov svijećnjak s mjesta njegova’ – tako da ih ne priznaje kao svoje sljedbenike. To znači da oni mogu i dalje djelovati kao zajednica ali izvan ‘mjesta’ duhovnog hrama (Ot 2:5). No čak i tada on kaže da će iz tih (odbačenih) skupština ‘priznati pred svojim Ocem’ i nagraditi one pojedince ‘koji pobjede’ tako što ‘neće izbrisati njihovo ime iz knjige života’ (Ot 3:5). Očito se pravi kršćani mogu nalaziti u svakoj zajednici, pa i onoj koja nema Isusovo priznanje. S obzirom da se kršćanstvo vremenom dijelilo na više različitih crkava (skupština) koje su preko svojih ‘upravitelja’ usmjeravale vjernike u svom pravcu, onda je sasvim razumljivo da među njima postoji jedna ili nekoliko njih koji imaju više dodirnih točaka sa pravim kršćanstvom od ostalih. No Isus je i kod drugih skupština prvog stoljeća, koje su odstupale od izvornog kršćanstva, nalazio nešto zbog čega ih je pohvalio i poticao na pokajanje i promjene. Bez obzira na manja ili veća odstupanja od kršćanskog duha svi kršćani su kao pojedinci pripadali Kristu i njegovoj duhovnoj skupštini, a ne toj skupštini koju su predvodili starješine.

Brat Russell je sve kršćane smatrao Božjim narodom u kojem postoje pravi i krivi kršćani i to je lako dokazati iz njegovih izjava. To gledište je i nakon njegove smrti bilo prisutno među Istraživačima Biblije. Zato je brat Rutheford, koji je predvodio malu grupu u to vrijeme održao govor i izdao brošuru koja je nosila naslov “Milijuni koji sada žive neće nikada umrijeti“.

Istraživača Biblije je tada bilo desetak tisuća, a do 1925. godine kada je on očekivao kraj su očito po njegovim riječima milijuni pravih vjernika bili u članstvu drugih zajednica. On tada nije tvrdio da su svi izvan njihove skupštine krivovjerci jer su neki u drugim zajednicama očito zadržavali isti pravac vjere. Smatrao ih je pravim kršćanima (pšenicom). Zajednica Jehovinih svjedoka je čak do 1955. godine prihvaćala vjernike drugih zajednica koji su u svojoj zajednici bili adekvatno kršteni podranjanjem pod vodu tako da takvi nisu bili ponovno kršteni, što znači da su već bili kršteni “u Gospodinu“. Oni za njih nisu bili nevjernici, nego vjernici kojima je bila potrebna duhovna pomoć i izgradnja u vjeri i istini. To je dokaz da se u ovoj Zajednici tada još nije isticao stav isključivosti kojom se sve izvan zajednice smatralo krivovjercima.

Jehovini svjedoci u kasnijem razdoblju su sve više uvodili članaka u svojim publikacijama kako bi dokazivali svoju isključivost kao jedine prave religije. Međutim, koliko god su to pokušavali, oni su se suočavali sa nekim biblijskim i drugim protuargumentima. Npr. Biblija jasno ističe kako se Bog obraća svom narodu:

“Iziđite iz nje, moj narode ...“ (Ot 18:4)

Taj poziv je još uvijek otvoren tako da se iz ove izjave može iščitati kako Biblija ne podržava stav isključivosti jedne zajednice prema kršćanima ostalih zajednica jer su svi oni članovi Božjeg naroda, od kojih je još uvijek mnogo onih koji su u zarobljeništvu Babilona Velikog. Biti zarobljenik ne znači da je takav izgubio status građanina svoje zemlje i svog (Božjeg) naroda. Mnogo njih se rodilo u zarobljeništvu. Da bi netko bio zarobljenik Babilona velikog, mora biti identificiran kao pripadnik Božjeg naroda jer Bog u svakome iskrenom vjerniku vidi ono što je dobro, pa makar to bilo i najmanje što je potrebno da bi ga On prihvatio. To gledište o jednoj i jedinoj pravoj religiji u kojoj se nalaze pravi kršćani se razvilo postepeno iako ga se teško moglo ugravirati u naš um jer i dalje postoje izjave koje su nas mogle usmjeriti prema drugačijem gledištu. U slijedećim tekstovima iz publikacija Watchtowera se može uočiti da se članovi Božjeg naroda ili Božje kuće (Kristove skupštine) ne nalaze samo u jednoj tj. ovoj zajednici, nego i u svim ostalima:

“… dok su se u stoljećima tijekom kojih je vladalo veliko otpadništvo svi koji su tvrdili da su kršćani nalazili u okrilju Babilona Velikog, svjetskog carstva krive religije, mora da je uvijek bilo pojedinaca (i grupa) koji su se trudili vršiti Jehovinu volju, iako to nije bilo nimalo lako. Oni su bili pravedni, nalik pšenici koju je skrivalo obilje sektaškog korova (Otkrivenje 17:3-6; Matej 13:24-29). Isus je obećao da će “u sve dane do svršetka ovoga poretka” biti uz te kršćane koji su poput pšenice. Isus zna o kojim se pojedincima radi i zna da su stekli dobro ime kod Boga“. (“Otkrivenje…“ str.57)

“Glas koji je Ivan čuo s neba pruža nam ključ za razumijevanje: ”Iziđite iz nje, narode moj, da se ne pomiješate u grijehe njezine, i da vam ne naude zla njezina“ (Otkrivenje 18:4). Očito da na ovom mjestu sam Bog govori svom narodu. (Probudite se, 1.11.1996. str.8)

“Kako sluge pravog Boga trebaju gledati na Babilon Veliki? Biblija sasvim jasno zapovijeda: ”Izađite iz nje, moj narode, ako ne želite sudjelovati s njom u njenim grijesima, i ako ne želite primiti dio njenih nevolja“ (Otkrivenje 18:4). Oni koji žele biti spašeni moraju napustiti krivu religiju dok još imaju vremena.“ (Stražarska kula, 15.3.2006. str.29)

Kao što je kroz cijelu povijest unutar Katoličke a i drugih kršćanskih zajednica bilo pojedinaca i grupa koji su stekli dobro ime kod Boga tako je moralo biti sve do danas. Da li je onda razumno zaključiti da je od 1919. godine svaki takav iskreni vjernik, izgubio status simbolične pšenice ili ovce samo zato što se tada nije našao u zajednici koju je predvodio brat Rutherford? Ako se pšenica ili ovce još uvijek nalaze među kukoljem ili jarcima, onda se može govoriti kako su neki članovi Božjeg naroda još uvijek zarobljenici Babilona velikog i Krist ih gleda kao dio svoje univerzalne Skupštine Božjeg naroda kojima se i dalje upućuje poziv da izađu iz zarobljeništva krivog obožavanja. Kad bi ljudi na nekom području gdje nema skupština Jehovinih svjedoka došli u dodir sa Biblijom i sami uvidjeli da obožavaju Boga na krivi način, onda se i oni mogu odazvati na taj poziv s neba tako što bespogovorno prihvate Isusa za svog vođu, a ne čovjeka ili vjersku instituciju. Čak se mogu povezati s nekom kršćanskom zajednicom ili grupom ljudi (kao nekad brat Russell) gdje mogu ojačati svoju vjeru u Boga i Bibliju.

Uzimajući u obzir sve ovo navedeno, lako je konstatirati da se takvi pojedinci i dalje nalaze u svim drugim kršćanskim zajednicama. Mnogi od njih su do danas umrli a da se nisu priključili Jehovinim svjedocima. Drugi će u tom statusu dočekati kraj kada će Isus odvojiti prave kršćane od krivih. Da bi Isus nekoga prihvatio, neće biti potrebno dokazivati članstvo u nekoj zajednici nego bezuvjetnu vjeru u Krista. Zar je moguće ukinuti Božje gledište po kojem on svoj narod vidi u svakom pojedincu koji pripada Kristu i njegovoj univerzalnoj Skupštini, a koji su slučajem okolnosti članovi raznih zajednica?

Svaki je vjernik imao slobodu slijediti Krista a ne čovjeka u nekoj zajednici. I Židovi su obožavali Boga bez da su bili obavezni podrediti se svojim vjerskim poglavarima i nekim njihovim učenjima koja su bila jedinstvena za svaku vjersku grupu. Kad je Ivan Krstitelj propovijedao o Božjem kraljevstvu, on je prije svega išao onima kojima je bilo potrebno pokajanje kako bi se vratili Bogu, a ne da bi ih usmjerio prema nekoj od tadašnjih vjerskih grupa. Isto je činio i Isus Krist. Svrha propovijedanja je prije svega usmjeriti ljude k Bogu i Isusu kroz dobru vijest ili ih pak vratiti sa krivog puta.

Kad je Isus rekao da “spasenje dolazi od Židovâ“, onda nije mislio na židovsku zajednicu i njeno teokratsko ustrojstvo, nego na savez po kojem su Židovi trebali poslužiti kao blagoslov svim narodima jer su oni bili posinjeni i preko njih je Bog podigao Krista za spasenje svim narodima (Iv 4:22; Ri 9:4). Ljude treba usmjeravati prema Kristu, a ne ih učiti kako svoje spasenje mogu zaslužiti samo kao članovi neke određene zajednice (skupštine). Ljudi sami biraju gdje će i u kojoj zajednici izgrađivati svoju vjeru u Boga i Krista. Ako u zajednici Jehovinih svjedoka mogu izgrađivati svoju vjeru i činiti dobra djela onda je to njihov vlastiti izbor. Isto tako, velika većina takvih vjernika se odlučuje prikloniti drugim zajednicama koje također kroz svoje metode propovijedanja imaju brojčani rast kao i Jehovini svjedoci.

Pavle je rekao da ja za njega najvažnije da se Krist propovijeda, pa makar to neki činili iz neiskrenih pobuda. “Neki propovijedaju Krista iz zavisti i suparništva, a drugi iz dobre volje“. Ovi prvi to čine “iz častoljublja, ne iz čistih pobuda“. On se pita: “I što time postižu?“ i kaže da to ne sprečava dobru vijest da dođe do iskrenih vjernika jer se i “na svaki način, bilo iz neiskrenih poticaja bilo iz iskrenih, Krist propovijeda“ (Fil 1:15-17). Takvi neiskreni propovjednici predvode neke kršćanske skupštine i zajednice ali pravi kršćani ipak mogu čuti glas svog Učitelja Isusa Krista i njemu se podrediti. Da li će Isus odbaciti takve samo zato što nisu izabrali biti u zajednici Jehovinih svjedoka, pogotovo ako u njima vidi da su nalik pšenici ili ovcama? Isus je rekao da će prilikom svog dolaska odvojiti “ljude jedne od drugih“ a ne da će odvojiti vjerske zajednice ili skupštine jedne od drugih (Mt 25:31-33). To znači da će se jedni i drugi nalaziti u svim zajednicama. Neke zajednice toleriraju grijeh svojih članova kao što su to tolerirale neke skupštine u Maloj Aziji, dok druge nastoje održavati svoju skupštinu čistom od grijeha. No, čak i tamo gdje većina vjernika odudara od kršćanskih vrijednosti, Krist vidi pojedince koji su sačuvali neokaljane svoje haljine prepoznavanja, kao što je to bilo u skupštini Sard (Ot 3:4).

Za sve prave kršćane je otvorena mogućnost da se vide u Kristovoj pravoj skupštini bez obzira kojoj zajednici pripadali. Kristova skupština je “kraljevstvo Isusa Krista“ i unatoč različitim gledištima ona nije podijeljena jer među njenim izabranim članovima vlada “jedinstvo duha“ koje nadilazi te razlike (Kol 1:13; 1.Ko 1:9-13; Ef 4:3). Ona se sastoji od svih pravih kršćana koji su Kristovi. Trebamo je promatrati Isusovim očima i sebe vidjeti u njenom sastavu kako bi nadilazili podjele koje je stvorio čovjek. Isus svoje prave sljedbenike ne priznaje niti odbacuje zbog pripadnosti nekoj kršćanskoj zajednici jer njegova Skupština nadilazi institucionalne granice. Zato je čak i vodeće tijelo bilo primorano napisati:

“Kroz stoljeća su ti [posvećeni], duhom rođeni kršćani bili sakupljani u jedinstvo s Kristom kao prava kršćanska skupština...“ (Stražarska kula, 1.1.1993. str.5,6).

Watchtower ovdje priznaje jednu jako važnu činjenicu, a to je da prava kršćanska skupština nije neka vjerska institucija nego jedinstvo s Kristom. Zato je Isus mogao reći:

“Gdje su dvojica ili trojica sakupljeni u moje ime, ondje sam i ja među njima“ (Mt 18:20).

Ovakvo okupljanje je zajedništvo koje pojedinci imaju među sobom u zajedništvu s Kristom. Kao takvo ono u prvom stoljeću nije imalo neka institucionalna obilježja. Svaka skupina se mogla neovisno od drugih organizirati po nekim pravilima kako bi se npr. mogli sastajati u točno određeni dan i sat i izvršili neki zadatak. Svaka skupština je mogla neovisno od bilo koje druge skupštine sama donositi važne odredbe i birati među sobom duhovno zrele muževe i postavljati ih u službu bez da su za to tražili odobrenje apostola (Dj 11:26; 13:1-3). Te nove skupštine su imale pomoć istaknutih nadglednika, sve dok se među njima ne bi našli duhovno sposobni muževi koji bi preuzeli nadgledničke službe.

Prava kršćanska Skupština je od 4. stoljeća postojala neovisno i paralelno sa institucionalonom Crkvom tako da se prave kršćane nije moglo promatrati kroz pripadnost toj vjerskoj instituciji. Svaka od kršćanskih zajednica (crkava) pokušava svoje postojanje i identitet povezati sa kršćanskom Skupštinom iz prvog stoljeća. Međutim, u prvom stoljeću su postojali različite vrste kršćana. Neki su čak govorili:

“Ja sam Pavlov”, “A ja Apolonov”, “A ja Kefin”, “A ja Kristov.” (1.Ko 1:12)

Apostoli i drugi evanđelizatori su do danas osnovali mnoge skupštine po svijetu, ali su očito neke od njih slijedile čak i samozvane apostole zbog kojih je dolazilo do podjela. Samo oni kršćani koji su govorili: “Ja sam Kristov“ su nadilazili te podjele kako bi sve kršćane gledali kao svoju braću u jedinstvo s Kristom. Zato, ako danas neka kršćanska zajednica tvrdi da svoje korijene vuče iz prvog stoljeća treba vidjeti da li možda slijedi upravo one kršćane koji su prije svega slijedile Kristove zastupnike i razvijale stav isključivosti. Tako danas imamo one koji govore: “Ja sam Katolik“, “Ja sam Jehovin svjedok“, “Ja sam Adventista“ itd. No iza tih imena raznih zajednica opet stoje ljudi koji su se nametnuli kao Kristovi zastupnici. Čak i kada govore: “Ja sam Kristov“ tj. “Ja sam kršćanin“, to nema svoju pravu vrijednost jer kršćane drugih crkava (skupština) nastoje gledati kroz pripadnost toj crkvi a ne kroz pripadnost Kristu i pravoj kršćanskoj Skupštini koja je kroz stoljeća nadilazila crkvenu instituciju.

Svaki kršćanski pravac koji je na tom stavu isključivosti isticao svoja jedinstvena vjerska obilježja prepoznavanja više se ne može identificirati sa izvornim kršćanstvom. Npr. u prva dva stoljeća je mnogo toga bilo zajedničko po pitanju vjere i nauke, ali je bilo i nekih razlika koje su se tolerirale jer nisu dirale u temelje same kršćanske vjere. No, kad se po pitanju Isusovog života, smrti i uskrsnuća počelo od strane pojedinih kršćanskih učitelja i crkvenih otaca, kao što su Justin, Tertulijan, Arije, Atanazije i drugi, unositi nešto novo, onda su nastali pravci koji su se odvojili jedne od drugih. Na svaki taj pravac su se nakalemili novi pravci koji su također unosili nešto novo ili oduzimali nešto izvorno tako da je manje više svaka današnja kršćanska zajednica kao skupština opterećena ljudskim predajama kojima su umanjili vrijednost apostolske nauke i duha jedinstva. Unatoč pokušajima da se vrate izvornom kršćanstvu, skoro svi su se vraćali samo do onih jedinstvenih učenja koja su tokom drugog stoljeća već vršile podjelu među kršćanima bez obzira što su zadržali jedan veći dio apostolske nauke.

Sve skupštine su iznad sebe trebale imati samo Krista za vođu kako bi po tom teokratskom ustrojstvu bile slika prve skupštine u Jeruzalemu. Nisu se trebale ugrađivati u hijerarhijski centralistički sistem nego je svaka trebala biti u povezanosti s Kristom. Sve su skupštine trebale biti u jedinstvu jedni s drugima iako su u nekim stvarima mogle imati različita gledišta i načine obožavanja kao što je to bio slučaj između židovskih kršćana u Jeruzalemu i Judeji i nežidovskih kršćana po svijetu. No takvo stanje se nije održalo zbog nekih učitelja koji su počeli davati važnost svojim jedinstvenim gledištima i učenjima što je umanjilo vrijednost jedinstva duha. Kada su počeli svoje gledište o nekim stvarima smatrati ispravnijim od drugih gledišta i pokazivati netoleranciju i nejedinstvo duha, došlo je do razjedinjavanja.

Tako se znalo dešavati da su obje strane optuživale onu drugu stranu ili drugu skupštinu da je otišla u krivom smjeru. Međutim, bez obzira na ta drugačija gledišta samo pravi kršćani su bili spremni umrijeti za Krista bez obzira kojoj su od tih skupština pripadali. Da li je onda Isus mogao odbaciti takve kršćane jer su slučajem okolnosti pripadale jednoj od tih skupština koje su po gledištu ove druge strane imali drugačije ili krivo gledište? Isus je dozvolio takvo stanje unutar Božje kuće, ali je uvijek gledao na pojedince. On na ljude ne gleda kao na uniformiranu masu ili grupu kao što to gledaju politički vladari. Prorekao je da će doći kako bi sredio račune sa svojim robovima i sa svima koji ga smatraju svojim Gospodinom kako bi ih priznao ili odbacio iz svog kraljevstva (Skupštine). Kad to učini, onda će pravi kršćani iz svih zajednica biti dovedeni u jedinstvo. U jednom je članku pisalo:

“Razmisli i o sljedećem. Isus Krist nedvosmisleno je prorekao da će njegova jedina prava skupština biti obnovljena u vrijeme (žetve) koje je on nazvao završetkom sustava stvari, odnosno ovog zlog svijeta (Matej 13:30,39). Ispunjenje biblijskih proročanstava otkriva da mi sada živimo u tom vremenu (Matej 24:3-35). S obzirom na to, svatko bi se trebao upitati: ’Gdje je ta jedina prava crkva?‘ Što više vrijeme odmiče, trebalo bi biti sve jasnije koja je to crkva. Možda smatraš da si već pronašao tu crkvu, ili skupštinu. No, važno je da u to budeš siguran. Zašto? Zato što, kao i u prvom stoljeću, može postojati samo jedna prava crkva. Jesi li našao vremena da istražiš je li tvoja crkva doista organizirana po uzoru na kršćansku skupštinu prvog stoljeća i ostaje li vjerna učenjima Isusa Krista?“ (Stražarska kula, 1.9.2003)

Gdje je jedina prava kršćanska crkva? Onaj tko postavlja takvo pitanje očito ne priznaje Isusa kao gospodara svih kršćana jer traži da se jedna institucija vjernika izdvoji od svih drugih pa bi odgovor bio nametnut ljudskim mjerilima isključivosti. Stoga trebamo gledati sve kršćane kao vjernike koji se okupljaju u raznim kršćanskim zajednicama koje su organizirane s ciljem da obožavaju Boga. Isus je ljude uputio da Boga obožavaju duhom i istinom a ne na ovoj ili onoj 'gori' kao centru vjerske isključivosti. Naime, kad je Isus rekao (u Ivanu 4:20) da se pravi vjernici više neće Bogu klanjati na gori u Samariji niti u Jeruzalemu onda treba imati na umu da su ta dva mjesta isticala svoj oblik obožavanja i stav isključivosti.

Danas mnoge vjerske organizacije, a posebno Jehovini svjedoci imaju stav isključivosti čime dokazuju da ne odgovaraju Isusovom gledištu o načinu na koji se pravi obožavatelji klanjaju Bogu. Kršćani se mogu sastajati u Božje i Isusovo ime i izgrađivati se u duhu ljubavi, ali ne bi trebali dozvoliti da se pravo obožavanje u duhu i istini podredi ljudskim sistemima u kojima dominira ljudska volja kroz hijerarhijske sisteme organiziranja. Čak i ako se nalaze u takvoj zajednici pravi obožavatelji će uvijek više slušati Boga nego ljude, a gdje su dvoje ili troje sakupljeni u njegovo ime to Isus više vrednuje nego cijeli organizacijski sistem u kojem se traži da se bespogovorno sluša čovjeka kao Boga. 

Zajednica Jehovinih svjedoka je za određivanje vremena kada će Isus na zemlji imati samo jednu pravu crkvu (skupštinu) stavila u vrijeme Isusove prispodobe o žetvi. Tvrdi se da je žetva a time i sud nad kućom Božjom započeo 1914. godine i da je do 1919. kukolj bio označen za uništenje nakon čega se pristupilo sakupljanju pšenice u žitnicu koja je predstavlja obnovljenu skupštinu Jehovinih svjedoka. Takvo gledište je bilo previše samouvjereno jer nije bilo dokaza koji bi to jasno potvrdili (vidi 2. dio). S druge strane ovakvo gledište ima dosta nedostataka i kontradiktornosti i ono što je bilo važno zapaziti, ono se kao takvo uopće nije zastupalo u to vrijeme nego se tek naknadno i to godinama kasnije uvelo kao jedinstveno učenje u povezanosti sa stavom isključivosti.


Sud počinje od Kuće Božje

Biblija pokazuje da će ‘sud početi od kuće Božje’ u vrijeme Isusove prisutnosti. Međutim, zajednica Jehovinih svjedoka je još odavno Isusov dolazak i prisutnost smjestila na početak posljednjih dana povezanih sa 1914-tom godinom (prije je bila 1874.g.), što odudara od apostolskog tumačenja. U Stražarskoj kuli od 1.3.2004. str 15,16. odl.12-15: stoji slijedeće:

“Nakon što je slikovito govorio o razboritom postupanju, Isus je naveo usporedbu o vjernosti. Rekao je: ”To je kao kad je čovjek, koji je namjeravao otputovati u tuđinu, dozvao svoje robove i povjerio im svoju imovinu. I jednome je dao pet talenata, drugome dva, drugome pak jedan, svakome prema njegovoj sposobnosti, i otišao je u tuđinu“ (Matej 25:14,15). Čovjek iz usporedbe je sam Isus koji je ’otišao u tuđinu‘ kad je 33. n. e. uzašao na nebo. Prije uzlaska ”svoju imovinu“ povjerio je svojim vjernim učenicima. (...) Usporedba nastavlja: ”Nakon dugo vremena došao je gospodar tih robova i počeo sređivati račune s njima“ (Matej 25:19). Godine 1914. — mnogo vremena nakon 33. n. e. — započela je prisutnost Krista Isusa kao Kralja. Tri i po godine nakon toga, 1918, došao je u Božji duhovni hram i ispunio Petrove riječi: ’Ovo je određeno vrijeme da sud počne od kuće Božje‘ (1. Petrova 4:17; Malahija 3:1). Došlo je vrijeme da se srede računi.“

Na osnovu ovih tumačenja se među Svjedocima još uvijek promiče pogrešno mišljenje da je njihova Zajednica nastala na temelju Isusovog suda nad kućom Božjom. Tvrdi se da je Isus na samom početku ‘posljednjih dana’ koje su prema tumačenju započela 1914-te godine, sredio račune sa svojim ‘upraviteljima’ tako što je među svim kršćanskim crkvama našao samo jednu grupu kršćana koji su vjerno udovoljavali njegovom zahtjevu, te da je samo njih priznao za svoju pravu skupštinu. No, ako žetva nije započela 1914. godine, a očito nije, onda se automatski ništa nije desilo ni 1918. niti 1919. godine (vidi 12. dio - ‘Isusov drugi dolazak’). Samim time se nije ni desilo odvajanje niti izabiranje jedne grupe kršćana od ostalih grupa i zajednica. U Stražarskoj kuli od 1.4.2007. str 22. odl. 5: stoji napisano:

“U skladu s Malahijinim proročanstvom, Isus je spomenuo i razred roba kad je svojim učenicima govorio o složenom znaku po kojem će prepoznati vrijeme njegove “prisutnosti i svršetka ovoga poretka”. Rekao im je: “Tko je dakle vjerni i razboriti rob kojeg je gospodar njegov postavio nad slugama svojim, da im daje hranu u pravo vrijeme? Sretan je taj rob ako ga gospodar njegov, kada dođe, nađe da tako radi! Zaista, kažem vam, postavit će ga nad svom imovinom svojom” (Matej 24:3,45-47). Kad je 1918. došao provjeriti duhovno stanje tog ‘roba’, Krist je našao duhom pomazani ostatak svojih vjernih učenika koji je od 1879. putem ovog časopisa i drugih biblijskih publikacija davao duhovnu “hranu u pravo vrijeme”. Prihvatio ga je kao svog ‘roba’, odnosno grupu ljudi kojom će se služiti, i od 1919. povjerio mu je zadatak da upravlja svom njegovom imovinom.“

Budući da sud nad kućom Božjom nije bio 1918. godine, onda ni ‘upravitelji’ kršćanske zajednice Jehovinih svjedoka nisu 1919. godine dobili od Isusa ovlaštenje da upravljaju cijelom Kristovom imovinom, niti su samim tim pomazani za vladare Božjeg kraljevstva (Lk 12:42).

Kako bi trebali gledati na ljude koji samoinicijativno uzimaju stvari u svoje ruke bez da ih je Bog ovlastio za to? Npr. kad su apostoli mislili da je došlo njihovo vrijeme da vladaju sa Isusom, pitali su ga: "Hoćeš li sada obnoviti kraljevstvo Izraelovo?" (Dj 1:6). Isus im je rekao da sada još nije vrijeme pa se nikada nisu pred drugima predstavljali kao da već imaju tu vlast u svojim rukama. Međutim, predsjednik Watchtowera i njegovo upravno tijelo je prije vremena predstavilo svijetu svoju novu funkciju tvrdeći da im je Isus predao svu svoju imovinu jer su se samo oni našli vjernima. Tu ulogu vladara su samim tim na sebe preuzeli sami i to prije vremena jer ih Isus još nije postavio tj. pomazao za tu službu. Takvo imenovanje će se desiti tek s Kristovim dolaskom kada će izabrati samo vjerne robove iz cijelog kršćanstva koji potpuno udovoljavaju tom zadatku. Ne želim ih usporediti sa samozvanim apostolima, ali su u tom smislu i oni sami sebe imenovali u tom svojstvu misleći da je došlo njihovo vrijeme (Ot 2:2). Onaj tko to shvaća ne može im se još uvijek potpuno podložiti, ali im mogu pokazati potrebnu poslušnost, kao i svim drugim starješinama u skladu s njihovom ulogom da nam služe svojim duhovnim darovima. 

Napomena: Deset godina nakon što sam ovo zapisao je izašao članak u kojem se napokon priznaje da Isus još uvijek nije nikoga postavio nad svojom imovinom. (više o tome u 2. dijelu

Da bi mogli precizirati kada započinje taj sud, moramo se ponovno vratiti apostolskom razumijevanju i tumačenju. Treba vidjeti u koji vremenski okvir su oni stavili sud nad kućom Božjom, da li na početku ili na kraju vidljivih znakova kraja. U Stražarskoj kuli od 15.4.1995. na str.6, stoji napisano:

“Rani su kršćani ukazivali na svoju vjeru kao na ’istinu‘ (1.Timoteju 3:15; 2.Petrova 2:2; 2. Ivanova 1). Ono što je bilo istina za njih, mora biti istina i za nas danas. Jehovini svjedoci pozivaju svakoga da se sam uvjeri u to proučavajući Bibliju.“

Ako proučavamo Bibliju, u što se možemo uvjeriti? Ono što trebamo uzeti u obzir je da su apostoli bili uvjereni da po svim vidljivim znakovima koje je Isus opisao, žive u posljednjim danima kada su očekivali Isusov dolazak, veliku nevolju, sud nad kućom Božjom i na kraju postavljanje roba nad cijelom Isusovom imovinom (Skupštinom), a to se razlikuje od tumačenja Svjedoka po kojem bi sud nad kućom Božjom počeo na početku posljednjih dana i to daleko prije velike nevolje i Kristovog dolaska. Isus je svoje učenike upozorio da će svijetom rašireni zli događaji biti ‘početak bolnih nevolja’, a ne znak da ga je došao da vlada zemljom i da je uslijedio Božji dan suda koji započinje sudom nad kućom Božjom (1.Sol 5:1; 2.So 2:2; 1.Pe 2:12). Tadašnji kršćani su ‘znak Isusove prisutnosti’ očekivali na kraju tih znakova. (Mt 24:7-14, usporedi Dj 11:28; 1.Iv 4:3; Ri 10:18). Čak i Watchtower piše:

“Kao što možeš pročitati u tri izvještaja evanđelja, Isus je govorio o ustajanju naroda protiv naroda i carstva protiv carstva, o gladi, potresima, zastrašujućim prizorima i nebeskim znakovima. U godinama između vremena kad je Isus iznio taj znak (33. n. e.) i opustošenja Jeruzalema (66-70. n. e.), trebali su se pojaviti lažni proroci i lažni Kristi. Židovi su trebali proganjati kršćane, koji su propovijedali Isusovu poruku. Ta obilježja znaka zaista su se dogodila, upravo kako potvrđuje povjesničar Flavije Josip. (Stražarska kula, 15.2.1994. str 10 st.8,9; vidi također Stražarska kula, 1.1.2003. str.8. st.4; Stražarska kula, 1.4.2007 str.8,9).

Dok su gledali ta obilježja posljednjih dana koje predhode kraju, kršćani su vrhuncu svega toga očekivali neke dramatične događaje. Na ono što se na kraju trebalo dogoditi je apostol Petar je skrenuo pažnju kad je rekao:

"Jer vrijeme je da započne sud — i to od doma Božjega ...“ (1.Pe 4:17)

Očito su apostoli i prvi kršćani znali da neposredno prije samog kraja mora započeti ovaj sud nad kućom Božjom. Pred njima se nalazilo ‘vrijeme’ velike nevolje kad je trebao započeti taj sud. No taj sud je bio usko vezan s sudom nad cjelokupnim svijetom, odnosno morao je započeti neposredno prije suda nad cijelim svijetom.

Kršćani su u 1.stoljeću imali razloga da očekuju sud nad kućom Božjom jer su tada vidjeli znakove o kojima je Isus govorio (vidi 1.Ko 1:7; Jk 5:7,8; Ri 13:11,12; 1.So 2:19; 4:15; He 10:37; 1.Iv 2:28; 2.Pe 3:4). Prema tome, ukoliko se želi slika iz prvog stoljeća preslikati u naše vrijeme, računajući da su posljednji dani započeli s 1914-tom godinom, onda i događaji povezani s ‘posljednjim danima’ ne znače da je ‘sud nad kućom Božjom’ započeo na njegovom početku, nego da će uslijediti tek na kraju kada će pravi kršćani biti odvojeni od lažnih i biti sakupljeni iz cijelog svijeta u Božje kraljevstvo, što bi odgovaralo skupljanju pšenice u žitnicu koja je za nju već pripremljena.

Budući da je Watchtower jedno vrijeme tvrdilo da je prva faza velike nevolje započela 1914. godine, onda je smatrao da je i ‘sud od kuće Božje’ počeo tri i pol godine kasnije, odnosno  1918. godine, te da je Isus već tada odvojio prave kršćane od krivih kršćana i ‘vjernog roba’ od ‘zlih robova’. Međutim, treba zapaziti da je 1995. godine Watchtower bio primoran promijeniti svoje mišljenje o početku velike nevolje, pa je zapisao:

Božji je narod nekada [krivo] smatrao da je prva faza velike nevolje započela 1914, a da će završni dio nastupiti u bitki od Harmagedona (Otkrivenje 16:14, 16; usporedi Kulu stražaru od 1. travnja 1939, na 110. stranici [engl.]).“ Stoga je razumljivo zašto se nekad mislilo da je suvremena ’odvratna stvar‘ morala stajati na svetom mjestu ubrzo nakon prvog svjetskog rata. (...) izbijanje velike nevolje — još uvijek leži u budućnosti.  (Stražarska kula, 1.5.1999. str. 16. odl.10)

Ako su dvotrećinskom većinom glasova članovi vodećeg tijela morali prolongirati početak izbijanja velike nevolje, zašto onda još uvijek ne mijenjaju činjenicu da i sud nad Božjom kućom također nije nastupio u to vrijeme jer je očito jedno povezano s drugim? Sada bi trebala jednoglasna odluka da se i to ispravi i uskladi sa gledištem prvih kršćana. No, tada će se morati odreći stava isključivosti i priznati činjenica da će Isus uskoro doći sređivati račune sa svim kršćanima, a najprije s onima koji javno pred svijetom zauzimaju položaj njegovog upravitelja u svim skupštinama (kršćanskim zajednicama), nakon čega će samo vjerne i razborite postaviti nad cijelom svojom imovinom - Skupštinom.

Prema tome, ako uzmemo u obzir da taj ‘sud od kuće Božje’ ne započinje početkom posljednjih dana nego na samom njegovom vrhuncu, onda još uvijek postoji ‘kuća Božja’ onakva kakva je postojala i prije 1918. godine, a koja tek u budućnosti treba doživjeti božanski sud i čišćenje. Ta ‘kuća’ je upravo onakva kakva je prorečena da će izgledati nakon sijanja kukolja i pojave čovjeka bezakonja. Ona odgovara slici kakvu je Isus našao kad je prvi put poslan među izabrani Božji narod u kojem su djelovale različite religiozne i političke struje pod okriljem judaizma.

Isus je priznao položaj upravljanja kućom Božjom kojeg su imali tadašnji židovski svećenici, među kojima su bili i oni religiozne vođe koje je osuđivao jer su pogrešno upravljali tom kućom. On ih je osuđivao i kao grupu i kao pojedince. To što netko služi sa upraviteljima koji su zli u Božjim očima nije značilo da automatski pripada zlom upravitelju. I obrnuto, ako netko služi sa dobrim upraviteljima ne znači da automatski pripada ‘vjernom i razboritom robu’. Svaki će se ‘upravitelj’ označiti kao ‘dobar’ ili ‘zao’ nakon što ga Isus takvim prosudi.

Isus Krist je u prvom stoljeću prije svog odlaska uspostavio službu ‘upravljanja’ njegovom skupštinom ali je bio svjestan da će mnogi upravitelji Božje Riječi na kraju ipak pripasti onima koje se smatra ‘čovjekom bezakonja’. Budući da je svoje učenike ostavio bez svog direktnog vodstva, on se i sam pitao ‘hoće li kad dođe naći vjeru na zemlji’ (Lk 18:8; Mt 24:10). Bio je svjestan da ‘čovjek’, kad mu se dade upravljanje tuđom kućom ili ‘najamnik’ koji čuva tuđe ovce, može sebe postaviti za gospodara i zanemariti svoju odgovornost prema svom gospodaru koji ga je postavio za upravitelja ili unajmio za pastira (Mk 13:34; Iv 10:11,12). Zato nije čudno da se i sada svi zajedno nalazimo u ‘kući’ u kojoj djeluju različite kršćanske zajednice sa svojim upraviteljima, među kojima je i zajednica Jehovinih svjedoka s kojom iz njihove središnjice upravlja jedna mala grupa ljudi u Vodećem tijelu zajedno sa nadglednicima podružnica i lokalnim starješinama koji su samo njihovi asistenti i posrednici.

Jehovini svjedoci smatraju da je njihova zajednica dovedena u potpuni sklad sa prvom kršćanskom skupštinom iako postoje činjenice koje govore da do tog sklada treba učiniti još neke promjene u učenju i postavkama upravljanja. Samim tim, ne možemo zajednicu Svjedoka povezati sa jedinom pravom zajednicom u kojoj djeluje samo ‘vjerni i razboriti rob’ niti možemo smatrati da u drugim kršćanskim crkvama isključivo upravlja ‘zli rob’. Takvi se dobri i zli ‘upravitelji’ nalaze u svim zajednicama, a mogu se prepoznati po plodovima (karakteristikama u razmišljanju i postupanju) koje donose oni i njihovi članovi s kojima direktno upravljaju na lokalnoj razini. Zlim upraviteljima Isus mora uskoro dati do znanja da ih ne poznaje, da nema ništa s njima, jer su zakazali i krivo ga zastupali pred kršćanskim vjernicima. Nosit će odgovornost za jadno duhovno stanje u kojem su se našli mnoštva kršćanskih vjernika koji su se kroz cijelu povijest kršćanstva osjećali kao ovce bez pastira ili su padali pod teretom koji im je nametnut, a toga ima i među Jehovinim svjedocima samo što oni to ne žele vidjeti jer se o tome ne smije javno govoriti (Mt 23:4).  

Među robovima koji će biti nepovoljno prosuđeni će biti i oni koji su svjesni krivih učenja i stavova svoje zajednice ali koji šute kako ne bi izgubili ‘slavu koja dolazi od ljudi a ne od Boga’ (Iv 12:42,43). Oni koji na sebe preuzimaju ulogu njegovog ‘upravitelja’ mogu upravljati skupštinom ili zajednicom uz pomoć svetog duha, ali i bez njega. Kad netko upravlja skupštinom bez potpunog vodstva svetog duha, onda se uz pomoć mnogih ljudskih pravila, odredbi i nametanja slijepe poslušnosti i sprječavanju svake javne kritike, također mogu postići neki prividni dobri rezultati koji se na kraju pokušavaju pripisati vodstvu svetog duha iako je iza njih bio samo autoritet čovjeka. Mnoge kršćanske zajednice imaju takav prividni uspjeh. To je kao neka lijepa kuća u kojoj ukućani mogu živjeti u nekom prividnom miru i jedinstvu, ali pod strogim pravilima kako se ne bi narušio autoritet oca.

Najveći autoritet u zajednici Jehovinih svjedoka ima Vodeće tijelo. To Tijelo svaki Jehovin svjedok doživljava kao jedinog Kristovog zastupnika i posrednika kojeg je osobno sam Krist 1919. godine ovlastio i postavio nad cijelom svojom Skupštinom. Ja sam ga na isti način doživljavao, ali su mi se uvijek nametala neka pitanja koja su me navodila da i to malo pobliže istražim. Uvidio sam da se to postavljanje Gospodinovog roba nad cijelom Skupštinom nije dogodilo 1919. godine tako da su članovi Vodećeg tijela za mene izgubili onu važnost koju su oni sebi postavili. Njih sada gledam na jedan drugi način u okvirima one službe koju bi trebali zajedno sa svim upraviteljima izvršavati prije Kristovog dolaska, s tim da ih mogu poštivati samo u mjeri koju trebaju imati nadglednici, ali bez te njihove karizme koju su sebi dali.


Nemojmo suditi

Umjesto da govorimo o ‘kući Božjoj’ koja je već prošla sud i čišćenje 1918-19-te godine, moramo prihvatiti činjenicu da taj sud još nije uslijedio. Sve će se kršćanske zajednice suočiti sa tim sudom manje ili više spremne za Kristov dolazak. Crkve (skupštine) kao zajednice kršćanskih vjernika mogu u manje ili više osnovnih stvari odudarati od izvornog kršćanstva, a da ih Isus ne odbaci ukoliko se u vrijeme prorokovanja ‘dvojice proroka’ pokaju i promjene. Krist je još u prvom stoljeću samo u maloj Aziji među sedam skupština našao većinu njih koji su pod vodstvom svojih upravitelja više ili manje prakticirali stvari koje mu se nisu dopadale. Od većine ‘upravitelja’ i njihovih članova je preko Ivana - svojeg apostola i svjedoka (proroka), tražio da se pokaju ako misle da ih on prihvati kad dođe. Tako će preko svojih novih ‘proroka’ u posljednjem periodu od tri i po vremena, obratiti svim današnjim kršćanskim zajednicama, među kojima će mnoge od njih trebati pokajanje i ispravljanje ukoliko misle doživjeti pozitivan sud.

Treba uzeti u obzir povijesni razvoj kršćanstva koji u skoroj budućnosti mora proći kroz Božji sud. Već u najranijoj povijesti je kukolj prekrio cijelo polje kršćanstva tako da su se pravi kršćani našli zarobljeni u različitim kršćanskim skupštinama koje su multiplicirale svoj oblik kršćanstva na temeljima onih prvih skupština koje se očito nisu pokajale i promijenile. U kršćanstvo je s vremenom preko njih utkano mnogo toga što u početku nije valjalo iako ne možemo zanemariti i pozitivne stvari koje su bile rezultat utjecaja onih ‘vjernih upravitelja’ koje je Isus pohvalio zbog njihove vjere, ustrajnosti i ljubavi prema Kristovom imenu. Čak su se mnogi muškarci, koji su povjerovali u Krista, stavili na raspolaganje da mu služe kao ‘upravitelji’ u okvirima zajednice u kojoj su stekli vjeru u Krista bez obzira što je ta globalna zajednica kršćana u svoje vrijeme prakticirala stvari koje Isusu nisu bile po volji. U tim okvirima svoje službe mnogi od njih najvjerojatnije ‘nisu razumjeli volju svog gospodara’, pa će u toj mjeri biti i suđeni (Lk 12:48). Da li vjernici u okvirima svoje crkvene zajednice mogu svoje svećenike pa čak i Papu smatrati Kristovim robovima-upraviteljima? Očito da. A da li mogu osobno suditi svojim upraviteljima? Iako mogu biti svjesni loših postupaka i učenja svojih svećenika oni im ne mogu suditi. Kad je Pavle govorio o ‘upraviteljima’ onda je rekao:

"Neka nas [imenovane muževe] ljudi smatraju Kristovim slugama i upraviteljima Božjih svetih tajni. A od upravitelja se traži da bude vjeran. A ja nimalo ne marim za to kakav biste sud mogli donijeti o meni vi ili neki ljudski sud. Ni ja ne donosim sud o samome sebi. Naime, ni zbog čega ne osjećam grižnju savjesti. Ali to ne dokazuje da sam pravedan, nego je Gospodin onaj koji sudi o meni. Stoga ni o čemu nemojte suditi prije nego za to dođe vrijeme, dok ne dođe Gospodin, koji će iznijeti na vidjelo ono što je skriveno u tami i obznaniti namjere srca. I tada će svatko primiti pohvalu od Boga“ (1.Ko 4:1-5).

Svaki ‘upravitelj’, bez obzira kojoj kršćanskoj zajednici pripada, kad čita ove Pavlove riječi, može ih primijeniti na sebe. Samim tim, svaki vjernik unutar svoje crkve, kad čita ove Pavlove riječi ima dovoljno razloga svoje duhovne vođe smatra Gospodinovim upraviteljima. Svaki vjernik stoga može govoriti kako je na njemu da se u određenoj mjeri podloži vodstvu tih 'upravitelja' koje će samo Krist moći ispravno suditi na temelju njihovih namjera i postupaka. Mi često griješimo kad iz svog ugla sudimo vjernicima drugih kršćanskih zajednica i njihovim svećenicima. Bez obzira koliku povijesnu krivicu na sebi imala neka kršćanska zajednica, mi ne bi trebali suditi njene vjernike i svećenike koji vjerojatno ne mogu nositi povijesnu i globalnu krivicu svoje zajednice. Ono što je bilo u prošlosti je osuđeno od strane Isusa kao Gospodara kuće. No, ono što će se dešavati neposredno prije njegovog dolaska će biti odlučujuće kod suda nad Božjom kućom. U kakvom će stanju Isus zateći kršćanske zajednice na globalnoj i lokalnoj razini – to ćemo tek vidjeti kad on presudi svijet kršćanstva.

Isus je narodu i religioznim vođama svog vremena govorio da su ‘zli i licemjerni’, ali on zasigurno nije mislio na svakog pojedinca u toj grupi jer je znao da među njima ima onih koji žele služiti Bogu na ispravan način (Mt 15:7-9; 23:13,15). On je svoju službu posvetio svima njima bez obzira kojoj religioznoj grupi pripadali. Svi su se oni izjašnjavali za pripadnike Božjeg naroda, pa su po tim kriterijima trebali biti prosuđeni. Na sličan će se način cijeli svijet kršćanstva prosuđivati po istim mjerilima i kriterijima koje je Isus iznio u svojim propovijedima jer se svi oni izjašnjavaju za kršćane. Globalno gledajući, svijet kršćanstva je prožet zlom i licemjerjem, ali zahvaljujući vjernim upraviteljima ima dosta onih vjernika koji donose dobar plod. Kad su u pitanju vodeći muževi u skupštini, onda se nadglednička služba dodjeljuje onim muževima koji prije svega sami ‘žele tu hvalevrijednu službu’ i koji odgovaraju preduvjetima postavljenim u Bibliji (1.Ti 3:1-7). Kod imenovanja takvih muževa nema direktnog svjedočanstva s neba koji bi potvrdio da li iza toga stoji Bog ili ne. Isus je svima onima koji na sebe preuzimaju ta istaknuta mjesta u skupštini dao do znanja da će od njih tražiti mnogo više i da će biti suđeni po mnogo strožim kriterijima.

Isusov sud se ne odnosi samo na one nadglednike koji služe u zajednici Jehovinih svjedoka jer u ostalim crkvama kršćanstva služe mnoštvo svećenika i pastora koji također tvrde da su postavljeni od Boga na ta istaknuta mjesta da zastupaju Krista. Svi oni imaju svoje opravdane razloge zbog kojih tvrde da služe Kristu i kršćanskim vjernicima u duhovnom hranjenju koje bi trebalo utjecati na razvoj njihove ljubavi, vjere i nade. Sve njih su na ta mjesta u ime Krista postavili ljudi koji već služe u tom svojstvu i to bez vidljivog očitovanja svetog duha, a time i bez saznanja da li iza toga stoji sveti duh ili ne.

Uzmimo u obzir da je ‘svećenstvo’ u Izraelu kojeg je Jehova pomazao jednom za sva vremena imalo svoj neprekinuti niz sve do Isusovog dolaska. Na početku je to ‘svećenstvo’ bilo posvećeno jednim jedinstvenim nadnaravnim činom iza kojeg je stajalo Božje svjedočanstvo duha, no svi daljnji naraštaji svećenika nisu bili pomazani nekim nadnaravnim očitovanjem svetog duha nego samo pomazanjem uljem i oblačenjem svećeničkih haljina u kojima su se ceremonijalno posvećivali. To što su svi oni bili pomazanici Božji nije značilo da su automatski svaki od njih bili i prihvatljivi u Božjim očima jer su se mnogi od njih okrenuli krivom obožavanju i zanemarivanju svojih obaveza prema narodu. Drugi su postajali ‘svećenici’ u vremenu kada je Izrael već prakticirao krivo obožavanje, tako da su oni svoju službu vršili na krivim temeljima, ali su ipak nosili odgovornost pred Jehovom kao da ih je on postavio u svećeničku službu jer su imali njegov Zakon koji je svjedočio protiv njih. Takva loša reputacija mnogih pomazanika je bila prisutna kad je Isus došao u Božju kuću, a slično je i danas dok očekujemo Kristov dolazak. Mnogi ‘svećenici’, ‘pastori’ i ‘starješine’ kao ‘upravitelji’ nose odgovornost pred Bogom jer imaju njegovu Riječ pod kojom će biti suđeni, bez obzira da li svoju službu vrše na pravim ili krivim temeljima i da li i u kojoj mjeri razumiju volju svog Gospodara.

Kad tako postavimo stvari, onda se po posebnoj službi koju vrše, sve te muževe može smatrati pomazanicima bez obzira da li je to pomazanje potvrđeno od Boga ili ne. U ranim počecima kršćanstva su neki starješine izgubili iz vida svoju svetu ulogu ali su se i dalje mogli smatrati pomazanim upraviteljima kojima će Isus suditi kad dođe. Iako Jehovin duh odstupa od zlih upravitelja, oni su na zemlji kroz proteklu povijest nastavljali izvršavati svoju preuzetu ulogu pomazanika koja nije bila u skladu s Božjom voljom.

Kad je Jehova odbacio kralja Saula i oduzeo mu svoj sveti duh, David je, sve dok Saul nije poginuo, smatrao Saula Božjim ‘pomazanikom’. Mnogi Izraelski i Judini kraljevi su automatski postajali pomazanici čim su postajali kraljevi, a to je bio slučaj i sa ‘svećenicima’ bez obzira da li su jedni i drugi služili Jehovi na pravi ili krivi način. Čak je Jehova dozvolio da se Izrael podijeli na dva kraljevstva što je doprinijelo da se Boga obožavalo na dva različita načina. Izraelci su nakon toga postavili sebi svećenike koji nisu bili potomci Aronskog svećenstva (1.Kr 12:26-33). Bez obzira da li je neki svećenik ili kralj služio Bogu na ispravan način ili ne, njega se, samim tim što je zauzimao takav vid službe, smatralo pomazanikom.

Kroz doktrinarne podjele je nastalo mnoštvo kršćanskih zajednica koje su se razilazile jedni od drugih po učenju i tumačenju Biblije, a zanemarivale jedinstvo duha. Ta činjenica ne može nikome dati za pravo da osuđuje druge zajednice samo zato što postavljaju svoja pravila obožavanja i iznose svoja vlastita drugačija tumačenja i gledišta. Među svim tim vjernicima i njihovim svećenicima ima dosta osoba koji iskreno vjeruju u Krista. Mnogi od njih se nisu slagali sa učenjima i pravilima svoje zajednice pa su bili proganjani što je kasnije dovelo do potrebe da se iskreni vjernici sami organiziraju neovisno od svoje matične crkve. Mnogo kršćanskih pravaca je nastalo od pojedinaca i malih grupa koji su imali ispravne motive. Među njima je i brat Russell i grupa Istraživača Biblije iz 19. stoljeća. Od te grupe je nastala i kršćanska zajednica Jehovinih svjedoka. Iako ona kroz svoje nauke provlači mnoge biblijske istine, ipak je svojim članovima nametnula neke ‘ljudske zapovijedi’ i svoja pravila.

U Božjoj kući je vremenom nastanilo mnogo stanara koji su unutar svojih stanova ili skupština (crkvi) formirali svoja različita kršćanska društva i zajednice zbog različitih stavova i vjerovanja, a što je dovelo do podjele unutar same ‘kuće’, ali to ne znači da se ‘kuća’ kao takva više ne može smatrati Božjom. Koliko god Jehovini svjedoci tvrdili da nemaju ništa sa ostalim kršćanskim religijama, to ne može pobiti činjenicu da se i oni zajedno s njima nalaze u toj istoj ‘kući’ koja treba biti suđena. Možemo reći da se zajednica Jehovinih svjedoka poput židovskih esena drži podalje od drugih kršćanskih zajednica s kojima ne želi imati nikakvo zajedništvo ni dijalog. Ona čini sve kako bi svoje ukućane držala dalje od krivog obožavanja i lošeg postupanja kojeg se tolerira u nekim crkvama. No, takva podijeljena ‘kuća’ u kojoj se nalazi i njihov ‘stan’ se samo treba očistiti i dovesti u red, a njene stanare koji ljube Boga i Krista treba ujediniti. To će biti moguće kad uslijedi ‘sud kuće Božje’. Kad uslijedi taj sud, onda prestaje godina milosti i nastupa dan osvete tako da više neće biti omogućena promjena stanja srca.

Može li 'Jehovin svjedok' zamisliti čovjeka koji je cijeli svoj život bio katolik, ali nakon što je uvidio da neke stvari u obožavanju Boga nisu dobre, ostaje i dalje u svojoj vjerskoj zajednici, jer druga ne postoji na njegovom području. On se više ne klanja kipovima, ne moli se svecima i sl. i pri tome govori svojoj braći da je prema Bibliji sve to pogrešno. Da li je on Isusov sljedbenik dok ide na vjerske skupove svoje crkve koja uči neke krive nauke i gdje uzima sve što je dobro za njegovu duhovnost? Takvih je kršćana bilo i u skupštini Sardu, a također i kroz cijelu povijest (Ot 3:1-4).

Mnogo iskrenih vjernika nisu išli toliko daleko da bi pomoću Biblije provjeravali, a time i pobijali učenja svoje crkve jer su se po pravilima crkve potpuno podložili vodstvu svojih svećenika. Iako su svjesni grijeha unutar svoje crkve, oni nalaze opravdanje jer tvrde da među njihovim svećenicima ima i dosta onih koji su odani i vjerni Kristu tako da sami ne sude svojoj crkvi i njenim upraviteljima nego sud prepuštaju Kristu. Koliko god se Jehovini svjedoci trudili dostići svakog iskrenog i pravdoljubivog čovjeka koji pripada nekoj drugoj kršćanskoj zajednici, nemoguće je očekivati da će uspjeti mnoge od njih uvjeriti da im se priklone bez obzira koliko god im tvrdili da će njihova Zajednica jedina preživjeti kraj svijeta. Kad bi tim automatizmom Isus sudio sve one koji vjeruju u njega, onda bi jednostavno osudio sve kršćanske zajednice i njihove članove, a samo zajednici 'Svjedoka' i njenim članovima dao blagoslov i vječni život. Da li bi to bio pravedan sud? 

Isus će pomoću svojih anđela moći naći 'pšenicu' u većoj ili manjoj količini u svim kršćanskim zajednicama, pa ne možemo govoriti da postoji samo jedna prava kršćanska zajednica. Kad bi nekoliko stotina različitih zajednica ocijenili i poredali po određenim kriterijima, onda bi jedna od njih morala biti na prvom mjestu, ali to ne znači da sve druge zajednice (skupštine) koje s manjim brojem bodova slijede iza nje automatski gube status skupštine koju Isus još uvijek priznaje. Ovdje nije riječ o sportskom natjecanju u kojem samo prva i najbolja skupština dobiva pohvalu i nagradu. Po Isusovim kriterijima koje je koristio kod pregledavanja sedam skupština u maloj Aziji, možemo zaključiti da i druge skupštine s lošijim ocjenama mogu dobiti pohvalu ali uz savjet da poprave one loše stvari.

Prema tome, u toj vertikalnoj skali gdje se jedna ili nekoliko skupština (zajednica) nalazi na prvim mjestima mogu postojati i druge skupštine sa slabijim ocjenama, a koje se još uvijek nalaze iznad praga tolerancije, a tek od sredine ili pred kraj spiska mogu biti one zajednice, skupštine i grupe kršćana koje mogu biti odbačene jer ne udovoljavaju čak ni onim osnovnim kriterijima vrijednosti. No, čak i u tako odbačenim skupštinama mogu postojati pojedinci koji ne slijede čovjeka nego samo Krista.

Osim toga, možda će u vrijeme prorokovanja one ‘dvojice proroka’ neke od takvih loših skupština biti navedene na pokajanje i promjene koje će dovesti do toga da će biti prihvaćene zajedno sa svojim članovima koji će u tom vremenu kušnje trebati pokazati svoju vjeru u Krista. Kad anđeli budu sakupljali ‘pšenicu’ oni neće gledati na zidove koje odvajaju sve te kršćanske zajednice, nego će iz njih pokupiti sve one koji su dostojni vječnog života. Od njih će Isus obnoviti svoj ‘narod’. Tada neće biti bitan naziv neke kršćanske zajednice kojoj je netko pripadao jer će biti izvršena nova reorganizacija ‘novog neba i nove zemlje’.


Gospodinov rob treba biti vjeran i razborit

Prije 1970-tih, odnosno prije nego se počelo govoriti o 'Vodećem tijelu' i prije nego je ono dobilo sadašnju sliku, 'vjernog roba' su predstavljali predsjednik i neki članovi Upravnog tijela koji su sudjelovali u pripremanju članaka. Međutim, o njima i o današnjem Vodećem tijelu se ne govori kao o “robu“ nego kao o “vjernom robu“. Time se podrazumijeva da se na izraz “vjerni rob“ gleda kao na titulu, poput titule Rabi (Učitelj) koju su imali židovski učitelji. Da bi to nekako lakše poistovjetili, sjetimo se kako je došlo do toga da se pojedine ljude među Židovima počelo oslovljavati titulom Rabi.

Titulu 'Rabi' su židovski učitelji najprije retroaktivno dali Mojsiju iako se ta titula nigdje ne pojavljuje u hebrejskim spisima. Kasnije su tu titulu na sebe preuzeli farizeji kao učitelji židovskog nauka. Iako je narod ponekad koristio izraz ”rabin“ (”moj učitelj“ ili “moj gospodin“) da bi označio svoje učitelje koje je poštovao, taj se izraz obično odnosio na istaknute učitelje među farizejima, na ”mudrace“, a da bi se njih isticalo i razlikovalo od ostalih, oni su vjerojatno prihvaćali da ih se zove “dobri učitelju“. S vremenom se sve veći autoritet pridavao rabinima kao posrednicima, a sve manje na Toru (hebrejske spise). Tako je judaizam sve više bio usmjeren na ulogu rabina.

Osoba se u ono vrijeme nije približila Bogu posredstvom nadahnute napisane Riječi, nego posredstvom rabina koji je tumačio i zastupao Božju Riječ. Osuđujući rabinski trend u judaizmu, Isus je rekao:

”Na Mojsijevu stolicu zasjeli su književnici i farizeji. Vole pročelje na gozbama, prva mjesta u sinagogama, pozdrave na javnim mjestima i da ih ljudi nazivaju ’rabbi‘. Ne dopustite da vas nazivaju rabbi, jer imate samo jednog Učitelja, a svi ste braća!“ (Matej 23:2, 6-8, St; vidi Stražarska kula, 1.7.1996. str. 28-31)

Zvati se Učitelj nije isto što i izvršavati zadatak učitelja. Isus je Učitelj u pravom smislu riječi jer je on u sebi potpuno utjelovio Božju Riječ. Zato se to ime ili titula može pripisati samo njemu (većem Mojsiju koji je utjelovio Zakon), dok neki ljudi mogu postati učitelji koji zastupaju Isusa, pazeći da se “ispravno koriste riječju istine“ (2.Ti 2:15). Starješine u kršćanskoj skupštini trebaju udovoljavati nekim kriterijima koje je Isus postavio za učitelje, među kojima je vjernost i razboritost, ali se nikad ne bi smjeli isticati s određenim imenima ili titulama kojima bi se uzdizali iznad drugih. Stoga treba ispitati i vidjeti da li možemo neke starješine kao učitelje nazvati “vjerni rob“ ili je dovoljno smatrati ih Gospodinovim robom. Ovo je važno pitanje jer se može vidjeti da se pojam “vjerni rob“, koji se u početku odnosio na sve starješine s vremenom među Jehovinim svjedocima razvio u naziv koji se odnosio samo na 144000 izabranih kršćana, a posebno na nekoliko istaknutih ljudi među njima.

Čitajući poslanice koje su pisali Pavle, Petar, Jakov i Juda, možemo vidjeti da svi oni za sebe i druge odgovorne muževe kažu da su samo "Gospodinovi robovi“ (vidi Ri 1:1; Ga 1:10; 6:17; Kol 4:12; 2.Ti 2:24; Jk 1:1; 2.Pe 1:1; Juda 1:1). Nitko od njih nije za sebe i druge imenovane muževe spomenuo izraz "vjerni i razboriti rob“. Zašto? Očito zato što se podrazumijeva da se od Gospodinovog roba traži da pokazuje vjernost i razboritost. Apostol Pavle je rekao:

“Neka nas ljudi smatraju Kristovim slugama i upraviteljima Božjih svetih tajni. A od upravitelja se traži da bude vjeran [i razborit].“ (1.Ko 4:1,2; 1.Pe 4:10).

Starješina kao upravitelj nije trebao tražiti da ga se naziva ‘vjernim i razboritim’ čak i onda kad bi ga drugi vidjeli kao takvog. Vjernicima je rečeno:

“Starješine koji vas dobro predvode smatrajte dostojnima dvostruke časti, posebno one koji marljivo govore i naučavaju riječ Božju“ (1.Ti 5:17).

Tu čast koja im je pripadala nisu željeli isticati nekim posebnim nazivima, nego samo načinom ophođenja. Međutim, zajednica Jehovinih svjedoka svojim članovima stalno nameće misao da moraju biti podložni Vodećem tijelu, ne kao "Gospodinovom robu“ nego kao "vjernom i razboritom robu“. Tim se izrazom očito nameće potpuna i apsolutna podložnost nekome tko se smatra jedinim Kristovim zastupnikom. I ne samo to, tim se nazivom želi nametnuti osjećaj da iza svake njihove izjave, zapovjedi, zahtjeva ili nauke stoji sam Isus Krist kojemu nitko ne bi trebao proturječiti ili pokazati neposlušnost. Koristeći se tim nazivom, oni se žele nametnuti svima nama sa svojim božanskim autoritetom. Tako dolazimo do slične situacije kao i u judaizmu gdje se osobe ne trude približiti Bogu izravno posredstvom Božje Riječi i svetog duha, nego posredstvom istaknutih učitelja (rabina) koji tumače i zastupaju Božju Riječ. Znamo što je Isus mislio o onima koji su takvim stavom i autoritetom “sjeli na Mojsijevu stolicu“ (Mt 32:2; 2.Mo 18:13). Također znamo kako je Židovski narod pod pritiskom jednog takvog nametnutog autoriteta bio ponukan da za Heroda i njegov govor kažu: “To je glas boga, a ne čovjeka“ (Dj 12:21).

Zato je važno imati ispravan stav po pitanju bilo koje dobivene službe. Kad se jedan čovjek obratio Isusu i oslovio ga “Učitelju dobri“, Isus mu je rekao:

“Zašto me zoveš dobrim? Nitko nije dobar osim jednog, Boga.“ (Mk 10:17,18)

Ovaj je čovjek Isusa nazvao “dobrim“, a nekoga zvati “dobrim“ nije isto što i smatrati ga dobrim, tako da je takav naziv korišten kako bi se iskazalo Isusovo veličanstvo. Isus, iako je imao tu moralnu odliku, nije prihvatio tu titulu ili naziv jer je smatrao da samo njegov Otac, kao najveći primjer dobrote, zaslužuje tu titulu i čast. Na taj je način Isus ujedno osudio one istaknute rabine koji su vjerojatno dozvolili narodu da ih nazivaju 'dobrim učiteljima' kako bi se razlikovali od ostalih rabina. Isus je prihvaćao titulu “Rabbi“ ili “Učitelj“, a ne “dobri učitelj“ dok je od svojih apostola zahtijevao da za sebe ne prihvaćaju čak ni titulu “Učitelj“ (Iv 1:8; Mt 23:8). Prema tome ako se Gospodinov rob koji je imenovan nad skupštinom, prema svojim osobinama vjernosti i razboritosti koje bi trebao pokazivati, odnosi kao prema službenom nazivu visokopozicioniranih starješina, onda taj rob u biti prisvaja određeni položaj kako bi se po vjernosti i mudrosti smatrao većim od drugih starješina. Znamo kako je Isus reagirao kad su se apostoli među sobom svađali tko je najveći od njih, odnosno tko bi trebao biti prvi do Krista (Mk 9:34-37). U tom prepiranju oni su uzimali rabinsko gledište po kojem se nečija veličina gledala po položaju koji je sa sobom podrazumijevao njihovu mudrost, znanje i razboritost.

Vodeće tijelo starješina može smatrati da oni na sebe nisu uzeli taj naziv kao titulu, nego da se prema tom nazivu odnose u skladu sa oni što on predstavlja jer opisuje njihovu kvalifikaciju i posao za koji su izabrani od Krista. No, kad se zna da Isus taj pojam nije koristio kao naziv kako bi među svim svojim učenicima i zastupnicima (starješinama - robovima) istaknuo samo one na prvim mjestima, onda se može vidjeti kako su starješine unutar Vodećeg tijela sami stvorili svoju sliku o tom robu koja je s vremenom poprimila sasvim drugo značenje. Ovako je stvorena još jedna umjetna podjela, na način da se izrazom “rob“, kojega su za sebe koristili apostoli i starješine prvog stoljeća, misli samo na starješine, dok se izrazom “vjerni i razboriti rob“, misli samo na Vodeće tijelo. Samim tim se ove članove Vodećeg tijela smatra najvišim primjerom vjernosti i razboritosti jer su ovim nazivom sebe uzdigli iznad drugih starješina u skladu sa svojim gledištem da je Isus 1919. godine samo nekoliko njih postavio nad cijelom njegovom imovinom, što nije točno jer se takvo imenovanje očekuje tek nakon Isusovog dolaska.

Apostoli su te moralne odlike vjernosti i razboritosti izgradili uz Isusa koji ih je direktno poučavao i osposobljavao, ali nikad nisu ni pomislili da ih se kao Gospodinove robove tj. upravitelje naziva ‘vjernima i razboritima’. Zato taj pojam u prvom stoljeću nije postao službeni naziv iako su se apostoli da su htjeli, mogli koristiti tim nazivom kako bi se razlikovati od židovskih upravitelja koji su u to isto vrijeme upravljali duhovnim životom Izraelskog naroda. 

Da je ovdje zaista riječ o službenom imenu dokazuje to što se samo za nekolicinu istaknutih starješina u zajednici 'Jehovinih svjedoka' govori kao “vjernom i razboritom robu“, dok se druge starješine po skupštinama stavlja u neke druge okvire. Zato takav naziv automatski služi da se starješine kao Gospodinove robove razlikuje jedne od drugih, pa je korištenje tog izraza poprimilo oblik titule unutar starješinstva. Međutim, nigdje u poslanicama ne nalazimo zapis da je postojala takva posebna istaknuta grupa starješina koja se isticala nazivom “vjerni i razboriti rob“, niti je to argument da oni tada nisu postojali. Po svemu sudeći ta je grupa, ako je već trebala postojati pod tim nazivom, trebala biti označena još u prvom stoljeću jer su kršćani još tada očekivali ispunjenje svih Isusovih riječi i njegov dolazak. Da je ta grupa s tim istaknutim nazivom trebala postojati i davati im duhovnu hranu, vjerojatno bi se kršćani pitali zašto se apostoli i starješine u Jeruzalemu nisu predstavili s tim imenom.

Budući da to nije bio naziv za istaknute članove skupštine, onda se nitko od kršćanskih imenovanih muževa nije koristio tim pojmom što pokazuje da su oni tada drugačije i ispravnije razumjeli Isusove riječi. Znali su tko su Gospodinovi robovi od kojih je Isus s pravom tražio da budu vjerni i razboriti do njegovog dolaska. Isto tako, nikad nisu samo apostole smatrali nadglednicima iako je Isus samo njih direktno postavio u nadgledničku službu. Svaki duhovno zreli muškarac je mogao težiti za nadgledničkom službom, odnosno za službom Gospodinovog roba (1.Ti 3:1).

Kad Vodeće tijelo kaže da je Isus njih imenovao, za “vjernog i razboritog roba“, onda ispada da je tim imenovanjem “rob“ dobio službeno ime “Vjerni i razboriti rob“ koje se može odnositi samo na njih, a koje ih razlikuje od ostalih Gospodinovih robova. Međutim, Isus nikad nije za bilo koje starješine kao grupu rekao: “ime će im biti vjerni i razboriti rob“. No, kad je u pitanju Isus, za njega je rečeno: "ime će mu biti Savjetnik divni, Bog moćni, Otac vječni i Knez mira“ (Iz 9:6). Isus je tek nakon završetka svoje zemaljske službe dobio ta službena imena jer je kao osoba u potpunosti do samog kraja udovoljio njihovom karakternom značenju. S druge strane njegovi se sluge ne mogu nazivati 'vjerni i razboriti' budući da je rekao da se može desiti da neki od njih mogu zanemariti volju svog gospodara i postati nerazumni i nerazboriti. Isus je ostavio otvorenim mogućnost da svaki pojedini “rob“, koji je trebao biti vjeran i razborit, pokaže nevjernost i nerazboritost. To se vidi u priči koju je ispričao, a u kojoj govori o “robovima“ kojima je dao da upravljaju njegovom imovinom dok on ne dođe.

U toj priči Isus ne kaže da je dozvao svoje “vjerne i razborite robove“ nego samo da je dozvao “svoje robove“ (Mt 25:14). On koristi samo izraz “rob“ bez ikakvih epiteta kojima bi istakao njihove dobre strane, zato što se samo po sebi podrazumijeva da je svoju imovinu dao nekome tko ima vjeru i dovoljno razboritosti da upravlja njegovom imovinom. Kad bi imovinu dao nekome u koga nije mogao imati povjerenja, onda bi se On pokazao lošim gospodarom koji ne zna upravljati svojom imovinom. Prema toj priči, Isus prilikom svog dolaska, sređuje račune sa svojim robovima pa jednome od robova kaže:

“Odlično, dobri i vjerni robe! Bio si vjeran nad malim i zato ću te postaviti nad mnogim“;

dok je za drugoga rekao da je

zli i lijen rob“ (Mt 25:14-23).

Da bi ocijenio svog roba, Isus mu nije samo rekao “Odlično, moj robe“, nego “Odlično, moj dobri i vjerni robe!“

Izjava “dobri i vjerni robe“ se ovdje razlikuje od izjave “dobri Učitelju“ jer ovdje nije riječ o službenom nazivu ili tituli nego o ocjeni i pohvali. Prvom izjavom 'dobri i vjerni robe' Isus izražava pohvalu svakom robu koji je dokazao vjernost i razboritost, a drugom se izjavom 'dobri Učitelju' koristi čovjek koji je želio iskazati posebnu čast Isusu. Kao što je ovaj čovjek u svom rječniku želio za Isusa koristiti naziv “dobri Učitelj“ s naglaskom na “dobri“, tako je mogao kasnije i za njegovog 'roba' koji ga je poučavao u skupštini koristiti naziv “vjerni i razboriti rob“ s naglaskom 'vjerni i razboriti'. U tom slučaju bi apostoli i drugi starješine poput Isusa skrenuli pažnju tom čovjeku da ih ne naziva tako jer su oni samo Gospodinovi robovi, a da je samo Isus 'vjeran i razborit' u pravom smislu riječi. Zato u Bibliji nigdje ne nalazimo dokaz da su oni koristili taj pojam u svom rječniku. No, u izdanjima Watchtowera se taj pojam često koristi za starješine koji služe u svojstvu Vodećeg tijela pa nije čudno da ga kao takvog u svom rječniku bez razmišljanja koriste svi Jehovini svjedoci.

Činjenica je da se vjernici njima ne obraćaju kako bi ih pohvalili riječima “dobri i vjerni robe“, nego taj izraz koriste kao službeni naziv kojim se daje posebna čast njima kao istaknutim ljudima u Zajednici. Smatram da bi članovi Vodećeg tijela trebali izbjegavati sebi pripisivati taj naziv kako bi prvenstveno iskazivati čast Isusu a ne sebi. Umjesto da ih stalno ističemo tim nazivom, oni bi trebali postupiti kao Isus i reći nam: “Zašto nas zovete vjernim i razboritim. Nitko nije vjeran i razborit osim jednog, Isusa Krista.“ Pogledajmo što o tome Biblija još govori.


Tko može biti Gospodinov rob

Da bi netko mogao biti postavljen za Gospodinovog roba unutar skupštine, treba se prije toga pokazati dobrim, vjernim i razboritim u malim stvarima jer “tko je vjeran u najmanjem, vjeran je i u mnogom“ (Lk 16:10). Svaki vjernik je trebao u svom duhovnom rastu pokazivati želju da se daje voditi po duhu Božje riječi kako bi se izgrađivao u ljubavi i vjeri. Također se trebao pokazati kao sluga drugima i doprinositi njihovom izgrađivanju (Ri 14:19; 15:2). Zato je Pavle kršćanima uputio riječi:

“Tako i vi, budući da silno čeznete za darovima duha, nastojte njima obilovati radi izgrađivanja skupštine.“ (1.Ko 14:12)

Svi su se vjernici mogli smatrati “Gospodinovim upraviteljima“ jer apostol Petar kaže:

"... budite razboriti (...). Služite jedni drugima — svatko darom koji je primio — kao dobri upravitelji Božje nezaslužene dobrote koja se očituje na razne načine.“ (1.Pe 4:10)

Svi kršćani kao “upravitelji Božje nezaslužene dobrote“ su mogli koristiti svoje darove i sposobnosti za međusobno izgrađivanje. Trebali su biti razboriti, a ne zvati se “[vjernim i razboritim]  upraviteljima Božje nezaslužene dobrote“, odnosno ne bi se smjeli s nazivom vjerni i razboriti isticati i razlikovati od novih ili duhovno slabijih vjernika u svojoj skupštini. Iako su svi kršćani bili Kristovi sluge, među njima su se po službi isticali oni muževi koji su upravljali posebnim darovima služenja po kojima ih se moglo postaviti nad drugima u svojoj skupštini da im daju hranu u pravo vrijeme. Tako je među zrelim kršćanskim vjernicima bilo vjernih muževa koji su dobili ovlaštenje za službu koja je bila posvećena Riječi i samo su oni mogli biti službeno postavljeni nad drugima kao upravitelji Božje riječi ili “upravitelje Božjih svetih tajni“. Ni oni se nisu trebali zvati 'vjernima i razboritima' iako su ih drugi trebali prepoznati po tim duhovnim vrlinama (1.Ko 4:1).

Nadglednici su se poput Krista trebali vladati kao “manji“ pa su stoga bili “najmanja braća“ iako su po službi koja im je dana bili veći od svoje braće (Mt 23:11; 25:40; Lk 9:48). Onaj tko je želio biti prvi trebao se smatrati “posljednjim i slugom svima“, jer se i njihov Učitelj smatrao manjim od njih budući da im je služio i “posluživao ih“ za duhovnim stolom prije nego je uzvišen na svoj položaj gospodara Božje kuće (Mk 9:34,35; Lk 22:24-27). U svjetlu toga, općeniti naziv “Gospodinov upravitelj“ sve njih kao starješine dovodi u vezu sa poniznom službom u Kristovoj skupštini, ali ako bi se za njih koristio naziv “vjerni i razboriti upravitelj“, onda bi se tim nazivom njih uzdizalo nad ostalim starješinama i kršćanima koji trebaju biti “upravitelji Božje nezaslužene dobrote“.

Postavljajući pitanje: “Tko je taj vjerni i razboriti upravitelj...“, Isus je želio reći da će u tu službu, prije nego on privremeno ode na nebo, “postaviti“ one koji su se već pokazali vjerni i razboriti u malim stvarima. Toga su trebali najprije biti svjesni njegovi apostoli jer su bili njegovi prvi učenici od kojih se očekivala ta služba. Kad se trebalo pobrinuti za fizičku prehranu velikog broja vjernika apostoli su rekli braći:

“Nije pravo da mi [kao upravitelji Božje riječi] ostavimo riječ Božju [duhovnu hranu] kako bismo dijelili [doslovnu] hranu.“ (Dj 6:2)

To pokazuje da su oni razumjeli tko je taj rob, jer su se osjetili postavljeni u tu službu koju nisu htjeli zanemariti zbog nekih drugorazrednih zadataka. Njihov primjer su trebali slijediti svi vjerni muževi koje se imenovalo i postavljalo po skupštinama za nadglednike uzimajući u obzir njihovu vjernost i razboritost. Onom sluzi kojem je više dano od njega se više očekuje jer je Isus rekao:

"Svakome kome je mnogo dano, od njega će se mnogo tražiti." (Lk 12:48)

Starješinama je mnogo povjereno, pa će se od njih više tražiti.

“Jer ovlasti koje mi je Gospodin dao“ – kaže Pavao – “trebaju služiti za izgrađivanje, a ne za rušenje.“ (2.Ko 13:10)

Stoga je Isus...

dao neke da budu apostoli, neke da budu proroci, neke da budu evanđelizatori, neke da budu pastiri i učitelji, kako bi usmjeravali svete, kako bi služili i kako bi izgrađivali Kristovo tijelo.“ (Ef 4:11,12)

Isus ih nije organizirao u hijerarhijski sistem nego u Tijelo tj. u organizam u kojem je On glava.

Isus je od samog posvećenja svoje skupštine “postavio“ ili “dao“ tj. imenovao (pomazao) starješine koji su trebali služiti cijeloj skupštini u duhovnom hranjenju i izgrađivanju. Onaj tko želi biti nadglednik može biti postavljen u tu službu samo ukoliko bi udovoljio određenim zahtjevima među kojima je vjernost i razboritost. Ti zahtjevi za imenovanje se nalaze u Bibliji, pa ih je sve do današnjih dana trebalo uzeti u obzir kod uvođenja novih u tu hvalevrijednu službu. U tom slučaju je Isus kroz cijelu povijest postavljao u službu svoje robove i tako stajao iza tih imenovanja. No ukoliko je netko bio imenovan, a nije udovoljio tim zahtjevima, onda Isus nije mogao stajati iza njihovog imenovanja. Oni spadaju u samozvanog roba koji se uglavnom pokazivao kao zli rob.

Prema tome, Isus je apostolima, a time i svim svojim učenicima u priči o njegovom “robu“, samo ukazao tko od njih zaslužuje da ga on postavi u tu hvalevrijednu službu. Isus nije tražio da oni odgovore na to pitanje tko je taj rob, jer su oni taj odgovor trebali potražiti u sebi na način da nisu trebali samo željeti zauzeti ta važna mjesta služenja svom gospodaru, nego da najprije udovolje preduvjetima za njih. On ih je o tome već bio poučio kad su se oni prepirali oko toga tko je od njih najveći.

Jednom prilikom je Isus rekao svojim učenicima da se ne uzdižu jedni nad drugima nekim istaknutim nazivima i titulama jer su svi oni “braća“ (Mt 23:8; Mt 12:50; Dj 6:7). On je njih smatrao svojom braćom jer su po duhu svi oni sinovi jednog Oca (Ri 8:29; He 2:11). Stoga Isus nije ovaj izraz “vjerni i razboriti rob“ namjeravao koristiti kao poseban naziv za one učenike koje će on postaviti da služe svojoj braći. Iako se taj izraz odnosio na njih, o njima se govorilo kao o “robovima“, “starješinama“, “nadglednicima“, a za neke od njih još i kao o “istaknutoj braći“ ili “vodećim muževima među braćom“, bez da i se nazivalo “vjernim i razboritim robovima“ (Dj 15:22; Ga 2:2). Isus je između svih svojih učenika ili sljedbenika tj. između svih svojih slugu, trebao izabrati neke koji su se prije svega pokazali vjernim i razboritima, a koji su ujedno željeli služiti svojoj braći. Njih je postavljao da duhovno hrane i brinu o ostalim slugama. Pavle je bio jedan od njih. On za sebe kaže:

"I tako vam ja, braćo, nisam mogao govoriti kao duhovnima, nego kao tjelesnima, kao maloj djeci u Kristu. Hranio sam vas mlijekom, a ne čvrstom hranom, jer je još niste mogli podnijeti. (...). Tko je, dakle, Apolon? A tko je Pavao? Samo sluge koji izvršavaju službu koju im je Gospodin dao i preko kojih ste postali vjernici (...).   Jer mi (koji izvršavamo službu koju nam je Gospodin dao) smo Božji suradnici, a vi ste Božja njiva, Božja građevina. Po nezasluženoj dobroti Božjoj koja mi je ukazana, ja sam, kao mudri (razboriti) glavni graditelj (upravitelj), postavio temelj, a netko drugi gradi na njemu. Ali neka svatko pazi kako gradi na njemu. (...). Neka nas (mene i Apolona) ljudi smatraju Kristovim slugama i upraviteljima Božjih svetih tajni. A od upravitelja se traži da bude vjeran (i razborit). A ja nimalo ne marim za to kakav biste sud mogli donijeti o meni vi ili neki ljudski sud. Ni ja ne donosim sud o samome sebi. Naime, ni zbog čega ne osjećam grižnju savjesti. Ali to ne dokazuje da sam pravedan, nego je Gospodin (Jehova) onaj koji sudi o meni. Stoga ni o čemu nemojte suditi prije nego za to dođe vrijeme, dok ne dođe Gospodin, koji će iznijeti na vidjelo ono što je skriveno u tami i obznaniti namjere srca. I tada će svatko primiti pohvalu od Boga“ (1.Ko 3:2,5,9,10; 4:1-5).

Što iz ovog zaključujemo? Pavle je bio Gospodinov sluga i rob - upravitelj Božje Riječi koji je bio postavljen u službu da hrani braću i izgrađuje skupštinu. Samim tim se od njega “tražilo da bude vjeran i razborit upravitelj“ i po svemu sudeći bi ga mogli smatrati takvim. Međutim, on nigdje u svojim poslanicama ne spominje grupu starješina koja bi se tada ili možda poslije smrti apostola nazivala “vjerni i razboriti upravitelj“, a koja bi se razlikovala od ostalih starješina. Starješine su na sebe preuzimale veće ili manje dužnosti, ovisno o službi koju su imali i po tome su se razlikovali, kao robovi koji su dobili od Isusa više ili manje simboličnih novčića za upravljanje njegovom imovinom. Svi su oni trebali pokazivati vjernost i razboritost bez da se te osobine naglašavaju ili koriste kao naziv. Njima, a i svim vjernicima je Pavle primjer u tome jer nije rekao da ga se smatra “Kristovim vjernim i razboritim slugom i upraviteljem“ nego da ga se samo smatra “Kristovim slugom i upraviteljem“.

S druge strane, on je mogao sebe smatrati dobrim upraviteljem jer ga nije opterećivala savjest, ali ipak nije donosio i isticao takav sud o sebi prikazujući se pravednim jer je smatrao da samo Bog i Krist mogu donijeti takvu prosudbu o njemu. Zato nije tražio od drugih da njega i ostale starješine kao Gospodinove robove hvale i uzdižu, a druge osuđuju prije nego dođe Gospodin. Svi će to znati kad Isus dođe i kada onima koji budu vjerno izvršili dobiveni zadatak, povjeri svu svoju imovinu. Zato je Pavle upozorio braću:

"Neka se nitko ne hvali ljudima... bilo to Pavao ili Apolon ili Kefa“ (...). Neka nas ljudi smatraju Kristovim slugama i upraviteljima Božjih svetih tajni (...). A ovo sam, braćo, primijenio na sebe i Apolona zbog vas, kako biste na našem primjeru naučili ovo: “Ne idite preko onoga što je napisano”, da se nitko od vas ne bi ponosio smatrajući jednoga (Kristovog upravitelja) boljim od drugoga."  (1.Ko 3:21; 4:6)

Onaj tko donosi konačan sud o sebi i drugima prije nego Isus dođe ustvari ide preko onog što je napisano. Pavle kaže:

"Naime, po nezasluženoj dobroti koja mi je ukazana kažem svakome među vama da ne misli o sebi više nego što treba  misliti, nego da misli o sebi razumno, svatko po vjeri koju mu je Bog udijelio. (...). Neka vas duh potiče na revnost! Robujte Jehovi! (...) O drugima mislite onako kako mislite i o sebi! Ne mislite visoko o sebi, nego neka vas privlači ono što je ponizno! Nemojte sami sebe smatrati razboritima!" (Ri 12:3,11,16)

Svi mi trebamo robovati Jehovi a time i Isusu Kristu koji je postavljen kao naš gospodar. Robovi ili sluge izvršavaju razne zadatke u korist gospodarevog imanja. Svima je dana neka uloga u zajedničkom “tijelu“ ovisno o duhovnim darovima koje posjeduju od Boga. Isus je “glava“ a svi drugi su pojedinačni “udovi“, tako da nitko osim Isusa ne može sebe postaviti nad cijelim tijelom (vidi Ri 12:4-8; 1.Ko 11:3; 12:27; Ef 1:22,23). U takvoj zajednici Isus kao gospodar omogućava da se među njegovim slugama izdvajaju i postavljaju jedne sluge nad drugim slugama. Tako je starješine (apostole, evanđelizatore, proroke, pastire i učitelje) postavio nad ostalim slugama. Nitko se od starješina i vjernika nije trebao smatrati razboritima jer bi time automatski druge gledali s visoka. To se pogotovo odnosi na starješine. Kad bi neki od njih sebe smatrali razboritima ističući svoju mudrost i znanje - jer znanje je moć – onda takvi upadaju u zamku da se uzdižu nad drugima, pa svjesno ili nesvjesno preuzimaju ulogu gospodara ili vođe, najprije nad svojom skupštinom, a kasnije iznad svih skupština.

Prema tome ako neki pojedinci ili grupa starješina sebe ističe imenom "vjerni i razboriti" i još traže od drugih da ih se po tom nazivu razlikuje od drugih upravitelja, onda takvi starješine idu preko granica dozvoljenog i zadiru u pravo koje imaju samo Jehova i Isus. Isto važi i za članove neke skupštine (ili zajednice) koji se mogu ponositi što su vjeru u Krista stekli i izgradili uz pomoć svojih istaknutih upravitelja - Petra, Pavla, Apolona, Lutera, Russella, Rutherforda, a ne nekih drugih. Oni takvim ponosnim stavom, upravitelje koji njima služe, uzdižu kao pravedne, vjerne i razborite, a druge automatski omalovažavaju i odbacuju. Takvi stvaraju podjele u Kristovoj univerzalnoj skupštini, a budući da je među kršćanima po tom pitanju do podjela već došlo u ranim počecima kršćanstva, onda se takvim ponosnim stavovima te podjele danas još više ističu, pogotovo kad se svoje upravitelje naziva "vjernim i razboritim" a upravitelje drugih kršćanskih zajednica "zlim i nevjernim". Kad netko nosi ime “vjeran i razborit“, ne znači da on u potpunosti odgovara tom opisu kao ni titula “Sveti otac“. Izraz “otac“ u katoličkoj crkvi označava nekoga tko predvodi duhovni život vjernika, jer je i apostol Pavle za sebe govorio da je “otac“ onima koji su preko njega upoznali Krista. No izvan tog konteksta se taj pojam može zloupotrijebiti i koristiti kako bi se nekoga uzdiglo na pijadestal, na način da se istakne izraz “Sveti“, odnosno “Sveti otac“. Isto je i sa izrazom “upravitelj“ kad mu se istakne izraz “vjerni i razboriti“. U Probudite se od 8.11.1992. na str.25, stoji:

“Pravi kršćani danas izbjegavaju upotrebljavanje laskavih religioznih titula, i izbjegavaju praksu podizanja ljudi na crkvene pijedestale. Među Jehovinim svjedocima jedini oblik obraćanja propovjednicima je ”brat“ (2. Petrova 3:15). To je u skladu s onim što je Isus rekao: ”Svi ste braća!“

Najviši predstavnici neke kršćanske zajednice mogu koristiti Bibliju i svojim vjernicima ukazivati na ono što Bog zahtjeva od svojih slugu, ali moraju paziti da se ne uzdižu previše sa svojim izjavama i nazivima. U Katoličkoj crkvi se koriste nazivima ‘velečasni’, ‘presvijetli’, ‘uzvišeni’, ‘preuzvišeni’, itd. Tim se nazivima uzdižu i izdvajaju predvodnici crkve od ostalih svećenika i članova iako se svi oni međusobno oslovljavaju i sa ‘brate’. Na isti način, kad god se želi ukazati na Vodeće tijelo, onda se samo za njih koristi poseban službeni naziv “vjerni i razborit rob“ kao obilježje njihove istaknute uloge među ostalim starješinama. Zar se time i njih ne uzdiže na pijedestal, pogotovo kad oni traže da se njima treba potpuno podložiti jer je njihova riječ poput Kristove? To što se kod obraćanja njih oslovljava s ‘brate’ nikako ne umanjuje činjenicu da ih se nazivom “vjerni i razboriti rob“, kojeg su sebi dali, uzdiže izvan granica koji su postavljeni u Bibliji. Da li je netko vjeran i razborit - to će prosuditi samo Isus.


Gospodinov rob - pomazanik

Što se tiče titule “pomazanik“ (Krist) kojeg također nose članovi 'Vodećeg tijela', jer se smatra da su pomazani za buduće vladare, onda je po prvom tumačenju 1881. godine trebalo završiti sakupljanje posljednjih članova te klase od 144000 izabranih. Kad se nisu ostvarila očekivanja o svršetku koji je trebao nastupiti 1914., a zatim 1925. godine, onda je novom kronologijom utvrđeno kako se to sakupljanje završilo 1935. godine. Bez ikakvog uvida u to koliko je pravih kršćana živjelo kroz povijest, J.F. Rutherford je s porastom svojih članova morao reći da je sakupljanje gotovo, a da višak kršćana pripada 'velikom mnoštvu' kao jednoj drugoj klasi koja nije pozvana da naslijedi nebesko kraljevstvo, misleći pri tome na nebesko područje tog kraljevstva. U Bibliji su pronađeni neki stavci i parabole koji su te tvrdnje trebali nekako potkrijepiti, što je i učinjeno ali izvan biblijskog konteksta. Objašnjenje iz knjige Otkrivenje na str. 212. kaže:

“Prvo su, počevši od 1919, njegovi anđeli poželi, odnosno sakupili, 144 000 pomazanika (Matej 13:39, 43; Ivan 15:1,5,16). Potom je (1935.) počelo sakupljanje velikog mnoštva drugih ovaca“.

U Stražarskoj kuli 1.5.1988 na str.12. se za te pomazanike tvrdilo slijedeće:

“Njihovo je sakupljanje očito završilo 1935. godine.“

To je potvrđeno i pet godina kasnije u Stražarskoj kuli od 1.5.1993. u kojoj stoji:

“Prikupljeni su zadnji pomazanici od 144 000.“

U Stražarskoj kuli 1.1.1990. na str. 17. se ustvrdio njihov broj koji je iz godine u godinu bivao sve manji, što bi bilo logično ukoliko je žetva 1914. godine označila kraj izabranih, pa piše:

“S obzirom da danas na Zemlji ima manje od 9 000 Isusove braće, u svakom slučaju premalo bi ih preživjelo, a da bi mogli voditi brigu oko svih pripremnih radova koji će predhoditi općem uskrsavanju.“

Naime, prije završetka 20. stoljeća se očekivao Harmagedon jer je tih godina isticao životni vijek posljednje generacije ljudi pa je bilo za očekivati da će do kraja biti živih predstavnika te pomazane grupe i da će još uvijek Vodećim tijelom upravljati pomazanici. Tako je u Stražarskoj kuli od 15.2.1994. na str 21. pisalo:

”Isusovo proročanstvo kaže dalje u Marku 13:27: ”Tada [tóte] će poslati anđele svoje i sabraće izbrane svoje od četiri vjetra, od kraja zemlje do kraja neba.“ Isus se ovdje usredotočuje na ostatak od 144 000 ’izabranih‘ koji još uvijek žive na Zemlji. (...) S velikim glasom trubnijem“ preostali ’izabrani‘ bit će sakupljeni s krajeva Zemlje. Kako će biti sakupljeni? Nesumnjivo će ih Jehova konačno ’zapečatiti‘ i jasno identificirati kao dio onih koji su ”pozvani i izbrani i vjerni“.

Zatim je u vezi Vodećeg tijela u Stražarskoj kuli od 15.5.1997. na str.17.pisalo:

“Od 1972. do 1975. Vodeće tijelo povećalo se na 18 članova. (...) Od 1975. određeni broj od tih 18 osoba završio je svoj zemaljski život. Oni su pobijedili svijet i ’sjeli s Isusom na njegovom nebeskom prijestolju‘ (Otkrivenje 3:21). Zbog toga kao i zbog drugih razloga, Vodeće tijelo sada ima deset članova, uključujući i jednog koji se pridružio 1994. Većina njih prilično je stara. Međutim, ta pomazana braća dobivaju odličnu pomoć dok izvršavaju svoje važne dužnosti.“

Tih 90-tih godina su mnogi počeli sumnjati da će generacija ljudi koji su doživjeli 1914-tu godinu doživjeti i kraj ovog svijeta jer se uvidjelo da će se čekanje kraja vjerojatno odužiti. Vidjelo se da s tom generacijom izumiru i oni članovi za koje se tvrdilo da su posljednji pomazanici skupljeni do 1935-te godine pa samim tim uskoro neće više biti nikoga od njih tko bi upravljao Zajednicom u vrijeme izbijanja velike nevolje. Stoga je najveći problem bio u tom što se više nije moglo iz te generacije pomazanika skupljenih do 1935-te naći one koji će služiti u Vodećem tijelu. Tražilo se rješenje da u odborima služe mlađi starješine koji nisu pomazanici. Tako su 1992. neki od njih dobili prednost da prisustvuju sastancima raznih odbora Vodećeg tijela i da služe kao njihovi pomoćnici bez prava na glasanje. No, još uvijek se očekivao kraj ovog svijeta i njihov odlazak na nebo, a time i preuzimanje ili primopredaja dužnosti Vodećeg tijela starješinama zemaljske klase. Tako je u Stražarskoj kuli od 1.7.1995. str. 24. pisalo:

Sada mali broj duhovnih Izraelaca (od 144000) koji je preostao na Zemlji sudjeluje u duhovnom pastirenju, oranju i vinogradarstvu. Kad (uskoro) pomazana skupština bude napokon u potpunosti sjedinjena s Kristom, sav će taj posao pripasti drugim ovcama. Tada će čak i nadgledavanje ”zemlje“ od strane ljudi biti u rukama osposobljenih drugih ovaca, koje su u Ezehijelovoj knjizi označene kao razred kneževa.“

Nakon nekoliko godina se uvidjelo da će Vodeće tijelo ostati bez pomazanika puno prije Harmagedona i time izgubiti svoj pravi identitet, snagu i centralizirani autoritet. Za njih je bilo neprihvatljivo da Organizacijom prije Harmagedona upravlja niža klasa kršćana koja bi potpuno zauzela njihovo mjesto. S druge strane se vidjelo da nakon 1935-te godine još uvijek pojavljuju neki pojedinci koji su za sebe tvrdili da su izabrani. Njih se prihvaćalo kao prave pomazanike ali s napomenom da su u pitanju zamjene onih koji su se od 1935-te pokazali nevjernima, a takvi nije moglo biti puno već samo nekolicina, ali ni to ne odgovara tvrdnji koja kaže:

“Isus nije rekao da će pšenica postati kukolj, nego da je kukolj posijan među pšenicu.“ (Stražarska kula, 15.3.2010. str.21)

Stoga se nije moglo desiti nikakva zamjena jer se prije započete žetve 1914. godine, pšenica morala označiti kao pšenica. Broj novih pomazanika se jedno vrijeme održavao oko brojke od 8000 s tedencijom smanjivanja. Očekivalo se da će bar neki iz te generacije doživjeti kraj 20. stoljeća i Harmagedon jer bi time u Vodećem tijelu još uvijek bili neki od pravih pomazanika. Tako se u to vrijeme u Stražarskoj kuli od 15.1.2000. na str 13. moglo čitati o šest uvjerljivih dokaza da je Harmagedon pred vratima. Kao šesti dokaz navedeno je slijedeće:

“Kao šesto, smanjuje se broj pravih pomazanih Kristovih učenika, premda će, po svemu sudeći, neki od njih još uvijek biti na Zemlji kada započne velika nevolja. Pripadnici ostatka većinom su prilično stari, a kako prolaze godine broj pravih pomazanika stalno se smanjuje. No, Isus je rekao: ”Kad se ne bi skratili ti dani, ne bi bilo spašeno nijedno tijelo; ali zbog izabranih, skratit će se ti dani“ (Matej 24:21, 22). Stoga će očito neki od Kristovih ”izabranih“ još uvijek biti na Zemlji kada započne velika nevolja.“

Ovdje je dva puta naglašeno da su osim “pravih pomazanika“ postojali i oni krivi koji su se lažno predstavljali za takve, ali se nije moglo na takve pokazati prstom. Naime, one koji su rođeni ili kršteni nakon 1914, a posebno nakon 1935-te godine se moglo svrstati u lažne pomazanike iako se ni to nije moglo ničim drugim dokazivati, kao što nije postojalo očitih dokaza ni za prave pomazanike. U takvom ozračju se govorilo da među novim pomazanicima ima i onih koji sebe vide u krivom svjetlu pod utjecajem svog psihičkog stanja i nekih religioznih osjećaja. No, kako je vrijeme odmicalo, a posebno nakon 2000. jubilarne godine sada se moralo ponovno ići u mijenjanje teorija kako bi se s novim naknadnim tumačenjem ponovno zadržalo stanje održivosti Organizacije i Vodećeg tijela kao takvog. Iako se do 2007. još uvijek tvrdilo da je broj pravih pomazanika sve manji, (vidi Stražarsku kulu od 1.4.2007. str.25), te iste godine se ukinulo tumačenje o 1935-toj godini pa je rečeno:

“... tokom vremena su neki od kršćana krštenih nakon 1935. dobili svjedočanstvo svetog duha da je njihova nada nebeska (Rimljanima 8:16, 17). Stoga po svemu sudeći ne možemo odrediti neki konkretan datum kada se kršćanima prestaje upućivati nebeski poziv.“ (vidi Stražarska kula, 1.5.2007)

Kako su oni znali da je sada riječ o pravim pomazanicima kad nisu ničim mogli dokazati da su oni dobili svjedočanstvo svetog duha? Do tada se mlađe pomazanike uzimalo s rezervom pa im se pripisivalo njihovo pogrešno razumijevanje i nestabilni emotivni osjećaji. No, sada ih se bez ikakvog dokaza prihvatilo jer su navodno i oni dobili svjedočanstvo svetog duha. Tako se stvorilo jedno ozračje među Jehovinim svjedocima koji su dobili na znanje da je među njima još uvijek moguće postati pravi pomazanik pa je postignut efekat naglog povećanja broja pomazanika. U tom ozračju se dalo na znanje da naraštaj pomazanika nije izumro do 2000-te godine, pa nije ništa čudno da se sada za članove Vodećeg tijela mogu naći pomazanici koji su kršteni ili rođeni nakon 1935-te godine. Članovi upravnih odbora Vodećeg tijela koji se nisu izjašnjavali za pomazanike su morali odstupiti sa svojih položaja pa se tako na kraju ipak održala ona slika o Vodećem tijelu kojeg sačinjavaju samo (navodni) pomazanici, a koja je najviše odgovarala održivosti same Zajednice. Međutim, kad se uzme u obzir da je Stražarska kula po vremenskom kriteriju ove nove pomazanike donedavno smatrala lažnim pomazanicima, onda je u novije vrijeme morala i njih proglasiti svecima kako bi se i  na članove Vodećeg tijela gledalo kao na prave pomazanike.

Zbog takve (upitne) promjene, članovi Vodećeg tijela više ne mogu osporavati drugima da se predstavljaju za pomazanike jer su i oni sami prihvaćeni za prave pomazanike po novoj teoriji i novoj računici u koju se oni uklapaju. Međutim, po toj računici otpada bilo kakva mogućnost da je žetva a time i sud nad kućom Božjom započeo 1914. godine, jer je ovom novom teorijom potpuno pobijaju. To što su promjenom datuma uspjeli za Vodeće tijelo pribaviti nove mlađe pomazanike, onda su uspjeli zadržati svoj autoritet kojega su sami sebi uzeli kao vladara nad cjelokupnom Isusovom imovinom. Time su i dalje zadržali tumačenje da Bog samo među pomazanicima imenuje za Vodeće tijelo one preko kojih svetim duhom omogučuje da razumiju učenja i najdublje tajne sakrivene u Bibliji. Stoga i dalje mogu svojim članovima tvrditi da imaju monopol nad svetim duhom u boljem i jasnijem razumijevanju Biblije. 

Da se održalo tumačenje o 1935-toj godini danas više ne bi bilo pomazanika u Vodećem tijelu, a samim tim bi ono izgubilo reputaciju pomazaničke klase za koju su napisali slijedeće:

“Toj grupi ljudi (pomazanicima) koja je opisana kao sveti hram, razredu roba, Isus je povjerio svoju imovinu na Zemlji, što znači da neka prava i odgovornosti u kršćanskoj skupštini pripadaju isključivo njima. Iz tog razloga svi članovi skupštine slušaju i podupiru vjernog roba i njegovo Vodeće tijelo, smatrajući to svojom svetom dužnošću“ (Stražarska kula, od 1.4.2007. str.24).

To znači da bi sa nestankom pomazaničke klase, nestalo svetog hrama, a sa njim i neka prava i odgovornosti vodećeg tijela koja su oni uzeli samo za sebe. Ovako su novom špekulativnom promjenom uspjeli zadržati pravo i odgovornost centralnog upravljanja nad onim što smatraju cijelom Kristovom imovinom. Kao da su se bojali da će se zajednica raspasti jer starješine neće moći članstvu dokazivati kako od sada umrli i uskrsnuli pomazanici s neba aktivno upravljaju Zajednicom i duhovno hrane kršćansku skupštinu preko starješina koji bi i dalje bili njihove produžene ruke. Naime, starješine koji nisu pomazanici bi članstvu Zajednice teško mogli dokazati da vjerni i razboriti upravitelj sada upravlja s neba. Zato je bilo lakše sa novim špekulativnim tumačenjima stvorili na zemlji novu mlađu pomazaničku klasu iz koje će se regrutirati članovi Vodećeg tijela i tako zadržati čvrstu vlast nad članovima i svom stečenom imovinom.

Svima bi nama bilo puno uvjerljivije da su oni zaista svi na nebu, kao što se i očekivalo i da su do sada preuzeli svoje vodstvo s neba koje se ne bi moglo dokazati raznim nedokazivim tumačenjima, nego jasnim i vidljivim očitovanjima njihove nebeske aktivnosti preko svetog duha. Ovako oni i dalje mogu imati na zemlji navodne pomazanike koji mogu tvrditi da su pomazani i postavljeni nad Kristovom imovinom. Međutim, sva ta špekulativna tumačenja Božje riječi će ići na račun onima koji su na sebe preuzeli tu višu upravljačku ulogu prije vremena, a nisu dobro razumjeli volju svog gospodara.


Vodeće tijelo – da li je zastupnik vjernog i razboritog roba

Vodeće tijelo sa sjedištem u Bruklinu sebe predstavlja kao nasljednike službe koju su u prvom stoljeću imali apostoli u Jeruzalemu. No, da li se može govoriti o istoj službi i da li je postojalo Vodeće tijelo u Jeruzalemu? U prethodnom razmatranju smo mogli vidjeti dokaze koji to gledište dovode u pitanje. U Stražarskoj kuli od 1.7.1990. str. 11,12, piše:

“Dok pomazani kršćani (144000 pozvanih) zajedno sačinjavaju Božji dom, postoji obilje dokaza da je Krist odabrao mali broj ljudi iz klase roba da služe kao vidljivo vodeće tijelo. Rana povijest skupštine pokazuje da su 12 apostola, uključujući Matiju, bili temelj vodećeg tijela prvog stoljeća. Na to ukazuju Djela apostolska 1:20—26. Ovdje se ukazuje da je u vezi sa zamjenom za Judu Iskariota bilo govora o njegovoj ’službi nadgledanja‘ i ’ovoj službi i apostolstvu‘. Ta služba nadgledanja uključivala je odgovornost apostola da imenuju prikladne ljude u položaje službe i da organiziraju službu. Ali, značilo je to još više. Uključivalo je to i poučavanje i razjašnjavanje nauke. U ispunjenju Kristovog obećanja iz Ivana 16:13, ”duh istine“ trebao je kršćansku skupštinu postepeno dovesti do cijele istine. Tako od samog početka čitamo da su se oni koji su prigrlili riječ i postali kršteni pomazani kršćani nastavili posvećivati ’apostolskoj nauci‘.

Prvobitni članovi vodećeg tijela iz prvog stoljeća bili su apostoli, ljudi koji su hodili s Isusom i bili svjedoci njegove smrti i uskrsnuća (Djela apostolska 1:21, 22). Ali situacija se trebala promijeniti. Kako su godine prolazile, i drugi kršćani duhovno su uzrasli i bili su imenovani za starješine u jeruzalemskoj skupštini. Najkasnije do 49. n. e. vodeće tijelo je prošireno i uključivalo je, uz preostale apostole, i određeni broj starijih muževa (starješina) u Jeruzalemu (Djela apostolska 15:2). Dakle, sastav vodećeg tijela nije bio kruto utvrđen, nego je Bog očito vodio stvari tako da se ono mijenjalo da bi odgovaralo okolnostima njegovog naroda."

Watchtower tvrdi da je vodeće tijelo postojalo i a se sastojalo najprije od apostola, a kasnije od preostalih apostola i izabranih starješina, što bi značilo da se nakon smrti apostola sastojalo samo od izabranih starješina koje je samim tim trebalo biti locirano u Jeruzalemu ili nekom drugom gradu. No što nam govore činjenice? Iz prethodnog razmatranja nekih činjenica smo mogli zaključiti da Biblija ne spominje nekakvo centralno tijelo koje je uključivalo odgovornost apostola da po svuda imenuju prikladne ljude u položaj službe i da organiziraju evanđelizaciju. Apostoli su to činili samo u početku osnivanja skupštine kad je trebalo utemeljiti i osposobiti druge muževe da na sebe preuzmu nadgledničke odgovornosti. Činjenice govore protiv centralizacije jer je neovisno od prvih apostola djelovao apostol Pavle kojeg je sam Isus postavio u službu, a ne oni. Neovisno od skupštine u Jeruzalemu je djelovala i skupština u Antiohiji čiji su starješine poput Pavla sami imenovali braću, organizirali službu i slali misionare na nova područja (Dj 13:1-3, 26,27).

Ove činjenice dokazuju da su starješine u toj i drugim skupštinama kao upravitelji Božje riječi sami pripremali duhovnu hranu i hranili članove svojih skupština iz Božje Riječi. Osim toa, skupštine izvan Jeruzalema i Judeje nisu bile nadgledavane od apostola niti su na mjesečnoj ili godišnjoj razini dobivale poslanice koje bi služile kao jedinstvena duhovna hrana za sve kršćane. Ne postoji niti jedna poslanica koju sa napisali i potpisali svi apostoli i poslali prema svim skupštinama. Čak je poznato da su skupštine izvan Judeje, a koje su se sastojale i od nežidova, zahvaljujući Pavlovom učenju imale naprednije, jasnije i objektivnije učenje od skupština u Jeruzalemu i Judeji. Bile su korak ispred jer su na Zakon sadržan u Hebrejskim spisima gledali drugačije i u boljem svjetlu. Apostoli i starješine u Jeruzalemu nisu to pitanje na vrijeme razjasnili niti su bili spremni uvoditi učenje koje bi umanjilo vrijednost držanje Zakona. Prešutno su dozvolili da se u Jeruzalemu i judejskim skupštinama židovski kršćani “revno drže Zakona“ (Dj 21:20). To je s jedne strane omogućilo tim židovskim kršćanima da imaju mir s Židovima (Dj 9:31). No, zbog takve se tolerancije omogućilo da neki među njima zastupaju učenje koje je isticalo važnost držanja Zakona po pitanju spasenja.

Apostoli to nisu spriječili svojim autoritetom niti su zatvoriti usta braći koja su revno zastupali Zakon. U takvom ozračju su dali povoda nekoj braći iz svoje sredine da odu u Antiohiju i pokušaju nametnuti obavezu nežidovskim kršćanima da i oni drže Zakon. Ta braća su stvorili raspravu oko tog pitanja, a budući da su i oni i ova druga strana koju je predvodio Pavle bili uvjereni u svoja učenja, onda je od strane starješina u Antiohiji, a ne Jeruzalemu, odlučeno da Pavle zajedno sa Barnabom i Titom odu u Jeruzalem i riješe taj problem tamo gdje je nastao (Gal 2:1,2). Nisu išli u Jeruzalem zbog potrebne podložnosti apostolima, nego da bi upozorili apostole i starješine na problem koji dolazi iz njihove sredine. Unatoč tome Watchtower ovaj događaj koristi kao dovoljan dokaz o postojanju Vodećeg tijela u Jeruzalemu koje je nakon određenog vremena i smrti nekih apostola bilo sastavljeno od apostola i starješina. Takvu tvrdnju zasnivaju na pismu kojega su nakon zasjedanja sabora raznim skupštinama poslali 'apostoli i starješine', a koje započinje riječima:

Apostoli i starješine, braća, pozdravljaju braću u Antiohiji, Siriji i Ciliciji koja su iz drugih naroda!“ (Dj 15:24)

No, da li je ovo pismo poslalo Vodeće tijelo? Što nam govore činjenice? Već u samom uvodu ovog izvještaja iz Djela apostolskih 15:4, se kaže da su starješine iz Antiohije stigli u Jeruzalem gdje ih je “... primila

1) skupština i 2) apostoli3) starješine.

Primjećujemo da se ovdje spominju tri različite grupe kršćana. Prvu grupu je sačinjavala skupština, odnosno svi kršćani iz Jeruzalema. Oni su trojicu starješina iz Antiohije primili kao goste. U skupštini su bila i ona braća iz farizejske sljedbe koji su iskoristili tu priliku te su

“... ustali sa svojih mjesta i rekli: “Treba ih obrezati i zapovjediti im da drže zakon Mojsijev.” (Dj. 15:5)

Iako se podrazumijeva da su u sastavu skupštine bili apostoli i starješine, oni se ipak ovdje spominju zbog svoje uloge. Za pretpostaviti je da su oni (apostoli i starješine) zajedno predvodili skupštine u Jeruzalemu kao duhovno sposobni nadglednici, ali su apostoli po svojoj službi i dalje bili odvojena grupa od ostalih starješina.

Watchtower u ovoj situaciji apostole i starješine prikazuje kao jednu grupu koja je imala zajedničku službu unutar Vodećeg tijela čime svjesno zanemaruje starješine u sastavu Jeruzalemske skupštine. Budući da se izrazi ‘vodeće tijelo’ ili ‘centralno tijelo’ ne spominju u Bibliji, treba vidjeti da li se možda izraz “apostoli i starješine“ može tumačiti u tom smislu. Pogledajmo što nam u tom pogledu može otkriti Biblija?

U Hebrejskim spisima se više puta spominju gore spomenute tri grupe u okviru Božje skupštine Izrael. Npr. jedan od takvih izvještaja spominju (1) ‘narod’ (skupština ili zajednica), te njihove (2) ‘poglavare plemena’ i (3) ‘starješine’. Npr. kad je cijeli narod (zajednica, skupština) čula Božji glas sa gore Sinaj, Mojsije je zapisao:

“… Te je zapovijedi na gori izgovorio Jehova jakim glasom svoj zajednici (skupštini) vašoj iz vatre, pristupili ste k meni, svi poglavari plemena vaših i starješine vaše.“ (5.Mo 5:22,23)

Iako su ‘poglavari plemena’ i ‘starješine’ u sastavu naroda kao jedne zajednice, njih se posebno spominje kao one koji su predvodili tu zajednicu kroz različite vidove autoriteta. ‘Poglavari plemena’ se ovdje spominje odvojeno od ‘starješina’ kao što se u jednoj drugoj situaciji ‘svećenike’ spominje odvojeno od ‘starješina Izraelovih’ (3.Mo 9:1; usporedi 5.Mo 29:2,10; Jš 8:33; Ezr 6:7). Starješine nisu sa poglavarima ili svećenicima sačinjavali jedno zajedničko tijelo, ali su zajedno surađivali. U svakom slučaju, kad god se ‘starješine’ spominju uz neku drugu grupu istaknutih muževa, oni nisu bili u sastavu te druge grupe nego su bili zasebna grupa muževa sa drugačijom mjerom autoriteta.

Na isti način se u Kršćanskim spisima spominju “svećenički glavari i starješine narodne“ kao dvije različite vrste službe i autoriteta u Jeruzalemu u vrijeme Krista i njegovih apostola (Mt 21:23; 26:3). Takav način grupiranja službenih dužnosti po njegovoj važnosti je bio razumljiv, pa se u duhu takvog načina izražavanja, ‘apostole’ kao poglavare novog Izraela treba gledati odvojeno od ostalih ‘starješina’ u Jeruzalemu i drugim mjestima (vidi Dj 9:26,27; 14:23; 21:18).

To nam govori da spomenute 'starješine' nisu služili u apostolstvu zajedno s 'apostolima'. Nisu bili u sastavu apostola kao neko zajedničko tijelo, nego su služili unutar svojih dodijeljenih imenovanja. Riječ je o starješinama koji su od strane apostola postavljeni u jeruzalemskoj skupštini da služe braći, kao što je to bio slučaj u svim drugim skupštinama. Može se pretpostaviti da je u Jeruzalemu do 49. godine bilo više starješina jer se kršćani u tom gradu nisu mogli sastajati na jednom mjestu nego na više manjih lokacija. Njihova služba se razlikovala od apostolske. U izvještaju se od svih starješina po imenu spominju Juda i Sila za koje se kaže da su bili “vodeći muževi među braćom“ jer su “predali svoje živote“ za Krista (Dj 15:22,26). Među vodećim muževima ili nadglednicima u Jeruzalemu je bio i Jakov (Isusov polubrat) koji je vjerojatno bio prvi nadglednik te skupštine, a ujedno i poslanik izgubljenim ovcama doma Izraelova, što potvrđuje njegova poslanica poslana svim dvanaest plemena Izraelovih rasijanih po svijetu (Gal 1:18,19; Jk 1:1). No, to njega i ostale vodeće muževe nije uvrstilo među apostole, nego samo među starješine jeruzalemske skupštine koja je surađivala sa onim apostolima koji su još bili u Jeruzalemu, jer su neki apostoli ubijeni a drugi otišli propovijedati u udaljena mjesta.

Kad u tom kontekstu čitamo ovaj izvještaj iz Djela apostolskih, onda ćemo uočiti i druge činjenice koje nam govore da se u Jeruzalemu tom prilikom nije sastalo neko Vodeće tijelo sastavljeno od apostola i starješina. Tu nije bilo riječi o tajnom i redovitom zasjedanju nekolicine vodećih ljudi iza zatvorenih vrata koji bi sami raspravljali i donosili odluke, nego je bilo riječ o saboru na kojem je “cijelo mnoštvo“ braće i starješina bilo pozvano na raspravu (Dj 15:6,12). Među njima su bila čak i ona braća iz Jeruzalema koji nisu priznavali Pavlovo apostolstvo nego su u svojoj revnosti pokušavali obezvrijediti ono što je Pavle naučavao među nežidovskim kršćanima. Njima se Petar nakon “duge rasprave“ obraća govoreći:

“Ljudi, braćo, ... zašto sada iskušavate Boga stavljajući učenicima na vrat jaram koji ni praoci naši ni mi nismo mogli nositi?“ (Dj 15:6-10)

Petar ove riječi nije uputio apostolima s kojima je surađivao jer oni nikad nisu stavljali nepotreban jaram na učenike niti su na to pomišljali (Dj 10:28; 11:1). Apostoli su čak rekli da nisu “nikome od braće dali nikakav nalog“ da iznosi bilo kakve zahtjeve za nežidovske kršćane (Dj 15:24). Petar se očito obraća onoj braći koja su i dalje u toj raspravi ostali pri svojem mišljenju. U svojoj se poslanici Galačanima Pavle kasnije osvrće na neke od njih koje opisuje kao “lažnu braću koja su se potajno uvukla, koja su se ušuljala da ugroze našu slobodu koju imamo u zajedništvu s Kristom Isusom, kako bi nas učinili robovima“. Zatim spominje važan detalj ovog sabora i kaže:

“Ni načas im nismo popustili, nismo im se pokorili, da bi istina dobre vijesti ostala kod vas.“ (Ga 2:4,5)

Da li je onda moguće neke od ovakve braće, prisutnih na tom saboru, dovoditi u vezu sa nadgledničkom službom koju su dobili apostoli? Očito ne. Ne možemo ih dovesti u vezu ni sa svim starješinama u Jeruzalemu. Starješine stoga trebamo gledati odvojeno, ne samo od te braće, nego i od apostola, tako da svu ovu braću prisutnu na tom saboru ne možemo izjednačiti s apostolima i njihovom službom. Sabor u Jeruzalemu je trebao samo ispitati i vidjeti što se stvarno može zahtijevati od nežidovskih kršćana tako da je napravljeno jedno kompromisno rješenje koje nije zabranjivalo židovskim kršćanima da se i dalje drže Zakona, niti je nežidovskim kršćanima nametalo njegovo držanje. Odluku su donijeli svi prisutni muževi (braća) pod vodstvom apostola, što se vidi iz konteksta:

“Tada su apostoli i starješine zajedno s cijelom skupštinom (braćom) odlučili izabrati između sebe neke muževe i poslati ih u Antiohiju s Pavlom i Barnabom. Bili su to Juda zvan Barsaba i Sila, vodeći muževi među braćom. Po njima su poslali ovo pismo:

Apostoli i starješine, braća, pozdravljaju braću u Antiohiji, Siriji i Ciliciji koja su iz drugih naroda! (...) “jednodušno smo se složili“ (...) “Jer sveti duh i mi odlučili smo...““ (Dj 15:22,23,25,28)

Tko je odlučio o ovim važnim stvarima? Izvještaj kaže: 'apostoli', 'starješine' i 'skupština'. Kako je skupština u tome učestvovala? Budući da su u skupštini svi muževi (braća) imala prednost čitati i zastupati Božju riječ pred drugima, onda su oni zajedno sa starješinama predstavljali cijelu skupštinu, kao što su prije njih svi punoljetni muževi sa starješinama zastupali cijelu zajednicu (vidi 2.Mo 5:1,4,20; 4.Mo 8:5,10,20; 20:1; 27:21; 1.Kr 8:1-5,14; 1.Lje 13:1-5). Tako u vrijeme kralja Ezekije kod donošenja jedne važne oduke koja se ticala cijelog Božjeg naroda piše:

Kralj i knezovi njegovi i sva zajednica u Jeruzalemu odlučili su …“ (2.Ljet 30:2)

Zar to isto ne piše kada je u vrijeme apostola trebalo donijeti jednu važnu odluku koja se ticala obnovljenog Božjeg naroda, jer čitamo:

“Tada su apostoli i starješine zajedno s cijelom skupštinom odlučili …“ (Dj 15:22)

Ako usporedimo ova dva izvještaja, podudarnost je više nego očita, što samo dokazuje da se prva skupština oslanjala na sistem upravljanja i odlučivanja kakav je bio od davnih dana prisutan u Božjem narodu. Kao što u vrijeme kralja Ezekije nije oduku donosio kralj niti neko vodeće tijelo, nego svi poglavari u zajednici, tako je bilo i unutar Jeruzalemske skupštine. To dokazuje da u ranoj kršćanskoj skupštini nije postojao centralno administrativno vodeće tijelo kakvo postoji u zajednici Jehovinih svjedoka. 

Kad je Pavle nekoliko godina kasnije ponovno došao u Jeruzalem, izvještaj kaže da su “ondje bili i svi starješine“ koji su sudjelovali u saboru (Dj 21:18,25). Stoga izraz “apostoli i starješine“ ne označava jednu grupu muževa kao centralno tijelo starješina u Jeruzalemu, kako to tumačči Watchtower, nego je riječ o dvije različite službe koju su oni imali unutar Kristove skupštine.

Osim toga, sve što je opisano u ovom izvještaju odudara od načina na koji danas funkcionira Vodeće tijelo Jehovinih svjedoka tako da ovaj jedini izvještaj, koji se mislilo upotrijebiti za podupiranje teze o Vodećem tijelu, govori da ono kao takvo uopće nije postojalo, niti povijest poznaje situaciju u kojoj su neki starješine zauzimali apostolska mjesta. Izvještaj iz Djela apostolski samo objašnjava kako je problem koji je potekao iz Judeje i Jeruzalema riješen na zajedničkom skupu na kojem su sudjelovali nadglednici i starješine dviju skupština. Da je npr. neko od braće iz Antiohije došao u Jeruzalem i počeo među židovskim kršćanima iznositi novu nauku kojom se Zakon ukida za kršćane, uznemirio bi braću te bi također stvorio raspravu oko tog pitanja (Dj 21:20,21). Tada bi apostoli i starješine u Jeruzalemu uz molitvu raspravili tu stvar najprije među sobom, a onda bi poslali neke vodeće muževe između sebe u Antiohiju i raspravili to pitanje sa tamošnjim starješinama i braćom. Pokušali bi im objasniti da židovski kršćani revnuju za Zakon iako on nema obvezujuću snagu, ali da oni ne žele stvarati nepotrebno neprijateljstvo sa Židovima tako da u vezi tog nauka moraju prihvatiti kompromisno rješenje, na način da židovskim kršćanima ne zabranjuju držanje Zakona ali da ujedno nema potrebe zbog nekog doktrinarnog jedinstva nametati taj zahtjev nežidovskim kršćanima. Prema tome, samim tim što su se u Jeruzalemu nalazili neki od apostola, to nije dalo razloga da se jeruzalemska skupština postavi iznad antiohijske jer su i u Antiohiji postojali nadglednici sa istim službama.

Sjetimo se jedne slične situacije potkraj 2. stoljeća kada je došlo do različitih gledišta u vezi obilježavanjem Gospodinove večere. Tada su starješine rimskih skupština uvele nedjelju za dan te proslave, dok su u Aziji obilježavali na dan kada je po židovskom kalendaru bio 14. nisana. Zato je nadglednik Polikarp iz Azije otišao u Rim kako bi raspravio to pitanje sa Anicentom, nadglednikom rimske skupštine. Međutim Anicent je nastojao da se uzme u obzir njegovo gledište pa čitamo kako 

"... starješina Anicet iz Rima nije uspio uvjeriti Polikarpa iz Azije da ne slavi ono što je slavio s Ivanom i s drugim apostolima s kojima se družio’ (Stražarska kula, 15.3.1994. str. 5.).

Ni tada nije postojalo neko Vodeće tijelo koje bi raspravljalo o vjerskim pitanjima, ali je i dalje vrijedilo načelo tolerancije u pitanjima kada nije bilo dovedeno u pitanje temelj kršćanske vjere. Da su apostoli, svjesni svoje smrti, smatrali da se bez njih formira Vodeće tijelo, onda bi ono funkcioniralo prije njihove smrti i nastavilo bi djelovati iz Jeruzalema ili nekog drugog grada, ali povijest takvo administrativno tijelo ne poznaje jer ga nitko ne spominje niti u poslanicama niti u drugim pisanim tekstovima iz tog razdoblja.

Prvobitno uređenje kršćanske Skupštine je dobro funkcioniralo bez Vodećeg tijela pa je bilo logično što je 325. godine zbog nastalog problema oko različitih učenja o Isusu bio sazivan sabor po uzoru iz spomenutog izvještaja iz Djela apostolskih. Na taj sabor su pozvani nadglednici svih skupština jer se spor ticao svih njih. Smatra se da je bilo prisutno između 250 i 318 biskupa (nadglednika). Među njima nije bio biskup rimske skupštine Silvester I. kojeg se smatra 34. papom. On tada nije bio papa u smislu kojim se ta riječ koristi od službenog naziva 385. godine niti je on predsjedao nekim vodećim tijelom. Do tada je taj naziv podrazumijevao duhovni autoritet kojeg su imali prvi nadglednici u svakoj skupštini. Tako je i sam apostol Pavle nekim vjernicima govorio za sebe da im je on “otac (lat. 'papa') u Kristu“ (1.Ko 4:15). Prema tome, tom prilikom car Konstantin nije sazvao Vodeće tijelo jer ono kao takvo nije nikad ni postojalo. No, tada pod njegovim vodstvom dolazi do uvođenja centralističkog upravljanja svim skupštinama što je dovelo do osnivanja papinskog uređenja sa biskupima kao najvišim vjerskim autoritetom. To je ujedno bilo prvo centralno (vodeće) tijelo pod vodstvom rimskog biskupa koje je sjeo na apostolsku stolicu iako apostoli nisu imali takva ovlaštenja. Njega i njegovo vijeće se trebalo poštivati u svim njihovim odlukama po pitanju vjere i nauke. Oni su tada prvi samoinicijativno i prije vremena sebe postavili nad cijelom Kristovom imovinom. U tome su ih slijedili i poglavari drugih kršćanskih zajednica koje su nastale raskolom i reformacijom, među njima i poglavari kršćanske zajednice Jehovinih svjedoka.

Reformacija je umanjila vlast Rimokatoličke crkve, ali je dovela do formiranja mnogih kršćanskih zajednica koje su imale cilj dati ljudima kršćansku slobodu – slobodu u Kristu. S tim ciljem se formirala grupa 'Istraživaća Biblije' koji su oko sebe okupljali ljude koji su težili za takvom slobodom. Kasnije je došlo do raskola među njima i stvaranja organizirane vjerske zajednice kršćana pod nazivom 'Jehovini svjedoci'. Tko je predvodio tu zajednicu od njenog formiranja do današnjih dana i da li je njeno centralno ili središnje vodstvo smješteno u Bruklinu moglo odgovarati apostolskom tijelu? Prije nego istražimo to pitanje, pokušajmo vidjeti na kojim se temeljima mogla prihvatiti ideja o Vodećem tijelu.

Watchtower tvrdi se da Vodeće tijelo zastupa vjernog i razboritog roba koje je kroz stoljeća izvršavalo svoju ulogu tako što je jedna generacija hranila drugu. O tome čitamo slijedeće:

”Povijest nam ne posreduje jasnu sliku o obliku postojanja i dijeljenja hrane klase ’vjernog i mudrog sluge‘ u stoljećima poslije smrti apostola gospodina Isusa Krista. Očito je jedna generacija klase ’sluge‘ pružala hranu sljedećoj generaciji (2. Tim. 2:2). U drugoj polovici devetnaestog stoljeća živjele su, međutim, bogobojazne osobe, kojima je mnogo značila duhovna hrana Svetog pisma i koje (...) su se željele njom i hraniti.“ (Stražarska kula, 15.5.1995. str.16)

Kroz ta stoljeća je postojala samo Katolička, a kasnije i Pravoslavna crkva tako da je ta linija “vjernog i razboritog roba“ mogla biti održiva kroz kršćanstvo koje je Watchtower smatrao otpadničkim. Nakon pojave reformacije je nastalo više kršćanskih zajednica, i sad je pitanje gdje se je nalazila ta klasa Gospodinovog roba, da li u jednoj od njih ili u svakoj. Ako je klasu tog roba zastupalo nekoliko istaknutih ljudi koji su na sebe preuzeli vodstvo da pružaju hranu Kristovim učenicima, onda se mora prihvatiti situacija po kojoj su tu ulogu najprije imali Papa i nadbiskupi koji su sazivali koncile (sabore) na kojima su donosili najvažnije odluke u vezi kršćanskog nauka. Tko je preuzeo njegovu tj. njihovu ulogu u novim kršćanskim zajednicama? Tko je u toj neprekinutoj liniji imao tu ulogu koju je ispunjavao na način da je tadašnja generacija 'Gospodinovog roba' sa svojim istaknutim ljudima omogućila Russellu i njegovoj generaciji da budu duhovno hranjeni? Sve su to pitanja na koja nikad nismo dobili jasan odgovor preko publikacija Watchtowera jer ona sama zbog svoje ideje ne može posredovati jasnu sliku o obliku postojanja i dijeljenja hrane klase ’vjernog i razboritog roba‘ stoljećima nakon smrti apostola.

Činjenica je da su mnoge zajednice u to vrijeme imale svoje centralno vodstvo kao što su Anglikanska, Episkopalna i Metodistička crkva, zatim Prezbiterijanska kojoj je Russell pripadao i Kongregacionalna crkva kojoj se kasnije pridružio. Kasnije se on povezao i sa Adventističkom crkvom, u to vrijeme poznatom po svojim tumačenjima biblijskih proročanstava i kronološkim špekulacijama o Kristovom drugom dolasku. Privuklo ga je ono što je čuo na njihovim sastancima. Čak je prihvatio kronologiju po kojoj je Isus nevidljivo prisutan u ulozi kralja od 1874. godine po čemu je bio poznat časopis “Stražarska kula – glasnik Kristove prisutnosti“.

Russell se i sam posvetio istraživanju Biblije i vlastitim metodama izračunavanja porečenih događaja koje su ga vodile do 1914. godine. Počeo je djelovati neovisno o bilo kojem vodstvu. Priključio se razredima za proučavanje Biblije te je kasnije na temelju svog kapitala osnovao vlastito poduzeće Zion’s Watch Tower Tract Society s ciljem da svoje spoznaje javno objavljuje. Postao je prvi predsjednik tog Društva. To Društvo je funkcioniralo po principu korporacije ili poduzeća kojom je upravljao on i supruga u suradnji sa najbližim suradnicima. Vodeće tijelo koje bi na bilo koji način nalikovalo apostolskom tijelu nije bilo prisutno od samog osnivanja Društva Watch Tover ali u se u novijim publikacijama Watchtowera dobiva krivi dojam da je ono postojalo i da je s vremena na vrijeme bivalo unapređivano do današnje slike, pa čitamo:

“Pružajući informacije o razvoju današnjeg Vodećeg tijela, izdanje Kule stražare od 15. decembra 1971 (engl.) objašnjava: ”Pet godina kasnije [1884] osnovano je Traktatno društvo Sionska Kula stražara i služilo je kao ’posrednik‘ da bi se duhovna hrana poslužila tisućama iskrenih osoba koje žele upoznati Boga i razumjeti njegovu Riječ. . . Predani, kršteni, pomazani kršćani povezali su se s tim Društvom u centrali u Pennsylvaniji. Bilo kao Upravni odbor ili ne, oni su se stavili na raspolaganje da obave specijalno djelo kao razred ’vjernog i razboritog roba‘. Pomagali su u hranjenju i rukovođenju razredom roba, i tako se pojavilo vodeće tijelo. To je očito bilo pod vodstvom Jehovine nevidljive djelujuće sile, odnosno svetog duha. Isto tako, to je bilo pod vodstvom Poglavara kršćanske skupštine, Isusa Krista.“ (Stražarska kula, 1.7.1990.)

“Otkad je 1884. stvorena korporacija Watch Tower Bible and Tract Society of Pennsylvania pa sve do 1972, predsjednik Društva imao je veliki autoritet u Jehovinoj organizaciji, dok je Vodeće tijelo usko surađivalo s upravnim odborom Društva. Blagoslovi kojima smo se radovali tijekom tih godina pokazuju da je Jehova prihvaćao takvo uređenje. Od 1972. do 1975. Vodeće tijelo povećalo se na 18 članova. Način uređenja Vodećeg tijela postao je sličniji onome u prvom stoljeću kad je tom proširenom tijelu, čiji su neki članovi upravitelji Watch Tower Bible and Tract Society of Pennsylvania, povjeren veći autoritet.“ (Stražarska kula, 15.5.1997. str.8)

Ovdje dobivamo samo površne informacije u kojima vidimo predsjednika Društva koji je imao veliki autoritet i Upravni odbor sastavljen od ljudi koji su upravljali Društvom (poduzećem). Nama se želi reći kako su ljudi upravnog odbora ujedno bili članovi vodećeg tijela, odnosno da je to Vodeće tijelo usko surađivalo s upravnim odborom. To bi onda značilo da je jedna grupa muževa surađivala s drugom grupom. No, postojala je samo jedna grupa u sastavu upravnog odbora pa ispada da su oni surađivali sami sa sobom jer su istovremeno bili dva tijela. To se pokušalo razjasniti u Stražarskoj kuli od 1.2.1999. na str.17. piše:

“Da bi Istraživači Biblije dobili pravni status, 1884. je u Sjedinjenim Državama osnovano društvo Zion’s Watch Tower Tract Society, sa sjedištem u Pittsburghu (Pennsylvania). Članovi uprave tog društva služili su kao središnje Vodeće tijelo, nadgledavajući globalno djelo propovijedanja o Božjem Kraljevstvu.“

Kao što se vidi, ne može se govoriti o međusobnoj suradnji između dva tijela jer su od samog početka članovi uprave jednog poduzeća navodno služili i kao središnje vodeće tijelo Jehovinih svjedoka. Povezivanjem vodećeg tijela s upravnim odborom se samo pokušava stvoriti dojam kako je ono oduvijek postojalo. No to nije istina. Slika upravnog odbora je bila sasvim drugačija od one koja nam se želi prikazati. Upravni odbor je uglavnom bio zadužen za financijsko i administrativno upravljanje korporacijom dok je predsjednik Društva vodio glavnu riječ oko svih odlučivanja. Takvo upravljanje Društvom preko upravnog odbora nema nikakve sličnosti sa vodećim tijelom koje u sadašnjem obliku postoji od 1971. godine, a posebno nakon 2000-te godine, a kamoli da je nalikovalo na apostolsko tijelo prvog stoljeća s kojim su s jednakim pravom glasa surađivali starješine svih skupština kao jedno zajedničko tijelo.

Upravni odbor Društva je u svojim počecima formirano isključivo u svrhu dobivanja pravnog statusa i zakonitog poslovanja društva Watch Tower. Takvo upravljanje je nešto što se podrazumijevalo kod trgovačkih društava, poduzeća, banaka, korporacija i slično. Ovaj upravni odbor je upravljao poduzećem Watch Tower sa ciljem štampanja publikacija vjerskog sadržaja te je organizirao njihovu distribuciju kroz kolportersku aktivnost članova skupština 'Istraživača Biblije'. (Kasnije se ta kolpoterska djelatnost poistovjetila sa propovijedanjem kako bi se volonterski distribuiralo sve što Društvo proizvede). Taj odbor je postavljen od strane Društva i mogao se uvijek raspustiti od strane Društva tako da ono nije imalo ništa s Božjim izborom i postavljanjem pojedinaca u vodstvo nad cijelom kršćanskom skupštinom.

Nama se danas nekadašnji Upravni odbor prezentira u sasvim drugom svjetlu. Umjesto da nam se kaže pravo stanje stvari nama se revidira povijest i iznosi nešto što ne odgovara pravoj slici. Činjenica je da je Društvom najprije upravljao njegov osnivač C.T. Russell. On je kao predsjednik imao potpunu kontrolu nad korporacijom Društva i samo se njega smatralo pastorom (pastirom) a ujedno i jedinim tadašnjim “vjernim i razboritim robom“ koji je pripremao i davao duhovnu hranu unutar svoje skupštine. Tako je nakon njegove smrti pisalo u jednoj Stražarskoj kuli

“da ga je Gospodar (Isus Krist) učinio vladarem nad svim svojim imanjem“ (pa čak i to da je on) “uzimao u obzir sugestije drugih članova Društva, ali da je ipak sam po svom vlastitom sudu odlučivao ono što je smatrao da bi Gospodin učinio“ (Stražarska kula, od 1.3.1923. str.68, engl.). 

Ovakvo gledište je bilo pogrešno jer je Isus rekao da će vjernog 'roba' nad svom imovinom postaviti tek u Božjem kraljevstvu. No, ovakvo gledište je dozvolilo predsjedniku Rutherfordu da se uzdigne do tog položaja. Međutim, Russell nikad nije sebe i Upravno tijelo izjednačio s apostolskim tijelom prvog stoljeća, niti se taj odbor smatralo “vjernim i razboritim robom“. Takvo ustrojstvo uopće nije sličilo na tijelo apostola iz prvog stoljeća jer je sve do Russellove smrti 1916. godine Društvo bilo pod njegovim isključivim vodstvom.

Upravni odbor je služio za imovinsko-pravne i upravljačke poslove korporacije, tako da njegovi članovi sebe nisu vidjeli u ulozi vjernog roba gdje svi zajedno brinu o duhovnoj hrani i prehranjivanju kršćanskih vjernika. Zato nisu ni imali zadatak da svi zajedno poput apostola otvaraju skupštine i brinu o duhovnoj hrani i prehranjivanju kršćanskih vjernika te da svoju nadgledničku službu prenose na drugu braću. Za njih je 'vjerni rob' postojao, ali samo u liku brata Russella koji je umro i za kojega se čak govorilo da on s neba upravlja skupštinom. 

Zamislimo kako bi to bilo da je Isus nekoga postavio u određeni vid službe, a da taj brat toga nije svjestan i tako zanemari svoje zaduženje i ovlaštenje? Znamo da su apostoli od prvog dana posvećenja skupštine bili svjesni svoje nadgledničke uloge na koju ih je Isus postavio tako da su odmah na sebe preuzeli svoja ovlaštenja i dužnosti i prenosili ih na druge muževe. To saznanje ih je spriječilo da se jedan od njih ili svi zajedno uzdignu kao oni koje je Isus postavio nad cijelom imovinom. S druge strane, tadašnje gledište o vjernom robu je spriječilo Upravni odbor da sebe promovira kao vjernog roba, pa nema smisla tvrditi da su oni bili postavljeni u tu ulogu od samog Isusa Krista. No, pogrešno gledište brata Rutherforda je rezultiralo da se on, njegovi nasljednici, a nakon njih i Vodeće tijelo samoinicijativno uzdignu do položaja kojeg su imali oni koji su sjeli na Mojsijevu stolicu.

Prije svoje smrti Russell je imenovao sedam članova Upravnog odbora da ravnopravno upravljaju Društvom i pet članova uredničkog odbora koji su vodili brigu oko uređivanja tiskanog materijala. Nitko nije trebao biti veći od drugih niti su oni služili kao Vodeće tijelo. Međutim, J.F. Rutherford je sebe postavio kao drugog predsjednika Društva, te je smijenio četvoricu Russelovih ljudi u Upravnom odboru i postavio svoje ljude. To je učinio nakon čestih prigovora na njegov račun. Iako je u statutu Društva stajalo da je on trebao biti samo pravna osoba, ipak je on kao predsjednik upravljao Društvom svojom čvrstom rukom kao vođa. Uopće nije osjećao potrebu da se u svakoj stvari savjetuje sa ostalim članovima odbora nego je uglavnom stvari uzimao u svoje ruke i tek nakon što bi nešto odlučio i učinio, on bi to iznio pred Upravni odbor kao gotovu stvar. Želio se nametnuti kao prvi čovjek Društva sa posebnim pravima i odgovornostima. To je bilo protivno onome kako je taj odbor zamišljen od strane Russella. Tako je bez znanja ostalih članova revidirao i objavio knjigu "Svršena tajna“ kao posthumno djelo brata Russella. Znajući da će zbog toga naići na neodobravanje nekoliko članova upravnog odbora, on ih je otpustio i zamijenio ih sa članovima koji su podržavali njegovu predsjedničku ulogu.

Zanimljivo je da su ta četvorica smijenjenih članova zahtijevala da svi članovi Upravnog odbora imaju jednako pravo glasa oko odlučivanja svega pa i onoga što će se štampati, a ne samo predsjednik kojemu se to očito nije svidjelo. To je bio početak centralizacije, a time i raskola jer su od tada mnogi počeli napuštati Društvo. No, s druge strane, nitko od članova Zajednice, pa ni sam predsjednik nije tadašnji Upravni odbor poistovjetio sa onim što mi danas smatramo Vodećim tijelom. Sve do 1927. godine se samo na Russella gledalo kao na 'vjernog roba' tako da su zadaci članova Upravnog odbora još uvijek bili više vezani za administrativne poslove i upravljanje Društvom kao poduzećem, a ne kršćanskim skupštinama.

Rutherford uopće nije smatrao ni potrebnim imati jedno tijelo starješina koji bi neovisno od upravljačkog odbora zajednički pripremalo duhovnu hranu te nadgledavalo i izgrađivalo sve skupštine, nego je sebe nametnuo kao duhovnog vođu koji se poput Russella posvetio istraživanju Biblije i pisanju članaka i knjiga. 1938. godine je potpuno ukinuo urednički odbor jer je naišao na suprotna mišljenja oko onoga kako je on protumačio neke stavke iz Biblije koje je namjeravao objaviti u svojoj knjizi. U to vrijeme je jedan od dugogodišnjih predstavnika glavnog sjedišta bio i A. H. MacMillan. On je preko Društva izdao jednu svoju knjigu “Faith on the March“ u kojoj je izmeđuostalog napisao:

“On (Rutherford) nikada ne bi tolerirao ništa što bi bilo suprotno onome što je on jasno razumio da Biblija naučava. On je bio toliko striktan o tome, on ne bi dozvolio ništa što bi se činilo kao kompromis kada je došlo do pitanja o istini.“

Budući da je on, kako se tvrdi, 1927. godine 'jasno razumio' tko je 'vjerni rob', onda je njegovo krivo razumijevanje imalo toliku vrijednost da je ukinuto tek 2012. godine. Rutherford je čak ukinuo točno gledište i tumačenje riječi apostola Pavla iz poslanice Rimljanima 13:1 u vezi “viših vlasti“ i uveo svoje krivo gledište koje je bilo prisutno nekoliko desetljeća. To je primjer koji odgovara situaciji kada je David zatražio prebrojavanje vojske kada nije želio uzeti u obzir mišljenje svog najbližeg čovjeka jer je Davidova riječ bila jača. Autoritet koji je predsjedniku omogućio da ne tolerira ili ne dozvoli neslaganje sa drugima sa onim što je on osobno razumio kao istinu, bilo je nešto na čemu je on insistirao prema svojoj predsjedničkoj povlastici. To se nije svidjelo mnogima pa su napustili, ne Boga i Krista, nego takvo novo centralističko funkcioniranje skupštine s predsjednikom Društva na čelu. Čim je stupio na scenu J.F. Rutherford je postavio nove temelje u formiranju organizacije te je određenim dekretima oduzeo autonomiju starješinama i postavio pravilo po kojem je svaku skupštinu predvodio voditelj službe što je bilo samo preslika upravnog odbora kojeg je predvodio on kao predsjednik. Nadglednici grupa su trebali biti njegovi zastupnici u skupštinama.

Kao što sam napomenuo, godine 1927. je uveo učenje po kojem je cijelo Društvo, odnosno svaki član skupštine ujedno i pripadnik razreda “vjernog i razboritog roba“. Takav zaključak je vjerojatno donio na osnovu saznanja da se u prvom stoljeću svakog vjernika smatralo “upraviteljem“ duhovnih darova (1.Pe 4:9,10). Nije uzeo u obzir kontekst niti Isusovo gledište o jednoj drugoj vrsti Božjih “upravitelja“ koji će biti u Skupštini, odnosno po skupštinama, postavljeni nad ostalim vjernicima, po kojem svaki starješina unutar svoje skupštine treba služili u tom svojstvu (Tit 1:7; 1.Ko 4:2; He 13:17). Ovako je on po tom svom učenju bio prvi i najistaknutiji član cijele Skupštine, pa je članove Upravnog odbora zajedno sa nadglednicima podružnica smatrao samo svojim suradnicima i asistentima, a ne jednakim njemu i njegovoj ulozi predvodnika. Rutherford je po ovom tumačenju prikrio pravu sliku o Gospodinovom robu, a nametnuo svoj autoritet kao najistaknutijeg od svih pomazanih kršćana koji su po njegovom tumačenju bili kao grupa taj 'vjerni i razboriti rob'.

Način na koji je Rutherford ukinuo autonomiju skupština i sve starješine stavio pod svoju upravu, odgovara načinu na koji je Leon I (papa 440-446. g.n.e.) nametnuo svoj autoritet i ukinuo autonomiju tadašnjih skupština te sve podredio pod vlast rimskih biskupa koji su ga u tome slijedile sve do danas. To u slijedećim stoljećima nije moglo ostati bez protesta onih koji su vidjeli da takva kršćanska uprava s Papom na čelu nema ništa sa Božjim izborom te je nastupila reformacija koja je omogućila neovisnost od uprave Rimske crkve. Na sličan način je mnogo starješina i velika većina Istraživača Biblije napustilo Društvo i njegovog predsjednika te su nastavili djelovati neovisno čime su ostali vjerni svom osnivaču C.T. Russellu. Do 1918. je ¼ članova napustila Društvo, a do 1931. je otišlo oko ¾ članova, kako pojedinaca tako i cijelih skupština. Njihove skupštine su zadržale pravo na vlastitu upravu te su međusobno surađivale i štampale svoju literaturu do današnjih dana.

Bilo je za očekivati da će J.F. Rutherford organizaciji koju je uputio u drugom smjeru, u smjeru centralizma dati novo ime jer su se većina Istraživača Biblije odvojila od njega i zadržali to ime. Izabrao je ime “Jehovini svjedoci“, iako to nije bilo ime kojim je Bog nazvao Izraelce. To je za sobom povuklo i druge promjene u učenju i tumačenjima Božje Riječi. Od tada je Rutherford svim proročanstvima koja su se odnosila na doslovni Izrael, a koja se još nisu ispunila, dao simbolično značenje i primijenio na organizaciju Jehovinih svjedoka, što je bilo suprotno učenju pastora Russella. Taj princip tumačenja su zadržali i ostali predsjednici Društva i sadašnje Vodeće tijelo.

Prema tome, od 1931. godine Rutherford novim imenom ukida veze sa Istraživačima Biblije te se od tada ta dva kršćanska pravca potpuno razilaze u nekim učenjima i postavkama. Može se reći da su u prvom periodu svog postojanja, između 1800-tih pa sve do 20-tih godina 19. stoljeća, mnogi pristupili Istraživačima Biblije jer su bili pozvani da napuste razne kršćanske hijerarhijske organizacije kako bi osjetile slobodu u Kristu, a odvajanjem od novog vodstva Društva su pokazali da se nisu ponovno željeli podrediti nekoj drugoj religioznoj organizaciji sa sličnim hijerarhijskim ustrojstvom. Kad su vidjeli da se takvo uređenje formira unutar njihovih skupština koje je Društvo preuzelo pod svoju upravu, onda su se odvojili i nastavili služiti Kristu izvan okvira društva Watchtowera. Drugi koji su ostali vjerni Rutherfordu su ostali uz njega jer su željeli ostati uz Društvo kojeg je osnovao Russell, a pogotovo zato što su u novim učenjima i novom imenu vidjeli svoju superiornost iznad drugih religija i kršćanskih pravaca. Dok su jedni nalazili svoje mjesto u takvoj sredini, drugi su se osjećali zarobljeni.

Kako da onda gledamo na one vjernike koji su nastavili slijediti kršćanski put u njegovoj jednostavnosti kojom ih je poučio brat Russell, a nisu se htjeli podrediti upravi jednog čovjeka i njegovim novim učenjima? Oni su nastavili slaviti i objavljivati Božje ime Jehova, bez da su imali potrebu da se nazivaju Jehovini svjedoci. Da li su oni otpadnici samo zato što su se odvojili od smjera kojim je išao Rutherford i nastavili slijediti Krista bez potrebe da se daju potpuno podrediti jednom čovjeku kojeg su mnogi smatrali vođom?

Od samog početka, kao što Watchtower priznaje, “predsjednik Društva imao je veliki autoritet“. Kao što je Katolička crkva imala svog prvog apostola tj. Papu i nadbiskupe, takvo je slično ustrojstvo sve do kraja 70-tih godina 20. stoljeća imalo i Upravno tijelo društva Watch Tover na čelu sa svojim doživotnim predsjednikom i njegovim vodstvom preko nadglednika podružnica i skupština. Članovi upravnog odbora su i dalje bili samo direktori korporacije sa svojim svjetovnim ovlastima i odgovornostima uz neke duhovne aktivnosti. Njih su svake tri godine birali članovi Društva koji su imali pravo glasa. Svi članovi Društva su mogli birati i biti izabrani za Upravni odbor, a budući da je do 1944. godine osnovni kriterij bila novčani udio u dionicama korporacije, među tih 500 članova većina nije pripadala navodnim "pomazanicima". U Stražarskoj kuli od 1.7.1990. str 17,18 je pisalo o tome:

“Godinama se  vidljivo Vodeće tijelo poistovjećivalo sa sedmoricom koji su sačinjavali upravni odbor te korporacije pod nazivom Watch Tower Bible and Tract Society (Biblijsko i traktatno društvo Kula stražara), koja je osnovana da bi se objavljivalo pomoćna sredstva za proučavanje Biblije, a koja treba i koristi Gospodinov narod širom svijeta. Ovih sedam upravnika Društva bili su svi vjerni kršćani. Ali njihova uloga u toj zakonskoj korporaciji mogla bi ukazivati na to da su svoj položaj u Vodećem tijelu zahvaljivali tome što su ih izabrali zakonski članovi Društva Kula stražara. Nadalje, takvo članstvo i glasačke prednosti po zakonu su bile dozvoljene samo nekima koji su davali priloge Društvu. Takvo uređenje trebalo je biti promijenjeno. To je i učinjeno na godišnjem sastanku pensilvanijske korporacije Društva Kula stražara održanom 2. oktobra 1944. Statuti Zajednice bili su dopunjeni, tako da se članstvo više nije baziralo na financijskoj potpori. Članovi su birani između vjernih Jehovinih slugu u koje su bili uključeni mnogi koji služe kao punovremeni (stalni) radnici u centrali u Brooklynu (New York) i u podružnicama širom svijeta.

Osvrćući se na to poboljšanje, Kula stražara od 1. novembra 1944. (engl.) je pisala: ”Novac, koji je zastupljen u materijalnim prilozima, ne treba imati odlučan glas, ne treba zapravo imati ništa sa popunjavanjem vodećeg tijela Jehovinih svjedoka na Zemlji. (...). Ono što u toj stvari treba odlučivati i voditi je sveti duh, djelotvorna sila koja dolazi od Jehove Boga kroz Krista Isusa.“

Članove Upravnog odbora na tu poziciju nije birao i postavljao Krist nego dioničari Društva na osnovu statuta i prava kojeg su dobili svojim dioničarskim ulaganjem. Takvo funkcioniranje Upravnog odbora u mnogim stvarima nije odgovaralo kršćanskom vodstvu prvog stoljeća jer je prvenstveno imalo imovinsko pravnu funkciju, a usputno i onu duhovnu dimenziju jer su stajali iza organiziranja proizvodnje i distribucije publikacija biblijskog sadržaja. Ako je među 12 izabranih apostola bio jedan izdajnik i pohlepnik, koliko se takvih može naći među stotinama dioničara kojima je u prvenstveno u interesu moglo biti dobro poslovanje korporacije. Međutim, Krist nije birao apostole na temelju novčarskog udjela koje bi osiguralo njegovu propovjedničku aktivnost.

To mi, po mom dubokom uvjerenju samo govori da Isus nije mogao biti doveden u izravnu vezu sa izborom Upravnog odbora kojeg se biralo demokratskom metodom, odnosno glasanjem. Kada je 1944. promijenjen Statut Zajednice, članstvo u Upravnom odboru "Watchtowera" više nije ovisilo o novčanim prilozima, ali je i dalje ovisilo o glasovanju samih članova Društva. Mnogi članovi Upravnog odbora zbog svojih poslova u korporaciji uopće nisu istraživali Bibliju kako bi pisali članke, nego su to radili ovlaštena braća u glavnoj centrali povezani s odborom za pisanje. Neke od značajnih promjena u učenjima su nastale upravo od strane pojedinih ljudi izvan i unutar vodećeg tijela. Jedna od tih promjena se odnosilo i na samo vodstvo jer je trebalo eliminirati moć i utjecaj predsjednika društva. Naime, skupštine i podružnice je do tada predvodio jedan starješina, po uzoru na upravni odbor. Sve druge starješine se smatralo njegovim asistentima. Takvo uređenje je nametnuto od strane brata Rutherforda i trajalo je sve do 1972. po skupštinama i 1976. godine po podružnicama.

Osim toga, iako se od 1944. godine počeo koristiti termin “Vodeće tijelo“, ono nije bilo ništa drugo nego onaj isti Upravni odbor sa svojim doživotnim predsjednikom, ali samo sa drugačijim sistemom biranja, pa se danas može samo govoriti kako je ono u to vrijeme bilo poistovjećeno s Upravnim odborom, ali nije funkcioniralo na onoj duhovnoj razini kao apostolsko tijelo. Da bi se Vodeće tijelo nekako distanciralo od korporacije i njegovog Upravnog odbora, onda je 1971. godine uvedena promjena po kojoj članovi korporacije ne mogu birati članove Vodećeg tijela jer bi to Tijelo imao pravo birati i raspustiti samo Bog (???). Uvedena je razlika između Vodećeg tijela i Upravnog odbora. Tako je objašnjeno u Stražarskoj kuli od 1.7.1990. na str.18, gdje stoji:

“... Biblijsko i traktatno društvo Kula stražara iz Pennsylvanije ima upravljački odbor koji je ograničen na broj od sedam članova. Njih na tri godine biraju članovi korporacije kojih ukupno ne može biti više od 500, većina kojih nisu pomazani kršćani. Štoviše, budući da je postojanje korporacije čisto zakonsko, s geografski fiksnom centralom, može ga raspustiti cezar, tj. država (Marko 12:17). Međutim, Vodeće tijelo nije zakonski instrument. Njegovi članovi se ne biraju. Postavljeni su svetim duhom pod vodstvom Jehove Boga i Isusa Krista. (Usporedi Djela apostolska 20:28.) Tako su oni koji sačinjavaju Vodeće tijelo duhom postavljeni muževi bez ikakve obavezno fiksne geografske lokacije ili centrale.“

Ako Vodeće tijelo nije zakonski instrument i ako se njegovi članovi ne biraju glasovanjem nego pod Božjim vodstvom, onda ono kao takvo uopće nije ni postojalo do 1971. godine jer se članove upravljačkog odbora biralo od strane članova i dioničara korporacije. Kako onda današnje Vodeće tijelo ima snagu govoriti da je Isus 1919. godine izabrao i postavio Vodeće tijelo u svojstvu vjernog i razborito roba, ako to nije istina? Zar to nije obmanjivanje svojih članova kako bi postigli efekt apsolutne podložnosti njihovom autoritetu?

Osim toga, taj Upravni odbor korporacije je pravilnikom Društva bio ograničen na sedam članova koji su se mijenjali svake tri godine dok je predsjednik Društva imao doživotnu funkciju po primjeru prvog predsjednika C.T. Russella. To također govori da se od 1919. do tada nije ni nastojalo Upravni odbor korporacije poistovjetiti sa apostolskim tijelom jer se znalo da se apostoli nisu birali na tri godine i mijenjali drugim nadglednicima.

Da je Isus 1919. godine (kako oni tvrde) postavio Upravni odbor u svojstvu vjernog i razboritog roba, onda bi oni toga bili svjesni tako da bi članovi tog odbora bili birani na doživotnu funkciju kao i predsjednik. Stoga je bilo očito da cijelom Zajednicom nije upravljalo od Krista izabrano i postavljeno Vodeće tijelo nego jedan istaknuti čovjek sa ljudima koji su s njim surađivali u Upravnom odboru korporacije, kao što piše:

“Sve do 1971. Vodeće tijelo se još uvijek poistovjećivalo sa tih sedam članova upravnog odbora Biblijskog i traktatnog Društva Kula stražara iz Pennsylvanije. Predsjednik Društva nosio je glavni teret odgovornosti za donošenje odluka koje utječu na djelovanje podružnica Društva širom svijeta.“ (Stražarska kula, 1.7.1990. str.18.)

"Dugo je vremena (do 1971-god) predsjednik pensilvanijske korporacije bio ujedno i najistaknutiji član Vodećeg tijela.“ Tako je u knjizi Otkrivenje na str.120. rečeno da je “Joseph Rutherford, u to vrijeme (1935.godine) bio na čelu svjetskog propovjedničkog djela...“ (Stražarska kula, 15.1.2001. str. 29.)

Budući da su zbog tih i drugih činjenica Jehovini svjedoci bili vjerska grupa koja je imala neka obilježja sljedbe, onda je bilo važno učiniti promjene kako se ne bi više moglo prigovarati da Društvo vodi jedan čovjek ili najistaknutiji član Upravnog odbora društva Watchtover, a ne Vodećeg tijela jer Vodeće tijelo odvojeno od korporacije nije postojalo. Moć predsjednika je tada bila samo malo umanjena jer je omogućeno da svi članovi odbora sistemom rotacije služe kao predsjedavajući. Komentirajući te izmjene, Stražarska kula od 1. maja 1972. br. 222 je pisala:

”Jehovini kršćanski svjedoci sa zahvalnošću spoznaju i tvrde da to [više] nije vjerska organizacija jednog čovjeka, nego da ima vodeće tijelo duhom pomazanih kršćana.“

S ovom su izjavom željeli eliminirati činjenicu po kojoj su do tada bili poznati pa su dotadašnje Upravno tijelo uzdigli na viši duhovni nivo. No, žalosna je činjenica da su tu reformu u svom vrhu učinili preko pedeset godina nakon što je Rutherford izbacio iz Upravnog odbora četvoricu braće koja su zatražili da se Društvom upravlja upravo na ovaj način. Sada se iz novijih publikacija dobiva dojam da Zajednicom nikad nije upravljao jedan čovjek, nego Vodeće tijelo što nije točno. No, i sadašnje Vodeće tijelo je isto što i jedan čovjek jer funkcionira kao jedno tijelo sa istim autoritetom doživotnog vođe jer, kao što sam nekoliko puta naglasio, i ono sebe prikazuje s onim višim ovlastima upravljanja Gospodinovog roba nad cjelokupnom Isusovom imovinom, a koja je Isus namijenio dati tek kad dođe i to samo onim svojim 'robovima' koje nađe vjernim i razboritim dok budu služili svojoj braći po skupštinama unutar cjelokupnog kršćanstva.

Što se onda promijenilo? To možda više nije vjerska organizacija jednog čovjeka nego jednog Tijela, sastavljenog od više ljudi s doživotnom funkcijom. Oni su se isto tako svi zajedno postavili kao jedan čovjek s najvišim autoritetom pa u sastav Vodećeg tijela može uči samo onaj tko više drži do ustrojstva novovremene Organizacije nego do ustrojstva prvobitne Skupštine. Budući da je 1971. godine odbačeno ustrojstvo koje je do tada funkcioniralo, onda se pitamo kako se moglo jedno takvo odbačeno ustrojstvo Upravnog tijela i njegovog najistaknutijeg čovjeka poistovjetiti sa onim kako je funkcionirala kršćanska Skupština prvog stoljeća?

Takvo Vodeće tijelo u okvirima ovlasti koje je imao Upravni odbor sa svojim predsjednikom, uopće nema nikakve sličnosti sa apostolskim tijelom u prvom stoljeću niti sa sadašnjim Vodećim tijelom. Prije bi se moglo reći da je imalo sličnosti sa monarhističkom vladavinom Izraelskih kraljeva gdje je riječ kraljeva uvijek bila jači argument. I kako je moguće pomoću Biblije tvrditi da je upravo takvo odbačeno ustrojstvo Isus prihvatio i cijelo to vrijeme stajao iza njega? Iako su 1970-tih učinjene promjene, Vodeće tijelo još uvijek nije moglo sa sebe skinuti činjenicu da su oni sastavni dio Upravnog odbora i njegov najvažniji dio. Naime, umjesto da se Upravni odbor korporacije odvoji od duhovnih aktivnosti, njega su samo proširili sa sedam na 18 članova Vodećeg tijela s tim da su prvih sedam predsjedali u sedam različitih odbora, dok su ostali služili u tim odborima. Tako smo dobili novu sliku po kojoj su članovi Vodećeg tijela upravljali odborima Društva. Svi članovi Tijela su mogli sudjelovati u glasovanju po sistemu dvotrećinske većine, odnosno po sistemu kojega je uveo Papa još u srednjem vijeku.

Tek 2000. godine je uvedena nova reforma po kojoj se Vodeće tijelo potpuno odvojilo od Upravnog odbora tako da su članovi Vodećeg tijela dobrovoljno predali ostavke na svoja mjesta u upravnim odborima svih korporacija "Watchtowera", ali i dalje služe u tim odborima koje nadgledaju. Ta reforma je trebala omogućiti članovima Vodećeg tijela da više vremena posvete pripremanju duhovne hrane i drugim dužnostima koje su potrebne za zbrinjavanje duhovnih potreba bratstva širom svijeta. Sada se odluke više ne donose dvotrećinskom većinom nego jednoglasno. S obzirom da je Vodeće tijelo tek od 2000. godine odgovaralo nekim prihvatljivim mjerilima, onda treba vidjeti da li je dotadašnji način upravljanja cijelom Zajednicom mogao biti prihvaćen po biblijskim mjerilima. (Stražarska kula, 15.1.2001. str. 31.) 

Da bi se jedno takvo centralno ili središnje vodstvo prikazao u svom pravom svjetlu, usporedio bi ga sa Upravnim odborom jedne novinske i nakladničke kuće. Pretpostavimo jednu situaciju koja bi najbolje odgovarala onome što se dešavalo s Društvom Watch Tover.

Nakon raspada jednopartijskog komunističkog sistema u nekoj zemlji, nastale su mnoge stranke (lijeve i desne; konzervativne i ortodoksne) koje su ljudima obećavale slobodu. Zatim se pojavi jedan čovjek (nazovimo ga Russell) koji želi ljudima ukazati na manjkavosti svih tih političkih stranaka koji ljudima obećavaju slobodu a sami su robovi grijeha poput korupcije, nepotizma, materijalizma i sličnih negativnih stvari. Taj čovjek osnuje svoju novinsku i izdavačku kuću s ciljem da ljudima otvori oči da vide što je to demokracija i sloboda o kojoj ljudi sanjaju kroz cijelu povijest. Ta izdavačka kuća postaje korporacija (nazovimo je Watch Tower) sa svojim upravnim tijelom koje je trebalo upravljati poslovima te izdavačke kuće. Ono oko sebe okuplja ljude sa sličnim stavovima i traži od njih da toj kući služe kao kolporteri koji će javno i na ulicama ljudima dijeliti traktate i publikaciju demokratskog sadržaja.

Oni sebe smatraju istinskim i pravim demokratima pa se ne organiziraju u stranku nego djeluju u pravcu osvješćivanja ljudi. Nakon smrti prvog osnivača i predsjednika upravnog odbora, dolazi drugi (nazovimo ga Rutherford) koji nekim makinacijama preuzme vlast i počne vladati čvrstom rukom kao predsjednik društva i prvi čovjek Upravnog odbora. On ide korak dalje te osniva svoju političku stranku u koju uključuje sve dotadašnje pristaše. Tako stvori još jednu stranku (religiju) koja u ovim okvirima djeluje po pravilima korporacije Watch Tower, dok on kao prvi čovjek upravnog tijela postaje i politički vođa te stranke. On svoje članove potiče na sve veću aktivnost oko političkog djelovanja i širenja političkih ideja te stranke preko pamfleta, letaka, novina i radio stanica preko kojih propagiraju sebe kao jedinu pravu stranku koja ljudima može osigurati istinsku slobodu.

Dok obećavaju tu slobodu oni svoje članove drže u strogo kontroliranim pravilima ponašanja i razmišljanja kako bi održali političko jedinstvo koje je samo novi perfidniji pokušaj stvaranja jednoumlja koje ograničava istinsku ljudsku slobodu. Tako se stvaraju novi ogranci po cijeloj zemlji koji djeluju po uputama i pravilima upravnog odbora. Taj upravni odbor koji upravlja novinskom i izdavačkom kućom postaje ujedno politički vođa naroda koji se okuplja oko njihove stranke i njihovog političkog programa. On postavlja i imenuje ljude po gradovima koji će voditi svoje ogranke. Članovi koji kritički progovore o samom vodstvu i nekim njegovim političkim programima bivaju isključeni iz članstva.

Na sličan način je nakon smrti Russella, Rutherford kao drugi predsjednik upravnog odbora izdavačke kuće i korporacije Watch Tover postao duhovni vođa kršćana koji su se okupljali oko još jedne novoformirane grupe ljudi koja je željela oživotvoriti kršćanstvo. Taj Upravni odbor i njegovi predsjednici su djelovali prvenstveno s ciljem da se održi korporacija i sama organizacija u koju su uložena velika materijalna sredstva. Zato su pravila i hijerarhijsko ustrojstvo s korporacije preneseni na skupštine koje su time izgubile svoju izvornu autonomiju i teokraciju. Ovako su članovi zajednice postali samo instrument preko kojih jedan najistaknutiji čovjek ili izabrano vijeće starješina provode i izvršavaju svoje ciljeve. No, takva organizacija, da bi opstala, mora djelovati na svojim statutima, načelima i pravilima kojima se ujedno čak nesvjesno potiskuje ona istinska sloboda u Kristu. Sve je usmjereno ka jednom cilju kojim se podržava njihov nauk kojim se uzdiže organizaciju i one koji je vode, tako da se čak i neka tumačenja Biblije usklađuju s tim ciljem kako bi se održala lijepo zamišljena ideja o Jehovinim svjedocima kao jedinoj pravoj religiji.

Kad razmatramo ove činjenice dolazimo do zaključka da je Upravno tijelo i sadašnje Vodeće tijelo Jehovinih svjedoka bilo samo produkt organizacijskog ustrojstva jedne od mnogih kršćanskih zajednica koje su težile da imaju jedno vodstvo i upravu u rukama jednog čovjeka ili grupe ljudi koji bi predstavljali Kristovog zastupnika. Oni mogu naći opravdanje za svoju ulogu koju su sebi namijenili, ali su time na sebe preuzeli ovlasti koje im Isus još nije dodijelio. Čak i Krist ne mora imati ništa protiv toga, ali treba biti objektivan i vidjeti da li iza svega što oni rade, odluče ili kažu stoji Bog ili zbog ljudskog faktora može u nekim stvarima prevladati ljudsko mišljenje i odluke koje mogu dovesti u pitanje Božje vodstvo i Kristovo odobravanje. Naime, Isus se služi ljudima na zemlji i on nema drugog izbora jer je i sam postavio ljude da upravljaju njegovim stadom. Po svemu sudeći, on je znao da će ljudi u pokušaju da vladaju stadom na svoj način pa čak i u najboljoj namjeri stvoriti odvojene zajednice kršćana i sisteme upravljanja kojima će na svoj način pokušati umnožiti Kristovu imovinu. Sadašnje Vodeće tijelo se prikazuje kao da ga je sam Krist imenovao i postavio nad cijelom svojom Skupštinom na zemlji 1919.godine. No to je pogrešno gledište. Pod takvim vlastitim gledištem su na sebe preuzeli prava i odgovornosti koja nisu imali ni apostoli u prvom stoljeću jer su apostoli čekali da Isus dođe i uspostavi svoje kraljevstvo kako bi ih postavio na ta viša mjesta upravljanja cijelom Skupštinom.

Zbog svog drugačijeg gledišta, Vodeće tijelo je na sebe preuzelo pravo da imenuju i postavljaju starješine na razne funkcije unutar Društva i po skupštinama, ali na način da drugim nadglednicima i starješinama oduzimaju prava i odgovornosti koja im pripadaju u svojstvu “vjernog i razboritog roba“, pa se starješine moraju potpuno podrediti njima kao prvim i istaknutim starješinama. Tako Vodeće tijelo preko svojih zastupnika starješina u podružnicama, Betelima i skupštinama kontrolira apsolutno sve na strogo centralizirani način. U toj hijerarhiji starješine služe samo kao njihove produžene ruke koje poslužuju njihovu već zgotovljenu hranu. Taj način vođenja jednom međunarodnom zajednicom pokazuje da Vodeće tijelo ima svojstvo vođe i posrednika između nas i Krista, bez obzira što se pokušava tvrditi da je naš jedini vođa Isus. Koliko god nam se nameće činjenica da je Isus naš nevidljivi vođa, ne možemo a da u svemu ovome ne vidimo kako je Vodeće tijelo vidljivi vođa.

U svemu onome što sam istražio vidim da je takvo centralno ili središnje vodstvo odgovorno za neka pogrešna tumačenja i postavke koje su se uvukle u zajednicu Jehovinih svjedoka. Za očekivati je da postoje ljudi unutar Vodećeg tijela, a posebno izvan, koji sa onim što znaju i onim što govori Božja Riječ pokušavaju utjecati na daljnje promjene. Kao što su to neki učinili do 1976. godine kada se nakon nekoliko desetljeća eliminirao utjecaj i moć predsjednika Društva, a također i svih starješina koji su bili na funkciji prvog nadglednika u svojim skupštinama, tako bi se trebale očekivati nove reforme u sistemu upravljanja skupštinama. Sadašnji način centralističkog upravljanja samo nameće pravila i upute radi lakše kontrole koja govori da oni u vrhu nemaju puno povjerenje prema ostalim starješinama. Isus je imao povjerenja prema svojim slugama te im je na određeno vrijeme dao da u njegovo ime predvode skupštine. Znao je da će neki od njih zanemariti volju svog gospodara, ali je s druge strane svakom svom sljedbeniku, od kojih je tražio da budu poslušni starješinama, dao i slobodu da ne poslušaju i ne slijede čovjeka, pogotovo ako vide da ih vodi  krivom pravcu (Mt 23:1-12; Gal 1:8; Dj 5:29). Krist je znao da će doći do podjela, ali zato nije stvorio strogo centralistički sistem upravljanja kako bi unaprijed suzbio te podjele jer bi to oduzelo slobodu na koju je bio pozvao svoje sljedbenike.

Vodeće tijelo Jehovinih svjedoka je starješinama dalo upravu nad skupštinama na način da se prije svega podrede njima i onome što oni uče, ne dajući im pravo i slobodu da uče samo ono u što su sami potpuno uvjereni i da odbace sve ono što se ne može jasno razumjeti i prihvatiti. Time pokazuju da se boje prepustiti starješine izravnom Kristovom vodstvu preko Božje Riječi pa se stalno nameće doktrinarno jedinstvo bez obzira na cijenu gubitka poznavanja prave istine i gubitka one istinske slobode.

Ono što ja očekujem od Zajednice je njenu decentralizaciju i vraćanje autonomije skupštinama i starješinama koji bi unutar svojih skupština i regija mogli formirati svoja skupštinska i regionalna nadglednička Tijela s ciljem izgrađivanja svojih lokalnih i regionalnih skupština, dok bi Vodeće tijelo bilo suvišno ali ipak prihvatljivo u domeni koordiniranja regionalnih nadgledničkih Tijela s upravnim odborom Društva Watch Tover. To zači da bi se trebalo odvojiti Društvo Watch Tower sa njegovim Upravnim odborom od kršćanske skupštine s Kristom na čelu, kao što se u nekom društvu crkva trebala odvojiti od države. Tako bi svi istaknuti nadglednici imali samo Isusa za svog vođu i mogli bi sa jednakim pravom glasa slobodno iznositi svoje mišljenje i sudjelovati u raspravi oko svih pitanja koja se odnose, ne samo na skupštinske, regionalne i međuregionalne probleme, nego i na ona pitanja koja se odnose na biblijska učenja i promjene onih tumačenja za koja se može dokazati da su otišla u krivom smjeru. U takvom uređenju bi se moglo desiti kao i u prvom stoljeću, da starješine na skupštinskom i regionalnom nivou imaju pravo tumačiti Božju riječ izvan onoga što je do tada napisano u publikacijama Watch Tover, a opet u skladu sa onim što govori Biblija i prije nego se na nivou cijele Zajednice raspravi ta tema od strane svih regionalnih Tijela. Tada bi puno brže dolazilo do novog i jasnijeg razumijevanja pojedinih biblijskih tema.

Ovakav sistem bi odgovarao onome kako je funkcionirala Skupština prvog stoljeća kada su svi imenovani muževi znali da su u službi svog Gospodara kao njegovi 'robovi' od kojih se traži da budu vjerni i razboriti kod pripremanja i davanja duhovne hrane njegovim slugama. Svi bi se prije svega služili Božjom Riječju, dok bi svu vjersku literaturu od strane Društva mogli konzultirati i birati samo ono što smatraju vjerodostojnom riječju. To bi vodilo i do jedinstva u duhu i novog pristupa evanđelizaciji bez nametanja jedinstvenih učenja koja podliježu promjenama u gledištima.

Imajući u vidu promjene nekih učenja po kojima se više ne bi na članove Vodećeg tijela i druge gledalo kao na Kristove pomazane suvladare, došli bi u situaciju kao i mnoge druge kršćanske zajednice da se svaka unutar svoga kruga djelovanja trudi izgrađivati Kristove sljedbenike u ljubavi, vjeri i nadi, a da izvan svojih Zajednica nastoje uspostaviti suradnju i dijalog bez da sude jedni drugima na principu isključivosti, pazeći pri tome da ne ulaze u kompromis sa onima koji žele nametnuti svoja kriva učenja.

Jehovini svjedoci trebaju i dalje činiti sve da se nađu dostojnima Božjeg kraljevstva. To moraju činiti i starješine koji ‘upravljaju’ tom svijetom raširenom kršćanskom zajednicom. Da bi to mogli moraju i dalje raditi na reformama i promjenama na kojima se treba zasnivati Kristov autoritet, a ne na autoritetu ljudi koji su prije vremena zauzeli mjesta upravljanja cijelom Kristovom skupštinom. Dok ne zauzmu ta mjesta upravljanja, svi koji služe u Božjoj kući kao Gospodinovi robovi trebaju se unutar svojih skupština dokazati kao vjerni i razboriti i kao takvi zaslužiti naše poštovanje i cijenjenje.