Kršćanska skupština i njen upravitelj

Pitanje koje nam se sada nameće je: Kako je i na kojim osnovama Isus uspostavio klasu ‘upravitelja’ i klasu ‘sluge’ u svojoj skupštini? Treba prije svega uzeti u obzir da je i sam Isus pripadao klasi ‘upravitelja’ jer je za njega bilo prorečeno: 
 
“A ti, Betleheme u zemlji Judinoj, nipošto nisi najbeznačajniji grad u očima upravitelja Judinih, jer iz tebe će izaći upravitelj koji će pasti (voditi) narod moj — Izraela.” (Mt 2:6)
 
Izraz ‘upravitelji Judini’ se ovdje odnosi na one muževe koji su po službenoj dužnosti bili pomazani da po svim gradovima upravljaju Židovskim narodom. Isus je svetim duhom pomazan kao ‘upravitelj’ cijelog Izraelskog naroda. ‘Njega je Bog ovlastio’ i postavio nad tom klasom ‘sluge’ da im ‘daje hranu koja ostaje za vječni život’ (Iv 6:27). Isusovu ulogu ‘upravitelja’ ne možemo izjednačiti sa ulogom njegovih učenika koji su od njega primali tu duhovnu hranu.

Isus je postojeći društveni odnos ‘gospodar – upravitelj – sluga’ upotrijebio u svojoj Skupštini koja je po tom principu trebala djelovati dok on ne dođe. On je nakon privremenog odlaska na nebo primio veće ovlasti, a na zemlji je do tada među svojim učenicima izabrao odgovorne, vjerne i sposobne muževe kojima je dao povjerenje ali i zadatak da u njegovo ime brinu o duhovnim potrebama svih vjernika koji su ulazili u novi savez. Oni su ga morali zastupati u ulogama koje je on provodio dok je služio na zemlji. Naime, Isus je bio Božji zastupnik a time i ‘upravitelj’ nad kućom Božjom. U toj ‘kući’ je služio kao apostol, evanđelizator, prorok, pastir i učitelj koji je duhovno brinuo o Božjim slugama - ukućanima.

Kao gospodar Božje kuće je na svoje mjesto po svim skupštinama postavio vjerne muževe za ‘upravitelje’. Sada su oni umjesto njega bili vidljivi ‘upravitelji’ Božje kuće na zemlji. Oni su morali u njegovo ime služiti ostalim njegovim slugama u svim zadacima (pastir, učitelj i evanđelizator) koje je i sam izvršavao dok je na zemlji služio u Božjoj kući. Zato Isus kao ‘gospodar’ koristi te dvije klase – klasu ‘upravitelja’ i klasu ‘sluge’, koje su postojale u Izraelu, i uspoređuje ih sa klasom ‘upravitelja’ koju on postavlja ‘nad’ klasom ‘sluge’. Da bi nam to bilo jasnije, Isusovu ulogu upravitelja možemo usporediti s ulogom koju je dobio vjerni Josip – sin Jakovljev.

U jednoj je priči Isus želio poučiti svoje apostole da paze kako upravljaju njegovim imanjem jer je upravo njih mislio postaviti za upravitelje. Tada im je izmeđuostalog rekao:

“Bio je neki bogat čovjek koji je imao upravitelja. Ovoga su pred njim optužili da mu rasipa imanje. Zato ga je pozvao i rekao mu: ‘Što to čujem o tebi? Položi račun o svom upravljanju, jer ne možeš više biti upravitelj.“ (Lk 16:1,2)

Isus je također rekao da će od svojih ‘upravitelja’ očekivati da polože račun za upravljanje njegovim imanjem (Lk 12:42,43; He 13:17). Kad dođe bit će onih kojima će oduzeti tu službu upravljanja, dok će nekim izabranim među upraviteljima dati još viši položaj.

Toj klasi ‘upravitelja’ tokom kršćanske ere je mogao pripadati svaki imenovani muškarac koji je u kršćanskoj skupštini postavljen nad ostalim vjernicima da brine o njihovim duhovnim potrebama. Budući da su iz generacije u generaciju mnogi takvi muževi postavljeni u službu, onda njihov broj nije trebao biti ograničen. Međutim, Watchtower još uvijek smatra da je njihov broj unaprijed određen tako da ispada da u kršćanskoj Skupštini od prvog stoljeća pa do kraja ovog poretka treba biti samo 144000 osoba koji predstavljaju tog ‘upravitelja’, od kojih je čak više žena nego muškaraca. Naime, takav je omjer prisutan u zajednici 'Jehovinih svjedoka'. Tako je stvorena zabluda po kojoj su s jedne strane svi kršćanski vjernici – mladići, djevojke, muževi i žene – (navodni pomazanici) – pripadali klasi ‘upravitelja’ iako velika većina njih nije nikad upravljala kršćanskom skupštinom, dok se s druge strane mnoge imenovane muževe (svih kršćanskih zajednica) koji u svojim skupštinama, crkvama i župama upravljaju sa Isusovim imanjem i daju duhovnu hranu, ne smatra ‘upraviteljem’, samo zato što se (pogrešno) smatra da nisu pomazani svetim duhom za Isusove suvladare. Umjesto da se išlo u preispitivanje te nelogičnosti, Watchtower je ustrajao na svom tumačenju samo da bi se slika o njihovoj Organizaciji Jehovinih svjedoka i pomazanicima održala u okviru mišljenja koja su nastala u vrijeme osnivanja grupe Istraživača Biblije pod vodstvom brata Russella, a posebno u vrijeme predsjednika Društva J.F. Rutherforda.

Izjava Watchtowera da se ‘razred vjernog i razboritog roba sastoji od svih pomazanih kršćana’, može biti točna samo ako se imenovane muževe smatra jedinim kršćanima koji su pomazani za službu upravljanja Isusovom imovinom. Tako bi se dobila jedna druga slika o imenovanim (tj. pomazanim) muževima koji su između svoje duhovne braće odvojeni i postavljeni za Isusove zastupnike, ali koji još uvijek ne pripadaju onoj posebnoj grupi od 144000 pomazanika koja će se formirati u vrijeme Isusovog drugog dolaska. Jedno je biti ‘pomazanik’ u službi koju imenovani muževi obavljaju u ovom poretku, a sasvim drugo je biti ‘pomazanik’ koji će tu ulogu dobiti tek s uspostavom ‘novog neba’. Po toj logici možemo sve imenovane muževe smatrati pomazanicima, ali još nikoga od njih ne možemo odvojiti i svrstati u grupu izabranih članova 'kraljevstva'. Samo Isus određuje tko od njih ima sve preduvjete za tu službu u njegovom kraljevstvu kojeg očekujemo. Oni su kao takvi evidentirani kod Isusa. Isus raspolaže njihovim imenima i kad dođe vrijeme on će ih izdvojiti i pomazati za najvišu službenu dužnost.

Kad Biblija spominje riječ ‘upravljanje’ onda treba razlikovati na što se ta riječ odnosi kad su u pitanju imenovani muževi i ostali kršćani. Za razliku od ‘upravljanja’ Isusovom imovinom na lokalnoj i višoj razini, postoji ‘upravljanje’ u kojem može sudjelovati svaki vjernik. Riječ je o upravljanju Božjom nezasluženom dobrotom. Svojoj kršćanskoj braći apostol Petar je napisao:

Gostoljubivo primajte jedni druge bez gunđanja. Služite jedni drugima — svatko darom koji je primio — kao dobri upravitelji Božje nezaslužene dobrote koja se očituje na razne načine.“ (1.Pe 4:9,10; He 13:16)

Kršćani su mogli biti ‘upravitelji’ onoga što im je dano od Boga u duhovnom i materijalnom pogledu za izgrađivanje skupštine (1.Ti 3:12). Npr. mogli su upravljati sa svojom duhovnim darovima i imovinom kojom su mogli služiti jedni drugima, a često i onima koji su se cijelim životom posvetili raznim službama u korist skupštine.

Neki imenovani ‘upravitelji’ su još tada znali iskorištavati svoje pravo u dobroj vijesti koje im je bilo dano. Za razliku od apostola koji su se u nekim iznimnim situacijama znali odricati svog prava na materijalnu potporu od kršćanske zajednice, neki drugi ‘upravitelji’ su uglavnom tražili da im se služi materijalnim stvarima, čime su često služili samo sebi i bili ‘teret’ skupštinama (1.Ko 9:6-14; 2.Ko 11:19,20; 12:14). Takvi ‘pastiri su brinuli samo o sebi’ često zanemarujući duhovnu brigu o gladnim ‘ovcama’ Božjeg stada (Ez 34:8; Jd 12). Znajući unaprijed da će neki muževi kršćanske skupštine postupati poput Izraelskih ‘upravitelja’, Isus je skrenuo pažnju na pojavu ‘zlog roba’ koji će se skrivati u ovčjem runu (Mt 7:15; Dj 20:29).