Mrtvaci pred Sudom

Pravednici "ne dolaze na sud", jer su još u ovom zlom svjetskom poretku prešli "iz smrti u život" (Iv 5:24). Što to znači? Sud se sastaje da bi se neke stvari pravedno postavile prije izricanja presude nad onima koji krše zakon. Stoga Sud, u koji će biti uključeni izabrani, najprije istražuje i saslušava krivce, a zatim donosi presudu. Takav pravedan Sud je bio utemeljen na Božjem zakonu koji je bio dan Izraelcima. Nikodem je kao dobar poznavalac Zakona rekao tadašnjim svećeničkim glavarima koji su krivo optuživali Isusa: "Zar naš zakon sudi čovjeka ako ga najprije ne sasluša i ne dozna što čini?" (Iv 7:51). Ako svijet poznaje pravedno suđenje u kojem se ne želi kršiti temeljno ljudsko pravo, onda Bog želi pokazati pred ljudima da je pravedan u njihovim očima. Čak kad bi Bog proveo presudu prije sudskog postupka, on na to ima pravo. Međutim, On je pokazao da nije automatski uništio buntovnog anđela koji se učinio Sotonom nego mu je dozvolio da dokaže svoj postupak. Iako On može automatski kazniti sve koji zaslužuju njegovu presudu, jer zna i može znati sve o svakom pojedincu, on ipak uspostavlja Sud koji će u Božjem kraljevstvu omogućiti svakom prekršitelju njegovih zakona da se izjasni ili opravda, odnosno da se u svojim riječima nađe prav ili kriv. Pismo kaže: "…jer po svojim ćeš riječima biti proglašen pravednim i po svojim ćeš riječima biti osuđen" (Mt 12:36,37).

Riječi otkrivaju nečije prave namjere. One otkrivaju ono što je od drugih sakriveno sve dok ih sama osoba ne izgovori. Čak i laž otkriva činjenicu da osoba pokušava sebe opravdati ili sakriti zlo u svom srcu. Laž može biti smrtonosna (vidi Dj 5:3-6). Zato Isus, prije nego donese sud nad svojim robovima, postupa u skladu s tim sudskim pravilom. Onim robovima koji su se pokazali zlim i nevjernim dopušta da iznesu svoju obranu. Kad je iznesu onda će im moći reći: "Iz tvojih te usta sudim" (Lk 19:22). Bog želi da ljudi ne sude jedni drugima jer bi njihov sud bio nepravedan (Ri 14:10; 2.Ko 5:10). Iako dvoje ljudi mogu napraviti isto zlo djelo, moguće je da u Sudnji dan jedan bude svojim riječima proglašen pravednim dok drugi po svojim riječima bude osuđen. Takva vrsta istrage omogućava da se rasvijetli kakva je netko osoba. Sud za one koje se nađe krivima dosuđuje kaznu čija namjera prije svega nije fizička smrt, nego odgojne mjere koje moraju dovesti do pokajanja i obraćenja. Tek tada Sud ispunjava svoju svrhu istine i pravde. Izvršenje presude je čin koji se koristi tek onda kad ni jedna odgojna mjera nije navela prekršitelja na pokajanje (2.Dn 36:16).

Kojim se pravnim postupkom Bog koristio na suđenju prvim ljudima u Edenu? Bog je mogao jednostavno kazniti krivce jer je vidio što su učinili. No, On je prije izricanja presude izvršio istragu. Iako su se Adam i Eva pokušali sakriti od Jehove, on ih nalazi i pita Adama: "Gdje si?"… "Tko ti je kazao da si gol? Jesi li jeo s drveta s kojeg sam ti zabranio jesti?" (1.Mo 3:9,11). Bog ovim pitanjima prikuplja podatke koji će odrediti presudu. Naravno, Bog je znao što se desilo, no on ovim putem sudske istrage želi pojasniti prvim ljudima što su učinili. Želi čuti njihove razloge i moguća opravdanja. Iako su oboje učestvovali u kršenju Božje zabrane, istraga je pokazala pozadinu grijeha i svačiji pojedinačni udio u njemu. Nakon toga Bog izriče presudu. Iako su postali smrtni poput životinja, On ih nije u fizičkom smislu usmrtio. Bili su osuđeni na život izvan Edena uz zabranu pristupa ‘drvetu života’. To je bila kazna koju su nosili sve do svoje smrti. Imali su vremena da uvide što je značilo pokazati neposlušnost Bogu. Morali su živjeti u otežanim okolnostima svjesno prolazeći kroz patnju koju su sami nanijeli na sebe i svoju djecu. Svrha te kazne je bila da se oni ukore i da osjete bol u svom srcu. Na kraju su ostarjeli i umrli. Ne znamo u kakvom je stanju bilo njihovo srce na kraju, ali Bog je taj koji može izreći konačnu presudu. Da li su se oni mogli pokajati? Naravno da jesu. Iako su učinili grijeh Bog se i dalje brinuo za njihove materijalne i duhovne potrebe kako bi u novim okolnostima ispunili Božji naum sa zemljom i ljudima. Dao im je prednost da žive i da rađaju djecu. No dao im je i odgovornost da svoju djecu odgajaju u strahu Božjem.

To pokazuje da svi nepravednici moraju doći pod Sud. Oni ne prelaze iz smrti u život vječni, nego iz smrti dolaze na Sud. Njih smrt ne oslobađa krivnje nego ‘srdžba Božja ostaje na njima’ (Iv 3:36; usporedi s 12:48; Mt 10:14,15). To je pravedno od Boga. Pravedni ne zaslužuju isti tretman kao i nepravedni. Da nije tako, mi bi se s pravom pitali ono što je i Abraham pitao anđela koji je zastupao Jehovinu pravdu: "…hoćeš li zaista pogubiti i pravednika zajedno sa zlim? (…) Ti ne bi nikada tako postupio i pogubio pravednika zajedno sa zlim, tako da pravedniku bude jednako kao i zlome! Ti to nikada ne bi učinio! Neće li Sudac cijele zemlje činiti ono što je pravo?" (1.Mo 18:23,25). Bog nije nikad izjednačio pravednika s nepravednikom. Prema tome, bilo bi nepravedno od Boga kad bi i nad ‘velikim mnoštvom’ pravednika druga smrt imala vlast. To bi bilo kao da ih je Bog osudio zajedno s nepravednicima i oduzeo im pravo na vječni život kojeg su stekli svojom vjerom u Krista. Ako bi ih na takav način sudio onda bi ih nepravedno izjednačio sa ‘ostalim mrtvacima’.

Druga smrt je osuda nad nepravednima i zlima. Oni su oslobođeni prve smrti koju su naslijedili po Adamu, ali ne i druge koja će visjeti nad njihovim glavama po zakonu nove zemlje. Što onda znači da druga smrt ima vlast nad ‘mrtvima’? To znači da druga smrt drži zle pod ‘vječnom osudom’ sve dok u određenom periodu ne dokažu da se istinski kaju. Budući da je za pokajanje potrebno vrijeme dokazivanja i konačna kušnja, onda je logično da će samo nepravedni morati prolaziti kroz razdoblje suda. To je isto kao kad Sud nekog osudi na uvjetnu kaznu zatvora od nekoliko godina, te ga pušta na slobodu da bi se kroz to određeno vrijeme izložio kušnji. U tom vremenu je taj osuđenik u vlasti Suda. Iako kazna nije odmah provedena, dotični je podložan toj kazni kao konačnoj presudi. Ako u tom periodu učini sve što se od njega traži i više ne čini djela koja su kažnjiva, onda ga sud na kraju tog perioda može osloboditi kazne. U suprotnom, ukoliko se nađe kao prekršitelj zakona onda će se nad njim izvršiti presuda. To govori da će se samo nepravednici nalaziti pod osudom druge smrti, jer će biti pod kušnjom ili uvjetnom kaznom koja vodi u vječnu smrt.

Ivan, koji je vidio te ‘mrtve’, znao je da je riječ o nepravednim ljudima, jer je nakon toga pisao svoju poslanicu i evanđelje u kojima spominje simbolične ‘mrtvace’. Npr. on piše: "Mi znamo da smo prešli iz smrti u život, jer ljubimo braću. Tko ne ljubi, ostaje usmrti" (1.Iv 3:14). Oni koji ostaju u ‘smrti’ ne mogu uskrsnuti sa zalogom vječnog života. Među njima će biti i lažni kršćani. Svi koji ne ispunjavaju Kristov zakon ljubavi, ostaju u ‘smrti’ i biti će među simboličnim ‘mrtvacima’ ili smrtnicima koji će biti suđeni kroz tisuću godina.