Tko može biti Gospodinov rob

Da bi netko mogao biti postavljen za Gospodinovog roba unutar skupštine, treba se prije toga pokazati dobrim, vjernim i razboritim u malim stvarima jer “tko je vjeran u najmanjem, vjeran je i u mnogom“ (Lk 16:10). Svaki vjernik je trebao u svom duhovnom rastu pokazivati želju da se daje voditi po duhu Božje riječi kako bi se izgrađivao u ljubavi i vjeri. Također se trebao pokazati kao sluga drugima i doprinositi njihovom izgrađivanju (Ri 14:19; 15:2). Zato je Pavle kršćanima uputio riječi:

“Tako i vi, budući da silno čeznete za darovima duha, nastojte njima obilovati radi izgrađivanja skupštine.“ (1.Ko 14:12)

Svi su se vjernici mogli smatrati “Gospodinovim upraviteljima“ jer apostol Petar kaže:

"... budite razboriti (...). Služite jedni drugima — svatko darom koji je primio — kao dobri upravitelji Božje nezaslužene dobrote koja se očituje na razne načine.“ (1.Pe 4:10)

Svi kršćani kao “upravitelji Božje nezaslužene dobrote“ su mogli koristiti svoje darove i sposobnosti za međusobno izgrađivanje. Trebali su biti razboriti, a ne zvati se “[vjernim i razboritim]  upraviteljima Božje nezaslužene dobrote“, odnosno ne bi se smjeli s nazivom vjerni i razboriti isticati i razlikovati od novih ili duhovno slabijih vjernika u svojoj skupštini. Iako su svi kršćani bili Kristovi sluge, među njima su se po službi isticali oni muževi koji su upravljali posebnim darovima služenja po kojima ih se moglo postaviti nad drugima u svojoj skupštini da im daju hranu u pravo vrijeme. Tako je među zrelim kršćanskim vjernicima bilo vjernih muževa koji su dobili ovlaštenje za službu koja je bila posvećena Riječi i samo su oni mogli biti službeno postavljeni nad drugima kao upravitelji Božje riječi ili “upravitelje Božjih svetih tajni“. Ni oni se nisu trebali zvati 'vjernima i razboritima' iako su ih drugi trebali prepoznati po tim duhovnim vrlinama (1.Ko 4:1).

Nadglednici su se poput Krista trebali vladati kao “manji“ pa su stoga bili “najmanja braća“ iako su po službi koja im je dana bili veći od svoje braće (Mt 23:11; 25:40; Lk 9:48). Onaj tko je želio biti prvi trebao se smatrati “posljednjim i slugom svima“, jer se i njihov Učitelj smatrao manjim od njih budući da im je služio i “posluživao ih“ za duhovnim stolom prije nego je uzvišen na svoj položaj gospodara Božje kuće (Mk 9:34,35; Lk 22:24-27). U svjetlu toga, općeniti naziv “Gospodinov upravitelj“ sve njih kao starješine dovodi u vezu sa poniznom službom u Kristovoj skupštini, ali ako bi se za njih koristio naziv “vjerni i razboriti upravitelj“, onda bi se tim nazivom njih uzdizalo nad ostalim starješinama i kršćanima koji trebaju biti “upravitelji Božje nezaslužene dobrote“.

Postavljajući pitanje: “Tko je taj vjerni i razboriti upravitelj...“, Isus je želio reći da će u tu službu, prije nego on privremeno ode na nebo, “postaviti“ one koji su se već pokazali vjerni i razboriti u malim stvarima. Toga su trebali najprije biti svjesni njegovi apostoli jer su bili njegovi prvi učenici od kojih se očekivala ta služba. Kad se trebalo pobrinuti za fizičku prehranu velikog broja vjernika apostoli su rekli braći:

“Nije pravo da mi [kao upravitelji Božje riječi] ostavimo riječ Božju [duhovnu hranu] kako bismo dijelili [doslovnu] hranu.“ (Dj 6:2)

To pokazuje da su oni razumjeli tko je taj rob, jer su se osjetili postavljeni u tu službu koju nisu htjeli zanemariti zbog nekih drugorazrednih zadataka. Njihov primjer su trebali slijediti svi vjerni muževi koje se imenovalo i postavljalo po skupštinama za nadglednike uzimajući u obzir njihovu vjernost i razboritost. Onom sluzi kojem je više dano od njega se više očekuje jer je Isus rekao:

"Svakome kome je mnogo dano, od njega će se mnogo tražiti." (Lk 12:48)

Starješinama je mnogo povjereno, pa će se od njih više tražiti.

“Jer ovlasti koje mi je Gospodin dao“ – kaže Pavao – “trebaju služiti za izgrađivanje, a ne za rušenje.“ (2.Ko 13:10)

Stoga je Isus...

dao neke da budu apostoli, neke da budu proroci, neke da budu evanđelizatori, neke da budu pastiri i učitelji, kako bi usmjeravali svete, kako bi služili i kako bi izgrađivali Kristovo tijelo.“ (Ef 4:11,12)

Isus ih nije organizirao u hijerarhijski sistem nego u Tijelo tj. u organizam u kojem je On glava.

Isus je od samog posvećenja svoje skupštine “postavio“ ili “dao“ tj. imenovao (pomazao) starješine koji su trebali služiti cijeloj skupštini u duhovnom hranjenju i izgrađivanju. Onaj tko želi biti nadglednik može biti postavljen u tu službu samo ukoliko bi udovoljio određenim zahtjevima među kojima je vjernost i razboritost. Ti zahtjevi za imenovanje se nalaze u Bibliji, pa ih je sve do današnjih dana trebalo uzeti u obzir kod uvođenja novih u tu hvalevrijednu službu. U tom slučaju je Isus kroz cijelu povijest postavljao u službu svoje robove i tako stajao iza tih imenovanja. No ukoliko je netko bio imenovan, a nije udovoljio tim zahtjevima, onda Isus nije mogao stajati iza njihovog imenovanja. Oni spadaju u samozvanog roba koji se uglavnom pokazivao kao zli rob.

Prema tome, Isus je apostolima, a time i svim svojim učenicima u priči o njegovom “robu“, samo ukazao tko od njih zaslužuje da ga on postavi u tu hvalevrijednu službu. Isus nije tražio da oni odgovore na to pitanje tko je taj rob, jer su oni taj odgovor trebali potražiti u sebi na način da nisu trebali samo željeti zauzeti ta važna mjesta služenja svom gospodaru, nego da najprije udovolje preduvjetima za njih. On ih je o tome već bio poučio kad su se oni prepirali oko toga tko je od njih najveći.

Jednom prilikom je Isus rekao svojim učenicima da se ne uzdižu jedni nad drugima nekim istaknutim nazivima i titulama jer su svi oni “braća“ (Mt 23:8; Mt 12:50; Dj 6:7). On je njih smatrao svojom braćom jer su po duhu svi oni sinovi jednog Oca (Ri 8:29; He 2:11). Stoga Isus nije ovaj izraz “vjerni i razboriti rob“ namjeravao koristiti kao poseban naziv za one učenike koje će on postaviti da služe svojoj braći. Iako se taj izraz odnosio na njih, o njima se govorilo kao o “robovima“, “starješinama“, “nadglednicima“, a za neke od njih još i kao o “istaknutoj braći“ ili “vodećim muževima među braćom“, bez da i se nazivalo “vjernim i razboritim robovima“ (Dj 15:22; Ga 2:2). Isus je između svih svojih učenika ili sljedbenika tj. između svih svojih slugu, trebao izabrati neke koji su se prije svega pokazali vjernim i razboritima, a koji su ujedno željeli služiti svojoj braći. Njih je postavljao da duhovno hrane i brinu o ostalim slugama. Pavle je bio jedan od njih. On za sebe kaže:

"I tako vam ja, braćo, nisam mogao govoriti kao duhovnima, nego kao tjelesnima, kao maloj djeci u Kristu. Hranio sam vas mlijekom, a ne čvrstom hranom, jer je još niste mogli podnijeti. (...). Tko je, dakle, Apolon? A tko je Pavao? Samo sluge koji izvršavaju službu koju im je Gospodin dao i preko kojih ste postali vjernici (...).   Jer mi (koji izvršavamo službu koju nam je Gospodin dao) smo Božji suradnici, a vi ste Božja njiva, Božja građevina. Po nezasluženoj dobroti Božjoj koja mi je ukazana, ja sam, kao mudri (razboriti) glavni graditelj (upravitelj), postavio temelj, a netko drugi gradi na njemu. Ali neka svatko pazi kako gradi na njemu. (...). Neka nas (mene i Apolona) ljudi smatraju Kristovim slugama i upraviteljima Božjih svetih tajni. A od upravitelja se traži da bude vjeran (i razborit). A ja nimalo ne marim za to kakav biste sud mogli donijeti o meni vi ili neki ljudski sud. Ni ja ne donosim sud o samome sebi. Naime, ni zbog čega ne osjećam grižnju savjesti. Ali to ne dokazuje da sam pravedan, nego je Gospodin (Jehova) onaj koji sudi o meni. Stoga ni o čemu nemojte suditi prije nego za to dođe vrijeme, dok ne dođe Gospodin, koji će iznijeti na vidjelo ono što je skriveno u tami i obznaniti namjere srca. I tada će svatko primiti pohvalu od Boga“ (1.Ko 3:2,5,9,10; 4:1-5).

Što iz ovog zaključujemo? Pavle je bio Gospodinov sluga i rob - upravitelj Božje Riječi koji je bio postavljen u službu da hrani braću i izgrađuje skupštinu. Samim tim se od njega “tražilo da bude vjeran i razborit upravitelj“ i po svemu sudeći bi ga mogli smatrati takvim. Međutim, on nigdje u svojim poslanicama ne spominje grupu starješina koja bi se tada ili možda poslije smrti apostola nazivala “vjerni i razboriti upravitelj“, a koja bi se razlikovala od ostalih starješina. Starješine su na sebe preuzimale veće ili manje dužnosti, ovisno o službi koju su imali i po tome su se razlikovali, kao robovi koji su dobili od Isusa više ili manje simboličnih novčića za upravljanje njegovom imovinom. Svi su oni trebali pokazivati vjernost i razboritost bez da se te osobine naglašavaju ili koriste kao naziv. Njima, a i svim vjernicima je Pavle primjer u tome jer nije rekao da ga se smatra “Kristovim vjernim i razboritim slugom i upraviteljem“ nego da ga se samo smatra “Kristovim slugom i upraviteljem“.

S druge strane, on je mogao sebe smatrati dobrim upraviteljem jer ga nije opterećivala savjest, ali ipak nije donosio i isticao takav sud o sebi prikazujući se pravednim jer je smatrao da samo Bog i Krist mogu donijeti takvu prosudbu o njemu. Zato nije tražio od drugih da njega i ostale starješine kao Gospodinove robove hvale i uzdižu, a druge osuđuju prije nego dođe Gospodin. Svi će to znati kad Isus dođe i kada onima koji budu vjerno izvršili dobiveni zadatak, povjeri svu svoju imovinu. Zato je Pavle upozorio braću:

"Neka se nitko ne hvali ljudima... bilo to Pavao ili Apolon ili Kefa“ (...). Neka nas ljudi smatraju Kristovim slugama i upraviteljima Božjih svetih tajni (...). A ovo sam, braćo, primijenio na sebe i Apolona zbog vas, kako biste na našem primjeru naučili ovo: “Ne idite preko onoga što je napisano”, da se nitko od vas ne bi ponosio smatrajući jednoga (Kristovog upravitelja) boljim od drugoga."  (1.Ko 3:21; 4:6)

Onaj tko donosi konačan sud o sebi i drugima prije nego Isus dođe ustvari ide preko onog što je napisano. Pavle kaže:

"Naime, po nezasluženoj dobroti koja mi je ukazana kažem svakome među vama da ne misli o sebi više nego što treba  misliti, nego da misli o sebi razumno, svatko po vjeri koju mu je Bog udijelio. (...). Neka vas duh potiče na revnost! Robujte Jehovi! (...) O drugima mislite onako kako mislite i o sebi! Ne mislite visoko o sebi, nego neka vas privlači ono što je ponizno! Nemojte sami sebe smatrati razboritima!" (Ri 12:3,11,16)

Svi mi trebamo robovati Jehovi a time i Isusu Kristu koji je postavljen kao naš gospodar. Robovi ili sluge izvršavaju razne zadatke u korist gospodarevog imanja. Svima je dana neka uloga u zajedničkom “tijelu“ ovisno o duhovnim darovima koje posjeduju od Boga. Isus je “glava“ a svi drugi su pojedinačni “udovi“, tako da nitko osim Isusa ne može sebe postaviti nad cijelim tijelom (vidi Ri 12:4-8; 1.Ko 11:3; 12:27; Ef 1:22,23). U takvoj zajednici Isus kao gospodar omogućava da se među njegovim slugama izdvajaju i postavljaju jedne sluge nad drugim slugama. Tako je starješine (apostole, evanđelizatore, proroke, pastire i učitelje) postavio nad ostalim slugama. Nitko se od starješina i vjernika nije trebao smatrati razboritima jer bi time automatski druge gledali s visoka. To se pogotovo odnosi na starješine. Kad bi neki od njih sebe smatrali razboritima ističući svoju mudrost i znanje - jer znanje je moć – onda takvi upadaju u zamku da se uzdižu nad drugima, pa svjesno ili nesvjesno preuzimaju ulogu gospodara ili vođe, najprije nad svojom skupštinom, a kasnije iznad svih skupština.

Prema tome ako neki pojedinci ili grupa starješina sebe ističe imenom "vjerni i razboriti" i još traže od drugih da ih se po tom nazivu razlikuje od drugih upravitelja, onda takvi starješine idu preko granica dozvoljenog i zadiru u pravo koje imaju samo Jehova i Isus. Isto važi i za članove neke skupštine (ili zajednice) koji se mogu ponositi što su vjeru u Krista stekli i izgradili uz pomoć svojih istaknutih upravitelja - Petra, Pavla, Apolona, Lutera, Russella, Rutherforda, a ne nekih drugih. Oni takvim ponosnim stavom, upravitelje koji njima služe, uzdižu kao pravedne, vjerne i razborite, a druge automatski omalovažavaju i odbacuju. Takvi stvaraju podjele u Kristovoj univerzalnoj skupštini, a budući da je među kršćanima po tom pitanju do podjela već došlo u ranim počecima kršćanstva, onda se takvim ponosnim stavovima te podjele danas još više ističu, pogotovo kad se svoje upravitelje naziva "vjernim i razboritim" a upravitelje drugih kršćanskih zajednica "zlim i nevjernim". Kad netko nosi ime “vjeran i razborit“, ne znači da on u potpunosti odgovara tom opisu kao ni titula “Sveti otac“. Izraz “otac“ u katoličkoj crkvi označava nekoga tko predvodi duhovni život vjernika, jer je i apostol Pavle za sebe govorio da je “otac“ onima koji su preko njega upoznali Krista. No izvan tog konteksta se taj pojam može zloupotrijebiti i koristiti kako bi se nekoga uzdiglo na pijadestal, na način da se istakne izraz “Sveti“, odnosno “Sveti otac“. Isto je i sa izrazom “upravitelj“ kad mu se istakne izraz “vjerni i razboriti“. U Probudite se od 8.11.1992. na str.25, stoji:

“Pravi kršćani danas izbjegavaju upotrebljavanje laskavih religioznih titula, i izbjegavaju praksu podizanja ljudi na crkvene pijedestale. Među Jehovinim svjedocima jedini oblik obraćanja propovjednicima je ”brat“ (2. Petrova 3:15). To je u skladu s onim što je Isus rekao: ”Svi ste braća!“

Najviši predstavnici neke kršćanske zajednice mogu koristiti Bibliju i svojim vjernicima ukazivati na ono što Bog zahtjeva od svojih slugu, ali moraju paziti da se ne uzdižu previše sa svojim izjavama i nazivima. U Katoličkoj crkvi se koriste nazivima ‘velečasni’, ‘presvijetli’, ‘uzvišeni’, ‘preuzvišeni’, itd. Tim se nazivima uzdižu i izdvajaju predvodnici crkve od ostalih svećenika i članova iako se svi oni međusobno oslovljavaju i sa ‘brate’. Na isti način, kad god se želi ukazati na Vodeće tijelo, onda se samo za njih koristi poseban službeni naziv “vjerni i razborit rob“ kao obilježje njihove istaknute uloge među ostalim starješinama. Zar se time i njih ne uzdiže na pijedestal, pogotovo kad oni traže da se njima treba potpuno podložiti jer je njihova riječ poput Kristove? To što se kod obraćanja njih oslovljava s ‘brate’ nikako ne umanjuje činjenicu da ih se nazivom “vjerni i razboriti rob“, kojeg su sebi dali, uzdiže izvan granica koji su postavljeni u Bibliji. Da li je netko vjeran i razborit - to će prosuditi samo Isus.