Nemojmo suditi

Umjesto da govorimo o ‘kući Božjoj’ koja je već prošla sud i čišćenje 1918-19-te godine, moramo prihvatiti činjenicu da taj sud još nije uslijedio. Sve će se kršćanske zajednice suočiti sa tim sudom manje ili više spremne za Kristov dolazak. Crkve (skupštine) kao zajednice kršćanskih vjernika mogu u manje ili više osnovnih stvari odudarati od izvornog kršćanstva, a da ih Isus ne odbaci ukoliko se u vrijeme prorokovanja ‘dvojice proroka’ pokaju i promjene. Krist je još u prvom stoljeću samo u maloj Aziji među sedam skupština našao većinu njih koji su pod vodstvom svojih upravitelja više ili manje prakticirali stvari koje mu se nisu dopadale. Od većine ‘upravitelja’ i njihovih članova je preko Ivana - svojeg apostola i svjedoka (proroka), tražio da se pokaju ako misle da ih on prihvati kad dođe. Tako će preko svojih novih ‘proroka’ u posljednjem periodu od tri i po vremena, obratiti svim današnjim kršćanskim zajednicama, među kojima će mnoge od njih trebati pokajanje i ispravljanje ukoliko misle doživjeti pozitivan sud.

Treba uzeti u obzir povijesni razvoj kršćanstva koji u skoroj budućnosti mora proći kroz Božji sud. Već u najranijoj povijesti je kukolj prekrio cijelo polje kršćanstva tako da su se pravi kršćani našli zarobljeni u različitim kršćanskim skupštinama koje su multiplicirale svoj oblik kršćanstva na temeljima onih prvih skupština koje se očito nisu pokajale i promijenile. U kršćanstvo je s vremenom preko njih utkano mnogo toga što u početku nije valjalo iako ne možemo zanemariti i pozitivne stvari koje su bile rezultat utjecaja onih ‘vjernih upravitelja’ koje je Isus pohvalio zbog njihove vjere, ustrajnosti i ljubavi prema Kristovom imenu. Čak su se mnogi muškarci, koji su povjerovali u Krista, stavili na raspolaganje da mu služe kao ‘upravitelji’ u okvirima zajednice u kojoj su stekli vjeru u Krista bez obzira što je ta globalna zajednica kršćana u svoje vrijeme prakticirala stvari koje Isusu nisu bile po volji. U tim okvirima svoje službe mnogi od njih najvjerojatnije ‘nisu razumjeli volju svog gospodara’, pa će u toj mjeri biti i suđeni (Lk 12:48). Da li vjernici u okvirima svoje crkvene zajednice mogu svoje svećenike pa čak i Papu smatrati Kristovim robovima-upraviteljima? Očito da. A da li mogu osobno suditi svojim upraviteljima? Iako mogu biti svjesni loših postupaka i učenja svojih svećenika oni im ne mogu suditi. Kad je Pavle govorio o ‘upraviteljima’ onda je rekao:

"Neka nas [imenovane muževe] ljudi smatraju Kristovim slugama i upraviteljima Božjih svetih tajni. A od upravitelja se traži da bude vjeran. A ja nimalo ne marim za to kakav biste sud mogli donijeti o meni vi ili neki ljudski sud. Ni ja ne donosim sud o samome sebi. Naime, ni zbog čega ne osjećam grižnju savjesti. Ali to ne dokazuje da sam pravedan, nego je Gospodin onaj koji sudi o meni. Stoga ni o čemu nemojte suditi prije nego za to dođe vrijeme, dok ne dođe Gospodin, koji će iznijeti na vidjelo ono što je skriveno u tami i obznaniti namjere srca. I tada će svatko primiti pohvalu od Boga“ (1.Ko 4:1-5).

Svaki ‘upravitelj’, bez obzira kojoj kršćanskoj zajednici pripada, kad čita ove Pavlove riječi, može ih primijeniti na sebe. Samim tim, svaki vjernik unutar svoje crkve, kad čita ove Pavlove riječi ima dovoljno razloga svoje duhovne vođe smatra Gospodinovim upraviteljima. Svaki vjernik stoga može govoriti kako je na njemu da se u određenoj mjeri podloži vodstvu tih 'upravitelja' koje će samo Krist moći ispravno suditi na temelju njihovih namjera i postupaka. Mi često griješimo kad iz svog ugla sudimo vjernicima drugih kršćanskih zajednica i njihovim svećenicima. Bez obzira koliku povijesnu krivicu na sebi imala neka kršćanska zajednica, mi ne bi trebali suditi njene vjernike i svećenike koji vjerojatno ne mogu nositi povijesnu i globalnu krivicu svoje zajednice. Ono što je bilo u prošlosti je osuđeno od strane Isusa kao Gospodara kuće. No, ono što će se dešavati neposredno prije njegovog dolaska će biti odlučujuće kod suda nad Božjom kućom. U kakvom će stanju Isus zateći kršćanske zajednice na globalnoj i lokalnoj razini – to ćemo tek vidjeti kad on presudi svijet kršćanstva.

Isus je narodu i religioznim vođama svog vremena govorio da su ‘zli i licemjerni’, ali on zasigurno nije mislio na svakog pojedinca u toj grupi jer je znao da među njima ima onih koji žele služiti Bogu na ispravan način (Mt 15:7-9; 23:13,15). On je svoju službu posvetio svima njima bez obzira kojoj religioznoj grupi pripadali. Svi su se oni izjašnjavali za pripadnike Božjeg naroda, pa su po tim kriterijima trebali biti prosuđeni. Na sličan će se način cijeli svijet kršćanstva prosuđivati po istim mjerilima i kriterijima koje je Isus iznio u svojim propovijedima jer se svi oni izjašnjavaju za kršćane. Globalno gledajući, svijet kršćanstva je prožet zlom i licemjerjem, ali zahvaljujući vjernim upraviteljima ima dosta onih vjernika koji donose dobar plod. Kad su u pitanju vodeći muževi u skupštini, onda se nadglednička služba dodjeljuje onim muževima koji prije svega sami ‘žele tu hvalevrijednu službu’ i koji odgovaraju preduvjetima postavljenim u Bibliji (1.Ti 3:1-7). Kod imenovanja takvih muževa nema direktnog svjedočanstva s neba koji bi potvrdio da li iza toga stoji Bog ili ne. Isus je svima onima koji na sebe preuzimaju ta istaknuta mjesta u skupštini dao do znanja da će od njih tražiti mnogo više i da će biti suđeni po mnogo strožim kriterijima.

Isusov sud se ne odnosi samo na one nadglednike koji služe u zajednici Jehovinih svjedoka jer u ostalim crkvama kršćanstva služe mnoštvo svećenika i pastora koji također tvrde da su postavljeni od Boga na ta istaknuta mjesta da zastupaju Krista. Svi oni imaju svoje opravdane razloge zbog kojih tvrde da služe Kristu i kršćanskim vjernicima u duhovnom hranjenju koje bi trebalo utjecati na razvoj njihove ljubavi, vjere i nade. Sve njih su na ta mjesta u ime Krista postavili ljudi koji već služe u tom svojstvu i to bez vidljivog očitovanja svetog duha, a time i bez saznanja da li iza toga stoji sveti duh ili ne.

Uzmimo u obzir da je ‘svećenstvo’ u Izraelu kojeg je Jehova pomazao jednom za sva vremena imalo svoj neprekinuti niz sve do Isusovog dolaska. Na početku je to ‘svećenstvo’ bilo posvećeno jednim jedinstvenim nadnaravnim činom iza kojeg je stajalo Božje svjedočanstvo duha, no svi daljnji naraštaji svećenika nisu bili pomazani nekim nadnaravnim očitovanjem svetog duha nego samo pomazanjem uljem i oblačenjem svećeničkih haljina u kojima su se ceremonijalno posvećivali. To što su svi oni bili pomazanici Božji nije značilo da su automatski svaki od njih bili i prihvatljivi u Božjim očima jer su se mnogi od njih okrenuli krivom obožavanju i zanemarivanju svojih obaveza prema narodu. Drugi su postajali ‘svećenici’ u vremenu kada je Izrael već prakticirao krivo obožavanje, tako da su oni svoju službu vršili na krivim temeljima, ali su ipak nosili odgovornost pred Jehovom kao da ih je on postavio u svećeničku službu jer su imali njegov Zakon koji je svjedočio protiv njih. Takva loša reputacija mnogih pomazanika je bila prisutna kad je Isus došao u Božju kuću, a slično je i danas dok očekujemo Kristov dolazak. Mnogi ‘svećenici’, ‘pastori’ i ‘starješine’ kao ‘upravitelji’ nose odgovornost pred Bogom jer imaju njegovu Riječ pod kojom će biti suđeni, bez obzira da li svoju službu vrše na pravim ili krivim temeljima i da li i u kojoj mjeri razumiju volju svog Gospodara.

Kad tako postavimo stvari, onda se po posebnoj službi koju vrše, sve te muževe može smatrati pomazanicima bez obzira da li je to pomazanje potvrđeno od Boga ili ne. U ranim počecima kršćanstva su neki starješine izgubili iz vida svoju svetu ulogu ali su se i dalje mogli smatrati pomazanim upraviteljima kojima će Isus suditi kad dođe. Iako Jehovin duh odstupa od zlih upravitelja, oni su na zemlji kroz proteklu povijest nastavljali izvršavati svoju preuzetu ulogu pomazanika koja nije bila u skladu s Božjom voljom.

Kad je Jehova odbacio kralja Saula i oduzeo mu svoj sveti duh, David je, sve dok Saul nije poginuo, smatrao Saula Božjim ‘pomazanikom’. Mnogi Izraelski i Judini kraljevi su automatski postajali pomazanici čim su postajali kraljevi, a to je bio slučaj i sa ‘svećenicima’ bez obzira da li su jedni i drugi služili Jehovi na pravi ili krivi način. Čak je Jehova dozvolio da se Izrael podijeli na dva kraljevstva što je doprinijelo da se Boga obožavalo na dva različita načina. Izraelci su nakon toga postavili sebi svećenike koji nisu bili potomci Aronskog svećenstva (1.Kr 12:26-33). Bez obzira da li je neki svećenik ili kralj služio Bogu na ispravan način ili ne, njega se, samim tim što je zauzimao takav vid službe, smatralo pomazanikom.

Kroz doktrinarne podjele je nastalo mnoštvo kršćanskih zajednica koje su se razilazile jedni od drugih po učenju i tumačenju Biblije, a zanemarivale jedinstvo duha. Ta činjenica ne može nikome dati za pravo da osuđuje druge zajednice samo zato što postavljaju svoja pravila obožavanja i iznose svoja vlastita drugačija tumačenja i gledišta. Među svim tim vjernicima i njihovim svećenicima ima dosta osoba koji iskreno vjeruju u Krista. Mnogi od njih se nisu slagali sa učenjima i pravilima svoje zajednice pa su bili proganjani što je kasnije dovelo do potrebe da se iskreni vjernici sami organiziraju neovisno od svoje matične crkve. Mnogo kršćanskih pravaca je nastalo od pojedinaca i malih grupa koji su imali ispravne motive. Među njima je i brat Russell i grupa Istraživača Biblije iz 19. stoljeća. Od te grupe je nastala i kršćanska zajednica Jehovinih svjedoka. Iako ona kroz svoje nauke provlači mnoge biblijske istine, ipak je svojim članovima nametnula neke ‘ljudske zapovijedi’ i svoja pravila.

U Božjoj kući je vremenom nastanilo mnogo stanara koji su unutar svojih stanova ili skupština (crkvi) formirali svoja različita kršćanska društva i zajednice zbog različitih stavova i vjerovanja, a što je dovelo do podjele unutar same ‘kuće’, ali to ne znači da se ‘kuća’ kao takva više ne može smatrati Božjom. Koliko god Jehovini svjedoci tvrdili da nemaju ništa sa ostalim kršćanskim religijama, to ne može pobiti činjenicu da se i oni zajedno s njima nalaze u toj istoj ‘kući’ koja treba biti suđena. Možemo reći da se zajednica Jehovinih svjedoka poput židovskih esena drži podalje od drugih kršćanskih zajednica s kojima ne želi imati nikakvo zajedništvo ni dijalog. Ona čini sve kako bi svoje ukućane držala dalje od krivog obožavanja i lošeg postupanja kojeg se tolerira u nekim crkvama. No, takva podijeljena ‘kuća’ u kojoj se nalazi i njihov ‘stan’ se samo treba očistiti i dovesti u red, a njene stanare koji ljube Boga i Krista treba ujediniti. To će biti moguće kad uslijedi ‘sud kuće Božje’. Kad uslijedi taj sud, onda prestaje godina milosti i nastupa dan osvete tako da više neće biti omogućena promjena stanja srca.

Može li 'Jehovin svjedok' zamisliti čovjeka koji je cijeli svoj život bio katolik, ali nakon što je uvidio da neke stvari u obožavanju Boga nisu dobre, ostaje i dalje u svojoj vjerskoj zajednici, jer druga ne postoji na njegovom području. On se više ne klanja kipovima, ne moli se svecima i sl. i pri tome govori svojoj braći da je prema Bibliji sve to pogrešno. Da li je on Isusov sljedbenik dok ide na vjerske skupove svoje crkve koja uči neke krive nauke i gdje uzima sve što je dobro za njegovu duhovnost? Takvih je kršćana bilo i u skupštini Sardu, a također i kroz cijelu povijest (Ot 3:1-4).

Mnogo iskrenih vjernika nisu išli toliko daleko da bi pomoću Biblije provjeravali, a time i pobijali učenja svoje crkve jer su se po pravilima crkve potpuno podložili vodstvu svojih svećenika. Iako su svjesni grijeha unutar svoje crkve, oni nalaze opravdanje jer tvrde da među njihovim svećenicima ima i dosta onih koji su odani i vjerni Kristu tako da sami ne sude svojoj crkvi i njenim upraviteljima nego sud prepuštaju Kristu. Koliko god se Jehovini svjedoci trudili dostići svakog iskrenog i pravdoljubivog čovjeka koji pripada nekoj drugoj kršćanskoj zajednici, nemoguće je očekivati da će uspjeti mnoge od njih uvjeriti da im se priklone bez obzira koliko god im tvrdili da će njihova Zajednica jedina preživjeti kraj svijeta. Kad bi tim automatizmom Isus sudio sve one koji vjeruju u njega, onda bi jednostavno osudio sve kršćanske zajednice i njihove članove, a samo zajednici 'Svjedoka' i njenim članovima dao blagoslov i vječni život. Da li bi to bio pravedan sud? 

Isus će pomoću svojih anđela moći naći 'pšenicu' u većoj ili manjoj količini u svim kršćanskim zajednicama, pa ne možemo govoriti da postoji samo jedna prava kršćanska zajednica. Kad bi nekoliko stotina različitih zajednica ocijenili i poredali po određenim kriterijima, onda bi jedna od njih morala biti na prvom mjestu, ali to ne znači da sve druge zajednice (skupštine) koje s manjim brojem bodova slijede iza nje automatski gube status skupštine koju Isus još uvijek priznaje. Ovdje nije riječ o sportskom natjecanju u kojem samo prva i najbolja skupština dobiva pohvalu i nagradu. Po Isusovim kriterijima koje je koristio kod pregledavanja sedam skupština u maloj Aziji, možemo zaključiti da i druge skupštine s lošijim ocjenama mogu dobiti pohvalu ali uz savjet da poprave one loše stvari.

Prema tome, u toj vertikalnoj skali gdje se jedna ili nekoliko skupština (zajednica) nalazi na prvim mjestima mogu postojati i druge skupštine sa slabijim ocjenama, a koje se još uvijek nalaze iznad praga tolerancije, a tek od sredine ili pred kraj spiska mogu biti one zajednice, skupštine i grupe kršćana koje mogu biti odbačene jer ne udovoljavaju čak ni onim osnovnim kriterijima vrijednosti. No, čak i u tako odbačenim skupštinama mogu postojati pojedinci koji ne slijede čovjeka nego samo Krista.

Osim toga, možda će u vrijeme prorokovanja one ‘dvojice proroka’ neke od takvih loših skupština biti navedene na pokajanje i promjene koje će dovesti do toga da će biti prihvaćene zajedno sa svojim članovima koji će u tom vremenu kušnje trebati pokazati svoju vjeru u Krista. Kad anđeli budu sakupljali ‘pšenicu’ oni neće gledati na zidove koje odvajaju sve te kršćanske zajednice, nego će iz njih pokupiti sve one koji su dostojni vječnog života. Od njih će Isus obnoviti svoj ‘narod’. Tada neće biti bitan naziv neke kršćanske zajednice kojoj je netko pripadao jer će biti izvršena nova reorganizacija ‘novog neba i nove zemlje’.