Sud počinje od Kuće Božje

Biblija pokazuje da će ‘sud početi od kuće Božje’ u vrijeme Isusove prisutnosti. Međutim, zajednica Jehovinih svjedoka je još odavno Isusov dolazak i prisutnost smjestila na početak posljednjih dana povezanih sa 1914-tom godinom (prije je bila 1874.g.), što odudara od apostolskog tumačenja. U Stražarskoj kuli od 1.3.2004. str 15,16. odl.12-15: stoji slijedeće:

“Nakon što je slikovito govorio o razboritom postupanju, Isus je naveo usporedbu o vjernosti. Rekao je: ”To je kao kad je čovjek, koji je namjeravao otputovati u tuđinu, dozvao svoje robove i povjerio im svoju imovinu. I jednome je dao pet talenata, drugome dva, drugome pak jedan, svakome prema njegovoj sposobnosti, i otišao je u tuđinu“ (Matej 25:14,15). Čovjek iz usporedbe je sam Isus koji je ’otišao u tuđinu‘ kad je 33. n. e. uzašao na nebo. Prije uzlaska ”svoju imovinu“ povjerio je svojim vjernim učenicima. (...) Usporedba nastavlja: ”Nakon dugo vremena došao je gospodar tih robova i počeo sređivati račune s njima“ (Matej 25:19). Godine 1914. — mnogo vremena nakon 33. n. e. — započela je prisutnost Krista Isusa kao Kralja. Tri i po godine nakon toga, 1918, došao je u Božji duhovni hram i ispunio Petrove riječi: ’Ovo je određeno vrijeme da sud počne od kuće Božje‘ (1. Petrova 4:17; Malahija 3:1). Došlo je vrijeme da se srede računi.“

Na osnovu ovih tumačenja se među Svjedocima još uvijek promiče pogrešno mišljenje da je njihova Zajednica nastala na temelju Isusovog suda nad kućom Božjom. Tvrdi se da je Isus na samom početku ‘posljednjih dana’ koje su prema tumačenju započela 1914-te godine, sredio račune sa svojim ‘upraviteljima’ tako što je među svim kršćanskim crkvama našao samo jednu grupu kršćana koji su vjerno udovoljavali njegovom zahtjevu, te da je samo njih priznao za svoju pravu skupštinu. No, ako žetva nije započela 1914. godine, a očito nije, onda se automatski ništa nije desilo ni 1918. niti 1919. godine (vidi 12. dio - ‘Isusov drugi dolazak’). Samim time se nije ni desilo odvajanje niti izabiranje jedne grupe kršćana od ostalih grupa i zajednica. U Stražarskoj kuli od 1.4.2007. str 22. odl. 5: stoji napisano:

“U skladu s Malahijinim proročanstvom, Isus je spomenuo i razred roba kad je svojim učenicima govorio o složenom znaku po kojem će prepoznati vrijeme njegove “prisutnosti i svršetka ovoga poretka”. Rekao im je: “Tko je dakle vjerni i razboriti rob kojeg je gospodar njegov postavio nad slugama svojim, da im daje hranu u pravo vrijeme? Sretan je taj rob ako ga gospodar njegov, kada dođe, nađe da tako radi! Zaista, kažem vam, postavit će ga nad svom imovinom svojom” (Matej 24:3,45-47). Kad je 1918. došao provjeriti duhovno stanje tog ‘roba’, Krist je našao duhom pomazani ostatak svojih vjernih učenika koji je od 1879. putem ovog časopisa i drugih biblijskih publikacija davao duhovnu “hranu u pravo vrijeme”. Prihvatio ga je kao svog ‘roba’, odnosno grupu ljudi kojom će se služiti, i od 1919. povjerio mu je zadatak da upravlja svom njegovom imovinom.“

Budući da sud nad kućom Božjom nije bio 1918. godine, onda ni ‘upravitelji’ kršćanske zajednice Jehovinih svjedoka nisu 1919. godine dobili od Isusa ovlaštenje da upravljaju cijelom Kristovom imovinom, niti su samim tim pomazani za vladare Božjeg kraljevstva (Lk 12:42).

Kako bi trebali gledati na ljude koji samoinicijativno uzimaju stvari u svoje ruke bez da ih je Bog ovlastio za to? Npr. kad su apostoli mislili da je došlo njihovo vrijeme da vladaju sa Isusom, pitali su ga: "Hoćeš li sada obnoviti kraljevstvo Izraelovo?" (Dj 1:6). Isus im je rekao da sada još nije vrijeme pa se nikada nisu pred drugima predstavljali kao da već imaju tu vlast u svojim rukama. Međutim, predsjednik Watchtowera i njegovo upravno tijelo je prije vremena predstavilo svijetu svoju novu funkciju tvrdeći da im je Isus predao svu svoju imovinu jer su se samo oni našli vjernima. Tu ulogu vladara su samim tim na sebe preuzeli sami i to prije vremena jer ih Isus još nije postavio tj. pomazao za tu službu. Takvo imenovanje će se desiti tek s Kristovim dolaskom kada će izabrati samo vjerne robove iz cijelog kršćanstva koji potpuno udovoljavaju tom zadatku. Ne želim ih usporediti sa samozvanim apostolima, ali su u tom smislu i oni sami sebe imenovali u tom svojstvu misleći da je došlo njihovo vrijeme (Ot 2:2). Onaj tko to shvaća ne može im se još uvijek potpuno podložiti, ali im mogu pokazati potrebnu poslušnost, kao i svim drugim starješinama u skladu s njihovom ulogom da nam služe svojim duhovnim darovima. 

Napomena: Deset godina nakon što sam ovo zapisao je izašao članak u kojem se napokon priznaje da Isus još uvijek nije nikoga postavio nad svojom imovinom. (više o tome u 2. dijelu

Da bi mogli precizirati kada započinje taj sud, moramo se ponovno vratiti apostolskom razumijevanju i tumačenju. Treba vidjeti u koji vremenski okvir su oni stavili sud nad kućom Božjom, da li na početku ili na kraju vidljivih znakova kraja. U Stražarskoj kuli od 15.4.1995. na str.6, stoji napisano:

“Rani su kršćani ukazivali na svoju vjeru kao na ’istinu‘ (1.Timoteju 3:15; 2.Petrova 2:2; 2. Ivanova 1). Ono što je bilo istina za njih, mora biti istina i za nas danas. Jehovini svjedoci pozivaju svakoga da se sam uvjeri u to proučavajući Bibliju.“

Ako proučavamo Bibliju, u što se možemo uvjeriti? Ono što trebamo uzeti u obzir je da su apostoli bili uvjereni da po svim vidljivim znakovima koje je Isus opisao, žive u posljednjim danima kada su očekivali Isusov dolazak, veliku nevolju, sud nad kućom Božjom i na kraju postavljanje roba nad cijelom Isusovom imovinom (Skupštinom), a to se razlikuje od tumačenja Svjedoka po kojem bi sud nad kućom Božjom počeo na početku posljednjih dana i to daleko prije velike nevolje i Kristovog dolaska. Isus je svoje učenike upozorio da će svijetom rašireni zli događaji biti ‘početak bolnih nevolja’, a ne znak da ga je došao da vlada zemljom i da je uslijedio Božji dan suda koji započinje sudom nad kućom Božjom (1.Sol 5:1; 2.So 2:2; 1.Pe 2:12). Tadašnji kršćani su ‘znak Isusove prisutnosti’ očekivali na kraju tih znakova. (Mt 24:7-14, usporedi Dj 11:28; 1.Iv 4:3; Ri 10:18). Čak i Watchtower piše:

“Kao što možeš pročitati u tri izvještaja evanđelja, Isus je govorio o ustajanju naroda protiv naroda i carstva protiv carstva, o gladi, potresima, zastrašujućim prizorima i nebeskim znakovima. U godinama između vremena kad je Isus iznio taj znak (33. n. e.) i opustošenja Jeruzalema (66-70. n. e.), trebali su se pojaviti lažni proroci i lažni Kristi. Židovi su trebali proganjati kršćane, koji su propovijedali Isusovu poruku. Ta obilježja znaka zaista su se dogodila, upravo kako potvrđuje povjesničar Flavije Josip. (Stražarska kula, 15.2.1994. str 10 st.8,9; vidi također Stražarska kula, 1.1.2003. str.8. st.4; Stražarska kula, 1.4.2007 str.8,9).

Dok su gledali ta obilježja posljednjih dana koje predhode kraju, kršćani su vrhuncu svega toga očekivali neke dramatične događaje. Na ono što se na kraju trebalo dogoditi je apostol Petar je skrenuo pažnju kad je rekao:

"Jer vrijeme je da započne sud — i to od doma Božjega ...“ (1.Pe 4:17)

Očito su apostoli i prvi kršćani znali da neposredno prije samog kraja mora započeti ovaj sud nad kućom Božjom. Pred njima se nalazilo ‘vrijeme’ velike nevolje kad je trebao započeti taj sud. No taj sud je bio usko vezan s sudom nad cjelokupnim svijetom, odnosno morao je započeti neposredno prije suda nad cijelim svijetom.

Kršćani su u 1.stoljeću imali razloga da očekuju sud nad kućom Božjom jer su tada vidjeli znakove o kojima je Isus govorio (vidi 1.Ko 1:7; Jk 5:7,8; Ri 13:11,12; 1.So 2:19; 4:15; He 10:37; 1.Iv 2:28; 2.Pe 3:4). Prema tome, ukoliko se želi slika iz prvog stoljeća preslikati u naše vrijeme, računajući da su posljednji dani započeli s 1914-tom godinom, onda i događaji povezani s ‘posljednjim danima’ ne znače da je ‘sud nad kućom Božjom’ započeo na njegovom početku, nego da će uslijediti tek na kraju kada će pravi kršćani biti odvojeni od lažnih i biti sakupljeni iz cijelog svijeta u Božje kraljevstvo, što bi odgovaralo skupljanju pšenice u žitnicu koja je za nju već pripremljena.

Budući da je Watchtower jedno vrijeme tvrdilo da je prva faza velike nevolje započela 1914. godine, onda je smatrao da je i ‘sud od kuće Božje’ počeo tri i pol godine kasnije, odnosno  1918. godine, te da je Isus već tada odvojio prave kršćane od krivih kršćana i ‘vjernog roba’ od ‘zlih robova’. Međutim, treba zapaziti da je 1995. godine Watchtower bio primoran promijeniti svoje mišljenje o početku velike nevolje, pa je zapisao:

Božji je narod nekada [krivo] smatrao da je prva faza velike nevolje započela 1914, a da će završni dio nastupiti u bitki od Harmagedona (Otkrivenje 16:14, 16; usporedi Kulu stražaru od 1. travnja 1939, na 110. stranici [engl.]).“ Stoga je razumljivo zašto se nekad mislilo da je suvremena ’odvratna stvar‘ morala stajati na svetom mjestu ubrzo nakon prvog svjetskog rata. (...) izbijanje velike nevolje — još uvijek leži u budućnosti.  (Stražarska kula, 1.5.1999. str. 16. odl.10)

Ako su dvotrećinskom većinom glasova članovi vodećeg tijela morali prolongirati početak izbijanja velike nevolje, zašto onda još uvijek ne mijenjaju činjenicu da i sud nad Božjom kućom također nije nastupio u to vrijeme jer je očito jedno povezano s drugim? Sada bi trebala jednoglasna odluka da se i to ispravi i uskladi sa gledištem prvih kršćana. No, tada će se morati odreći stava isključivosti i priznati činjenica da će Isus uskoro doći sređivati račune sa svim kršćanima, a najprije s onima koji javno pred svijetom zauzimaju položaj njegovog upravitelja u svim skupštinama (kršćanskim zajednicama), nakon čega će samo vjerne i razborite postaviti nad cijelom svojom imovinom - Skupštinom.

Prema tome, ako uzmemo u obzir da taj ‘sud od kuće Božje’ ne započinje početkom posljednjih dana nego na samom njegovom vrhuncu, onda još uvijek postoji ‘kuća Božja’ onakva kakva je postojala i prije 1918. godine, a koja tek u budućnosti treba doživjeti božanski sud i čišćenje. Ta ‘kuća’ je upravo onakva kakva je prorečena da će izgledati nakon sijanja kukolja i pojave čovjeka bezakonja. Ona odgovara slici kakvu je Isus našao kad je prvi put poslan među izabrani Božji narod u kojem su djelovale različite religiozne i političke struje pod okriljem judaizma.

Isus je priznao položaj upravljanja kućom Božjom kojeg su imali tadašnji židovski svećenici, među kojima su bili i oni religiozne vođe koje je osuđivao jer su pogrešno upravljali tom kućom. On ih je osuđivao i kao grupu i kao pojedince. To što netko služi sa upraviteljima koji su zli u Božjim očima nije značilo da automatski pripada zlom upravitelju. I obrnuto, ako netko služi sa dobrim upraviteljima ne znači da automatski pripada ‘vjernom i razboritom robu’. Svaki će se ‘upravitelj’ označiti kao ‘dobar’ ili ‘zao’ nakon što ga Isus takvim prosudi.

Isus Krist je u prvom stoljeću prije svog odlaska uspostavio službu ‘upravljanja’ njegovom skupštinom ali je bio svjestan da će mnogi upravitelji Božje Riječi na kraju ipak pripasti onima koje se smatra ‘čovjekom bezakonja’. Budući da je svoje učenike ostavio bez svog direktnog vodstva, on se i sam pitao ‘hoće li kad dođe naći vjeru na zemlji’ (Lk 18:8; Mt 24:10). Bio je svjestan da ‘čovjek’, kad mu se dade upravljanje tuđom kućom ili ‘najamnik’ koji čuva tuđe ovce, može sebe postaviti za gospodara i zanemariti svoju odgovornost prema svom gospodaru koji ga je postavio za upravitelja ili unajmio za pastira (Mk 13:34; Iv 10:11,12). Zato nije čudno da se i sada svi zajedno nalazimo u ‘kući’ u kojoj djeluju različite kršćanske zajednice sa svojim upraviteljima, među kojima je i zajednica Jehovinih svjedoka s kojom iz njihove središnjice upravlja jedna mala grupa ljudi u Vodećem tijelu zajedno sa nadglednicima podružnica i lokalnim starješinama koji su samo njihovi asistenti i posrednici.

Jehovini svjedoci smatraju da je njihova zajednica dovedena u potpuni sklad sa prvom kršćanskom skupštinom iako postoje činjenice koje govore da do tog sklada treba učiniti još neke promjene u učenju i postavkama upravljanja. Samim tim, ne možemo zajednicu Svjedoka povezati sa jedinom pravom zajednicom u kojoj djeluje samo ‘vjerni i razboriti rob’ niti možemo smatrati da u drugim kršćanskim crkvama isključivo upravlja ‘zli rob’. Takvi se dobri i zli ‘upravitelji’ nalaze u svim zajednicama, a mogu se prepoznati po plodovima (karakteristikama u razmišljanju i postupanju) koje donose oni i njihovi članovi s kojima direktno upravljaju na lokalnoj razini. Zlim upraviteljima Isus mora uskoro dati do znanja da ih ne poznaje, da nema ništa s njima, jer su zakazali i krivo ga zastupali pred kršćanskim vjernicima. Nosit će odgovornost za jadno duhovno stanje u kojem su se našli mnoštva kršćanskih vjernika koji su se kroz cijelu povijest kršćanstva osjećali kao ovce bez pastira ili su padali pod teretom koji im je nametnut, a toga ima i među Jehovinim svjedocima samo što oni to ne žele vidjeti jer se o tome ne smije javno govoriti (Mt 23:4).  

Među robovima koji će biti nepovoljno prosuđeni će biti i oni koji su svjesni krivih učenja i stavova svoje zajednice ali koji šute kako ne bi izgubili ‘slavu koja dolazi od ljudi a ne od Boga’ (Iv 12:42,43). Oni koji na sebe preuzimaju ulogu njegovog ‘upravitelja’ mogu upravljati skupštinom ili zajednicom uz pomoć svetog duha, ali i bez njega. Kad netko upravlja skupštinom bez potpunog vodstva svetog duha, onda se uz pomoć mnogih ljudskih pravila, odredbi i nametanja slijepe poslušnosti i sprječavanju svake javne kritike, također mogu postići neki prividni dobri rezultati koji se na kraju pokušavaju pripisati vodstvu svetog duha iako je iza njih bio samo autoritet čovjeka. Mnoge kršćanske zajednice imaju takav prividni uspjeh. To je kao neka lijepa kuća u kojoj ukućani mogu živjeti u nekom prividnom miru i jedinstvu, ali pod strogim pravilima kako se ne bi narušio autoritet oca.

Najveći autoritet u zajednici Jehovinih svjedoka ima Vodeće tijelo. To Tijelo svaki Jehovin svjedok doživljava kao jedinog Kristovog zastupnika i posrednika kojeg je osobno sam Krist 1919. godine ovlastio i postavio nad cijelom svojom Skupštinom. Ja sam ga na isti način doživljavao, ali su mi se uvijek nametala neka pitanja koja su me navodila da i to malo pobliže istražim. Uvidio sam da se to postavljanje Gospodinovog roba nad cijelom Skupštinom nije dogodilo 1919. godine tako da su članovi Vodećeg tijela za mene izgubili onu važnost koju su oni sebi postavili. Njih sada gledam na jedan drugi način u okvirima one službe koju bi trebali zajedno sa svim upraviteljima izvršavati prije Kristovog dolaska, s tim da ih mogu poštivati samo u mjeri koju trebaju imati nadglednici, ali bez te njihove karizme koju su sebi dali.