Gospodinov rob treba biti vjeran i razborit

Prije 1970-tih, odnosno prije nego se počelo govoriti o 'Vodećem tijelu' i prije nego je ono dobilo sadašnju sliku, 'vjernog roba' su predstavljali predsjednik i neki članovi Upravnog tijela koji su sudjelovali u pripremanju članaka. Međutim, o njima i o današnjem Vodećem tijelu se ne govori kao o “robu“ nego kao o “vjernom robu“. Time se podrazumijeva da se na izraz “vjerni rob“ gleda kao na titulu, poput titule Rabi (Učitelj) koju su imali židovski učitelji. Da bi to nekako lakše poistovjetili, sjetimo se kako je došlo do toga da se pojedine ljude među Židovima počelo oslovljavati titulom Rabi.

Titulu 'Rabi' su židovski učitelji najprije retroaktivno dali Mojsiju iako se ta titula nigdje ne pojavljuje u hebrejskim spisima. Kasnije su tu titulu na sebe preuzeli farizeji kao učitelji židovskog nauka. Iako je narod ponekad koristio izraz ”rabin“ (”moj učitelj“ ili “moj gospodin“) da bi označio svoje učitelje koje je poštovao, taj se izraz obično odnosio na istaknute učitelje među farizejima, na ”mudrace“, a da bi se njih isticalo i razlikovalo od ostalih, oni su vjerojatno prihvaćali da ih se zove “dobri učitelju“. S vremenom se sve veći autoritet pridavao rabinima kao posrednicima, a sve manje na Toru (hebrejske spise). Tako je judaizam sve više bio usmjeren na ulogu rabina.

Osoba se u ono vrijeme nije približila Bogu posredstvom nadahnute napisane Riječi, nego posredstvom rabina koji je tumačio i zastupao Božju Riječ. Osuđujući rabinski trend u judaizmu, Isus je rekao:

”Na Mojsijevu stolicu zasjeli su književnici i farizeji. Vole pročelje na gozbama, prva mjesta u sinagogama, pozdrave na javnim mjestima i da ih ljudi nazivaju ’rabbi‘. Ne dopustite da vas nazivaju rabbi, jer imate samo jednog Učitelja, a svi ste braća!“ (Matej 23:2, 6-8, St; vidi Stražarska kula, 1.7.1996. str. 28-31)

Zvati se Učitelj nije isto što i izvršavati zadatak učitelja. Isus je Učitelj u pravom smislu riječi jer je on u sebi potpuno utjelovio Božju Riječ. Zato se to ime ili titula može pripisati samo njemu (većem Mojsiju koji je utjelovio Zakon), dok neki ljudi mogu postati učitelji koji zastupaju Isusa, pazeći da se “ispravno koriste riječju istine“ (2.Ti 2:15). Starješine u kršćanskoj skupštini trebaju udovoljavati nekim kriterijima koje je Isus postavio za učitelje, među kojima je vjernost i razboritost, ali se nikad ne bi smjeli isticati s određenim imenima ili titulama kojima bi se uzdizali iznad drugih. Stoga treba ispitati i vidjeti da li možemo neke starješine kao učitelje nazvati “vjerni rob“ ili je dovoljno smatrati ih Gospodinovim robom. Ovo je važno pitanje jer se može vidjeti da se pojam “vjerni rob“, koji se u početku odnosio na sve starješine s vremenom među Jehovinim svjedocima razvio u naziv koji se odnosio samo na 144000 izabranih kršćana, a posebno na nekoliko istaknutih ljudi među njima.

Čitajući poslanice koje su pisali Pavle, Petar, Jakov i Juda, možemo vidjeti da svi oni za sebe i druge odgovorne muževe kažu da su samo "Gospodinovi robovi“ (vidi Ri 1:1; Ga 1:10; 6:17; Kol 4:12; 2.Ti 2:24; Jk 1:1; 2.Pe 1:1; Juda 1:1). Nitko od njih nije za sebe i druge imenovane muževe spomenuo izraz "vjerni i razboriti rob“. Zašto? Očito zato što se podrazumijeva da se od Gospodinovog roba traži da pokazuje vjernost i razboritost. Apostol Pavle je rekao:

“Neka nas ljudi smatraju Kristovim slugama i upraviteljima Božjih svetih tajni. A od upravitelja se traži da bude vjeran [i razborit].“ (1.Ko 4:1,2; 1.Pe 4:10).

Starješina kao upravitelj nije trebao tražiti da ga se naziva ‘vjernim i razboritim’ čak i onda kad bi ga drugi vidjeli kao takvog. Vjernicima je rečeno:

“Starješine koji vas dobro predvode smatrajte dostojnima dvostruke časti, posebno one koji marljivo govore i naučavaju riječ Božju“ (1.Ti 5:17).

Tu čast koja im je pripadala nisu željeli isticati nekim posebnim nazivima, nego samo načinom ophođenja. Međutim, zajednica Jehovinih svjedoka svojim članovima stalno nameće misao da moraju biti podložni Vodećem tijelu, ne kao "Gospodinovom robu“ nego kao "vjernom i razboritom robu“. Tim se izrazom očito nameće potpuna i apsolutna podložnost nekome tko se smatra jedinim Kristovim zastupnikom. I ne samo to, tim se nazivom želi nametnuti osjećaj da iza svake njihove izjave, zapovjedi, zahtjeva ili nauke stoji sam Isus Krist kojemu nitko ne bi trebao proturječiti ili pokazati neposlušnost. Koristeći se tim nazivom, oni se žele nametnuti svima nama sa svojim božanskim autoritetom. Tako dolazimo do slične situacije kao i u judaizmu gdje se osobe ne trude približiti Bogu izravno posredstvom Božje Riječi i svetog duha, nego posredstvom istaknutih učitelja (rabina) koji tumače i zastupaju Božju Riječ. Znamo što je Isus mislio o onima koji su takvim stavom i autoritetom “sjeli na Mojsijevu stolicu“ (Mt 32:2; 2.Mo 18:13). Također znamo kako je Židovski narod pod pritiskom jednog takvog nametnutog autoriteta bio ponukan da za Heroda i njegov govor kažu: “To je glas boga, a ne čovjeka“ (Dj 12:21).

Zato je važno imati ispravan stav po pitanju bilo koje dobivene službe. Kad se jedan čovjek obratio Isusu i oslovio ga “Učitelju dobri“, Isus mu je rekao:

“Zašto me zoveš dobrim? Nitko nije dobar osim jednog, Boga.“ (Mk 10:17,18)

Ovaj je čovjek Isusa nazvao “dobrim“, a nekoga zvati “dobrim“ nije isto što i smatrati ga dobrim, tako da je takav naziv korišten kako bi se iskazalo Isusovo veličanstvo. Isus, iako je imao tu moralnu odliku, nije prihvatio tu titulu ili naziv jer je smatrao da samo njegov Otac, kao najveći primjer dobrote, zaslužuje tu titulu i čast. Na taj je način Isus ujedno osudio one istaknute rabine koji su vjerojatno dozvolili narodu da ih nazivaju 'dobrim učiteljima' kako bi se razlikovali od ostalih rabina. Isus je prihvaćao titulu “Rabbi“ ili “Učitelj“, a ne “dobri učitelj“ dok je od svojih apostola zahtijevao da za sebe ne prihvaćaju čak ni titulu “Učitelj“ (Iv 1:8; Mt 23:8). Prema tome ako se Gospodinov rob koji je imenovan nad skupštinom, prema svojim osobinama vjernosti i razboritosti koje bi trebao pokazivati, odnosi kao prema službenom nazivu visokopozicioniranih starješina, onda taj rob u biti prisvaja određeni položaj kako bi se po vjernosti i mudrosti smatrao većim od drugih starješina. Znamo kako je Isus reagirao kad su se apostoli među sobom svađali tko je najveći od njih, odnosno tko bi trebao biti prvi do Krista (Mk 9:34-37). U tom prepiranju oni su uzimali rabinsko gledište po kojem se nečija veličina gledala po položaju koji je sa sobom podrazumijevao njihovu mudrost, znanje i razboritost.

Vodeće tijelo starješina može smatrati da oni na sebe nisu uzeli taj naziv kao titulu, nego da se prema tom nazivu odnose u skladu sa oni što on predstavlja jer opisuje njihovu kvalifikaciju i posao za koji su izabrani od Krista. No, kad se zna da Isus taj pojam nije koristio kao naziv kako bi među svim svojim učenicima i zastupnicima (starješinama - robovima) istaknuo samo one na prvim mjestima, onda se može vidjeti kako su starješine unutar Vodećeg tijela sami stvorili svoju sliku o tom robu koja je s vremenom poprimila sasvim drugo značenje. Ovako je stvorena još jedna umjetna podjela, na način da se izrazom “rob“, kojega su za sebe koristili apostoli i starješine prvog stoljeća, misli samo na starješine, dok se izrazom “vjerni i razboriti rob“, misli samo na Vodeće tijelo. Samim tim se ove članove Vodećeg tijela smatra najvišim primjerom vjernosti i razboritosti jer su ovim nazivom sebe uzdigli iznad drugih starješina u skladu sa svojim gledištem da je Isus 1919. godine samo nekoliko njih postavio nad cijelom njegovom imovinom, što nije točno jer se takvo imenovanje očekuje tek nakon Isusovog dolaska.

Apostoli su te moralne odlike vjernosti i razboritosti izgradili uz Isusa koji ih je direktno poučavao i osposobljavao, ali nikad nisu ni pomislili da ih se kao Gospodinove robove tj. upravitelje naziva ‘vjernima i razboritima’. Zato taj pojam u prvom stoljeću nije postao službeni naziv iako su se apostoli da su htjeli, mogli koristiti tim nazivom kako bi se razlikovati od židovskih upravitelja koji su u to isto vrijeme upravljali duhovnim životom Izraelskog naroda. 

Da je ovdje zaista riječ o službenom imenu dokazuje to što se samo za nekolicinu istaknutih starješina u zajednici 'Jehovinih svjedoka' govori kao “vjernom i razboritom robu“, dok se druge starješine po skupštinama stavlja u neke druge okvire. Zato takav naziv automatski služi da se starješine kao Gospodinove robove razlikuje jedne od drugih, pa je korištenje tog izraza poprimilo oblik titule unutar starješinstva. Međutim, nigdje u poslanicama ne nalazimo zapis da je postojala takva posebna istaknuta grupa starješina koja se isticala nazivom “vjerni i razboriti rob“, niti je to argument da oni tada nisu postojali. Po svemu sudeći ta je grupa, ako je već trebala postojati pod tim nazivom, trebala biti označena još u prvom stoljeću jer su kršćani još tada očekivali ispunjenje svih Isusovih riječi i njegov dolazak. Da je ta grupa s tim istaknutim nazivom trebala postojati i davati im duhovnu hranu, vjerojatno bi se kršćani pitali zašto se apostoli i starješine u Jeruzalemu nisu predstavili s tim imenom.

Budući da to nije bio naziv za istaknute članove skupštine, onda se nitko od kršćanskih imenovanih muževa nije koristio tim pojmom što pokazuje da su oni tada drugačije i ispravnije razumjeli Isusove riječi. Znali su tko su Gospodinovi robovi od kojih je Isus s pravom tražio da budu vjerni i razboriti do njegovog dolaska. Isto tako, nikad nisu samo apostole smatrali nadglednicima iako je Isus samo njih direktno postavio u nadgledničku službu. Svaki duhovno zreli muškarac je mogao težiti za nadgledničkom službom, odnosno za službom Gospodinovog roba (1.Ti 3:1).

Kad Vodeće tijelo kaže da je Isus njih imenovao, za “vjernog i razboritog roba“, onda ispada da je tim imenovanjem “rob“ dobio službeno ime “Vjerni i razboriti rob“ koje se može odnositi samo na njih, a koje ih razlikuje od ostalih Gospodinovih robova. Međutim, Isus nikad nije za bilo koje starješine kao grupu rekao: “ime će im biti vjerni i razboriti rob“. No, kad je u pitanju Isus, za njega je rečeno: "ime će mu biti Savjetnik divni, Bog moćni, Otac vječni i Knez mira“ (Iz 9:6). Isus je tek nakon završetka svoje zemaljske službe dobio ta službena imena jer je kao osoba u potpunosti do samog kraja udovoljio njihovom karakternom značenju. S druge strane njegovi se sluge ne mogu nazivati 'vjerni i razboriti' budući da je rekao da se može desiti da neki od njih mogu zanemariti volju svog gospodara i postati nerazumni i nerazboriti. Isus je ostavio otvorenim mogućnost da svaki pojedini “rob“, koji je trebao biti vjeran i razborit, pokaže nevjernost i nerazboritost. To se vidi u priči koju je ispričao, a u kojoj govori o “robovima“ kojima je dao da upravljaju njegovom imovinom dok on ne dođe.

U toj priči Isus ne kaže da je dozvao svoje “vjerne i razborite robove“ nego samo da je dozvao “svoje robove“ (Mt 25:14). On koristi samo izraz “rob“ bez ikakvih epiteta kojima bi istakao njihove dobre strane, zato što se samo po sebi podrazumijeva da je svoju imovinu dao nekome tko ima vjeru i dovoljno razboritosti da upravlja njegovom imovinom. Kad bi imovinu dao nekome u koga nije mogao imati povjerenja, onda bi se On pokazao lošim gospodarom koji ne zna upravljati svojom imovinom. Prema toj priči, Isus prilikom svog dolaska, sređuje račune sa svojim robovima pa jednome od robova kaže:

“Odlično, dobri i vjerni robe! Bio si vjeran nad malim i zato ću te postaviti nad mnogim“;

dok je za drugoga rekao da je

zli i lijen rob“ (Mt 25:14-23).

Da bi ocijenio svog roba, Isus mu nije samo rekao “Odlično, moj robe“, nego “Odlično, moj dobri i vjerni robe!“

Izjava “dobri i vjerni robe“ se ovdje razlikuje od izjave “dobri Učitelju“ jer ovdje nije riječ o službenom nazivu ili tituli nego o ocjeni i pohvali. Prvom izjavom 'dobri i vjerni robe' Isus izražava pohvalu svakom robu koji je dokazao vjernost i razboritost, a drugom se izjavom 'dobri Učitelju' koristi čovjek koji je želio iskazati posebnu čast Isusu. Kao što je ovaj čovjek u svom rječniku želio za Isusa koristiti naziv “dobri Učitelj“ s naglaskom na “dobri“, tako je mogao kasnije i za njegovog 'roba' koji ga je poučavao u skupštini koristiti naziv “vjerni i razboriti rob“ s naglaskom 'vjerni i razboriti'. U tom slučaju bi apostoli i drugi starješine poput Isusa skrenuli pažnju tom čovjeku da ih ne naziva tako jer su oni samo Gospodinovi robovi, a da je samo Isus 'vjeran i razborit' u pravom smislu riječi. Zato u Bibliji nigdje ne nalazimo dokaz da su oni koristili taj pojam u svom rječniku. No, u izdanjima Watchtowera se taj pojam često koristi za starješine koji služe u svojstvu Vodećeg tijela pa nije čudno da ga kao takvog u svom rječniku bez razmišljanja koriste svi Jehovini svjedoci.

Činjenica je da se vjernici njima ne obraćaju kako bi ih pohvalili riječima “dobri i vjerni robe“, nego taj izraz koriste kao službeni naziv kojim se daje posebna čast njima kao istaknutim ljudima u Zajednici. Smatram da bi članovi Vodećeg tijela trebali izbjegavati sebi pripisivati taj naziv kako bi prvenstveno iskazivati čast Isusu a ne sebi. Umjesto da ih stalno ističemo tim nazivom, oni bi trebali postupiti kao Isus i reći nam: “Zašto nas zovete vjernim i razboritim. Nitko nije vjeran i razborit osim jednog, Isusa Krista.“ Pogledajmo što o tome Biblija još govori.