Mrtvaci će oživjeti

Za Isusa je Pavle rekao da će biti “Gospodar i mrtvima i živima". Naime njega je "Bog postavio za suca živima i mrtvima" (Dj 10:42; Ri 14:9; 1.Pe 4:5). U ovom kontekstu ‘živi’ su oni koji su dobili zalog vječnog života. Kao dio te klase Pavle je rekao: "Jer svi mi moramo stati pred Kristovu sudačku stolicu, da svatko dobije plaću za ono što je u tijelu zaslužio, po onome što je učinio, bilo dobro ili zlo" (2.Ko 5:10). Izraz ‘po onome što je učinio’ ukazuje na djela učinjena u vrijeme prije Harmagedona. Nakon toga svi kršćani trebaju položiti račun pred Kristom za ono što su do tada učinili. To vrijeme kršćanskog života, koje će Isus suditi, Pavle je označio kao vrijeme u kojem još nitko nije "kod Gospodina." Sa Gospodinom mogu biti tek u njegovom kraljevstvu. Pravednici za razliku od nepravednih već imaju u sebi "duh kao jamstvo za ono što će doći." Bog im je dao taj ‘duh’ kako bi u njihovom smrtnom i grešnom ‘tijelu’ omogućio da "život progutao ono što je smrtno" (2.Ko 5:4-9). Zato je jednom rekao: "Jadan li sam ja čovjek! Tko će me izbaviti od tijela koje me vodi u takvu smrt? (…) Ja, dakle, umom robujem Božjem zakonu, a tijelom zakonu grijeha" (Ri 7:24,25).

Ono što činimo u tijelu može odrediti kakvu ćemo ‘plaću’ dobiti. Ukoliko pobijedimo sklonosti tijela ka grijehu onda smo oslobođeni grijeha, a kao krajnji rezultat dobivamo za nagradu vječni život na samom početku Božjeg kraljevstva. "Jer plaća koju daje grijeh je [vječna] smrt, a dar koji Bog daje vječni je život…" (Ri 6:22,23). Tako će Isus između onih koji se nazivaju kršćani, a koji su imali priliku dobiti zalog života, izdvojiti "sve koji druge navode na grijeh i one koji čine bezakonje" (Mt 13:41). Takvi će biti izjednačeni s ‘mrtvima’ odnosno nepravednicima koji neće naslijediti kraljevstvo, nego će doći na Sud, koji će im dosuditi (uvjetnu) kaznu druge smrti.

Nepravednici će položiti račun i "odgovarati onome koji je već spreman suditi živima i mrtvima. Ustvari, zato je dobra vijest objavljena i mrtvima, da bi po tijelu bili osuđeni u očima ljudi, ali da bi u Božjim očima po duhu živjeli" (1.Pe 4:5,6). ‘Mrtvima’ se mora propovijedati dobra vijest kako bi najprije duhovno oživjeli (Ef 5:14). To su do sada iskusili mnogi koji su "poslušali Kristov glas". Takvima je Pavle Pisao: "Bog vas je oživio, iako ste bili mrtvi zbog svojih prijestupa i grijeha" (Ef 2:1,17). Oni koji su oživljeni spadaju u klasu ’živih’. Za takve je Isus rekao:

"Tko čuje moju riječ i vjeruje onome koji me poslao, ima vječni život i ne dolazi na sud nego je prešao iz smrti u život. (…) dolazi čas i već je tu, kad će mrtvi čuti glas Sina Božjeg, i koji poslušaju živjet će" (Iv 5:24,25).

Isus ovdje ne govori o fizičkim mrtvacima jer mrtvac ne može čuti, a kamoli poslušati dobru vijest kako bi oživio. On govori o simboličnim ‘mrtvacima’ koji će od tada pa nadalje imati priliku poslušati dobru vijest i preći iz duhovne "smrti u život" (1.Iv 3:14). Takvi će sebi imati "vječni život" kao jamstvo duha, te će živjeti u Božjim očima, ne samo sada nego i u svu vječnost.

"I svatko tko živi i vjeruje u mene – kaže Isus – nikada neće umrijeti" (Iv 11:26).

Ako takvi neće nikad ‘umrijeti’, onda je logično da će biti pod vlašću neraspadljivog života, a ne pod vlašću druge smrti. Jehova je njihov Bog, a "on nije Bog mrtvih, nego živih" (Mt 22:32). Sve ovo ukazuje da će svi ljudi biti suđeni na osnovu onoga što su činili prije dolaska Božjeg kraljevstva. Zato će svi koji su umrli

"... izaći - oni koji su činili dobro na uskrsnuće života, a oni koji su činili zlo na uskrsnuće osude" (Iv 5:29).

Na čemu će se temeljiti Isusov sud? "Riječ koju sam govorio – ona će mu suditi u posljednji dan" – rekao je Isus (Iv 12:48). Kad nepravedni uskrsnu oni će i dalje biti ‘mrtvi’ u Božjim očima bez obzira što će oživjeti u fizičkom tijelu. Suđenje će samo pokazati da ‘Božja srdžba ostaje na njima’ sve dok se potpuno ne podlože Isusu (Iv 3:36). Suprotno njima pravednici imaju u sebi duh kao jamstvo života. Ako umru, imaju pravo uskrsnuti na ‘uskrsnuće života’ i ne dolaze na sud, odnosno oni ne uskrsavaju na uskrsnuće osude kao nepravedni. Oni su ‘živi’ jer su poslušali Kristov glas i nisu duhovno umrli. Njima se neće suditi jer nisu ‘mrtvi u svojim prijestupima i grijesima’. Njima neće biti potrebno objavljivati dobru vijest s obzirom na pokajanje, jer smo vidjeli da se ona u tom smislu propovijeda samo onima koji su ‘mrtvi u Božjim očima’, kako bi kad prihvate Kristovu riječ, ‘živjeli u Božjim očima.  Prema tome, na zemlji će nakon sveopćeg uskrsnuća i dalje postojati dvije grupe ljudi – ‘živi i mrtvi’, odnosno pravedni i nepravedni. Velikom mnoštvu pravednih koji prežive veliku nevolju i njima pridruženim pravednicima koji će uskrsnuti, Isus će kao sudac dati vječni život jer su činili dobro. To je prva grupa ljudi koji će se – kako kaže Pavle – smatrati živima s obzirom na Boga jer su u svom tijelu već prešli iz smrti u život. Oni su "Božja djeca" koja su se pokazala "neokaljana usred pokvarenog i izopačenog naraštaja" (Flp 2:15). Zato ne trebaju čekati kraj vladavine kraljevstva da bi dobili vječni život. Njihova imena su već upisana u ‘knjizi života’, te će se truditi da im imena ne budu nikako izbrisana (2.Mo 32:32,33). Kroz to će vrijeme uživati život u neraspadljivom duhovnom tijelu kojeg će dobiti u povezanosti s ‘prvim uskrsnućem’.

Ostali ‘mrtvi’ se neće tome radovati. Među njima će biti i oni pojedinci koji su upoznali pravi životni put, ali nisu ostali vjerni. Takav čovjek je krštenjem dobio zalog vječnog života, ali na kraju, zbog loših djela više "vječni život ne ostaje" u njemu (1 Iv 3:15; Iv 3:15). Jehova nije Bog ‘mrtvih’ te ih još ne može usvojiti za svoju djecu. Kad takvi ‘mrtvi’ budu živjeli među pravednicima, njima će se ponovno objavljivati dobra vijest s ciljem da u svom tijelu usmrte sve što ih je prije navodilo na grijeh i zla djela. To znači da će morati mijenjati svoju staru osobnost što je sastavni dio pokajanja koji vodi u vječni život. No, da bi ih Bog oživio u duhovni život i primio u svoje Kraljevstvo, oni će morati prihvatiti sve pripreme koje vode u život. Oni koji to učine će oživjeti tek na kraju 1000-godišnjeg dana suda, kad se njihova vjera suoči sa konačnom kušnjom. Oživjeti će tako što će izaći iz stanja raspadljivosti i doći pod vlast vječnog života.

Otkrivenje opisuje situaciju gdje Sotona nakon tisuću godina biva pušten da zavodi narode. Koga će on moći zavoditi? Pa samo one narode koji se nalaze u ‘zemlji Goga i Magoga’, odnosno van Božjeg grada ili izvan zemlje Božjeg kraljevstva. Oni neće biti dio ‘novog društvenog uređenja’ nego će predstavljati onu ‘zemlju’ ili društvo ljudi koje je pripadalo Sotoni jer su i prije bili Sotonina djeca, njegovo zemaljsko potomstvo kojeg će on ponovno pokušati pridobiti za sebe. Mnoge od njih će zavesti u pobuni protiv Boga. To znači da će samo oni biti stavljeni na ispit što je sastavni dio Božjeg pravednog suda nad onima koji će uskrsnuti na osudu (Ot 20:7-10; 22:12-15). Oni će morati odlučiti na koju će stranu stati čak i onda ako su njihova imena u međuvremenu zapisana u knjizi života. Oni ‘mrtvi’ koji se nakon kušnje nađu zapisani u knjizi života dobit će vječni život i neraspadljivo duhovno tijelo. Preći će iz smrti u život i tako doživjeti ‘prvo uskrsnuće’ - uskrsnuće u vječni život. Tada će se automatski i oni obući u neraspadljivost, kako bi život progutao smrt.