Uloga upravitelja

‘Upravitelj’ je odgovorna osoba ili grupa takvih osoba kojima je povjereno više od ostalih članova Božjeg naroda. Budući da se taj ‘upravitelj’ od strane svog gospodara (Jehove i Isusa) birao između ostalih slugu ili robova, onda je on po toj dužnosti bio iznad svih drugih slugu. Pogledajmo što piše u Stražarskoj kuli od 1.4.2007. str. 22,23. st. 6,7:

“U tim recima (Luka 12:42,44) Isus roba naziva ‘upraviteljem’, a ta je riječ prijevod grčke riječi koja se odnosi na “onoga tko vodi kućanstvo ili imanje”. Osim što daje kvalitetnu duhovnu hranu “u pravo vrijeme”, ‘vjerni upravitelj’ postavljen je nad svom Kristovom služinčadi te je dobio zadatak da upravlja ‘svom njegovom imovinom’.“

U ovom objašnjenju se nalazi ključ razumijevanja po kojem se može zaključiti da nisu svi rani kršćani trebali pripadati toj grupi ljudi nego samo pojedini muževi koji su zastupali Krista. No, unatoč tom logičkom zaključku se i dalje pokušava nametnuti drugačija slika koja ne odgovara biblijskom izrazu ‘upravitelj’. I dalje se pokušava ‘sluge’, koji ne zastupaju Isusov autoritet, poistovjetiti s izrazom ‘vjerni i razboriti upravitelj’. Takvu sliku nije mogao imati ni Isus a niti njegovi učenici koji su dobro poznavali te biblijske izraze uzete iz tadašnjeg društvenog uređenja o kojem se dosta spominje u hebrejskim spisima koje je Isus često koristio u svom poučavanju. Pogledajmo jedan primjer iz 1.Samuelove 21:7; 22:9. koji nam to zorno prikazuje:

"A toga je dana ondje bio jedan sluga Šaulov, koji se zadržao pred Jehovom. Zvao se Doeg Edomac, a bio je glavni Šaulov pastir (‘glavni’ - ‘upravitelj’) (...) koji je bio postavljen nad slugama Šaulovim ...“

Ovo je očiti primjer gdje je jedan sluga mogao biti ‘postavljen nad drugim slugama’. Taj ‘glavni sluga’ je ujedno bio i ‘upravitelj’ koji je imao određene ovlasti koje nisu imali drugi sluge. Bio je ‘postavljen nad drugim slugama’ i tako pripadao grupi upravitelja kojih je moglo biti više u toj službi na kraljevom dvoru. Oni su izabrani i uzeti iz veće grupe kojoj su pripadali sluge, tako da ostale sluge nisu mogle biti sastavni dio te manje grupe koja je imenovana za upravitelja. Riječ je o dvije različite grupe. U starom Izraelu i drugim narodima je takvo društveno uređenje funkcioniralo na principu:

gospodar – upravitelj – sluge

Biblijska povijest nam pokazuje da je ‘gospodar’ (kralj) u svom domaćinstvu ili kraljevstvu mogao imati više takvih upravitelja koji su upravljali njegovim poslovima i imovinom. Naime, ukoliko je domaćinstvo bilo veliko, onda su postojali ‘viši’ ili ‘glavni upravitelji’ i ‘niži upravitelji’ na način da je jedan viši upravitelj dijelio svoje poslove sa više nižih upravitelja. Čak je i Mojsije trebao dijeliti svoje upravljanje sa sedamdeset drugih muževa kako bi se moglo upravljati Božjim narodom ili Božjim ‘slugom’ (vidi 2.Mo 5:10-14; 4.Mo 11:16;2.Lje 19:11; Ezr 4:9; 5:6). Svi ti upravitelji postavljeni po svim gradovima su zajedno sačinjavali klasu ‘upravitelja’ koja je bila postavljena nad ostalim slugama jednog te istog gospodara.

Isus i njegovi učenici su poznavali taj odnos ‘gospodar – upravitelj – sluge’, tako da je Isus, kad je spominjao ‘vjernog i razboritog upravitelja’ s jedne strane i ‘sluge’ ili ‘služinčad’ s druge strane, govorio o nečemu što je bilo razumljivo njegovim apostolima. U Bibliji se za izraz 'sluga' često koristi grčka riječ diákonos. The Encyclopedia of Religion objašnjava da ta riječ ne predstavlja ”status nego odnos koji u pogledu služenja postoji između sluge i onoga kome on služi.“ Naime, svi vjerni kršćani služe svom gospodaru ili ‘domaćinu’ Isusu Kristu i svi su oni njegovi ‘ukućani’ (Mt 10:24,25). No, ‘upravitelj’ se trebao razlikovati od drugih ukućana po odgovornostima i zadacima koja su mu povjerene, što je uključivalo i status po kojem je bio veći od ostalih slugu kojima je on služio. Iako veći od ostalih, on je kao sluga trebao biti prvi među jednakima i nije se smio uzdizati u položaj gospodara jer bi time zloupotrijebio svoju ulogu i svoju službu.

Razlika između gospodarevog upravitelja i ostalih slugu je bila jasna. U odnosu na gospodara, i upravitelji i služinčad su bili gospodarevi ‘sluge’. Ali kad je riječ o slugama, samo su pojedinci iz te grupe mogli pripadati gospodarevom ‘upravitelju’ jer su uzdignuti na viši položaj služenja. Po tome je ‘upravitelj’ i dalje služio ili bio ‘sluga’ svom gospodaru. Kad Biblija spominje ‘sluge’, onda misli na sve članove Božjeg naroda, ali kad spominje ‘upravitelje’, onda misli samo na pojedine muževe. Zato Isus nikako nije mogao opisivati sliku po kojoj bi svi njegovi učenici kao grupa predstavljala ‘upravitelja’. No upravo to tvrde članovi Vodećeg tijela koji se predstavljaju kao zastupnici te klase. S takvim tumačenjem se čini velika pogreška jer se Isusovim riječima daje krivo značenje i to izvan konteksta cijele Biblije.

U povijesti Izraelskog naroda su poglavari naroda bili podijeljeni u više i niže upravitelje u kojima su poglavari plemena bili viši upravitelji, dok su ostali po plemenima bili niži upravitelji. Kasnije su suci, svećenici i kraljevi zauzeli još viši položaj upravljanja Božjim narodom. Svi su oni ‘vodili’ odgovorne službe u narodu, pa su samim tim ‘vodili’ narod i brinuli za njegovo opće dobro (vidi Ru 1:1; 1.Lje 27:1; 2.Lj 19:11; Ezr 4:9; 5:6; Iz 3:12). Kad grupu ‘upravitelja’, koju je Jehova utemeljio u Izraelu, promatramo u svjetlu Biblije kao onu koja je izdvojena i postavljena da brine o duhovnim i drugim potrebama naroda, onda dolazimo do zaključka da toj istaknutoj grupi nisu nikad pripadali svi muškarci i žene kao članovi Božjeg naroda. Samim tim se ne može nikako tvrditi da su svi Isusovi učenici – i muškarci i žene – pripadali toj izdvojenoj grupi ‘vjernog upravitelja’. Biblija jasno pokazuje da su upravitelji i služinčad pripadali ‘Božjim slugama’, tako da se za sve njih koristi zajednički izraz u jednini - ‘Božji sluga’.

Slika koja nam se nameće od strane Watchtowera (Vodećeg tijela) je potpuno suprotna onoj koju nam daje Biblija.

Unatoč jasnoj društvenoj slici Božjeg drevnog naroda, Watchtower u tumačenju Kristovih riječi ide izvan postavljene logike kako bi na sasvim nerazumljiv način opisao teokratsko uređenje rane kršćanske skupštine po kojoj se sve tadašnje kršćanske vjernike – i muškarce i žene, i mlade i stare – poistovjećuje s razredom ‘vjernog upravitelja’ iako taj zadatak jasno razlikuje upravitelje od ostalih slugu. Na takvom se krivom razumijevanju nadogradilo i mnogo drugih krivih slika o kojima će biti riječ u ovom i drugim razmatranjima.