Kako smrt oslobađa od grijeha?

Da bi bili sudionici ‘prvog uskrsnuća’ moramo bit oslobođeni od grijeha. No, što nas može osloboditi od grijeha? Biblija nas uči da nas Kristova smrt može osloboditi od grijeha i to samo onda ako vjerujemo. Međutim, Zajednica JS tvrdi kako nas i smrt koju smo naslijedili po Adamu oslobađa od naših grijeha. Po toj tvrdnji ispada da oni koji živi izađu iz velike nevolje neće biti oslobođeni grijeha, dok oni koji uskrsnu tokom tog razdoblja neće biti u vlasti grijeha jer su svojom smrću platili kaznu za svoju grešnost. To bi značilo da će se živima njihov grijeh računati sve to vrijeme i da će im biti potrebna okajavajuća služba Prvosvećenika dok će uskrsnuli biti oslobođeni svog grijeha tako da im neće piti potreban Prvosvećenik u tom istom smislu. (Vidi Stražarsku kulu od 15.11.1995. str. 17-19, Stražarsku kulu od 1.7.1998, str.22)

Takvim tumačenjem se nameće nešto što nije logično. Naime, ukoliko se smatra da će mnoštvo pravednika dobiti vječni život tek na kraju sudnjeg dana onda bi po tome uskrsnuli nepravednici bili u boljoj poziciji od ovih pravednika koji nisu okusili smrt. Za razliku od tih nepravednika grijeh bi se računao samo preživjelim pravednicima. Zato kad Jehovini svjedoci čitaju u Rimljanima 6:7 gdje Pavle piše da su onome tko je umro oprošteni grijesi, onda im se to ne uklapa u Isusove riječi iz Ivana 5:28,29:

“Dolazi čas u koji će svi koji su u grobovima čuti glas njegov i izaći — oni koji su činili dobro na uskrsnuće života, a oni koji su činili zlo na uskrsnuće osude.”

Isus je bio jasan jer ovom prilikom nije rekao da će biti suđeni po onome što će činiti (buduće vrijeme) nakon uskrsnuća jer taj sud nije spomenuo. Prema tome, Isus nije rekao: “oni koji će nakon uskrsnuća činiti dobro ili zlo“, nego je rekao: “oni koju su do svoje smrti činili dobro ili zlo, izaći će, jedni na uskrsnuće života, a drugi na uskrsnuće osude. Nakon uskrsnuća će jedni dobiti vječni život, a drugi će i dalje biti pod osudom vječne smrti.

I umjesto da malo bolje razmotre kontekst Pavlovih riječi JS stvaraju svoju sliku i onda Isusove riječi prilagođavaju toj svojoj slici pa tvrde da se uskrsnuli neće tretirati po onome što su činili prije smrti što opet nije u skladu sa riječima zapisanim u 2.Korinćanima 5:10 i Rimljanima 2:5-9:

“Jer svi mi moramo stati pred Kristovu sudačku stolicu, da svatko dobije plaću za ono što je u tijelu zaslužio, po onome što je učinio, bilo dobro bilo zlo.“ (2.Ko 5:10)

“Nego svojom tvrdokornošću i nepokajničkim srcem navlačiš na sebe srdžbu za dan srdžbe i očitovanja Božjega pravednog suda. A Bog će svakome uzvratiti po djelima njegovim: onima koji ustrajnošću u dobrim djelima traže slavu i čast i neraspadljivost — vječni život. A svadljivce i nepokorne istini, a pokorne nepravdi čeka srdžba i gnjev, nevolja i tjeskoba. To čeka svakog čovjeka koji čini zlo, najprije Židova, a onda i Grka.“ (Rim 2:5-9).

Da ne bi bili u zabludi moramo ponovno istražiti i vidjeti da li vlastita fizička smrt može nekoga osloboditi njegovog grijeha? Da bi dobili odgovor na to pitanje trebamo ispravno razumjeti Pavlove riječi:

"Jer tko je umro, oslobođen je od svojega grijeha" (Ri 6:7).

Ovdje se spominje ‘smrt’ koja oslobađa od vlastitog grijeha. O kakvoj smrti je riječ? Da li o fizičkoj ili simboličnoj? Razmotrimo najprije kako se ove Pavlove riječi trebaju razumjeti u kontekstu slijedećeg stavka:

"Jer plaća koju daje grijeh je [vječna] smrt, a dar koji daje Bog je vječni život" (Ri 6:23).

Vječni život kao dar može stajati samo nasuprot vječne smrti kao posljedice grijeha. ‘Plaća’ o kojoj je ovdje riječ je smrt kao krajnji rezultat koju primamo nakon učinjenog smrtnog grijeha, a to znači da ovdje nije riječ o nasljednom grijehu nego o učinjenom grijehu. Ljudi mogu doživjeti "propast (…) tako što će sami sebi učiniti zlo, što će im biti plaća za djela njihova" (2.Pe 2:12,13). Adam je nanio štetu svima nama svojim grijehom zbog kojeg svi mi umiremo. Od te smrti ne možemo pobjeći kajanjem. Ta prva smrt je naš neprijatelj a ne prijatelj koji bi nas oslobodio našeg grijeha. No s druge strane mi možemo ‘sebi učiniti zlo’ vlastitim grijehom zbog kojeg možemo doživjeti vječnu ili ‘drugu smrt’. Onaj tko ‘vrati grešnika s krivog puta njegova će spasiti dušu njegovu (ne od Adamove smrti nego od vječne) smrti’ (Jk 5:20). Zato sve grešnike čeka najprije Adamova smrt, a tek nakon uskrsnuća i vječna smrt kao izraz ‘božje srdžbe’. To znači da prva smrt ne može grešnika osloboditi njegovog grijeha koji vodi u drugu smrt (Iv 3:36; He 9:27). 

Uzmimo primjer Lazara. Da li su njemu bili oprošteni vlastiti grijesi kad je umro? Što kaže izvještaj? Isus ga je uskrsnuo. Ako je Lazar platio za svoju grešnost, zašto je onda morao opet umrijeti iako je Isus platio otkupninu? Možda zato što je Lazar uskrsnuo prije nego je Isus svojom smrću platio otkupninu. Međutim, to ne stoji jer je godinama kasnije nakon što je Isus položio svoj život za otkupninu Pavle uskrsnuo jednog mladića po imenu Eutih (Dj 20:7-12). Međutim i on je kasnije morao ponovno umrijeti iako vjerojatno nije počinio grijeh kakvog je počinio Adam. Zašto njega smrt po Adamu nije oslobodila grijeha jer se kaže da bi bilo apsurdno dva puta biti kažnjen ili suđen za jednu te istu stvar i onda opet umrijeti. Prema tome, smrt koju nosimo u sebi (Adamova smrt) ne može nikoga osloboditi vlastitog grijeha. Grijeh nam Bog oprašta samo kad se pokajemo, a to može biti prije smrti a najkasnije nakon uskrsnuća nepravednih. Biblija je jasna po tom pitanju jer smrt koju smo naslijedili po Adamu nije plata za grijeh. Smrt je plata samo za smrtni grijeh, onakav kakvog je učinio Adam (vidi Rim 5:14). Onaj tko učini smrtni grijeh, on umire kao i svaki drugi čovjek prirodnom smrću ali mu se njegov grijeh računa pod drugu smrt koja nije posljedica Adamovog grijeha nego njegovog vlastitog. Takva osoba može uskrsnuti ali će biti svjesna svoje osude jer Isus nikoga nije otkupio od druge smrti. 

Pitanje glasi: Kojeg se grijeha čovjek oslobađa kad umre prvom smrću? Ljudskim očima gledano, čovjek ne može dva puta umrijeti za učinjeni grijeh. Zato prva smrt (prisilna ili prirodna) nije konačna kazna. Nakon uskrsnuća iz prve smrti, nepravedni ljudi će i dalje biti podložni smrti zbog smrtnosti njihovog tijela. Smrt će i dalje imati vlast nad njima kao što je bila i nad Adamom prije nego je dobio pristup drvetu života. Osim toga nepravednici će biti u vlasti svog vlastitog grijeha koji je prionuo za njihovo srce. Zato Pavle u Rimljanima 6:7 ne govori da nas Adamova nasljedna smrti može osloboditi od vlastitog grijeha. On govori o jednoj drugačijoj ‘smrti’ koja može osloboditi sve one koji se nalaze na putu uništenja. Jer ako doslovno shvatimo da nečija fizička smrt nekoga oslobađa od njegovog grijeha, onda Kristova smrt gubi svoju vrijednost. On je umro za naše grijehe, a mi ne možemo nikoga pa ni sebe svojom smrću osloboditi grijeha (Ps 49:7-9).

Mi smo rođeni u grešnom izdanju. Za taj grijeh koji nosimo u svojem nesavršenom tijelu ne možemo snositi istu krivicu kao za grijeh koji sami činimo. Biblija u vezi toga kaže:

"Nego svakoga iskušava njegova želja, tako što ga privlači i mami. Zatim želja, kad začne, rađa grijeh, a grijeh kad je učinjen, donosi [drugu] smrt" (Jk 1:14,15).

Ovdje se smrt dovodi u vezu s našim ‘učinjenim grijehom’ pa je logično zaključiti da se radi o drugačijoj vrsti smrti od one prirodne od koje ionako svi ljudi umiru zbog Adamovog grijeha. Na osnovu ovoga možemo zaključiti da grijeh ima nekoliko oblika. Svaki od tih oblika ima svoju težinu.

    • 1. oblik – nasljedni grijeh
    • 2. oblik – grijeh rođen u srcu
    • 3. oblik – učinjeni grijeh

Prvi oblik grijeha je povezan s gubitkom vječnog života. Po tome smo svi izjednačeni kao grešnici i smrtnici. Kad bi smrt mogla osloboditi čovjeka od nasljednog grijeha, onda bi i ljudi koje je Isus uskrsnuo vječno živjeli. No, oni su ipak umrli. To znači da smrt ne oslobađa čovjeka od tog nasljednog grijeha. Samo Isusova smrt i otkupnina mogu omogućiti pravednicima da budu oslobođeni nasljedne grešnosti tijela. Preživjeli i uskrsnuli pravednici će se obući u neraspadljivi život tako da u svom tijelu više neće nositi Adamov grijeh čime će biti oslobođeni smrti. To ćemo moći zahvaliti Božjem daru a ne vlastitoj smrti. Nepravednici će biti oslobođeni Adamovog grijeha, ali će i dalje biti smrtnici jer neće imati u sebi vječni život. Samim tim neće biti oslobođeni tog smrtnog tj. grešnog stanja tako da će i dalje živjeti s tim nedostatkom. U tom smislu će i dalje biti nesavršeni jer će nositi grijeh koji će biti prisutan kao žalac u njihovom tijelu. Njega će se na kraju osloboditi samo oni nepravednici koji budu zapisani u knjigu života. Tek tada će Isus uništiti smrt kao posljednjeg neprijatelja (1.Ko 15:26).

Što je sa drugim oblikom grijeha ili grijeha koji je rođen u srcu? Da li Adamova smrt može čovjeka osloboditi tog vlastitog grijeha? Vidjeli smo da se Pavlove riječi: "Jer tko je umro, oslobođen je od svojega grijeha" doslovno shvaćaju. Kad je u pitanju vlastiti grijeh čovjek ga nosi u svom srcu kao dokaz svoje nepravednosti i to sve dok mu ga Bog ne oprosti. Bog može oprostiti taj grijeh samo za vrijeme života onih koji su poduzeli korake u pravcu pokajanja. To može biti prije smrti ili nakon uskrsnuća, a ne zbog posljedice nasljedne smrti (vidi Lk 23:39-43). Onima kojima je prije smrti oprošten taj grijeh će prilikom uskrsnuća dobiti pravo na vječni život, jer uskrsavaju na način da im se taj vlastiti grijeh nipošto neće uračunati. Riječ je o ‘uskrsnuću pravednih’ koji su za razliku od nepravednih, još za vrijeme svog života "umrli grijehu" (Ri 6:2). Naime, takvi su simbolično ‘umrli’ s obzirom na drugi oblik grijeha koji je bio rođen u srcu. Ta simbolična ‘smrt’ može osloboditi nekoga vlastitog grijeha jer je riječ o smrti koju svjesno poduzimamo kako bi hodili novim životom. Krist nas je pozvao na taj 'put' jer nam je rekao: “Ako tko hoće ići za mnom, neka se odrekne sebe i uzme mučenički stup svoj i neka ide za mnom!" (Mt 16:24) Slijediti Krista je značilo postupati kao on. On se odrekao sebe i nosio je svoj mučenički stup. On je usmrtio grijeh u samom startu tako da je bio oslobođen grijeha i kao takav odgovarao bezgrešnom čovjeku. “A oni koji pripadaju Kristu Isusu pribili su na stup tijelo zajedno sa strastima i željama tijela.“ (Ga 5:24)  “… znajući da je naša stara osobnost zajedno s njim pribijena na stup, kako bi naše grešno tijelo izgubilo vlast nad nama, da više ne robujemo grijehu. Jer tko je umro (usmrtio svoje tijelo), oslobođen je od svojega grijeha" (Ri 6:6,7). Isus je to učinio i pokazao primjer svojim učenicima. Pravednici su tako svojom simboličnom ‘smrću’ oslobođeni vlastitog grijeha pa se mogu nadati uskrsnuću u vječni život. Nasuprot njima, nepravednicima će Bog uračunati njihov grijeh zbog kojega će biti podvrgnuti Božjem sudu. Tog ih grijeha ne može osloboditi Adamova smrt pa će stoga uskrsnuti s grijehom koji će im se i dalje uračunati u nepravednost (Iv 3:36; 12:48).

Kad je u pitanju treći oblik grijeha ili učinjeni grijeh, onda on također podliježe oprostu. Pavle kaže da je "Bog preko Krista pomirio svijet sa sobom, ne računajući ljudima njihove prijestupe…" (2.Ko 5:19; Ri 4:7,8). ‘Prijestup’ je učinjeni grijeh ili bezakonito djelo učinjeno protiv Božjeg pravednog zakona. Božja pravda zahtjeva smrt za one koji prestupaju Božji zakon. Smrt je suprotnost životu, a to znači da nitko zbog svojih prijestupa ne bi imao pravo na vječni život. Prijestup koji je pokriven Isusovom žrtvom je i onaj prijestup za koji je Isus molio svog Oca: "Oče, oprosti im, jer ne znaju što čine" (Lk 23:34). Unatoč tome, mnogi će uskrsnuti kao nepravednici jer će grijeh i dalje biti vezan uz njihovo srce. Naime, Bog je u svojoj ljubavi naveden da ljudima svijeta, koji su u vlasti Zloga, ne uračuna njihove prijestupe učinjene u neznanju. Ljudi ovog svijeta su zavedeni i prevareni. Mnogi čak misle da vrše pravo obožavanje i da ‘vrše svetu službu Bogu’ ubijajući Kristove učenike (Iv 16:2). Drugi "se revno trude ugoditi Bogu, ali ne znaju točno što je njegova volja" (Ri 10:2). Danas su mnogi zavedeni od Sotone preko političke ‘zvijeri i lažnog proroka’, te će zbog toga okusiti samo prvu smrt (Ot 19:20,21). U svakom slučaju, Bog neće takvim ljudima uračunati njihove prijestupe. Iako će biti nepravedni Bog će im omogućiti uskrsnuće kako bi živjeli pod Božjom vladavinom. Međutim, opraštanje prijestupa neće samo po sebi ukinuti grijeh koji je u njima. Zato takvi moraju biti svjesni svog grijeha koji je ostao u njihovom srcu i zbog kojeg će nakon uskrsnuća doći na Sud. Moraju znati da su i dalje grešnici sve dok se iskreno ne pokaju za ono što su činili u neznanju. Oni će biti oslobođeni Adamove smrti, ali ne i smrtnog stanja tako da će biti u vlasti druge ili konačne smrti te će osjećati Božji pravedni gnjev prema njihovom grešnom naginjanju srca.

Očito Jehova Bog svima koji su umrli, može oprostiti prijestupe ili ‘učinjeni grijeh’, kako bi ih mogao ponovno dovesti u život bez pozivanja na odgovornost, ali zato nikako ne može oprostiti ‘grijeh u njihovom srcu’ koji je doveo do tih prijestupa. Zato svaki čovjek mora grijeh u sebi usmrtiti kajanjem. Adamova smrt može samo spriječiti osobu da i dalje griješi, ali ga ne može osloboditi grijeha. Oni koji umru s tim grijehom u srcu, također uskrsavaju s tim grijehom u ‘uskrsnuću nepravednih’. Da bi ovo mogli prihvatili kao Biblijsku istinu trebamo to još dublje razmotriti u svijetlu Biblije.

Kršćani i drugi Božji sluge nastoje u svom životu izbjeći drugi, a time i treći oblik grijeha. Ako i učine grijeh Bog im ga oprašta zbog njihovog kajanja. Pokajanje nastaje u srcu i tako poništava drugi oblik grijeha koji se rađa u srcu. Zato kad umru fizičkom smrću, umiru samo s prvim oblikom grijeha koji se poništava otkupninom tako da mogu uskrsnuti u neraspadljivi život. Nepravedni ljudi žive i umiru sa svim obilježjima grijeha. Iako nekima Bog neće uračunati njihove prijestupe, biti će prosuđeni po onome što im je u srcu, a to je drugi oblik grijeha. Krist će suditi svaku pomisao srca ili grijeh koji je rođen u srcu. Tog grijeha se moraju sami osloboditi. Nasljedna ili prva smrt ih ne može osloboditi od tog grijeha. Nepravedni će biti suđeni po onome što im je u srcu. Zato Krist kaže: "što izlazi iz usta, iz srca izlazi, i to onečišćuje čovjeka. Naprimjer, iz srca izlaze zle misli, ubojstva, preljubi, bludništva, krađe, lažna svjedočenja, hule" (Mt 15:18,19). Iz srca izlaze sve vrste grijeha koje osoba svojim usnama podupire. Osobe koje su umrle ne mogu biti oslobođeni tih grijeha jer će nakon uskrsnuća njihovo srce i dalje biti ispunjeno grijehom. Iako im prijestup neće biti uračunat kao smrtna osuda, Isus takvima ipak kaže: "jer po plodu se stablo poznaje (…) Dobar čovjek iz svoje dobre riznice [srca] iznosi dobro, dok zao čovjek iz svoje zle riznice iznosi zlo. Kažem vam, da će ljudi za svaku bezvrijednu riječ koju kažu položiti računu Sudnji dan. Jer po svojim ćeš riječima biti proglašen pravednim i po svojim ćeš riječima biti osuđen" (Mt 12:33-37).

U nečiji plod se računa, ne samo učinjeno djelo nego i riječi. Ljudi će po svojim riječima biti opravdani ili osuđeni. Riječi u sebi kriju namjeru i misao srca jer ‘usta govore ono čega je srce puno’ (Lk 6:45). Nitko ne može reći nešto što mu nije u srcu, jer bi time lagao pred Kristom. No pred njim se ne može lagati. S druge strane, čovjek čak i ne mora ništa reći jer Biblija kaže: "Jer još nema riječi na jeziku mojemu, a ti ih Jehova, sve već znaš" (Ps 139:4). Zato nitko neće moći sakriti svoj grijeh koji je rođen i duboko usađen u njegovom srcu. S tim grijehom će nepravednici uskrsnuti. Adamova smrt ih ne može oslobodila tog grijeha niti osude nad tim grijehom. Prva smrt nije rezultat našeg grijeha pa je zato plata za grijeh druga smrt, a ne prva. Druga smrt može nastupiti samo ako smo oslobođeni prve smrti što znači da su svi pa i nepravednici oslobođeni prve smrti po otkupnini kojom je Isus kupio sve ljude. On je stoga sada vlasnik i gospodar svih ljudi, i pravednih i nepravednih, i živih i mrtvih. Dok traje ovaj poredak svi ljudi umiru prvom smrću bez obzira na težinu učinjenog grijeha. Ta smrt nije plaća za učinjeni grijeh. No, budući da je prva smrt po Adamu poništena za sve onda se u pravnom smislu može donijeti konačna smrtna presuda za takve teške grijehe koji će voditi u drugu smrt. Samo iskreno kajanje zbog svog nepravednog i zlog stanja srca može nepravedne osobe osloboditi ‘druge smrti’ koja će kao mač visjeti nad njihovim glavama. 

Što Biblija uči o smrti i grijehu? Kad mrtvi uskrsnu jednima će vjera i poslušnost biti uračunata u pravednost, a drugima koji su činili zlo će se to uračunati u nepravednost tako da će se uskrsnulima suditi po onome što su činili prije smrti, a što je u skladu sa Isusovim riječima iz Ivana 5:28,29. Točno je da je Pavle rekao da smrt oslobađa od grijeha, ali treba vidjeti o kojoj smrti je riječ, da li onoj s kojom umiremo po Adamu ili onoj s kojom umiremo po Kristu jer piše:

“Ali s darom nije kao što je bilo s prijestupom. Jer ako su zbog prijestupa jednog čovjeka mnogi umrli, Božja nezaslužena dobrota i njegov dar — koji je s nezasluženom dobrotom dan preko jednog čovjeka, Isusa Krista — u izobilju su darovani mnogima (a ne svima). A s darom nije kao s posljedicama grijeha jednog čovjeka. Jer presuda koja je uslijedila zbog jednog prijestupa dovela je do osude, a dar koji je uslijedio zbog mnogih prijestupa doveo je do toga da mnogi (a ne svi) budu proglašeni pravednima.“ (Rim 5:15,16).

Tko može biti proglašen pravednima?

“Pravednost pred Bogom mogu vjerom u Isusa Krista postići svi koji vjeruju, jer nema razlike. Jer svi su sagriješili i ne odražavaju slavu Božju, a dar je to što su njegovom nezasluženom dobrotom proglašeni pravednima zbog toga što su oslobođeni otkupninom koju je platio Krist Isus. Njega je Bog postavio kao žrtvu kojom je pomirio sa sobom (koga?) one koji vjeruju u Kristovu krv. Učinio je to kako bi pokazao svoju pravednost, jer je u svojoj uzdržljivosti opraštao grijehe počinjene u prošlosti. Htio je, naime, pokazati svoju pravednost u sadašnje vrijeme — da bude pravedan i onda kad proglašava pravednim (koga?) onoga tko vjeruje u Isusa“ (Rim 3:21-26).

Bilo bi nepravedno da smrt koju smo naslijedili po Adamu nekoga oslobodi nepravednosti “jer svaki grijeh je nepravednost“. Što onda kaže Pavle: 

“Jer plaća za grijeh (koji je počinio Adam) je smrt (koja je prešla na sve ljude), a dar koji Bog daje vječni je život preko Krista Isusa (drugog Adama), Gospodina našega“ (Rim 6:23).

No, ne dobivaju svi vječni život jer nepravednici ostaju pod osudom i nakon uskrsnuća. Isus im je odgovorio:

“Zaista, zaista, kažem vam, svatko tko čini grijeh, rob je grijeha. A rob ne ostaje u kući zauvijek, ali sin ostaje zauvijek. Dakle, ako vas Sin oslobodi, doista ćete biti slobodni“ (Iv 8:34-36).

“Ili zar ne znate da smo svi mi koji smo kršteni u Krista Isusa kršteni u njegovu smrt? Dakle, s njim smo pokopani svojim krštenjem u njegovu smrt, kako bismo, kao što je Krist uskrsnut iz mrtvih Očevom slavnom moći, i mi isto tako živjeli novim životom. Jer ako smo ujedinjeni s njim u smrti sličnu njegovoj, bit ćemo ujedinjeni s njim i u uskrsnuću sličnom njegovom, znajući da je naša stara osobnost zajedno s njim pribijena na stup, kako bi naše grešno tijelo izgubilo vlast nad nama, da više ne robujemo grijehu. Jer tko je umro (u zajedništvu s Kristom), oslobođen je od svojega grijeha“ (Rim 6:3-7).

Isus putem svoje smrti i otkupnine oslobađa ljude od grijeha, tako da nečija smrt koja je uslijedila po Adamu ne može nikoga osloboditi vlastitog grijeha. To je u skladu sa Isusovim riječima:

“Zaista, zaista, kažem vam, tko čuje moju riječ i vjeruje onome koji me poslao, ima vječni život i ne dolazi na sud, nego je prešao iz smrti u život (jer je oslobođen grijeha)“ (Iv 5:24). 

Zahvaljujući Božjoj pripremi otkupnine, uskrsnule nepravedne osobe koje se iskreno kaju, pomirit će se s Bogom, a On će ih na kraju prihvatiti kao svoju djecu (Ri 8:21). Samo one koje Bog proglašava pravednim mogu računati da su oslobođeni grijeha. Tako su čak i oni koji su umrli prije nego što je Isus položio svoj život za žrtvu imali mogućnost da ih se proglasi pravednima. Na temelju čega? Biblija kaže:

"Jer su svi sagriješili i ne odražavaju slavu Božju, a dar je to što su njegovom nezasluženom dobrohotnom proglašeni pravednim zbog toga što su oslobođeni otkupninom koju je platio Isus Krist. Njega je Bog postavio kao žrtvu kojom je pomirio sa sobom one koje vjeruju u Kristovu krv" (Ri 3:23-25a).

Poznato nam je da je Abel prinio Bogu žrtvu koja je uključivala krv. Tako je pokazao vjeru u obećano potomstvo i Kristovu krv koja treba biti prolivena kako bi Bog prihvatio grešnog čovjeka. Isus je morao trpjeti i umrijeti za grijehe naroda. Kad je uskrsnuo, prinio je vrijednost svoje žrtvene krvi na Božji oltar. Njegova krv "govori bolje od Abelove krvi" (He 12:24). Ona govori u korist svih koji vjeruju u njenu otkupnu vrijednost, ne samo u korist onih koji su živjeli poslije Isusove smrti, nego i onih koji su živjeli od Abela do Isusa. Sve do Isusa je krv životinja imala simbolično i zamjensko značenje Božje pripreme oslobođenja ili pomirbu s Bogom. Svi oni koji su pokazali vjeru u tu Božju pripremu su svojom vjerom postigli to da ih Bog proglasi pravednima. Kako je bilo moguće da Bog oprašta grijehe u prošlosti iako Isus još nije dao svoj život na žrtvu u korist ljudi? Time što postoji "zakon vjere. Naime, smatramo da se čovjeka proglašava pravednim zbog njegove vjere, a ne zbog vršenja djela propisanih zakonom" (Ri 3:27,28). Bog je postavio taj univerzalni zakon za sva vremena koji je uključivao sve ljude, kako one koji su živjeli prije Krista, tako i one koji žive poslije Krista. Time je Bog prema svima pokazao da je ‘pravedan’. Pavle u tom kontekstu piše:

"… [Bog je to učinio] kako bi pokazao svoju pravednost, jer je u svojoj uzdržljivosti opraštao grijehe počinjene u prošlosti. Htio je, naime, pokazati svoju pravednost u sadašnje vrijeme -  da bude pravedan i onda kad proglašava pravednim onoga tko vjeruje u Isusa" (Ri 3:25,26).

Ta je vjera koju su pokazivali Božji sluge ‘u prošlosti’ bila isto što i vjera u Krista kojeg su očekivali. Bog je tako pokazao svoju ‘pravednost’ prema svakom tko je pokazao vjeru, ne dajući prednost samo onima koji su slučajem okolnosti živjeli u vrijeme nakon što je Isus položio svoj život za sve ljude. Isus je također izjednačio vrijednost pravedne krvi koja je prolivena na zemlji od Abela do Zaharije, sa vrijednošću svojih učenika koji će također biti proganjani i ubijani "zbog riječi Božje i zbog svjedočenja koje im je bilo povjereno" (Mt 23:34,35; usporedi Ot 6:9). Kad govorimo o opraštanju grijeha, onda mislimo na to da ih Bog oprašta na temelju vjere u njegovu pripremu oslobođenja od grijeha preko svog sina Isusa Krista. Zato nema razlike među pravednicima koji su umrli prije Krista, od onih koji su umrli poslije njegove žrtvene smrti. Isus je umro za sve ljude, čak i one koji nisu vidjeli njegov dan, ali su ga zato vidjeli iz daleka svojim očima vjere. "Svi su oni [pravednici] umrli u vjeri, a da nisu primili ono što im je bilo obećano" (He 11:13). Što oni u svoje vrijeme nisu mogli primiti?