Koja je zajednica kršćana prava

Zajednica Jehovinih svjedoka iz nekih razloga smatra da je ona jedina prava kršćanska skupština. Tvrde da je to tako odredio sam Isus kad je došao 1918. godine u svoju ‘kuću’ iz koje je izbacio sve ostale kršćanske zajednice, a samo njoj dozvolio da ga predstavlja pred svijetom. No, što ako Biblija ipak tvrdi da Isus tada nije ‘došao’ da sudi Božjoj kući?

Ako se to može ustvrditi, a očito može, onda nitko od nas nema pravo prije vremena govoriti da na zemlji postoji samo jedna i jedina prava kršćanska skupština. Kad je Isus prvi put poslan među Božji narod, koja je grupa Židova u to vrijeme mogla reći za sebe da su pravi Židovi? U to je vrijeme u judaizmu postojalo više vjerskih skupina koje su zastupale Boga i njegovu Riječ. Među njima je bila i jedna skupina Židova koja se odvojila od svih ostalih. Naime, jedan svećenik iz Sadokove linije, za kojeg se smatra da je u kumranskim spisima nazvan ‘Učiteljem pravednosti’, napustio je Jeruzalem i odveo svoje pristaše u Judejsku pustinju pored Mrtvog mora. Zvali su se eseni. Eseni su bili mistici koji su izgleda živjeli u nekoliko izoliranih zajednica. Sebe su smatrali izabranim malim ostatkom Izraela, iščekujući da dođe obećani Mesija. No, to ih vlastito subjektivno gledište nije činilo ništa posebnim. Prema Isusovom gledištu oni su samo pripadali Božjoj kući i narodu kojem je došao Isus da im objavi Božju riječ i sakupi ih oko sebe. Iako su se posvetili čistoći u moralnom i duhovnom pogledu, Isus ih zbog toga nije isticao kao jedine prave Židove, niti kao jedinu pravu zajednicu Židova.

Koliko god se zajednica Jehovinih svjedoka pokušava odvojiti od ostalih kršćanskih zajednica, strogo se držeći moralnih mjerila Biblije, njeni je članovi ne bi trebali, radi vlastitog uzvisivanja i samodopadnosti, smatrati jedinom pravom kršćanskom zajednicom. Watchtower često citira neke Kristove riječi kako bi u njima našao razloge za tvrdnju da će prije konačne žetve postojati samo jedna prava zajednica kršćana. Npr. jednom je Isus govorio prepoznavanju lažnih proroka kad je rekao:

"Čuvajte se lažnih proroka koji dolaze k vama u ovčjem runu, a iznutra su grabežljivi vukovi. Prepoznat ćete ih po plodovima njihovim. Zar se grožđe bere s trnja ili smokve s čička? Tako svako dobro drvo donosi dobar plod, a svako nevaljalo drvo donosi bezvrijedan plod. Dobro drvo ne može donijeti bezvrijedan plod, niti nevaljalo drvo može donijeti dobar plod. Svako drvo koje ne donosi dobar plod siječe se i baca u vatru. Dakle, prepoznat ćete ih po plodovima njihovim“ (Matej 7:15-20).

Watchtower ove riječi koristi kako bi se tvrdilo da će Isus svaku kršćansku zajednicu osim jedne smatrali krivom religijom. Međutim, Isus ovdje ne govori o pravoj i krivoj religiji. Čak ako bi njegove izraze: ‘svako dobro drvo’ i ‘svako nevaljalo drvo’, upotrebljavali, ne za pojedine lažne proroke, nego za sve kršćanske zajednice koje donose dobar ili loš plod, onda se opet ne mogu ove Isusove riječi koristiti kako bi se tvrdilo da može postojati samo jedno pravo stablo ili jedna prava kršćanska zajednica. Upravo suprotno. Isus nije rekao ‘jedno dobro drvo’ nego ‘svako dobro drvo’, tako da se onda može slobodno govoriti o više dobrih zajednica, a ne samo jednoj.

Međutim, kad te izraze u svom izvornom kontekstu upotrebljavamo na ljude u ulozi ‘proroka’, onda takvih pravih i krivih proroka može biti u svakoj kršćanskoj zajednici, kao što ih je bilo i u drevnoj Izraelskoj zajednici, tako da Isus ovdje svoje učenike upozorava na ‘lažne proroke’ iz njihovih redova “koji dolaze k njima“ da im govore u Božje ime. Njih trebaju prepoznati po njihovim plodovima. Ukoliko se takvi pojave u kršćanskoj skupštini onda bi ta skupština trebala djelovati protiv njih i ne dozvoliti da oni uvedu svoja viđenja i učenja (vidi Ot 2:2). Prema tome, ovaj ‘lažni prorok’ može preuzeti duhovno vodstvo neke kršćanske zajednice i podrediti je volji čovjeka, dok se druge skupštine mogu tome suprotstaviti, ali to opet ne znači da će se samo jedna zajednica uspješno boriti protiv njih. Isus ovdje očito govori o pojedincima koji mogu ‘doći’ u skupštinu i djelovati iznutra. Zato je apostol Pavle rekao:

"Ja znam da će nakon mog odlaska među vas ući okrutni vukovi koji neće imati obzira prema stadu. I između vas samih dići će se ljudi koji će iznositi iskrivljena učenja da bi odvukli učenike za sobom.“ (Dj 20:29,30)

Ovdje je jasno da će okrutni vukovi djelovat unutar, a ne izvan kršćanske skupštine. Takvi su s vremenom iznosili kriva učenja kojima su se priklonili mnogi vjernici čime su bili odvučeni od istine. U tome su uspijevali bez da su izlazili iz okvira kršćanske skupštine zbog čega su nastale podjele, najprije na lokalnoj, a kasnije i na globalnoj razini. Danas su te podjele više nego očite iako ih se pokušava ublažiti kroz među-kršćanski dijalog i ekumenizam. No ‘plodovi’ takvih lažnih učitelja i proroka su kroz povijest postali očiti mnogima. Iskreni kršćani ih nisu zbog toga htjeli slijediti. Slušali su Božju Riječ poput vjernih Židova, a nisu radili ono što oni rade (Mt 23:3). Radije su se odvajali i osnivali svoje manje grupe koje su se često pod progonstvima i podjelama u vlastitim redovima raspadale i nestajale.

Neke kršćanske zajednice su ostale do današnjih dana među kojima su Istraživači Biblije i Jehovini svjedoci. Iako se zajednica Svjedoka, u svojim postavljenim okvirima trudi da pronađe neki klas pšenice među kukoljem i da ga svrsta među već prisutne svoje članove koje smatra pravim kršćanima, ona u svojim redovima ima i kukolja. S druge strane propovjednici nekih drugih kršćanskih zajednica također obraćaju ljude Kristu. No ima i onih koji od obraćenika stvaraju lažne kršćane koji ne zaslužuju vječni život (Mt 23:15). Iz tog ugla se može promatrati vizija o ‘sedam skupština’ koje su se međusobno razlikovale u načinu svog promicanja kršćanske ljubavi, vjere, nade i revnosti.

Isus je očito znao kako će izgledati svijet kršćanstva nakon dužeg vremenskog razdoblja. Ako je za sebe mogao reći da je on Gospodar i ‘zlog roba’, onda je vjerojatno mogao znati da će i cijele skupštine na lokalnoj i globalnoj razini biti predvođeni takvim ‘zlim robovima’ kao što je bio slučaj s nekim Azijskim skupštinama i njihovim ‘robovima’ koji su trebali pokajanje. Ako je On ‘njihov Gospodar’ onda je Gospodar i svih tih kršćanskih zajednica koje djeluju unutar svojih postavljenih pravila obožavanja koja su nastala pod utjecajem dobrih i zlih robova. Plodovi neke zajednice mogu jedno vrijeme biti loši, a kasnije dobri i obrnuto. Čak su i u Katoličkoj crkvi nastale neke pozitivne promjene koje su vjernici s oduševljenjem prihvatili kako bi svoju duhovnost izgrađivali izvan postavljenih okvira. Vjerojatno Isus vidi da su neke kršćanske zajednice na globalnoj razini nedostojne i ‘mlake’ pa će ih s razlogom odbaciti, ali zato može prihvatiti one lokalne crkve, grupe  i pojedince koje donose dobar plod (Ot  3:15,16). On sudi lokalnim zajednicama i pojedincima, ali ih nikako ne može prihvatiti ili odbaciti ovisno o tome da li pripadaju ili ne pripadaju nekoj vjerskoj instituciji.

Istraživači Biblije a kasnije i Jehovin svjedoci su u velikoj mjeri nastojali uvažiti Kristova upozorenja koja je dao skupštinama u prvom stoljeću. No, u svojoj revnosti su čak izašli iz nekih okvira koje je Isus postavio. Druge kršćanske zajednice su također imali priliku i mogućnosti da obrate pažnju tim istim upozorenjima i da pravovremeno reagiraju. Tako je bilo i sa Izraelskom zajednicom koju je Bog često sudio, ne samo na globalnoj razini nego po plemenima i obiteljima. Ponekad je bilo potrebno izvršiti ‘ukor’ cijele zajednice iako se u njoj nalazilo i ono malo dobrih pojedinaca. Zato će sud od ‘kuće Božje’ na sličan način biti usmjeren prema cijelom kršćanstvu koje je podijeljeno na simbolična plemena i gradove (manje kršćanske zajednice) i kraljevstva (veće kršćanske zajednice). U tom sudu će Isus, kao što je obećao, mnoge dostojne pojedince, a i mnoge dostojne skupštine ‘sačuvati od časa kušnje koji će doći na sav svijet’ (Ot 3:10).

Dok god istaknuti muževi zastupaju Krista u svojim kršćanskim zajednicama, oni predstavljaju zvijezde na nebu. Među njima su i one zvijezde koje je Sotona odvukao za sobom, a koje predstavljaju zle robove. Tamo gdje zli robovi na lokalnoj ili globalnoj razini onemoguće da sveti duh djeluje na vjernike, će doživjeti da Isus ukloni njihov ‘svijećnjak’ time što će ukloniti svoj duh od svake pojedine skupštine koja ne slijedi Krista. To će značiti da će do Isusovog dolaska biti prepušteni sami sebi kao nevjerni Izrael (Mt 23:13,15,38; Ot 1:20; 2:5). Na sličan je način drevni Izrael doživio Božji sud. Izrael je prije toga bio upozoren da se među njima mogu pojaviti lažni proroci. Iako su kao zajednica zakazali u pravom obožavanju, oni su se i dalje nosili Božje ime. U vrijeme proroka Jeremije Jehova je rekao:

"Jer evo na grad koji nosi ime moje počinjem puštati nevolju, a zar će te vi (drugi narodi) ostati nekažnjeni." (Jr 25:29)

Iako su Izraelce jedno vrijeme vodili korumpirani suci, nepravedni kraljevi i nevjerni svećenici, zbog kojih su doživjeli pad morala na svakoj razini, raskol, međusobno neprijateljstvo i ratove, Jehova ih nije automatski odbacio nego im je dovodio proroke i tako preko tisuću i petsto godina sve dok između njih na kraju nije izdvojio ‘mali ostatak’ koji je povjerovao u Isusa Krista – najvećeg proroka. Od tog malog ostatka je sebi ponovno sačinio ‘narod za svoje ime’. Tom narodu su se mogli pridružiti ljudi iz svih ostalih naroda koji su prihvatili Krista.

Svijet kršćanstva koji ‘nosi Isusovo ime’ već postoji nešto manje od dvije tisuće godina. Zbog sličnog jadnog duhovnog stanja ono je doživjelo raskol i podjele te međusobna neprijateljstva i ratove - kako tjelesne tako i verbalne. U vrijeme kad se kršćanstvo počelo kvariti, Isus, poput svog Oca, nije odmah došao da bi ih odbacio. On je samo svoj sveti duh uskraćivao onima koji ga nisu iskrena srca slijedili. Znao je da će njegovi učenici biti meta ‘lažnih proroka’. On stoga nije govorio o tome kako će se razvijati kršćanstvo i kroz koje će faze sve proći. No kad je spomenuo ‘lažne proroke’ i ‘zle robove’, onda je vjerojatno svojim apostolima i ostalim učenicima skrenuo pažnju na mogući sličan scenarij kojeg je Božji narod Izrael prošao kroz svoju povijest. O kakvom je scenariju riječ?

Isus je prije svoje smrti prorekao sud nad Jeruzalemom, a nakon uništenja tog nevjernog Jeruzalema je prorekao da će na sličan način ‘neznabošci gaziti sveti grad četrdeset i dva mjeseca’ (Ot 11:2). Taj sveti grad će prvi doživjeti nevolju. Kao što su proroci često prorokovali u kostrijeti zbog žalosnog stanja svog naroda, tako je i Isus svoju žalost iskazivao nad Jeruzalemom. Isus će na kraju svojim duhom kroz vidljivo očitovanje svoje sile podići ‘dva proroka’ da ‘prorokuju u kostrijeti’ protiv svijeta kršćanstva i protiv Izraela (Iz 20:2; Jr 6:26; Ot 11:3-6). U to će vrijeme Izrael i svijet kršćanstva biti suđen na jedan poseban način. Kao što je Isus bio unaprijed najavljeni prorok koji je bio najveći od svih proroka prije njega, a koji je došao da prorokuje unutar Božje kuće, tako je Isus unaprijed najavio da će on poslati ispred sebe ‘dvojicu proroka’ (pomazanika) koji će ga zastupati na kraju vremena, a koji će biti poslani da prorokuju unutar sadašnje Božje kuće. Stoga, svi proroci koji su se pojavljivali unutar kršćanstva ne pripadaju toj dvojici velikih proroka koji bi trebali doći u Isusovo ime prije samog kraja.

Jehovini svjedoci tvrde da je Isus morao od svih zajednica izabrati jednu malu grupu ali nema nigdje dokaza da je to učinjeno 1919. godine niti je itko među njima tada bio toga svjestan. Suprotno tome, kad je Jehova posvetio svoj narod Izrael, onda je to učinjeno na Sinaju i to na upečatljiv način koji je svima bio očit, kroz nadnaravno očitovanje Božje sile. Slično je bilo i prilikom posvećenja kršćanske skupštine 33. g. kada su mnogi progovorili stranim jezicima. Niti jedna kršćanska zajednica pa ni tadašnji Istraživači Biblije nikad nisu doživjeli ono što su doživjeli ti malobrojni Židovi na koje se 33. godine na jedan vidljiv i specifičan način spustio sveti duh kako bi ih Bog pomazao i odvojio od ostalih Židova i time priznao kao svoje izabrano "malo stado“ koje je uveo u Novi savez. Međutim, taj događaj je još uvijek jedinstven za kršćansku skupštinu i kao takav još uvijek ima značaj za sve koji se smatraju da pripadaju toj prvobitnoj duhovnoj Skupštini. Stoga nitko nema pravo kategorički tvrditi da je Bog po nekoj kronološkoj računici nevidljivo i neprimjetno ponovio taj događaj kako bi odvojio kršćane jedne od drugih, kao što je to učinio kod Židova u 1.stoljeću. Budući da za to nema nikakvih dokaza niti svjedoka, onda se pokušava stvoriti dojam da se to može samo razabrati očima vjere, pa Watchtower nama prezentira da se to desilo 1919. godine kada je Jehova spustio svoj duh na malu grupu Istraživača Biblije. Tako u Stražarskoj kuli od 1.5.1998. na str.14. stoji:

Jehova je od 1919. na svoj narod počeo izlijevati svoj duh, i to na način koji nas podsjeća na Pentekost 33. n. e. Razumljivo je da 1919. nije bilo govorenja jezicima niti puhanja silnog vjetra. Iz Pavlovih riječi zapisanih u 1. Korinćanima 13:8 možemo vidjeti da je dotada vrijeme čuda već davno prošlo. No djelovanje Božjeg duha bilo je jasno vidljivo 1919. kad su na kongresu u Cedar Pointu (Ohio, SAD) vjerni kršćani bili iznova okrijepljeni te su ponovno započeli s djelom propovijedanja dobre vijesti o Kraljevstvu.“

Ja sam tražio biblijske dokaze za takve tvrdnje, ali ih nisam našao, osim što se tražilo od svih nas da u to moramo (slijepo) vjerovati. Čak ni brat Rutherford nije izašao pred braću u centrali i rekao: “Danas je Bog spustio svoj sveti duh i posvetio nas kao jedinu svoju pravu skupštinu.“ Naime, ako je djelovanje Božjeg duha bilo jasno vidljivo kroz propovjedničku kampanju, onda je i sama objava tih kršćana trebala biti u skladu sa onim što je J.F. Rutherford vidio i preko njih objavio cijelom svijetu. No, ta objava na tom kongresu u Cider Pointu 1919. je uključivala lažna viđenja jer je on u svom govoru tražio od svojih slušalaca da javno izjave da vjeruju u “nespornu činjenicu da je Isus 1874. godine postao kralj“ i da je od te godine nevidljivo prisutan u svojoj kraljevskoj slavi. Ta objava je uključivala i očekivanje da će 1925. doći kraj. U skladu s tim, čak piše u novijim izdanjima da su “od 1918. do 1925. Jehovini sluge diljem svijeta na preko 30 jezika iznosili govor “Milijuni koji sada žive neće nikada umrijeti“ (Stražarska kula, 15.8.2009. str.16). Kakvo je to bilo izlijevanje svetog duha kada je sve njih naveo na krivo shvaćanje, krivo prihvaćanje i krivo očekivanje? Čak i neke druge kršćanske zajednice, kao adventistička, na sličan način tvrde da su točno određene godine opunomoćene od Krista da objavljuju njegove osude koje su unaprijed najavljene u knjizi Otkrivenje. I oni to revno objavljuju pripisujući to djelovanju svetog duha.

Uvidio sam da postoje dovoljno dokaza i činjenica koji govore da se 1919. godine nije ništa posebno desilo, a kamo li da postoje dokazi da nas način izlijevanja svetog duha podsjeća na Pentakost 33. godine. Sličan način je možda u revnosti kojom su Istraživači Biblije pod vodstvom brata Rutherforda krenuli u širenje jedne objave, ali je razlika u tome što je objava prvih kršćana bila istinita, dok je ova objava sadržavala pogrešna ljudska viđenja i dogmatične izjave. Revnost sama po sebi ne može biti dokaz za izlijevanje svetog duha, a kamo li za ponovno formiranje Kristove skupštine. Prema tome, ono što je bilo jasno vidljivo na kongresu 1919. godine je samo želja da Istraživači Biblije započnu sa svojim revnim objavljivanjem dobre vijesti koja je također u sebi sadržavala i neka kriva očekivanja i kriva tumačenja. Takva revnost je kasnije dovela i do jedne nove vrste svjetovnog centralističkog upravljanja nad onim kršćanima koji su bili povezani s Društvom Watchtower.

Isus je taj koji će u svakoj od kršćanskih zajednica moći pronaći i razdvojiti, ne samo prave i krive kršćane nego dobre i zle robove (pšenicu i kukolj, sinove kraljevstva i sinove zloga). To je učinio i kad je prvi put došao i kada je među tadašnjim rascjepkanim Židovima koji su obožavali Boga omogućio da se sakupljaju oko njega, čime je nastalo ‘malo stado’ tj. izabrani ostatak sinova kraljevstva nasuprot sinovima zloga koje je nazvao Đavolovom djecom (Lk 12:32; Iv 8:44 ; Ri 11:5 ; usporedi Ot 12:17).

Isus ima pravo nekoj kršćanskoj zajednici, koja se ne pokaje za svoja djela, ‘ukloniti njihov svijećnjak s mjesta njegova’ – tako da ih ne priznaje kao svoje sljedbenike. To znači da oni mogu i dalje djelovati kao zajednica ali izvan ‘mjesta’ duhovnog hrama (Ot 2:5). No čak i tada on kaže da će iz tih (odbačenih) skupština ‘priznati pred svojim Ocem’ i nagraditi one pojedince ‘koji pobjede’ tako što ‘neće izbrisati njihovo ime iz knjige života’ (Ot 3:5). Očito se pravi kršćani mogu nalaziti u svakoj zajednici, pa i onoj koja nema Isusovo priznanje. S obzirom da se kršćanstvo vremenom dijelilo na više različitih crkava (skupština) koje su preko svojih ‘upravitelja’ usmjeravale vjernike u svom pravcu, onda je sasvim razumljivo da među njima postoji jedna ili nekoliko njih koji imaju više dodirnih točaka sa pravim kršćanstvom od ostalih. No Isus je i kod drugih skupština prvog stoljeća, koje su odstupale od izvornog kršćanstva, nalazio nešto zbog čega ih je pohvalio i poticao na pokajanje i promjene. Bez obzira na manja ili veća odstupanja od kršćanskog duha svi kršćani su kao pojedinci pripadali Kristu i njegovoj duhovnoj skupštini, a ne toj skupštini koju su predvodili starješine.

Brat Russell je sve kršćane smatrao Božjim narodom u kojem postoje pravi i krivi kršćani i to je lako dokazati iz njegovih izjava. To gledište je i nakon njegove smrti bilo prisutno među Istraživačima Biblije. Zato je brat Rutheford, koji je predvodio malu grupu u to vrijeme održao govor i izdao brošuru koja je nosila naslov “Milijuni koji sada žive neće nikada umrijeti“.

Istraživača Biblije je tada bilo desetak tisuća, a do 1925. godine kada je on očekivao kraj su očito po njegovim riječima milijuni pravih vjernika bili u članstvu drugih zajednica. On tada nije tvrdio da su svi izvan njihove skupštine krivovjerci jer su neki u drugim zajednicama očito zadržavali isti pravac vjere. Smatrao ih je pravim kršćanima (pšenicom). Zajednica Jehovinih svjedoka je čak do 1955. godine prihvaćala vjernike drugih zajednica koji su u svojoj zajednici bili adekvatno kršteni podranjanjem pod vodu tako da takvi nisu bili ponovno kršteni, što znači da su već bili kršteni “u Gospodinu“. Oni za njih nisu bili nevjernici, nego vjernici kojima je bila potrebna duhovna pomoć i izgradnja u vjeri i istini. To je dokaz da se u ovoj Zajednici tada još nije isticao stav isključivosti kojom se sve izvan zajednice smatralo krivovjercima.

Jehovini svjedoci u kasnijem razdoblju su sve više uvodili članaka u svojim publikacijama kako bi dokazivali svoju isključivost kao jedine prave religije. Međutim, koliko god su to pokušavali, oni su se suočavali sa nekim biblijskim i drugim protuargumentima. Npr. Biblija jasno ističe kako se Bog obraća svom narodu:

“Iziđite iz nje, moj narode ...“ (Ot 18:4)

Taj poziv je još uvijek otvoren tako da se iz ove izjave može iščitati kako Biblija ne podržava stav isključivosti jedne zajednice prema kršćanima ostalih zajednica jer su svi oni članovi Božjeg naroda, od kojih je još uvijek mnogo onih koji su u zarobljeništvu Babilona Velikog. Biti zarobljenik ne znači da je takav izgubio status građanina svoje zemlje i svog (Božjeg) naroda. Mnogo njih se rodilo u zarobljeništvu. Da bi netko bio zarobljenik Babilona velikog, mora biti identificiran kao pripadnik Božjeg naroda jer Bog u svakome iskrenom vjerniku vidi ono što je dobro, pa makar to bilo i najmanje što je potrebno da bi ga On prihvatio. To gledište o jednoj i jedinoj pravoj religiji u kojoj se nalaze pravi kršćani se razvilo postepeno iako ga se teško moglo ugravirati u naš um jer i dalje postoje izjave koje su nas mogle usmjeriti prema drugačijem gledištu. U slijedećim tekstovima iz publikacija Watchtowera se može uočiti da se članovi Božjeg naroda ili Božje kuće (Kristove skupštine) ne nalaze samo u jednoj tj. ovoj zajednici, nego i u svim ostalima:

“… dok su se u stoljećima tijekom kojih je vladalo veliko otpadništvo svi koji su tvrdili da su kršćani nalazili u okrilju Babilona Velikog, svjetskog carstva krive religije, mora da je uvijek bilo pojedinaca (i grupa) koji su se trudili vršiti Jehovinu volju, iako to nije bilo nimalo lako. Oni su bili pravedni, nalik pšenici koju je skrivalo obilje sektaškog korova (Otkrivenje 17:3-6; Matej 13:24-29). Isus je obećao da će “u sve dane do svršetka ovoga poretka” biti uz te kršćane koji su poput pšenice. Isus zna o kojim se pojedincima radi i zna da su stekli dobro ime kod Boga“. (“Otkrivenje…“ str.57)

“Glas koji je Ivan čuo s neba pruža nam ključ za razumijevanje: ”Iziđite iz nje, narode moj, da se ne pomiješate u grijehe njezine, i da vam ne naude zla njezina“ (Otkrivenje 18:4). Očito da na ovom mjestu sam Bog govori svom narodu. (Probudite se, 1.11.1996. str.8)

“Kako sluge pravog Boga trebaju gledati na Babilon Veliki? Biblija sasvim jasno zapovijeda: ”Izađite iz nje, moj narode, ako ne želite sudjelovati s njom u njenim grijesima, i ako ne želite primiti dio njenih nevolja“ (Otkrivenje 18:4). Oni koji žele biti spašeni moraju napustiti krivu religiju dok još imaju vremena.“ (Stražarska kula, 15.3.2006. str.29)

Kao što je kroz cijelu povijest unutar Katoličke a i drugih kršćanskih zajednica bilo pojedinaca i grupa koji su stekli dobro ime kod Boga tako je moralo biti sve do danas. Da li je onda razumno zaključiti da je od 1919. godine svaki takav iskreni vjernik, izgubio status simbolične pšenice ili ovce samo zato što se tada nije našao u zajednici koju je predvodio brat Rutherford? Ako se pšenica ili ovce još uvijek nalaze među kukoljem ili jarcima, onda se može govoriti kako su neki članovi Božjeg naroda još uvijek zarobljenici Babilona velikog i Krist ih gleda kao dio svoje univerzalne Skupštine Božjeg naroda kojima se i dalje upućuje poziv da izađu iz zarobljeništva krivog obožavanja. Kad bi ljudi na nekom području gdje nema skupština Jehovinih svjedoka došli u dodir sa Biblijom i sami uvidjeli da obožavaju Boga na krivi način, onda se i oni mogu odazvati na taj poziv s neba tako što bespogovorno prihvate Isusa za svog vođu, a ne čovjeka ili vjersku instituciju. Čak se mogu povezati s nekom kršćanskom zajednicom ili grupom ljudi (kao nekad brat Russell) gdje mogu ojačati svoju vjeru u Boga i Bibliju.

Uzimajući u obzir sve ovo navedeno, lako je konstatirati da se takvi pojedinci i dalje nalaze u svim drugim kršćanskim zajednicama. Mnogi od njih su do danas umrli a da se nisu priključili Jehovinim svjedocima. Drugi će u tom statusu dočekati kraj kada će Isus odvojiti prave kršćane od krivih. Da bi Isus nekoga prihvatio, neće biti potrebno dokazivati članstvo u nekoj zajednici nego bezuvjetnu vjeru u Krista. Zar je moguće ukinuti Božje gledište po kojem on svoj narod vidi u svakom pojedincu koji pripada Kristu i njegovoj univerzalnoj Skupštini, a koji su slučajem okolnosti članovi raznih zajednica?

Svaki je vjernik imao slobodu slijediti Krista a ne čovjeka u nekoj zajednici. I Židovi su obožavali Boga bez da su bili obavezni podrediti se svojim vjerskim poglavarima i nekim njihovim učenjima koja su bila jedinstvena za svaku vjersku grupu. Kad je Ivan Krstitelj propovijedao o Božjem kraljevstvu, on je prije svega išao onima kojima je bilo potrebno pokajanje kako bi se vratili Bogu, a ne da bi ih usmjerio prema nekoj od tadašnjih vjerskih grupa. Isto je činio i Isus Krist. Svrha propovijedanja je prije svega usmjeriti ljude k Bogu i Isusu kroz dobru vijest ili ih pak vratiti sa krivog puta.

Kad je Isus rekao da “spasenje dolazi od Židovâ“, onda nije mislio na židovsku zajednicu i njeno teokratsko ustrojstvo, nego na savez po kojem su Židovi trebali poslužiti kao blagoslov svim narodima jer su oni bili posinjeni i preko njih je Bog podigao Krista za spasenje svim narodima (Iv 4:22; Ri 9:4). Ljude treba usmjeravati prema Kristu, a ne ih učiti kako svoje spasenje mogu zaslužiti samo kao članovi neke određene zajednice (skupštine). Ljudi sami biraju gdje će i u kojoj zajednici izgrađivati svoju vjeru u Boga i Krista. Ako u zajednici Jehovinih svjedoka mogu izgrađivati svoju vjeru i činiti dobra djela onda je to njihov vlastiti izbor. Isto tako, velika većina takvih vjernika se odlučuje prikloniti drugim zajednicama koje također kroz svoje metode propovijedanja imaju brojčani rast kao i Jehovini svjedoci.

Pavle je rekao da ja za njega najvažnije da se Krist propovijeda, pa makar to neki činili iz neiskrenih pobuda. “Neki propovijedaju Krista iz zavisti i suparništva, a drugi iz dobre volje“. Ovi prvi to čine “iz častoljublja, ne iz čistih pobuda“. On se pita: “I što time postižu?“ i kaže da to ne sprečava dobru vijest da dođe do iskrenih vjernika jer se i “na svaki način, bilo iz neiskrenih poticaja bilo iz iskrenih, Krist propovijeda“ (Fil 1:15-17). Takvi neiskreni propovjednici predvode neke kršćanske skupštine i zajednice ali pravi kršćani ipak mogu čuti glas svog Učitelja Isusa Krista i njemu se podrediti. Da li će Isus odbaciti takve samo zato što nisu izabrali biti u zajednici Jehovinih svjedoka, pogotovo ako u njima vidi da su nalik pšenici ili ovcama? Isus je rekao da će prilikom svog dolaska odvojiti “ljude jedne od drugih“ a ne da će odvojiti vjerske zajednice ili skupštine jedne od drugih (Mt 25:31-33). To znači da će se jedni i drugi nalaziti u svim zajednicama. Neke zajednice toleriraju grijeh svojih članova kao što su to tolerirale neke skupštine u Maloj Aziji, dok druge nastoje održavati svoju skupštinu čistom od grijeha. No, čak i tamo gdje većina vjernika odudara od kršćanskih vrijednosti, Krist vidi pojedince koji su sačuvali neokaljane svoje haljine prepoznavanja, kao što je to bilo u skupštini Sard (Ot 3:4).

Za sve prave kršćane je otvorena mogućnost da se vide u Kristovoj pravoj skupštini bez obzira kojoj zajednici pripadali. Kristova skupština je “kraljevstvo Isusa Krista“ i unatoč različitim gledištima ona nije podijeljena jer među njenim izabranim članovima vlada “jedinstvo duha“ koje nadilazi te razlike (Kol 1:13; 1.Ko 1:9-13; Ef 4:3). Ona se sastoji od svih pravih kršćana koji su Kristovi. Trebamo je promatrati Isusovim očima i sebe vidjeti u njenom sastavu kako bi nadilazili podjele koje je stvorio čovjek. Isus svoje prave sljedbenike ne priznaje niti odbacuje zbog pripadnosti nekoj kršćanskoj zajednici jer njegova Skupština nadilazi institucionalne granice. Zato je čak i vodeće tijelo bilo primorano napisati:

“Kroz stoljeća su ti [posvećeni], duhom rođeni kršćani bili sakupljani u jedinstvo s Kristom kao prava kršćanska skupština...“ (Stražarska kula, 1.1.1993. str.5,6).

Watchtower ovdje priznaje jednu jako važnu činjenicu, a to je da prava kršćanska skupština nije neka vjerska institucija nego jedinstvo s Kristom. Zato je Isus mogao reći:

“Gdje su dvojica ili trojica sakupljeni u moje ime, ondje sam i ja među njima“ (Mt 18:20).

Ovakvo okupljanje je zajedništvo koje pojedinci imaju među sobom u zajedništvu s Kristom. Kao takvo ono u prvom stoljeću nije imalo neka institucionalna obilježja. Svaka skupina se mogla neovisno od drugih organizirati po nekim pravilima kako bi se npr. mogli sastajati u točno određeni dan i sat i izvršili neki zadatak. Svaka skupština je mogla neovisno od bilo koje druge skupštine sama donositi važne odredbe i birati među sobom duhovno zrele muževe i postavljati ih u službu bez da su za to tražili odobrenje apostola (Dj 11:26; 13:1-3). Te nove skupštine su imale pomoć istaknutih nadglednika, sve dok se među njima ne bi našli duhovno sposobni muževi koji bi preuzeli nadgledničke službe.

Prava kršćanska Skupština je od 4. stoljeća postojala neovisno i paralelno sa institucionalonom Crkvom tako da se prave kršćane nije moglo promatrati kroz pripadnost toj vjerskoj instituciji. Svaka od kršćanskih zajednica (crkava) pokušava svoje postojanje i identitet povezati sa kršćanskom Skupštinom iz prvog stoljeća. Međutim, u prvom stoljeću su postojali različite vrste kršćana. Neki su čak govorili:

“Ja sam Pavlov”, “A ja Apolonov”, “A ja Kefin”, “A ja Kristov.” (1.Ko 1:12)

Apostoli i drugi evanđelizatori su do danas osnovali mnoge skupštine po svijetu, ali su očito neke od njih slijedile čak i samozvane apostole zbog kojih je dolazilo do podjela. Samo oni kršćani koji su govorili: “Ja sam Kristov“ su nadilazili te podjele kako bi sve kršćane gledali kao svoju braću u jedinstvo s Kristom. Zato, ako danas neka kršćanska zajednica tvrdi da svoje korijene vuče iz prvog stoljeća treba vidjeti da li možda slijedi upravo one kršćane koji su prije svega slijedile Kristove zastupnike i razvijale stav isključivosti. Tako danas imamo one koji govore: “Ja sam Katolik“, “Ja sam Jehovin svjedok“, “Ja sam Adventista“ itd. No iza tih imena raznih zajednica opet stoje ljudi koji su se nametnuli kao Kristovi zastupnici. Čak i kada govore: “Ja sam Kristov“ tj. “Ja sam kršćanin“, to nema svoju pravu vrijednost jer kršćane drugih crkava (skupština) nastoje gledati kroz pripadnost toj crkvi a ne kroz pripadnost Kristu i pravoj kršćanskoj Skupštini koja je kroz stoljeća nadilazila crkvenu instituciju.

Svaki kršćanski pravac koji je na tom stavu isključivosti isticao svoja jedinstvena vjerska obilježja prepoznavanja više se ne može identificirati sa izvornim kršćanstvom. Npr. u prva dva stoljeća je mnogo toga bilo zajedničko po pitanju vjere i nauke, ali je bilo i nekih razlika koje su se tolerirale jer nisu dirale u temelje same kršćanske vjere. No, kad se po pitanju Isusovog života, smrti i uskrsnuća počelo od strane pojedinih kršćanskih učitelja i crkvenih otaca, kao što su Justin, Tertulijan, Arije, Atanazije i drugi, unositi nešto novo, onda su nastali pravci koji su se odvojili jedne od drugih. Na svaki taj pravac su se nakalemili novi pravci koji su također unosili nešto novo ili oduzimali nešto izvorno tako da je manje više svaka današnja kršćanska zajednica kao skupština opterećena ljudskim predajama kojima su umanjili vrijednost apostolske nauke i duha jedinstva. Unatoč pokušajima da se vrate izvornom kršćanstvu, skoro svi su se vraćali samo do onih jedinstvenih učenja koja su tokom drugog stoljeća već vršile podjelu među kršćanima bez obzira što su zadržali jedan veći dio apostolske nauke.

Sve skupštine su iznad sebe trebale imati samo Krista za vođu kako bi po tom teokratskom ustrojstvu bile slika prve skupštine u Jeruzalemu. Nisu se trebale ugrađivati u hijerarhijski centralistički sistem nego je svaka trebala biti u povezanosti s Kristom. Sve su skupštine trebale biti u jedinstvu jedni s drugima iako su u nekim stvarima mogle imati različita gledišta i načine obožavanja kao što je to bio slučaj između židovskih kršćana u Jeruzalemu i Judeji i nežidovskih kršćana po svijetu. No takvo stanje se nije održalo zbog nekih učitelja koji su počeli davati važnost svojim jedinstvenim gledištima i učenjima što je umanjilo vrijednost jedinstva duha. Kada su počeli svoje gledište o nekim stvarima smatrati ispravnijim od drugih gledišta i pokazivati netoleranciju i nejedinstvo duha, došlo je do razjedinjavanja.

Tako se znalo dešavati da su obje strane optuživale onu drugu stranu ili drugu skupštinu da je otišla u krivom smjeru. Međutim, bez obzira na ta drugačija gledišta samo pravi kršćani su bili spremni umrijeti za Krista bez obzira kojoj su od tih skupština pripadali. Da li je onda Isus mogao odbaciti takve kršćane jer su slučajem okolnosti pripadale jednoj od tih skupština koje su po gledištu ove druge strane imali drugačije ili krivo gledište? Isus je dozvolio takvo stanje unutar Božje kuće, ali je uvijek gledao na pojedince. On na ljude ne gleda kao na uniformiranu masu ili grupu kao što to gledaju politički vladari. Prorekao je da će doći kako bi sredio račune sa svojim robovima i sa svima koji ga smatraju svojim Gospodinom kako bi ih priznao ili odbacio iz svog kraljevstva (Skupštine). Kad to učini, onda će pravi kršćani iz svih zajednica biti dovedeni u jedinstvo. U jednom je članku pisalo:

“Razmisli i o sljedećem. Isus Krist nedvosmisleno je prorekao da će njegova jedina prava skupština biti obnovljena u vrijeme (žetve) koje je on nazvao završetkom sustava stvari, odnosno ovog zlog svijeta (Matej 13:30,39). Ispunjenje biblijskih proročanstava otkriva da mi sada živimo u tom vremenu (Matej 24:3-35). S obzirom na to, svatko bi se trebao upitati: ’Gdje je ta jedina prava crkva?‘ Što više vrijeme odmiče, trebalo bi biti sve jasnije koja je to crkva. Možda smatraš da si već pronašao tu crkvu, ili skupštinu. No, važno je da u to budeš siguran. Zašto? Zato što, kao i u prvom stoljeću, može postojati samo jedna prava crkva. Jesi li našao vremena da istražiš je li tvoja crkva doista organizirana po uzoru na kršćansku skupštinu prvog stoljeća i ostaje li vjerna učenjima Isusa Krista?“ (Stražarska kula, 1.9.2003)

Gdje je jedina prava kršćanska crkva? Onaj tko postavlja takvo pitanje očito ne priznaje Isusa kao gospodara svih kršćana jer traži da se jedna institucija vjernika izdvoji od svih drugih pa bi odgovor bio nametnut ljudskim mjerilima isključivosti. Stoga trebamo gledati sve kršćane kao vjernike koji se okupljaju u raznim kršćanskim zajednicama koje su organizirane s ciljem da obožavaju Boga. Isus je ljude uputio da Boga obožavaju duhom i istinom a ne na ovoj ili onoj 'gori' kao centru vjerske isključivosti. Naime, kad je Isus rekao (u Ivanu 4:20) da se pravi vjernici više neće Bogu klanjati na gori u Samariji niti u Jeruzalemu onda treba imati na umu da su ta dva mjesta isticala svoj oblik obožavanja i stav isključivosti.

Danas mnoge vjerske organizacije, a posebno Jehovini svjedoci imaju stav isključivosti čime dokazuju da ne odgovaraju Isusovom gledištu o načinu na koji se pravi obožavatelji klanjaju Bogu. Kršćani se mogu sastajati u Božje i Isusovo ime i izgrađivati se u duhu ljubavi, ali ne bi trebali dozvoliti da se pravo obožavanje u duhu i istini podredi ljudskim sistemima u kojima dominira ljudska volja kroz hijerarhijske sisteme organiziranja. Čak i ako se nalaze u takvoj zajednici pravi obožavatelji će uvijek više slušati Boga nego ljude, a gdje su dvoje ili troje sakupljeni u njegovo ime to Isus više vrednuje nego cijeli organizacijski sistem u kojem se traži da se bespogovorno sluša čovjeka kao Boga. 

Zajednica Jehovinih svjedoka je za određivanje vremena kada će Isus na zemlji imati samo jednu pravu crkvu (skupštinu) stavila u vrijeme Isusove prispodobe o žetvi. Tvrdi se da je žetva a time i sud nad kućom Božjom započeo 1914. godine i da je do 1919. kukolj bio označen za uništenje nakon čega se pristupilo sakupljanju pšenice u žitnicu koja je predstavlja obnovljenu skupštinu Jehovinih svjedoka. Takvo gledište je bilo previše samouvjereno jer nije bilo dokaza koji bi to jasno potvrdili (vidi 2. dio). S druge strane ovakvo gledište ima dosta nedostataka i kontradiktornosti i ono što je bilo važno zapaziti, ono se kao takvo uopće nije zastupalo u to vrijeme nego se tek naknadno i to godinama kasnije uvelo kao jedinstveno učenje u povezanosti sa stavom isključivosti.