Centralizacija autoriteta

Povijest 'Jehovinih svjedoka' je započela sa Istraživaćima Biblije. U publikacijama Društva Watchtower uglavnom dobivamo jednu opću sliku, ali kojoj nedostaju neki važni detalji. Jedan od tih detalja govori o raskolu koji je postojeće članove odvojio na dvije zajednice – Istraživače Biblije i Jehovine svjedoke te druge manje grupe. Naime, kad je Društvo Watchtower počeo uvoditi centralizirani način upravljanja koji je oduzeo autonomiju skupštinama i kada se počeo osjećati stav netolerancije u gledištima došlo je do raskola tako da je do 1930. više od polovice Istraživača Biblije – pojedinaca, obitelji i cijelih skupština - napustilo Društvo. Većina njih je ostala vjerna Russellu i zadržali pravac vjere kojeg je on ucrtao. Oni i danas imaju svoje skupštine u kojima do današnjih dana obožavaju Jehovu na način koji smatraju ispravnim.

Ako ćemo gledati kako se povijest ponavlja na istim principima, onda ćemo vidjeti kako takav raskol ne može biti razlogom da jedna od ove dvije zajednice sebe smatra ispravnijom ili jednom jedinom pravom kršćanskom zajednicom. Uzrok raskola, kao i u biblijska vremena, mogu biti jedna ili druga strana ili pak u većoj ili manjoj mjeri obje strane. Raskol se često dešava kada jedna manjina ili većina članova zbog opravdanih ili neopravdanih razloga ne podupire trenutno ustrojstvo ili ako s druge strane vodstvo zbog subjektivnih ili objektivnih argumenata uvodi neka pravila i postavke kojima se izlazi iz biblijskih okvira. Pitanje je tko je bio uzrok raskola kod Istraživača Biblije. Da li je to bilo vodstvo Društva Watchtower, na čelu sa tadašnjim predsjednikom, ili su to bili pojedinci i starješine koje se nisu željeli podložiti novom ustrojstvu koje je po njima obezvrijedilo Russellovu duhovnu ostavštinu? Kako bi to sagledali u svjetlu Biblije, vratimo se unazad sve do početka stvaranja Božjeg naroda Izrael.


(1) Izrael

Povijest Izraela nam govori kako je došlo do njihovog raskola. Prva teokracija koju je Jehova formirao u svom narodu nije imala nikakva obilježja centralizma i autokracije. Jehova je upravljao svojim narodom direktno preko svog Zakona.

“U ono vrijeme nije bilo kralja u Izraelu. Svatko je činio ono što je smatrao ispravnim.“ (Suci 17:6)

Prvosvećenik i svećenici nisu imali nikakvu centralnu upravu i vlast u svojim rukama, nego su bili posrednici između Boga i ljudi služeći u hramu i prinoseći žrtve kao svećenici umjesto sinova Izraelovih. Odgovornosti da poučavaju narod imali su Leviti. Jehova je Levite postavio da služe narodu na način da nisu imali neko centralno mjesto niti zajedničko tijelo koje bi ih zastupalo, nego su bili postavljeni da žive po svim gradovima kako bi učili narod i sa starješinama rješavali sporove.

Svi su se držali Zakona tako da su starješine tih gradova imali ovlaštenja od Boga da upravljaju i sude onima koji su bili pod njihovim upraviteljstvom. Oni su u gradovima i plemenima imali autonomiju ali su međusobno surađivali, kako na nivou cijelog Izraela tako i unutar granica pojedinih plemena i gradova (Suci 20:12,13; 4.Mo 35:6-8; 5.Mo 21:1-6). To je bila prvobitna teokracija u kojoj je svaki od poglavara i starješina svoju podložnost dugovao samo Bogu. Iako su starješine sudile narodu, Jehova je povremeno podizao suce kao vođe kako bi svoj narod oslobodio od ugnjetavanja okolnih naroda a na kraju i proroka Samuela preko kojeg je objavljivao svoju riječ Izraelu. Kad je Samuel svoje sinove postavio za glavne suce, došlo je do reakcije onih koji su htjeli imati centraliziranu upravu koja je u tom obliku bila prisutna u okolnim narodima gdje su kralj i vrhovni svećenik u svojoj ruci držali zakonodavnu, izvršnu i pravosudnu vlast, što je bilo sasvim drugačije od Izraelske teokracije. Jehova je znao da će oni tražiti da imaju “kralja“ kao što ga imaju okolni narodi, pa im je unaprijed rekao da postave samo onog koga On izabere jer je dao upute koje su trebale donekle zadržati teokraciju u njenom izvornom obliku kako bi dočekali obećanog Mesiju kao kralja koji će u Božje ime vladati svim narodima (5.Mo 17:14,15). Međutim, oni su zahtijevali da imaju kralja i to po svom izboru čime su odbacili dotadašnji oblik teokracije.

Bog im je objasnio da centralizacija autoriteta podrazumijeva ljudsku hijerarhiju koja je bila u opasnosti da svojim odbacivanjem vodstva od Boga putem njegove Riječi našteti cijelom narodu. No, oni su ipak zahtijevali takav oblik teokracije u kojoj je jedan najistaknutiji čovjek (kralj) sa svojim upravnim tijelom iz jednog mjesta upravlja narodom čime sva vlast iz ruku plemenskih i gradskih starješina pralazi u njegove ruke (2.Sa 8:15). Tada je teokracija dobila autokratsko obilježje. Starješine su tada izgubili svoju autonomiju i bili su prisiljeni potpuno se podložiti volji i odlukama kralja (1.Sam 8:4-22). No i u takvoj teokraciji se kralj trebao postaviti prema Božanskim mjerilima. Nije smio imati mnogo konja i zlata kako se ne bi previše osilio, uzvisio i hvalio svojom važnošću. Trebao je uvažavati gledišta, savjete i opomene ljudi koji su bili po funkciji niži od njega. Po prijašnjoj izvornoj teokraciji se moglo dogoditi da se grijeh lokalizira na grad ili pleme jer bi onda po saznanju o nekom grijehu, svi ostali starješine tog plemena na lokalnoj razini ili plemenski starješine na plemenskoj razini sazvali viječe i odlučivali kako će postupiti prema počiniteljima tog grijeha (vidi Suci 19-21.pogl.). Međutim, u centralizmu se grijeh kralja i vodećih struktura mogao manifestirati na cijeli narod. Kralja nitko nije mogao sankcionirati i njegova je riječ uvijek bila jači argument (2.Sa 24:4).

Čak i u takvoj teokraciji u kojoj je najviša vlast pripadala kralju, Bog se nije odrekao svog autoriteta kojeg je trebao priznavati svaki Izraelac. Iako su se članovi Božjeg naroda trebali podložiti kralju, ta podložnost nije bila apsolutna, tako da se svaki Izraelac morao više pokoravati Jehovi nego kralju. Zato je Jehova zaobilazio tu hijerarhiju i slao proroke iz naroda kako bi kraljevima, svećenicima i narodu ukazivali na njihov grijeh i propuste. Većina kraljeva se toliko uzdigla da nije htjela preko tih ljudi iz naroda čuti što Jehova govori jer su više branili svoju autokraciju smatrajući svoje prijestolje istovjetno Jehovinim. U njihovim očima je podložnost njima bila isto što i podložnost Jehovi tako da je njihova riječ bila jači argument čak i od proroka.

Već u prvih sto godina postojanja takve teokracije grijeh jednog kralja se manifestirao na cijeli narod. Kralj Izraela Salamun, iako mudar i razborit, otišao je u krivom pravcu. Zatim je njegov sin Roboam dodatno stavio težak teret na narod što je bio okidač raskola između plemena koji su se podijelili na dvije strane. No, narod i jedne i druge strane su i dalje mogli obožavati Jehovu i držati se njegovih zakona. Bez obzira što je Jeroboam uveo novi sistem obožavanja, svaki Izraelac koji je živio pod njegovim upraviteljstvom je mogao po svojoj savjesti odbiti obožavati Boga na taj novi način i tako zadržati onaj oblik obožavanja kojeg su prije prakticirali. Nakon raskola Jehova je i dalje na Izraelce gledao kao cjelinu (12 plemena).

Iz Božjeg kuta gledanja, njegov narod nije bio zatvoren u religiozne okvire tih dvaju novonastalih zajednica, nego je svaki pojedinac koji ga je obožavao na prihvatljiv način bio u sastavu njegovog naroda jer pravi Izraelac je bio Izraelac po duhu a ne po pripadnosti jednoj od te dvije odvojene organizacije. Iako su bili odvojeni, svaki pravi vjernik iz jedne zajednice je bio u jedinstvu sa vjernicima iz druge zajednice, a ujedno van jedinstva s onima koji su unutar njegove zajednice odbacili Jehovu. Po Božjem obećanju su i jedni i drugi očekivali Mesiju koji ih je trebao ujediniti. Kad je Isus dokazivao svoju mesijansku ulogu, pravi Izraelci su se okupljali oko njega. Oni su do tada pripadali odvojenim vjerskim grupama koje se isticale po svojim jedinstvenim obilježjima, ali koje nisu imale pravo pokazivati stav isključivosti prema vjernicima drugih vjerskih grupa unutar Judaizma. Isus nikoga nije gledao kroz pripadnost nekoj od tih vjerskih grupa nego je tražio one koji su pokazivali pravu vjeru a ne pravu doktrinu. Tako je za Natanaela rekao: “Evo pravog Izraelca“ (Iv 1:47).

Isus je u svojim propovijedima ukazivao na grijeh centralizirane teokracije u kojoj je vrhovni svećenik zajedno sa svojom upravom preuzeo na sebe svu vlast u simbiozi sa Rimskim carstvom. Rimska vlast je prije rođenja Krista dovela do formiranja skupine ljudi koju Biblija naziva ‘svećenički glavari’ koje su predvodili veliki svećenici, a preko kojih je nadzirala provinciju i ubirala porez. Rim je od židovskog svećenstva očekivao da održava red i štiti njegove interese. Suradnja na održavanju stabilne vlasti bila je u obostranom interesu. Takav oblik teokracije je imao još negativniju sliku jer su Izraelske kraljeve zamijenili tuđi kraljevi. No, Isus je svojim učenicima obećao drugačiji tj. izvorni oblik teokracije rekavši da Jeruzalem kao centralno mjesto i ishodište obožavanja neće više biti potrebno. Rekao je da:

“dolazi čas, i već je tu, kad će pravi štovatelji štovati Oca duhom i istinom.“ (Iv 4:23)

Time je ukinuo potrebu za vjerskim centralizmom i autokracijom i uspostavio svoju skupštinu bez tih autokratskih obilježja.


(2) Novi Izrael

Počeci takve nove teokracije je započeo posvećenjem kršćanske skupštine na Pentakost 33. godine. Biblija i rana kršćanska povijest nam govore da su apostoli bili najviši duhovni autoritet kojega je trebalo poštivati jer su bili svjedoci za Krista i njegovi izravni poslanici. Najprije su na sebe preuzeli nadgledničku službu kako bi se posvetili duhovnom izgrađivanju novonastale skupštine. Kako je skupština u Jeruzalemu rasla i bila podijeljena na više grupa koje su se sastajale na više lokacija, apostoli su osposobljavali i imenovali starješine. Pretpostavlja se da su svoju nadgledničku službu podijelili na način da je svaki od njih predvodio pojedine grupe u Jeruzalemu i Judeji. S vremenom su njihovu nadgledničku službu preuzimali pojedini duhovno sposobni starješine, kao što je bio učenik Jakov. Svaka nova skupština je bila preslika postojeće.

Apostoli nisu bili vođe, niti su se kao takvi postavili jer su znali da još nisu postavljeni nad cijelim Kristovim imanjem. Isus im je rekao:

“... prilikom ponovnog stvaranja, kad Sin čovječji sjedne na svoje slavno prijestolje, i vi koji idete za mnom sjest ćete na dvanaest prijestolja i suditi dvanaest plemena Izraelovih.“ (Mt 19:28)

Oni su stoga čekali vrijeme kada će Isus doći kako bi ih postavio nad njegovom Skupštinom. U priči o 'vjernom robu' su također mogli shvatiti da će samo oni nadglednici koji se pokažu vjernima dobiti položaj upravljanja nad cijelom Isusovom imovinom povezano s njegovom skupštinom tj. njegovim kraljevstvom. Stoga su oni bili spremni čekati to vrijeme, tako da se u tadašnjoj skupštini nisu još uvijek postavili kao vladari, nego kao sluge.

Apostoli su poslužili kao temelj skupštine kako bi na Kristu utemeljili prvu skupštinu u Jeruzalemu tako da je ta skupština poslužila kao slika po kojoj će se multiplicirati sve skupštine po svijetu kojima je samo Isus mogao biti vođa. Kasnije su i drugi evanđelizatori osnivali skupštine po svijetu i prepuštali ih Kristovom vodstvu preko starješina tako da su sve one po svetom duhu postajale sastavni dio Isusove univerzalne skupštine. Apostoli nisu bili vezani samo za Jeruzalem jer su putovali po Judeji i Samariji, pa čak i dalje, osnivajući skupštine i boraveći među braćom dok ne osposobe i imenuju braću za starješine. Braću bi tada prepuštali Kristovom vodstvu preko nadglednika kao duhovno sposobnih muževa. Na isti način je i apostol Pavle, kao apostol i nadglednik otvarao skupštine, osposobljavao starješine i postavljao nadgednike. Služba nadglednika je bila hvalevrijedna i mogli su je preuzeti samo oni koji su udovoljavali svim duhovnim vrijednostima (vidi 1.Ti 3:1-7).

Nadglednička (biskupska) služba sa svim njenim obavezama i odgovornostima je preslikana sa apostola na te pojedine muževe. Jedna od tih dužnosti je bila i dijeljenje redovite duhovne hrane ukućanima kršćanskog domaćinstva, tako da apostoli nisu bili obavezni iz jednog centra nadgledavati i duhovno hraniti cijelu Božju kuću. Zato nisu organizirali administrativno tijelo koje bi se posvetilo pisanju poslanica i slanje istih po svim skupštinama. Ne postoji niti jedan dokaz da su napisali i potpisali zajedničku poslanicu svim skupštinama. Umjesto toga su samo neki od njih pojedinačno pisali poslanice i to samo onim skupštinama koje su nadgledavali a od kojih su u tom trenutku bili fizički odsutni. Čak je i Jakov, kao nadglednik i poslanik Jeruzalemske skupštine napisao jednu poslanicu, ali ne svim skupštinama, nego samo židovskim kršćanima u Judeji i izvan nje jer se smatra da je bio poslanik (apostol) Židovima kao i apostol Petar. Prvi apostoli nisu mogli svoje apostolstvo prenijeti na druge i ono je umrlo zajedno s njima, ali su zato svoju nadgledničku službu mogli prenosili na sve starješine kako bi oni pod vodstvom Krista upravljali i duhovno brinuli o vjernicima kojima su služili.

Nigdje nemamo izjavu gdje su apostoli od starješina tražili da se podlože njima. Svrha nadgledničke službe je bila da se najprije apostoli, a kasnije i druga duhovno sposobna braća potpuno podrede Kristu i posvete “molitvi i poučavanju o Riječi Božjoj“ (Dj 6:4). Takvu “službu“ su na sebe preuzeli i starješine u drugim skupštinama (Dj 13:1-3). Apostoli su prilikom postavljanja drugih u tu službu dali takvim upute kako bi na isti način predvodili braću u svojim skupštinama tako da su novonastale skupštine, kao paralelni sistemi, imale one vjerne muževe koji su svoju podložnost dugovali Kristu, a ne čovjeku. Kad je Pavao osnovao skupštinu u Efezu i postavio starješine da vode brigu o njoj, on ih je pozvao da im kaže kako mora ići, te ih je uputio na njihove dužnosti po kojima su morali paziti na stado znajući da ih je “sveti duh postavio nadglednicima“. On ih nije uputio na potrebu da se podlože nekom središnjem administrativnom tijelu nego ih je “povjerio Bogu i njegovoj poruci“ po dobroj vijesti koju im je on propovijedao, a ne apostoli iz Jeruzalema (Dj 20:27,28,32). On sam kaže da je tu dobru vijest primio direktno od Krista, a ne od apostola (Ga 1:12). U nijednoj svojoj poslanici nije upućivao vjernike na podložnost starješinama u Jeruzalemu. Zar to ne bi učinio da je postojalo centralno vodstvo?

Pavle je prigovorio onima koji su htjeli isticati njega, Petra ili druge istaknute muževe za svoje duhovno vodstvo, jer je samo Krist trebao biti vođa svih vjernika i glava svakom muškarcu i svakoj skupštini (1.Ko 1:12; 11:3; Mt 23:10;). Krist je glava i svake uprave, pa tako i nadgledničke, ali to nije značilo da su apostoli trebali sebe smatrati iznad drugih starješina jer ih je Isus poučio da ne vladaju nad drugima niti da ih drže pod svojom vlašću. Svatko tko je želio biti “prvi“, to je mogao biti na nivou lokalnih skupština, a ne na nivou Isusove cjelokupne imovine (skupštine) (Kol 2:10; Mk 10:42-44). Apostoli su stoga svoje upravljanje podijelili sa drugim starješinama što se najbolje vidi u primjeru jeruzalemske skupštine gdje su i drugoj braći dali pravo da predvode skupštinu, te da slobodno iznose svoje mišljenje i tumače Pisma. Tako su sve nove skupštine bile samo vjerna kopija prve skupštine sa Kristom na čelu te sa nadglednicima, presbiterima i đakonima u njegovoj službi. Skupštine su bile podijeljene po regijama ili provincijama, a vodstvo nad svakom regijom je u većini slučajeva preuzimao jedan od istaknutih nadglednika koji je sa svojim suradnicima povremeno i po potrebi posjećivao okolne skupštine. Njih se smatralo apostolima skupština koji su djelovali iz gradova kao što su Rim, Antiohija, Jeruzalem, Aleksandrija, Efez i drugi.

To je donekle sličilo periodu kada narod Izrael nije imao kralja, nego su gradovima i plemenima upravljali plemenski glavari i starješine (stotnici i tisućnici) dok je Jehova podizao suce samo onda kad je to bilo potrebno radi izbavljenja od neprijateljskih naroda. Biblija i povijest pokazuje da su po svim skupštinama postojali samo nadglednici koji su poput apostola na lokalnoj i regionalnoj razini upravljali sa jednom ili više skupština. Po svim skupštinama su bili postavljeni nadglednici i starješine koji su poučavali vjernike i sudili u sporovima. Imali su teokratsku autonomiju bez potrebe da se podrede bilo kojoj središnjoj ljudskoj upravi osim Isusu Kristu – svom od Boga izabranom kralju. Nadglednici nisu imali potrebu za središnjom upravom kojoj bi se podložili niti su zahtijevali središnje administrativno tijelo koje bi ih držalo pod svojom kontrolom, nego su svaki u svojoj skupštini, ili skupštinama u užoj regiji izgrađivali braću poput apostola Ivana koji je dobio dužnost da služi kao nadglednik nekim azijskim skupštinama. Po potrebi su sabore ili vijeća, slične onom održanom u Jeruzalemu, sazivali od strane bilo kojeg nadglednika i na njima su sudjelovali mnogi starješine na regionalnom nivou.

Kao što su svi gradovi i plemena u drevnom Izraelu sa svojim starješinama-upraviteljima iznad sebe imali samo Jehovu i njegov Zakon, tako su i sve skupština na lokalnoj i regionalnoj razini imale samo Jehovu i njegov zakon koji je ujedno i Kristov zakon jer ga je Isus ispunio u svom životu. Među istaknutim kršćanskim muževima nije bilo nekoga tko bi bio vođa opće ili cjelokupne Kristove skupštine iako su u drugom stoljeću neki davali prednost nadglednicima u Rimu koje se smatralo prvim među jednakima. Naime, nakon uništenja Jeruzalema, sve veću važnost dobiva Rim kao glavni grad rimskog carstva unutar kojeg se širilo kršćanstvo, pa je po nekima bilo razumljivo da biskupi tj. nadglednici u Rimu dobiju na važnosti u odnosu na nadglednike provincijskih skupština.  No, to još uvijek nije dalo razloga da se cijela Skupština podredi jednom čovjeku ili nekoj grupi koja bi upravljala iz jednog grada jer su već imali od Boga izabranog kralja Isusa Krista koji ih je vodio. Povjesničar Euzebije je izvijestio da su nešto prije 66. n.e.

”... zbog stalne opasnosti od ubilačkih zavjera, preostali apostoli bili odvedeni iz Judeje. No kako bi naučavali svoju poruku, oni su putovali u svaku zemlju u vlasti Kristovoj.“ (Eusebius, knjiga III, V, 2)

Euzebije ovdje spominje preostale apostole, ali ne spominje druge nadglednike. Da su postojali nadglednici koji su s njima sačinjavali vodeće tijelo, onda bi i ti starješine zbog te svoje istaknute funkcije bili odvedeni sa apostolima na sigurno mjesto. Biblija i rana povijest ne spominju takvo središnje tijelo koje je popunjavalo mjesta nakon smrti svakog pojedinog apostola. Međutim, Watchtower, kako bi opravdao postojanje vodećeg tijela, je ustvrdio nešto sasvim suprotno, pa su napisali:

“Prvobitni članovi vodećeg tijela iz prvog stoljeća bili su apostoli, ljudi koji su hodili s Isusom i bili svjedoci njegove smrti i uskrsnuća (Djela apostolska 1:21,22). Ali situacija se trebala promijeniti. Kako su godine prolazile, i drugi kršćani duhovno su uzrasli i bili su imenovani za starješine u jeruzalemskoj skupštini. Najkasnije do 49. n. e. vodeće tijelo je prošireno i uključivalo je, uz preostale apostole, i određeni broj starijih muževa u Jeruzalemu." (Stražarska kula, 1.7.1990. str. 12)

Činjenica je sasvim drugačija. Apostoli su svoju službu završili nakon što su na taj način svoju nadgledničku službu predali duhovno osposobljenim muževima po svim skupštinama, tako da se moglo govoriti kako je skupština utemeljena na apostolima. Nitko, pa ni istaknuti nadglednici nisu zauzimali njihova mjesta nakon njihove smrti, tako da nije bilo riječi o potrebi da se nakon smrti pojedinih apostola proširi to apostolsko tijelo sa drugim istaknutim starješinama.

Nakon razorenja Jeruzalema i smrti apostola, nigdje se u Bibliji i ostalim zapisima tog vremena ne spominje središnje administrativno tijelo starješina koji bi bili dokaz da su umjesto apostola na sebe preuzeli upravu nad svim skupštinama. Ne spominje se ni neko drugo mjesto gdje su preselili preostali apostoli i starješine iz Jeruzalema. Kad su svi apostoli umrli, ostavili su za sobom mnoge skupštine koje su bile utemeljene na Božjoj riječi i apostolskoj nauci. Nema dokaza da su iza sebe ostavili jednu grupu starješina koja bi s jednog mjesta nadgledavala i predvodila cijelu zajednicu kršćana niti se osjećala potreba za takvim centralnim nadgledavanjem. Za sobom su ostavili samo opću Skupštinu koju su utemeljili na Kristu, a Krist je posredstvom svetog duha svim skupštinama dao vodstvo preko Božje nadahnute Riječi i preko svojih pastira kao što je i Jehova u prošlosti dao pastire po Izraelu da “pasu njegov narod znanjem i razboritošću“ (Jr 3:15). Takvo skupštinsko uređenje kojega su predvodili “apostoli skupština“ i skupštinske starješine bez centralnog tijela je funkcionirao pod Kristovim vodstvom (2.Ko 8:23). To pokazuje i vizija u kojoj Isus drži u ruci nadglednike (anđele) sedam skupština.

Isus je azijskim skupštinama poslao apostola Ivana kao njihovog nadglednika. Poruke koje su te skupštine dobile nisu potjecale od centralnog tijela preko koje bi Isus slao svoje objave. Da je to tijelo postojalo, onda bi se moglo reći kako je Isus zaobišao svoje teokratsko ustrojstvo. No, ono nije postojalo jer je Isus desetljećima prije zaobišao apostole u Jeruzalemu kada je u službu pozvao i poslao Pavla. Njega je uputio nadgledniku Ananiji, a ne apostolima, tako da je Ananija položio ruke na Savla i predao mu Kristovu zapovijed i ovlaštenje da propovijeda izvan Judeje. Isus je na takav način odmah na početku postavio temelj upravljanja bez središnje uprave.

Kod istraživanja zapisa iz tog vremena sam zapazio da se nakon razorenja Jeruzalema među tadašnjim nadglednicima nije ni raspravljalo o tome da neki od njih budu postavljeni kao vodeće tijelo kako bi zamijenili apostolsko tijelo u Jeruzalemu. Ni apostol Ivan, kao zadnji apostol nije urgirao da se uspostavi jedno takvo administrativno tijelo i ono nije postojalo sve do 4. stoljeća.


(3) Crkva kao institucija kršćanstva

U 4.stoljeću je rimski car Konstantin sazvao nadglednike tj. biskupe iz svih skupština, ali nije sazvao neko centralno administrativno tijelo jer ono nije ni postojalo, što dokazuje da je do tada još uvijek sve funkcioniralo po principu upravljanja kojeg su utemeljili Isus i apostoli. Kršćanska skupština kao Božja kuća je bila duhovne prirode i po sistemu upravljanja nije imala ništa zajedničko sa autokracijom i hijerarhijom. S druge strane autokracija je bila sistem Rimske države. No, tada je, kao što je bio slučaj u starom Izraelu, ponovo došlo do simbioze ili stapanjem Božje kuće sa svjetovnim sistemom upravljanja tako da je kršćanska skupština sa svojom teokracijom dobila svjetovno obilježje.

Car Konstantin je napustio Rim i preselio svoju upravu u Konstantinopol, tako da je rimski biskup (nadglednik) popunio prazno mjesto uprave nad tim gradom, pa je time dobio i vlast nad svim skupštinama rimskog carstva koje je kršćanstvo priznalo kao službenu religiju. Kasnije je Leon I (papa 440-446.g.n.e.) nametnuo svoj autoritet i ukinuo autonomiju tadašnjih skupština te sve podredio pod vlast rimskih biskupa koji su ga u tome slijedile sve do danas. U toj Božjoj skupštini pod upravom institucije je bilo i pšenice i kukolja. No Krist je poznavao svoje i mogao ih je nazvati “pravim Izraelcima“ koji su pripadali njegovoj pravoj duhovnoj Skupštini koja na zemlji nije imala vidljiva obilježja institucionalne religije.

Nakon nekoliko stoljeća je došlo do raskola na zapadnu i istočnu crkvu, kao što je do raskola došlo u Izraelu nakon smrti kralja Salamuna. Povijest razjedinjavanja Božje kuće se zbog toga tada ponovila što je bilo i za očekivati. Međutim, Isusova prava Skupština nije bila razjedinjena jer su njeni članovi bili pod direktnim Kristovim vodstvom. Ono što je bilo značajno za početak centralizacije autoriteta u takvoj organiziranoj Crkvi je bio stav prvih ljudi prema svojem autoritetu kojeg su nastojali zaštititi pod svaku cijenu. Diskutirajući ulogu cara Konstantina na ranim vijećima, članak Stražarske kule, 15.5.1986 na stranici 15, citira povjesničara H. G. Wellsa kako kaže:

“Ideja suzbijanja svih kontroverzi i podjela, suzbijanja sve misli, nametanjem jednog dogmatičnog kreda na sve vjernike, ideja je jednog čovjeka koji osjeća kako, da bi mogao djelovati, on mora biti slobodan od opozicije i kritike. (…) Od njega je [Konstantina] Crkva stekla narav da bude autoritativna i neupitna, kako bi razvila centraliziranu organizaciju. (…). Optužbe za herezu dokazale su se kao nemilosrdna shema kako bi se eliminiralo oponente koji su se usudili prkositi Kršćanskim crkvenim vijećima. Svi koji su izrazili drugačija mišljenja ili pokušali čak prezentirati Biblijske dokaze koji opovrgavaju dogme i kanone tih vijeća, bili su označeni kao heretici.“

U samim počecima su većina vjernika bili pravi iskreni kršćani, a kasnije se ta slika promijenila na štetu pravih kršćana koji su postali manjina. Ta manjina je jedno dugo razdoblje živjela pod vodstvom službene Crkve koja je predstavljala Božju kuću. Tako su se vjerni kršćani prisilno podložili vodstvu svećenika (upravitelja) koji su pod patronatom središnjeg crkvenog vijeća predvodili kršćansku skupštinu na jedan drugačiji način nego je to bilo prisutno u početku. Uvedene su mnoge promjene sa ciljem da se obožavanje Boga dovede pod upravu jedne institucije. Te su se promjene prihvaćale kao nešto samo po sebi razumljivo iako su se neki pojedinci i skupine odupirali centralizaciji i institucionalizaciji.

Kršćanska zajednica je u prvim stoljećima bila česta meta napada od strane Rimske državne vlasti. Takvo progonstvo je imalo za cilj da se iskorijeni i uništi Kristova skupština. To što su neki vodeći muževi tadašnjih skupština pristali na kompromis sa državnom institucijom Rima je izgledalo kao dobro rješenje za slobodno djelovanje kršćanske zajednice, pa čak i kao dokaz pobjede nad svojim neprijateljima koji su ih progonili. Može se pretpostaviti da su neki u rimskom caru Konstantinu vidjeli sličnosti sa Medo-perzijskim carem Kirom koji je pod Božjim vodstvom također oslobodio Božji narod iz ropstva i progonstva. Djelo Catholic Encyclopedia kaže:

”Neki su biskupi, zaslijepljeni blještavilom suda, išli čak tako daleko da su cara (Konstantina) hvalili kao Božjeg anđela, sveto biće, te su proricali da će on, poput Sina Božjeg, vladati na nebu.“

Sam Konstantin je tvrdio da je dobio nebesku viziju u kojem se on stavlja na stranu progonjenih kršćana kojima omogućava slobodu i pobjedu nad tlačiteljima. Poput cara Kira koji je dozvolio povratak i gradnju hrama, tako je i car Konstantin kršćanima osigurao podršku države i slobodnu gradnju mjesta na kojima će moći vršiti obožavanje. Čak i promjene u vidu načina obavljanja nekih ceremonija i oblačenje svećeničkih odora je našlo svoju paralelu u povijesti Izraelskih svećenika i Levita. No, tu se može vidjeti nešto drugo. Sotona nije mogao uništiti kršćanski duh, ali ga je mogao podrediti sebi kroz instituciju time što je u nju ušao u obličju anđela svjetla i svojih slugu koji se pretvaraju u sluge pravednosti. Obični vjernici se često nisu mogli odupirati autoritetu Crkve pa je kršćanstvo od tada bilo često pod utjecajem ‘zlih i nevjernih robova’ koji su postupili poput duhovnih ‘pastira’ u drevnom Izraelu koji su dozvolili da se religija judaizma podredi samozvanim duhovnim vođama i izgubi svoj pravi identitet. Rimska vlast je prije rođenja Krista dovela do formiranja skupine ljudi koju Biblija naziva ‘svećenički glavari’ kojoj su pripadali i veliki svećenici, a preko kojih je nadzirala provinciju i ubirala porez. Rim je od židovskog svećenstva očekivao da održava red i štiti njegove interese. Rimski namjesnici nisu se baš voljeli sa židovskim vođama, koji su mrzili rimsku vlast. Međutim, suradnja na održavanju stabilne vlasti bila je u obostranom interesu.

Crkva je postupila slično kad je Rim tražio od njegovih biskupa da u obostranom interesu udruže snage na religioznom i političkom nivou. Tako su Država i crkva vladale stoljećima. Gdje god je državna vlast imala svoje kolonije, kršćanstvo je našlo svoje područje djelovanja krštavajući i pokrštavajući sve kojima se dragovoljno i prisilno nametala vjera u Krista. Cijela su plemena prilagođavala svoja dotadašnja poganska vjerovanja i tako su nastajale različite varijante ‘kršćanske’ religije, a što je omogućavalo vladarima da vladaju i ubiru porez.

Unatoč tome, povijest nam svjedoči da su mnogi iskreni kršćani nastojali živjeti po zahtjevima koje je Krist postavio za svoje sljedbenike. Kroz cijelu je povijest bilo pojedinaca koji su pod okriljem svojih crkava propovijedali i širili dobru vijest po Evropi, Aziji, Africi, Australiji i Americi. Koristili su sve mogućnosti kako bi doprli do najudaljenijeg dijela zemlje. To što su sa sobom nosili i neka kriva gledišta, nauke i običaje, nije trebalo umanjiti njihova iskrena nastojanja da udovolje Isusovoj zapovijedi. Naravno da ne možemo zanemariti i one koji su iz svojih krivih pobuda propovijedali Krista i tražili od drugih da u njega povjeruju. Čak ni apostol Pavle u svoje vrijeme nije previše kritizirao neke što su propovijedaju Krista iz neiskrenih pobuda, nego je rekao:

"I što time postižu? To da se na svaki način, bilo iz neiskrenih poticaja, bilo iz iskrenih, Krist propovijeda.“ (Flp 1:15,17,18)

Uzmimo u obzir da se je kršćanstvo u prvom stoljeću brzo širilo zahvaljujući činjenici što su Izraelci bili rasijani po cijelom tada poznatom svijetu, a upravo se među njima najprije propovijedalo i otvaralo skupštine. Naime, Izraelci su zbog svog ranijeg porobljavanja te odvoženja u ropstvo od strane Asiraca i Babilonaca počeli živjeti svuda po svijetu tako da je upravo to dovelo do kasnijeg brzog širenja kršćanstva.

Na sličan se način kršćanstvo u kasnijem razdoblju širilo i učvrstilo po cijelom svijetu, zahvaljujući tome što su kršćanski vladari Evrope širili svoju vlast po Africi, Americi i Australiji. Uz njih su išli predstavnici crkve (duhovni upravitelji) koji su sa manjim i većim uspjehom pokrštavali plemena i narode. Iako to pokrštavanje ima negativnu konotaciju, ono je doprinijelo tome da su se mnogi misionari u povijesti iz iskrenih pobuda odvažili ići po tim plemenima i narodima kojima su propovijedali Krista. To im je bilo lakše jer su novi kontinenti već bili naseljavani ljudima kršćanske vjeroispovijesti koji su prisilno odvođeni da otvaraju nove kolonije. Ti ljudi su uglavnom bili kršitelji zakona. Zar to nije slično prisilnom odvođenju Izraelaca u druge narode zbog svog kršenja Božjeg zakona? Rasijani Izraelci su živjeli u mnogim kolonijama po svijetu i upravo je ta činjenica dovela do toga da se kršćanstvo brzo širilo najprije među njima, a preko njih i među urođeničkim plemenima i narodima u kojima su živjeli.

Prema tome, razvoj kršćanstva, onakav kakav se desio kroz povijest, je unatoč svojim negativnostima omogućio ‘da se Isus propovijeda’ po cijelom svijetu. U takvom duhovnom ozračju su se po cijelom svijetu otvarale skupštine (crkve) u kojima su vjernici bili duhovno hranjeni od strane Gospodinovih upravitelja. Iako možemo Rimsku crkvu u njenom povijesnom kontekstu prikazivati u negativnom svjetlu, moramo biti svjesni da je takav razvoj kršćanstva bio prorečen kada je Isus navijestio da će kukolj prekriti cijelo polje. Sada se Krista slavi na svakom dijelu zemaljske kugle. Bilo kako bilo – Krista se propovijeda u svim kršćanskim zajednicama. No pitanje je da li je Krist sa svim tim zadovoljan. Očito nije zadovoljan kad vidi da neki u njegovo ime obožavaju Boga, a ujedno čine bezakonje. Može se pretpostaviti da su kroz duži period mnogi kršćanski vjernici dobivali mrvice sa duhovnog stola zbog čega su se mnogi ‘robovi’ vjerojatno našli kao ‘zli robovi’.

Nekima je nemoguće zamisliti da se Božji narod može nalaziti u više različitih kršćanskih zajednica, ali Biblija nam daje primjer Izraela koji je unatoč raskolu i podjelama i dalje bio Božji narod. Zatim nam daje primjer različitih kršćanskih skupština u Kristovoj ruci od kojih su većina zanemarila Kristov zakon i apostolsku nauku. Zato nije bilo čudno da su se u različitim pokrajinama Rimskog carstva pojavljivale razlike među skupštinama zbog dobrih i loših upravitelja (starješina). S vremenom duhovnog buđenja rasla je potreba za reformacijom postojećeg stanja unutar kršćanstva s ciljem da se ono vrati svojim izvornim korijenima bez centralizacije autoriteta. Budući da se Crkva tome čvrsto odupirala, došlo je do formiranja novih manjih grupa koje su se željele osamostaliti i biti neovisni od institucionalne religije. Slične se dešavalo među Židovima prije dolaska Krista.


(4) Reformacija

U vrijeme prije i poslije reformacije se nastavilo razjedinjavanja kršćana na više manjih zajednica. Neke su zajednice automatizmom ušle u simbiozu sa svjetskim centralističkim državnim sistemima, dok su druge nastojale biti neovisne kako bi se vratili na izvorno kršćanstvo. Biblija pokazuje da Bog nikad ne odustaje od svog naroda koji zbog podjela i raskola igrom slučaja ostaje razjedinjen sve dok god postoji mogućnost da se neke stvari poprave na lokalnoj ili globalnoj razini. Reformacija je očito bila potreba unutar tadašnje vodeće kršćanske zajednice, a budući da se crkveni vrh tome odupirao, došlo je do odvajanja manjih grupa od kojih su nastale nove kršćanske zajednice. Takva odvajanja su se dešavala na različitim geografskim područjima i državama od strane različitih pokretača tako da su sve te grupe imale svoj program djelovanja po kojem su se razlikovale jedna od druge. Iako su imali iskrena uvjerenja i namjere da žive pravi kršćanski život po učenjima Isusa Krista, te su zajednice, kako su rasle doprinijele raznolikoj slici kršćanstva. Ta raznolikost je pomalo sličila razlikama unutar Judaizma u Isusovo vrijeme, a također je slična razlikama onih sedam skupštine Male Azije.

Kao što je svaka skupština bila prepoznatljiva po svojim dobrim i lošim karakteristikama, tako je bilo i sa svakom manjom ili većom zajednicom koje su se ponašale kao skupština u malome. Odnosno, ako se po jednoj skupštini može prepoznati cijelu zajednicu, onda je cijela zajednica u biti jedna od onih sedam Azijskih skupština, samo na globalnoj razini.


(5) Istraživači Biblije - pokušaj obnove izvornog kršćanstva

Među svim tim postojećim zajednicama (skupštinama) formirala se i grupa za istraživanje Biblije kojoj se pridružio brat Russell. I oni su se odvojili od bilo kakvog svjetovnog obilježja tako da su svoje postojanje započeli na izvornom obliku teokracije. Nisu imali vođu niti centralno tijelo nego su se podredili samo Isusu Kristu. Njihove skupštine su bile autonomne i imale su svoju samoupravu. Njihov vodič je bila Biblija. U svakoj skupštini se imenovalo onu braću koju je izabrala skupština, što znači da je skupština trebala u tom bratu prepoznati sve duhovne karakteristike kako bi ga prihvatili za Božjeg slugu koji bi trebao svima njima poslužiti. Ni brat Russell ni neko centralno crkveno uređenje nije posredovalo u tim imenovanjima.

C.T. Russell je uvidio da je centralistički sistem upravljanja kršćanskom zajednicom pogrešan. U svojim propovijedima je uvijek ukazivao na loše strane takve centralizirane Crkve koja je djelovala paralelno s svjetovnom autokracijom. Neke loše stvari je u manjoj mjeri nailazio i kod drugih reformiranih crkvi zbog čega je oslabila njegova vjera. No tu vjeru je obnovio u adventističkoj crkvi koja je naglasak . Kad se odvojio od adventista i priključio Istraživačima Biblije, on adventiste i druge slične zajednice, koje su iskreno vjerovala u Krista, nikada nije smatrao krivim pravcem vjere. On je zadržao isti pravac vjere kao i oni ali je na jedan svojstven način pokušao duhovno pomoći svima u kući Božjoj, pogotovo onima koji se nalaze zarobljenima unutar centralizirane vjerske organizacije. Namjeravao je svoje duhovne vrijednosti koristiti da drugi ojačaju svoju vjeru u Boga i Bibliju i napuste lažna doktrinarna učenja i obožavanja koja odvlače od Boga. On nije formirao neku novu religiju, nego je unutar te postojeće kuće Božje (kršćanstva) predvodio kršćane koji su se dali voditi direktno od Boga, dok je svaka njihova skupština imala svoju izvornu vrijednost zajedništva radi izgrađivanja međusobne vjere u Krista kojeg su očekivali.

Na temelju svog saznanja o tome kako je bila organizirana i vođena prva skupština, brat Russell je nastojao obnoviti izvornu kršćansku skupštinu koja je kao takva funkcionirala samo do njegove smrti. Poduzeće za štampanje biblijske literature, koje je formirao, su 'Istraživači Biblije' koristili kao izvrsnu pomoć za vlastito izgrađivanje u vjeri, kako sebe tako i članova drugih kršćanskih zajednica. S obzirom da im se nije nametalo bespogovorno gledište i tumačenje jednog čovjeka koji je upravljao tim Društvom, oni su mogli po načelu apostola Ivana, “ispitivati izjave“ navedene u publikacijama Društva, da vide da li su u skladu sa Božjim gledištem (1.Iv 4:1). Poštujući to kršćansko načelo, brat Russell je poštivao i one koji se nisu u svemu slagali sa njegovim gledištem i tumačenjem, pa je rekao:

“Nije li naš Gospod vjeran? Ako bilo tko zna nešto bolje, neka to uzme. Ako bilo tko od vas ikad nađe nešto bolje, nadamo se da će nam to saopćiti.” (Stražarska kula, 1914, str. 376.)

"Neka svaki sluga i svaki član kućanstva vjere iskoristiti svoju posvećenu prosudbu u prihvaćanju ili odbijanja ovog izlaganja, ili bilo kojeg drugog izlaganje kojeg smo ikada ponuditi u skladu sa svojom sposobnosti ili nesposobnost da prepoznamo u njemu glas velikog pastira." (Stražarska kula, 1896.  str. 47)

Iz onoga što je brat Russell govorio i pisao je vidljivo da nije bio protiv organizacije u smislu da skupštine imaju neko teokratsko ustrojstvo, ali je bio protiv oblika teokratske organizacije koja bi imala vidljiva svjetovna obilježja centralizma i autokracije. On je svojom kršćanskom braćom nazivao i članove drugih zajednica ukoliko su udovoljavali mjerilima koja su navedena u Bibliji. Znao je da svi oni zajedno sa ostalim nominalnim kršćanima čine Božju kuću i Božji narod iako su jedni od drugih odvojeni institucionalnim zidovima religioznih organizacija. Zato je napisao u svojoj knjizi:

"Ispit članova u ovom novom stvaranju neće biti članstvo u bilo kojoj zemaljskoj organizaciji." (“Novo stvaranje“ str. 78)

Brat Russell je na tu temu održao mnogo propovijedi i napisao mnogo članaka. Iako mnogi članovi Zajednice u svojoj skupštinskoj biblioteci nemaju tadašnja izdanja, ona se mogu naći na internetu i svatko tko želi može ih pročitati i istražiti kao i zapise njegovih propovijedi koje su izlazile u novinskim člancima. Tako je 1881. godine brat Russell rekao za prve kršćane:

“Oni (prvi kršćani) su bili organizirani i vezani zajedno kao članovi društva, i kao takvi su imali zakone i vlast, a kao posljedicu glavu ili prepoznatljivi vladalački autoritet. Veze su bile veze ljubavi i zajedničkog interesa. Budući da su svi bili angažirani pod Isusovim zapovjedništvom, nade i strahovi, radosti i tuge, i ciljevi jednoga bili su ciljevi i drugoga; i prema tome su imali savršeniju vezu srca od one koju bi se moglo imati od veze na temelju bilo kojeg od ljudi načinjenog kreda. Tako je njihova organizacija bila od Duha; njihov zakon vlasti za svakog bio je ljubav, te su svi kao cjelina bili postavljeni pod poslušnost „zakonu Duha,“ kao što je bilo izraženo u životu, djelima i riječima njihovog Gospodina. Njihova vlast bila je volja onoga koji je rekao, „Ako me ljubite držite moje zapovjedi.“

Tako mi vidimo organiziranu prvu crkvu, vođenu i u savršenom jedinstvu i harmoniji pod vlašću Isusovog poglavarstva. Usporedite ovu crkvenu organizaciju sa onim što danas djeluje kao nastavak istoga: razne sektaške organizacije, od kojih svaka veže svoje članove mentalnim jedinstvom na temelju nekog svojeg kreda ili dogme i svaka ima svoje zakone. Ti zakoni proizlaze iz njihovih glava ili vladara i zakonodavaca; tako se jasno može vidjeti kako suvremene crkve jesu i još uvijek prepoznaju glave, ili upravljanja, vladalačkim moćima nad sobom drevne osnivače njihovih različitih kreda dok njihovo svećenstvo na konferencijama, koncilima, sinodima i prezbiterijima, tumači i namećetradiciju starješina,“ koja poništava Riječ Božju.“ One zauzimaju mjesto istinske glave crkve – Isusa, te istinskog učitelja i vodiča u svu istinu, Svetog Duha.

To nas dovodi do našeg drugog prijedloga: to, da bi svi Kršćani trebali biti pridruženi u ovu (prvobitnu) organizaciju. U svjetlu onoga što je upravo bilo rečeno u vezi klase koja je sačinjavala crkvu koju je Isus organizirao, očito je da, ako ste se odrekli sve svoje volje, talenta, vremena, itd., tada vas Isus prepoznaje kao sljedbenika i člana ekklesie, ili tijela kojeg je on glava, čija su imena zapisana na nebesima. Tako se mi pridružujemo Isusovoj crkvi i imamo svoja imena zabilježena kao članovi, posvećenjem.

Ali netko kaže: Ne trebam li se ja pridružiti nekoj organizaciji na zemlji, složiti se sa nekim kredom i imati svoje ime zapisano na zemlji? Ne, sjetite se kako je Isus vaš uzor i učitelj, a nigdje u njegovoj riječi ili djelima nećete vidjeti neki autoritet kojem bi se trebalo vezati kredom i tradicijom starješina, kroz koja svi imaju tendenciju da učine riječ Božju neučinkovitom (Marko 7:13) i dovedu vas u ropstvo koje će spriječiti vaš rast u milosti i spoznaji, a protiv koje vas je Pavao upozorio „Stojte dakle u slobodi kojom nas Krist oslobodi i ne dajte se ponovno u jaram ropstva.“ (Gal. 5:1) Ali neki kažu: Ako nije prikladno da se ujedinimo sa bilo kojom sadašnjom nominalnom crkvom, ne bi li bilo ispravno formirati svoju vidljivu organizaciju? Da, to je ono što mi imamo, organizaciju prema modelu rane crkve. Mislimo da smo se vratili primitivnoj jednostavnosti: Gospodin Isus jedini je naša glava ili zakonodavac, Sveti Duh je naš tumač i vodič u istinu; sva naša imena su zapisana na nebesima; mi smo zajedno vezani ljubavlju i zajedničkim interesom.

Da li se pitate – Kako ćemo prepoznati jedan drugoga? Naš je odgovor, kako bismo mogli pomoći jedan drugome kada se Duh našeg Gospodara manifestira i djeluje u riječi i ponašanju i izgledu? Da, živa vjera, ne licemjerna vjera, strpljiva blagost, dječja jednostavnost zajedno sa postojanošću i revnom zrelošću, manifestiraju Božji sinovi, i mi ne trebamo zemaljski zapis, jer su imena svih takvih zapisana u Janjetovoj knjizi života.“

Ja sam se priklonio ovom gledištu jer se Kristova istinska skupština razlikovala od svih postojećih religioznih organizacija koje su imale vlastite popise jedinstvenih učenja koje su svi morali prihvaćati kako bi mogli postati priznati članovi. Izdavači Stražarske kule objavili su svoj povratak “primitivnoj jednostavnosti“ skupštine prvog stoljeća, čija je organizacija bila od Duha, čiji je zakon bio ljubav, čija je jedina vlast bila volja Isusa Krista i čije je zapovijedi trebalo držati. Oni su bili vezani, ne organizacijskim vezama i standardima ljudskog porijekla, već “ljubavlju i zajedničkim interesom.“ Sljedeće godine, u Travnju 1882, oni su ponovno potvrdili kako nemaju “ogradu“ sa granicama unutar kojih su članovi dužni ostati, i koja isključuje iz zajedništva bilo koga tko se nije složio sa propisanim skupom učenja. Tada su iznijeli svoj stav pred javnošću kroz pitanja i odgovore:

Pitanje: Molim vas, recite mi kojim se imenom vi nazivate? Koja ste denominacija?

Odgovor: Mi smo strogo ne-sektaši, i zbog toga ne priznajemo nikakav sektaški naziv, vjerujući sa Pavlom (pročitaj 1. Korinćanima 3:1-4) da kada su neki govorili ja sam Pavlov, i ja sam Apolonov, ili ja sam Baptista, ili ja sam Metodista, itd., to je dokaz tjelesnosti, i stoga u suprotnosti sa Duhom Krista. Da li su Pavle ili Apolon umrli za nas? Ako je tako, nazovimo se njihovima. Jesmo li se krstili u Metodističkoj, Prezbiterijanskoj, Baptističkoj ili drugim denominacijskim crkvama? Ako je tako, mi smo njihovi članovi, i trebali bi sukladno tome biti poznati po tim imenima. Ali ako smo kršteni u jedno tijelo ili crkvu od koje je Isus jedna i jedina Glava, tada smo posebno članovi njegovog tijela i jedino bi prikladno ime bilo njegovo; Duhovno nazvana “Kristova Crkva,“ “Kršćani,“ “Crkva prvorođenaca,“ i slična opća imena.

Opet bi naglasili kako je naš samo Biblijski temelj kršćanskog jedinstva; Mi nemamo vjeroispovijed (ogradu) koja bi nas povezivala, ili nas držala izvan našeg društva. Biblija je naš jedini standard, a njena učenja su naš jedini kredo te prepoznavanje progresivnog karaktera otkrivanja Biblijskih istina. Mi smo spremni i pripravni dodati ili modificirati naš kredo (vjeru – vjerovanje) dok dobivamo povećanje svjetla iz našeg Standarda. Mi smo u zajedništvu sa svim kršćanima u kojima možemo prepoznati Duh Kristov, a naročito s onima koji prepoznaju Bibliju kao jedini standard. Mi, prema tome, ne zahtijevamo da bi svi vidjeli stvari kao i mi kako bi se mogli zvati kršćanima; shvaćajući kako je rast u milosti i spoznaji postupan proces. Niti vidimo razloga da će itko osim Sionskog stražara vidjeti „oči u oči“ (Izaija 52:8) dok ne stigne savršeno, kada će „prestati ono što je djelomično.“ (1.Kor.13:10) Ako bi se svi kršćani prema tome oslobodili propisanih kreda i istraživali Riječ Božju bez denominacijskih pristranosti, tada bi rezultat bio istina i spoznaja, i stvarno kršćansko zajedništvo i jedinstvo. Duh od Glave bi prožimao nesputane članove tijela, te bi nestalo sektaškog ponosa.“

Kad se nedugo nakon ovakvog gledišta počelo pojavljivati pitanje koje je uključivalo prijedlog o formiranju jedne “organizacije“ da bi se efektivnije ostvarilo propovijedanje dobre vijesti, Stražarska kula od ožujka 1883, prezentirala je svoj stav kroz pitanje i odgovor:

Pitanje: Ne bi li jedna iskrena, agresivna organizacija, izgrađena na Biblijskom tekstu, bila najbolje sredstvo za širenje i objavu istinske Dobre Vijesti? Mi moramo imati zajedništvo i naklonost. Jedinstvo je snaga. Nisu li vojnici oni koji pobijeđuju u bitkama, ali disciplinirani i čvrsti odredi.

Odgovor: Vjerujemo da bi vidljiva organizacija, i prihvaćanje nekog određenog imena, vodilo do porasta naših brojki i činilo nas uglednijima u očima svijeta. Tjelesan čovjek može vidjeti da vidljivo organizirano tijelo, sa određenom svrhom, je stvar sa više ili manje moći; iz tog razloga, oni cijene razne organizacije, iz kojih smo mi izašli, u poslušnosti Gospodarevom pozivu. Ali tjelesni čovjek ne može razumjeti kako grupa ljudi, bez organizacije koju mogu vidjeti, može išta ostvariti. Dok gledaju na nas oni nas smatraju nekolicinom raštrkanih vojnika – „čudnim ljudima“ – sa čudnim idejama i nadama, ali ne dostojne posebne pažnje.

Ali, premda je prirodnom čovjeku nemoguće vidjeti našu organizaciju, zato što ne može razumjeti stvari Duha Božjeg, mi vjerujemo da vi možete vidjeti kako je Crkva djelotvorno organizirana, i u najboljem mogućem stanju. (Vidi plan naše organizacije, kako je izneseno u izdanju od listopada, pod naslovom „Ekklesia.“) Apostol Pavao potiče sve na jedinstvo vjere i svrhe. (Filip. 3:15,16) Svi koji su vođeni istim Duhom mogu, i hoće, doći do spoznaje iste istine. Pod našim Kapetanom, svi istinski posvećeni, iako neki osobno odvojeni, blisko su ujedinjeni Kristovim Duhom, u vjeri, nadi i ljubavi; i u slijeđenju Gospodareve naredbe, kreću se u zbijenim redovima kako bi ostvarili njegove naume. Međutim, imajte u mislima da, Bog ne ovisi o brojevima (Vidi Sucima 7, kao primjer).

Prepoznajući ovu organizaciju, koja je od Duha, i ne želeći sa asimilirati sa svjetovnima, koji to ne mogu vidjeti ili razumjeti, mi smo sasvim spremni podnijeti prijekor od čudnih ljudi. Mi uvijek odbijamo da nas se naziva bilo kojim drugim imenom osim onog naše Glave – Kršćani – konstantno tvrdeći kako ne može biti podjela među onima koji su stalno vođeni njegovim Duhom i primjerom koji je poznat iz kroz njegovu Riječ.“

Ovo gledište, kako je poželjna snažna vidljiva organizacija, bilo je ilustrirano kao produkt tjelesnog razmišljanja, tipičnog za ‘tjelesnog čovjeka’, koji traži brojčani rast, koji se divi moći koju može ostvariti vidljiva organizacija sa svojim prepoznatljivim nazivom. Jedina organizacija kojoj su Istraživači Biblije pripadali, bila je duhovna, “nevidljiva svijetu.“ Umjesto organizacijskog jedinstva, proglašeni cilj bilo je jedinstvo duha. Oni su ohrabrivali ljude da se oslobode od denominacijskih religija sa vidljivim organizacijskim obilježjima.

Unatoč ovim gledištima Istraživaća Biblije, nama se danas kroz publikaciju Watctowera pokušava dokazati kako su oni nastojali objaviti svijetu da su jedina Božja vidljiva organizacija. Upravo suprotno, oni nisu željeli biti vidljiva organizacija kako bi se čuvali od bilo kakvog saveza sa sektaškim organizacijama nazovi-kršćanstva, kao i od političkih organizacija ovoga svijeta, a kamo li da su išli za tim da budu jedini koji bi bili prihvatljivi u Božjim očima. Uopće nisu željeli razvijati samodopadan institucionalni stav. U tom pogledu, ta je mala kršćanska skupština u izdanju svog časopisa Stražarska kula od veljače 1884. napisala:

“Novi čitatelji u svim dijelovima zemlje stalno ispituju: Kojim se imenima nazivate? Jeste li 'Primitivni Baptisti'? Jeste li 'Misionarski Baptisti'? Jeste li 'Univerzalisti'? Jeste li 'Adventisti'? Jeste li 'Primitivni Metodisti'? itd., itd. Mi smo nekoliko puta pokušali učiniti jasnim naš stav, i sada nastojimo u nekoliko riječi učiniti isto.

Mi ne pripadamo niti jednoj zemaljskoj organizaciji; stoga, ako želite nabrojati cijelu listu sekti, mi bi odgovorili, Ne, za svaku i za sve. Mi slijedimo samo tu nebesku organizaciju – 'čija su imena zapisana na nebesima.' (Heb. 12:23; Luka 10:20) Svi danas živući sveci, ili oni koji su živjeli tijekom ovog doba, pripadali su našoj crkvenoj organizaciji: takvi su svi jedna Crkva i nema druge poznate Gospodinu. Stoga bilo koja zemaljska organizacija koja se, u najmanju ruku, miješa sa ovom unijom svetaca je suprotna učenjima Biblije te se suproti Gospodnjoj volji – 'da oni mogu biti jedno.' (Ivan 17:11)“

Kad su ovdje rekli da, “ne pripadaju niti jednoj zemaljskoj organizaciji,“ onda je iz konteksta vidljivo da nisu pripadali čak ni onoj koju bi oni sami postavili. Oni su jasno naučavali kako bi postavljanje takve organizacije od njih samih, sa svojom autoritativnom strukturom i sa svojim prepoznatljivim nazivom, bilo stvaranje samo još jednog sektaškog sistema. Jedina organizacija kojoj su oni pripadali bila je “nebeska organizacija“. To je gledište sadržavao ove točke:

“Kojim se imenom ovu Crkvu može nazivati? Naš je odgovor, imenom njenog osnivača i ustanovitelju – Kristu. Stoga je ona “Kristova Crkva“ ili „Crkva Božja“ jer ju je Bog osnovao na Stijeni Kristu Isusu; ili “Kršćani,“ kao što su bili poznati u počecima. (Djela 11:26; 26:28 i 1. Pet. 4:16) Ali zato što Pavao i ostali učenici nisu bili sljedbenici Kalvinovih učenja, prema tome nisu nazvani Kalvinistima; zato što nisu bili sljedbenici Luterovih učenja i primjera, prema tome nisu bili nazvani Luteranima; ali zato što su slijedili jedan primjer i samo Kristova učenja, stoga su to rado potvrdili kada su bili nazvani „Kršćanima.“

Što vi mislite, da mi ne zauzimamo jedini temelj za jedinstvo? Ili pretpostavljate kada bi sve od ljudi načinjene vjeroispovijedi i forme i molitvenici i liturgije, i imena bili ostavljena po strani, ili da su se svi Kršćani sastajali u Kristovo ime, te u iskrenoj jednostavnosti istraživali njegove riječi pod vodstvom Božjeg Duha, a objašnjenja dobavljali iz Apostolskih zapisa, bi li ubrzo u Crkvi bilo ozbiljnih razlika čak i u mišljenjima?

Dakle, kojim god bi nas imenima ljudi mogli nazivati, to nama nije važno; mi ne priznajemo niti jedno drugo ime osim “jedinog imena pod nebom dana ljudima“ – Isus Krist. Mi sebe nazivamo jednostavno Kršćani i mi ne podižemo ograde kako bi odvojili od sebe bilo koga tko vjeruje u temeljni kamen naše građevine koju spominje Pavao: Da je Krist umro za naše grijehe u skladu sa Pismima“; a za one kojima to nije dovoljno jasno nemaju prava na ime Kršćanin.“

Ovo jasno pokazuje kako Russell i njegovi suradnici tada nisu prezentirali gledište isključivosti, kao da bi smatrali sebe jedinim kršćanima. Oni su odbacili usko gledište koje bi negiralo kršćanstvo drugih religioznih osoba zato što nisu unutar neke organizacijske vjeroispovjedne “ograde.“ Bilo koga, tko je vjerovao u temeljnu istinu “da je Krist umro za naše grijehe u skladu sa Pismima“, oni su smatrali da se može nazivati “Kršćanin“. Izražavali su otvorenost prema drugima, jer su rekli:

“Mi smo u zajedništvu sa svim Kršćanima u kojima možemo prepoznati Kristov Duh, a posebno sa onima koji prepoznaju Bibliju kao jedini standard. Mi, prema tome, ne zahtijevamo da bi svi vidjeli stvari kao i mi kako bi se mogli zvati kršćanima; shvaćajući kako je rast u milosti i spoznaji postupan proces.“ (Stražarska kula, travanj 1882)

Stav isključivosti nije kršćanski stav. On se razvio tek sa formiranjem kršćanske institucije u 4.stoljeću koja je nepovredivost svog autoriteta zasnivala na uniformiranom doktrinarnom jedinstvu, tako da je svako drugačije gledište smatrano kažnjivim. Od tada su protesti i raskoli bili česta pojava. Svaka nova grupa kršćana koja bi se pojavila zbog raskola, to je učinila zbog netolerancije matične zajednice. One bi zadržali isti pravac kršćanske vjere sa više ili manje dodirnih točaka sa tom i drugim kršćanskim grupama, ali niti jedna od njih nije imala pravo sebe proglasiti jedinom pravom kršćanskom zajednicom jer nijedna nije imala pravo Boga i Krista zatvoriti u svoje okvire bogoslužja. Svi su tvorili Božju kuću.

Imajući ispravan uvid u gledišta apostola iz prvog stoljeća, a također i uvid u kršćansku povijest do njegovih dana, Russell je odbacivao stav isključivosti i doktrinarnog jedinstva koji su kroz povijest prouzročili nepotrebne probleme i patnje mnogim pojedincima i grupama. Što se tiče jedinstva pod svaku cijenu, to može biti štetno po svakog pojedinca, a na kraju i po samu zajednicu. U jednom časopisu Watchtovera piše:

"Koncept religioznog jedinstva pod svaku cijenu opasan je. Religiozna revnost lako može prerasti u fanatizam. Ova se tragedija može izbjeći ako se vjerno drži biblijskih načela. Primjer kršćana iz prvog stoljeća dokazuje da je to tako. U vezi metoda koje su prvi kršćani koristili da bi održali doktrinalni sklad, ”The New Encyclopedia Britannica“ objašnjava: ”Tokom prva tri stoljeća kršćanstva, kazne za heretike bile su isključivo duhovne prirode, obično ekskomunikacija (isključivanje)“. To je bilo u skladu s biblijskim uputstvom: ”Čovjeka krivovjerca nakon prve i druge opomene izbjegavaj“ (Titu 3:10, Douay). (Probudite se, 8.1.1988. str 31 – Inkvizicija (vidi cijeli članak)

U ovom članku se najprije kaže da je koncept religioznog jedinstva pod svaku cijenu opasan, a zatim se kaže da su prvi kršćani održavali doktrinarni sklad isključivanjem iz zajednice. No prvi kršćani nisu bili fanatici. Izbjegavali su se družiti samo s lažnom braćom i krivovjercima koji su pokušavali nametnuti svoja lažna učenja o Kristu i koji su kršćane htjeli odvući od Krista i puta spasenja (Tit 3:9-11; 1.Ti 6:20). One koji su griješili protiv Božjeg moralnog zakona su javno obilježavali kao grešnike i izbjegavali se s njima blisko družiti, ali su činili sve da takve opominju kao braću. Nisu izbjegavali one koji su istraživali Pisma i pomagali da se znanje o Kristu umnoži. Njih nisu nazivali krivovjercima. Oni su ispitivali njihove nadahnute izraze i provjeravali kroz Bibliju da li su od Boga ili ne. Dozvoljavali su rasprave pa čak i različita razmišljanja u vezi nekih tema koje nisu bile jasno definirane, pazeći da ih to ne bi odvuklo u isprazne razgovore, bezumna ispitivanja, svađe i sukobe. Osuđivali su kriva učenja ali nisu uvodili dogmatska učenja koja su se morala prihvaćati po svaku cijenu. Stoga postoji razlika između biblijskog načela koje uvažava jedinstvo različitosti i načela Watchtowera koje ide u krajnost kako bi se pod svaku cijenu zadržalo religiozno jedinstvo, pa je brat Russell rekao:

"Mi nismo od onih koji isključuju kršćansku braću zbog nekih razlika u mišljenju; ali kada je riječ o onima koji idu do točke negiranja samih temelja kršćanstva moramo im se suprotstaviti u lice, jer oni postaju neprijatelji križa Kristova" (Stražarska kula, prosinac 1882. str.423).

Ovakav stav je bio prihvatljiv za tadašnje kršćane povezane s bratom Russellom. Slobodno su  izražavali svoja drugačija gledišta, ali na način da se nisu upuštali u nepotrebne prepirke. Bili su tolerantni jedni prema drugima dok su zadržavali isti pravac vjere. Da li ih je Isus zbog toga mogao prihvatiti? Koliko znam, u svim novim izdanjima Watchtowera se njihov stav koristi kao razlog što je Isus upravo njih izabrao za svoju jedinu skupštinu, ali se nama nigdje ne prezentira ovaj njihov navedeni stav koji je bio protiv bilo kakve zemaljske organizacije sa autokratskim i hijerarhijskim obilježjima.

Kad je osnovao poduzeće Watch Tower Society, Russell nije ni slutio da će ono nakon njegove smrti biti upotrjebljeno u smislu formiranja centralizirane vjerske organizacije sa korporacijskim obilježjima i da će to dovesti do raskola među Istraživačima Biblije. Naime, on je bio predsjednik poduzeća, dok su njegova supruga i drugi dioničari bili članovi upravnog odbora. To poduzeće je funkcioniralo po principu svjetovnih institucija i korporacija. Imalo je svoju hijerarhiju: predsjednika, članove odbora, administraciju i druge suradnike. S druge strane skupštine su bile neovisne od tog poduzeća (Društva). Imale su drugačiji sistem upravljanja u kojoj nije bila zastupljena hijerarhija niti bilo koji čovjek kao predsjednik (prvi čovjek).

Činjenica je da je Društvom najprije upravljao njegov osnivač C.T. Russell. On je svoje bogatstvo iskoristio u osnivanje poduzeća za štampanje i distribuciju biblijske literature i bio je većinski vlasnik, dok su drugi ulagali svoj novac kao dioničari s kojim su stjecali prava u odlučivanju. Kao predsjednik Russell je imao potpunu kontrolu nad korporacijom Društva, ali skupštine s kojima je bio povezan nisu imale centralizirani autoritet. Bile su autonomne. On je nastojao služiti kao njihov nadglednik kao što je Jakov, Isusov brat bio nadglednik Jeruzalemskih skupština, a apostol Ivan nadglednik Azijskih skupština. 

Drugi predsjednik Društva, Rutherford, je korporacijski sistem uprave nad poduzećem, u kojem postoji prvi čovjek i njegovi najbliži asistenti kao suradnici ubrzo preslikao na skupštine, tako da je svaka skupština, po principu funkcioniranja upravnog odbora Društva, morala izabrati slugu grupe kao prvog starješinu, dok su drugi starješine bili njegovi asistenti ili suradnici. To je bila kopija upravljanja samog Društva.

Kao što sam naglasio, prva kršćanska skupština nije dotadašnji svjetovni sistem upravljanja preslikala na svoju skupštinu, no ovdje je to učinjeno tako da je s vremenom Društvo Watchtower sa upravnim tijelom, kao svjetovnim sistemom upravljanja, preuzelo upravu nad skupštinama Istraživača Biblije. Sluge ili nadglednici svake skupštine zajedno sa svojim ‘vjernicima’ su od tada asimilirani u to korporacijsko Društvo te su direktno odgovarali Društvu, a time i predsjedniku. Rutherford je tim činom ukinuo autonomiju skupština koje su u njegovo vrijeme potpale pod centralnu upravu Društva Watchtower u kojoj je glavnu i zadnju riječ imao on kao predsjednik, a ne upravno tijelo.

U toj simbiozi ili stapanju korporacijskog Društva s jedne strane i skupština s druge strane, Rutherford je stao na čelo Istraživača Biblije, dok su članovi skupštine postali sastavni dio Društva koje se poistovjetilo sa Kristovim tijelom. Zbog ovoga se povijest opet ponovila na ovoj Zajednici. Dvije odvojene uprave, religiozna i svjetovna su postale jedno tako da je i ova kršćanska Zajednica asimilacijom dobila obilježja centralizirane organizacije prije vremena Kristovog dolaska i prije postavljanja Gospodinovog roba nad svom Kristovom imovinom. Tako je za vrijeme predsjednika J.F. Rutherforda, došlo do centralizacije autoriteta čime je još jedna grupa kršćana potpala pod instituciju čovjeka kao posrednika između Boga i ljudi. Istraživači Biblije su druge pozivali da izađu iz sustava organizirane religije, a tada su i sami potpali pod njenu upravu.

No, da li bilo tko može reći da su samo Istraživači Biblije pod vodstvom brata Russella i Rutheforda imali iskrene namjere u vraćanju prema izvornom kršćanstvu, dok su ostali osnivači svojih zajednica imali krive namjere i krive poticaje? Takvo gledište ne može biti na mjestu tako da svaka zajednica koja danas postoji može sebe smatrati kršćanskom jer prihvaćaju i vjeruju u Krista. S druge strane, niti jedna se kršćanska zajednica ne može izdvojiti kao jedina prava bez obzira na isticanje mnogih činjenica kojima bi to opravdali. Među nekim pokazateljima koje ističu Jehovini svjedoci kako bi sebe izdvojili, ima i onih činjenica koji se ne mogu računati kao biblijski argument za pravu kršćansku zajednicu. Naprotiv, neki argumenti padaju u vodu kad ih se stavi u Biblijski kontekst, tako da ti argumenti ne idu njima u prilog jer su proizašli iz subjektivnih gledišta.