Dobri i zli upravitelj

Isus je kao gospodar Božje kuće postavio mjerila za svoje učenike. Kao upravitelj te kuće on se sam pokazao vjernim i razboritim dok je svojim riječima hranio duhovno gladne osobe. Samim tim je razumljivo da je ‘rob-upravitelj’ po tim mjerilima trebao biti također ‘vjeran i razborit’ kako bi izvršio volju svog gospodara. No to nije značilo da će na kraju svaki 'upravitelj' iz te grupe biti vjeran i razborit. Kad gledamo globalno onda izraz ‘upravitelj’ označava sve one muževe koji su od prvog stoljeća pa do ovih dana činili jedan neprekinuti niz ‘upravitelja’ koji su na sebe preuzeli tu odgovornost da na tim posebnim položajima zastupaju Krista. To bi ujedno značilo da se među mnoštvom onih koji su služili u prošlosti i onih koji danas služe kao Kristovi ‘upravitelji’ mogu naći, ne samo oni upravitelji koji su ‘vjerni i razboriti’ nego i oni koje će Isus, kad dođe, prikazati kao ‘zli’ upravitelji (robovi) tj. upravitelji koji nisu bili ni mudri, ni vjerni, a ni razboriti jer su svjesno ili nesvjesno zanemarili volju svog gospodara.

O svemu tome je Isus govorio kako bi pripremio svoje apostole na pojavu nevjernih i nerazboritih ‘upravitelja’ koji će nanositi štetu kršćanskoj skupštini. Pogledajmo što Isus kaže:

"No ako bi taj rob (bio zao i) rekao u srcu svojemu: ‘Gospodar moj kasni u dolasku’, pa bi počeo tući sluge i sluškinje te jesti, piti i opijati se, gospodar tog roba doći će u dan kad ga ne očekuje i u čas koji ne zna i najstrože će ga kazniti i odrediti mu mjesto među nevjernima. Tada će onaj rob koji je razumio volju gospodara svojega, ali se nije pripremio niti je učinio po volji njegovoj, dobiti mnogo udaraca. A onaj koji nije razumio, pa je učinio nešto što zaslužuje udarce, dobit će ih malo. Svakome kome je mnogo dano, od njega će se mnogo tražiti. Kome je mnogo povjereno, od njega će se više tražiti“ (Lk 12:45-48; Mt 24:48-51).

Kao što vidimo Isus i ovdje pravi razliku među svojim učenicima jer ‘upravitelje’ (imenovane muževe) stavlja u drugačiju poziciju od onih ‘sluga i sluškinja’ nad kojima ga je postavio. Za one kojima je dao i povjerio službu upravljanja kaže da im je ‘mnogo dano’ i ‘mnogo povjereno’. Samim tim se lako daje zaključiti tko je ‘taj rob’, a tko su ‘sluge i sluškinje’. Samo onaj komu je mnogo povjereno pripada grupi ‘upravitelja’, a to nisu mogli biti svi kršćani koji su se među prvima skupljali u Kristovu skupštinu.

Kada se pojavio ‘zli rob’? Da li u 20.stoljeću ili daleko prije? Watchtower pojavu ‘zlog roba’ ponekad smješta u 20. stoljeće i to samo među onima koji su slijedili učenja C.T.Russella i J.F.Rutherforda. U Stražarskoj kuli od 1.3.2004. str.13. odl. 2-5. stoji:

“Isus je (u Mateju 24:48-51) govorio o zlom robu odmah nakon što je spomenuo ’vjernog i razboritog roba‘.(...). Izraz ”taj zli rob“ pažnju nam skreće na ono što je Isus rekao prije toga, kad je govorio o vjernom i razboritom robu. Da, taj ”zli rob“ došao je iz redova vjernog roba. Kako? Prije 1914. mnogi članovi razreda vjernog roba (pripadnici zajednice Istraživača Biblije) gajili su velike nade u to da će se te godine sastati s Mladoženjom na nebu, no one se nisu ostvarile. Iz tog razloga te zbog još nekih stvari mnogi su bili razočarani, a neki i ogorčeni. Neki od tih pojedinaca počeli su verbalno ”tući“ svoju nekadašnju braću i udružili su se s ”okorjelim pijanicama“, vjerskim grupama crkava kršćanstva (Izaija 28:1-3; 32:6). S vremenom se uvidjelo da su ti nekadašnji kršćani ”zli rob“ i Isus ih je ’najstrože kaznio‘.“

Ovdje se dobiva dojam da se Kristov ‘vjerni rob’ u to vrijeme nalazio samo unutar zajednice ‘Istraživača Biblije’ i da se ‘zli rob’ pojavio iz njihovih redova. Međutim, to je nešto što se kroz povijest stalno ponavljalo u svim kršćanskim zajednicama koje su se do tada formirale. To je čak može razabrati iz gore navedenog članka u kojem u 16. odlomku izmeđuostalog piše:

“Što su robovi, Isusova pomazana braća, učinili s Kraljevim ’talentima‘? Od 33. n. e. pa sve do 1914. mnogi su marljivo ’poslovali‘ (Matej 25:16).“

Ovdje se sada dobiva dojam da su ‘mnogi robovi’ kao grupa kroz cijelu povijest marljivo poslovali čime se popunjava dugačko vremensko razdoblje postojanja kršćanstva. Ako je tako onda su oni kao grupa morali kroz to vrijeme upravljati Kristovom skupštinom jer se tvrdi da je jedna generacije upravitelja pružala duhovnu hranu drugoj generaciji sve dok se taj vjerni rob nije izdvojio i jasno očitovao unutar zajednice Istraživača Biblije i Jehovinih svjedoka (Stražarska kula, 15.5.1995. str.16). Međutim, kojom su skupinom kršćana upravljali vjerni upravitelji, ako se zna da su jedno vrijeme postojale katolička i pravoslavna, a kasnije i mnoge reformatorske i protestantske skupštine?

Očito je nemoguće ‘vjernog i razboritog roba’ promatrati kao grupu unutar jedne kršćanske zajednice koja se navodno nije mogla jasno prepoznati sve dok se nije pojavila pred kraj 19. stoljeća. Kad bi to bilo tako onda bi prema izrazu: ‘ako bi taj rob bio zao’ (prema Mt 24:48), ispalo da bi svi oni kao grupa mogli postati zli prije Isusovog dolaska čime bi se prekinula nit postojanja vjernog i razboritog roba. Isus očito nije mislio na kolektiv unutar jedne zajednice nego na pojedine upravitelje iz svih skupština koji mogu biti vjerni ili zli (usporedi Ez 44:10,13,15). Samo Isus može ‘upravitelja’ promatrati kao svog zastupnika čiji pojedinci trebaju biti odani njemu. Budući da su se kroz povijest mnogi od njih našli u službi različitih kršćanskih zajednica, ne znači da takvi nisu mogli postupati vjerno i odano. Pitanje je samo koja je kršćanska zajednica u svojim redovima imala veći omjer robova koje je Krist po svojim mjerilima mogao smatrati vjernim i razboritim bez obzira na prisustvo zlih robova. Unatoč pojavi zlih robova i dalje su kroz povijest postojali pojedini vjerni robovi koji su marljivo poslovali s Isusovim imanjem i umnožavali duhovne vrijednosti u ljudima kojima su služili.

Kad se u 19-tom stoljeću formirala grupa ‘Istraživača Biblije’ ona je također morala imati duhovno vodstvo i brigu koju su na sebe preuzeli određeni muževi u svojstvu Gospodinovog ‘roba’. Kad tu zajednicu kršćana gledamo zasebno, onda je ona, unatoč svojim iskrenim željama da u djelo provodi pravo kršćanstvo, doživjela da se i među njima pojave osobe koje odgovaraju opisu nerazboritog pa čak i ‘zlog roba’. Njih je ponekad teško prepoznati jer se može desiti i dešavalo se da istaknuti starješine postupaju autorativno i nerazumno poput Diotrefa i istjeruju iz zajednice one robove koji su vjerni i razboriti.

U gornjem je članku naglašeno da su oni kao grupa ‘gajili velike nade u to da će se te (1914.) godine sastati s Mladoženjom na nebu’. No, takva razočarenja su među njima bila prisutna čak i prije i poslije 1914-te godine, naime 1874-te godine, a zatim 1918, 1920. i 1925. godine, jer se ni tada nisu ispunila slična očekivanja. No trebamo naglasiti da su se njihova očekivanja temeljila na ljudskom pogrešnom tumačenju. Točno je da su zbog takvih tumačenja mnogi među njima bili razočarani i da nisu bili zadovoljni s načinom kako neki istaknuti muževi tumače Bibliju i vode tu Zajednicu, pa su je napustili i osnovali druge zajednice ostajući vjerni svom osnivaču Russellu. Kad su u pitanju razočarenja, njih je bilo i 1975. godine, a i kasnije kada se mijenjalo tumačenje izraza ‘naraštaj’ jer se uvidjelo da je naraštaj koji je doživio 1914-tu godinu velikim dijelom izumro. No, sva ta razočarenja nisu ništa u usporedbi s onima s kojima će se svi unutar zajednice Jehovinih svjedoka morati uskoro suočiti. Međutim, to neće značiti da su imenovani muževi u svojoj zloći prouzročili razočarenja, nego isključivo u svojoj iskrenoj i pogrešno usmjerenoj revnosti. Već sada pokušavam razumjeti što je to što njih motivira da i sami postaju robovi svojih ideja u koje zarobljavaju svoje članstvo, stvarajući od njih slijepe poslušnike tim istim idejama i tumačenjima.

Ako želimo biti iskreni istraživači Biblije i povijesti kršćanstva onda ćemo zaključiti da se ‘zli rob’ pojavio u kršćanskoj skupštini još u samom početku kršćanstva, te da će njegova prisutnost u Božjoj kući biti očita sve do kraja ovog poretka. Naime, još u prvom stoljeću su apostoli i kršćani očekivali Isusov dolazak. Neki su čak mislili da će Isus doći odmah nakon razorenja Jeruzalema. To je u biti bilo točno, samo što se nakon uništenja Jeruzalema to očekivanje protezalo do današnjih dana pa su mnogi robovi u svojim mislima dolazili do zaključka kako njihov Gospodar ‘kasni u dolasku’ i takvu duhovnu atmosferu koristili za vlastito uzdizanje i suprotstavljanje drugim robovima koji su ih u tome mogli spriječiti. Takvi su upravitelji zanemarivali svoju obavezu prema Isusovom imanju upuštajući se u tjelesne i svjetovne aktivnosti, davajući naglasak na vlastite užitke i slavu koju im je ovaj svijet mogao ponuditi. Iako su mnogi kršćani živjeli u očekivanju Kristovog dolaska, ti zli robovi su nastojali potisnuti milenijska očekivanja pa su Kristovo kraljevstvo smjestili pod upravu svoje Crkve. Kako su godine, pa čak i stoljeća sve više odmicala, takvo razmišljanje je sve više prevladavalo među vodećim i istaknutim muževima koji su u Skupštini predstavljali ‘gospodarevog roba’. Takav razvoj situacije je doveo do razvoja nevjernog dijela kršćanstva. Kršćanstvo je sve više nalikovalo slici drevnog Izraela koji se u više navrata odvraćao od pravog obožavanja gdje su samo pojedinci i male grupe odražavali Kristov duh. Nakon oslobađanja iz Babilona, Nehemija se toga prisjetio pa je rekao:

"... postali su neposlušni i pobunili se protiv tebe, okrenuli su leđa zakonu tvojemu i ubijali proroke tvoje, (...), i djelima su svojim pokazivali velik prezir. Zato si ih davao u ruke protivnika njihovih, koji su im zadavali nevolje. A kad su bili u nevolji, vapili su k tebi i ti si ih čuo s neba i u velikome milosrđu svojemu davao si im spasitelje, koji su ih izbavljali iz ruku protivnika njihovih. Ali čim bi nastupio mir, opet su činili što je zlo pred tobom i ti si ih prepuštao rukama neprijatelja njihovih, koji su ih gazili. (...) A ti si mnogo godina bio strpljiv s njima i opominjao ih duhom svojim preko proroka svojih, ali nisu slušali. Naposljetku si ih predao u ruke drugim narodima. Ali u velikome milosrđu svojemu nisi ih istrijebio niti ostavio, jer ti si Bog dobrostiv i milosrdan.“ (Neh 9:26-31)

Ovaj opis odgovara slici kršćanstva, u kojem su kršćani, globalno gledajući, kroz povijest ‘okretali leđa Božjem zakonu i svojim djelima pokazivali veliki prezir’. U tome su predvodili oni koji su se smatrali Isusovim upraviteljima na zemlji (usporedi Ez 44:10,12). Vjerojatno je to razlog što ih je Bog dao u tamu kroz vrijeme koje je poznato kao mračni srednji vijek u kojem je bilo dosta nevolja, pošasti, ratova i krvoprolića, a jako malo razdoblja mira i napretka. Može se zaključiti da su mnogi ‘zli robovi’ ustrajali u svojoj namjeri da zadrže svoj položaj u Isusovoj skupštini, a da bi to uspjeli, oni su se podložili tom novom ustrojstvu kršćanske skupštine koja je svoje snage udružila sa Rimom kao najmoćnijom svjetskom silom. Pod kapom Rima osnivale su se nove skupštine u kojima su svoje mjesto našli mnogi kršćani, a neki su doživjeli to da ih je ‘zli rob tukao’, odnosno iskorištavao i prisiljavao da mu se prisilno podlože.

Pod takvu prisilnu vjersku upravu su potpali i oni ‘robovi’ koji su čak i u takvoj situaciji bili ‘vjerni i razboriti’ jer su se trudili duhovno brinuti nad onim vjernicima koji su im bili dodijeljeni. Takvo stanje se nastavilo i nakon raskola u jedanaestom stoljeću kada su mnogi kršćani bili prisiljeni staviti se pod jaram istočne crkve u Konstantinopolu i zapadne crkve u Rimu. Možemo reći da je Kristova skupština bila u ropstvu institucije Crkve. To je mnoge iskrene kršćane prisilio da budu pripadnici tih vodećih i tada jedinih crkvenih zajednica. Iako je kršćanska skupština promijenila svoj izvorni vanjski izgled, ona ipak nije bila uništena iznutra. Njen unutarnji duh su čuvali samo vjerni kršćani i vjerni upravitelji koji se nisu ugrađivali u instituciju Crkve nego u Kristovu univerzalnu Skupštinu. U njoj su svoje mjesto našli mnogi iskreni vjernici koji su služili svom gospodaru na način kako su bili poučeni, a da nisu pokazivali licemjerje poput većine njihovih svećenika (‘upravitelja’) koji su ‘sjeli na Isusovu stolicu’. Oni su se našli u sličnoj situaciji u kojoj su se nalazili vjerni Židovi kojima je Isus rekao:

"činite i držite sve što vam kažu, ali nemojte činiti po njihovim djelima, jer govore, a ne čine.“(Mt 23:1-3)

Kao što su među nevjerničkim Izraelcima postojali pojedinci, obitelji i male grupe pravih vjernika, tako je bilo i u kršćanstvu sve do današnjih dana. Mnogi iskreni kršćani su bili proganjani i ubijani zbog Krista. Oni su se odvajali, bježali i formirali svoje grupe kako bi nesmetano i ispravno služili Bogu i Kristu.

Među katolicima, pravoslavcima, protestantima i nekim manjim kršćanskim zajednicama je bilo mnogo svećenika, patrijarha, pastora i misionara koji su se iskreno posvetili svojoj službi kako bi udovoljili ‘svom gospodaru’ Isusu Kristu. Mnogi od njih su trpjeli nevolje zbog Isusovog imena. Iako je takvih vjerojatno bilo u manjini, ne možemo prijeći preko toga jer bi time zanemarili činjenicu da su takvi ‘Gospodinovi robovi’ igrom slučaja bili prisutni u svim tim kršćanskim crkvama. Oni su bili svjesni svoje odgovornosti prema Kristu i svojoj ulozi koju su svim srcem prihvatili jer su znali da rade dobru stvar. Božja riječ je kroz cijelu povijest djelovala na srca iskrenih ljudi koji su željeli služiti Kristu. To što su se nalazili u crkvama ili skupštinama koje nisu u potpunosti ispunjavale svoju ulogu, ne znači da oni kao pojedinci nisu bili pravi kršćani. Oni su očito bili ‘pšenica’ prekrivena ‘kukoljem’. Sjetimo se da ni većina od sedam skupština prvog stoljeća koje je Isus spomenuo u Otkrivenju nije ispunjavala svoju pravu ulogu tako da su se i u njihovim redovima nalazili oni iskreni vjernici koji nisu bili zadovoljni duhovnim stanjem svoje skupštine (crkve).

Kao što je Isus osudio one književnike, farizeje, saduceje i svećenike koji su zanemarivali svoju ulogu ‘upravitelja’, tako se ima desiti i sada kada Isus dođe i kada će ponovno ‘suditi kući Božjoj’. Zanimljivo je zapaziti da je i za zle robove Isus rekao da je on ‘njihov gospodar’ što znači da će oni kao takvi pripadati ‘kući Božjoj’ u vrijeme njegovog dolaska. To nisu oni robovi koji su otišli iz neke kršćanske zajednice u drugu, nego oni koji služe na odgovornim mjestima unutar 'Božje kuće' koju sačinjavaju razne kršćanske zajednice. Prema tome, Biblija i povijest pokazuju da su ‘vjerni robovi’ i ‘zli robovi’ od samog osnivanja kršćanstva zauzimali svoje mjesto u zajedničkoj ‘kući’ koja je kroz povijest doživjela mnoge promjene iznutra i izvana, pa čak i raskole i nejedinstvo poput drevnog Izraela, a sve zbog ‘robova’ koji su pod svaku cijenu htjeli zadržati svoje visoko povlašteno mjesto ‘upravitelja’ nad jednim dijelom Božje kuće. Ta se ‘kuća’ očito sastoji od mnoštva ‘gradova’ među kojima je i ‘grad’ na čijim ulazu piše ‘Kršćanska zajednica Jehovinih svjedoka’. Svakim od tih gradova upravljaju imenovani muževi dok čekaju Isusov dolazak.

Možemo zaključiti i to da se i ‘vjerni robovi’ i ‘zli robovi’ nalaze u svim gradovima (zajednicama). Čak i tamo gdje su kroz povijest ‘zli robovi’ predvodili mnoštva vjernika, moglo se naći i onih ‘vjernih robova’ koji nisu zanemarili svoj zadatak. Prema tome, ‘vjerni i razboriti rob’ ne sačinjava jednu odvojenu grupu vjernih upravitelja u jednoj kršćanskoj zajednici, kao što ni ‘zli rob’ na sačinjava odvojenu grupu nevjernih upravitelja u nekoj drugoj kršćanskoj zajednici. Riječ je o pojedincima koji su se mogli naći u svakoj kršćanskoj zajednici. No Isus ih može globalno gledajući iz svoje perspektive grupirati u ‘vjernog roba’ i ‘zlog roba’ bez obzira što je riječ o pojedincima koji su kroz povijest kršćanstva služili ili još uvijek služe u različitim kršćanskim zajednicama. Kad bi nam Isus dao popis tih robova, onda bi vidjeli kako se u svakoj grupi nalaze predstavnici različitih zajednica. To se može iščitati čak iz nekih izjava zapisanim u publikacijama Watchtowera gdje se govori o kršćanstvu kao 'Božjoj kući' u kojoj Isus obraća svoju pažnju svima, a ne o Božjoj kući koju sačinjava samo jedna mala zajednica kršćana koja samouvjereno za sebe tvrdi da je prava. Pogledajmo neke izjave koje možemo pronaći u izdanjima Zajednice:

"Čovječanstvo je ušlo u razdoblje suda. U 1.Petrovoj 4:17 dobivamo informaciju da je sud počeo "od kuće Božje" - sud nad organizacijama koje se izjašnjavaju kao kršćanske." (Stražarska kula, 1.2.1996. str.18)

"On nije sudio 'svim narodima'. Umjesto toga, svoju je pažnju usmjerio na one (kršćanske zajednice) koje tvrde da sačinjavaju 'kuću Božju' (1.Petrova 4:17)." (Stražarska kula, 15.10.1995. str. 22)

“Po svemu sudeći, 1918. došlo je ‘vrijeme da započne sud nad domom Božjim’ (Malahija 3:1; 1. Petrova 4:17). Oni (kršćanske zajednice i pojedinci) koji su tvrdili da zastupaju Boga i da ga obožavaju na ispravan način bili su odgovarajuće tome ispitani.“ (Stražarska kula, 1.4.07. str.22.)

Prema gornjim izjavama ‘kuću Božju’ očito predstavljaju sve zajednice koje se izjašnjavaju kao kršćanske i koje tvrde da zastupaju Boga i Krista. Budući da su se 'Istraživači Biblije' kao i sve ostale kršćanske zajednice izjašnjavali kao pravi kršćani, onda je očito da su svi zajedno tada pripadali toj istoj ‘kući’ koja treba biti suđena. Što se to prema tumačenju Watchhtowera desilo nakon 1914-te godine? U knjizi ‘Jehovin dan’ pogl.14. str.180 st. 4 stoji:

"Ispunjenje biblijskog proročanstva potvrđuje da je 1914. Isus Krist bio postavljen za kralja Jehovinog nebeskog Kraljevstva. Potom je došlo vrijeme da se pokaže koja je skupina kršćana stekla Božju naklonost."

Watchtower je očito smatrao da je Isus odmah nakon 1914-te godine došao da izvrši ‘sud nad kućom Božjom’. To nije trebao biti sud samo nad jednom, nego (kako oni tvrde) nad svim kršćanskim zajednicama među kojima je Isus trebao naći onu skupinu koja je udovoljavala njegovim mjerilima. Tvrdi se da je našao samo jednu skupinu - Istraživače Biblije. Na njih je navodno (bez ikakvog vidljivog očitovanja) izlio svoj duh te je njihovo vodstvo preko J.F.Rutherforda ovlastio da upravljaju cijelom njegovom imovinom koju je on (navodno) stekao 1914. godine kada je po nekim proročanstvima i izračunima trebao biti postavljen za kralja.

Smatra se da je od tada samo zajednica ‘Istraživača Biblije’ a kasnije i ‘Jehovinih svjedoka’ priznata kao ‘kuća Božja’ u kojoj služi ‘vjerni i razboriti rob’, dok je s druge strane ‘zli rob’ kao grupa otpadnika nalazi izvan Zajednice u svijetu ili u drugim kršćanskim zajednicama koje je Isus odbacio. Budući da i u toj maloj izabranoj skupini u početku nisu svi bili vjerni i razboriti, Isus je po tom tumačenju 1918-te godine pročistio tu skupinu tako da je za svoje vjerne sljedbenike priznao samo one koji su podupirali vodstvo te grupe. Takvo tumačenje ne može opstati, jer treba imati u vidu da čak ni 'Istraživači Biblije' nisu udovoljili kriterijima po kojima je Isus navodno odbacio druge kršćanske zajednice. No, o tome se šuti tako da danas skoro nitko od Jehovinih svjedoka ne poznaje najraniju povijest svoje Zajednice.

Osim toga, tko je u to vrijeme vodio skupinu Istraživača Biblije - da li onaj ‘Gospodinov rob’ koji je razumio volju svog gospodara Isusa ili ‘rob’ koji unatoč svojoj najboljoj namjeri nije u potpunosti razumio njegovu volju? Treba uzeti u obzir da je u to vrijeme Društvo Watchtower vodila grupa muževa koje se poistovjećivalo sa predsjednikom i sedmoricom braće upravnog odbora korporacije koje je osnovano da bi se objavljivalo pomoćna sredstva za proučavanje Biblije. O tome piše u Stražarskoj kuli  od 1.7.1990. str 17, slijedeće:

“Njihova uloga (upravnika) u toj zakonskoj korporaciji mogla bi ukazivati na to da su svoj položaj u Vodećem tijelu zahvaljivali tome što su ih izabrali zakonski članovi Društva Kula stražara. Nadalje, takvo članstvo i glasačke prednosti po zakonu su bile dozvoljene samo nekima koji su davali priloge Društvu.“

Da li je moguće da upravno tijelo jedne takve korporacije ima sve predispozicije da ga Isus smatra ‘vjernim i razboritim robom’ kojemu može povjeriti svu svoju imovinu, pogotovo kad znamo koje je uvjete Isus koristio kad je formirao temelj svoje Skupštine u prvom stoljeću, a koji se nije bazirao na financijskoj nego duhovnoj podlozi? Ako je Isus osuđivao praksu svog vremena po kojoj su oni Židovi, koji su javno davali velike priloge i milostinju, često sjedili na prvim mjestima odmah do rabina, onda je upitno da li bi mogao mimo toga prihvatiti neki ljudski pravilnik po kojemu su članstvo i glasovanje mogli imati samo oni dioničari koji su javno davali priloge Društvu. Isusu se nije svidjelo to što su se njegovi apostoli često prepirali tko će od njih sjediti na prvim mjestima, tako da nije mogao tek tako priječi preko činjenice da su na ovim prvim mjestima sjedili upravo oni koji su to zaslužili svojim materijalnim prilozima, jer su samo takvi mogli birati i biti izabrani. Takva praksa je prekinuta tek 1944. godine jer je tek tada taj navodni ‘Gospodinov rob’ (unutar te zajednice) uvidio da po tom pitanju nije slijedio volju svog Gospodara. Osvrćući se na to poboljšanje, u Stražarskoj kuli od 1. novembra 1944. (engl.) je pisalo:

”Novac, koji je zastupljen u materijalnim prilozima, ne treba imati odlučan glas, ne treba zapravo imati ništa sa popunjavanjem vodećeg tijela Jehovinih svjedoka na Zemlji. (...). Ono što u toj stvari treba odlučivati i voditi je sveti duh, djelotvorna sila koja dolazi od Jehove Boga kroz Krista Isusa.“ (Stražarska kula, 1.7.1990. str.18)

Vjernost Bogu jeste odlučujući činioc kod biranja, ali ako vjernost ima jednaku ili drugorazrednu vrijednost u odnosu na javno davanje novčanih priloga, onda ne možemo govoriti o njima kao onima koji su 1918-te godine bili u potpunosti prihvatljivi u Gospodarevim očima. Ne možemo ih smatrati ni jedinom skupinom kršćana koje je Isus navodno priznao za prave kršćane, bez obzira na svoju iskrenu želju za ispravnim razumijevanjem biblijske istine, jer su i članovi drugih kršćanskih zajednica pokazivali tu iskrenu želju. Glavni razlog zbog kojeg oni sebe smatraju skupinom kršćana koja je prošla na ispitu je to što su oni u to vrijeme kao skupina iznosila istinita učenjaMeđutim, to nije točno jer je nakon 1919. godine Watchtower promijenio preko četrdeset gledišta koja navodno nisu bila istinita pa se ne može govoriti da su u vrijeme navodnog pregledavanja prošli na ispitu, kao i druge zajednice. Još jedan razlog po kojem smatraju da je Isus samo njih izabrao je to što misle da su samo oni bili dosta zaposleni propovijedanjem drugima i davanjem duhovne hrane svom domaćinstvu. Međutim, davanje duhovne hrane se često povezuje sa časopisom Stražarska kula i drugim tiskanim izdanjima koja se uzimaju kao dokaz da je samo među Istraživačima Biblije Kristov rob bio aktivan u svom zadatku i da je samo on znao razlučiti kakva je duhovna hrana potrebna Kristovom domaćinstvu. No da li to može biti mjerilo po kojem se može tvrditi kako je samo ta grupa upravitelja bila zaposlena propovijedanjem i davanjem duhovne hrane svom domaćinstvu, dok su drugi upravitelji u drugim zajednicama zanemarili tu svoju obavezu?