Vodeće tijelo – da li je zastupnik vjernog i razboritog roba

Vodeće tijelo sa sjedištem u Bruklinu sebe predstavlja kao nasljednike službe koju su u prvom stoljeću imali apostoli u Jeruzalemu. No, da li se može govoriti o istoj službi i da li je postojalo Vodeće tijelo u Jeruzalemu? U prethodnom razmatranju smo mogli vidjeti dokaze koji to gledište dovode u pitanje. U Stražarskoj kuli od 1.7.1990. str. 11,12, piše:

“Dok pomazani kršćani (144000 pozvanih) zajedno sačinjavaju Božji dom, postoji obilje dokaza da je Krist odabrao mali broj ljudi iz klase roba da služe kao vidljivo vodeće tijelo. Rana povijest skupštine pokazuje da su 12 apostola, uključujući Matiju, bili temelj vodećeg tijela prvog stoljeća. Na to ukazuju Djela apostolska 1:20—26. Ovdje se ukazuje da je u vezi sa zamjenom za Judu Iskariota bilo govora o njegovoj ’službi nadgledanja‘ i ’ovoj službi i apostolstvu‘. Ta služba nadgledanja uključivala je odgovornost apostola da imenuju prikladne ljude u položaje službe i da organiziraju službu. Ali, značilo je to još više. Uključivalo je to i poučavanje i razjašnjavanje nauke. U ispunjenju Kristovog obećanja iz Ivana 16:13, ”duh istine“ trebao je kršćansku skupštinu postepeno dovesti do cijele istine. Tako od samog početka čitamo da su se oni koji su prigrlili riječ i postali kršteni pomazani kršćani nastavili posvećivati ’apostolskoj nauci‘.

Prvobitni članovi vodećeg tijela iz prvog stoljeća bili su apostoli, ljudi koji su hodili s Isusom i bili svjedoci njegove smrti i uskrsnuća (Djela apostolska 1:21, 22). Ali situacija se trebala promijeniti. Kako su godine prolazile, i drugi kršćani duhovno su uzrasli i bili su imenovani za starješine u jeruzalemskoj skupštini. Najkasnije do 49. n. e. vodeće tijelo je prošireno i uključivalo je, uz preostale apostole, i određeni broj starijih muževa (starješina) u Jeruzalemu (Djela apostolska 15:2). Dakle, sastav vodećeg tijela nije bio kruto utvrđen, nego je Bog očito vodio stvari tako da se ono mijenjalo da bi odgovaralo okolnostima njegovog naroda."

Watchtower tvrdi da je vodeće tijelo postojalo i a se sastojalo najprije od apostola, a kasnije od preostalih apostola i izabranih starješina, što bi značilo da se nakon smrti apostola sastojalo samo od izabranih starješina koje je samim tim trebalo biti locirano u Jeruzalemu ili nekom drugom gradu. No što nam govore činjenice? Iz prethodnog razmatranja nekih činjenica smo mogli zaključiti da Biblija ne spominje nekakvo centralno tijelo koje je uključivalo odgovornost apostola da po svuda imenuju prikladne ljude u položaj službe i da organiziraju evanđelizaciju. Apostoli su to činili samo u početku osnivanja skupštine kad je trebalo utemeljiti i osposobiti druge muževe da na sebe preuzmu nadgledničke odgovornosti. Činjenice govore protiv centralizacije jer je neovisno od prvih apostola djelovao apostol Pavle kojeg je sam Isus postavio u službu, a ne oni. Neovisno od skupštine u Jeruzalemu je djelovala i skupština u Antiohiji čiji su starješine poput Pavla sami imenovali braću, organizirali službu i slali misionare na nova područja (Dj 13:1-3, 26,27).

Ove činjenice dokazuju da su starješine u toj i drugim skupštinama kao upravitelji Božje riječi sami pripremali duhovnu hranu i hranili članove svojih skupština iz Božje Riječi. Osim toa, skupštine izvan Jeruzalema i Judeje nisu bile nadgledavane od apostola niti su na mjesečnoj ili godišnjoj razini dobivale poslanice koje bi služile kao jedinstvena duhovna hrana za sve kršćane. Ne postoji niti jedna poslanica koju sa napisali i potpisali svi apostoli i poslali prema svim skupštinama. Čak je poznato da su skupštine izvan Judeje, a koje su se sastojale i od nežidova, zahvaljujući Pavlovom učenju imale naprednije, jasnije i objektivnije učenje od skupština u Jeruzalemu i Judeji. Bile su korak ispred jer su na Zakon sadržan u Hebrejskim spisima gledali drugačije i u boljem svjetlu. Apostoli i starješine u Jeruzalemu nisu to pitanje na vrijeme razjasnili niti su bili spremni uvoditi učenje koje bi umanjilo vrijednost držanje Zakona. Prešutno su dozvolili da se u Jeruzalemu i judejskim skupštinama židovski kršćani “revno drže Zakona“ (Dj 21:20). To je s jedne strane omogućilo tim židovskim kršćanima da imaju mir s Židovima (Dj 9:31). No, zbog takve se tolerancije omogućilo da neki među njima zastupaju učenje koje je isticalo važnost držanja Zakona po pitanju spasenja.

Apostoli to nisu spriječili svojim autoritetom niti su zatvoriti usta braći koja su revno zastupali Zakon. U takvom ozračju su dali povoda nekoj braći iz svoje sredine da odu u Antiohiju i pokušaju nametnuti obavezu nežidovskim kršćanima da i oni drže Zakon. Ta braća su stvorili raspravu oko tog pitanja, a budući da su i oni i ova druga strana koju je predvodio Pavle bili uvjereni u svoja učenja, onda je od strane starješina u Antiohiji, a ne Jeruzalemu, odlučeno da Pavle zajedno sa Barnabom i Titom odu u Jeruzalem i riješe taj problem tamo gdje je nastao (Gal 2:1,2). Nisu išli u Jeruzalem zbog potrebne podložnosti apostolima, nego da bi upozorili apostole i starješine na problem koji dolazi iz njihove sredine. Unatoč tome Watchtower ovaj događaj koristi kao dovoljan dokaz o postojanju Vodećeg tijela u Jeruzalemu koje je nakon određenog vremena i smrti nekih apostola bilo sastavljeno od apostola i starješina. Takvu tvrdnju zasnivaju na pismu kojega su nakon zasjedanja sabora raznim skupštinama poslali 'apostoli i starješine', a koje započinje riječima:

Apostoli i starješine, braća, pozdravljaju braću u Antiohiji, Siriji i Ciliciji koja su iz drugih naroda!“ (Dj 15:24)

No, da li je ovo pismo poslalo Vodeće tijelo? Što nam govore činjenice? Već u samom uvodu ovog izvještaja iz Djela apostolskih 15:4, se kaže da su starješine iz Antiohije stigli u Jeruzalem gdje ih je “... primila

1) skupština i 2) apostoli3) starješine.

Primjećujemo da se ovdje spominju tri različite grupe kršćana. Prvu grupu je sačinjavala skupština, odnosno svi kršćani iz Jeruzalema. Oni su trojicu starješina iz Antiohije primili kao goste. U skupštini su bila i ona braća iz farizejske sljedbe koji su iskoristili tu priliku te su

“... ustali sa svojih mjesta i rekli: “Treba ih obrezati i zapovjediti im da drže zakon Mojsijev.” (Dj. 15:5)

Iako se podrazumijeva da su u sastavu skupštine bili apostoli i starješine, oni se ipak ovdje spominju zbog svoje uloge. Za pretpostaviti je da su oni (apostoli i starješine) zajedno predvodili skupštine u Jeruzalemu kao duhovno sposobni nadglednici, ali su apostoli po svojoj službi i dalje bili odvojena grupa od ostalih starješina.

Watchtower u ovoj situaciji apostole i starješine prikazuje kao jednu grupu koja je imala zajedničku službu unutar Vodećeg tijela čime svjesno zanemaruje starješine u sastavu Jeruzalemske skupštine. Budući da se izrazi ‘vodeće tijelo’ ili ‘centralno tijelo’ ne spominju u Bibliji, treba vidjeti da li se možda izraz “apostoli i starješine“ može tumačiti u tom smislu. Pogledajmo što nam u tom pogledu može otkriti Biblija?

U Hebrejskim spisima se više puta spominju gore spomenute tri grupe u okviru Božje skupštine Izrael. Npr. jedan od takvih izvještaja spominju (1) ‘narod’ (skupština ili zajednica), te njihove (2) ‘poglavare plemena’ i (3) ‘starješine’. Npr. kad je cijeli narod (zajednica, skupština) čula Božji glas sa gore Sinaj, Mojsije je zapisao:

“… Te je zapovijedi na gori izgovorio Jehova jakim glasom svoj zajednici (skupštini) vašoj iz vatre, pristupili ste k meni, svi poglavari plemena vaših i starješine vaše.“ (5.Mo 5:22,23)

Iako su ‘poglavari plemena’ i ‘starješine’ u sastavu naroda kao jedne zajednice, njih se posebno spominje kao one koji su predvodili tu zajednicu kroz različite vidove autoriteta. ‘Poglavari plemena’ se ovdje spominje odvojeno od ‘starješina’ kao što se u jednoj drugoj situaciji ‘svećenike’ spominje odvojeno od ‘starješina Izraelovih’ (3.Mo 9:1; usporedi 5.Mo 29:2,10; Jš 8:33; Ezr 6:7). Starješine nisu sa poglavarima ili svećenicima sačinjavali jedno zajedničko tijelo, ali su zajedno surađivali. U svakom slučaju, kad god se ‘starješine’ spominju uz neku drugu grupu istaknutih muževa, oni nisu bili u sastavu te druge grupe nego su bili zasebna grupa muževa sa drugačijom mjerom autoriteta.

Na isti način se u Kršćanskim spisima spominju “svećenički glavari i starješine narodne“ kao dvije različite vrste službe i autoriteta u Jeruzalemu u vrijeme Krista i njegovih apostola (Mt 21:23; 26:3). Takav način grupiranja službenih dužnosti po njegovoj važnosti je bio razumljiv, pa se u duhu takvog načina izražavanja, ‘apostole’ kao poglavare novog Izraela treba gledati odvojeno od ostalih ‘starješina’ u Jeruzalemu i drugim mjestima (vidi Dj 9:26,27; 14:23; 21:18).

To nam govori da spomenute 'starješine' nisu služili u apostolstvu zajedno s 'apostolima'. Nisu bili u sastavu apostola kao neko zajedničko tijelo, nego su služili unutar svojih dodijeljenih imenovanja. Riječ je o starješinama koji su od strane apostola postavljeni u jeruzalemskoj skupštini da služe braći, kao što je to bio slučaj u svim drugim skupštinama. Može se pretpostaviti da je u Jeruzalemu do 49. godine bilo više starješina jer se kršćani u tom gradu nisu mogli sastajati na jednom mjestu nego na više manjih lokacija. Njihova služba se razlikovala od apostolske. U izvještaju se od svih starješina po imenu spominju Juda i Sila za koje se kaže da su bili “vodeći muževi među braćom“ jer su “predali svoje živote“ za Krista (Dj 15:22,26). Među vodećim muževima ili nadglednicima u Jeruzalemu je bio i Jakov (Isusov polubrat) koji je vjerojatno bio prvi nadglednik te skupštine, a ujedno i poslanik izgubljenim ovcama doma Izraelova, što potvrđuje njegova poslanica poslana svim dvanaest plemena Izraelovih rasijanih po svijetu (Gal 1:18,19; Jk 1:1). No, to njega i ostale vodeće muževe nije uvrstilo među apostole, nego samo među starješine jeruzalemske skupštine koja je surađivala sa onim apostolima koji su još bili u Jeruzalemu, jer su neki apostoli ubijeni a drugi otišli propovijedati u udaljena mjesta.

Kad u tom kontekstu čitamo ovaj izvještaj iz Djela apostolskih, onda ćemo uočiti i druge činjenice koje nam govore da se u Jeruzalemu tom prilikom nije sastalo neko Vodeće tijelo sastavljeno od apostola i starješina. Tu nije bilo riječi o tajnom i redovitom zasjedanju nekolicine vodećih ljudi iza zatvorenih vrata koji bi sami raspravljali i donosili odluke, nego je bilo riječ o saboru na kojem je “cijelo mnoštvo“ braće i starješina bilo pozvano na raspravu (Dj 15:6,12). Među njima su bila čak i ona braća iz Jeruzalema koji nisu priznavali Pavlovo apostolstvo nego su u svojoj revnosti pokušavali obezvrijediti ono što je Pavle naučavao među nežidovskim kršćanima. Njima se Petar nakon “duge rasprave“ obraća govoreći:

“Ljudi, braćo, ... zašto sada iskušavate Boga stavljajući učenicima na vrat jaram koji ni praoci naši ni mi nismo mogli nositi?“ (Dj 15:6-10)

Petar ove riječi nije uputio apostolima s kojima je surađivao jer oni nikad nisu stavljali nepotreban jaram na učenike niti su na to pomišljali (Dj 10:28; 11:1). Apostoli su čak rekli da nisu “nikome od braće dali nikakav nalog“ da iznosi bilo kakve zahtjeve za nežidovske kršćane (Dj 15:24). Petar se očito obraća onoj braći koja su i dalje u toj raspravi ostali pri svojem mišljenju. U svojoj se poslanici Galačanima Pavle kasnije osvrće na neke od njih koje opisuje kao “lažnu braću koja su se potajno uvukla, koja su se ušuljala da ugroze našu slobodu koju imamo u zajedništvu s Kristom Isusom, kako bi nas učinili robovima“. Zatim spominje važan detalj ovog sabora i kaže:

“Ni načas im nismo popustili, nismo im se pokorili, da bi istina dobre vijesti ostala kod vas.“ (Ga 2:4,5)

Da li je onda moguće neke od ovakve braće, prisutnih na tom saboru, dovoditi u vezu sa nadgledničkom službom koju su dobili apostoli? Očito ne. Ne možemo ih dovesti u vezu ni sa svim starješinama u Jeruzalemu. Starješine stoga trebamo gledati odvojeno, ne samo od te braće, nego i od apostola, tako da svu ovu braću prisutnu na tom saboru ne možemo izjednačiti s apostolima i njihovom službom. Sabor u Jeruzalemu je trebao samo ispitati i vidjeti što se stvarno može zahtijevati od nežidovskih kršćana tako da je napravljeno jedno kompromisno rješenje koje nije zabranjivalo židovskim kršćanima da se i dalje drže Zakona, niti je nežidovskim kršćanima nametalo njegovo držanje. Odluku su donijeli svi prisutni muževi (braća) pod vodstvom apostola, što se vidi iz konteksta:

“Tada su apostoli i starješine zajedno s cijelom skupštinom (braćom) odlučili izabrati između sebe neke muževe i poslati ih u Antiohiju s Pavlom i Barnabom. Bili su to Juda zvan Barsaba i Sila, vodeći muževi među braćom. Po njima su poslali ovo pismo:

Apostoli i starješine, braća, pozdravljaju braću u Antiohiji, Siriji i Ciliciji koja su iz drugih naroda! (...) “jednodušno smo se složili“ (...) “Jer sveti duh i mi odlučili smo...““ (Dj 15:22,23,25,28)

Tko je odlučio o ovim važnim stvarima? Izvještaj kaže: 'apostoli', 'starješine' i 'skupština'. Kako je skupština u tome učestvovala? Budući da su u skupštini svi muževi (braća) imala prednost čitati i zastupati Božju riječ pred drugima, onda su oni zajedno sa starješinama predstavljali cijelu skupštinu, kao što su prije njih svi punoljetni muževi sa starješinama zastupali cijelu zajednicu (vidi 2.Mo 5:1,4,20; 4.Mo 8:5,10,20; 20:1; 27:21; 1.Kr 8:1-5,14; 1.Lje 13:1-5). Tako u vrijeme kralja Ezekije kod donošenja jedne važne oduke koja se ticala cijelog Božjeg naroda piše:

Kralj i knezovi njegovi i sva zajednica u Jeruzalemu odlučili su …“ (2.Ljet 30:2)

Zar to isto ne piše kada je u vrijeme apostola trebalo donijeti jednu važnu odluku koja se ticala obnovljenog Božjeg naroda, jer čitamo:

“Tada su apostoli i starješine zajedno s cijelom skupštinom odlučili …“ (Dj 15:22)

Ako usporedimo ova dva izvještaja, podudarnost je više nego očita, što samo dokazuje da se prva skupština oslanjala na sistem upravljanja i odlučivanja kakav je bio od davnih dana prisutan u Božjem narodu. Kao što u vrijeme kralja Ezekije nije oduku donosio kralj niti neko vodeće tijelo, nego svi poglavari u zajednici, tako je bilo i unutar Jeruzalemske skupštine. To dokazuje da u ranoj kršćanskoj skupštini nije postojao centralno administrativno vodeće tijelo kakvo postoji u zajednici Jehovinih svjedoka. 

Kad je Pavle nekoliko godina kasnije ponovno došao u Jeruzalem, izvještaj kaže da su “ondje bili i svi starješine“ koji su sudjelovali u saboru (Dj 21:18,25). Stoga izraz “apostoli i starješine“ ne označava jednu grupu muževa kao centralno tijelo starješina u Jeruzalemu, kako to tumačči Watchtower, nego je riječ o dvije različite službe koju su oni imali unutar Kristove skupštine.

Osim toga, sve što je opisano u ovom izvještaju odudara od načina na koji danas funkcionira Vodeće tijelo Jehovinih svjedoka tako da ovaj jedini izvještaj, koji se mislilo upotrijebiti za podupiranje teze o Vodećem tijelu, govori da ono kao takvo uopće nije postojalo, niti povijest poznaje situaciju u kojoj su neki starješine zauzimali apostolska mjesta. Izvještaj iz Djela apostolski samo objašnjava kako je problem koji je potekao iz Judeje i Jeruzalema riješen na zajedničkom skupu na kojem su sudjelovali nadglednici i starješine dviju skupština. Da je npr. neko od braće iz Antiohije došao u Jeruzalem i počeo među židovskim kršćanima iznositi novu nauku kojom se Zakon ukida za kršćane, uznemirio bi braću te bi također stvorio raspravu oko tog pitanja (Dj 21:20,21). Tada bi apostoli i starješine u Jeruzalemu uz molitvu raspravili tu stvar najprije među sobom, a onda bi poslali neke vodeće muževe između sebe u Antiohiju i raspravili to pitanje sa tamošnjim starješinama i braćom. Pokušali bi im objasniti da židovski kršćani revnuju za Zakon iako on nema obvezujuću snagu, ali da oni ne žele stvarati nepotrebno neprijateljstvo sa Židovima tako da u vezi tog nauka moraju prihvatiti kompromisno rješenje, na način da židovskim kršćanima ne zabranjuju držanje Zakona ali da ujedno nema potrebe zbog nekog doktrinarnog jedinstva nametati taj zahtjev nežidovskim kršćanima. Prema tome, samim tim što su se u Jeruzalemu nalazili neki od apostola, to nije dalo razloga da se jeruzalemska skupština postavi iznad antiohijske jer su i u Antiohiji postojali nadglednici sa istim službama.

Sjetimo se jedne slične situacije potkraj 2. stoljeća kada je došlo do različitih gledišta u vezi obilježavanjem Gospodinove večere. Tada su starješine rimskih skupština uvele nedjelju za dan te proslave, dok su u Aziji obilježavali na dan kada je po židovskom kalendaru bio 14. nisana. Zato je nadglednik Polikarp iz Azije otišao u Rim kako bi raspravio to pitanje sa Anicentom, nadglednikom rimske skupštine. Međutim Anicent je nastojao da se uzme u obzir njegovo gledište pa čitamo kako 

"... starješina Anicet iz Rima nije uspio uvjeriti Polikarpa iz Azije da ne slavi ono što je slavio s Ivanom i s drugim apostolima s kojima se družio’ (Stražarska kula, 15.3.1994. str. 5.).

Ni tada nije postojalo neko Vodeće tijelo koje bi raspravljalo o vjerskim pitanjima, ali je i dalje vrijedilo načelo tolerancije u pitanjima kada nije bilo dovedeno u pitanje temelj kršćanske vjere. Da su apostoli, svjesni svoje smrti, smatrali da se bez njih formira Vodeće tijelo, onda bi ono funkcioniralo prije njihove smrti i nastavilo bi djelovati iz Jeruzalema ili nekog drugog grada, ali povijest takvo administrativno tijelo ne poznaje jer ga nitko ne spominje niti u poslanicama niti u drugim pisanim tekstovima iz tog razdoblja.

Prvobitno uređenje kršćanske Skupštine je dobro funkcioniralo bez Vodećeg tijela pa je bilo logično što je 325. godine zbog nastalog problema oko različitih učenja o Isusu bio sazivan sabor po uzoru iz spomenutog izvještaja iz Djela apostolskih. Na taj sabor su pozvani nadglednici svih skupština jer se spor ticao svih njih. Smatra se da je bilo prisutno između 250 i 318 biskupa (nadglednika). Među njima nije bio biskup rimske skupštine Silvester I. kojeg se smatra 34. papom. On tada nije bio papa u smislu kojim se ta riječ koristi od službenog naziva 385. godine niti je on predsjedao nekim vodećim tijelom. Do tada je taj naziv podrazumijevao duhovni autoritet kojeg su imali prvi nadglednici u svakoj skupštini. Tako je i sam apostol Pavle nekim vjernicima govorio za sebe da im je on “otac (lat. 'papa') u Kristu“ (1.Ko 4:15). Prema tome, tom prilikom car Konstantin nije sazvao Vodeće tijelo jer ono kao takvo nije nikad ni postojalo. No, tada pod njegovim vodstvom dolazi do uvođenja centralističkog upravljanja svim skupštinama što je dovelo do osnivanja papinskog uređenja sa biskupima kao najvišim vjerskim autoritetom. To je ujedno bilo prvo centralno (vodeće) tijelo pod vodstvom rimskog biskupa koje je sjeo na apostolsku stolicu iako apostoli nisu imali takva ovlaštenja. Njega i njegovo vijeće se trebalo poštivati u svim njihovim odlukama po pitanju vjere i nauke. Oni su tada prvi samoinicijativno i prije vremena sebe postavili nad cijelom Kristovom imovinom. U tome su ih slijedili i poglavari drugih kršćanskih zajednica koje su nastale raskolom i reformacijom, među njima i poglavari kršćanske zajednice Jehovinih svjedoka.

Reformacija je umanjila vlast Rimokatoličke crkve, ali je dovela do formiranja mnogih kršćanskih zajednica koje su imale cilj dati ljudima kršćansku slobodu – slobodu u Kristu. S tim ciljem se formirala grupa 'Istraživaća Biblije' koji su oko sebe okupljali ljude koji su težili za takvom slobodom. Kasnije je došlo do raskola među njima i stvaranja organizirane vjerske zajednice kršćana pod nazivom 'Jehovini svjedoci'. Tko je predvodio tu zajednicu od njenog formiranja do današnjih dana i da li je njeno centralno ili središnje vodstvo smješteno u Bruklinu moglo odgovarati apostolskom tijelu? Prije nego istražimo to pitanje, pokušajmo vidjeti na kojim se temeljima mogla prihvatiti ideja o Vodećem tijelu.

Watchtower tvrdi se da Vodeće tijelo zastupa vjernog i razboritog roba koje je kroz stoljeća izvršavalo svoju ulogu tako što je jedna generacija hranila drugu. O tome čitamo slijedeće:

”Povijest nam ne posreduje jasnu sliku o obliku postojanja i dijeljenja hrane klase ’vjernog i mudrog sluge‘ u stoljećima poslije smrti apostola gospodina Isusa Krista. Očito je jedna generacija klase ’sluge‘ pružala hranu sljedećoj generaciji (2. Tim. 2:2). U drugoj polovici devetnaestog stoljeća živjele su, međutim, bogobojazne osobe, kojima je mnogo značila duhovna hrana Svetog pisma i koje (...) su se željele njom i hraniti.“ (Stražarska kula, 15.5.1995. str.16)

Kroz ta stoljeća je postojala samo Katolička, a kasnije i Pravoslavna crkva tako da je ta linija “vjernog i razboritog roba“ mogla biti održiva kroz kršćanstvo koje je Watchtower smatrao otpadničkim. Nakon pojave reformacije je nastalo više kršćanskih zajednica, i sad je pitanje gdje se je nalazila ta klasa Gospodinovog roba, da li u jednoj od njih ili u svakoj. Ako je klasu tog roba zastupalo nekoliko istaknutih ljudi koji su na sebe preuzeli vodstvo da pružaju hranu Kristovim učenicima, onda se mora prihvatiti situacija po kojoj su tu ulogu najprije imali Papa i nadbiskupi koji su sazivali koncile (sabore) na kojima su donosili najvažnije odluke u vezi kršćanskog nauka. Tko je preuzeo njegovu tj. njihovu ulogu u novim kršćanskim zajednicama? Tko je u toj neprekinutoj liniji imao tu ulogu koju je ispunjavao na način da je tadašnja generacija 'Gospodinovog roba' sa svojim istaknutim ljudima omogućila Russellu i njegovoj generaciji da budu duhovno hranjeni? Sve su to pitanja na koja nikad nismo dobili jasan odgovor preko publikacija Watchtowera jer ona sama zbog svoje ideje ne može posredovati jasnu sliku o obliku postojanja i dijeljenja hrane klase ’vjernog i razboritog roba‘ stoljećima nakon smrti apostola.

Činjenica je da su mnoge zajednice u to vrijeme imale svoje centralno vodstvo kao što su Anglikanska, Episkopalna i Metodistička crkva, zatim Prezbiterijanska kojoj je Russell pripadao i Kongregacionalna crkva kojoj se kasnije pridružio. Kasnije se on povezao i sa Adventističkom crkvom, u to vrijeme poznatom po svojim tumačenjima biblijskih proročanstava i kronološkim špekulacijama o Kristovom drugom dolasku. Privuklo ga je ono što je čuo na njihovim sastancima. Čak je prihvatio kronologiju po kojoj je Isus nevidljivo prisutan u ulozi kralja od 1874. godine po čemu je bio poznat časopis “Stražarska kula – glasnik Kristove prisutnosti“.

Russell se i sam posvetio istraživanju Biblije i vlastitim metodama izračunavanja porečenih događaja koje su ga vodile do 1914. godine. Počeo je djelovati neovisno o bilo kojem vodstvu. Priključio se razredima za proučavanje Biblije te je kasnije na temelju svog kapitala osnovao vlastito poduzeće Zion’s Watch Tower Tract Society s ciljem da svoje spoznaje javno objavljuje. Postao je prvi predsjednik tog Društva. To Društvo je funkcioniralo po principu korporacije ili poduzeća kojom je upravljao on i supruga u suradnji sa najbližim suradnicima. Vodeće tijelo koje bi na bilo koji način nalikovalo apostolskom tijelu nije bilo prisutno od samog osnivanja Društva Watch Tover ali u se u novijim publikacijama Watchtowera dobiva krivi dojam da je ono postojalo i da je s vremena na vrijeme bivalo unapređivano do današnje slike, pa čitamo:

“Pružajući informacije o razvoju današnjeg Vodećeg tijela, izdanje Kule stražare od 15. decembra 1971 (engl.) objašnjava: ”Pet godina kasnije [1884] osnovano je Traktatno društvo Sionska Kula stražara i služilo je kao ’posrednik‘ da bi se duhovna hrana poslužila tisućama iskrenih osoba koje žele upoznati Boga i razumjeti njegovu Riječ. . . Predani, kršteni, pomazani kršćani povezali su se s tim Društvom u centrali u Pennsylvaniji. Bilo kao Upravni odbor ili ne, oni su se stavili na raspolaganje da obave specijalno djelo kao razred ’vjernog i razboritog roba‘. Pomagali su u hranjenju i rukovođenju razredom roba, i tako se pojavilo vodeće tijelo. To je očito bilo pod vodstvom Jehovine nevidljive djelujuće sile, odnosno svetog duha. Isto tako, to je bilo pod vodstvom Poglavara kršćanske skupštine, Isusa Krista.“ (Stražarska kula, 1.7.1990.)

“Otkad je 1884. stvorena korporacija Watch Tower Bible and Tract Society of Pennsylvania pa sve do 1972, predsjednik Društva imao je veliki autoritet u Jehovinoj organizaciji, dok je Vodeće tijelo usko surađivalo s upravnim odborom Društva. Blagoslovi kojima smo se radovali tijekom tih godina pokazuju da je Jehova prihvaćao takvo uređenje. Od 1972. do 1975. Vodeće tijelo povećalo se na 18 članova. Način uređenja Vodećeg tijela postao je sličniji onome u prvom stoljeću kad je tom proširenom tijelu, čiji su neki članovi upravitelji Watch Tower Bible and Tract Society of Pennsylvania, povjeren veći autoritet.“ (Stražarska kula, 15.5.1997. str.8)

Ovdje dobivamo samo površne informacije u kojima vidimo predsjednika Društva koji je imao veliki autoritet i Upravni odbor sastavljen od ljudi koji su upravljali Društvom (poduzećem). Nama se želi reći kako su ljudi upravnog odbora ujedno bili članovi vodećeg tijela, odnosno da je to Vodeće tijelo usko surađivalo s upravnim odborom. To bi onda značilo da je jedna grupa muževa surađivala s drugom grupom. No, postojala je samo jedna grupa u sastavu upravnog odbora pa ispada da su oni surađivali sami sa sobom jer su istovremeno bili dva tijela. To se pokušalo razjasniti u Stražarskoj kuli od 1.2.1999. na str.17. piše:

“Da bi Istraživači Biblije dobili pravni status, 1884. je u Sjedinjenim Državama osnovano društvo Zion’s Watch Tower Tract Society, sa sjedištem u Pittsburghu (Pennsylvania). Članovi uprave tog društva služili su kao središnje Vodeće tijelo, nadgledavajući globalno djelo propovijedanja o Božjem Kraljevstvu.“

Kao što se vidi, ne može se govoriti o međusobnoj suradnji između dva tijela jer su od samog početka članovi uprave jednog poduzeća navodno služili i kao središnje vodeće tijelo Jehovinih svjedoka. Povezivanjem vodećeg tijela s upravnim odborom se samo pokušava stvoriti dojam kako je ono oduvijek postojalo. No to nije istina. Slika upravnog odbora je bila sasvim drugačija od one koja nam se želi prikazati. Upravni odbor je uglavnom bio zadužen za financijsko i administrativno upravljanje korporacijom dok je predsjednik Društva vodio glavnu riječ oko svih odlučivanja. Takvo upravljanje Društvom preko upravnog odbora nema nikakve sličnosti sa vodećim tijelom koje u sadašnjem obliku postoji od 1971. godine, a posebno nakon 2000-te godine, a kamoli da je nalikovalo na apostolsko tijelo prvog stoljeća s kojim su s jednakim pravom glasa surađivali starješine svih skupština kao jedno zajedničko tijelo.

Upravni odbor Društva je u svojim počecima formirano isključivo u svrhu dobivanja pravnog statusa i zakonitog poslovanja društva Watch Tower. Takvo upravljanje je nešto što se podrazumijevalo kod trgovačkih društava, poduzeća, banaka, korporacija i slično. Ovaj upravni odbor je upravljao poduzećem Watch Tower sa ciljem štampanja publikacija vjerskog sadržaja te je organizirao njihovu distribuciju kroz kolportersku aktivnost članova skupština 'Istraživača Biblije'. (Kasnije se ta kolpoterska djelatnost poistovjetila sa propovijedanjem kako bi se volonterski distribuiralo sve što Društvo proizvede). Taj odbor je postavljen od strane Društva i mogao se uvijek raspustiti od strane Društva tako da ono nije imalo ništa s Božjim izborom i postavljanjem pojedinaca u vodstvo nad cijelom kršćanskom skupštinom.

Nama se danas nekadašnji Upravni odbor prezentira u sasvim drugom svjetlu. Umjesto da nam se kaže pravo stanje stvari nama se revidira povijest i iznosi nešto što ne odgovara pravoj slici. Činjenica je da je Društvom najprije upravljao njegov osnivač C.T. Russell. On je kao predsjednik imao potpunu kontrolu nad korporacijom Društva i samo se njega smatralo pastorom (pastirom) a ujedno i jedinim tadašnjim “vjernim i razboritim robom“ koji je pripremao i davao duhovnu hranu unutar svoje skupštine. Tako je nakon njegove smrti pisalo u jednoj Stražarskoj kuli

“da ga je Gospodar (Isus Krist) učinio vladarem nad svim svojim imanjem“ (pa čak i to da je on) “uzimao u obzir sugestije drugih članova Društva, ali da je ipak sam po svom vlastitom sudu odlučivao ono što je smatrao da bi Gospodin učinio“ (Stražarska kula, od 1.3.1923. str.68, engl.). 

Ovakvo gledište je bilo pogrešno jer je Isus rekao da će vjernog 'roba' nad svom imovinom postaviti tek u Božjem kraljevstvu. No, ovakvo gledište je dozvolilo predsjedniku Rutherfordu da se uzdigne do tog položaja. Međutim, Russell nikad nije sebe i Upravno tijelo izjednačio s apostolskim tijelom prvog stoljeća, niti se taj odbor smatralo “vjernim i razboritim robom“. Takvo ustrojstvo uopće nije sličilo na tijelo apostola iz prvog stoljeća jer je sve do Russellove smrti 1916. godine Društvo bilo pod njegovim isključivim vodstvom.

Upravni odbor je služio za imovinsko-pravne i upravljačke poslove korporacije, tako da njegovi članovi sebe nisu vidjeli u ulozi vjernog roba gdje svi zajedno brinu o duhovnoj hrani i prehranjivanju kršćanskih vjernika. Zato nisu ni imali zadatak da svi zajedno poput apostola otvaraju skupštine i brinu o duhovnoj hrani i prehranjivanju kršćanskih vjernika te da svoju nadgledničku službu prenose na drugu braću. Za njih je 'vjerni rob' postojao, ali samo u liku brata Russella koji je umro i za kojega se čak govorilo da on s neba upravlja skupštinom. 

Zamislimo kako bi to bilo da je Isus nekoga postavio u određeni vid službe, a da taj brat toga nije svjestan i tako zanemari svoje zaduženje i ovlaštenje? Znamo da su apostoli od prvog dana posvećenja skupštine bili svjesni svoje nadgledničke uloge na koju ih je Isus postavio tako da su odmah na sebe preuzeli svoja ovlaštenja i dužnosti i prenosili ih na druge muževe. To saznanje ih je spriječilo da se jedan od njih ili svi zajedno uzdignu kao oni koje je Isus postavio nad cijelom imovinom. S druge strane, tadašnje gledište o vjernom robu je spriječilo Upravni odbor da sebe promovira kao vjernog roba, pa nema smisla tvrditi da su oni bili postavljeni u tu ulogu od samog Isusa Krista. No, pogrešno gledište brata Rutherforda je rezultiralo da se on, njegovi nasljednici, a nakon njih i Vodeće tijelo samoinicijativno uzdignu do položaja kojeg su imali oni koji su sjeli na Mojsijevu stolicu.

Prije svoje smrti Russell je imenovao sedam članova Upravnog odbora da ravnopravno upravljaju Društvom i pet članova uredničkog odbora koji su vodili brigu oko uređivanja tiskanog materijala. Nitko nije trebao biti veći od drugih niti su oni služili kao Vodeće tijelo. Međutim, J.F. Rutherford je sebe postavio kao drugog predsjednika Društva, te je smijenio četvoricu Russelovih ljudi u Upravnom odboru i postavio svoje ljude. To je učinio nakon čestih prigovora na njegov račun. Iako je u statutu Društva stajalo da je on trebao biti samo pravna osoba, ipak je on kao predsjednik upravljao Društvom svojom čvrstom rukom kao vođa. Uopće nije osjećao potrebu da se u svakoj stvari savjetuje sa ostalim članovima odbora nego je uglavnom stvari uzimao u svoje ruke i tek nakon što bi nešto odlučio i učinio, on bi to iznio pred Upravni odbor kao gotovu stvar. Želio se nametnuti kao prvi čovjek Društva sa posebnim pravima i odgovornostima. To je bilo protivno onome kako je taj odbor zamišljen od strane Russella. Tako je bez znanja ostalih članova revidirao i objavio knjigu "Svršena tajna“ kao posthumno djelo brata Russella. Znajući da će zbog toga naići na neodobravanje nekoliko članova upravnog odbora, on ih je otpustio i zamijenio ih sa članovima koji su podržavali njegovu predsjedničku ulogu.

Zanimljivo je da su ta četvorica smijenjenih članova zahtijevala da svi članovi Upravnog odbora imaju jednako pravo glasa oko odlučivanja svega pa i onoga što će se štampati, a ne samo predsjednik kojemu se to očito nije svidjelo. To je bio početak centralizacije, a time i raskola jer su od tada mnogi počeli napuštati Društvo. No, s druge strane, nitko od članova Zajednice, pa ni sam predsjednik nije tadašnji Upravni odbor poistovjetio sa onim što mi danas smatramo Vodećim tijelom. Sve do 1927. godine se samo na Russella gledalo kao na 'vjernog roba' tako da su zadaci članova Upravnog odbora još uvijek bili više vezani za administrativne poslove i upravljanje Društvom kao poduzećem, a ne kršćanskim skupštinama.

Rutherford uopće nije smatrao ni potrebnim imati jedno tijelo starješina koji bi neovisno od upravljačkog odbora zajednički pripremalo duhovnu hranu te nadgledavalo i izgrađivalo sve skupštine, nego je sebe nametnuo kao duhovnog vođu koji se poput Russella posvetio istraživanju Biblije i pisanju članaka i knjiga. 1938. godine je potpuno ukinuo urednički odbor jer je naišao na suprotna mišljenja oko onoga kako je on protumačio neke stavke iz Biblije koje je namjeravao objaviti u svojoj knjizi. U to vrijeme je jedan od dugogodišnjih predstavnika glavnog sjedišta bio i A. H. MacMillan. On je preko Društva izdao jednu svoju knjigu “Faith on the March“ u kojoj je izmeđuostalog napisao:

“On (Rutherford) nikada ne bi tolerirao ništa što bi bilo suprotno onome što je on jasno razumio da Biblija naučava. On je bio toliko striktan o tome, on ne bi dozvolio ništa što bi se činilo kao kompromis kada je došlo do pitanja o istini.“

Budući da je on, kako se tvrdi, 1927. godine 'jasno razumio' tko je 'vjerni rob', onda je njegovo krivo razumijevanje imalo toliku vrijednost da je ukinuto tek 2012. godine. Rutherford je čak ukinuo točno gledište i tumačenje riječi apostola Pavla iz poslanice Rimljanima 13:1 u vezi “viših vlasti“ i uveo svoje krivo gledište koje je bilo prisutno nekoliko desetljeća. To je primjer koji odgovara situaciji kada je David zatražio prebrojavanje vojske kada nije želio uzeti u obzir mišljenje svog najbližeg čovjeka jer je Davidova riječ bila jača. Autoritet koji je predsjedniku omogućio da ne tolerira ili ne dozvoli neslaganje sa drugima sa onim što je on osobno razumio kao istinu, bilo je nešto na čemu je on insistirao prema svojoj predsjedničkoj povlastici. To se nije svidjelo mnogima pa su napustili, ne Boga i Krista, nego takvo novo centralističko funkcioniranje skupštine s predsjednikom Društva na čelu. Čim je stupio na scenu J.F. Rutherford je postavio nove temelje u formiranju organizacije te je određenim dekretima oduzeo autonomiju starješinama i postavio pravilo po kojem je svaku skupštinu predvodio voditelj službe što je bilo samo preslika upravnog odbora kojeg je predvodio on kao predsjednik. Nadglednici grupa su trebali biti njegovi zastupnici u skupštinama.

Kao što sam napomenuo, godine 1927. je uveo učenje po kojem je cijelo Društvo, odnosno svaki član skupštine ujedno i pripadnik razreda “vjernog i razboritog roba“. Takav zaključak je vjerojatno donio na osnovu saznanja da se u prvom stoljeću svakog vjernika smatralo “upraviteljem“ duhovnih darova (1.Pe 4:9,10). Nije uzeo u obzir kontekst niti Isusovo gledište o jednoj drugoj vrsti Božjih “upravitelja“ koji će biti u Skupštini, odnosno po skupštinama, postavljeni nad ostalim vjernicima, po kojem svaki starješina unutar svoje skupštine treba služili u tom svojstvu (Tit 1:7; 1.Ko 4:2; He 13:17). Ovako je on po tom svom učenju bio prvi i najistaknutiji član cijele Skupštine, pa je članove Upravnog odbora zajedno sa nadglednicima podružnica smatrao samo svojim suradnicima i asistentima, a ne jednakim njemu i njegovoj ulozi predvodnika. Rutherford je po ovom tumačenju prikrio pravu sliku o Gospodinovom robu, a nametnuo svoj autoritet kao najistaknutijeg od svih pomazanih kršćana koji su po njegovom tumačenju bili kao grupa taj 'vjerni i razboriti rob'.

Način na koji je Rutherford ukinuo autonomiju skupština i sve starješine stavio pod svoju upravu, odgovara načinu na koji je Leon I (papa 440-446. g.n.e.) nametnuo svoj autoritet i ukinuo autonomiju tadašnjih skupština te sve podredio pod vlast rimskih biskupa koji su ga u tome slijedile sve do danas. To u slijedećim stoljećima nije moglo ostati bez protesta onih koji su vidjeli da takva kršćanska uprava s Papom na čelu nema ništa sa Božjim izborom te je nastupila reformacija koja je omogućila neovisnost od uprave Rimske crkve. Na sličan način je mnogo starješina i velika većina Istraživača Biblije napustilo Društvo i njegovog predsjednika te su nastavili djelovati neovisno čime su ostali vjerni svom osnivaču C.T. Russellu. Do 1918. je ¼ članova napustila Društvo, a do 1931. je otišlo oko ¾ članova, kako pojedinaca tako i cijelih skupština. Njihove skupštine su zadržale pravo na vlastitu upravu te su međusobno surađivale i štampale svoju literaturu do današnjih dana.

Bilo je za očekivati da će J.F. Rutherford organizaciji koju je uputio u drugom smjeru, u smjeru centralizma dati novo ime jer su se većina Istraživača Biblije odvojila od njega i zadržali to ime. Izabrao je ime “Jehovini svjedoci“, iako to nije bilo ime kojim je Bog nazvao Izraelce. To je za sobom povuklo i druge promjene u učenju i tumačenjima Božje Riječi. Od tada je Rutherford svim proročanstvima koja su se odnosila na doslovni Izrael, a koja se još nisu ispunila, dao simbolično značenje i primijenio na organizaciju Jehovinih svjedoka, što je bilo suprotno učenju pastora Russella. Taj princip tumačenja su zadržali i ostali predsjednici Društva i sadašnje Vodeće tijelo.

Prema tome, od 1931. godine Rutherford novim imenom ukida veze sa Istraživačima Biblije te se od tada ta dva kršćanska pravca potpuno razilaze u nekim učenjima i postavkama. Može se reći da su u prvom periodu svog postojanja, između 1800-tih pa sve do 20-tih godina 19. stoljeća, mnogi pristupili Istraživačima Biblije jer su bili pozvani da napuste razne kršćanske hijerarhijske organizacije kako bi osjetile slobodu u Kristu, a odvajanjem od novog vodstva Društva su pokazali da se nisu ponovno željeli podrediti nekoj drugoj religioznoj organizaciji sa sličnim hijerarhijskim ustrojstvom. Kad su vidjeli da se takvo uređenje formira unutar njihovih skupština koje je Društvo preuzelo pod svoju upravu, onda su se odvojili i nastavili služiti Kristu izvan okvira društva Watchtowera. Drugi koji su ostali vjerni Rutherfordu su ostali uz njega jer su željeli ostati uz Društvo kojeg je osnovao Russell, a pogotovo zato što su u novim učenjima i novom imenu vidjeli svoju superiornost iznad drugih religija i kršćanskih pravaca. Dok su jedni nalazili svoje mjesto u takvoj sredini, drugi su se osjećali zarobljeni.

Kako da onda gledamo na one vjernike koji su nastavili slijediti kršćanski put u njegovoj jednostavnosti kojom ih je poučio brat Russell, a nisu se htjeli podrediti upravi jednog čovjeka i njegovim novim učenjima? Oni su nastavili slaviti i objavljivati Božje ime Jehova, bez da su imali potrebu da se nazivaju Jehovini svjedoci. Da li su oni otpadnici samo zato što su se odvojili od smjera kojim je išao Rutherford i nastavili slijediti Krista bez potrebe da se daju potpuno podrediti jednom čovjeku kojeg su mnogi smatrali vođom?

Od samog početka, kao što Watchtower priznaje, “predsjednik Društva imao je veliki autoritet“. Kao što je Katolička crkva imala svog prvog apostola tj. Papu i nadbiskupe, takvo je slično ustrojstvo sve do kraja 70-tih godina 20. stoljeća imalo i Upravno tijelo društva Watch Tover na čelu sa svojim doživotnim predsjednikom i njegovim vodstvom preko nadglednika podružnica i skupština. Članovi upravnog odbora su i dalje bili samo direktori korporacije sa svojim svjetovnim ovlastima i odgovornostima uz neke duhovne aktivnosti. Njih su svake tri godine birali članovi Društva koji su imali pravo glasa. Svi članovi Društva su mogli birati i biti izabrani za Upravni odbor, a budući da je do 1944. godine osnovni kriterij bila novčani udio u dionicama korporacije, među tih 500 članova većina nije pripadala navodnim "pomazanicima". U Stražarskoj kuli od 1.7.1990. str 17,18 je pisalo o tome:

“Godinama se  vidljivo Vodeće tijelo poistovjećivalo sa sedmoricom koji su sačinjavali upravni odbor te korporacije pod nazivom Watch Tower Bible and Tract Society (Biblijsko i traktatno društvo Kula stražara), koja je osnovana da bi se objavljivalo pomoćna sredstva za proučavanje Biblije, a koja treba i koristi Gospodinov narod širom svijeta. Ovih sedam upravnika Društva bili su svi vjerni kršćani. Ali njihova uloga u toj zakonskoj korporaciji mogla bi ukazivati na to da su svoj položaj u Vodećem tijelu zahvaljivali tome što su ih izabrali zakonski članovi Društva Kula stražara. Nadalje, takvo članstvo i glasačke prednosti po zakonu su bile dozvoljene samo nekima koji su davali priloge Društvu. Takvo uređenje trebalo je biti promijenjeno. To je i učinjeno na godišnjem sastanku pensilvanijske korporacije Društva Kula stražara održanom 2. oktobra 1944. Statuti Zajednice bili su dopunjeni, tako da se članstvo više nije baziralo na financijskoj potpori. Članovi su birani između vjernih Jehovinih slugu u koje su bili uključeni mnogi koji služe kao punovremeni (stalni) radnici u centrali u Brooklynu (New York) i u podružnicama širom svijeta.

Osvrćući se na to poboljšanje, Kula stražara od 1. novembra 1944. (engl.) je pisala: ”Novac, koji je zastupljen u materijalnim prilozima, ne treba imati odlučan glas, ne treba zapravo imati ništa sa popunjavanjem vodećeg tijela Jehovinih svjedoka na Zemlji. (...). Ono što u toj stvari treba odlučivati i voditi je sveti duh, djelotvorna sila koja dolazi od Jehove Boga kroz Krista Isusa.“

Članove Upravnog odbora na tu poziciju nije birao i postavljao Krist nego dioničari Društva na osnovu statuta i prava kojeg su dobili svojim dioničarskim ulaganjem. Takvo funkcioniranje Upravnog odbora u mnogim stvarima nije odgovaralo kršćanskom vodstvu prvog stoljeća jer je prvenstveno imalo imovinsko pravnu funkciju, a usputno i onu duhovnu dimenziju jer su stajali iza organiziranja proizvodnje i distribucije publikacija biblijskog sadržaja. Ako je među 12 izabranih apostola bio jedan izdajnik i pohlepnik, koliko se takvih može naći među stotinama dioničara kojima je u prvenstveno u interesu moglo biti dobro poslovanje korporacije. Međutim, Krist nije birao apostole na temelju novčarskog udjela koje bi osiguralo njegovu propovjedničku aktivnost.

To mi, po mom dubokom uvjerenju samo govori da Isus nije mogao biti doveden u izravnu vezu sa izborom Upravnog odbora kojeg se biralo demokratskom metodom, odnosno glasanjem. Kada je 1944. promijenjen Statut Zajednice, članstvo u Upravnom odboru "Watchtowera" više nije ovisilo o novčanim prilozima, ali je i dalje ovisilo o glasovanju samih članova Društva. Mnogi članovi Upravnog odbora zbog svojih poslova u korporaciji uopće nisu istraživali Bibliju kako bi pisali članke, nego su to radili ovlaštena braća u glavnoj centrali povezani s odborom za pisanje. Neke od značajnih promjena u učenjima su nastale upravo od strane pojedinih ljudi izvan i unutar vodećeg tijela. Jedna od tih promjena se odnosilo i na samo vodstvo jer je trebalo eliminirati moć i utjecaj predsjednika društva. Naime, skupštine i podružnice je do tada predvodio jedan starješina, po uzoru na upravni odbor. Sve druge starješine se smatralo njegovim asistentima. Takvo uređenje je nametnuto od strane brata Rutherforda i trajalo je sve do 1972. po skupštinama i 1976. godine po podružnicama.

Osim toga, iako se od 1944. godine počeo koristiti termin “Vodeće tijelo“, ono nije bilo ništa drugo nego onaj isti Upravni odbor sa svojim doživotnim predsjednikom, ali samo sa drugačijim sistemom biranja, pa se danas može samo govoriti kako je ono u to vrijeme bilo poistovjećeno s Upravnim odborom, ali nije funkcioniralo na onoj duhovnoj razini kao apostolsko tijelo. Da bi se Vodeće tijelo nekako distanciralo od korporacije i njegovog Upravnog odbora, onda je 1971. godine uvedena promjena po kojoj članovi korporacije ne mogu birati članove Vodećeg tijela jer bi to Tijelo imao pravo birati i raspustiti samo Bog (???). Uvedena je razlika između Vodećeg tijela i Upravnog odbora. Tako je objašnjeno u Stražarskoj kuli od 1.7.1990. na str.18, gdje stoji:

“... Biblijsko i traktatno društvo Kula stražara iz Pennsylvanije ima upravljački odbor koji je ograničen na broj od sedam članova. Njih na tri godine biraju članovi korporacije kojih ukupno ne može biti više od 500, većina kojih nisu pomazani kršćani. Štoviše, budući da je postojanje korporacije čisto zakonsko, s geografski fiksnom centralom, može ga raspustiti cezar, tj. država (Marko 12:17). Međutim, Vodeće tijelo nije zakonski instrument. Njegovi članovi se ne biraju. Postavljeni su svetim duhom pod vodstvom Jehove Boga i Isusa Krista. (Usporedi Djela apostolska 20:28.) Tako su oni koji sačinjavaju Vodeće tijelo duhom postavljeni muževi bez ikakve obavezno fiksne geografske lokacije ili centrale.“

Ako Vodeće tijelo nije zakonski instrument i ako se njegovi članovi ne biraju glasovanjem nego pod Božjim vodstvom, onda ono kao takvo uopće nije ni postojalo do 1971. godine jer se članove upravljačkog odbora biralo od strane članova i dioničara korporacije. Kako onda današnje Vodeće tijelo ima snagu govoriti da je Isus 1919. godine izabrao i postavio Vodeće tijelo u svojstvu vjernog i razborito roba, ako to nije istina? Zar to nije obmanjivanje svojih članova kako bi postigli efekt apsolutne podložnosti njihovom autoritetu?

Osim toga, taj Upravni odbor korporacije je pravilnikom Društva bio ograničen na sedam članova koji su se mijenjali svake tri godine dok je predsjednik Društva imao doživotnu funkciju po primjeru prvog predsjednika C.T. Russella. To također govori da se od 1919. do tada nije ni nastojalo Upravni odbor korporacije poistovjetiti sa apostolskim tijelom jer se znalo da se apostoli nisu birali na tri godine i mijenjali drugim nadglednicima.

Da je Isus 1919. godine (kako oni tvrde) postavio Upravni odbor u svojstvu vjernog i razboritog roba, onda bi oni toga bili svjesni tako da bi članovi tog odbora bili birani na doživotnu funkciju kao i predsjednik. Stoga je bilo očito da cijelom Zajednicom nije upravljalo od Krista izabrano i postavljeno Vodeće tijelo nego jedan istaknuti čovjek sa ljudima koji su s njim surađivali u Upravnom odboru korporacije, kao što piše:

“Sve do 1971. Vodeće tijelo se još uvijek poistovjećivalo sa tih sedam članova upravnog odbora Biblijskog i traktatnog Društva Kula stražara iz Pennsylvanije. Predsjednik Društva nosio je glavni teret odgovornosti za donošenje odluka koje utječu na djelovanje podružnica Društva širom svijeta.“ (Stražarska kula, 1.7.1990. str.18.)

"Dugo je vremena (do 1971-god) predsjednik pensilvanijske korporacije bio ujedno i najistaknutiji član Vodećeg tijela.“ Tako je u knjizi Otkrivenje na str.120. rečeno da je “Joseph Rutherford, u to vrijeme (1935.godine) bio na čelu svjetskog propovjedničkog djela...“ (Stražarska kula, 15.1.2001. str. 29.)

Budući da su zbog tih i drugih činjenica Jehovini svjedoci bili vjerska grupa koja je imala neka obilježja sljedbe, onda je bilo važno učiniti promjene kako se ne bi više moglo prigovarati da Društvo vodi jedan čovjek ili najistaknutiji član Upravnog odbora društva Watchtover, a ne Vodećeg tijela jer Vodeće tijelo odvojeno od korporacije nije postojalo. Moć predsjednika je tada bila samo malo umanjena jer je omogućeno da svi članovi odbora sistemom rotacije služe kao predsjedavajući. Komentirajući te izmjene, Stražarska kula od 1. maja 1972. br. 222 je pisala:

”Jehovini kršćanski svjedoci sa zahvalnošću spoznaju i tvrde da to [više] nije vjerska organizacija jednog čovjeka, nego da ima vodeće tijelo duhom pomazanih kršćana.“

S ovom su izjavom željeli eliminirati činjenicu po kojoj su do tada bili poznati pa su dotadašnje Upravno tijelo uzdigli na viši duhovni nivo. No, žalosna je činjenica da su tu reformu u svom vrhu učinili preko pedeset godina nakon što je Rutherford izbacio iz Upravnog odbora četvoricu braće koja su zatražili da se Društvom upravlja upravo na ovaj način. Sada se iz novijih publikacija dobiva dojam da Zajednicom nikad nije upravljao jedan čovjek, nego Vodeće tijelo što nije točno. No, i sadašnje Vodeće tijelo je isto što i jedan čovjek jer funkcionira kao jedno tijelo sa istim autoritetom doživotnog vođe jer, kao što sam nekoliko puta naglasio, i ono sebe prikazuje s onim višim ovlastima upravljanja Gospodinovog roba nad cjelokupnom Isusovom imovinom, a koja je Isus namijenio dati tek kad dođe i to samo onim svojim 'robovima' koje nađe vjernim i razboritim dok budu služili svojoj braći po skupštinama unutar cjelokupnog kršćanstva.

Što se onda promijenilo? To možda više nije vjerska organizacija jednog čovjeka nego jednog Tijela, sastavljenog od više ljudi s doživotnom funkcijom. Oni su se isto tako svi zajedno postavili kao jedan čovjek s najvišim autoritetom pa u sastav Vodećeg tijela može uči samo onaj tko više drži do ustrojstva novovremene Organizacije nego do ustrojstva prvobitne Skupštine. Budući da je 1971. godine odbačeno ustrojstvo koje je do tada funkcioniralo, onda se pitamo kako se moglo jedno takvo odbačeno ustrojstvo Upravnog tijela i njegovog najistaknutijeg čovjeka poistovjetiti sa onim kako je funkcionirala kršćanska Skupština prvog stoljeća?

Takvo Vodeće tijelo u okvirima ovlasti koje je imao Upravni odbor sa svojim predsjednikom, uopće nema nikakve sličnosti sa apostolskim tijelom u prvom stoljeću niti sa sadašnjim Vodećim tijelom. Prije bi se moglo reći da je imalo sličnosti sa monarhističkom vladavinom Izraelskih kraljeva gdje je riječ kraljeva uvijek bila jači argument. I kako je moguće pomoću Biblije tvrditi da je upravo takvo odbačeno ustrojstvo Isus prihvatio i cijelo to vrijeme stajao iza njega? Iako su 1970-tih učinjene promjene, Vodeće tijelo još uvijek nije moglo sa sebe skinuti činjenicu da su oni sastavni dio Upravnog odbora i njegov najvažniji dio. Naime, umjesto da se Upravni odbor korporacije odvoji od duhovnih aktivnosti, njega su samo proširili sa sedam na 18 članova Vodećeg tijela s tim da su prvih sedam predsjedali u sedam različitih odbora, dok su ostali služili u tim odborima. Tako smo dobili novu sliku po kojoj su članovi Vodećeg tijela upravljali odborima Društva. Svi članovi Tijela su mogli sudjelovati u glasovanju po sistemu dvotrećinske većine, odnosno po sistemu kojega je uveo Papa još u srednjem vijeku.

Tek 2000. godine je uvedena nova reforma po kojoj se Vodeće tijelo potpuno odvojilo od Upravnog odbora tako da su članovi Vodećeg tijela dobrovoljno predali ostavke na svoja mjesta u upravnim odborima svih korporacija "Watchtowera", ali i dalje služe u tim odborima koje nadgledaju. Ta reforma je trebala omogućiti članovima Vodećeg tijela da više vremena posvete pripremanju duhovne hrane i drugim dužnostima koje su potrebne za zbrinjavanje duhovnih potreba bratstva širom svijeta. Sada se odluke više ne donose dvotrećinskom većinom nego jednoglasno. S obzirom da je Vodeće tijelo tek od 2000. godine odgovaralo nekim prihvatljivim mjerilima, onda treba vidjeti da li je dotadašnji način upravljanja cijelom Zajednicom mogao biti prihvaćen po biblijskim mjerilima. (Stražarska kula, 15.1.2001. str. 31.) 

Da bi se jedno takvo centralno ili središnje vodstvo prikazao u svom pravom svjetlu, usporedio bi ga sa Upravnim odborom jedne novinske i nakladničke kuće. Pretpostavimo jednu situaciju koja bi najbolje odgovarala onome što se dešavalo s Društvom Watch Tover.

Nakon raspada jednopartijskog komunističkog sistema u nekoj zemlji, nastale su mnoge stranke (lijeve i desne; konzervativne i ortodoksne) koje su ljudima obećavale slobodu. Zatim se pojavi jedan čovjek (nazovimo ga Russell) koji želi ljudima ukazati na manjkavosti svih tih političkih stranaka koji ljudima obećavaju slobodu a sami su robovi grijeha poput korupcije, nepotizma, materijalizma i sličnih negativnih stvari. Taj čovjek osnuje svoju novinsku i izdavačku kuću s ciljem da ljudima otvori oči da vide što je to demokracija i sloboda o kojoj ljudi sanjaju kroz cijelu povijest. Ta izdavačka kuća postaje korporacija (nazovimo je Watch Tower) sa svojim upravnim tijelom koje je trebalo upravljati poslovima te izdavačke kuće. Ono oko sebe okuplja ljude sa sličnim stavovima i traži od njih da toj kući služe kao kolporteri koji će javno i na ulicama ljudima dijeliti traktate i publikaciju demokratskog sadržaja.

Oni sebe smatraju istinskim i pravim demokratima pa se ne organiziraju u stranku nego djeluju u pravcu osvješćivanja ljudi. Nakon smrti prvog osnivača i predsjednika upravnog odbora, dolazi drugi (nazovimo ga Rutherford) koji nekim makinacijama preuzme vlast i počne vladati čvrstom rukom kao predsjednik društva i prvi čovjek Upravnog odbora. On ide korak dalje te osniva svoju političku stranku u koju uključuje sve dotadašnje pristaše. Tako stvori još jednu stranku (religiju) koja u ovim okvirima djeluje po pravilima korporacije Watch Tower, dok on kao prvi čovjek upravnog tijela postaje i politički vođa te stranke. On svoje članove potiče na sve veću aktivnost oko političkog djelovanja i širenja političkih ideja te stranke preko pamfleta, letaka, novina i radio stanica preko kojih propagiraju sebe kao jedinu pravu stranku koja ljudima može osigurati istinsku slobodu.

Dok obećavaju tu slobodu oni svoje članove drže u strogo kontroliranim pravilima ponašanja i razmišljanja kako bi održali političko jedinstvo koje je samo novi perfidniji pokušaj stvaranja jednoumlja koje ograničava istinsku ljudsku slobodu. Tako se stvaraju novi ogranci po cijeloj zemlji koji djeluju po uputama i pravilima upravnog odbora. Taj upravni odbor koji upravlja novinskom i izdavačkom kućom postaje ujedno politički vođa naroda koji se okuplja oko njihove stranke i njihovog političkog programa. On postavlja i imenuje ljude po gradovima koji će voditi svoje ogranke. Članovi koji kritički progovore o samom vodstvu i nekim njegovim političkim programima bivaju isključeni iz članstva.

Na sličan način je nakon smrti Russella, Rutherford kao drugi predsjednik upravnog odbora izdavačke kuće i korporacije Watch Tover postao duhovni vođa kršćana koji su se okupljali oko još jedne novoformirane grupe ljudi koja je željela oživotvoriti kršćanstvo. Taj Upravni odbor i njegovi predsjednici su djelovali prvenstveno s ciljem da se održi korporacija i sama organizacija u koju su uložena velika materijalna sredstva. Zato su pravila i hijerarhijsko ustrojstvo s korporacije preneseni na skupštine koje su time izgubile svoju izvornu autonomiju i teokraciju. Ovako su članovi zajednice postali samo instrument preko kojih jedan najistaknutiji čovjek ili izabrano vijeće starješina provode i izvršavaju svoje ciljeve. No, takva organizacija, da bi opstala, mora djelovati na svojim statutima, načelima i pravilima kojima se ujedno čak nesvjesno potiskuje ona istinska sloboda u Kristu. Sve je usmjereno ka jednom cilju kojim se podržava njihov nauk kojim se uzdiže organizaciju i one koji je vode, tako da se čak i neka tumačenja Biblije usklađuju s tim ciljem kako bi se održala lijepo zamišljena ideja o Jehovinim svjedocima kao jedinoj pravoj religiji.

Kad razmatramo ove činjenice dolazimo do zaključka da je Upravno tijelo i sadašnje Vodeće tijelo Jehovinih svjedoka bilo samo produkt organizacijskog ustrojstva jedne od mnogih kršćanskih zajednica koje su težile da imaju jedno vodstvo i upravu u rukama jednog čovjeka ili grupe ljudi koji bi predstavljali Kristovog zastupnika. Oni mogu naći opravdanje za svoju ulogu koju su sebi namijenili, ali su time na sebe preuzeli ovlasti koje im Isus još nije dodijelio. Čak i Krist ne mora imati ništa protiv toga, ali treba biti objektivan i vidjeti da li iza svega što oni rade, odluče ili kažu stoji Bog ili zbog ljudskog faktora može u nekim stvarima prevladati ljudsko mišljenje i odluke koje mogu dovesti u pitanje Božje vodstvo i Kristovo odobravanje. Naime, Isus se služi ljudima na zemlji i on nema drugog izbora jer je i sam postavio ljude da upravljaju njegovim stadom. Po svemu sudeći, on je znao da će ljudi u pokušaju da vladaju stadom na svoj način pa čak i u najboljoj namjeri stvoriti odvojene zajednice kršćana i sisteme upravljanja kojima će na svoj način pokušati umnožiti Kristovu imovinu. Sadašnje Vodeće tijelo se prikazuje kao da ga je sam Krist imenovao i postavio nad cijelom svojom Skupštinom na zemlji 1919.godine. No to je pogrešno gledište. Pod takvim vlastitim gledištem su na sebe preuzeli prava i odgovornosti koja nisu imali ni apostoli u prvom stoljeću jer su apostoli čekali da Isus dođe i uspostavi svoje kraljevstvo kako bi ih postavio na ta viša mjesta upravljanja cijelom Skupštinom.

Zbog svog drugačijeg gledišta, Vodeće tijelo je na sebe preuzelo pravo da imenuju i postavljaju starješine na razne funkcije unutar Društva i po skupštinama, ali na način da drugim nadglednicima i starješinama oduzimaju prava i odgovornosti koja im pripadaju u svojstvu “vjernog i razboritog roba“, pa se starješine moraju potpuno podrediti njima kao prvim i istaknutim starješinama. Tako Vodeće tijelo preko svojih zastupnika starješina u podružnicama, Betelima i skupštinama kontrolira apsolutno sve na strogo centralizirani način. U toj hijerarhiji starješine služe samo kao njihove produžene ruke koje poslužuju njihovu već zgotovljenu hranu. Taj način vođenja jednom međunarodnom zajednicom pokazuje da Vodeće tijelo ima svojstvo vođe i posrednika između nas i Krista, bez obzira što se pokušava tvrditi da je naš jedini vođa Isus. Koliko god nam se nameće činjenica da je Isus naš nevidljivi vođa, ne možemo a da u svemu ovome ne vidimo kako je Vodeće tijelo vidljivi vođa.

U svemu onome što sam istražio vidim da je takvo centralno ili središnje vodstvo odgovorno za neka pogrešna tumačenja i postavke koje su se uvukle u zajednicu Jehovinih svjedoka. Za očekivati je da postoje ljudi unutar Vodećeg tijela, a posebno izvan, koji sa onim što znaju i onim što govori Božja Riječ pokušavaju utjecati na daljnje promjene. Kao što su to neki učinili do 1976. godine kada se nakon nekoliko desetljeća eliminirao utjecaj i moć predsjednika Društva, a također i svih starješina koji su bili na funkciji prvog nadglednika u svojim skupštinama, tako bi se trebale očekivati nove reforme u sistemu upravljanja skupštinama. Sadašnji način centralističkog upravljanja samo nameće pravila i upute radi lakše kontrole koja govori da oni u vrhu nemaju puno povjerenje prema ostalim starješinama. Isus je imao povjerenja prema svojim slugama te im je na određeno vrijeme dao da u njegovo ime predvode skupštine. Znao je da će neki od njih zanemariti volju svog gospodara, ali je s druge strane svakom svom sljedbeniku, od kojih je tražio da budu poslušni starješinama, dao i slobodu da ne poslušaju i ne slijede čovjeka, pogotovo ako vide da ih vodi  krivom pravcu (Mt 23:1-12; Gal 1:8; Dj 5:29). Krist je znao da će doći do podjela, ali zato nije stvorio strogo centralistički sistem upravljanja kako bi unaprijed suzbio te podjele jer bi to oduzelo slobodu na koju je bio pozvao svoje sljedbenike.

Vodeće tijelo Jehovinih svjedoka je starješinama dalo upravu nad skupštinama na način da se prije svega podrede njima i onome što oni uče, ne dajući im pravo i slobodu da uče samo ono u što su sami potpuno uvjereni i da odbace sve ono što se ne može jasno razumjeti i prihvatiti. Time pokazuju da se boje prepustiti starješine izravnom Kristovom vodstvu preko Božje Riječi pa se stalno nameće doktrinarno jedinstvo bez obzira na cijenu gubitka poznavanja prave istine i gubitka one istinske slobode.

Ono što ja očekujem od Zajednice je njenu decentralizaciju i vraćanje autonomije skupštinama i starješinama koji bi unutar svojih skupština i regija mogli formirati svoja skupštinska i regionalna nadglednička Tijela s ciljem izgrađivanja svojih lokalnih i regionalnih skupština, dok bi Vodeće tijelo bilo suvišno ali ipak prihvatljivo u domeni koordiniranja regionalnih nadgledničkih Tijela s upravnim odborom Društva Watch Tover. To zači da bi se trebalo odvojiti Društvo Watch Tower sa njegovim Upravnim odborom od kršćanske skupštine s Kristom na čelu, kao što se u nekom društvu crkva trebala odvojiti od države. Tako bi svi istaknuti nadglednici imali samo Isusa za svog vođu i mogli bi sa jednakim pravom glasa slobodno iznositi svoje mišljenje i sudjelovati u raspravi oko svih pitanja koja se odnose, ne samo na skupštinske, regionalne i međuregionalne probleme, nego i na ona pitanja koja se odnose na biblijska učenja i promjene onih tumačenja za koja se može dokazati da su otišla u krivom smjeru. U takvom uređenju bi se moglo desiti kao i u prvom stoljeću, da starješine na skupštinskom i regionalnom nivou imaju pravo tumačiti Božju riječ izvan onoga što je do tada napisano u publikacijama Watch Tover, a opet u skladu sa onim što govori Biblija i prije nego se na nivou cijele Zajednice raspravi ta tema od strane svih regionalnih Tijela. Tada bi puno brže dolazilo do novog i jasnijeg razumijevanja pojedinih biblijskih tema.

Ovakav sistem bi odgovarao onome kako je funkcionirala Skupština prvog stoljeća kada su svi imenovani muževi znali da su u službi svog Gospodara kao njegovi 'robovi' od kojih se traži da budu vjerni i razboriti kod pripremanja i davanja duhovne hrane njegovim slugama. Svi bi se prije svega služili Božjom Riječju, dok bi svu vjersku literaturu od strane Društva mogli konzultirati i birati samo ono što smatraju vjerodostojnom riječju. To bi vodilo i do jedinstva u duhu i novog pristupa evanđelizaciji bez nametanja jedinstvenih učenja koja podliježu promjenama u gledištima.

Imajući u vidu promjene nekih učenja po kojima se više ne bi na članove Vodećeg tijela i druge gledalo kao na Kristove pomazane suvladare, došli bi u situaciju kao i mnoge druge kršćanske zajednice da se svaka unutar svoga kruga djelovanja trudi izgrađivati Kristove sljedbenike u ljubavi, vjeri i nadi, a da izvan svojih Zajednica nastoje uspostaviti suradnju i dijalog bez da sude jedni drugima na principu isključivosti, pazeći pri tome da ne ulaze u kompromis sa onima koji žele nametnuti svoja kriva učenja.

Jehovini svjedoci trebaju i dalje činiti sve da se nađu dostojnima Božjeg kraljevstva. To moraju činiti i starješine koji ‘upravljaju’ tom svijetom raširenom kršćanskom zajednicom. Da bi to mogli moraju i dalje raditi na reformama i promjenama na kojima se treba zasnivati Kristov autoritet, a ne na autoritetu ljudi koji su prije vremena zauzeli mjesta upravljanja cijelom Kristovom skupštinom. Dok ne zauzmu ta mjesta upravljanja, svi koji služe u Božjoj kući kao Gospodinovi robovi trebaju se unutar svojih skupština dokazati kao vjerni i razboriti i kao takvi zaslužiti naše poštovanje i cijenjenje.