Isus je bio vjerni i razboriti 'upravitelj'

Bog je postavio Isusa na zemlji da jedno kratko vrijeme bude ‘upravitelj koji će pasti Božji narod Izrael’. Postavio ga je da upravlja njegovom ‘kućom’. S tom ulogom Isus je bio ‘veći’ od svih drugih upravitelja koji su služili pod Božjim vodstvom. Samim tim je bio i ‘viši upravitelj’ od ostalih, pa čak veći i od Ivana Krstitelja koji je do tada bio najveći od proroka (vidi Mt 2:6; 11:11). Jednom je prilikom rekao za sebe da je ‘domaćin kuće’, a za svoje učenike da su ‘ukućani’ te iste Božje kuće (Mt 10:25). Tako je on poput Jehove sve svoje učenike smatrao ‘ukućanima’ ili ‘slugama’. Njegovi apostoli i ostali učenici su razumjeli da oni kao grupa predstavljaju te ‘ukućane’, a samim tim i ‘slugu’ kojeg je Jehova pozvao i posvetio (usporedi Iz 43:10). Međutim, apostoli u to vrijeme još uvijek nisu znali koju će ulogu oni dobiti u kraljevstvu. No, Isus ih je na to pripremao te im je postavio retoričko pitanje: ‘tko je taj upravitelj’, kako bi postali svjesni da će oni zauzeti to mjesto koje su u prošlosti Izraela zauzimali razni drugi upravitelji. Zato je Isus svoje učenike trebao razvrstati u dvije grupe kako bi ih vodio na teokratski način.
 
Prije svog odlaska, Isus je apostolima dao veće ovlasti od ostalih i postavio ih je na svoje mjesto upravljanja kako bi ga zajedno sa drugim ovlaštenim muževima zastupali kao ‘evanđelizatori, pastiri i učitelji’. To su bili zadaci upravljanja koje je i sam Isus kao upravitelj imao na zemlji. Kada Isusovu prvu izjavu, u kojoj on sve svoje učenike naziva ‘ukućanima’ tj ‘slugama’ usporedimo s drugom u kojoj on te iste ukućane svrstava na ‘upravitelje i služinčad’, onda nam je jasno da je riječ o teokratskom uređenju koje je preslika drevnog Izraela.
 

Isus je nakon odlaska na nebo dobio još viši položaj upravljanja Božjom kućom. On je na temelju tadašnjih društvenih odnosa ‘gospodar – upravitelj – sluge’ obnovio Božju kuću, a samim tim razlučio i organizirao svoje učenike u dvije grupe i svaku stavio u ulogu koja im je bila namijenjena. Od samog osnivanja kršćanske skupštine pojedini su vjerni muževi izdvojeni iz mnoštva Božjih ‘slugu’ i postavljeni ‘nad njima’ da brinu o njihovim duhovnim potrebama. No, očito se to zanemarilo kako bi se kršćansku zajednicu Jehovinih svjedoka prikazalo u drugačijem svjetlu od već poznate podjele na svećenike i ostale vjernike koja je poznata u ostalim kršćanskim zajednicama. Umjesto da se teokratska podjela kakva je bila u drevnom Izraelu prihvati u onim okvirima kakvu je sam Isus preslikao na Božju skupštinu, otišlo se u drugu krajnost i negiranje jasne podjele na upravitelje i sluge. Time se željelo dati na važnosti samoproglašenoj klasi pomazanika koja je od samih početaka sačinjavala Društvo Watch Tover, a posebno onima koji su to Društvo predvodili, među kojima su predsjednici Društva sve do 1971. godine imali najveće ovlasti.

Za razliku od svjetovnog načina upravljanja, gdje ‘kraljevi gospodare narodom’, Isus je svoje učenike, kojima je dao ovlaštenje da upravljaju Skupštinom, poučio da to čine kao ‘najmanji’, kao oni koji služe potrebama ostalih učenika (Mt 25:40; Lk 22:24-27). Isus nije negirao podjelu na one koji gospodare i na one s kojima se gospodari, jer je i sam postao gospodar nad Božjom kućom s ovlastima kralja i svećenika. Umjesto toga on je tu podjelu postavio u one okvire kakvi su u načelu postojali unutar Božje nebeske organizacije. Nitko ne može negirati da u nebeskoj organizaciji postoji podjela na prve anđele koji zastupaju Jehovinu vlast i anđele koji služe pod vodstvom tih arhanđela (Da 7:10; 10:13; Ot 4:4,6; 5:6,11; 22:8,9). Stoga je svaki kršćanski vjernik u prvom stoljeću mogao razumjeti tko je u Božjoj zemaljskoj skupštini pripadao razredu ‘upravitelja’ a tko razredu ‘slugu’. Razred ‘upravitelja’ je zastupao Isusa kao ‘gospodara’ Božje kuće, pa je samim tim logično da je u njegovo ime s danim ovlaštenjem gospodario ili ‘upravljao’ nad ostalim njegovim slugama, ali na način koji je bio suprotan od ljudskog gospodarenja i upravljanja narodom.

Božja (kršćanska) skupština je trebala imati svoje ‘upravitelje’ po načelima koja je Jehova postavio u drevnom Izraelu. Samim tim što su ti izabrani muževi postavljeni ‘nad’ drugim kršćanskim vjernicima, ukazuje na njihov autoritet i službu kojom su zastupali Isusa. Zato treba prihvatiti teokratsko ustrojstvo po kojem u Skupštini postoje dvije različite klase - jedna koja upravlja i predvodi, a druga koja je do neke granice podložna njihovom autoritetu. To što neke kršćanske zajednice tu podjelu ističu na pogrešan način, koji je kao takav bio prisutan u Isusovo vrijeme, kad su se svećenici i farizeji previše uzdigli iznad običnog naroda, ne znači da ne postoji i drugi ispravniji način te podjele gdje je svako poglavarstvo podređeno Isusu na biblijskim temeljima.

Isus je židovskim vjerskim upraviteljima ukazao gdje griješe, a kako te iste greške ne bi radili njegovi učenici, on im je savjetovao da takvo pogrešno ponašanje i uzdizanje ‘ne dopuste’ u svojim redovima. Zato im je rekao:

"A najveći među vama neka vam bude sluga." (Mt 23:11)

Izraz ‘najveći’ se odnosio na one muževe koji su u Skupštini trebali zauzimati veća i istaknuta mjesta. Kao što prorok Izaija spominje ‘istaknute’ ljude unutar Izraelske nacije, tako i apostol Pavle spominje ‘istaknute’ muževe unutar kršćanske skupštine (Iz 24:4; Ga 2:6). Riječ je o istoj grupi ljudi koji su pripadali razredu ili klasi ‘upravitelja’. Tako nalazimo na slijedeću misao:

"Kraljevsko svećenstvo zastupaju imenovani (imenovan = pomazan) starješine koji imaju odgovorna zaduženja u skupštinama Jehovinog naroda diljem svijeta“. (Stražarska kula, 1.8.2002. str.13)

Samim tim je logično zaključiti da starješine - i kao pojedinci i kao grupa - pripadaju razredu ‘upravitelja’. Izraz 'vjerni rob' se neizravno koristio u poslanicama za imenovane muževe. Npr. u uvodnim riječima dviju poslanica otkrivamo tko su vjerna braća. Pogledajmo:

“Pavao i Timotej, robovi Krista Isusa, svima svetima u zajedništvu s Kristom Isusom koji su u Filipima, te nadglednicima i slugama pomoćnicima… (Filipljanima 1:1)

“Pavao, Božjom voljom apostol Krista Isusa, i Timotej, brat naš, svetima i vjernoj braći u zajedništvu s Kristom u Kolosima…“ (Kološanima 1:1,2) 

Ovdje vidimo da se u uvodnim riječima jedne poslanice spominju 'nadglednici', a u drugoj 'vjerna braća'. Pavle je time vjernu braću dovodio u vezu sa 'vjernim robom' (upraviteljem) jer je i sebe i Timoteja nazvao 'robovima Kristovim', budući da su i oni bili starješine (nadglednici). Zbog toga što su svetim duhom imenovani, onda su i pomazani tj. ovlašteni za svoju službu upravljanja.