Kršćanska skupština

Isus je očistio Božju kuću i izvršio reformu po kojoj je nastao novi duhovni Izrael kojeg je utemeljio na sebi kao ‘kamenu temeljcu’, te ‘apostolima i prorocima’ kao ‘temeljima’ njegove nove Skupštine (Ef 2:19-22). Prije nego ju je posvetio on je obećao ‘da njegovu Skupštinu, koju će sagraditi na stijeni, neće nadjačati (nadvladati) vrata groba’ (Mt 16:18). Da li to znači da je Božja kuća kroz cijelu povijest postojala unatoč činjenici da je ona prošla kroz mnoge pokušaje da je se uništi izvana i iznutra? Očito da. Vrata groba predstavljaju stalnu smrtnu prijetnju koju je Kristova skupština doživljavala. Kad bi izgledalo da ju je neprijatelj usmrtio, vrata groba je ne bi mogla nadjačati jer će svi koji su Kristovi uskrsnuti i pobijediti smrt. No, ona je proživjela mnoge nevolje jer je rečeno da će pravi vjernici u kraljevstvo uči kroz mnoge nevolje (Mt 29:-13; Ot 2:10; Dj 14:22). Čak i onda kad je Kristova skupština izgledala duhovno mrtva, poput drevnog Izraela, ona je postojala poput masline koja uz pomoć svog korijena živi iako su joj mnoge grane odsječene jer nisu donosile dobar plod. Dok traje vrijeme milosti, odbačene grane se mogu pricijepiti na bilo koji ogranak i nastaviti rasti u zajednici s Kristom i drugim kršćanima. Tako je bilo i sa prirodnom maslinom koja je predočavala Izrael.
 
U prvom stoljeću postojala samo jedan prirodna tj. prava skupština Božjeg naroda. Može se ustvrditi kako su se do kraja stoljeća kršćanske skupštine na lokalnoj razini razlikovale jedna od druge. Dok su jedne prakticirale pravo kršćanstvo, druge su u manjoj ili većoj mjeri izlazile iz okvira koje su postavili Isus i apostoli.

Sve skupštine su kao ogranci pripadali jednoj maslini, a svaka od tih je na sebi nosila dobre i loše grančice tj. dobre i loše kršćane koji su trebali donositi plod. Kad promatramo duhovni Izrael ili kršćanstvo kao jednu maslinu, onda možemo primijetiti da plod ne ovisi često o grani i ogranku koji mogu biti dobri, već o grančici koja može biti suha ili napadnuta od nametnika. S druge strane maslina može izgledati neplodna i suha, a ipak na sebi imati neki ogranak sa granama koje se zelene i donose plod. Ponekad možemo vidjeti maslinu koja iz zemlje izlazi u dva ili više dijelova ali ima zajednički korjen. I dok je jedan dio dobar drugi je loš. Zar Jehova nije jedno vrijeme deseto-plemenski ogranak Izraela smatrao mrtvim, dok je dvo-plemensku Judu još uvijek držao na životu. Središnje deblo te masline nije davalo dovoljno ploda, pa je Bog dozvolio da iz njegovog odsječenog debla iznikne nova mladica, a iz mladice novo snažno deblo koje je izrastao u novu maslinu. Takva slika postoji i danas.

Kršćanstvo je izniklo na istim korijenima abrahamskog saveza kao i Izrael tako da je riječ o istoj maslini. Deblo je Isusovom smrću i uskrsnućem dobilo novu mladicu, koja je izrasla u novo deblo ukorijenio na novom savezu. Na deblu su se zatim pojavile grane i grančice koje su predočavale malobrojni ostatak Židova. Nevjerni Židovi su prepušteni sebi i ostavljeni da rastu na svom odvojenom deblu koje je i dalje snagu crpio na starom savezu s Bogom i obećanjima koja su im dana. Njihovo odbacivanje nije imalo smisao potpuno ih uništiti nego dozvoliti da rastu do drugog Isusovog dolaska.

Kad danas govorimo o prirodnom Izraelu, onda govorimo o prirodnim granama koje rastu na prirodnom deblu, a time i na prirodnom korijenu, tako da postoje dva ogranka jedne prirodne masline, a to su 'prirodni' i 'duhovni Izrael', dok ostali nekršćanski narodi predočavaju divlju maslinu. Nakon što je Isus na novom savezu s malim ostatkom prirodnih Izraelaca utemeljio svoje novo deblo, dozvolio je da svi ostali ljudi iz drugih naroda budu odsječeni sa svoje divlje masline i budu pricijepljeni na taj ogranak prirodne masline, pa su tako i oni svojim duhovnim rođenjem postali članovi (grane) duhovnog Izraela. To isto se dešavalo s prirodnim Izraelcima koji su mogli biti odsječeni sa odbačenog debla masline i biti pricijepljeni na to drugo duhovno deblo prirodne masline.

Prirodni Izrael kao kuća ili dom, nije uništen, nego je samo ostavljen da u svom odbačenom stanju živi bez Božjeg vodstva. U tom pogledu se može govoriti o prirodnim Izraelcima koji u vremenu Božje milosti mogu biti pricijepljeni na duhovni dio masline. Pavle kaže da oni mogu biti puno lakše pricijepljeni na vlastitu maslinu zato što još uvijek rastu na prirodnoj maslini, ali na drugom ogranku, pa se vjerojatno može očekivati posebno vrijeme Božjeg milosrđa i poziva koji će biti upućen njima prije kraja ovog svijeta (Ri 11:17-24). Do tada će prirodni Izrael nastaviti postojati kroz duhovni život malog broja Židova koji su prihvatili Krista za svog Gospodina do te mjere da će prilikom Isusovog drugog dolaska “sav Izrael biti spašen“ (Ri 11:25-32). To znači da će Izrael kao nacija u novom sustavu i dalje postojati kao zaseban narod koji je zbog njihovih praotaca bio i ostao Božja posebna svojina. Iako će svi narodi u novom poretku biti podjednako tretirani kao jedan Božji narod, moguće je očekivati da određeni izabrani članovi nacije Izrael budu predvodnici, kao što su muževi Levitskog plemena bili odvojeni da predvode u službi Božjoj. Time bi Izrael ponovno dobio na važnosti koju je oduvijek imao.

Kršćanstvo je kroz povijest doživjelo da su oko njegovog središnjeg debla niknuli novi izdanci koji su formirali nova debla sa svojim granama i grančicama. Svi zajedno sačinjavaju današnju sliku različitih ogranaka kršćanstva koje su proizašle iz istog korijena. Da li je Isus već odbacio neku kršćansku zajednicu ili skupštinu koja ga nije u potpunosti slijedila ili je sud nad takvima ostavio za kraj kada će izvršiti sud nad cjelokupnom Božjom kućom? To je u njegovoj domeni upravljanja tako da mi ne možemo donositi sud o tome. Jedino što možemo pretpostaviti da on uskraćuje sveti duh onima koji ne drže sve ono što je on zapovjedio – kako kršćanima kao vjernicima tako i imenovanim muževima kao upraviteljima, pa čak i nekim skupštinama ili skupinama koji se sastaju u njegovo ime.

Da li je moguće da Isus u vrijeme suda nađe kršćanske skupštine koje odgovaraju duhovnoj slici onim sedam skupština Male Azije iz prvog stoljeća? U vrijeme tih skupština se očekivao sud nad Božjom kućom jer su apostoli to najavljivali? Vjerojatno su takve skupštine sa pozitivnim i negativnim predznakom uvijek postojale i kao takve one postoje i danas. Skupštine u prvom stoljeću su se na lokalnoj razini razlikovale jedne od druge u nekim manje bitnim stvarima, ali su uglavnom imale dodirne točke u onim važnijim stvarima. No, bilo je i onih grupa koje su slijedile čovjeka i njegova učenja. Tako je i sa današnjim kršćanskim zajednicama (ograncima) na globalnoj razini. Svaka od tih zasebnih zajednica ima svoje skupštine (grane s grančicama) koje se na lokalnoj razini također razlikuju jedne od druge, ovisno o duhovnom vodstvu onih koji predvode ili upravljaju tim lokalnim skupštinama ili crkvama. Tako na lokalnoj razini imamo mnoge skupštine ili crkve koje na različitim osnovama udovoljavaju nekim Kristovim mjerilima dok u drugim u manjoj ili većoj mjeri odstupaju.

Ovdje moramo uzeti u obzir da je Izrael u početku bio malen, sastavljen od Jakovljevih dvanaest sinova i njihove djece. Dok se vremenom množio nastao je velik narod i to u tuđoj zemlji. S vremenom su se još u Egiptu tih dvanaest obitelji počeli razlikovali jedni od drugih i to na osnovu onoga što je za njih prorekao njihov otac Jakov dok ih je blagoslivljao (1.Mo 49:1-27). Unatoč tim pozitivnim i negativnim obilježjima koje su ih razlikovali, "svatko je činio ono što je smatrao ispravnim“ (Su 21:25). No, često su zbog svojih stavova ratovali jedni protiv drugih, odvajali se jedni od drugih, a ipak na kraju među svima njima postojali oni koji su imali prednost da budu primljeni u očišćenu Božju kuću koju je Isus pripremio za sve one koji su ga htjeli prihvatiti za svog Gospodina i spasitelja  (Lk 12:32; Iv 10:16). Kad Isus ponovno dođe u svoju zemaljsku kuću u kojoj također ‘svatko čini ono što smatra ispravnim’ on će je morati ponovno pročistiti i skinuti međusobne podjele. Tada će najvjerojatnije uzeti ono što vrijedi a odbaciti ono što ne vrijedi. Neće izabrati jedan ogranak, nego sve pravedne kršćane iz svih ogranaka. Njima će u Božjem kraljevstvu po istom principu moći pridružiti svi pravdoljubivi ljudi koji će uskrsnuti.

Kad se vratimo u prvo stoljeće, u vrijeme kada su u različitim pokrajinama postojale kršćanske skupštine, onda sve njih zajedno možemo promatrati preko sedam skupština Male Azije. Budući da su se skupštine razvijale neovisno jedna od druge, one su kao takve mogle ostati same za sebe i razvijati svoj oblik kršćanstva na osnovama koje je Isus zatekao u to vrijeme. Mogle su multiplicirati i organizirati svoju skupštinu na globalnoj razini. Ukoliko se one koje su odstupale od pravog obožavanja odvajale od drugih, onda je jasno da su svaka od njih širile svoj loš utjecaj na one vjernike koji su im se priključivali. One skupštine koje su bile loše su vjerojatno mogle naći zajednički jezik i udružiti svoje snage kako bi utjecale na razvoj kršćanstva koji je po mjerilima Isusa bio loš. Kao takve su mogle potiskivati pravovjerne kršćane iz svoje sredine. S druge strane, one dvije skupštine (Smirna i Filadelija) su mogle utjecati na razvoj pravog kršćanstva, ali u jednoj manjoj mjeri jer su bile okružene lošim skupštinama koje su imale veći utjecaj i pokrivale veće područje djelovanja. Isus nije mogao tek tako odbaciti sve svoje sljedbenike zbog takve podjele u prakticiranju kršćanskog puta, kao što ni Jehova nije tek tako odbacio svoje vjerne sluge koje su se zbog podjele našli među odvojenim većinskim deseto-plemenskim kraljevstvom Izrael koje je stvorilo svoju imitaciju obožavanja pravog Boga.

Budući da Isus nije pozvao na odgovornost neko administrativno tijelo, a niti apostola Ivana kao njihovog nadglednika, nego starješine svake pojedine skupštine, onda se može zaključiti kako je jedinu odgovornost tražio od onih starješina koji su upravljali svojim matičnim skupštinama. Nije postojalo centralno viječe starješina da bi od njih tražio odgovornost. Iz onoga što je vidio u to vrijeme je mogao zamisliti kako će se razvijati svaka od tih skupština i kako će se većina ljudi koji gravitiraju tim gradovima priključiti upravo onim skupštinama koje nisu bile u potpunosti prihvatljive u njegovim očima. On nije mogao utjecati na to da neki vjernici koji gravitiraju skupštini Efez odlaze na sastanke skupštine u Smirni i Filadelfiji, pa je očito morao prihvaćati te skupštine zbog ono malo dobra koje je nalazio u njima.

Isus dolazi suditi kući Božjoj, ali ne kao skupinama, nego kao pojedincima. Kad bi sudio po skupinama, onda bi po nekoj matematičkoj vrijednosti prihvatio one skupine u kojoj ima više pšenice od kukolja, a odbacio one u kojoj ima manje pšenice. On je znao da će se iskreni vjernici nalaziti u svakoj kršćanskoj zajednici, pa nije ni mogao tek tako odbaciti kršćanstvo pod kojim su se nalazile sve njegove skupštine. Iako su kasnije sve te skupštine dospjele pod nadležnost Rimske uprave, one su među svojim članovima imale prave i lažne kršćane koji su na lokalnoj razini doprinosili slici koju je Isus u svakom trenutku mogao promatrati neovisno od drugih skupština (crkvi). Zato je jako upitno promatrati kršćanstvo na institucionalnoj razini i tako ga prosuđivati, jer Isus ne sudi upraviteljima i vjernicima kroz pripadnost nekoj kršćanskoj instituciji.

Npr. on može neku kršćansku instituciju na globalnoj razini nepovoljno prosuditi (kao što je Jehova loše prosudio desetoplemenski Izrael, a kasnije i Judu), ali će unutar te institucije ili organizacije (zajednice) uvijek moći naći skupštine, obitelji i pojednince koji udovoljavaju njegovim mjerilima. Osim toga, kršćanske zajednice i njihove vjernike se ne može suditi prema slici iz nedavne prošlosti, nego prema sadašnjoj slici. Sve one mogu neke negativnosti ispraviti prije Kristovog dolaska, a najkasnije u vrijeme prorokovanja ‘dvojica svjedoka’ koji će svoje objave usmjeriti prema kršćanstvu u cjelini, a vjerojatno i prema članovima Židovske kuće. (Otkrivenje 11.pogl.). Ta dva svjedoka (pomazanika) me podsjećaju na apostola Petra i Pavla jer je jednom bila povjerena dobra vijest za Židove, a drugom za ne-Židove (Gal 2:7; Zah 4:14).