Božji svjedoci – sluge i upravitelji

Ono što Watchtower želi upotrijebiti kao dokaz svom gore navedenom pogrešnom tumačenju je to što su u jednoj prilici svi Izraelci nazvani Božjim ‘svjedocima’ i Božjim ‘slugama’. Vodeće tijelo je očito smatralo da je sluga isto što i upravitelj samo zato što je 'sluga' trebao biti Božji tj. Jehovin svjedok koji je izmeđuostalog trebao ‘donositi Jehovi hvalu, slavu i čast’ i ‘razglasiti hvalu Jehovinu’ (5.Mo 26:19; Iz 43:21). Budući da se Izraelski narod kao Božji sluga, a samim tim i upravitelj, nije bio vjeran i razborit, onda je – kako tvrdi Watchtower – Jehova izabrao novi narod, duhovni Izrael sastavljen od 144 000 pojedinaca - koji je trebao biti Božji sluga, a ujedno i vjerni i razboriti upravitelj. Po tom je tumačenju slika starog ‘Izraela’ izgleda ovako:
 
IZRAEL - (Božji sluga) = UPRAVITELJ = SLUGA
 
U kontekstu Biblije slika 'Izraela' je izgledala ovako:
 
IZRAEL - (Božji sluga) =  UPRAVITELJ + SLUGE
 
Točno je da je svaki Izraelac pripadao razredu ‘sluge’, ali to nije značilo da je automatski svaki od njih pripadao i razredu ‘upravitelja’ samo zato što je mogao svjedočiti za Jehovu, jer bi to značilo da su i danas milijuni onih koji se smatraju Jehovinim svjedocima pripadnici razreda ‘upravitelja’. Te izraze treba odvojiti jedne od drugih i svaku promatrati u svom okviru. Naime, kao što sam već razjasnio, svaki je Izraelac mogao biti Jehovin sluga, ali samo su pojedinci među njima pripadali razredu upravitelja koji je imao određene zadatke i ovlasti. Pogledajmo u kontekstu knjige Izaije što je Jehova rekao Izraelu kao svojem ‘sluzi’:

“Ja sam prorekao, spasio i objavio, kad među vama nije bilo nijednoga tuđeg boga. Stoga ste vi moji svjedoci”, kaže Jehova, “a ja sam Bog.“ (Iz 43:12)

Svjedok je onaj koji je vidio i čuo ono što se može koristiti u davanju svjedočanstva za Jehovu. Da li to znači da su svećenici u Izraelu trebali ovlastiti svakog takvog člana Izraelske zajednice da bude propovjednik koji će ići neznabošcima po selima i gradovima i po kućama da im prenose svjedočanstvo o Jehovi? Biblija i njena povijest nam ne daju takvu sliku Božjih slugu starog doba po kojoj je svaki član zajednice trebao propovijedati neznabošcima. Međutim Watchtower unatoč tome tvrdi da su Izraelci morali to činiti jer su bili ‘Jehovini svjedoci’, jer kakav bi to bio svjedok ako ne svjedoči. Pogledajmo kako je to rečeno u Stražarskoj kuli od 1.7.2006. na str.21,22. st.3,4:

‘Stoljećima nakon toga Jehova je preko proroka Izaije podsjetio Izraelce na jedan važan razlog zašto postoje kao narod. Izaija je rekao: ”Ovako veli Jehova, koji te je stvorio, Jakove, i koji te je sazdao, Izraele: ne boj se, jer te otkupih, pozvah te po imenu tvom; moj si. Jer sam ja Jehova, Bog tvoj, svetac Izraelov, spasitelj tvoj. (...) Dovedi sinove moje iz daleka i kćeri moje s krajeva zemaljskih, sve, koji se zovu mojim imenom i koje stvorih na slavu sebi, sazdah i načinih. Vi ste moji svjedoci, veli Jehova, i sluga moj kojega izabrah (...). Narod koji sazdah sebi, pripovijedat će hvalu moju“ (Izaija 43:1,3,6,7,10,21). Kao narod koji nosi Jehovino ime, Izraelci su trebali drugima svjedočiti o njegovoj vrhovnoj vlasti. Trebali su biti narod ’stvoren na slavu Jehovi‘. Trebali su ’pripovijedati hvalu Jehovinu‘, govoriti drugima o tome kako ih je na začuđujuće načine izbavio i tako slaviti njegovo sveto ime. Ukratko govoreći, trebali su biti narod koji će svjedočiti za Jehovu’.

Izraelci su bili svjedoci raznih Božjih djela (1.Mo 32:28). To što su se zvali Božjim imenom, ne znači da su se zvali ‘Jehova’. Nisu se zvali ni ‘Jehovini svjedoci’ jer im to nije bilo 'ime' nego prednost koja je pripala onima koji su osobno vidjeli svoje izbavljenje iz Babilona. Zvali su se ‘Izrael’. Znači, zvali su se Božjim imenom, odnosno imenom kojeg im je dao sam Bog, a koje je u svom značenju sadržavalo misao o ustrajnosti onoga koji se nastoji izboriti za blagoslov od njega kao jedinog i pravog Boga (YHWH). Izra-el, (el, skraćeno od elohim - Bog) što znači ”onaj koji se bori (ustraje u borbi) s Bogom“. Svoje su postojanje kao ‘Božjih sinova i kćeri’ pripisivali svom nebeskom Ocu Jehovi po kojem su ‘nosili njegovo ime’. Nositi ‘ime’ svog oca i svjedočiti za njega su dva različita pojma.

Nositi ime koje im je Bog dao je zahtijevalo od njih da se ponašaju u skladu s imenom 'Izrael' kako bi dobili Božji blagoslov. Samo tako su mogli svjedočiti za Boga. Kome su to Izraelci morali svjedočiti? Da bi mogli ‘svjedočiti’ trebali su biti ‘svjedoci’ određenih događaja. Mnogi Izraelci nisu mogli biti ‘svjedoci’ onoga što je Bog prorekao i ispunio. No bilo je i mnogo onih koji su osobno svjedočili tim događajima. To što su Izraelci ‘pripovijedali’ svojoj djeci razne događaje iz povijesti svog naroda koje su svjedočile za Jehovu kao njihovog Oca i pravog Boga se ne može nikako izjednačiti sa ‘propovijedanjem’ i poučavanjem kojeg su u to vrijeme vršili svećenici i proroci, a kasnije Isus i apostoli. Jehova nikad nije svakog Izraelca, a time i svakog svog slugu ovlastio za svog zastupnika i glasnika, nego samo pojedine muževe koji su govorili Božju riječ (He 5:1; Da 9:6).

Globalno gledajući, Jehovin je narod ‘razglašavao hvalu Jehovinu’ jer je svaki Božji sluga u svojoj obitelji i svom mjestu doprinosio da se Jehova slavi. Tu ulogu je Božji narod kao ‘sluga’ mogao ispunjavati bez da su svi oni bili ovlašteni za proroke ili glasnike jer su prije svega bili živo svjedočanstvo pred drugim narodima da se na njima ispunila Božja proročka riječ. Taj ‘sluga’, kako ga naziva Bog u Izaiji 43:10, nikad nije bio izjednačen sa ‘upraviteljima’ tj. s onim ‘starješinama i knezovima’ koji su prema Izaiji 3:12,14, sudjelovali u upravljanju poslovima naroda.

Naziv ‘Jehovini svjedoci’ se u istoimenoj Zajednici dovodi u vezu isključivo sa onima koji javno propovijedaju dobru vijest. Samim tim taj naziv obavezuje sve kršćane da propovijedaju evanđelje poput Isusa i apostola koji su bili ovlašteni za tu službu. One članove skupštine koji ne sudjeluju u javnoj službi propovijedanja, Zajednica ne priznaje kao djelotvorne kršćane. Takvo gledište je dovelo do toga da ova Zajednica za prave kršćane priznaje samo one koji svojim izvještajnim listićem dokazuju da su uključeni u službu koju su provodili proroci, Isus i apostoli, što nema svoj temelj, ni u samom nazivu ‘svjedok’ koje ima točno određeno značenje, ni u biblijskoj povijesti u kojoj su samo pojedini članovi Božjeg naroda bili ovlašteni da zastupaju Boga i Krista kao glasnici. (opširnije o ovome vidi knjigu o "Evanđelizacija po Watchtoweru").

Prema tome, kad promatramo povijesni kontekst, onda se jasno može razlučiti da su Izraelci kao ‘narod’ mogli biti ‘svjedoci’ Božjih djela i Bog ih je mogao pozvati za svoje svjedoke, ali nisu bili pozvani da svi oni pojedinačno idu po narodima i iznose ‘svjedočanstvo’ onoga što su vidjeli ili znali. Postojali su ovlašteni predstavnici naroda koji su imali zadatak da zastupaju Božju riječ pred drugima i da javno daju svjedočanstvo riječima. Zato Izraelci kao pojedinci nisu pripadali razredu ‘upravitelja’, nego samo razredu ‘sluge’. Stoga je nelogično tvrditi da su svi prvi i pravi kršćani do 1935. godine automatski pripadali pomazanom razredu ‘upravitelja’ kojemu je bio dan zadatak da kroz propovijedanje i poučavanje brine o duhovnim potrebama svojih članova.

Ovlašteni muževi koji su u Izraelu predstavljali pomazanu klasu ‘upravitelja’, a koji se u vrijeme Isusovog pojavljivanja nisu našli vjernim ni razboritim, su bili zamijenjeni sa vjernim muževima koje je Isus postavio u svojoj Skupštini da upravljaju svim duhovnim poslovima u korist ostalih slugu (Mt 23:13). Ostali nevjerni Izraelci kao Božji narod i Božji ‘sluge’ su bili zamijenjeni novim narodom ‘Izraelom Božjim’, i to na temelju ‘malog ostatka’ vjernih Židova kojemu su se pridružili mnoge ‘ovce’ iz drugih naroda (Ga 6:16; Lk 12:32; Iv 10:16). Pogledajmo kako to izgleda u usporednom prikazu:

Ovako izgleda slika prema kojoj su apostoli i prvi kršćani razumijevali mnoge stvari koje su se odnosile na novi narod Izrael koji je zamijenio dotadašnju teokratsku strukturu Izraela. Stoga je kršćanska skupština bila vođena s neba od Boga i njegovog zastupnika Isusa krista preko upravitelja koji su postavljeni u tu službu.