USKRSNUĆE NA ŽIVOT ILI OSUDU

 

Pitanja: Zašto ljudi umiru? Tko će sve uskrsnuti? Tko će uskrsnuti na uskrsnuće života a tko na uskrsnuće suda? Što znači izraz 'prvo uskrsnuće'? Da li to znači da postoji i drugo uskrsnuće sa istim ishodom? Tko su živi 'mrtvaci' i kada će oni osjetiti snagu uskrsnuća u vječni život? Što je druga smrt? Da li fizička smrt oslobađa ljude od grijeha?



"A Bog će svakome uzvratiti po djelima njegovim"
 

                                    (Rimljanima 2:6)

 

Prva smrt je osuda pod koju smo dospjeli kao potomci Adama. On je svojim grijehom ostao bez prava na vječni život tako da nam je predao u posjed samo smrtno i raspadljivo stanje fizičkog tijela. Zbog tog gubitka nastupila je smrt koja ima vlast samo nad našim tijelom. Isus je objasnio da Bog može sačuvati dušu nakon smrti tijela. To znači da prilikom prve smrti duša ostaje sačuvana na način da ona i dalje postoji u vidu osobe koja spava smrtnim snom. Bog će nas posredstvom Krista osloboditi posljedica prve smrti koja je uslijedila po Adamu. Međutim, konačna ili ‘druga smrt’ je smrt kao posljedica vlastite neposlušnosti Božjem zahtijeva za vječni život. Ta smrt će biti uništenje duše, a ne samo tijela. Samo Bog ima vlast da uništi nečiju dušu u vatrenom jezeru koji predstavlja ‘drugu smrt’. To će biti konačni kraj svih onih koji budu nepovoljno suđeni tokom Kristove vladavine. (Ot 21:8).

Treba samo napomenuti da je Isus dao svoj život za sve ljude tako da su svi otkupljeni od Adamove smrti. Zašto onda i dalje svi umiru? Odgovor je vrlo jednostavan. Ljudi umiru jer su smrtna bića. I Adam je bio smrtno biće ali je ulaskom u Edenski vrt dobio mogućnost da vječno živi. Tu mogućnost će dobiti i svi koji budu živjeli pod vladavinom Isusa Krista kada će život i smrt biti pravno regulirano nad živima i mrtvima koji će uskrsnuti. Do tada će svi pa i pravednici u pravnom smislu biti smrtnici jer će biti 'mrtvi' s obzirom na vječni život. No pravednici će dobiti vječni život na početku a ostali tek na kraju razdoblja Kristove vlasti. O čemu će to ovisiti?

 


Dva uskrsnuća

Isus je vjerovao samo u uskrsnuće tijela a ne u nebesko uskrsnuće. Ni on nije uskrsao u nebeskom tijelu, a to što je uzašao na nebo se ne može zvati nebesko uskrsnuće tj. uskrsnuće u nebesko tijelo. Isus je propovijedao samo o zemaljskom uskrsnuću, o uskrsnuću tijela. O tom uskrsnuću je često govorio kako bi razvio još jaču nadu u uskrsnuće i život u pravednom ljudskom uređenju pod Božjim kraljevstvom. Čak je i uskrsavao mrtva tijela kako bi ojačao ljudima nadu u tu božansku moć s kojom je to činio. No kad je i sam uskrsnuo u tijelu onda je tom uskrsnuću dao još veće značenje jer je u njegovom primjeru po prvi put bilo riječ o uskrsnuću u vječni život kojeg će doživjeti samo pravednici. No on je govorio da će uskrsnuti i nepravednici. Naime, u Ivanu 5:28,29 je rekao:

"…dolazi čas u koji će svi koji su u grobovima čuti glas njegov i izaći,

  • 1. oni koji su činili dobro na uskrsnuće života   
  • 2. oni koji su činili zlo na uskrsnuće osude"      

Svi oni koji su u grobovima će biti probuđeni u život nakon čega će čuti glas koji će ih pozvati da izađu pred njega s tom razlikom što će iz tog smrtnog stanja jedni izaći pred Krista kako bi dobili život, a drugi će izaći pred njega kako bi im se ukazalo da su i dalje pod osudom smrti. Za pretpostaviti je da će pravednici uskrsnuti odmah nakon što Krist dođe na zemlju kako bi ih zajedno sa živima organizirao u novo društveno uređenje. Time će biti sudionici ranijeg uskrsnuća.

Isus je svojim otkupom postao vlasnik svih ljudi i mrtvih i živih. Jedna grupa mrtvih i živih su oni koji će dobiti život, dok druga grupa mrtvih i živih će i dalje ostati smrtnici. Kako bi ovu prvu grupu oživio i podigao iz smrtnog stanja u besmrtno on je u Otkrivenju kojeg je dao svom apostolu Ivanu spomenuo izraz ‘prvo uskrsnuće’.

“I vidio sam prijestolja. Onima što su sjeli na njih dano je da sude. Vidio sam (mrtvace) duše onih koji su pogubljeni zato što su svjedočili za Isusa i zato što su govorili o Bogu, onih koji se nisu poklonili zvijeri ni liku njezinu i koji nisu primili žig na čelo ni na ruku. I oživjeli su i kraljevali s Kristom tisuću godina. (Ostali mrtvi nisu oživjeli dok se nije navršilo tisuću godina). To je prvo uskrsnuće. (Sretan je i svet svatko tko ima udio u prvom uskrsnuću). Nad njima druga smrt nema vlasti, nego će biti svećenici Božji i Kristovi i  kraljevat će s Kristom tisuću godina." (Ot 20:4-6).

Što je 'prvo uskrsnuće'? Da li je riječ o uskrsnuću fizički mrtvih osoba ili uskrsnuću živih smrtnika? Po svemu sudeći je riječ o simboličnom uskrsnuću, a to možemo zaključiti po tome što Ivan na početku Kristove vladavine ne vidi žive ljude nego samo mrtvace, a znamo da će mnogi živi dočekati Krista. Ivan ih očito vidi zajedno sa uskrsnulima jer piše da će "najprije ustati oni koji su mrtvi u zajedništvu s Kristom. Zatim ćemo mi živi, koji preostanemo, biti zajedno s njima odneseni u oblacima da se sretnemo s Gospodinom u zraku" (1.So 4:16,17). Stoga se ovdje za sve njih koji budu na životu može reći da će nakon susreta s Kristom čuti njegov glas i ‘oživjeli’ tj. prijeći iz stanja smrti u stanje vječnog života.

Ovdje se ne spominje izraz drugo uskrsnuće ali ono također postoji. Izraz 'prvo' ukazuje da po važnosti postoji i drugo ili drugorazredno uskrsnuće koje se odnosi samo na uskrsnuće tijela. Razlika je u tome što će uskrsnuće tijela doživjeti sve fizički mrtve osobe – pravedne i nepravedne, dok će oživljavanje tijela iz raspadljivog u neraspadljivo stanje doživjeti samo one osobe – uskrsnule i žive - kojima će biti darovan vječni život odmah na početku Kristovog dana. Nad njima smrt neće imati vlast. Ovi drugi neće s Kristom kraljevati tisuću godina, nego će biti stranci u odnosu na one koji će pripadati Božjem narodu.

U ovim stavcima možemo razabrati tri grupe.

  1. grupa – oni koji su sjeli na prijestolja i koji će vladati s Kristom
  2. grupa – oni koji su stali na stranu Boga i Krista – kraljevati će s Kristom
  3. grupa – ostali nad kojima smrt još uvijek ima vlast

O prvoj grupi je već dosta bilo riječi. Oni će s Kristom sudjelovati u vladanju i suđenju. S obzirom da će oni suditi drugima onda će njih Bog izdvojiti i predstaviti kao članove 'novog neba'. Oni su zajedno sa drugim vjernicima tvorili Božju skupštinu koja je u ovom neprijateljskom svijetu trpjela nevolju od strane svijeta tako da su i drugi zajedno s njima bili meta mržnje svijeta i progonstva. Ovi drugi će tvoriti 'novu zemlju'. Ivan ih sve zajedno vidi kao ‘duše onih koji su pogubljeni’, čime se aludira na mučeničku smrt. Budući da je ovdje riječ o simboličnom načinu izražavanja treba vidjeti o kakvoj je mučeničkoj smrti riječ. Duše ‘pogubljenih’ ovdje ne predočavaju fizički mrtve osobe, nego žive osobe, kako one koji su fizički uskrsnuli tako i one koji su ostali na životu do ‘Kristovog dana’. Smrt pogubljenjem se misli na stanje osude od strane ovog svijeta koji je na sve načine pokušao uništiti ili spriječiti prave Božje sluge da služe pravom Bogu. Do takve smrti tj. presude će doći i od strane političke zvijeri novog svjetskog poretka neposredno prije Harmagedona. Poznato je da su kraljevi često kroz cijelu povijest donosili zabrane kojima se željelo zaustaviti one koji su ‘davali svjedočanstvo za Isusa i zbog toga što su govorili o Bogu’. Na sličan se način izražava i psalmista koji kaže da će Bog "pogubiti (fusnota: 'ušutkati') svakoga tko čini nevjeru" (Ps 19:43). Tako i svjetski vladari pokušavaju ušutkati Božje sluge koji njima ne pokazuju vjernost i potpunu podložnost.

Naravno, kad je riječ o doslovnom pogubljenju, oni nisu mogli ubiti svakog pojedinca, ali su zato progonili sve njih zajedno kao ‘tijelo’. Čak i onda kada su pogubili one koje su smatrali ‘vođama’ oni su sa takvim presudama htjeli unijeti strah kako bi ušutkali ostale i usmrtili njihovo djelo. Smrt ovih pojedinaca je trebala označiti simboličnu smrt svih ostalih kršćana. Uskoro će svi oni biti ‘pogubljeni’ od strane zvijeri na način da će ih zvijer sve zajedno osuditi na smrt i tako ušutkati u simboličnom smislu. Oni će za njih biti 'mrtvaci' jer neće imati udjela u društvenom uređenju njihovog svjetskog poretka. Političari novog svijetskog poretka teže za tim da imaju vlast nad financijskim sredstvima svih ljudi kako bi lakše nametnuli svoju volju i tražili od ljudi da im se poklone. Onima koji će se tome suprotstaviti će se dati da koriste svojim novcem i imovinom samo za osnovno preživljavanje ali ne i da sudjeluju u dobiti tako da neće moći ni kupovati ni prodavati ukoliko ne prime žig divlje zvijeri (Ot 13:16,17). No to će se promijeniti s Kristovim dolaskom jer on ima pravedne kriterije za sve smrtnike, i pravedne i nepravedne. Pravednici (mrtvi i živi) će simbolično oživjeti ‘u prvom uskrsnuću’ dok će nepravednici (mrtvi i živi) biti dovedeni u nepovoljan položaj jer će druga smrt imati vlast nad njima.

Apostol Pavle je objasnio da će svi koji su umrli u Kristu, što uključuje i vjeru pretkršćanskih slugu u Božju pripremu spasenja preko obećanog Mesije, biti uskrsnuti u ranijem uskrsnuću i zajedno s živim pravednicima imati susret s Kristom koji će sići s neba (2.Sol 4:17). Po nekom obrascu je moguće zaključiti da će se između njih izdvojiti prva grupa koja će zajedno s Kristom pristupiti Jehovi Bogu. Pogledajmo kako je to bilo u vrijeme Mojsija koji predstavlja Krista.

“Potom je (Bog, tj. zastupnički anđeo) rekao Mojsiju: “Popni se k Jehovi (tj. na mjesto gdje se spustila Božja slava) — ti, Aron, Nadab i Abihu i sedamdeset starješina izraelskih, pa se poklonite izdaleka! Neka Mojsije sam pristupi k Jehovi, a oni neka ne pristupaju i narod neka se ne penje s njim!” I Mojsije je došao i ispričao narodu sve riječi Jehovine i sve zakone njegove, a sav je narod jednoglasno odgovorio: “Vršit ćemo sve zapovijedi što ih je Jehova dao.” 4 I Mojsije je zapisao sve riječi Jehovine. A ujutro je poranio i u podnožju gore podigao žrtvenik i dvanaest stupova za dvanaest plemena Izraelovih. (…)  Zatim je uzeo knjigu saveza i pročitao je pred narodom. A narod je rekao: “Činit ćemo i poslušat ćemo sve što je Jehova rekao.” Potom je Mojsije uzeo krv i poškropio narod, govoreći: “Ovo je krv saveza koji je Jehova sklopio s vama na temelju svih ovih riječi.” I tako su Mojsije, Aron, Nadab i Abihu i sedamdeset starješina izraelskih otišli gore, i vidjeli su Boga Izraelova. Pod njegovim je nogama bilo nešto kao podnožje od kamena safira, po čistoći nalik samom nebu“ (2.Mo 24:1-10)

Ovdje vidimo da je Bog izdvojio sedamdeset starješina izraelskih koji su zajedno s Mojsijem, Aronom i dvojicom Aronovih sinova došli pred Jehovu na svetom mjestu. Njihovo izdvajanje ukazuje da su dobili od Boga ovlaštenje s kojim će upravljati narodom. Nakon toga je iz te grupe izdvojen samo Mojsije koji je predočavao Krista.

“I Jehova je rekao Mojsiju: “Popni se k meni na goru i ostani ondje, jer ću ti dati kamene ploče, zakon i zapovijedi koje ću napisati za njihovu pouku!” 13 Tako su ustali Mojsije i sluga njegov Jošua te se Mojsije popeo na goru pravoga Boga. 14 A starješinama je rekao: “Čekajte nas ovdje dok se ne vratimo k vama! Eto, Aron i Hur su s vama. Ako tko ima kakav spor, neka se obrati njima!” 15 Tako se Mojsije popeo na goru, a oblak je prekrio goru. 16 I Jehovina je slava počivala na gori Sinaju i oblak je prekrivao goru šest dana. A sedmoga je dana Bog pozvao Mojsija iz oblaka. 17 U očima sinova Izraelovih taj je prizor Jehovine slave bio kao vatra koja proždire navrh gore. 18 I Mojsije je ušao u oblak i popeo se na goru. I ostao je na gori četrdeset dana i četrdeset noći.“ (2.Mo 24:12-18).

Ovaj događaj možemo povezati sa vizijom iz Danijelove knjige gdje se vidi kako anđeli dovode sina čovječjeg pred Boga.

“Gledao sam dalje u noćnim viđenjima, kad eno, na oblacima nebeskim dolazio je netko kao sin čovječji. Bilo mu je dopušteno da pristupi Pradavnome, pa su ga doveli pred njega. Njemu je bila predana vlast, čast i kraljevstvo, da mu služe svi narodi, plemena i jezici. Vlast je njegova vlast vječna i nikada neće proći, a kraljevstvo njegovo neće propasti.“ (Da 7:13,14)

Kao što je Mojsije ušao u oblak, tako vidimo da i Isus s oblacima dolazi pred Boga, što znači da pred svojim izabranicima uzlazi u oblacima gdje dolazi do Boga koji mu daje vlast nad svim narodima, a vjerojatno i zakon koji će se provoditi u tom novom svjetskom poretku. Isus će se zatim vratiti tako što će se najprije susresti s izabranim članovima svoje vladavine preko kojih će provoditi vlast i zakone nove zemlje. Oni će vjerojatno prvi 'oživjeti' i biti oslobođeni smrtnog stanja.

Sada ponovo dolazimo do druge grupe koja će doći pred Krista koji će im preko izabranih starješina iznijeti Božje zahtjeve. Riječ je o živima i uskrsnulim pravednicima. Na početku Kristovog dana će svi će oni najprije biti simbolično ‘mrtvi’ jer u sebi još neće imati pravi i neraspadljivi život sve dok ga ne dobiju na dar, ali će zato u sebi imati zalog života s kojim imaju pravo na prvo uskrsnuće s kojim odmah dobivaju vječni život. Oni će također ‘oživjeti’  jednim posebnim činom, “na zvuk posljednje trube“ kada će biti potpuno oslobođen smrti koja je posljedica Adamovog grijeha tako da će svi, i uskrsnuli i živi doživjeti preobraženje iz smrtnog stanja u besmrtno (1.Ko 15:51,52; 1.So 4:15). To je trenutak kada ‘život poništava ono što je smrtno’ (vidi 2 Ko.5:4). Riječ je o preobrazbi iz smrtnog u besmrtno stanje (1.Ko 15:51,52). To je ono što će se desiti sa svima koji budu zapisani u knjizi života.

Oni će se nalaziti po svoj zemlji koja će biti dana njima u nasljedstvo. Po zahtjevima nove zemlje će organizirati život na zemlji u što će biti uključeno i obožavanje Boga. To što će oni s Kristom 'kraljevati' tisuću godina se ne odnosi na prva mjesta u vladi, nego se odnosi na zajedništvo u upravljanju zemljom, kao što je to u demokraciji. Demokracija je vlast u rukama naroda tako da sav narod vlada (kraljuje) svojom zemljom ali preko svojih predstavnika. Iz te vlade su izuzeti stranci i osuđenici koji nemaju pravo glasa. Tako će biti i u novom svjetskom poretku. Samo pravedni će s Kristom kraljevati tj. upravljati svojom zemljom preko svojih predstavnika koji će zastupati njihove i Božje interese, dok će ostali 'mrtvaci' biti bez prava glasa.

‘Ostali mrtvaci’ su treća grupa koja nije uključena u novi savez. Među njih se ubrajaju mnogi koji će biti na životu prilikom Kristovog dolaska i mnogi koji će kasnije fizički uskrsnuti i zajedno sa živim nepravednicima čekati drugu i zadnju priliku koja će im biti pružena. Svi oni su označeni kao 'mrtvaci' jer u sebi neće imati vječni život. Bit će i dalje u vlasti smrti sve dok ne ožive i dobiju vječni život. Naime, oni su također otkupljeni čime su oslobođeni smrtne osude po Adamu, ali s obzirom na svoje nepravedno stanje će se i dalje nalaziti u smrtnom stanju tako da će njihovo dobivanje vječnog života ovisiti o vlastitom izboru. Smrt više neće biti posljedica Adamovog grijeha, jer su od te kazne i oni oslobođeni. Oslobađanje od te kazne im neće jamčiti vječni život. Oni su i dalje smrtnici i morati će u tom vremenu suda steći svoju vjeru i podložiti se Bogu preko Krista. Trebati će se pokajati za svoja zla djela i pokoriti zakonima života. I dalje će se smatrati 'mrtvima' sve dok ne dobiju vječni život i ožive u pravom smislu riječi na kraju Kristovog dana.

Oni kao takvi izlaze na ‘uskrsnuće osude’ kako bi im se sudilo kao nepravednicima koji će morati položiti svoj račun pred Vječnim sudom. U toj viziji koju je Ivan vidio, a koja se odigrava tokom tisućugodišnjeg dana suda, možemo čitati:

"I vidio sam mrtve, velike i male, kako stoje pred prijestoljem i svici su se otvorili. A otvorio se i jedan drugi svitak - svitak života. I mrtvima se sudilo prema djelima njihovim na temelju onoga što je napisano u svicima. I more je predalo mrtvace koji su bili u njemu, i smrt i hades predali su mrtvace koji su bili u njima. I svakome se sudilo prema djelima njegovim" (Ot 20:12,13).

Ovi mrtvi spadaju u ‘ostale mrtvace’ koji nisu povoljno prosuđeni na početku dana Suda (Ot 20:5). To što će se otvoriti svici po kojima će oni biti suđeni, ne znači da im se prijašnji grijeh ne može uračunati kako to tvrdi Watchtower (vidi Stražarsku kulu od 1.5.2005. str.19; Raspravljanje str. 395). Ti svici će vjerojatno biti temeljeni na vječnom zakonu kojeg je Jehova ugradio u svakog čovjeka. Po tom zakonu su takvi stekli nepravednost i ne mogu se izjednačiti sa pravednicima. Nepravednim ljudima će se suditi na temelju onog ‘imena’ kojeg su stekli do svoje smrti. Oni će trebati prihvatiti svoju osudu i pristupiti svojem mijenjanju uvažavajući ono što će pisati u novootvorenim svicima po kojima će biti suđeni. 

Što je ključna razlika koja odvaja Božji pravedni narod od ovih ‘mrtvaca’? To je vječni život kojim su Božji robovi i sluge zapečaćeni svetim duhom i kojeg imaju u sebi za vrijeme svog života a time i prilikom smrti i uskrsnuća. Oni koji do Harmagedona budu upisani u knjigu života će ‘oživjeti’ jer će odmah na početku suda dobiti vječni život. Ostali uskrsnuli će imati priliku da se njihova imena upišu u knjigu života tokom Kristove vladavine. No, oni će do posljednje kušnje ostati ‘mrtvi’ jer će živjeti samo u svojim ‘smrtnim tijelima’. Zato će nad njima kao smrtnicima sve to vrijeme druga smrt imati vlast. Oni neće kraljevati s Kristom nad smrću jer će biti u vlasti smrti i neće ‘oživjeti’ sve dok se ne navrši tisuću godina, što podrazumijeva da će tek tada biti prihvaćeni u Božju obitelj kao pravednici. No bit će i onih koji neće ni tada zaslužiti život jer će se pobuniti protiv teokratskog uređenja nove zemlje u kojoj oni trpe nevolju zbog zakona s kojima se očito neće slagati. Oni neće biti zapisani u knjizi života, što znači da će upravo njih na kraju snaći druga smrt.

 


Tko će imati udjela u prvom uskrsnuću?

Ovakvo gledište se jednim dijelom ne slaže s onim kojeg zastupa Zajednica JS. Naime, Zajednica tumači se da će ‘prvo uskrsnuće’ okusiti samo oni koji su određeni da žive i vladaju s neba dok ostali dio čovječanstva – i pravednici i nepravednici -  spadaju u ‘ostale mrtve koji neće oživjeti dok se ne navrši tisuću godina’ (Ot 20:5a). U knjizi "Otkrivenje" na str. 290, st.15. stoji:

"Potkraj tog dana ‘ostali mrtvi’ (pravednici i nepravednici) će u tom smislu ‘oživjeti’ što će biti savršeni ljudi."

Međutim, za takvo tumačenje se u Bibliji ne nalazi ni jedne riječi koja bi to potvrdila. Sporno je to što Zajednica smatra da će na početku novog doba samo članovi ‘novog neba’ ‘oživjeti’ tj. postati savršeni ljudi nad kojima smrt nema više vlast i što se prvo uskrsnuće po njima odnosi na napuštanje materijalnih tijela tako da po tom tumačenju članovi ‘nove zemlje’ neće doživjeti 'prvo uskrsnuće' jer će živjeti na zemlji a ne na nebu. To nema smisla. Nelogičnost je u tome što vjerni pripadnici Božjeg stada očekuju svoje spasenje, a kad prežive Harmagedon ili uskrsnu na zemlji biti će još uvijek pod nepovoljnom osudom jer će ‘druga smrt’ imati vlast nad njima. To se pokušava ispraviti tumačenjem da nakon ‘prvog uskrsnuća’ dolazi ‘bolje uskrsnuće’ kojem će se radovati pravednici, a koji neće morati umrijeti nakon što uskrsnu sve do kraja Kristove vladavine kada će, ukoliko ostanu vjerni, dobiti vječni život (Stražarska kula, 15.2.1995. str.10,11; st. 11,12). Međutim, po tome će onda bolje uskrsnuće doživjeti i nepravednici, jer ni oni neće morati umrijeti do kraja tog dana suda ukoliko pokažu poslušnost. Samim tim se ruši osnovna i bitna razlika između pravednih i nepravednih. Naime, kako bi se pravednici osjećali kad bi vidjeli da su po pitanju života i smrti izjednačeni s nepravednicima? Vjerojatno poniženo i prevareno. To je nezamislivo jer među njima su mnogi muževe i žene koji su primjer vjere svim kršćanima, pa čak i apostolima. Među njima su i oni koji su za vrijeme svog života...

"... vjerom porazili kraljevstva, učinili što je pravedno, primili obećanja, zatvorili ralje lavovima, ugasili žestinu ognja (…), rastjerali vojske tuđinaca (…), bili mučeni jer nisu prihvatili da budu oslobođeni kakvom otkupninom, kako bi dobili bolje uskrsnuće. Drugi su pak bili iskušavani izrugivanjima i bičevanjima, pa čak i okovima i tamnicama. Bili su kamenovani, iskušavani, prepiljeni, pobijeni mačem, hodali su u ovčjim i  kozjim kožama, bili su u oskudici, u nevolji, zlostavljani. Svijet ih nije bio dostojan…" (He 11:32-38).

Da li će te vjerne osobe zaista biti pod osudom ‘druge smrti’ kako bi ponovno dokazali svoju vjeru? Ako da, onda se prilikom uskrsnuća neće radovati ‘boljem uskrsnuću’ kojem su se nadali. Očito u dosadašnjem tumačenju Watchtower-a ima nekih nelogičnosti koje treba promijeniti.

Ivan u ovoj viziji posebnu pažnju pridaje izabranicima koji će vladati s Kristom. Razumljivo je da prije nego sjednu na svoja prijestolja moraju biti potpuno oslobođeni nasljednog grijeha i smrti. Dok su u stanju raspadljivosti oni su ‘mrtvi’. Zato prije nego dobiju vlast moraju ‘oživjeti’ odnosno dobiti neraspadljivi vječni život poput Isusa. U tom kontekstu Ivan vidi kako oni odmah na početku ‘posljednjeg dana’ dobivaju udjela u ‘prvom uskrsnuću’. Međutim, što će se desiti nakon što oni kao savršeni sjednu na svoja prijestolja i nakon što počne vlast Božjeg kraljevstva? Da li će nakon njih i drugi pravednici kao punopravni članovi ‘nove zemlje’ dobiti savršeni vječni život na početku vladavine Kraljevstva? Ili će oni biti među ‘ostalim mrtvacima’ koji će ‘oživjeti’ i dobiti vječni život tek na kraju?

Iako su 144000 izabranih predmet ove spomenute vizije, ipak je logično zaključiti da će odmah nakon početka posljednjeg dana osim njih i drugi pravednici imati udio u ‘prvom uskrsnuću’. Ivan između ostalog neizravno spominje tu mogućnost kada kaže:

"Sretan je i svet svatko tko ima udio u prvom uskrsnuću".

Izraz ‘svatko’ se može odnositi samo na vjerne i pravedne osobe koje vjerno služe Bogu (2.Ko 7:1). Oni koji budu imali udio u prvom uskrsnuću postaju ‘živi’, jer dobivaju život oslobođen grijeha i smrti. Samim tim će biti sretni. Nesretni mogu biti samo oni koji neće imati udjela u 'prvom uskrsnuću'. Prema tome, pravednici koji pripadaju 'novoj zemlji' neće spadati među ‘ostale mrtvace’ kojima će se suditi i koji će tek nakon tisuću godina dobiti mogućnost da ‘ožive’, odnosno da dobiju vječni život. Sretni će biti ‘svi’ oni koji budu imali udio u ‘prvom uskrsnuću’. Druga smrt takvima neće nauditi, jer će ona kao osuda prijetiti samo onim čija imena do kraja tisućugodišnjeg razdoblja ne budu zapisana u knjigu života. 

Među oživljene mrtvace, koji će ‘prvo uskrsnuće’ okusiti na početku kraljevstva, Biblija ubraja sve članove Izraela Božjeg, a ne samo izabrane članove ‘novog neba’. Svi će oni imati prednost da se odmah na početku Kristove vladavine obuku u neraspadljiv vječni život. Tako će svi koje je Bog proglasio pravednima odmah okusiti vječni život činom 'oživljavanja' u prvom uskrsnuću. Izraz ‘proglašen pravednim’ se koristi za one kojima je Bog potpuno oprostio grijehe. Međutim taj se izraz ponekad pokušava koristiti samo na one koji pripadaju klasi 'novog neba' čime se klasa 'nove zemlje' nepravedno izbacuje iz ovog konteksta i izjednačava s ‘mrtvacima’ iz Otkrivenja 20:5,12 (vidi Stražarsku kulu od 15.02.1995. str.10). 

Sada možemo s boljim razumijevanjem gledati na buduće stvari u koje će biti uključen svi ljudi koji će primiti 'prvo uskrsnuće'. Iako Ivan to nije razlučio u svom opisu bilo je logično zaključiti iz biblijskog konteksta da će i pripadnici ‘velikog mnoštva’ pravednika odmah imati udio u prvom uskrsnuću kako bi postali savršeni članovi nove zemlje. On je u navedenoj viziji spominje one koji sjedaju na prijestolja i one koji će kraljevati s Kristom tisuću godina, pa je za neke to izgledalo kao da je riječ samo o jednoj izabranoj grupi pravednika. No trebalo je u duhu Pisma razlučiti dvije grupe pravednika koji su bili ‘pogubljeni’ jer nisu obožavali divlju zvijer ni njen lik. Pogledajmo stoga jednu drugu viziju koja u ‘pogubljene’ uključuje sve Božje sluge, a ne samo izabrane pojedince. U toj viziji Ivan vidi "lik zvijeri" koja je mogla prouzročiti "da budu pobijeni svi koji se ne klanjaju liku zvijeri" (Ot 13:15). Zato je Ivan u tom kontekstu dodao: "Sretan je i svet svatko tko ima udio u prvom uskrsnuću". Svoju vjeru su na isti način i pod istim kušnjama pokazali ‘svi’ Božji sluge, tako da nisu samo članovi nebeske klase ‘pogubljeni’ zbog svjedočanstva koje su davali za Isusa i Boga. Prema tome ‘svi’, koji su izložili svoje duše na smrt zbog svjedočanstva koje su davali za Isusa i zbog toga što su govorili o Bogu će imali udjela u ‘prvom uskrsnuću’ zajedno s članovima klase 'neba' (Ot 20:4-6). Svi su oni kao pravednici umrli u vjeri, neki čak nasilnom smrću. Bili su spremni nositi svoj mučenički stup i poći za Isusom (Lk 9:23). Takvi nikad ne bi obožavali zvijer ni njen lik.

Neki članovi klase 'zemlje' su bili pogubljeni zbog Isusovog imena, dok takvu mučeničku smrt nisu doživjeli mnogi članovi klase ‘neba’. Zar to nije dovoljan razlog da svi oni budu na samom početku izjednačeni u ‘prvom uskrsnuću’. Naime, jedni i drugi, i oni koji prežive nevolju i oni koji uskrsnu su svojom vjerom pobijedili smrt. U tom smislu će imati ‘uskrsnuće slično Isusovom’ jer ‘smrt više nije gospodar nad Isusom’ niti će biti gospodar nad njima (Ri 6:5,9-11). Svi će oni uskrsnuti u ‘prvom uskrsnuću’ što znači da će dobiti vječni život odmah na početku Kristove vladavine. Tako će njihovo uskrsnuće biti ‘bolje’ od uskrsnuća nepravednih (He 11:35).

Da bi netko okusio ‘prvo uskrsnuće’ mora prije toga umrijeti s obzirom na grijeh (Ri 6:11). Kad čovjek umre na takav način onda se on oslobađa svega što je u svom tijelu nosio. Pavle je to ovako izrazio: "Tko će me izbaviti od tijela koje me vodi u takvu smrt?" – smrt pod vlašću grijeha (Ri 7:24). Izbavljenje od posljedica grešnog tijela će se desiti prilikom ‘prvog uskrsnuća’ nad svima koji u simboličnom smislu ‘umiru u Gospodinu’. Tada će vjerni počivati od svih svojih napora i neće morati ponovo dokazivati svoju vjeru u kušnjama jer su već stekli pravo na vječni život. Sa ovim možemo još bolje razumjeti glas s neba kako govori: "Sretni su oni koji odsad umiru u Gospodinu. Da, govori duh, neka počinu od napora svojih, jer ih prate djela njihova" (Ot 14:13). Kao što je Bog ‘počinuo’ sedmog dana tako će i pravednici koji su naporno radili na svom spasenju ‘počinuti’ u posljednji sedmi dan (Ri 8:21-23; He 4:4,9-11; Mt 12:8; Iv 6:39,40,44; Flp 2:12).

Treba imati u mislima sve one vjerne kršćane koji će umrijeti onog trenutka kada politička zvijer nametne smrt svima koji ne budu imali njen žig. U simboličnom smislu će oni biti ‘pogubljeni’ od strane zvijeri. Njihova će vjera biti iskušana u tom pravcu tako da će sve ono što su učinili do tada uvijek biti zajedno s njima kao vječiti dokaz njihove vjere. Iz tog razloga im neće biti potrebno ponovno dokazivati svoju vjeru. Zato svi ‘mrtvi’ ili smrtni ljudi koji umiru s obzirom na grešno tijelo mogu biti sretni jer će na početku Kristove vladavine doživjeti da "u [tom] jednom trenutku, u tren oka", umru i ustanu neraspadljivi (1.Ko 15:51,52).

Uskrsnuće klase 'novog neba' još nije uslijedilo, tako da svi koji su umrli i koji još uvijek umiru moraju čekati vrijeme kad Krist dođe u slavi svog kraljevstva. Iako su mrtvi, oni su živi u Božjim očima. Bog zna da su oni u svojim srcima sačuvali želju da On u svoje vrijeme opravda svoje ime pred svim narodima i da usput osudi i osveti njihovu pravednu krv. Zato je i Ivan dobio priliku da čuje njihov glas iako su mrtvi. Čuo je kako im je rečeno da...

"... čekaju još malo dok se ne popuni broj (1) surobova njihovih i (2) braće njihove koji trebaju biti ubijeni kao i oni" (Ot 6:9-11).

Oni moraju čekati još malo vremena i to sve dok se ne popuni broj svih onih koji će u organizacijskom smislu sačinjavati ‘novo nebo i novu zemlju’, a to će se desiti kad zvijer pobije sve one koji se ne budu poklonili njenom liku (Ot 13:15). ‘Puni broj’ je broj koji označava božansku potpunost ili savršenost s obzirom na stvari povezane s njegovim narodom koji će naslijediti kraljevstvo i dobiti vječni život. Nakon toga Isus dolazi u svojoj slavi čime nastupa njegova slavna ‘prisutnosti’. Tada dolazi "do velikog dana srdžbe onoga koji sjedi na prijestolju i od Janjetove srdžbe" (Ot 6:16,17). Zatim nastupa određeno vrijeme kad će svi vjerni koji su umrli ustati neraspadljivi jer su već prije svoje fizičke smrti umrli u Gospodinu (Ri 6:3,4). Mi koji ostanemo na životu ćemo se također obuči u neraspadljivi vječni život jer smo činom krštenja simbolično već prešli iz smrti u život (Iv 5:24; 6:40). Naime, činom krštenja mi smo primili zalog vječnog života (2.Ko 5:4,5; Ef 1:13,14).

To znači da će se već na početku Kristove vladavine naše krštenje pokazati u svom pravom značenju. Naime svi koji su se krstili u Krista, odnosno oni koje je Krist krstio svetim duhom, će tek tada osjetiti snagu svog krštenja s kojim su u sebi nosili zalog vječnog života. Naime, kad smo se krstili u ovom poretku mi smo umrli s obzirom na grijeh. Onaj tko je na takav način umro ima se pravo nadati ‘prvom uskrsnuću’. U tom smo smislu do tada još uvijek ‘smrtni’ dok čekamo promjenu. No mi već sada imamo pravo sebe smatrati ‘živima s obzirom na Boga’ i čuvati u sebi zalog kojeg smo dobili krštenjem. (Ri 6:11). No što je sa onim vjernim i pravednim ljudima koji su umrli a da nisu bili kršteni svetim duhom? Vjerojatno će se i oni podvrći tom krštenju kako bi umrli s obzirom na grijeh i zatim uskrsnuli u vječni život. Takvi simbolični ‘mrtvaci’ koji na takav način budu umirali u novom poretku će biti posebno sretni jer neće morati čekati kraj tisućugodišnjeg kraljevstva, nego će se tim činom odmah obući u neraspadljivi vječni život. 

Sve ovo gore spomenuto pokazuje da je nemoguće zamisliti da je Ivan na početku Kristove vladavine među ‘ostale mrtvace’ vidio vjerne osobe koje pripadaju klasi ‘velikog mnoštva’ vjernih osoba. Za takve vjerne osobe nije mogao reći da će svoju vjeru morati dokazati na kraju dana Suda i to zajedno sa nepravednicima. To je vidljivo iz jedne ranije vizije gdje on ‘veliko mnoštvo’ ne vidi među ‘ostalim mrtvacima’ nego ih vidi odvojene kao posebnu grupu koja će sačinjavati temelje novog zemaljskog društva. Ta vizija pokazuje da će oni također ‘oživjeti’ nakon što izađu iz velike nevolje i to odmah na početku Kristove vladavine (Ot 7:13,14). Samim tim što se za njih kaže da će imati udjela u boljem uskrsnuću, onda to podrazumijeva ‘prvo uskrsnuće’. Oni će prije ‘ostalih mrtvaca’ dobiti vječni život.

Kada mrtvi pravednici uskrsnu a živi izađu iz velike nevolje i kada se prilikom ‘prvog uskrsnuća’ svi zajedno obuku u neraspadljivi vječni život, onda "više neće gladovati ni žeđati, neće ih moriti sunce ni ikakva žega (…) I Bog će obrisati svaku suzu s očiju njihovih" (Ot 7:16,17). Zar neće zbog toga radosno vikati jakim glasom: "Spasenje dugujemo Bogu svojemu (…) i Janjetu" (Ot 7:10). Oni su ‘spašeni’ tako što su napokon oslobođeni tereta Adamovog grijeha zbog kojeg su bili osuđenici na smrt. Naravno, ‘spasenje’ ne bi bilo potpuno ako bi nakon toga bili pod vlašću druge smrti. Zato ‘spasenje’ povlači za sobom i oslobađanje iz ropstva grijeha i smrti. Oni neće više biti ‘mrtvi’ ili smrtni. Za razliku od njih, nepravedni se neće radovati tome jer će i dalje po tom pitanju biti ‘mrtvi’. Oni će se morati najprije pokajati za svoje grijehe i krstiti svetim duhom kako bi na takav način dobili zalog vječnog života kojeg bi trebali zadržati do kraja posljednje kušnje.

Isus je rekao da "svatko" tko vjeruje u njega dobiva vječni život prilikom uskrsnuća u posljednji dan (Iv 6:39,40). Takvi će okusiti sreću. To je Isus više puta naglasio kad je rekao: "Sretni su oni…" (Mt 5:3-12). Ivan je tu sreću povezao sa svima kad je rekao: ("…Sretan je i svet [ne samo oni koji će sjesti na prijestolja nego i] svatko tko ima udio u prvom uskrsnuću)" (Ot 20:6a). Tako je Ivan u prvo uskrsnuće uključio, ne samo nebesku klasu nego i druge vjerne osobe koje dobivaju vječni život po istom mjerilu Božje pravde. I oni su naime svoju vjeru dokazali u istim kušnjama koje je Ivan opisao u ovom izvještaju. Svi su oni jednako dokazali da mogu svojom vjerom pobijediti Sotonu, njegov zli poredak i svoje grešno tijelo. "Onome tko pobijedi dat ću da jede s drveta života, koje je u raju Božjem" – kaže Isus (Ot 2:7; 22:14). Kušati s tog drveta života znači živjeti vječno (1.Mo 3:22). To za sobom automatski povlači sve pripadnike Izraela Božjeg koji će, za razliku od nepravednih, ‘smjeti ići k drveću života’ (Ot 22:14,15). Po tome će se svi oni zajedno kao Božji narod razlikovati od ostalih nepravednih koji će ‘oživjeti’ tek na kraju tisuću godina.

Ne može biti logično da će mnoštvo drugih vjernih osoba koje Bog smatra ‘živima’, nakon što uskrsnu biti smatrani ‘mrtvima’, samo zato što svi oni nisu uključeni u 144000 članova nebeske vlade. To bi bilo nerazumno tvrditi (Mt 22:32). Veliki "oblak svjedoka" koji će uskrsnuti moći će se priključiti preživjelima iz velike nevolje (He 12:1). Svi će oni dobiti vječni život, time što će se odmah obući u neraspadljivost. Neće imati razloga za tugu, jer više neće biti u vlasti smrti. Neće ih tući ‘sunce ni žega’ jer će ih štititi duhovno neraspadljivo tijelo u koje će se obući. 

Vjerni podanici kraljevstva će pripadati ‘novoj zemlji’ koja će biti podijeljena na ‘dvanaest naroda’ nad kojima će Isus postaviti izabrane muževe. Među njima će apostoli zauzimati prva mjesta kao što je to Isus rekao: "Zaista, kažem vam: ‘Prilikom ponovnog stvaranja, kad Sin čovječji sjedne na svoje slavno prijestolje, i vi (koje sam izabrao za apostole) koji idete za mnom sjest će te na dvanaest prijestolja i suditi dvanaest plemena Izraelovih. I tko je god (od ostalih sljedbenika) ostavio kuće ili braću ili sestre ili oca ili majku ili djecu ili zemlju radi imena mojega, primit će mnogo više i naslijediti život vječni’" (Mt 19:28,29). Ako usporedimo ove Isusove riječi onda možemo zapaziti da se Isus obraća svojim apostolima kao onima koji će sjediti na dvanaest prijestolja. Time ukazuje na klasu ljudi koja će vladati sa njim u Božjem kraljevstvu nad Božjim narodom Izrael. S obzirom da će ostali narodi imati svoju vladu, onda će Isus i apostoli preko njih upravljati i svim narodima. Zatim ukazuje i na sve one koji su ga poput njih spremni slijediti kako bi naslijedili ‘vječni život’. To je druga grupa ljudi koja će naslijediti kraljevstvo kao članovi ‘nove zemlje’.

I jedni i drugi prolaze kroz razne kušnje svoje vjere, ali samo izabrani pojedinci dobivaju prijestolja koja će biti postavljena u Izraelu i drugim narodima. I jedni i drugi dobivaju istu nagradu ‘vječnog života’ samo što će po zadacima i odgovornostima biti podijeljeni u dvije klase – u klasu ‘novog neba’ i klasu ‘nove zemlje’. Oni zajedno predstavljaju "novo nebo i novu zemlju u kojima će prebivati pravednost" (2.Pe 3:13). Kao što pojam ‘novo nebo’ u sebi sadrži misao o ‘pravednim’ članovima nebeske klase koji su oživjeli i dobili savršena neraspadljiva tijela tako i pojam ‘nova zemlja’ mora sadržavati u sebi misao o ‘pravednim’ i savršenim ljudima koji su očišćeni od Adamovog grijeha. Božja pravda zahtijeva da oni budu dostojni Božjeg kraljevstva (Lk 20:35,36; 2.So 1:5-7).

Kad bi ‘oživjeli’ samo članovi nebeske klase, a ne i ostali članovi kršćanske skupštine tada izabrani ne bi mogli reći: "Jer što je naša nada ili radost ili kruna kojom ćemo se ponositi pred našim Gospodinom Isusom u vrijeme njegove prisutnosti? Pa niste li to vi (članovi skupštine)" (1.So 2:19). Da bi njihova radost bila ispunjena onda je razumljivo da su se nadali kako će i ostali članovi skupštine nad kojima će vladati dobiti ‘vječni život’ odmah na početku Isusove vladavine. Članovi nebeske klase ne bi bili radosni kad bi njihova braća u vjeri imali isti udio s nepravednicima, tj. kad bi druga smrt i nad njima imala vlast. Također bi sreća bila potisnuta i kod velikog mnoštva kad bi se našli u istoj situaciji kao i nepravednici. Tada Kristove riječi o sreći pravednih ne bi imale svoj smisao.

 


Mrtvaci pred Sudom

Pravednici "ne dolaze na sud", jer su još u ovom zlom svjetskom poretku prešli "iz smrti u život" (Iv 5:24). Što to znači? Sud se sastaje da bi se neke stvari pravedno postavile prije izricanja presude nad onima koji krše zakon. Stoga Sud, u koji će biti uključeni izabrani, najprije istražuje i saslušava krivce, a zatim donosi presudu. Takav pravedan Sud je bio utemeljen na Božjem zakonu koji je bio dan Izraelcima. Nikodem je kao dobar poznavalac Zakona rekao tadašnjim svećeničkim glavarima koji su krivo optuživali Isusa: "Zar naš zakon sudi čovjeka ako ga najprije ne sasluša i ne dozna što čini?" (Iv 7:51). Ako svijet poznaje pravedno suđenje u kojem se ne želi kršiti temeljno ljudsko pravo, onda Bog želi pokazati pred ljudima da je pravedan u njihovim očima. Čak kad bi Bog proveo presudu prije sudskog postupka, on na to ima pravo. Međutim, On je pokazao da nije automatski uništio buntovnog anđela koji se učinio Sotonom nego mu je dozvolio da dokaže svoj postupak. Iako On može automatski kazniti sve koji zaslužuju njegovu presudu, jer zna i može znati sve o svakom pojedincu, on ipak uspostavlja Sud koji će u Božjem kraljevstvu omogućiti svakom prekršitelju njegovih zakona da se izjasni ili opravda, odnosno da se u svojim riječima nađe prav ili kriv. Pismo kaže: "…jer po svojim ćeš riječima biti proglašen pravednim i po svojim ćeš riječima biti osuđen" (Mt 12:36,37).

Riječi otkrivaju nečije prave namjere. One otkrivaju ono što je od drugih sakriveno sve dok ih sama osoba ne izgovori. Čak i laž otkriva činjenicu da osoba pokušava sebe opravdati ili sakriti zlo u svom srcu. Laž može biti smrtonosna (vidi Dj 5:3-6). Zato Isus, prije nego donese sud nad svojim robovima, postupa u skladu s tim sudskim pravilom. Onim robovima koji su se pokazali zlim i nevjernim dopušta da iznesu svoju obranu. Kad je iznesu onda će im moći reći: "Iz tvojih te usta sudim" (Lk 19:22). Bog želi da ljudi ne sude jedni drugima jer bi njihov sud bio nepravedan (Ri 14:10; 2.Ko 5:10). Iako dvoje ljudi mogu napraviti isto zlo djelo, moguće je da u Sudnji dan jedan bude svojim riječima proglašen pravednim dok drugi po svojim riječima bude osuđen. Takva vrsta istrage omogućava da se rasvijetli kakva je netko osoba. Sud za one koje se nađe krivima dosuđuje kaznu čija namjera prije svega nije fizička smrt, nego odgojne mjere koje moraju dovesti do pokajanja i obraćenja. Tek tada Sud ispunjava svoju svrhu istine i pravde. Izvršenje presude je čin koji se koristi tek onda kad ni jedna odgojna mjera nije navela prekršitelja na pokajanje (2.Dn 36:16).

Kojim se pravnim postupkom Bog koristio na suđenju prvim ljudima u Edenu? Bog je mogao jednostavno kazniti krivce jer je vidio što su učinili. No, On je prije izricanja presude izvršio istragu. Iako su se Adam i Eva pokušali sakriti od Jehove, on ih nalazi i pita Adama: "Gdje si?"… "Tko ti je kazao da si gol? Jesi li jeo s drveta s kojeg sam ti zabranio jesti?" (1.Mo 3:9,11). Bog ovim pitanjima prikuplja podatke koji će odrediti presudu. Naravno, Bog je znao što se desilo, no on ovim putem sudske istrage želi pojasniti prvim ljudima što su učinili. Želi čuti njihove razloge i moguća opravdanja. Iako su oboje učestvovali u kršenju Božje zabrane, istraga je pokazala pozadinu grijeha i svačiji pojedinačni udio u njemu. Nakon toga Bog izriče presudu. Iako su postali smrtni poput životinja, On ih nije u fizičkom smislu usmrtio. Bili su osuđeni na život izvan Edena uz zabranu pristupa ‘drvetu života’. To je bila kazna koju su nosili sve do svoje smrti. Imali su vremena da uvide što je značilo pokazati neposlušnost Bogu. Morali su živjeti u otežanim okolnostima svjesno prolazeći kroz patnju koju su sami nanijeli na sebe i svoju djecu. Svrha te kazne je bila da se oni ukore i da osjete bol u svom srcu. Na kraju su ostarjeli i umrli. Ne znamo u kakvom je stanju bilo njihovo srce na kraju, ali Bog je taj koji može izreći konačnu presudu. Da li su se oni mogli pokajati? Naravno da jesu. Iako su učinili grijeh Bog se i dalje brinuo za njihove materijalne i duhovne potrebe kako bi u novim okolnostima ispunili Božji naum sa zemljom i ljudima. Dao im je prednost da žive i da rađaju djecu. No dao im je i odgovornost da svoju djecu odgajaju u strahu Božjem.

To pokazuje da svi nepravednici moraju doći pod Sud. Oni ne prelaze iz smrti u život vječni, nego iz smrti dolaze na Sud. Njih smrt ne oslobađa krivnje nego ‘srdžba Božja ostaje na njima’ (Iv 3:36; usporedi s 12:48; Mt 10:14,15). To je pravedno od Boga. Pravedni ne zaslužuju isti tretman kao i nepravedni. Da nije tako, mi bi se s pravom pitali ono što je i Abraham pitao anđela koji je zastupao Jehovinu pravdu: "…hoćeš li zaista pogubiti i pravednika zajedno sa zlim? (…) Ti ne bi nikada tako postupio i pogubio pravednika zajedno sa zlim, tako da pravedniku bude jednako kao i zlome! Ti to nikada ne bi učinio! Neće li Sudac cijele zemlje činiti ono što je pravo?" (1.Mo 18:23,25). Bog nije nikad izjednačio pravednika s nepravednikom. Prema tome, bilo bi nepravedno od Boga kad bi i nad ‘velikim mnoštvom’ pravednika druga smrt imala vlast. To bi bilo kao da ih je Bog osudio zajedno s nepravednicima i oduzeo im pravo na vječni život kojeg su stekli svojom vjerom u Krista. Ako bi ih na takav način sudio onda bi ih nepravedno izjednačio sa ‘ostalim mrtvacima’.

Druga smrt je osuda nad nepravednima i zlima. Oni su oslobođeni prve smrti koju su naslijedili po Adamu, ali ne i druge koja će visjeti nad njihovim glavama po zakonu nove zemlje. Što onda znači da druga smrt ima vlast nad ‘mrtvima’? To znači da druga smrt drži zle pod ‘vječnom osudom’ sve dok u određenom periodu ne dokažu da se istinski kaju. Budući da je za pokajanje potrebno vrijeme dokazivanja i konačna kušnja, onda je logično da će samo nepravedni morati prolaziti kroz razdoblje suda. To je isto kao kad Sud nekog osudi na uvjetnu kaznu zatvora od nekoliko godina, te ga pušta na slobodu da bi se kroz to određeno vrijeme izložio kušnji. U tom vremenu je taj osuđenik u vlasti Suda. Iako kazna nije odmah provedena, dotični je podložan toj kazni kao konačnoj presudi. Ako u tom periodu učini sve što se od njega traži i više ne čini djela koja su kažnjiva, onda ga sud na kraju tog perioda može osloboditi kazne. U suprotnom, ukoliko se nađe kao prekršitelj zakona onda će se nad njim izvršiti presuda. To govori da će se samo nepravednici nalaziti pod osudom druge smrti, jer će biti pod kušnjom ili uvjetnom kaznom koja vodi u vječnu smrt.

Ivan, koji je vidio te ‘mrtve’, znao je da je riječ o nepravednim ljudima, jer je nakon toga pisao svoju poslanicu i evanđelje u kojima spominje simbolične ‘mrtvace’. Npr. on piše: "Mi znamo da smo prešli iz smrti u život, jer ljubimo braću. Tko ne ljubi, ostaje usmrti" (1.Iv 3:14). Oni koji ostaju u ‘smrti’ ne mogu uskrsnuti sa zalogom vječnog života. Među njima će biti i lažni kršćani. Svi koji ne ispunjavaju Kristov zakon ljubavi, ostaju u ‘smrti’ i biti će među simboličnim ‘mrtvacima’ ili smrtnicima koji će biti suđeni kroz tisuću godina.

 


Mrtvi će okusiti nevolju

Moramo uzeti u obzir da pravednici neće trpjeti nevolju u razdoblju suda nego olakšanje. Na njih će se gledati s divljenjem jer su pokazali vjeru (2.So 1:5-10). "Tko vjeruje u [Isusa] neće biti osuđen", a to znači da neće morati dokazivati svoju vjeru u kušnji (Iv 3:18). Nevolja je povezana sa nepravednicima koji će do kraja Kristove vladavine biti odrezani od života i udaljeni od Gospodinovog lica. Zato spadaju u ‘mrtvace’ koji neće odmah ‘oživjeti’ jer još neće dobili vječni život. Morat će čekati drugu i posljednju priliku. Do tada će se nalaziti pod uvjetnom kaznom druge smrti koja će nad njima imati vlast sve dok se njihova imena ne nađu zapisana u ‘knjizi života’. Oni koji će uskrsnuti u ‘uskrsnuću nepravednih’ neće imati pristup ‘drvetu života’ sve dok se ne podlože Kristu i upravi Božjeg kraljevstva. Oni će sve to vrijeme biti simbolično ‘mrtvi’, a to znači da će ih i dalje tući vrućina Božjeg negodovanja. Njima Bog neće obrisati suze sa lica, jer će još uvijek biti u vlasti druge smrti. Neće imati razloga za potpunu radost i sreću. Zbog toga Isus za neke nepravedne često govori da će se u simboličnom smislu nalaziti u ‘tami’ gdje će "plakati i škrgutati zubima" (Mt 8:11,12; 13:36-43, 47-50; Lk 13:25-30). Ta ‘tama’ je povezana sa stanjem u kojem će se naći simbolični ‘mrtvaci’ u vremenu Kristove vladavine. Trebat će prihvatiti svjetlo iz Božje Riječi (1.Pe 2:9; Iv 3:19-21).

Svi nepravedni će znati da je Bog osudio i uništio Sotonski zli svjetski poredak. Te osude će se odnositi i na njih jer su izravno ili neizravno podupirali Sotonu. Ono što Ivan vidi u 14. poglavlju Otkrivenja se može odnositi na vrijeme poslije Harmagedona, jer se u toj viziji pojavljuju Isus i 144000 njegovih suvladara koji su već zauzeli svoje položaje u vladi Božjeg kraljevstva, čime se očito nagovještava početak Božjeg dana suda. To je vrijeme kada će se uskrsnulima objaviti, ne samo dobra vijest, nego i vijest o padu Babilona Velikog kojeg su bili dio, a morati će znati da će svi oni koji su primili žig divlje zvijeri piti vino Božjeg gnjeva (Ot 14:6-11). Otkrivenje nas uvodi u događaje koji će se odvijati u ‘Gospodinovom danu’. Jedan dio tih događaja obuhvaća tisućugodišnje razdoblje suda. Dobra vijest koja se objavljuje danas je ista ona ‘vječna dobru vijest’ koja se mora objaviti svim ljudima i narodima čak i nakon njihovog uskrsnuća. Ona će donekle biti izmijenjena jer se više neće trebati objavljivati da se približilo nebesko kraljevstvo. Ono će biti stvarnost koju neće trebati dokazivati. Umjesto toga svim uskrsnulim i živim nepravednim ljudima će se morati dati do znanja da će biti suđeni i navedeni da se pokaju i podlože Kristovoj vlasti. Zato ta ‘vječna dobru vijest’ koja će biti objavljena svakom narodu i plemenu i jeziku i puku glasi: "Bojte se Boga i dajte mu slavu jer je došao čas suda njegova! Poklonite se onome koji je načinio nebo i zemlju…" (Ot 14:6,7). Ova objava kaže da je ‘došao čas’ ili nastupilo vremensko razdoblje suda. Ne kaže da se ono približilo kao što to mi danas govorimo. Tako će svi nepravedni znati da se nalaze u vremenu Božjeg dana suda.

U nastavku ove vizije se može vidjeti anđela koji svim tim ljudima nosi još jednu poruku govoreći: "Pao je, pao je Babilon Veliki, bludnica koja je sve narode napojila vinom bluda svojega" (Ot 14:8). Ova objava će se čuti u razdoblju Božjeg suda. Naime, bludnica Babilon Veliki još nije pala jer još nisu ‘u jednom danu došle njezine nevolje: smrt, tuga i glad’ (Ot 18:2,8). Kad se to desi tada će se to objavljivati neposredno prije Harmagedona a posebno nakon uskrsnuća svih onih koji su na sebe navukli gnjev jer su pili vino njezinog bluda. Oni će morati znati da više ne postoje političko-religiozne organizacije pod kojima su robovali. Preostati će im da poslušaju radosnu vijest i da svoje obožavanje usmjere prema ‘Onome koji je načinio nebo i zemlju’.

Nepravedni će morati ćuti još jednu objavu, a to je da se moraju podložiti samo Jehovi Bogu preko Isusa Krista. Mnogi od njih su bili podložni ljudskim vladarima. Obožavali su divlju zvijer i njen lik te je njihovo 'ime' povezano sa žigom kojeg su primili na svoje čelo ili na svoju ruku. Divlja zvijer će biti potpuno uništena i mrtva (Ot 19:20). Međutim u mislima i srcu ljudi ona će i dalje živjeti jer su za nju mnogi bili čak spremni umrijeti. Iako mrtva ona će i dalje preko tih ljudi navoditi neke da je obožavaju kao što mnogi obožavaju mrtve pretke i mrtve idole. Ukoliko budu obožavali mrtvu zvijer to će biti kao da ponovno primaju njen žig jer ga potvrđuju svojim stavom. Zato nije čudo da će među uskrsnulim ljudima koji će živjeti u tom periodu biti mnogi idolopoklonici, tj. oni koji obožavaju divlju zvijer (vidi Ot 21:8,27; 22:15). Oni će znati za objavu koja glasi da će takvi na kraju "piti vino Božjeg gnjeva" (Ot 14:9,10). U tom periodu će se i dalje "zahtijevati ustrajnost od svetih, onih koji drže Božje zapovijedi i vjere u Isusa" (Ot 14:12). Svi nepravedni koji se tada ponizno priklone Isusu i Jehovi će u duhovnom smislu ‘umrijeti u Gospodinu’. Oprati će svoje ‘gornje haljine’ i dobiti zalog vječnog života koji će biti potvrđen u posljednjoj kušnji. Tada će se vidjeti tko će od ostalih mrtvaca ‘oživjeti’ i dobiti neraspadljivi vječni život.

Da bi se takvi odvojili od ostalih nepokornih ljudi onda će se na kraju tisućugodišnjeg razdoblja suda odvijati vrhunac žetve koji je opisan u nastavku tj. u Otkrivenju 14:14-20. Do sada su se često odvijale slične žetve. Tako se u prvom stoljeću odvijala žetva nad Židovima koji su trebali sačinjavati mali ostatak (Mt 9:37; 10:6; Lk 12:32; Iv 4:35); zatim žetva u kojoj su se do završetka ovog poretka sakupljale ‘ovce’ iz drugih naroda (Mt 13:38,39; Iv 10:16); i na kraju žetva nakon uskrsnuća u kojoj će jedni požeti raspadljivost, a drugi vječni život (Ga 6:7,8). Konačna žetva dolazi na kraju vječnog suda. Oni koji uskrsnu u raspadljivost, morati će dokazati svoj plod u tom vremenu. Svoj ponovni život će dugovati Bogu koji će ih uskrsnuti i posaditi kao ‘zemaljsku lozu’ (Ps 80:8-11). Isusa tada vidimo sa "zlatnom krunom na glavi i oštrim srpom u ruci", što pokazuje da je riječ o vremenu kada Isus "sjedi na oblaku", odnosno na svom slavnom prijestolju nad svom zemljom i to u ulozi kralja i suca. Najprije vidimo gdje Isus zamahuje svojim srpom i tada je "zemlja bila požnjevena" (Ot 14:14,16). Ova žetva najprije uključuje one ‘ostale mrtvace’ koji će u tom periodu ‘umrijeti u Gospodinu’. Njihova će imena tokom tog perioda biti zapisana u knjigu života te će na kraju žetve dobiti vječni život (Ot 20:11,12). Zbog toga će i oni biti radosni jer su "sretni oni koji su oprali svoje duge haljine, da bi smjeli ići k drveću života i da mogli na vrata ući u grad" (Ot 22:14). Zato Isus takve ljude osobno žanje svojim srpom jer ima vlast nad vječnim životom. Oni spadaju u one koji mogu biti sretni jer će također imati priliku da dobiju vječni život.

Ostale ‘mrtvace’ koji se nisu pokazali dostojnima života pod vladavinom kraljevstva treba uništiti vatrom. Zato vidimo drugog anđela koji ima vlast nad vatrom i koji preko zemaljskih zastupnika objavljuje vatru Božjeg gnjeva nad svima koji se tada ne žele pokajati. Oni će biti bačeni u veliki tijesak Božjeg gnjeva. "I tijesak je gažen izvan grada" – što pokazuje da je riječ o svima onima koji neće imati priliku ući u grad Božjeg kraljevstva. Jer "ništa nesveto i nitko tko čini gadosti i govori laž neće ući u njega" (Ot 14:20; 21:23-27; vidi Jl 3:17). "Vani ostaju psi i vračari i bludnici i ubojice i idolopoklonici i svatko tko ljubi laž i služi se njome", odnosno svi koji zadrže svoju staru grešnu i nesavršenu osobnost. (Ot 22:15). Takvi, koji se ne nađu zapisani u knjizi života, biti će uništeni i bačeni u vatreno jezero i to u konačnom i zadnjem ratu kojeg će Bog voditi protiv zlih (Ot 20:9,15). Da bi potvrdili ovo, usporedi i zapazi da proročanstvo iz Joela 3:9-21, u velikoj mjeri povezuje događaje iz Otkrivenjem 14:13-20 sa događajima iz 20:7-15.

 


Mrtvaci će oživjeti

Za Isusa je Pavle rekao da će biti “Gospodar i mrtvima i živima". Naime njega je "Bog postavio za suca živima i mrtvima" (Dj 10:42; Ri 14:9; 1.Pe 4:5). U ovom kontekstu ‘živi’ su oni koji su dobili zalog vječnog života. Kao dio te klase Pavle je rekao: "Jer svi mi moramo stati pred Kristovu sudačku stolicu, da svatko dobije plaću za ono što je u tijelu zaslužio, po onome što je učinio, bilo dobro ili zlo" (2.Ko 5:10). Izraz ‘po onome što je učinio’ ukazuje na djela učinjena u vrijeme prije Harmagedona. Nakon toga svi kršćani trebaju položiti račun pred Kristom za ono što su do tada učinili. To vrijeme kršćanskog života, koje će Isus suditi, Pavle je označio kao vrijeme u kojem još nitko nije "kod Gospodina." Sa Gospodinom mogu biti tek u njegovom kraljevstvu. Pravednici za razliku od nepravednih već imaju u sebi "duh kao jamstvo za ono što će doći." Bog im je dao taj ‘duh’ kako bi u njihovom smrtnom i grešnom ‘tijelu’ omogućio da "život progutao ono što je smrtno" (2.Ko 5:4-9). Zato je jednom rekao: "Jadan li sam ja čovjek! Tko će me izbaviti od tijela koje me vodi u takvu smrt? (…) Ja, dakle, umom robujem Božjem zakonu, a tijelom zakonu grijeha" (Ri 7:24,25).

Ono što činimo u tijelu može odrediti kakvu ćemo ‘plaću’ dobiti. Ukoliko pobijedimo sklonosti tijela ka grijehu onda smo oslobođeni grijeha, a kao krajnji rezultat dobivamo za nagradu vječni život na samom početku Božjeg kraljevstva. "Jer plaća koju daje grijeh je [vječna] smrt, a dar koji Bog daje vječni je život…" (Ri 6:22,23). Tako će Isus između onih koji se nazivaju kršćani, a koji su imali priliku dobiti zalog života, izdvojiti "sve koji druge navode na grijeh i one koji čine bezakonje" (Mt 13:41). Takvi će biti izjednačeni s ‘mrtvima’ odnosno nepravednicima koji neće naslijediti kraljevstvo, nego će doći na Sud, koji će im dosuditi (uvjetnu) kaznu druge smrti.

Nepravednici će položiti račun i "odgovarati onome koji je već spreman suditi živima i mrtvima. Ustvari, zato je dobra vijest objavljena i mrtvima, da bi po tijelu bili osuđeni u očima ljudi, ali da bi u Božjim očima po duhu živjeli" (1.Pe 4:5,6). ‘Mrtvima’ se mora propovijedati dobra vijest kako bi najprije duhovno oživjeli (Ef 5:14). To su do sada iskusili mnogi koji su "poslušali Kristov glas". Takvima je Pavle Pisao: "Bog vas je oživio, iako ste bili mrtvi zbog svojih prijestupa i grijeha" (Ef 2:1,17). Oni koji su oživljeni spadaju u klasu ’živih’. Za takve je Isus rekao:

"Tko čuje moju riječ i vjeruje onome koji me poslao, ima vječni život i ne dolazi na sud nego je prešao iz smrti u život. (…) dolazi čas i već je tu, kad će mrtvi čuti glas Sina Božjeg, i koji poslušaju živjet će" (Iv 5:24,25).

Isus ovdje ne govori o fizičkim mrtvacima jer mrtvac ne može čuti, a kamoli poslušati dobru vijest kako bi oživio. On govori o simboličnim ‘mrtvacima’ koji će od tada pa nadalje imati priliku poslušati dobru vijest i preći iz duhovne "smrti u život" (1.Iv 3:14). Takvi će sebi imati "vječni život" kao jamstvo duha, te će živjeti u Božjim očima, ne samo sada nego i u svu vječnost.

"I svatko tko živi i vjeruje u mene – kaže Isus – nikada neće umrijeti" (Iv 11:26).

Ako takvi neće nikad ‘umrijeti’, onda je logično da će biti pod vlašću neraspadljivog života, a ne pod vlašću druge smrti. Jehova je njihov Bog, a "on nije Bog mrtvih, nego živih" (Mt 22:32). Sve ovo ukazuje da će svi ljudi biti suđeni na osnovu onoga što su činili prije dolaska Božjeg kraljevstva. Zato će svi koji su umrli

"... izaći - oni koji su činili dobro na uskrsnuće života, a oni koji su činili zlo na uskrsnuće osude" (Iv 5:29).

Na čemu će se temeljiti Isusov sud? "Riječ koju sam govorio – ona će mu suditi u posljednji dan" – rekao je Isus (Iv 12:48). Kad nepravedni uskrsnu oni će i dalje biti ‘mrtvi’ u Božjim očima bez obzira što će oživjeti u fizičkom tijelu. Suđenje će samo pokazati da ‘Božja srdžba ostaje na njima’ sve dok se potpuno ne podlože Isusu (Iv 3:36). Suprotno njima pravednici imaju u sebi duh kao jamstvo života. Ako umru, imaju pravo uskrsnuti na ‘uskrsnuće života’ i ne dolaze na sud, odnosno oni ne uskrsavaju na uskrsnuće osude kao nepravedni. Oni su ‘živi’ jer su poslušali Kristov glas i nisu duhovno umrli. Njima se neće suditi jer nisu ‘mrtvi u svojim prijestupima i grijesima’. Njima neće biti potrebno objavljivati dobru vijest s obzirom na pokajanje, jer smo vidjeli da se ona u tom smislu propovijeda samo onima koji su ‘mrtvi u Božjim očima’, kako bi kad prihvate Kristovu riječ, ‘živjeli u Božjim očima.  Prema tome, na zemlji će nakon sveopćeg uskrsnuća i dalje postojati dvije grupe ljudi – ‘živi i mrtvi’, odnosno pravedni i nepravedni. Velikom mnoštvu pravednih koji prežive veliku nevolju i njima pridruženim pravednicima koji će uskrsnuti, Isus će kao sudac dati vječni život jer su činili dobro. To je prva grupa ljudi koji će se – kako kaže Pavle – smatrati živima s obzirom na Boga jer su u svom tijelu već prešli iz smrti u život. Oni su "Božja djeca" koja su se pokazala "neokaljana usred pokvarenog i izopačenog naraštaja" (Flp 2:15). Zato ne trebaju čekati kraj vladavine kraljevstva da bi dobili vječni život. Njihova imena su već upisana u ‘knjizi života’, te će se truditi da im imena ne budu nikako izbrisana (2.Mo 32:32,33). Kroz to će vrijeme uživati život u neraspadljivom duhovnom tijelu kojeg će dobiti u povezanosti s ‘prvim uskrsnućem’.

Ostali ‘mrtvi’ se neće tome radovati. Među njima će biti i oni pojedinci koji su upoznali pravi životni put, ali nisu ostali vjerni. Takav čovjek je krštenjem dobio zalog vječnog života, ali na kraju, zbog loših djela više "vječni život ne ostaje" u njemu (1 Iv 3:15; Iv 3:15). Jehova nije Bog ‘mrtvih’ te ih još ne može usvojiti za svoju djecu. Kad takvi ‘mrtvi’ budu živjeli među pravednicima, njima će se ponovno objavljivati dobra vijest s ciljem da u svom tijelu usmrte sve što ih je prije navodilo na grijeh i zla djela. To znači da će morati mijenjati svoju staru osobnost što je sastavni dio pokajanja koji vodi u vječni život. No, da bi ih Bog oživio u duhovni život i primio u svoje Kraljevstvo, oni će morati prihvatiti sve pripreme koje vode u život. Oni koji to učine će oživjeti tek na kraju 1000-godišnjeg dana suda, kad se njihova vjera suoči sa konačnom kušnjom. Oživjeti će tako što će izaći iz stanja raspadljivosti i doći pod vlast vječnog života.

Otkrivenje opisuje situaciju gdje Sotona nakon tisuću godina biva pušten da zavodi narode. Koga će on moći zavoditi? Pa samo one narode koji se nalaze u ‘zemlji Goga i Magoga’, odnosno van Božjeg grada ili izvan zemlje Božjeg kraljevstva. Oni neće biti dio ‘novog društvenog uređenja’ nego će predstavljati onu ‘zemlju’ ili društvo ljudi koje je pripadalo Sotoni jer su i prije bili Sotonina djeca, njegovo zemaljsko potomstvo kojeg će on ponovno pokušati pridobiti za sebe. Mnoge od njih će zavesti u pobuni protiv Boga. To znači da će samo oni biti stavljeni na ispit što je sastavni dio Božjeg pravednog suda nad onima koji će uskrsnuti na osudu (Ot 20:7-10; 22:12-15). Oni će morati odlučiti na koju će stranu stati čak i onda ako su njihova imena u međuvremenu zapisana u knjizi života. Oni ‘mrtvi’ koji se nakon kušnje nađu zapisani u knjizi života dobit će vječni život i neraspadljivo duhovno tijelo. Preći će iz smrti u život i tako doživjeti ‘prvo uskrsnuće’ - uskrsnuće u vječni život. Tada će se automatski i oni obući u neraspadljivost, kako bi život progutao smrt.

 


Kako smrt oslobađa od grijeha?

Da bi bili sudionici ‘prvog uskrsnuća’ moramo bit oslobođeni od grijeha. No, što nas može osloboditi od grijeha? Biblija nas uči da nas Kristova smrt može osloboditi od grijeha i to samo onda ako vjerujemo. Međutim, Zajednica JS tvrdi kako nas i smrt koju smo naslijedili po Adamu oslobađa od naših grijeha. Po toj tvrdnji ispada da oni koji živi izađu iz velike nevolje neće biti oslobođeni grijeha, dok oni koji uskrsnu tokom tog razdoblja neće biti u vlasti grijeha jer su svojom smrću platili kaznu za svoju grešnost. To bi značilo da će se živima njihov grijeh računati sve to vrijeme i da će im biti potrebna okajavajuća služba Prvosvećenika dok će uskrsnuli biti oslobođeni svog grijeha tako da im neće piti potreban Prvosvećenik u tom istom smislu. (Vidi Stražarsku kulu od 15.11.1995. str. 17-19, Stražarsku kulu od 1.7.1998, str.22)

Takvim tumačenjem se nameće nešto što nije logično. Naime, ukoliko se smatra da će mnoštvo pravednika dobiti vječni život tek na kraju sudnjeg dana onda bi po tome uskrsnuli nepravednici bili u boljoj poziciji od ovih pravednika koji nisu okusili smrt. Za razliku od tih nepravednika grijeh bi se računao samo preživjelim pravednicima. Zato kad Jehovini svjedoci čitaju u Rimljanima 6:7 gdje Pavle piše da su onome tko je umro oprošteni grijesi, onda im se to ne uklapa u Isusove riječi iz Ivana 5:28,29:

“Dolazi čas u koji će svi koji su u grobovima čuti glas njegov i izaći — oni koji su činili dobro na uskrsnuće života, a oni koji su činili zlo na uskrsnuće osude.”

Isus je bio jasan jer ovom prilikom nije rekao da će biti suđeni po onome što će činiti (buduće vrijeme) nakon uskrsnuća jer taj sud nije spomenuo. Prema tome, Isus nije rekao: “oni koji će nakon uskrsnuća činiti dobro ili zlo“, nego je rekao: “oni koju su do svoje smrti činili dobro ili zlo, izaći će, jedni na uskrsnuće života, a drugi na uskrsnuće osude. Nakon uskrsnuća će jedni dobiti vječni život, a drugi će i dalje biti pod osudom vječne smrti.

I umjesto da malo bolje razmotre kontekst Pavlovih riječi JS stvaraju svoju sliku i onda Isusove riječi prilagođavaju toj svojoj slici pa tvrde da se uskrsnuli neće tretirati po onome što su činili prije smrti što opet nije u skladu sa riječima zapisanim u 2.Korinćanima 5:10 i Rimljanima 2:5-9:

“Jer svi mi moramo stati pred Kristovu sudačku stolicu, da svatko dobije plaću za ono što je u tijelu zaslužio, po onome što je učinio, bilo dobro bilo zlo.“ (2.Ko 5:10)

“Nego svojom tvrdokornošću i nepokajničkim srcem navlačiš na sebe srdžbu za dan srdžbe i očitovanja Božjega pravednog suda. A Bog će svakome uzvratiti po djelima njegovim: onima koji ustrajnošću u dobrim djelima traže slavu i čast i neraspadljivost — vječni život. A svadljivce i nepokorne istini, a pokorne nepravdi čeka srdžba i gnjev, nevolja i tjeskoba. To čeka svakog čovjeka koji čini zlo, najprije Židova, a onda i Grka.“ (Rim 2:5-9).

Da ne bi bili u zabludi moramo ponovno istražiti i vidjeti da li vlastita fizička smrt može nekoga osloboditi njegovog grijeha? Da bi dobili odgovor na to pitanje trebamo ispravno razumjeti Pavlove riječi:

"Jer tko je umro, oslobođen je od svojega grijeha" (Ri 6:7).

Ovdje se spominje ‘smrt’ koja oslobađa od vlastitog grijeha. O kakvoj smrti je riječ? Da li o fizičkoj ili simboličnoj? Razmotrimo najprije kako se ove Pavlove riječi trebaju razumjeti u kontekstu slijedećeg stavka:

"Jer plaća koju daje grijeh je [vječna] smrt, a dar koji daje Bog je vječni život" (Ri 6:23).

Vječni život kao dar može stajati samo nasuprot vječne smrti kao posljedice grijeha. ‘Plaća’ o kojoj je ovdje riječ je smrt kao krajnji rezultat koju primamo nakon učinjenog smrtnog grijeha, a to znači da ovdje nije riječ o nasljednom grijehu nego o učinjenom grijehu. Ljudi mogu doživjeti "propast (…) tako što će sami sebi učiniti zlo, što će im biti plaća za djela njihova" (2.Pe 2:12,13). Adam je nanio štetu svima nama svojim grijehom zbog kojeg svi mi umiremo. Od te smrti ne možemo pobjeći kajanjem. Ta prva smrt je naš neprijatelj a ne prijatelj koji bi nas oslobodio našeg grijeha. No s druge strane mi možemo ‘sebi učiniti zlo’ vlastitim grijehom zbog kojeg možemo doživjeti vječnu ili ‘drugu smrt’. Onaj tko ‘vrati grešnika s krivog puta njegova će spasiti dušu njegovu (ne od Adamove smrti nego od vječne) smrti’ (Jk 5:20). Zato sve grešnike čeka najprije Adamova smrt, a tek nakon uskrsnuća i vječna smrt kao izraz ‘božje srdžbe’. To znači da prva smrt ne može grešnika osloboditi njegovog grijeha koji vodi u drugu smrt (Iv 3:36; He 9:27). 

Uzmimo primjer Lazara. Da li su njemu bili oprošteni vlastiti grijesi kad je umro? Što kaže izvještaj? Isus ga je uskrsnuo. Ako je Lazar platio za svoju grešnost, zašto je onda morao opet umrijeti iako je Isus platio otkupninu? Možda zato što je Lazar uskrsnuo prije nego je Isus svojom smrću platio otkupninu. Međutim, to ne stoji jer je godinama kasnije nakon što je Isus položio svoj život za otkupninu Pavle uskrsnuo jednog mladića po imenu Eutih (Dj 20:7-12). Međutim i on je kasnije morao ponovno umrijeti iako vjerojatno nije počinio grijeh kakvog je počinio Adam. Zašto njega smrt po Adamu nije oslobodila grijeha jer se kaže da bi bilo apsurdno dva puta biti kažnjen ili suđen za jednu te istu stvar i onda opet umrijeti. Prema tome, smrt koju nosimo u sebi (Adamova smrt) ne može nikoga osloboditi vlastitog grijeha. Grijeh nam Bog oprašta samo kad se pokajemo, a to može biti prije smrti a najkasnije nakon uskrsnuća nepravednih. Biblija je jasna po tom pitanju jer smrt koju smo naslijedili po Adamu nije plata za grijeh. Smrt je plata samo za smrtni grijeh, onakav kakvog je učinio Adam (vidi Rim 5:14). Onaj tko učini smrtni grijeh, on umire kao i svaki drugi čovjek prirodnom smrću ali mu se njegov grijeh računa pod drugu smrt koja nije posljedica Adamovog grijeha nego njegovog vlastitog. Takva osoba može uskrsnuti ali će biti svjesna svoje osude jer Isus nikoga nije otkupio od druge smrti. 

Pitanje glasi: Kojeg se grijeha čovjek oslobađa kad umre prvom smrću? Ljudskim očima gledano, čovjek ne može dva puta umrijeti za učinjeni grijeh. Zato prva smrt (prisilna ili prirodna) nije konačna kazna. Nakon uskrsnuća iz prve smrti, nepravedni ljudi će i dalje biti podložni smrti zbog smrtnosti njihovog tijela. Smrt će i dalje imati vlast nad njima kao što je bila i nad Adamom prije nego je dobio pristup drvetu života. Osim toga nepravednici će biti u vlasti svog vlastitog grijeha koji je prionuo za njihovo srce. Zato Pavle u Rimljanima 6:7 ne govori da nas Adamova nasljedna smrti može osloboditi od vlastitog grijeha. On govori o jednoj drugačijoj ‘smrti’ koja može osloboditi sve one koji se nalaze na putu uništenja. Jer ako doslovno shvatimo da nečija fizička smrt nekoga oslobađa od njegovog grijeha, onda Kristova smrt gubi svoju vrijednost. On je umro za naše grijehe, a mi ne možemo nikoga pa ni sebe svojom smrću osloboditi grijeha (Ps 49:7-9).

Mi smo rođeni u grešnom izdanju. Za taj grijeh koji nosimo u svojem nesavršenom tijelu ne možemo snositi istu krivicu kao za grijeh koji sami činimo. Biblija u vezi toga kaže:

"Nego svakoga iskušava njegova želja, tako što ga privlači i mami. Zatim želja, kad začne, rađa grijeh, a grijeh kad je učinjen, donosi [drugu] smrt" (Jk 1:14,15).

Ovdje se smrt dovodi u vezu s našim ‘učinjenim grijehom’ pa je logično zaključiti da se radi o drugačijoj vrsti smrti od one prirodne od koje ionako svi ljudi umiru zbog Adamovog grijeha. Na osnovu ovoga možemo zaključiti da grijeh ima nekoliko oblika. Svaki od tih oblika ima svoju težinu.

    • 1. oblik – nasljedni grijeh
    • 2. oblik – grijeh rođen u srcu
    • 3. oblik – učinjeni grijeh

Prvi oblik grijeha je povezan s gubitkom vječnog života. Po tome smo svi izjednačeni kao grešnici i smrtnici. Kad bi smrt mogla osloboditi čovjeka od nasljednog grijeha, onda bi i ljudi koje je Isus uskrsnuo vječno živjeli. No, oni su ipak umrli. To znači da smrt ne oslobađa čovjeka od tog nasljednog grijeha. Samo Isusova smrt i otkupnina mogu omogućiti pravednicima da budu oslobođeni nasljedne grešnosti tijela. Preživjeli i uskrsnuli pravednici će se obući u neraspadljivi život tako da u svom tijelu više neće nositi Adamov grijeh čime će biti oslobođeni smrti. To ćemo moći zahvaliti Božjem daru a ne vlastitoj smrti. Nepravednici će biti oslobođeni Adamovog grijeha, ali će i dalje biti smrtnici jer neće imati u sebi vječni život. Samim tim neće biti oslobođeni tog smrtnog tj. grešnog stanja tako da će i dalje živjeti s tim nedostatkom. U tom smislu će i dalje biti nesavršeni jer će nositi grijeh koji će biti prisutan kao žalac u njihovom tijelu. Njega će se na kraju osloboditi samo oni nepravednici koji budu zapisani u knjigu života. Tek tada će Isus uništiti smrt kao posljednjeg neprijatelja (1.Ko 15:26).

Što je sa drugim oblikom grijeha ili grijeha koji je rođen u srcu? Da li Adamova smrt može čovjeka osloboditi tog vlastitog grijeha? Vidjeli smo da se Pavlove riječi: "Jer tko je umro, oslobođen je od svojega grijeha" doslovno shvaćaju. Kad je u pitanju vlastiti grijeh čovjek ga nosi u svom srcu kao dokaz svoje nepravednosti i to sve dok mu ga Bog ne oprosti. Bog može oprostiti taj grijeh samo za vrijeme života onih koji su poduzeli korake u pravcu pokajanja. To može biti prije smrti ili nakon uskrsnuća, a ne zbog posljedice nasljedne smrti (vidi Lk 23:39-43). Onima kojima je prije smrti oprošten taj grijeh će prilikom uskrsnuća dobiti pravo na vječni život, jer uskrsavaju na način da im se taj vlastiti grijeh nipošto neće uračunati. Riječ je o ‘uskrsnuću pravednih’ koji su za razliku od nepravednih, još za vrijeme svog života "umrli grijehu" (Ri 6:2). Naime, takvi su simbolično ‘umrli’ s obzirom na drugi oblik grijeha koji je bio rođen u srcu. Ta simbolična ‘smrt’ može osloboditi nekoga vlastitog grijeha jer je riječ o smrti koju svjesno poduzimamo kako bi hodili novim životom. Krist nas je pozvao na taj 'put' jer nam je rekao: “Ako tko hoće ići za mnom, neka se odrekne sebe i uzme mučenički stup svoj i neka ide za mnom!" (Mt 16:24) Slijediti Krista je značilo postupati kao on. On se odrekao sebe i nosio je svoj mučenički stup. On je usmrtio grijeh u samom startu tako da je bio oslobođen grijeha i kao takav odgovarao bezgrešnom čovjeku. “A oni koji pripadaju Kristu Isusu pribili su na stup tijelo zajedno sa strastima i željama tijela.“ (Ga 5:24)  “… znajući da je naša stara osobnost zajedno s njim pribijena na stup, kako bi naše grešno tijelo izgubilo vlast nad nama, da više ne robujemo grijehu. Jer tko je umro (usmrtio svoje tijelo), oslobođen je od svojega grijeha" (Ri 6:6,7). Isus je to učinio i pokazao primjer svojim učenicima. Pravednici su tako svojom simboličnom ‘smrću’ oslobođeni vlastitog grijeha pa se mogu nadati uskrsnuću u vječni život. Nasuprot njima, nepravednicima će Bog uračunati njihov grijeh zbog kojega će biti podvrgnuti Božjem sudu. Tog ih grijeha ne može osloboditi Adamova smrt pa će stoga uskrsnuti s grijehom koji će im se i dalje uračunati u nepravednost (Iv 3:36; 12:48).

Kad je u pitanju treći oblik grijeha ili učinjeni grijeh, onda on također podliježe oprostu. Pavle kaže da je "Bog preko Krista pomirio svijet sa sobom, ne računajući ljudima njihove prijestupe…" (2.Ko 5:19; Ri 4:7,8). ‘Prijestup’ je učinjeni grijeh ili bezakonito djelo učinjeno protiv Božjeg pravednog zakona. Božja pravda zahtjeva smrt za one koji prestupaju Božji zakon. Smrt je suprotnost životu, a to znači da nitko zbog svojih prijestupa ne bi imao pravo na vječni život. Prijestup koji je pokriven Isusovom žrtvom je i onaj prijestup za koji je Isus molio svog Oca: "Oče, oprosti im, jer ne znaju što čine" (Lk 23:34). Unatoč tome, mnogi će uskrsnuti kao nepravednici jer će grijeh i dalje biti vezan uz njihovo srce. Naime, Bog je u svojoj ljubavi naveden da ljudima svijeta, koji su u vlasti Zloga, ne uračuna njihove prijestupe učinjene u neznanju. Ljudi ovog svijeta su zavedeni i prevareni. Mnogi čak misle da vrše pravo obožavanje i da ‘vrše svetu službu Bogu’ ubijajući Kristove učenike (Iv 16:2). Drugi "se revno trude ugoditi Bogu, ali ne znaju točno što je njegova volja" (Ri 10:2). Danas su mnogi zavedeni od Sotone preko političke ‘zvijeri i lažnog proroka’, te će zbog toga okusiti samo prvu smrt (Ot 19:20,21). U svakom slučaju, Bog neće takvim ljudima uračunati njihove prijestupe. Iako će biti nepravedni Bog će im omogućiti uskrsnuće kako bi živjeli pod Božjom vladavinom. Međutim, opraštanje prijestupa neće samo po sebi ukinuti grijeh koji je u njima. Zato takvi moraju biti svjesni svog grijeha koji je ostao u njihovom srcu i zbog kojeg će nakon uskrsnuća doći na Sud. Moraju znati da su i dalje grešnici sve dok se iskreno ne pokaju za ono što su činili u neznanju. Oni će biti oslobođeni Adamove smrti, ali ne i smrtnog stanja tako da će biti u vlasti druge ili konačne smrti te će osjećati Božji pravedni gnjev prema njihovom grešnom naginjanju srca.

Očito Jehova Bog svima koji su umrli, može oprostiti prijestupe ili ‘učinjeni grijeh’, kako bi ih mogao ponovno dovesti u život bez pozivanja na odgovornost, ali zato nikako ne može oprostiti ‘grijeh u njihovom srcu’ koji je doveo do tih prijestupa. Zato svaki čovjek mora grijeh u sebi usmrtiti kajanjem. Adamova smrt može samo spriječiti osobu da i dalje griješi, ali ga ne može osloboditi grijeha. Oni koji umru s tim grijehom u srcu, također uskrsavaju s tim grijehom u ‘uskrsnuću nepravednih’. Da bi ovo mogli prihvatili kao Biblijsku istinu trebamo to još dublje razmotriti u svijetlu Biblije.

Kršćani i drugi Božji sluge nastoje u svom životu izbjeći drugi, a time i treći oblik grijeha. Ako i učine grijeh Bog im ga oprašta zbog njihovog kajanja. Pokajanje nastaje u srcu i tako poništava drugi oblik grijeha koji se rađa u srcu. Zato kad umru fizičkom smrću, umiru samo s prvim oblikom grijeha koji se poništava otkupninom tako da mogu uskrsnuti u neraspadljivi život. Nepravedni ljudi žive i umiru sa svim obilježjima grijeha. Iako nekima Bog neće uračunati njihove prijestupe, biti će prosuđeni po onome što im je u srcu, a to je drugi oblik grijeha. Krist će suditi svaku pomisao srca ili grijeh koji je rođen u srcu. Tog grijeha se moraju sami osloboditi. Nasljedna ili prva smrt ih ne može osloboditi od tog grijeha. Nepravedni će biti suđeni po onome što im je u srcu. Zato Krist kaže: "što izlazi iz usta, iz srca izlazi, i to onečišćuje čovjeka. Naprimjer, iz srca izlaze zle misli, ubojstva, preljubi, bludništva, krađe, lažna svjedočenja, hule" (Mt 15:18,19). Iz srca izlaze sve vrste grijeha koje osoba svojim usnama podupire. Osobe koje su umrle ne mogu biti oslobođeni tih grijeha jer će nakon uskrsnuća njihovo srce i dalje biti ispunjeno grijehom. Iako im prijestup neće biti uračunat kao smrtna osuda, Isus takvima ipak kaže: "jer po plodu se stablo poznaje (…) Dobar čovjek iz svoje dobre riznice [srca] iznosi dobro, dok zao čovjek iz svoje zle riznice iznosi zlo. Kažem vam, da će ljudi za svaku bezvrijednu riječ koju kažu položiti računu Sudnji dan. Jer po svojim ćeš riječima biti proglašen pravednim i po svojim ćeš riječima biti osuđen" (Mt 12:33-37).

U nečiji plod se računa, ne samo učinjeno djelo nego i riječi. Ljudi će po svojim riječima biti opravdani ili osuđeni. Riječi u sebi kriju namjeru i misao srca jer ‘usta govore ono čega je srce puno’ (Lk 6:45). Nitko ne može reći nešto što mu nije u srcu, jer bi time lagao pred Kristom. No pred njim se ne može lagati. S druge strane, čovjek čak i ne mora ništa reći jer Biblija kaže: "Jer još nema riječi na jeziku mojemu, a ti ih Jehova, sve već znaš" (Ps 139:4). Zato nitko neće moći sakriti svoj grijeh koji je rođen i duboko usađen u njegovom srcu. S tim grijehom će nepravednici uskrsnuti. Adamova smrt ih ne može oslobodila tog grijeha niti osude nad tim grijehom. Prva smrt nije rezultat našeg grijeha pa je zato plata za grijeh druga smrt, a ne prva. Druga smrt može nastupiti samo ako smo oslobođeni prve smrti što znači da su svi pa i nepravednici oslobođeni prve smrti po otkupnini kojom je Isus kupio sve ljude. On je stoga sada vlasnik i gospodar svih ljudi, i pravednih i nepravednih, i živih i mrtvih. Dok traje ovaj poredak svi ljudi umiru prvom smrću bez obzira na težinu učinjenog grijeha. Ta smrt nije plaća za učinjeni grijeh. No, budući da je prva smrt po Adamu poništena za sve onda se u pravnom smislu može donijeti konačna smrtna presuda za takve teške grijehe koji će voditi u drugu smrt. Samo iskreno kajanje zbog svog nepravednog i zlog stanja srca može nepravedne osobe osloboditi ‘druge smrti’ koja će kao mač visjeti nad njihovim glavama. 

Što Biblija uči o smrti i grijehu? Kad mrtvi uskrsnu jednima će vjera i poslušnost biti uračunata u pravednost, a drugima koji su činili zlo će se to uračunati u nepravednost tako da će se uskrsnulima suditi po onome što su činili prije smrti, a što je u skladu sa Isusovim riječima iz Ivana 5:28,29. Točno je da je Pavle rekao da smrt oslobađa od grijeha, ali treba vidjeti o kojoj smrti je riječ, da li onoj s kojom umiremo po Adamu ili onoj s kojom umiremo po Kristu jer piše:

“Ali s darom nije kao što je bilo s prijestupom. Jer ako su zbog prijestupa jednog čovjeka mnogi umrli, Božja nezaslužena dobrota i njegov dar — koji je s nezasluženom dobrotom dan preko jednog čovjeka, Isusa Krista — u izobilju su darovani mnogima (a ne svima). A s darom nije kao s posljedicama grijeha jednog čovjeka. Jer presuda koja je uslijedila zbog jednog prijestupa dovela je do osude, a dar koji je uslijedio zbog mnogih prijestupa doveo je do toga da mnogi (a ne svi) budu proglašeni pravednima.“ (Rim 5:15,16).

Tko može biti proglašen pravednima?

“Pravednost pred Bogom mogu vjerom u Isusa Krista postići svi koji vjeruju, jer nema razlike. Jer svi su sagriješili i ne odražavaju slavu Božju, a dar je to što su njegovom nezasluženom dobrotom proglašeni pravednima zbog toga što su oslobođeni otkupninom koju je platio Krist Isus. Njega je Bog postavio kao žrtvu kojom je pomirio sa sobom (koga?) one koji vjeruju u Kristovu krv. Učinio je to kako bi pokazao svoju pravednost, jer je u svojoj uzdržljivosti opraštao grijehe počinjene u prošlosti. Htio je, naime, pokazati svoju pravednost u sadašnje vrijeme — da bude pravedan i onda kad proglašava pravednim (koga?) onoga tko vjeruje u Isusa“ (Rim 3:21-26).

Bilo bi nepravedno da smrt koju smo naslijedili po Adamu nekoga oslobodi nepravednosti “jer svaki grijeh je nepravednost“. Što onda kaže Pavle: 

“Jer plaća za grijeh (koji je počinio Adam) je smrt (koja je prešla na sve ljude), a dar koji Bog daje vječni je život preko Krista Isusa (drugog Adama), Gospodina našega“ (Rim 6:23).

No, ne dobivaju svi vječni život jer nepravednici ostaju pod osudom i nakon uskrsnuća. Isus im je odgovorio:

“Zaista, zaista, kažem vam, svatko tko čini grijeh, rob je grijeha. A rob ne ostaje u kući zauvijek, ali sin ostaje zauvijek. Dakle, ako vas Sin oslobodi, doista ćete biti slobodni“ (Iv 8:34-36).

“Ili zar ne znate da smo svi mi koji smo kršteni u Krista Isusa kršteni u njegovu smrt? Dakle, s njim smo pokopani svojim krštenjem u njegovu smrt, kako bismo, kao što je Krist uskrsnut iz mrtvih Očevom slavnom moći, i mi isto tako živjeli novim životom. Jer ako smo ujedinjeni s njim u smrti sličnu njegovoj, bit ćemo ujedinjeni s njim i u uskrsnuću sličnom njegovom, znajući da je naša stara osobnost zajedno s njim pribijena na stup, kako bi naše grešno tijelo izgubilo vlast nad nama, da više ne robujemo grijehu. Jer tko je umro (u zajedništvu s Kristom), oslobođen je od svojega grijeha“ (Rim 6:3-7).

Isus putem svoje smrti i otkupnine oslobađa ljude od grijeha, tako da nečija smrt koja je uslijedila po Adamu ne može nikoga osloboditi vlastitog grijeha. To je u skladu sa Isusovim riječima:

“Zaista, zaista, kažem vam, tko čuje moju riječ i vjeruje onome koji me poslao, ima vječni život i ne dolazi na sud, nego je prešao iz smrti u život (jer je oslobođen grijeha)“ (Iv 5:24). 

Zahvaljujući Božjoj pripremi otkupnine, uskrsnule nepravedne osobe koje se iskreno kaju, pomirit će se s Bogom, a On će ih na kraju prihvatiti kao svoju djecu (Ri 8:21). Samo one koje Bog proglašava pravednim mogu računati da su oslobođeni grijeha. Tako su čak i oni koji su umrli prije nego što je Isus položio svoj život za žrtvu imali mogućnost da ih se proglasi pravednima. Na temelju čega? Biblija kaže:

"Jer su svi sagriješili i ne odražavaju slavu Božju, a dar je to što su njegovom nezasluženom dobrohotnom proglašeni pravednim zbog toga što su oslobođeni otkupninom koju je platio Isus Krist. Njega je Bog postavio kao žrtvu kojom je pomirio sa sobom one koje vjeruju u Kristovu krv" (Ri 3:23-25a).

Poznato nam je da je Abel prinio Bogu žrtvu koja je uključivala krv. Tako je pokazao vjeru u obećano potomstvo i Kristovu krv koja treba biti prolivena kako bi Bog prihvatio grešnog čovjeka. Isus je morao trpjeti i umrijeti za grijehe naroda. Kad je uskrsnuo, prinio je vrijednost svoje žrtvene krvi na Božji oltar. Njegova krv "govori bolje od Abelove krvi" (He 12:24). Ona govori u korist svih koji vjeruju u njenu otkupnu vrijednost, ne samo u korist onih koji su živjeli poslije Isusove smrti, nego i onih koji su živjeli od Abela do Isusa. Sve do Isusa je krv životinja imala simbolično i zamjensko značenje Božje pripreme oslobođenja ili pomirbu s Bogom. Svi oni koji su pokazali vjeru u tu Božju pripremu su svojom vjerom postigli to da ih Bog proglasi pravednima. Kako je bilo moguće da Bog oprašta grijehe u prošlosti iako Isus još nije dao svoj život na žrtvu u korist ljudi? Time što postoji "zakon vjere. Naime, smatramo da se čovjeka proglašava pravednim zbog njegove vjere, a ne zbog vršenja djela propisanih zakonom" (Ri 3:27,28). Bog je postavio taj univerzalni zakon za sva vremena koji je uključivao sve ljude, kako one koji su živjeli prije Krista, tako i one koji žive poslije Krista. Time je Bog prema svima pokazao da je ‘pravedan’. Pavle u tom kontekstu piše:

"… [Bog je to učinio] kako bi pokazao svoju pravednost, jer je u svojoj uzdržljivosti opraštao grijehe počinjene u prošlosti. Htio je, naime, pokazati svoju pravednost u sadašnje vrijeme -  da bude pravedan i onda kad proglašava pravednim onoga tko vjeruje u Isusa" (Ri 3:25,26).

Ta je vjera koju su pokazivali Božji sluge ‘u prošlosti’ bila isto što i vjera u Krista kojeg su očekivali. Bog je tako pokazao svoju ‘pravednost’ prema svakom tko je pokazao vjeru, ne dajući prednost samo onima koji su slučajem okolnosti živjeli u vrijeme nakon što je Isus položio svoj život za sve ljude. Isus je također izjednačio vrijednost pravedne krvi koja je prolivena na zemlji od Abela do Zaharije, sa vrijednošću svojih učenika koji će također biti proganjani i ubijani "zbog riječi Božje i zbog svjedočenja koje im je bilo povjereno" (Mt 23:34,35; usporedi Ot 6:9). Kad govorimo o opraštanju grijeha, onda mislimo na to da ih Bog oprašta na temelju vjere u njegovu pripremu oslobođenja od grijeha preko svog sina Isusa Krista. Zato nema razlike među pravednicima koji su umrli prije Krista, od onih koji su umrli poslije njegove žrtvene smrti. Isus je umro za sve ljude, čak i one koji nisu vidjeli njegov dan, ali su ga zato vidjeli iz daleka svojim očima vjere. "Svi su oni [pravednici] umrli u vjeri, a da nisu primili ono što im je bilo obećano" (He 11:13). Što oni u svoje vrijeme nisu mogli primiti?

 


Savršenstvo

Pretkršćanski vjernici nisu u svoje vrijeme primili ispunjenje obećanja, ali to ne znači da su automatski izgubili pravo na neke prednosti u Božjem kraljevstvu. Oni su samo bili zakinuti za nešto što su očekivali, a što se djelomično ispunilo tek u vrijeme prvih kršćana.
 
"I svi su oni, - kaže Pavle – zbog svoje vjere primili svjedočanstvo da su Bogu po volji, ali nisu primili ono što im je obećano, jer je Bog nama [u ovo vrijeme] namijenio nešto bolje, da oni ne budu bez nas učinjeni savršenima" (He 11:39,40).
 
Što je to Bog predvidio za kršćane, a što je ‘nešto bolje’ od svjedočanstva koje su raniji sluge dobili putem svoje vjere? Bog je unaprijed predvidio da se kršćani koji su vidjeli ispunjenje obećanja o dolasku obećanog Mesije okoriste pripremom ‘novog saveza’ koja vodi u vječni život i to na temelju Isusove krvi (He 8:6; usporedi Dj 13:32,33). Zato raniji sluge nisu mogli biti učinjeni ‘savršenima’ jer u njihovo vrijeme još nije bila položena savršena žrtva za grijehe. Da su oni tada bili učinjeni savršenima putem životinjskih žrtava, onda Isus nije trebao dati svoj život za ljude. Očito je ono ‘nešto bolje’, što je Bog predvidio za ljude, Isusova savršena žrtva za grijehe kojom se može postati ‘savršen’. Ona je postala pravomoćna tek u vrijeme prvih kršćana koji su tako za vrijeme svog života primili ispunjenje obećanja.

O kakvom ‘savršenstvu’ Pavle govori? Dali o savršenstvu ljudskog tijela ili o jednom drugom savršenstvu? Iz konteksta je vidljivo da Pavle govori o savršenstvu koje je povezano s Isusovom ulogom u oslobađanju od grijeha. Savršenstvo je pojam koji uključuje ono što je ‘potpuno’ i što odgovara svojoj svrsi (Jk 1:4). Iako je Isusov život bio savršen, on je nakon svoje smrti učinjen savršenim u jednom drugom smislu. Bog je tako s "patnjama" koje su bile potrebne učinio "savršenim Glavnog Zastupnika [našeg] spasenja" (He 2:10). Isus je učinjen ‘savršenim’ jer je u potpunosti ispunio svoju ulogu za koju je bio namijenjen. Nijedna životinjska žrtva bez obzira što je propisana Zakonom nije bila savršena, odnosno nije mogla u potpunosti ispuniti svoju svrhu. "Jer Zakon nije ništa učinio savršenim, nego je to učinila bolja nada, uvedena umjesto njega, po kojoj se približavamo Bogu" (He 7:19). Vidimo da Pavle savršenstvo povezuje s onim što je tada postignuto uvođenjem ‘bolje nade’. On ne govori o savršenstvu koje će se moći dostići u Božjem kraljevstvu, već o nečemu što je moguće postići već sada.

Božji sluge koji su umrli u svojoj vjeri i nadi nisu mogli biti učinjeni ‘savršenim’ bez Kristove otkupnine. Nisu mogli ispuniti svoju ulogu u potpunosti jer su još uvijek bili Adamova djeca. No, samim tim što je Isus u svoje određeno vrijeme postao drugi Adam ili drugi Otac, on je u svoju obitelj primio, ne samo one koji su od tada pokazivali vjeru u njega, nego i sve one koji su do tada umrli u vjeri jer h je sve otkupio. Zašto tako kažemo? Pa zato što je "Vjera je čvrsto pouzdanje da će se dogoditi ono čemu se nadamo, dokaz onoga što je stvarno premda se ne vidi" (He 11:1). To jasno govori da su ljudi ‘davnog doba’ očekivali onog za kojeg se proreklo da će postati njihov "Vječni Otac" (Iz 9:6; vidi 2.Ti 1:9). Njihova je vjera i nada u Božje kraljevstvo bila i ostala u njima kad su umrli i s tom će se vjerom i nadom probuditi u život kao i rani kršćani. Kad uskrsnu o ‘uskrsnuću pravednih’ znati će da se njihova nada ostvarila i da je Isus postao njihov Otac preko kojega su dobili vječni život. Znati će da su i oni u sklopu Novog saveza učinjeni ‘savršenima’ kao i prvi kršćani jer će svi zajedno ustati na "uskrsnuće života" (Iv 5:24,29). Da bi to bilo pravno potvrđeno oni će vjerojatno biti podvrgnuti krštenju u svetom duhu.

Isus Krist se je spremno podložio Božjoj volji i dao svoj život kako bi sve pravedne ljude doveo pred Boga ‘savršenima’ u tom smislu da im Bog može u pravnom smislu oprostiti njihove grijehe i tako ih učiniti prikladnima za Kraljevstvo. Među njima spadaju svi koji se nalaze u njegovoj knjizi života. Iako su mnogi pravednici umrli prije nego je Isus položio svoj život za grešnike, oni su tada ipak bili živi u Božjim očima. Bog je ljudima i prije Krista mogao opraštati prijestupe, a oni su mogli postupati ‘savršeno’ u smislu potpune odanosti njegovom ‘savršenom’ Zakonu (Ps 19:7,12-14). Kao što su oni u svoje vrijeme mogli biti savršeni u onome što čine, tako je Isus i za sve ostale ljude tražio isto, pa je rekao: "Vi dakle morate biti savršeni, kao što je savršen vaš nebeski otac" (Mt 5:48; 5.Mo 32:4). Međutim, Pavle je ‘savršenstvo’ povezao s čistom savješću i spasenjem koje se ne postiže putem Zakona. Zato je rekao da ljudi vjere starog doba nisu ni mogli biti učinjeni ‘savršenima’ prije kršćana, jer žrtve propisane zakonom nisu mogle "savršeno očistiti savjest" grešnika. To je jedino mogla učiniti Isusova žrtva, koju prihvaćamo ‘krštenjem’ u vodi koje je "molba upućena Bogu za čistu savjest" (He 9:9,14; 1.Pe 3:21; Ga 3:21). Kršćani su primili ispunjenje obećanja o oslobađanju iz grijeha koje je svojom smrću pokrio Božji savršeni Sin. Tada je stavljen pečat savršenstva na sve ljude vjere zajedno jer: "kao što je jednim prijestupom na sve vrste ljudi došla osuda, tako su i jednim činom opravdanja sve vrste ljudi proglašene pravednima i dobivaju život" (Ri 5:18).  Kao što je osuda došla na ljude pretkršćanskog vremena tako je i oslobađanje od te osude došla i na njih, a ne samo na kršćane. Tako su i ti ljudi vjere, zahvaljujući otkupnini, učinjeni ‘savršeni’ zajedno sa kršćanima.

Pavle u vezi toga piše: "Zato ulazeći u svijet [Isus] kaže: ‘Žrtvu i prinos nisi htio, nego si mi tijelo pripremio. Nisu ti bile po volji žrtve paljenice i žrtve za grijeh.’ Tada sam rekao: ‘Evo, došao sam - u svitku knjige napisano je o meni - vršiti volju tvoju Bože.’" Pavle zatim objašnjava što je to volja Božja kad kaže: "Po toj smo ‘volji’ posvećeni prinošenjem tijela Isusa Krista jednom zauvijek" (He 10:5-10). Na takav način su svi pravednici ‘posvećeni’ i učinjenim ‘savršenim’ i dostojnima da naslijede kraljevstvo. Zbog toga će ih Bog upotrijebiti u ostvarivanju svog nauma kao temelje ‘novog neba i nove zemlje’. ‘Savršenstvo’ je u ovom smislu bilo moguće postići od 33. g.n.e. Tada je Bog Isusovu krv iskoristio da pokrije grijehe svih onih koji su zapisani u njegovoj knjizi života, onima koji su u njegovim očima živi. To znači da su sve vjerne osobe od Abela do Ivana Krstitelja učinjene ‘savršenima’ zajedno s prvim kršćanima i svima onima koji do danas pokazuju vjeru u Krista. "Jer jednim je žrtvenim prinosom [Krist] za sva vremena učinio savršenima one koji bivaju posvećeni" (He 10:14). To znači da će svi pravedni pretkršćanski sluge nakon uskrsnuća biti automatski ‘učinjeni savršenima’ i uključeni u Novi savez kao i svi vjerni kršćani. Što će uključivati taj Savez? Bog kaže:

"‘Stavit ću zakone svoje u srca njihova i upisat ću ih u um njihov’. A potom kaže: ‘I grijeha njihovih i bezakonitih djela njihovih više se neću prisjećati.’ A gdje su grijesi oprošteni, nema više žrtve za grijeh" (He 10:16-18).

Budući da je pravednicima pokriven grijeh, oni su umrli s obzirom na grijeh. Učinjeni su ‘savršenima’. Njihovo savršenstvo će biti potpuno kad se njihova fizička raspadljiva smrtna tijela obuku u neraspadljiva besmrtna tijela. No to se neće moći reći za nepravednike. Nepravednici će uskrsnuti kao grešnici, što znači da će grijeh i smrt i dalje biti vezan za njih kao osobe.

 


Umrijeti grijehu

Ponovno razmotrimo riječi apostola Pavla:
 
"Jer tko je umro, oslobođen je od svojega grijeha" (Ri 6:7).
 
Ako razmotrimo kontekst gornjih Pavlovih riječi, vidjet ćemo da Pavle ne govori o doslovnoj smrti. On govori o simboličnoj smrti. Prije nego je rekao da je ‘smrt’ uvjet za oslobođenje od grijeha, on kaže:
 
"Budući da smo umrli grijehu, kako da i dalje živimo u njemu? Ili zar ne znate da smo svi mi koji smo kršteni u Krista Isusa, kršteni u njegovu smrt? Dakle, s njim smo pokopani svojim krštenjem u njegovu smrt, kako bismo (…) živjeli novim životom. (…) znajući da je naša stara osobnost zajedno s njim pribijena na stup, kako bi naše grešno tijelo izgubilo vlast nad nama, da više ne robujemo grijehu" (Ri 6:2-6).

Mogli smo primijetiti da Pavle govori o ‘smrti’ koju doživljavaju, ne svi, nego samo Kristovi učenici za vrijeme svog života. Riječ je o ‘umiranju grijehu’, kako bi hodili novim životom, kojeg je Isus Krist otvorio svojom smrću i uskrsnućem. Mi se ne dajemo krstiti u Adamovu smrt nego se dajemo ‘krstiti u Isusovu smrt’, s kojom našu staru osobnost stavljamo na stup. Mi tako ‘umiremo’ i tko je na takav način "umro [grijehu], oslobođen je od svojega grijeha", a time i od druge smrti. Svrha mučeničkog stupa je staviti i umrtviti našu staru osobnost, kako bi živjeli novim životom (Mt 10:38). Isus nas je pozvao da ga slijedimo i nosimo svoj mučenički stup kako bi smo bili kršteni u ‘smrt sličnu njegovoj’ kojom ‘grešno tijelo gubi vlast nad nama’, a time i ‘uskrsnuća slično njegovom’ kojom više ni ‘smrt neće imati vlast nad nama’ (Ri 6:5,9). Da li će netko od nas umrijeti kao grešnik ili pravednik ovisi o tome kakav život vodimo u odnosu na Božji pravedni zakon. Petar nas stoga savjetuje: "neka nitko od vas ne trpi zato što je ubojica ili lopov ili zločinac ili zato što se miješa u tuđe poslove. Ali ako trpi zato što je kršćanin, neka se ne stidi, nego neka slavi Boga noseći to ime (…) Zato neka oni koji trpe u skladu s Božjom voljom povjeravaju svoje duše vjernom Stvoritelju čineći dobro" (1.Pe 4:15,16,19).

Naš život ‘oslobođen osude’ smo povjerili Bogu i ako umremo fizičkom smrću mi sa sobom nosimo život ‘oslobođen grijeha’. Mi stoga ne moramo umrijeti fizičkom smrću da bi smo bili oslobođeni grijeha, jer kako kaže Pavle:

"Tako i vi smatrajmo sebe mrtvima grijehu, a živima Bogu po Kristu Isusu" (Ri 6:11,12).

Na osnovu ovoga možemo sebe smatrati ‘živima Bogu’ čiji su grijesi pokriveni Kristovom smrću. Kao što smrt više nije bila gospodar nad Isusom, tako i mi ne smijemo dozvoliti da ‘grijeh’ čija je posljedica smrt, ‘vlada nama’. Da bi se održali u životu moramo biti poslušni Kristovom zakonu (Ri 6:12-14). Zato Pavle upozorava kršćane:

"Ne znate li da ako se kome predajete u ropstvo i obavezujete na poslušnost, robovi ste onoga koga slušate - bilo grijeha, koji vodi u smrt,  bilo poslušnosti, koja vodi u pravednost? Ali hvala Bogu što ste, premda ste bili robovi grijeha, od srca postali poslušni onoj pouci kojoj ste bili predani. Da, budući da ste oslobođeni od grijeha, postali ste robovi pravednosti" (Ri 6:16-18).

‘Smrt’ je ovdje kao osuda stavljena nasuprot ‘vječnom životu’. Očito se misli na ‘drugu smrt’ kao vječnu smrt. Prva smrt je nasljeđe Adamovog grijeha koje smo oslobođeni po Isusu, dok je ‘druga smrt’ osuda nad svima onima koji u svom životu nastave hoditi u grijehu. Poslušnost je ta koja čovjeka oslobađa od grijeha, a ne fizička smrt.  Samo oni koji budu oslobođeni od svog grijeha za vrijeme svog života, mogu biti proglašeni pravednima nad kojima grijeh i druga smrt nemaju vlast. Oni su ‘oslobođeni od grijeha’ jer su ‘umrli grijehu’. Posljedica njihove poslušnosti je pravednost, a time i život. Vječni život kao zalog mogu u sebi imati samo oni kojima je Bog oprostio grijeh i koji stoga ne robuju grijehu. Oni ne umiru u grijehu. S druge strane nepravedni ‘umiru u svojim grijesima’ i zato ‘Božja srdžba ostaje na njima’ (Iv 8:24; 3:36). Tu razliku možemo vidjeti ako Isusove riječi iz Ivana 3:36 povežemo s drugim stavcima iz istog evanđelja:

Za pravednike Isus je rekao:

"Tko pokazuje vjeru u Sina ima vječni život" (Ivan 3:36a).

"tko čuje moju riječ i vjeruje onome koji me poslao, ima vječni život i ne dolazi na sud, nego je prešao iz smrti u život" (Iv 5:24; vidi 10:27,28).

Za nepravednike Isus kaže nešto drugo:

"Tko nije poslušan Sinu, neće vidjeti života, nego Božja srdžba ostaje na njemu" (Ivan 3:36b).

"A ako tko čuje moje riječi, a ne drži ih, ja ga ne osuđujem (…). Tko odbacuje mene i ne prima ono što ja kažem, ima suca svojega. Riječ koju sam govorio – ona će mu suditi u posljednji dan" (Iv 12:47,48).

Prva smrt po Adamu nepravednike ne oslobađa grijeha i osude na drugu smrt. Nepravednima je grijeh vezan za njihovo srce, a ne za djela koja mogu ali i ne moraju biti učinjena. Zato osuda ostaje u nepravednim ljudima koji će uskrsnuti na zemlji, pa čak i na onima koji su grijeh činili u neznanju. Oni će i nakon uskrsnuća biti robovi grijeha. Stoga će izaći iz hadesa na uskrsnuće suda, a ne na uskrsnuće života.

 


Uskrsnuće života i uskrsnuće osude

Biblija nas upućuje u događaje koje će se odvijati nakon uskrsnuća. Tada će se među uskrsnulima nalaziti pravednici i nepravednici. Razumjeli smo da će  pravednici izaći na ‘uskrsnuće života’ a nepravednici na ‘uskrsnuće osude’. No, pogreške nastaju kod se tumači da se uskrsnulima neće suditi za djela koja su učinili prije smrti. Naime, kada se Pavlova izjava: "Jer tko je umro, oslobođen je od svojega grijeha" tumači izvan konteksta i izvan onoga što je prije toga rekao o osudi zlih tokom Božjeg dana suda, onda je to za posljedicu imalo da su se takvom tumačenju prilagođavali neki drugi biblijski tekstovi (Ri 6:7; vidi okvir). Ako bi fizička smrt sve ljude oslobodila njihovog grijeha onda se s tim ne slažu Isusova izjava: 
 
"jer dolazi čas u koji će svi koji su u grobovima čuti glas njegov i izaći - oni koji su činili dobro na uskrsnuće života, a oni koji su činili zlo na uskrsnuće osude" (Iv 5:28,29).
 
Umjesto da se Isusove riječi uzmu kao mjerilo prema kojem bi se prilagodila Pavlova gornja izjava, učinjeno je suprotno. Tako Zajednica tvrdi da će pred sve ljude biti postavljeni zahtjevi prema kojima bi se vidjelo kakvo će se na kraju pokazati njihovo uskrsnuće. Oni koji nakon uskrsnuća budu činili dobro bit će kao da su izašli na ‘uskrsnuće života’, a oni koji budu činili zlo bit će kao da su izašli na ‘uskrsnuće osude’. Po tom tumačenju će i pravednici i nepravednici biti izjednačeni kao simbolični ‘mrtvaci’ sve do kraja tisućugodišnjeg Suda (Usporedi knjigu "Vječno živjeti" str.180; knjigu "Raspravljanje" str.399)

Međutim, iako će nepravedni ljudi na kraju tisućugodišnjeg dana Suda biti suđeni po Božjem zakonu kojem će se trebati podložiti, Biblija jasno daje do znanja da će nakon uskrsnuća najprije biti suočeni s osudom zbog svojih djela koja su počinili prije uspostave Božjeg kraljevstva. Pogledajmo kako je to jasno objasnio sam apostol Pavle:

 

U izdanjima Zajednice JS se tumači da se izraz "i svici su se otvorili" u Otkrivenju 20:12,13 odnosi na Sud koji neće uzimati u obzir postupke prije uskrsnuća nego samo djela učinjena nakon uskrsnuća, odnosno nakon otvaranja tih svitaka. Međutim, takva se tvrdnja ne može temeljiti na Bibliji jer se ne poklapa sa proročanskim opisom iz Danijela 7:10 gdje se spominje Sud nad zlim političkim poretkom i to u vrijeme kad ‘Sud sjedne i knjige se otvore’. Otvaranje ovih ‘knjiga’ se tumači tako što će Bog izreći osudu ovom poretku na temelju njihove cjelokupne ljudske povijesti, a ne na temelju onoga što je politička ‘zvijer’ činila od trenutka kad su se ‘knjige’ otvorile. (Danijelovo proročanstvo, str.144. st.33.).

Zar onda nije logičnije tvrditi da će pravednici automatski ustati na ‘uskrsnuće života’, a da će nepravednici ustati na ‘uskrsnuće osude’ jer će im biti suđeno na temelju onog ‘imena’ kojeg su stekli prije nego su dovedeni pred Sud? S tim se slažu i Isusove riječi upućene ljudima prvog stoljeća koji su ga odbacili, a koji su odavno mrtvi: "Riječ koju sam govorio – ona je ta koja će mu suditi u posljednji dan" (Iv 12:48). Očito će nevjerni i zli Židovi Isusovog vremena uskrsnuti i biti suđeni zbog odbacivanja Isusa kao Mesije. Ako znamo da su među njima i oni koji zavrjeđuju osudu gehene, onda će uskrsnuti sve nepravedne osobe bez obzira na težinu njihovog grijeha. Isusova riječ će stoga bit temelj ‘svitaka’ koji će biti otvoreni u vrijeme suda nad svim vrstama nepravednih osoba.

Kad su u pitanju nečiji postupci, Isusova izjava iz Ivana 5:28,29 uzima u obzir prošlo svršeno vrijeme. Isus ovdje jasno govori da će se ljudi prilikom uskrsnuću razlikovati jedni od drugih po onome što su činili prije svoje smrti (usporedi 2.Ko 5:10; Mt 12:34-37). On ne spominje one koji nakon uskrsnuća budu činili dobro ili zlo, nego one koji su ta djela činili prije uskrsnuća. Pavle je to parafrazirao kad je rekao da će biti "uskrsnuće i pravednih i nepravednih" (Dj 24:15). Pravednici su oni koji su činili dobro, a nepravedni oni koji su činili zlo (usporedi Mt 5:45). Za one koji su proglašeni pravednima i "koji su u zajedništvu s Kristom Isusom nema osude" (Ri 8:1). Zato je Isus za takve rekao da "ne dolaze na sud" nego će odmah preći "iz smrti u život" (Iv 5:24). Oni neće morati ići na Sud da bi im se dokazala krivica tako da će odmah naslijediti kraljevstvo. Njima će Sud dokazati da su pravedni u Božjim očima što će biti potvrđeno dobivanjem vječnog i neraspadljivog života kojeg će dobiti "u jednom trenutku, u tren oka, na zvuk posljednje trube" (1.Ko 15:52). Budući da su pobijedili Sotonu, njegov svijet i svoje grešno tijelo neće morati prolaziti kroz zadnju kušnju kako bi ponovno dokazivali stav svoga srca. Kad bi pravednici morali ponovno dokazivati svoju vjeru i ljubav prema Bogu, onda ispada kao da Bog u njih nema povjerenja i da ono što su učinili za opravdanje i čast Božjeg imena pada u vodu. Tada bi njihova samopožrtvovna služba i odanost Bogu bila beskorisna. Međutim suprotno tome, Bog će ih nagraditi i dati im puno povjerenje time što će im povjeriti, ne samo zemlju, nego i nepravedne ljude kojima će pomagati da uvide kako se i oni mogu okoristiti Božjim darom vječnog života.

Kad ‘veliko mnoštvo’ pravednika ne bi dobilo neraspadljivi vječni život prije uskrsnuća nepravednika tada ne bi mogli dati pravo svjedočanstvo svim tim nepravednim ljudima u pogledu blagoslova i nagrade njihove vjere. Prema tome, bit će upravo onako kako je Isus objasnio kad je rekao da

"oni koje se nađu dostojnima živjeti u onom poretku i uskrsnuće od mrtvih (...) neće moći umrijeti jer će biti kao anđeli, i bit će djeca Božja jer će biti djeca uskrsnuća" (Lk 20:35,36; Ri 8:21).

Isus je više puta za pravednike svoga vremena rekao da će ih on ‘uskrsnuti u posljednji dan’ (Iv 6:39,40,44,54). Te riječi ne bi imale smisla ako u sebi nisu nosile veće značenje. Naime, on će u posljednji dan uskrsnuti i nepravednike, ali oni neće biti djeca Božja niti djeca uskrsnuća. Razlika je u tome što ovdje riječ ‘uskrsnuti’ u sebi nosi značenje ustajanje pravednih iz stanja smrti i raspadljivosti u stanje vječnog života i neraspadljivosti (2.Ti 1:10). To je ‘uskrsnuće života’.

Nepravednici neće naslijediti kraljevstvo iako će mnogo njih fizički uskrsnuti (1.Ko 6:9,10; Mt 7:21). Fizička ‘smrt’ ih ne oslobađa krivnje za grijeh pa će njihovo uskrsnuće biti ‘uskrsnuće osude’, kako bi im se dokazala nepravednost (Iv 5:29). Sudit će im se za ono što su radili u svom tijelu prije smrti (2.Ko 5:10). To što su radili je izraz stanja njihovog grešnog stanja srca. Naime, oni će uskrsnuti sa svojim grijesima a time i sa određenim obilježjima grešnog čovjeka. Iako će dobiti novo fizičko tijelo, ono će biti smrtno i podložno drugoj smrti. Zato ih Biblija naziva ’mrtvacima’. Grijeh će i dalje vladati u njihovim mislima i srcima. Kao takvi će i dalje nositi u sebi smrtnost, a time i osudu koja ih je obilježavala prije smrti. Od te osude će se morati osloboditi za vrijeme Kristove vladavine kada će biti na snazi priprema očišćenja.

Da bi nepravedni bili oslobođeni stanja raspadljivosti, moraju doživjeti oproštenje svojih grijeha putem simbolične ’smrti’. U kom smislu? Oni će također morati ‘umrijeti grijehu’. Morat će u određenom vremenu prihvatiti pripreme koje su za njih učinjene u pravcu očišćenja od grijeha i dobivanja vječnog života. Tada će ih ta smrt (po Kristu) osloboditi grijeha (Ri 6:7). Oni koji prihvate te pripreme će na kraju postati punopravni članovi Božjeg pravednog naroda i tek će tada kao pravednici moći naslijediti Božje kraljevstvo (1.Ko 6:9-11). Do tada će se nalaziti izvan raja, odnosno van grada Božjeg kraljevstva (Ot 21:27). Vrata raja će biti otvorena za sve one koji uskrsnu kao nepravednici kako bi i oni koji to žele ušli i dobili vječni život (Ot 20:5; 1.Ko 15:23). Naime, oni se neće obući u savršeni neraspadljivi život dok se ne navrši tisuću godina. Ako do kraja tisuću godina ne prihvate pripreme za oslobađanje od grijeha i smrti, onda konačno odlaze u drugu smrt koja je posljedica njihovog vlastitog grijeha (Ot 21:7,8).

 


Posljednji dan

Uskrsnuće će se odvijati u ‘posljednji dan’ (Iv 11:24). Tada će biti uskrsnuće ‘pravednih i nepravednih’ tj. ‘onih koji su činili dobro’ i ‘onih koji su činili zlo’ (Iv 5:28,29; Dj 24:15; 2.Ko 5:10). Kad je Isus rekao: "Ja sam uskrsnuće i život" onda je mislio na pravednike koji će izaći na ‘uskrsnuće života’ (Iv 11:25). Za nepravednike Isus će biti‘uskrsnuće i osuda’ jer će oni izaći na ‘uskrsnuće osude’. Zašto to možemo reći? Vidjeli smo iz prethodnog razmatranja da svi nepravednici uskrsavaju s grijehom koji će ih i dalje voditi u smrt kao posljedicu. Njih fizička smrt ne oslobađa od grijeha. Oni nisu umrli u Gospodinu, nego u Adamu bez obzira da li su upoznali Boga i njegovu volju ili ne. Za takve je Krist rekao da će ‘umrijet u svojem grijehu" (Iv 8:21,24). Time nije mislio da će ih Adamova smrt osloboditi grijeha, nego da će umrijeti i uskrsnuti u svojem grijehu. Oni će uskrsnuti sa grijehom pod kojim su robovali i s kojim su umrli.

Svi oni koji za vrijeme svog života ne umru grijehu, sa sobom nose sva obilježja nepravednih ljudi koji robuju grijehu. To će biti upisano u njihovoj riznici srca tj. duši. Ono što su činili za vrijeme svog života, odlazi sa njima u smrt kao dio njihove osobnosti. S tom grešnom osobnošću uskrsavaju kao Adamova djeca. I dalje će u svojoj osobnosti biti prepoznatljivi kao bludnici, idolopoklonici, preljubnici, lopovi, pijanice… koji nakon uskrsnuća neće naslijediti kraljevstvo iako će time dobiti prednost da žive pod njegovom vlašću (1.Ko 6:9-11). Da bi naslijedili kraljevstvo morati će u određenom vremenu prihvatiti pripreme koje vode u vječni život. Svog grijeha će se morati riješiti vlastitom željom i voljom. Bog ih neće s uskrsnućem automatski riješiti njihove grešne osobnosti koja i dalje kao takva vuče za sobom nepravedna dijela. Zato samo oni uskrsavaju na osudu. Prema tome:

 Isus je

  • Za pravednike      –      uskrsnuće i život
  • Za nepravednike  –      uskrsnuće i osuda

Fizičkom smrću neke osobe s njima umire i grijeh, ali se s uskrsnućem taj grijeh s njim ipak budi kao dio njegove osobnosti. Smrt ga ne može osloboditi njegove vlastite grešne osobnosti. Takva osoba je nepravedna jer je ‘slobodna od pravednosti’ (Ri 6:20). Ona će i dalje biti pod uvjetnom kaznom smrti. Uvjetna kazna podrazumijeva kaznu koja će biti izvršena ako dotični u određenom vremenu ne umre grijehu, kako bi mu se on oprostio. Zato bezbožnici i nepravednici dolaze na Sud jer njihova imena još nisu zapisana u knjizi života. Oni su i dalje mrtvi u Božjim očima i zato neće imati prednost okusiti bolje uskrsnuće ili uskrsnuće života, nego ‘uskrsnuće osude’.

Možemo zaključiti da će onaj tko za vrijeme svog života ne umre grijehu, i dalje robovati grijehu koji vlada nad njim. S ovim se objašnjenjem slažu Pavlove riječi:

"…znajući da će te od Jehove dobiti primjerenu nagradu – nasljedstvo (…) tko čini nepravdu, uzvratit će mu se ono što je nepravedno učinio…" (Kol 3:24,25).

Naime, oni koji služe Bogu će dobiti u nasljedstvo vječni život (Tit 3:7). Takvima je Isus rekao da će im za sve dobro što su učinili biti ‘uzvraćeno o uskrsnuću pravednih’ (Lk 14:14). Ako bi uskrsnuli pod vlašću druge smrti onda ne bi mogli govoriti da će im biti ‘uzvraćeno’ na primjeren način. Primjerena nagrada nasljedstva koju će Bog dati pravednicima je vječni život. Taj dar vječnog života nepravednici neće dobiti prilikom svog uskrsnuća. Nepravednici će biti udaljeni od Gospodinova lica, te će zbog ropstva raspadljivosti osjećati nevolju i tjeskobu koja će ih trebati potaknuti na pokajanje (Mt 7:21-23; Ga 6:8; 2.So 1:5,6). Tako će im biti uzvraćeno ono što su nepravedno činili. U to vrijeme suda Bog će:

"… svakome uzvratiti po djelima njegovim: onima koji ustrajnošću u dobrim djelima traže slavu i čast i neraspadljivost- vječni život. A svadljivce i nepokorne istini, a pokorne nepravdi čeka srdžba i gnjev, nevolja i tjeskoba. To čeka svakog čovjeka koji čini zlo (…). A slava i čast i mir čeka svakoga tko čini dobro" (Ri 2:6-10).

Bog će svakom uzvratiti ono što mu pripada po mjerilima njegovog pravednog suda. Dan smrtni može zaključiti nečiji život time da ga označi onim obilježjem njegove osobnosti s kojim će se računati njegovo uskrsnuće. U tom smislu je za pravednike "bolje ime nego dobro ulje i dan smrti nego dan rođenja" (Pr 7:1; usporedi 1.Pe 4:16). Ove riječi imaju smisla jedino ako ustvrdimo da nepravednima dan smrti može biti gori od dana rođenja jer će sa sobom u smrt ponijeti svoj grijeh s osudom. Ono što netko ponese sa sobom u dan smrtni je ‘ime’. Ime je povezano sa svim obilježjima nečije osobnosti. S tim ‘imenom’ se uskrsava. Npr. lažov, ubojica, bludnik neće trebati više činiti zlo, ali će takva osoba i dalje bit ono što je povezano s tim njegovim ‘imenom’. Bog ne može tek tako skinuti ljagu sa njihovog imena. To će biti prepušteno svakom pojedincu kroz period Suda.

Smrt nikoga ne oslobađa njegove odgovornosti za loše postupke koje je činio za svog života, jer su ga one učinile nepravednim u Božjim očima. Iako Bog oprašta nečija bezakonita djela, odgovornost ostaje. Posljedica toga je ‘srdžba i gnjev, nevolja i tjeskoba’ zbog spoznaje da su odvojeni od Gospodinova lica. Budući da uskrsavaju kao nepravedni, znači da će takvima prilikom uskrsnuća biti uzvraćeno za ono što su nepravedno učinili. Prilikom smrti svatko sije ono što je ostalo zapisano u njegovoj osobnosti. "Jer što čovjek sije, to će i požeti. Tko sije u svoje tijelo, od tijela će požeti [raspadljivost], a tko sije s obzirom na duh, od duha će požeti vječni život" (Ga 6:7,8)

  • raspadljivost’ – stanje tijela nakon uskrsnuća nepravednih
  • vječni život’ – stanje tijela nakon uskrsnuća pravednih

‘Žetva’ o kojoj Pavle govori odvijat će se u vrijeme uskrsnuća. Tada će se žeti neraspadljivi ‘vječni život’ s jedne strane i raspadljivi smrtni život s druge strane. ‘Raspadljivost’ podrazumijeva stanje onih koji će i dalje u sebi nositi grijeh. Prema tome, nepravedni će biti suđeni po onome što ih čini takvima i što je sastavni dio njihove osobnosti koju su stekli do vremena Kristovog preuzimanja vlasti. Oni se moraju pokajati za ono što su činili prije toga, a ne za ono što će činiti poslije toga. Ono što će činiti nakon uspostave Kristove vladavine bit će samo dokaz da li se iskreno kaju ili ne.

Isus je rekao Židovima da će ‘umrijet u svojem grijehu’. Što to znači? Da bi to razumjeli moramo imati u vidu da je te nevjerne Židove Isus stavio nasuprot pravednika koji očito neće umrijeti u svojem grijehu. Prema tome, čak i fizička smrt može samo pravednike u potpunosti osloboditi od njihovog grešnog stanja, na način da će uskrsnuti u neraspadljivi vječni život. Oni su svetim duhom ‘zapečaćeni za dan kad će ih otkupnina osloboditi’ (Ef 4:30). Ako i umru oni u ‘posljednji dan’ uskrsavaju u život i ne dolaze na Sud jer su njihova imena zapisana u knjizi života. To je ‘bolje uskrsnuće’ koje je povezano s oslobođenjem od grijeha i uskrsnućem u neraspadljivost. Nepravednici koji umiru u svojim grijesima će po tom pitanju okusiti život koji će i dalje biti podložan smrti, a time i raspadljivosti kao posljedici njihovog grešnog stanja srca. To je način na koji će se istaknuti Božja pravednost tokom dana suda. Sada razmotrimo nešto više o samoj instituciji Vječnog suda, o njegovoj svrsi i vremenu kada će biti uspostavljen.