Tko daje duhovnu hranu ukućanima?

Društvo Watchtower smatra da duhovnu hranu svom domaćinstvu daje ‘vjerni i razboriti rob’ kao grupa iako je činjenica da je ona u tu grupu svrstala mnoge muškarce i žene koji uopće nisu imali nikakvo ovlaštenje da prehranjuju kršćanske vjernike. Ta se nelogičnost pokušava opravdati time što su svi oni bili uključeni u raspačavanje vjerskih časopisa, a time i dijeljenju duhovne hrane putem propovjedničke aktivnosti. U Stražarskoj kuli od 1.7.1990. str.13,14 piše:

“Dakle, koga je Gospodar Isus Krist, pri svom dolasku 1918. da bi pregledao svoje robove, našao da njegovoj služinčadi ”u pravo vrijeme daje njihov obrok hrane“? Pa, tko je u to vrijeme iskrenim tražiteljima istine pružio ispravno razumijevanje otkupne žrtve, božanskog imena, Kristove nevidljive prisutnosti, te značaja 1914? Tko je razotkrio laž o Trojstvu, besmrtnosti ljudske duše i paklenoj vatri? Tko je upozorio na opasnost od teorije evolucije i od spiritizma? Činjenice pokazuju da je to bila skupina pomazanih kršćana koja je bila povezana sa časopisom Zion’s Watch Tower and Herald of Christ’s Presence (Sionska Kula stražara i glasnik Kristove prisutnosti), a koji se sada zove Kula stražara objavljuje Jehovino Kraljevstvo. Kula stražara je u svom broju od 1. novembra 1944 (engl.) pisala: ”Godine 1878, četrdeset godina prije nego što je Gospodin 1918. došao u svoj hram, postojao je razred iskrenih posvećenih kršćana koji su se izdvojili iz hijerarhijskih i klerikalnih organizacija i koji su željeli kršćanstvo provesti u djelo... Slijedeće godine, naime, u julu 1879, počeo je izlaziti časopis Kula stražara, kako bi se istine koje je Bog kroz Krista davao kao ’hranu u pravo vrijeme‘ mogle redovito dijeliti cijelom domu posvećene djece.“

To što su Istraživači Biblije kao grupa izdavali časopis kojim su širili neke biblijske istine ali i poneke zablude, ne spada u ono hranjenje kućanstva o kojem je Isus govorio, jer je taj časopis imao svrhu da se pomoću njega informiraju i oni ljudi izvan ove skupine. Ako su ti ljudi u drugim zajednicama predstavljali služinčad unutar Božje kuće, a očito jesu, onda su oni prije svega dobivali duhovnu hranu od svojih duhovnih pastira. Da li je moguće da je Isus procjenio kako nitko osim Istraživača Biblije ne propovijeda evanđelje i izdaje časopis sličnog sadržaja i da je zbog toga odbacio sve svoje robove i svoju služinčad koji su bili članovi drugih kršćanskih zajednica? Zanimljivo je zapaziti da je časopis ‘Sionska Kula Stražara’ od 1879-te godine bio ujedno i ‘glasnik Kristove prisutnosti’ za koju se vjerovalo da je započela 1874-te godine. Kako je onda mogao jedan takav glasnik predstavljati glas istine “u pravo vrijeme“ ako je cijelo to vrijeme zastupao jednu takvu zabludu? Npr. u gornjem članku se postavlja pitanje:

"Pa, tko je u to vrijeme iskrenim tražiteljima istine pružio ispravno razumijevanje otkupne žrtve, (...) Kristove nevidljive prisutnosti, te značaja 1914?"

Odgovor na ovo pitanje bi danas zatekao Jehovine svjedoke jer ni oni koji su u to vrijeme bili povezani sa Društvom Watchtower nisu po tom pitanju davali ispravno razumijevanje o ovim temama. Kako je onda Isus mogao pozitivno ocijeniti nečiju revnost po tom pitanju ako ta revnost nije bila u skladu sa točnom spoznajom i Božjom voljom? Zar nisu i drugi u to vrijeme u svojoj revnosti uglavnom usmeno ali i pismeno iznosili istine ali i svoja pogrešna tumačenja i zablude (usporedi Ri 10:2,3). Sada bi mogli pomisliti kako su kršćani još od prvog stoljeća bili zakinuti jer se tada nije redovito iz mjeseca u mjesec pisalo i slalo po skupštinama ono što se smatralo duhovnom hranom. Mogli bi prigovoriti i apostolima da su i te kako zakazali u svom zadatku jer nisu smatrali da njihova pisana riječ bude glavni poslužitelj duhovne hrane svim skupštinama. No, ako čitamo Bibliju vidimo da su apostoli i drugi učitelji udovoljavali svom zadatku i bez pisane riječi.

Iako su časopisi Watchtowera mogla biti hrana za vlastite članove, oni su služili i za širenje vlastitih tumačenja i krivih očekivanja izvan svoje zajednice i to onim ljudima za koje se u početku smatralo da pripadaju “cijelom domu posvećene djece.“ Sada se sve te kršćane izvan zajednice Jehovinih Svjedoka smatra neznabošcima ili ljudima ovog svijeta kojima se nastavilo davati duhovnu hranu putem tih časopisa. No, Isus nije tražio da se redovito prehranjuju oni koji nisu dio kućanstva, nego da se njima samo propovijeda na način da im se dade kratko ali temeljito svjedočanstvo. 

Isus je bio viši ‘upravitelj’ koji je svojim učenicima davao potrebnu hranu u pravo vrijeme a da ništa nije napisao. Iza njegovih riječi je stajao Bog (Mt 2:6; 7:28). Njegova hrana kojom se on hranio je bila Božja riječ (Hebrejski spisi) koju je često citirao i objašnjavao svojim učenicima. Time je dao primjer svojim apostolima i ostalim ‘upraviteljima Božjih svetih tajni’ da se hrane Božjom riječi i da njegovim učenicima čitaju, citiraju i na sastancima i po kućama objašnjavaju Božju riječ (1.Ti 4:13; 1.Ko 4:1,2).

U to vrijeme su Hebrejski spisi bili ‘Pismo od Boga, korisno za poučavanje, za ukoravanje, za popravljanje, za odgajanje u pravednosti’. Tom Božjom riječi se moglo hraniti i ‘osposobiti kršćanske vjernike za svako dobro djelo’ (2.Ti 3:16). Prema tome, ne možemo previše isticati vjersku literaturu kao duhovnu hranu, a zanemariti Bibliju. Biblija je nadahnuta i iznad je svake ljudske pisane riječi. Umjesto da Watchtower istakne ulogu svakog starješine kao ‘upravitelja’ koji je ukućanima svoje skupštine u prvom stoljeću čitao Pisma i usmeno posredovao duhovnu hranu, ono je tu činjenicu zanemario jer ‘davanje duhovne hrane’ uglavnom povezuje sa pisanjem poslanica skupštinama, što nema smisla. Takvo pisanje su povezali sa bratom Russellom koji si je dao truda da piše i izdaje mjesečni časopis vjerskog sadržaja. Tako se dobiva krivi dojam da je pisanje najistaknutije obilježje posredovanja duhovne hrane i prepoznavanje onih koji služe kao ‘vjerni i razboriti rob’. Npr. u Stražarskoj kuli od 15.5.1995. str.16 odl. 4. stoji:

Tko su bili neki od prvih pripadnika razreda vjernog i razboritog roba? Jedan od njih bio je apostol Petar, koji je slijedio Isusovu zapovijed: ”Pasi ovce moje“ (Ivan 21:17). Drugi rani pripadnici razreda roba bili su Matej, koji je napisao Evanđelje koje nosi njegovo ime, i Pavao, Jakov i Juda, koji su napisali nadahnute poslanice. Apostol Ivan, koji je napisao knjigu Otkrivenje, svoje Evanđelje i svoje poslanice, također je pripadao razredu vjernog i razboritog roba. Ovi su muževi pisali u skladu s Isusovim opunomoćenjem.“

Ovakvim komentarom se zanemaruju vjerni i razboriti starješine koji su slijedili Isusov primjer usmenog poučavanja. Kad je Isus govorio o davanju hrane, onda je on očito mislio na svoju metodu kojom je on uvijek koristio kada je usmeno poučavao svoje ukućane nad kojima je služio kao upravitelj. Jednom je rekao svom Ocu:

"Jer riječi koje si dao meni ja sam dao njima i oni su ih primili ...“ (Iv 17:8)

Apostoli su Božju riječ nastavili davati ostalim učenicima na isti način – usmenom poukom. Kroz cijelu povijest kršćanstva, pa čak i kršćanstva koje je izgubilo svoj izvorni identitet, svećenici i drugi na tim istaknutim mjestima su držali propovijedi iz Božje riječi kojima su poput Isusa i apostola usmeno hranili svoje vjernike. Ono što treba vidjeti je to kakvu su hranu davali ti zastupnici Božje Riječi i da li su na ispravan način ispunjavali svoju odgovornost da hrane svoje ukućane u pravo vrijeme. Kad bi se pisana riječ Kristovih upravitelja smatrala najboljom metodom davanja hrane i prehranjivanja kućanstva, onda su kršćani prvog stoljeća samo ponekad dobivali takvu hranu preko poslanica. Što je sa poslanicama i vjerskom literaturom koju su nakon smrti apostola pisali razni kršćanski muževi? Da li se tek s pojavom časopisa ‘Stražarska kula’ pojavio Gospodinov ‘vjerni rob’ koji je imao mogućnosti da na adekvatan način hrani svoje ukućane u pravo vrijeme?

Ako mjesečnik ‘Stražarsku kulu’, smatramo mjerilom po kojem je Isus pozitivno ocijenio ‘roba’ koji je pismenim putem redovito posredovao duhovnu hranu, onda ispada da apostoli i starješine 1. stoljeća nisu u potpunosti udovoljili tom mjerilu jer su zanemarili svoju ulogu redovitog hranjenja putem pisane riječi. Naime, oni nisu iz tjedan u tjedan i iz mjeseca u mjesec stalno pisali poslanice i slali ih po svim skupštinama. Samo neki od njih su napisali jednu ili samo nekoliko poslanica koje su uputili pojedinim skupštinama i to samo onda kada do njih nisu mogli osobno doći s usmenom poukom. Da li to znači da tadašnji ‘upravitelji’ nisu duhovno brinuli o svom kućanstvu? Ne, oni su se potpuno posvetili ‘Božjoj riječi’ bez da su se obavezali da pišu poslanice koje bi se morale dostavljati svim skupštinama po svijetu, a ipak su ispunjavali dobivenu ulogu Kristovog roba (Dj 6:2). Na koji način?

Vodeće tijelo se ne spominje u Bibliji. Postojala je skupština u Jeruzalemu (jednina) sastavljena od manjih grupa koje su predvodili apostoli i starješine. Bilo je sasvim razumljivo da su se sporna pitanja rješavala na razini Isusovih apostola koji su bili temelj kršćanske skupštine i mjerodavni da donose neke uredbe. No, u vrijeme kad je Ivan pisao svoju poslanicu i Otkrivenje nije bilo nikakvog administrativnog tijela, jer su svi Isusovi apostoli već bili mrtvi. Povijest tog doba nam govori da su se kršćani u to vrijeme oslanjali na učenja svojih starješina i onih starješina koji su bili suvremenici s apostolima i koji su izravno čuli njihove riječi, a ne na izjave neke grupe starješina koja je imala svoje središte u nekom gradu izvan Jeruzalema nakon njegovog razorenja 70.godine. Da je jedno takvo tijelo bilo utemeljeno kao glavno vodstvo svih kršćana, onda bi ono moralo nastaviti svoju službu javno ili tajno u nekom drugom mjestu i nakon smrti apostola. Čak ni Isus nije dao do znanja da takvo tijelo postoji u prvom stoljeću jer je savjete skupštinama proslijedio preko apostola Ivana, a ne preko nekog centralnog tijela. Zar bi Krist preskočio teokratsko ustrojstvo koje je on utemeljio? Zar Ivan ne bi najprije otišao tim muževima i zajedno s njima organizirao slanje poruka svim skupštinama koje su tada postojale jer u tim porukama piše: "tko ima uho neka čuje što duh govori skupštinama“.

Apostoli i drugi imenovani muževi su bili zaduženi da ‘u svakoj skupštini postavljaju starješine’ (upravitelje) koji su trebali ‘poučavati’ i duhovno hraniti Kristove učenike koristeći Riječ Božju i Kristovu nauku. Oni su tako u Isusovo ime ‘postavljali’ ili imenovali vjerne muževe ‘nad njegovim slugama da im daju hranu u pravo vrijeme’ (usporedi sličnosti u Mt 24:45 i Dj 11:26; 14:23 ).

Kad usporedimo ova dva stavka onda vidimo da su starješine upravitelji koji su postavljeni nad slugama da im daju duhovnu hranu. Njih je postavio njihov Gospodar, a ne čovjek iako su neki starješine osposobljavali i postavljali druge muževe u tu službu. Samo su ‘starješine’ - kao proroci, pastiri i učitelji - predočavali klasu ‘upravitelja’ (roba) koja je trebala hraniti klasu ‘slugu’. Na takav se način prenosila Božja riječ i duhovna hrana od upravitelja do služinčadi. Isusovi apostoli kao najistaknutiji robovi su brinuli da se na razini svih skupština održi jedinstvo u kršćanskoj nauci. Oni nisu zbog toga sebe obavezali da sve skupštine iz jednog centra redovito prehranjuju jer su za taj zadatak povjerili i predali svim starješinama koji su trebali dobro poznavati Pisma kako bi na kršćanskim sastancima duhovno hranili svoje ukućane. Nikakvo administrativno tijelo nije slalo predloške nekih propovijedi niti svoje komentare i tumačenja na sve biblijske stavke. Čak ne postoji niti jedna poslanica koju je neko zajedničko tijelo, ako je postojalo, uputilo svim skupštinama prvog stoljeća. Zato nikako ne možemo uspoređivati upravno tijelo korporacije Društva Watch Tover sa kršćanskim sustavom upravljanja iz 1. stoljeća.

Apostoli su samo utemeljili skupštinu na Božjoj Riječi, te su prije svoje smrti Kristovu nauku izravno i neizravno povjerili svim starješinama koji su imali zadatak da sami promišljaju o onome što će govoriti i kako će poučavati svoje ukućane nakon ‘javnog čitanja’ Biblije (1.Ti 4:6,13; 1.Ko 4:1,2). Taj princip djelovanja ‘Gospodinovog roba’ je ostao nepromijenjen kroz cijelu povijest kršćanstva bez obzira što se ono iskvarilo zbog nekih istaknutih robova koji su zanemarili svoju pravu zadaću.

Prema tome, klasu ‘upravitelja’ predstavljaju samo imenovani muževi ‘od kojih se traži da budu vjerni’ a koji su kao ‘pastiri’ dužni ‘bdjeti nad dušama’, na način da ‘pasu’ tj. ‘hrane’ ovce (Jr 3:15; 1.Ko 4:2; He 13:17; Tit 1:7). Uzmimo u obzir da je Isus obnovio Božju kuću 'Izrael' koja je u svojim redovima imala klasu 'upravitelja' (pastira i učitelja) te je ta klasa kao takva ostala postojati unutar kršćanstva. Zato, kad se uzme u obzir da su pastiri i učitelji u svojim skupštinama svakog tjedna razmatrali Pisma i to Hebrejske spise, onda dolazimo do logičnog zaključka da su upravo starješine na lokalnoj razini bili ti ‘robovi-upravitelji’ koji su svojim ukućanima posredovali Božju riječ koristeći je kao duhovnu hranu u pravo vrijeme i da su s vremena na vrijeme u tu hranu uključivali poslanice koje su skupštinama slali apostoli i drugi ‘upravitelji’. Isus će ih ocijeniti po tome kako su koristili Božju pisanu riječ u svom poučavanju.

Prema Isusovoj priči on je "ostavio kuću (Skupštinu) svoju i upravu povjerio svojim robovima (starješinama), davši svakome njegov posao, i zapovjedio vrataru da bdije" (Mk 13:34,35; vidi Mt 16:18,19; Tit 1:7). Očito su ‘starješine’ u ulozi klase ‘roba’ oni koji ‘upravljaju’ Isusovom ‘kućom’. Među njima su neki robovi u ulozi “vratara“ (nadglednika) trebali bdjeti u očekivanju Isusovog dolaska i držati budne ostale robove. Nisu smjeli uznemirivati druge izjavama kao da je Božji dan već nastupio (2.So 2:2). 

Uzmimo u obzir da je ta ‘kuća’ nekad bio Izrael sa svojim hramom u kojem je, za vrijeme trajanja saveza sklopljenog preko Mojsija, Jehova prebivao svojim duhom. Nad tom je ‘kućom’ Jehova postavio Levite, starješine, knezove i proroke kao ‘upravitelje’. Među prorocima je bilo i onih koji su iznosili svoja viđenja dok se nije pojavio Ivan Krstitelj kao vratar (nadglednik) koji je Isusu otvorio vrata k ovcama. Kad su ostali ‘upravitelji’ – svećenici, starješine i knezovi – iznevjerili Jehovu, Isus im je s pravom rekao:

"Evo, vaš se dom (kuća, bi2-C) napušta i ostavlja vama." (Mt 23:38)

Bog je napustio tu kuću, a oni su do danas nastavili upravljati njom bez Božjeg vodstva. Isus je nakon smrti ‘napustio’ zemaljski Jeruzalem i njegov hram čime su fizički aspekti obožavanja propisani Mojsijevim zakonom prestali važiti. No, Izrael je nastavio postojati kroz duhovni Izrael i tu je ‘kuću’ Isus preuzeo od Boga.

Nakon što je svojim učenicima ‘pripremio mjesto’ u Božjoj ‘kući’ kao mjesto obožavanja pod novim savezom, Isus je kao ‘gospodar kuće’ upravljanje nad tom ‘kućom’ povjerio svojim ‘robovima’ koji su tako preuzeli službu ‘upravljanja’ nad novim Izraelom (Iv 14:2,3; Mt 24:45). Zbog svoje odgovornosti i položaja kojeg su trebali imati apostoli i starješine, Isus ih je smatrao ‘najvećima’, ali zbog ponizne službe oni su trebali biti ‘kao najmanji’. Zato kaže:

"Onaj koji predvodi (nadglednik) neka bude kao onaj koji služi (kao poslužitelj)." (Lk 22:24-27; Kol 1:25)

Isus je ovdje mislio na ‘roba’ koji služi ‘za stolom’ i brine za hranu namijenjenu ‘ukućanima’ (Ef 2:19). Tim činom ‘posluživanja’ oni samo pokazuju da imaju isti stav i brigu kao Isus i da u njegovo ime vrše tu poniznu službu ‘za stolom’ (Lk 12:37). Isus ih stoga 33. godine nije postavio (pomazao) kao vladare nad svom njegovom imovinom niti za svoje buduće suvladare, nego ih je postavio za ‘upravitelje’ koji trebaju brinuti za njegovu imovinu dok on ne dođe. Kad uskoro dođe, onda će vjerne među njima postaviti nad cijelom svojom imovinom.

U viziji ‘Otkrivenja’ starješine su prikazani kao ‘zvijezde koje Isus drži u svojoj desnici’ (Ot 1:16,20). Isus u toj viziji ne drži apostole ili neke istaknute upravitelje (administrativno tijelo) nego one starješine koji ga po lokalnim skupštinama zastupaju kao pastiri, učitelji i evanđelizatori. Njima je preko apostola, a samim tim i preko Krista, bila povjerena ta uloga ‘upravitelja’ pa mogu računati da će, ukoliko budu izabrani ‘između starješina Izraelovih’, biti pomazani da u kraljevstvu ‘vladaju s Kristom’ i budu postavljeni kao kraljevi (knezovi) ‘nad mnogim gradovima’ unutar njegovog kraljevstva (Lk 19:17-19; 4.Mo 11:16; vidi fusnotu za Mt 14:1).

Watchtower smatra da su samo članovi Vodećeg tijela Jehovinih svjedoka ti koji daju duhovnu hranu tako da su zanemarili da tu ulogu imaju svi starješine u svojim skupštinama. Umjesto da svakog starješinu usmjeravaju prema njihovoj ulozi ‘upravitelja’ koju su dobili od Isusa, Vodeće tijelo ih je postavilo sebi za službu kako bi im preko pisanog teksta stavljali u usta svoje vlastite riječi i komentare na svaki biblijski stavak koje su oni trebali bez pogovora prenositi ostalim vjernicima. To je dovelo do još jedne nelogičnosti, jer se starješine kao pastire i učitelje ne smatra ‘upraviteljima’ iako su oni poput prvih starješina uključeni u redovito duhovno hranjenje vjernika po skupštinama u kojima služe, a koji hranu daju usmenim putem. S druge strane se u grupu ‘upravitelja’ pogrešno ubrajaju mnogi muževi i žene koje se bez ikakvog temelja smatra pomazanicima, a koji uopće ne prehranjuju vjernike na skupštinskim sastancima. Oni bi – po tumačenju Watchtowera - trebali biti postavljeni za najviše upravitelje u Božjem kraljevstvu umjesto mnogih vjernih starješina koje oni ne žele smatrati pomazanicima. Ovakvo gledište se ne može više održati.

Iako Zajednica (JS) ulaže veliki trud za pisanje i štampanje milijunskih primjeraka časopisa, knjiga i brošura kako bi ‘svom kućanstvu davala hranu u pravo vrijeme’, ona ipak ne bi smjela zanemariti mnoge druge istaknute muževe u svojoj zajednici, ali i u drugim kršćanskim zajednicama koji su Božju riječ isključivo prenosili ili još uvijek prenose usmeno a ne pismeno. Stoga je samo po sebi nepotrebno isticanje pisane riječi preko časopisa kako bi se dokazivalo tko vjerno izvršava zadatak hranjenja a tko ne. Naglasak treba staviti na usmeno poučavanje koje trebaju vršiti imenovani muževi koji na sebe preuzimaju ulogu Isusovih zastupnika – upravitelja. Takvo usmeno poučavanje u različitom obliku je bilo prisutno kroz cijelu povijest u svim kršćanskim zajednicama i to redovito iz tjedna u tjedan, a tako je i danas.

Do pojave Istraživača Biblije su mnogi pojedinci, misionari i razna biblijska društva uložili mnogo novca i truda da štampaju Bibliju na jezicima običnog naroda. Iako se to smatra dobrim djelom kako bi svi ljudi upoznali Boga i njegovu volju, to još uvijek ne spada u zadatak hranjenja, jer mnogi ljudi mogu čitati Bibliju ali bez pravog duhovnog vodstva. Isus nije toliko brinuo o Božjoj riječi jer je znao da će je Bog očuvati i omogućiti svim ljudima. Zato mu nije bitno koja kršćanska udruženja štampaju Bibliju i biblijsku literaturu, nego tko od imenovanih ‘robova’ vjerno brine o prehranjivanju (poučavanju) onih ‘nad kojima su postavljeni’.

Kad ističemo Bibliju kao nadahnutu Božju riječ koju su kroz cijelu povijest imali sve kršćanske zajednice, onda nije bitno čak ni to da li je ona bila dostupna svakom vjerniku za osobnu upotrebu, jer znamo da to nije bio slučaj i u prvom stoljeću, a ne samo kroz srednji vijek. Ono što je najvažnije u svemu tome je to da je Božja riječ bila dostupna svim ukućanima preko ‘gospodinovih robova’ koji su svojim imenovanjem na sebe preuzeli taj zadatak da čitaju i objašnjavaju Božju riječ. Kad su preuzimali taj zadatak, svi su oni u okvirima skupštine (ili crkve) kojoj su pripadali, znali da trebaju biti ‘vjerni i razboriti’. To što su u povijesti kršćanstva mnogi postali ‘zli’ nije dovelo u pitanje ‘kuću Božju’. Ona kao takva još uvijek postoji i od nje mora početi ‘sud Božji’ kako bi se odvojilo ovce od jaraca ili pšenicu od kukolja.

Ono što je također obilježje ‘Gospodinovih upravitelja’ je da ukućanima daju ispravno razumijevanje Biblijskih nauka. No, u hijerarhijskom upravljanju kršćanskim zajednicama, ‘upravitelji’ su često dovedeni u poziciju da vjernicima posreduje samo institucionalno tumačenje. Na isti način je to s vremenom učinjeno i unutar zajednice Jehovinih svjedoka. U Stražarskoj kuli od 1.7.1990. str. 14. se navodi jedna činjenica: 

”Godine 1878, četrdeset godina prije nego što je Gospodin 1918. došao u svoj hram, postojao je razred iskrenih posvećenih kršćana koji su se izdvojili iz hijerarhijskih i klerikalnih organizacija i koji su željeli kršćanstvo provesti u djelo..." 

Kršćani koji su u to vrijeme bili povezani s Društvom Watchtover su se izdvojili iz hijerarhijskih organizacija te se nisu podredili vodstvu upravnog tijela te korporacije jer su to bile dva različita 'tijela'. Kršćanski 'Istraživači Biblije' su pripadali Kristovom tijelu, dok je Watchtover imao svoje hijerarhijsko upravno tijelo. Međutim, pisana riječ Watchtowera je već tada imala utjecaj na mišljenja i vjerovanja iako se tražilo od svih da prihvate samo ono što je dobro. Međutim, kasnije je Društvo Watchtower pod predsjedanjem brata Rutherforda bilo postavljeno kao glavni upravitelj tako da je hijerarhijska struktura Društva nametnuta svim skupštinama koje su bile povezani s tim Društvom s ciljem da se nametne doktrinarno jedinstvo. Kristovo 'tijelo' je bilo podređeno 'upravnom tijelu' Watchtowera čija je riječ trebala biti prihvaćena bez pogovora.

Kako je onda bilo moguće očekivati ispravno razumijevanje ako se zabranjivalo drugima da koriste svoj razum ukoliko su svojim uvidom spoznali točnije razumijevanje Božje Riječi. Zbog toga je uvijek bilo onih koji se s vremenom nisu slagali sa tumačenjima i postavkama Zajednice, a budući da nisu mogli utjecati na vrhovnike, bili su primorani poduzimati neke svoje korake kako bi istinu iz Božje riječi posredovali drugima. Ukoliko se ponovno vratimo na početak postojanja društva Watchtower kojeg je predvodio Russell onda se pitajmo da li je on posredovao isključivo ispravno razumijevanje?