‘JERUZALEM’ - NEBESKI GRAD

 

Pitanja: U kom je smislu zemaljski Jeruzalem bio nebeski grad? Što predstavljaju izrazi 'nebeski Jeruzalem', 'gornji Jeruzalem' i 'novi Jeruzalem'? Tko je simbolična nebeska 'žena'? Kakvu ulogu imaju kerubi i serafi? Koje sve zadatke imaju anđeli u nebeskom gradu? Da li Bog sve vidi, sve čuje i sve stvara ili je to ovlaštenje dao izabranim anđelima? Da li Bog sluša sve molitve i kako one dolaze pred njega? U kakvoj su oprečnoj slici Novi Jeruzalem i Babilon Veliki? Kad započinju i koliko traju vremena neznabožačkih naroda koji će gaziti Jeruzalem? 



"Jer očekivao je grad s pravim temeljima, kojemu je graditelj i tvorac Bog"
 

                                       (Hebrejima 11:10)

 

Grad je u stara vremena bio kraljevstvo nekog naroda. Jeruzalem je bio glavni grad ili kraljevstvo Izraelskog naroda. Bog je u svom naumu dao da se na zemlji izabere gora Sion koja je trebala predstavljati njegovu suverenost nad čovjekom. Ona je bila izabrana još u vrijeme Abrahama. Na toj gori je bio izgrađen grad Šalem (kasnije Jeruzalem) u kojem je vladao "Melkizedek, kralj Šalema, (…) i svećenik Boga Svevišnjega" (1.Mo 14:18,19). Po tom gradu je kasnije dobila ime, ne samo Božja nebeska uprava, nego i zemaljska. Jeruzalem je jedno vrijeme imao nebesku slavu jer su kraljevi i svećenici koji su u njemu zastupali nebesko kraljevstvo predstavljali Božji autoritet ‘neba’. To je bio grad u kojem je bio smješten Božji hram i Božje prijestolje. Samim tim je iza izgradnje ovog grada stajao sam Bog koji je tu smjestio svoju upravu, a njegovi su anđeli stajali na vratima da ga čuvaju. Bez obzira što je Jeruzalem bio zemaljski grad izgrađen ljudskim rukama, on je u simboličnom smislu bio grad koji pripada nebu ili samom Bogu kao njegovom tvorcu i kralju. Nebesku slavu su mu davali hram i oni koji su služili u njemu kao svećenici. Nebeski su anđeli bili postavljeni za stražare na njegovim vratima (Da 4:13). Božji anđeli su davali gradu još slavniji izgled od onog kojeg se moglo vidjeti doslovnim očima (vidi 1.Kr 8:1-13). Budući da je sve to odražavalo slikoviti prikaz nebeskih stvarnosti onda možemo reći da je Jeruzalem bio obučen u nebesku slavu. Nasuprot njemu su postojali gradovi kao centri svjetskih vladavina nad kojima su od strane Sotone bili postavljeni njegovi anđeli kao što su u prošlosti bili knezovi kraljevstva Perzije i Grčke (Da 10:13,20).

Jeruzalem je jedno određeno vrijeme zastupao ‘kraljevstvo Jehove’ nad Božjim narodom. Jehova Bog je bio njihov nebeski kralj (2.Lje 13:8; Jr 3:17). On je u gradu smjestio svoju upravu u kojoj su služili imenovani muževi. U njemu je bilo Božje prijestolje na kojem su sjedili kraljevi u Davidovoj lozi. Po svim drugim Izraelskim gradovima su bili postavljeni knezovi i levitski svećenici koji su provodili duhovnu i društvenu vlast nad dodijeljenim područjem. Oni su predstavljali Božje teokratsko uređenje Jeruzalema koje je imalo vlast nad narodom, ali koje je bilo podređeno Bogu, kao žena svom mužu. Ta simbolična ‘žena’ je trebala odgajati Izraelsku naciju u duhu Zakona. Međutim, upravo je ona često omalovažavala Boga i njegove zakone, čineći nevjeru i odvodeći narod u drugom pravcu. Zbog svog otpadništva oni su pali s neba na zemlju baš kao što je rekao Jeremija: "O, kako Jehova u gnjevu svojemu oblacima zastire kćer Sionsku! S neba na zemlju bacio je ljepotu Izraelovu. U dan gnjeva svojega nije se sjećao podnožja nogu svojih" (Tu 2:1). Jeruzalem je ovdje prikazan kao nebeski grad jer se u njemu nalazila vlast preko koje je Bog vladao nad svojim narodom. Jeruzalem je 587. g. pr.n.e. ostao bez kralja u Davidovoj lozi tako da su od tada drugi neznabožački vladari imali vlast nad njim. Nakon povratka iz Babilonskog zarobljeništva Izraelci su izgradili novi hram koji je trebao biti slavniji od prethodnog. Novi hram je ponovno bio mjesto čija je unutrašnjost odgovarala nebeskim stvarnostima po kojima se očitovala Božja prisutnost. Stoga je slava obnovljenog Jeruzalema dosizala sve do neba i u vrijeme Isusove zemaljske službe. Zbog ponovnog otpadništva Isus je uputio oštru kritiku kad je rekao: "Jeruzaleme, Jeruzaleme, koji ubijaš proroke i kamenuješ one koji su poslani k tebi! Koliko sam puta htio skupiti djecu tvoju! (…) A vi niste htjeli" (Mt 23:37). Isus nije uputio kritiku običnom narodu niti je mislio da doslovni grad nosi krivicu, već je osudio one koji su u njemu zastupali Božju teokratsku upravu na zemlji. Zato se još u vrijeme njegovog rođenja ‘kralj Herod uznemirio i sav Jeruzalem s njim’. Kad se ovdje spominje ‘sav Jeruzalem’ onda se ne misli na sve stanovnike toga grada nego na "sve glavare svećeničke i pismoznance narodne" koje je Herod ispitivao "gdje se trebao roditi Krist" (Mt 2:3,4).

Biblija tako spominje Jeruzalem u više simboličnih verzija kao što su: ‘gornji Jeruzalem’; ‘nebeski Jeruzalem’; ‘novi Jeruzalem’. Da bi mogli razumjeti ove biblijske izraze moramo se upoznati sa njihovim sličnosti koje možemo naći u zemaljskom Jeruzalemu.

Zemaljski Jeruzalem je bio povezan sa Bogom preko ‘gornjeg Jeruzalema’ kao Božje nebeske organizacije koju sačinjavaju visoko povlašteni anđeli. Zato nebeski i zemaljski Jeruzalem moramo promatrati na dva načina:

  • kao grad (područje ili mjesto)
  • kao teokratsku upravu koja se nalazi u gradu (ovlaštene osobe)

Kad se kaže da "Jehova živi u Jeruzalemu" onda se misli na točno određeno mjesto ili ‘grad’ u kojem je u dalekoj prošlosti bilo postavljeno njegovo prijestolje i hram (Ps 135:21). No kad se kaže da je Jeruzalem ‘žena’ ili ‘majka’ onda se misli na one osobe koji su kao jedno organizacijsko tijelo služili u gradu i hramu kao Božji zastupnici. Bog je preko svojih anđela živio sa tom simboličnom ‘ženom’ koja je nazvana po gradu Jeruzalemu u kojem je bila smještena. Ona je preko Saveza postala ‘majka’ Izraelske nacije ili ‘žena’ koja je rodila Bogu zemaljske ‘sinove i kćeri’ (Ez 23:4,36,37; Iz 51:17,18). ‘Ženu’ su sačinjavali svećenici i starješine koji su svoju službu obavljali preko hramskog uređenja. Oni su zauzimali položaj koji pripada onima kojima je Bog dao određenu mjeru autoriteta. Zato se Jeruzalem spominje u doslovnom i prenesenom smislu. To je slično izrazu ‘Izrael’. On se koristi u doslovnom smislu kojim se ukazuje na područje ili ‘državu’ koja ima svoje granice. U prenesenom smislu se koristi na one koji žive unutar tih granica kao ‘narod’. Dok je njihov doslovni grad mogao biti srušen, uprava Jeruzalema koju su sačinjavali ljudi vođeni Božjim duhom su mogli i dalje voditi Božji narod, pa čak i u zarobljeništvu jer je cijeli Izrael i Jeruzalem tada bio ‘preseljen’ na drugo mjesto (vidi 2.Kr 17:23). Uprava Jeruzalema je u biti onaj duhovni Jeruzalem kojeg su sačinjavali istaknuti muževi. Isus je rekao da je taj ‘Jeruzalem’ ubijao proroke (Mt 23:37). To znači da su njegove religiozne vođe i poglavari u ulozi ‘neba’ predstavljali duhovni Jeruzalem do Isusove smrti. Zemaljski je Jeruzalem kao doslovni grad od kamena tako u sebi imao one koji su sačinjavali nebesku upravu. Na taj način možemo promatrati i vidjeti kako izgleda gornji ili nebeski Jeruzalem.

 


Nebeski Jeruzalem

Bog se osobno nalazi u nebeskom ‘Jeruzalemu’ za kojeg s pravom možemo reći da je to veličanstveni nebeski grad. Budući da se nalazi gore na nebesima Pavle ga naziva i gornji ‘Jeruzalem’. Ta dva različita izraza (‘gornji’ i ‘nebeski’) ne znači da se radi o dva različita grada. Naime, da bi ga opisao kao nešto različito od tadašnjeg ‘Jeruzalema’ koji je bio izgrađen dolje na zemlji, kršćanima je skrenuo pažnju na ‘grad’ koji je visoko ‘gore’ u nevidljivim nebesima, a kojeg zbog toga naziva ‘gornji Jeruzalem’ (Ga 4:25,26). Samim tim i izraz ‘nebeski’ ima isto značenje jer se tim izrazom daje važnost Božjem nebeskom uređenju koje ima univerzalnu vlast nad Božjim narodom koju je Bog provodio preko zemaljske uprave Jeruzalema. Iako je Bog do daljnjega odbacio tu zemaljsku upravu kršćani su i dalje imali prednost ‘pristupati’ već postojećoj Božjoj nebeskoj organizaciji i to preko skupštine koja je zamijenila dotadašnju zemaljsku upravu (He 12:22-24). ‘Nebeski Jeruzalem’ je stoga Božje univerzalno Kraljevstvo a ne (kao što se tvrdi) Kraljevstvo Isusa Krista. ('Otkrivenje', str. 199)

Prije nego su Izraelci uspostavili kraljevstvo u gradu Jeruzalemu imali su priliku pristupiti gori Sinaj na koji su se u gustom oblaku spustili anđeli kao predstavnici nebeskog (gornjeg) Jeruzalema. Opisujući te događaje zabilježene u 19. poglavlju druge Mojsijeve knjige, Pavle spominje da su Izraelci tada ‘pristupili opipljivoj gori što u ognju plamti, tamnom oblaku, gustoj tami i vihoru, odjekivanju trube i zvuku riječi’ (He 12:18-21). Nakon tog vidljivog očitovanja na gori Sinaj, Izraelci su mogli na gori Sion i Jeruzalemu ‘pristupati’ Bogu, a time i njegovoj nebeskoj organizaciji preko hramskog uređenja u kojem se i dalje očitovala Božja slava. Budući da je Isusovom smrču Bog ukinuo vidljivo hramsko uređenje, Židovski kršćani ipak nisu izgubili vezu s nebeskim ‘gradom’. Iako nisu ‘pristupili’ doslovnoj gori na kojoj se očitovala Božja slava, kršćani su trebali biti svjesni da su kroz kršćansko uređenje ‘neba’

"pristupili gori Sionu i gradu Boga živoga, nebeskom Jeruzalemu i desecima tisuća anđela, u sveopćem skupu, i skupštini prvorođenaca zapisanih na nebesima, i Bogu, koji je Sudac svima, i duhovnom životu pravednika koji su učinjeni savršenima, i Isusu, posredniku novog saveza…" (He 12:22-24).

Nebeski Jeruzalem je uprava sastavljena od izabranih i visoko povlaštenih anđela postavljenih u ulogu Božje ‘žene’ koja je nazvana po tom svetom mjestu. U grad (kao mjesto) su mogli ulaziti i deseci tisuća drugih anđela, a jedno vrijeme čak i Sotona nakon svoje pobune (Job 1:6; 2:1).

Kao što su drevni Izraelci u gore spomenutoj situaciji pristupili gori ‘u općem skupu’, tako na slikovit način čine i kršćani kao zajedničko tijelo pravih vjernika (2.Mo 19:16,17). Naime, kao što u nastavku piše, kršćani pristupaju ‘nebeskom Jeruzalemu’ ‘u općem skupu’. Izraelci su pristupili Mojsiju i izabranim muževima koji su imali prednost da se popnu na goru. Kasnije su u hramu pristupali svećenicima iz Levijevog plemena koji su predstavljali Izraelove prvorođence (4.Mo 3:10,12). U drevnom Izraelu su muški pripadnici Levitskog plemena predstavljali ‘prvence’ jer je Bog ‘između sinova Izraelovih’ uzeo njih ‘umjesto svih prvorođenaca’. Oni su bili "darovani" u službu prvosvećeniku Aronu (4.Mo 3:9,12,45). Kad su Izraelci u predvorjima hrama pristupali Bogu morali su pristupati najprije ‘skupštini prvorođenaca’. Na sličan način su i starješine kao ‘darovani’ postavljeni u službu ‘svećenika’ pa su time na sebe preuzeli ulogu simboličnih ‘Levita’ – prvorođenaca (Ef 4:8). Zbog toga ih trebamo promatrati kao ‘skupštinu prvorođenaca’ koja je predstavljala ‘kraljevsko svećenstvo’ (1.Pe 2:9). Kršćani stoga pristupaju ‘skupštini prvorođenaca koji su zapisani na nebesima’, odnosno imenovanim muževima koji služe kao ‘svećenici’ duhovnog hrama. Prvenci su ‘zapisani na nebesima’ jer ih Božji duh s neba postavlja u službu nad skupštinom. Zajedno sa njima svi mi imamo prednost pristupiti ‘Bogu, Sucu sviju,(…) i Isusu, posredniku novog saveza’. Zanimljivo je to što se između ostalog spominje da imamo pristup ‘i duhovnom životu pravednika koji su učinjeni savršenima’. Što to znači?

Isusovom žrtvom su pokriveni grijesi svih onih koji su prije toga pokazivali vjeru u Božju pripremu spasenja preko obećanog potomka. Iako su umrli prije nego što su doživjeli ispunjenje obećanja, Isus ih je posthumno posvetio "jer je jednim žrtvenim prinosom za sva vremena učinio savršenima one koji bivaju posvećeni". Time su i oni, zajedno sa kršćanima iz prvog stoljeća i nama danas, učinjeni ‘savršenima’. Iako su mrtvi, mi u svom poučavanju pristupamo njima jer smo "okruženi tolikim oblakom svjedoka" koji nam služe kao primjer koji trebamo slijediti na našem kršćanskom putu (He 10:14,17,18; 11:39,40; 12:1). Iako su rani kršćani mogli pristupiti nebeskom ‘Jeruzalemu’ oni nisu gajili nadu da će ući u njega tako što će uskrsnuti na nebo. To razumijemo po tome što je Pavle u istoj toj poslanici objasnio da oni očekuju ‘grad’ koji će doći i uspostaviti svoju vlast na zemlji. Da bi im skrenuo pažnju na to da je dotadašnji grad Jeruzalem na jedno određeno vrijeme izgubio svoj položaj pred Bogom, on im je rekao: "jer ovdje [na zemlji] nemamo grad koji će ostati, nego željno čekamo onaj koji će doći" (He 13:14). Time je dao na znanje da oni ‘ovdje’ na zemlji očekuju grad "kojemu je graditelj i tvorac Bog". Taj je grad Bog pripremio svima koji ga "nazivaju svojim Bogom" (He 11:10,16). Prema tome, oni nisu očekivali da će postati građani ‘nebeskog Jeruzalema’ svojim odlaskom na nebo nego da će svojim ulaskom u ‘novi Jeruzalem koji će doći’ na zemlju postati njegovi građani, jer će ta duhovna uprava biti nova kopija ‘nebeskog Jeruzalema’ smještenog u zemaljskom Jeruzalemu.

Zemaljski Jeruzalem, kojeg smo maloprije opisali, bio je po svom teokratskom uređenju samo kopija nebeskog ‘grada’. Pavle je mogao govoriti o nebeskim stvarima jer je imao nadnaravne vizije i otkrivenja. Čak je jednom prilikom bio u sili duha odnesen do ‘trećeg neba’ gdje je vjerojatno mogao vidjeti nebeski ‘grad’ kojeg je spomenuo (2.Ko 12:1-4). Ivan je također imao prednost da putem vizija vidi nebeski (gornji) Jeruzalem ili Božju nebesku organizaciju koja služi u samom nebu (Ot 4:2-9). To je grad u kojem prebiva Bog zajedno sa svojom nebeskom organizacijom koju čine kerubi, serafi i drugi visoko povlašteni anđeli. Grad ima i hramsko uređenje tako da neki visoko povlašteni anđeli služe u svojstvu kraljeva (knezova) i svećenika.

Nebo o kojem sada govorimo je prostor iznad materijalnog svemira u kojem je Bog organizirao ‘grad’, tj. nebesku upravu i ‘hram’ u kojem služe i druga nebeska bića. Bog nije sveprisutna sila, već biće koje je sebi stvorilo mjesto na nebu iz kojeg djeluje. Kad govorimo o tom ‘mjestu’ na nebu, onda govorimo o prostoru koje je unutar tog neba poput neke građevine. Biblija taj prostor opisuje kao ‘prebivalište’ i ‘hram’ u kojem stanuje Jehova Bog (Ps 11:4; 33:13,14; Iz 6:1; 1.Kr 8:39; Am 9:6). To mjesto se sigurno razlikuju od ostatka tog neba jer je tu smješteno Božje univerzalno prijestolje i nebeska uprava. Zato nebeski grad i njegov hram u kojem služe visoko povlašteni anđeli možemo zvati nebeski Jeruzalem. Kao što je zemaljski Jeruzalem doslovno mjesto unutar kojeg je postojao duhovni grad kojeg je zastupala teokratski uređena uprava tako je i s nebeskim gradom. Nebeski ili gornji Jeruzalem je doslovno ‘mjesto’ u samom nebu u kojem je organizirano Božje teokratsko uređenje kroz različite službe i djelatnosti Božjih anđela (1.Pe 3:22). Bog se nebeskom organizacijom služi da bi provodio svoju vlast i doveo u postojanje sve svoje namjere.

Iako je Jehova stvoritelj svega što se vidi i ne vidi može se pretpostaviti da su i neki anđeli dobili učešće u stvaranju ili oblikovanju stvarstva. Kad Bog kaže "Neka bude svjetlost (…), svod (…), izvori svjetlosti na svodu nebeskom" itd. onda se obraća nekim anđelima koji služe u svojstvu Božje nebeske ‘žene’ pa preko tih anđela dovodi u postojanje sve što je stvoreno (1.Mo 1:3,6,14). Kad kaže:

"Načinimo čovjeka na sliku svoju."

on se također obraća svojem vijeću najviših anđela. Nakon što je svaki pojedinačni zadatak izvršen "vidio je Bog da je dobro". Na kraju je Bog "pogledao sve što je načinio, i gle, bilo je vrlo dobro" (1.Mo 1:26). Kad Bog kaže da je njegova “ruka to načinila“, onda ta ruka može predstavljati njegov sveti duh ali ponekad i anđele koje je upotrebljavao kao produžene 'ruke' u tim i u drugim zadacima. Pogledajmo:

“I Mojsije je rekao narodu: “Sjećajte se ovoga dana u koji ste izašli iz Egipta, iz kuće ropske, jer vas je snagom ruke svoje Jehova izveo odande.“  (2.Mo 13:3)

Tko je upotrjebljen kao Božja ruka? To su bili neki anđeli koji su se koristili snagom koju im je dao Bog. Njih je predvodio jedan od izabranih arhanđela. Taj anđeo je zastupao Boga i izgovarao Božje riječi koje su Izraelci morali slušati kako bi mogli izbjeći nevolje koje su pogodile Egipćane, a također i sve ostale zapovjedi koje su kasnije dobili posredstvom tog anđela. Zato je Izraelcima taj anđeo prenio Božju riječ koja glasi:

“Evo, šaljem pred tobom anđela da te čuva na putu i dovede te na mjesto koje sam pripremio. Čuvaj ga se i slušaj glas njegov. Nemoj se buniti protiv njega, jer vam neće oprostiti prijestupe. On nosi ime moje.“ (2.Mo 23:20,21)

Anđeo koji nosi Božje ime, ujedno nosi i Božji autoritet pa može umjesto Boga koristiti svoju moć da činiti čuda. Tu moć nije smio zloupotrijebiti. Anđeli su očito stvoreni sa određenom snagom i moći s kojom su mogli činiti ono što je Bog zahtijevao od njih. Pogledajmo jedan primjer.

A Jehova je rekao Mojsiju:

“Sada ćeš vidjeti što ću učiniti faraonu. Prisiljen rukom jakom pustit će ih, prisiljen rukom jakom istjerat će ih iz zemlje svoje.” (2.Mo 6:1)

Što je ta ruka činila? Mojsije je rekao:

“Stoga smo zavapili k Jehovi i on je čuo naš glas te je poslao anđela i izveo nas iz Egipta.“ (4.Mo 20:16)

Što je taj anđeo kao Božja 'ruka' mogao činiti? Jehova, koji je poslao tog anđela je rekao:

“… i umnožit ću znakove svoje i čuda svoja u zemlji egipatskoj. Ali faraon vas neće poslušati. Stoga će Egipat osjetiti na sebi ruku moju.“ (2.Mo 7:3,4)

Očito je ta 'ruka' mogla činiti čuda. Kad je Mojsije po Božjoj zapovijedi bacio štap koji se pretvorio u zmiju, to je bilo čudo. Da li je Bog osobno izveo to čudo? Ne. Iza toga je stajao taj anđeo koji je imao tu sposobnost koju je dobio od Boga. Zašto to možemo tvrditi? Uzmimo u obzir da su i egipatski vračari koji se bave magijom uspjeli štapove pretvoriti u zmije? Tko je stajao iza njihovih čuda? Očito anđeli ili sam Sotona koji je stvoren sa tom sposobnošću da čini čuda materijalizacije i dematerijalizacije što znači da i ti anđeli imaju sposobnost upravljanja određenim natprirodnim zakonima po kojima mogu stvoriti nešto što se ne može desiti prirodnim putem. Oni tu svoju moć zloupotrebljavaju.

Prema tome, ako to čudo stvaranje zmije može izvesti demonski anđeo onda očito može i Božji anđeo. Nakon toga su i jedan i drugi mogli pretvoriti vodu u krv i izvesti žabe u velikom broju na zemlju egipatsku (vidi 2.Mo 7:20-22; 8:5-7).

Međutim, kod četvrtog čuda demonski anđeo nije mogao izvesti ono što je mogao izvesti Božji anđeo, a to je pretvaranje praha u kukce (2.Mo 8:16-18). Naime, ako je demonski anđeo mogao pretvoriti štap u zmiju, onda je mogao i prah pretvoriti u kukce, jer takvo nešto mogu učiniti i današnji magičari, pa izgleda da je Bog tada preko svojih anđela s razlogom spriječio njegovo djelovanje. Kad su vračari vidjeli da oni ne mogu ponoviti ono što je učinio Mojsije, onda su rekli:

“To je prst Božji!“ (2.Mo 8:19)

Taj 'prst' je sila iza koje su stajali Božji anđeli sa sposobnošću i moći koju su dobili od Boga, tako da se može konstatirati da je Bog kao njihov stvoritelj uzročnik svih tih čuda koje su oni mogli činiti. To samo po sebi nameće zaključak da je Bog nekim anđelima dao prednost da s njim učestvuju u čudima stvaranja. Iako su i oni mogli posredovati pri stvaranju Bog je na kraju mogao reći:

 “Moja je ruka položila temelj zemlji, moja je desnica rasprostrla nebesa.“ (Iz 48:13)

Možemo slobodno ustvrditi da je Bog nekim svojim nebeskim bićima dao da budu njegova ruka ili desnica s kojom je činio čuda stvaranja zemlje i nebesa (atmosfere). Ako ih je stvorio sa mudrošću onda im je dao i sposobnost da tu mudrost upotrijebe u stvaranju i kreiranju kao što ju je dao i čovjeku. Taj čovjek je stvoren na sliku Božju, ali ne samo na njegovu sliku nego i na sliku onih anđela kojima je Bog rekao:

“Načinimo čovjeka na sliku svoju, nama sličnog…“ (1.Moj 1:26)

Ovo je rekao sam Bog, a ne neki anđeo, pa je On začetnik stvaranja svega pa i čovjeka. On s ovim riječima poziva neke anđele na djelovanje jer im zapovjeda: “načinimo čovjeka“? Bez obzira tko je s njim učestvovao u stvaranju čovjeka, On je jedini Stvoritelj. Zato se i u knjizi Postanka na kraju konstatira:

“I stvori Bog čovjeka…” (st. 27)

Bog može sam stvoriti čovjeka, ali koristi svoju božansku mudrost i moć koju je ugradio u anđele. Uzmimo u obzir da je Bog mogao stvoriti sve nas kao što je stvorio prvog čovjeka, ai je ipak to učinio preko svoji zemaljskih stvorenja pa u Bibliji čitamo da nas je Bog načinio u utrobi naše majke.

“Onaj koji me stvorio u trbuhu, nije li i njih također načinio? To je isti Bog koji nas je oblikovao u utrobi.” (Job 31:15)

Da bi stvorio sve nas, on je najprije stvorio prvog čovjeka i ženu sa sposobnostima stvaranja i rađanja tako da su ljudi Božji suradnici i posrednici pri oblikovanju materije i stvaranju ljudi. Bog je stvorio zakone reprodukcije za nastajanje živih bića i ugradio ih u spolne stanice. Da li je Bog rekao Adamu i Evi: “načinimo čovjeka”? Na neki način je to rekao kad im je zapovjedio: “rađajte se i množite…” tako da Bog može s pravom reći da je on naš stvoritelj koji nas je stvorio i oblikovao u trbuhu. Ali to nikako ne isključuje naše roditelje. Na isti način je Bog mogao zapovijedati tim moćnim anđelima da posreduju u planiranju, kreiranju i stvaranju zemlje, neba, biljnog i životinjskog svijeta i samog čovjeka.

Kako je stvorio čovjeka i na koji način su u tome učestvovalo oni kojima je rekao: “načinimo čovjeka”, mi to ne znamo, ali znamo da Bog stoji iza stvaranja čovjeka. Isto tako znamo da je stvorio neka razumna bića sa ogromnim znanjem i sposobnostima koja je On mogao koristiti za kreiranje i oblikovanje materije po zakonima koja je On stvorio, kao što je pretvaranje energije u materiju i oblikovanje materije po nacrtu ugrađene u kemijske elemente. Budući da On stoji iza svega što je stvoreno, pa makar se koristio sposobnostima svojih anđela, onda samo On može reći da je jedino on sve stvorio. Međutim, Bog ne stoji iza svega što je stvoreno jer su neki anđeli zloupotrijebili svoju sposobnost kojom su suučestvovali u genetskom inženjeringu uzimajući gene lijepih i stasitih žena kako bi preko njih stvorili svoje zemaljske sinove i učinili ih posebnom rasom s kojom bi pokorili sve ljude. Bog je to na kraju osujetio. I kao što može ženi zatvoriti maternicu da ne rađa, tako je nakon potopa oduzeo mogućnost tim anđelima da se materijaliziraju i stvaraju svoje bastardno potomstvo.

Kako se u sve ovo uklapaju riječi koje je zapisao prorok Izaija?

“Ovako govori Jahve, otkupitelj tvoj i tvorac tvoj od utrobe: "Ja sam Jahve koji sam sve stvorio, koji sam nebesa sam razapeo i učvrstio zemlju bez pomoći ičije.” (Izaija 44:24)

Kad bi ove riječi odvojili od konteksta onda bi mogli pomisliti da je Bog sve sam stvarao i da nije u to uključivao svoje istaknute anđele. No, što vidimo u prvom dijelu rečenice? Tu Bog kaže da je stvorio narod, odnosno ljude koji su sačinjavali Izrael. No, činjenica je da ih nije stvorio direktno od praha zemaljskoga nego indirektno posredstvom razumnih zemaljskih bića stvorenih po njegovoj slici, pa onda očito možemo konstatirati da je i sve ostalo stvarao posredstvom svojih nebeskih, njemu sličnih, razumnih bića.

Zašto onda kaže da je nebesa i zemlju sam stvorio i učvrstio bez ičije pomoći? Treba uzeti u obzir da se Bog ovdje obraća Izraelu kojem je želio ukazati da je On jedini pravi Bog koji je odgovoran za sve što je stvorio. On im to želi posebno naglasiti jer su oni uz Jehovu, svog Boga, u međuvremenu počeli obožavati i bogove Kananeja, čime su obezvrijedili Jehovu kao jednog i jedinog Boga smatrajući i ove druge bogove uzročnicima stvaranja i održavanja života na zemlji. Ti narodi su imali bogove za sve. Npr. uz glavnog Boga koji se zvao El su imali i mnoge druge bogove neba i zemlje koji su upravljali suncem, oblacima, morem, rijekama, poljodjelstvom, plodnosti. Očito je njihov glavni Bog trebao imati pomagače koji su stvarali i upravljali svemirom, zemljom i ljudima. Osim toga, ukoliko su Izraelci obožavali neke od tih bogova, onda su mogli njihovog boga Ela poistovjetiti s Jehovom i onda tvrditi da su ti bogovi pomagali Jehovi kod stvaranja i da sada upravljaju nebom i zemljom.

Zato Jehova traži da se takvi bogovi očituju i dokažu svoju moć, a budući da oni ne postoje onda kaže da njemu nitko od tih navodnih bogova nije pomagao pri stvaranju neba, zemlje i ljudi na zemlji.

“Ovako kaže Jehova, Kralj Izraelov i Otkupitelj njegov, Jehova nad vojskama: ‘Ja sam prvi i ja sam posljednji, osim mene nema Boga. Tko je (Bog) kao ja? Neka poviče, neka kaže i neka mi razloži! Neka oni (ti bogovi) navijeste ono što dolazi i ono što će još doći, kao što ja to činim još otkad sam osnovao narod drevni! (…) Ima li Boga osim mene? Ne, nema Stijene. Ne znam ni jedne.’” (st. 6-8)

"Ja sam Jahve koji sam sve stvorio, koji sam nebesa sam razapeo i učvrstio zemlju bez pomoći ičije.” (st. 24)

Znači da nije postojao niti jedan drugi Bog koji bi pomagao Jehovi kod stvaranja. Jehova svoju slavu stvaranja ne može dijeliti sa niti jednim drugim bogom. Bogu ne treba pomoćnik i savjetnik kod stvaranja jer bi to značilo da nije potpun u mudrosti koja je počelo svega stvorenog niti da ima toliku moć kojom bi mogao sam stvarati. Pomoćnik treba samo onda kada nešto ne možeš sam učiniti.

No Bog, koji ne treba pomoć pri stvaranju može koristiti bića koje odražavaju njegovu sliku i dati im učešća da po toj slici odražavaju njegovu mudrost i moć, a to se može najbolje vidjeti ukoliko su dobili zadatak da surađuju s njim u kreiranju materije i određivanju fizikalnih obilježja i karakteristike svih živih bića na zemlji. Bog je taj koji daje odobrenje i svoj pečat stvaranja i postojanja tako da je u tom slučaju samo On početak i svršetak svega što je stvoreno. On je prvi i posljednji, odnosno 'prvi' kao uzročnik i 'posljednji' kao onaj koji daje pečat svemu što je stvoreno s određenom svrhom. On je Alfa i Omega, ali su njegova razumna stvorenja u toj abecedi Beta, Gama i sva ostala slova koja imaju svoju ulogu i smisao u kreiranju i činjenju svega što je Bog zamislio stvoriti. Isus je rekao da Bog uvijek radi pa samim tim daje priliku svojim razumnim stvorenja - koji odražavaju njegovo obličje - da s Njim surađuju u stvaranju u kojem do izražaja dolaze njihova mudrost i stvaralaštvo a samim tim i smisao njihovog postojanja. Zato možemo u tom proširenom smislu razumjeti što sve stoji iza Božji riječi:

“Ja sam načinio zemlju i čovjeka stvorio na njoj. Svojim rukama ja sam razapeo nebesa i zapovijedam svoj vojsci njihovoj.” (Iz 45:12)

Ja sam načinio zemlju, ljude i životinje što su na zemlji silom svojom velikom i mišicom svojom podignutom, i ja je dajem kome hoću. (Jr 27:5) 


Nebeska 'žena'

U nebeskom (gornjem) Jeruzalemu Bog je suvereni kralj. On nosi i titulu nebeskog Oca. Njegov zemaljski sin Isus Krist se privremeno nalazi u nebeskom gradu u kojem neki anđeli imaju ulogu Božje žene, a njegove i naše nebeske majke. Trebamo imati na umu da ulogu nebeske ‘žene’ nemaju sva nebeska stvorenja, jer se taj grad poistovjećuje samo s onim anđelima kojima je Bog dao povlašteni položaj na nebu. Samo povlašteni anđeli tvore teokratsko uređenje koje poput žene surađuje s Bogom u ostvarivanju svih njegovih namjera. Takvo razumijevanje proizlazi iz spoznaje da je i zemaljski Jeruzalem bio mjesto u kojem je Bog prebivao svojim duhom i to preko samo onih zemaljskih zastupnika kojima je povjerio autoritet. Time se misli na one koji su imali svećenički i vladalački autoritet (Ps 135:21). Oni su predstavljali zemaljsku ‘ženu’ koja je dobila ime po gradu u kojem je bila smještena.  Bog ju je doveo u postojanje putem saveza Zakona čime je postala sluškinja njegove nebeske žene. Jedno vrijeme je sluškinja služila u njegovoj kući kako bi mu rodila i odgajala zemaljsku djecu. Tako je Bog preko nje postao otac Izraelske nacije, čime je ispunio savez s Abrahamom (Jr 31:9; 1.Mo 17:2-8). Pogledajmo kako je to prikazano u Božjoj Riječi.

Nebeska je ‘žena’ sastavni dio nebeskog grada u kojem vrši svetu službu pa je po toj nebeskoj upravi dobila ime 'Jeruzalem'. Bog ju je u simboličnom prikazu usporedio s Abrahamovom ženom Sarom (Ga 4:26,31). Iako je na nebu imao svoju zakonitu ženu predočenu ‘Sarom’, Bog je na zemlji imao i drugu ženu predočenu po Hagari koja je bila sluškinja, a predočava one koji su mu služili u Jeruzalemu i hramu kao pomoćnici u podizanju i očuvanju Abrahamovog zemaljskog potomstva (Ga 4:25). Tko su bili oni? Već smo zaključili da to nisu bili svi članovi Izraelske nacije, već samo oni izabrani muževi koji su bili postavljeni u ulogu ‘žene’ koja se je trebala brinuti za svoje potomstvo ili djecu. Oni su trebali odgajati naciju u strahu Božjem. Trebali su poučavati narod i držati ga odijeljenim od drugih naroda. Trebali su brinuti da nacija sluša Božji zakon. Zakon je, naime bio, kako kaže Pavle, "odgajatelj" (Ga 3:24). S obzirom da je svećenicima povjeren Božji Zakon, oni su bili ti koji su kao Božja ‘žena’ odgajali i podizali Abrahamovu djecu. Kao što svaka majka u sebi ima majčinske osjećaje i obaveze prema svojoj djeci, tako je Bog ljudima koje je postavio na ‘nebeska mjesta’ nastojao pomoću Zakona ugraditi tu majčinsku obavezu. Sa svim tim zadacima i službama u skladu sa Zakonom, svećenici su predočavali ‘ženu’ Hagaru. "Ta Hagara predstavlja Sinaj, goru u Arabiji i odgovara današnjem [zemaljskom] Jeruzalemu jer je u ropstvu sa svojom djecom" (Ga 4:25). Ona je bila ropkinja jer je sa svojom djecom robovala grijehu. A grijeh je bio očitovan kroz Zakon (Ri 3:19,20; 7:6,14). Budući da je ropkinja Hagara predočavala zemaljski Jeruzalem koji je bio u savezu s Bogom preko Zakona koji je naglašavao ropstvo grijeha, ona je rodila djecu za ropstvo.

Izraelska nacija je bila Božji ‘sin’ koji je predočen po Izmaelu (2.Mo 4:22). Hagara je samo poslužila nebeskom Jeruzalemu (Sari) da preko nje ima sina ‘Izmaela’ (Izraela). On je postao otac 12 sinova preko kojih je nastao velik narod što predočava Jakova s njegovih 12 sinova (1.Mo 17:20). Istovremeno je bio i otac dvanaest plemena duhovnih Izraelaca koji su postajali sinovi Božji. Biblija zato opisuje zemaljski Jeruzalem kao simboličnu zemaljsku ‘ženu’ ili teokratsko uređenje preko koga je Bog želio ostvariti jedan dio svojih namjera kako bi se mogle ispuniti neke nebeske stvari, od kojih je najvažnija bila ta da se Isus rodi među onima koji su u savezu s Bogom. Kad je uprava zemaljskog Jeruzalema ispunila svoju svrhu, trebala je biti otpuštena kao ropkinja Hagara. Zato je Bog rekao svojem narodu: "Vodite parnicu protiv majke svoje (…) jer ona mi nije žena, i ja joj nisam muž..." (Ho 2:2,5).  Da, ona nije bila Božja zakonita ‘žena’, niti je Bog bio njen zakoniti ‘muž’. Toj ženi koja je bila samo robinja u njegovom kućanstvu je rekao: "… ja ću odbaciti tebe da mi više ne služiš kao svećenik. I budući da ti zaboravljaš zakon Boga svojega, ja ću zaboraviti sinove tvoje" (Ho 4:6).

Kao što je Hagara prezirala Saru tako je i Židovsko svećenstvo preziralo Božje proroke. Kao što je poslije Izmael ismijavao Izaka, tako su Židovi ismijavali Isusa i prve kršćane (Mt 23:34,35; 1.Mo 16:4; 21:9; Ga 4:29). Zbog toga je uprava grada Jeruzalema u potpunosti predočavala Božju napuštenu ženu ‘Hagaru’ koja je bila majka Izraelske nacije rođene po tijelu a ne po duhu. Unatoč tome, Bog je iskazivao milost onoj Abrahamovoj djeci koja su u svom životu isticali svoje duhovno obrezanje srca s kojim su prihvaćana u Božju duhovnu obitelj iz koje je potekao Isus Krist. Samim tim oni su i doslovno i duhovno poticali od Abrahamove žene Sare. Isus je nakon rođenja bio doveden ‘pred Jehovu’ a time i pred one koji su predočavali Božju nebesku ženu Saru (Lk 2:22-24).

Ovo razmatranje ponovno naglašava činjenicu da su samo izabrani muževi – kraljevi i svećenici - u Izraelu predočavali Božju ‘ženu’ Jeruzalem koja je putem provedbi saveza Zakona dovela i u postojanje Izraelsku naciju. Tako nisu svi Izraelci kao pojedinci predočavali ženu Hagaru, nego samo svećenici i drugi imenovani muževi koji su vodili narod Bogu. Oni su ti koji su zastupali Božje teokratsko uređenje smješteno u Jeruzalemu. Sada kad znamo tko je na zemlji predočavao simboličnu ‘ženu’ koja je poistovjećena sa Jeruzalemom, onda ćemo lakše doznati tko sve na nebu predočava Božju nebesku ‘ženu’. Pogledajmo kako izgleda to nebesko uređenje ili ‘nebeski Jeruzalem’, odnosno tko sve sačinjava tijelo Jehovine nebeske žene.

 


Kerubi

U opisu koje nam daje Biblija možemo vidjeti da Božje pravo vladanja podupiru stvorenja visokog ranga - kerubi. Oni u cijelom svemiru zastupaju Božje prijestolje i njegovu suverenost. Zato nije neobično da se ponekad za Boga kaže da "sjedi na kerubima", umjesto da "sjedi na prijestolju" (Ps 99:1; 2.Sa 22:11; Iz 6:1). Kerubi u svojim dodijeljenim službama odražavaju Božje glavne osobine koje su simbolično predočene s četiri različita lica. To pokazuju da ih Bog može upotrijebiti u bilo kojem zadatku u kojem će trebati ispoljavati samo jednu, dvije ili sve četiri osobine. Zato ih u Bibliji vidimo s jednim, s dva i sa četiri lica (2.Mo 37:9; Ot 4:6,7; Ez 41:18,19; 1:10).

U nekim vizijama se vide četiri najviša keruba kako stoje oko Božjeg prijestolja. Broj četiri ujedno ukazuje na njihovu univerzalnost. Kao najviši kerubi oni predvode nebeske vojske anđela s kojima podržavaju Božju suverenost u cijelom svemiru. No, osim ova četiri najviša keruba postoje i drugi kerubi što je bilo otkriveno kod zemaljskog hrama gdje su se slike keruba nalazili po svim unutarnjim zidovima svetinje i svetinje nad svetinjama (2.Mo 37:7-9; 1.Kr 6:23,24,29,32; Ot 4:6; Ez 1:5; 10:14,15). No, zašto u Bibliji nalazimo kerube sa dva, četiri ili šest krila? Vjerojatno različiti broj krila označava njihove položaje na nebu, a s tim i različite vrste zadataka.

Četiri keruba sa šest krila se nalaze u prvom redu do Boga i vjerojatno imaju najveće ovlasti na nebu (Ot 4:2,6-8). Bogu ne treba savjetnik, ali vjerojatno ne čini ništa bez da se konzultira s njima. Ti kerubi također odražavaju Božje glavne osobine koje moraju ostati savršeno usklađeni kod donošenja svih Božjih odluka. Oni na neki način služe kao savjetnici i svaki od njih daje razlog za i protiv neke odluke, uzimajući u obzir osobine kao što su ljubav, pravda, mudrost i moć. Bog tako može uskladiti svaki njihov prijedlog i prigovor i postupiti na način koji je u skladu s njegovim univerzalnim Zakonom i njegovom voljom. Tako je Bog jednom prilikom dao priliku tim anđelima da sudjeluju u rješavanju jednog problema, a On je jedan od tih prijedloga mogao prihvatiti jer je u sebi sadržavao mudrost (vidi.1.Kr 22:19-22; usporedi 1.Lje 27:32,33). To dokazuje da kerubi koji su stalno uz Boga imaju prednost sudjelovati s Njim u mnogim njegovim odlukama. Čak je po tom uzoru i Abraham trebao uzeti u obzir prijedlog svoje žene Sare, jer je njen prijedlog sadržavao način na koji je Bog namjeravao voditi stvari (1.Mo 21:9-14).

Ta četiri keruba su prvi anđeli koji imaju vlast nad mnogim legijama anđela koji služe zajedno sa njima kao njihovi suradnici u podupiranju Božje suverenosti.  No, unutar svake od te velike formacije anđela moraju postojati i manje formacije koje predvode kerubi nižeg ranga, a koji su u jednoj viziji opisani s četiri krila (Ez 1:11,23). Njih također vidimo sa četiri različita lica čime odražavaju Božje osobine koje su potrebne kako bi nebeska organizacija savršeno funkcionirala. Gdje god da se kreću iznad njihovih glava se vidi nebo i Božje prijestolje. Ovi kerubi su sastavni dio nebeskih ‘kola’ koje dokazuju činjenicu da Bog preko njih može biti na svakom mjestu u svemiru. U tom smislu psalmista kaže da on može odmah doletjeti i sići kad “sjedne na keruba“, tj. kad sjedne na kola kojim upravljaju kerubi s četiri krila (Mi 1:3; Ps 99:1). No, u toj hijerarhiji postoje i kerubi s dva krila. Oni također imaju vlast, ali nad najmanjom formacijom anđelima, s kojom se nalaze pod vlašću viših keruba koji su iznad njih. Takva hijerarhija podsjeća na vojno ustrojstvo što je u skladu sa izrazom "Jehova nad vojskama, koji sjedi nad kerubima“ koji se također spominje u Bibliji (1.Sa 4:4). Ako tako postavimo stvari onda su četiri prva keruba sa šest krila najviši anđeli, a samim tim i arhanđeli koji predvode svoje vojske anđela. Moguće je da je i otpali anđeo koji je postao Božji protivnik bio jedan od tih keruba ili možda od onih nižih keruba sa dva para krila koji su predvodili manje grupe anđela. On je bio "pomazani kerub, zaštitnik". Bio je od onih keruba koji su postavljeni na Zemlji koju je Bog dao čovjeku u ruke. Svojim prisutstvom je među ljudima zastupao Boga i njegovu suverenost. Za njega se kaže da je ‘bio pun mudrosti’ što vjerojatno ukazuje da je odražavao Božju mudrost kao jednu od četiri božanske osobine (Ez 28:12,14; usporedi Za 6:1-8). No, on je s vremenom zloupotrijebio tu božansku mudrost te ju je zamijenio sa lukavošću - osobinom kakvu ima nerazumna zmija.

Za zmiju se može reći da ima instinktivnu mudrost koja nalikuje lukavošću i upravo se zato taj kerub poslužio zmijom da zavede prve ljude. Tako je on na lukav način nametnuo svoju autonomnu vlast nad zemljom i čovjekom. Za sebe je želio veći položaj. Nije želio biti izjednačen s drugim arhanđelima niti da služi čovjeku pa je našao načina da drgradira čovjeka i preuzme vlast nad cijelom zemljom. Umjesto da zastupa Božju suverenost, on ju je napao. On je ostao na svom položaju tako da se i dalje nalazio na simboličnoj ‘gori Božjoj’ gdje je mogao biti sve do trenutka kada ga je Bog namjeravao svrgnuti s vlasti (Ez 28:12-18; 1.Mo 3:1; 2.Ko 11:3). Nakon što su neposlušni ljudi istjerani iz Edena, Bog je na ulasku u vrt postavio kerube koji su čuvali sveto mjesto od ljudi (1.Mo 3:24). Sve nam ovo govori da su neki kerubi stalno prisutni na zemlji. Njihova je uloga na zemlji bila slikovito prikazana s dva keruba koji su se nalazili na kovčegu saveza. "Kerubi su imali krila raširena uvis, zaklanjajući poklopac svojim krilima (…) Lica keruba gledala su prema poklopcu" (2.Mo 37:7-9). Ti kerubi s jednim parom krila su očito najniži red keruba sa svojom manjom formacijom anđela, a bili su postavljeni da služe Izraelskoj naciji kako bi Bog preko njih provodio svoj naum i svoju vlast. Oni su to Božje pravo vladanja trebali štititi jer je ona ipak dana u ruke ljudima koji su bili grešni i nesavršeni. Uz to, Božji naum je uvijek bio ugrožen jer su mnogi narodi pod Sotoninom upravom dolazili ‘s kraja nebesa’ kako bi uništili ili obezvrijedili Božji narod (Iz 13:4,5).

Iz svega ovoga vidimo da kerubi imaju povlašteno mjesto u nebeskoj organizaciji. Sa svojim zadacima i odgovornostima odgovarajuće predočavaju simboličnu ženu koja stoji uz Boga kao ona koja ga u svemu podupire. Oni (kao najviši, viši i niži knezovi) uz sebe vjerojatno imaju grupe anđela koji služe pod njihovim vodstvom, što znači da oni predvode u svim dodijeljenim zadacima. Budući da je riječ o zahtjevnim zadacima onda u njima sudjeluju mnoštva anđela pod njihovim autoritetom. Biblija na više mjesta pokazuje da su oni u Božje ime silazili na zemlju da izvrše Božju volju (1.Mo 28:12). Bog je tada preko njih pokazivao na djelu svoju moć i silu, mudrost, pravdu i ljubav. No, kerubi i svi njihovi anđeli koji zajedno s njima služe u tim zadacima nisu jedina grupa. Tu su i serafi i njihovi anđeli koji služe u drugom svojstvu.

 

 


Serafi

Serafi su stvorenja visokog položaja koji također služe u ulozi Božje nebeske žene. Izaija ih je vidio u viziji nebeskog hrama gdje stoje uz Boga i njegovo prijestolje. Jedan od njih je čak došao do Izaije kako bi ga očistio od grijeha, što govori da oni služe u svojstvu svećenika (Iz 6:1-7; Ps 11:4). Samim tim je i njihova služba vezana za stvari na zemlji. No, čak je i nebeska organizacija ponekad u opasnosti da bude uprljana stavovima i postupcima pojedinih anđela koji mogu počiniti grijeh jer i oni su bića koja imaju slobodu razmišljanja i postupanja kao ičovjek (vidi 3.Mo 5:17-19). Njihov grijeh im može biti oprošten u skladu s Božjim milosrđem. Možemo pretpostaviti da Bog svoja stvorenja ne drži u strahu time što bi ih uništavao za svaku najmanju pogrešku koju mogu nehotice počiniti. Razumno je pretpostaviti da sva nebeska stvorenja mogu ponekad pogriješiti. Biblija pokazuje da Bog oprašta greške učinjene unutar dozvoljenih granica dok s druge strane postoje greške koje mogu biti učinjene direktno protiv Boga. Npr. Bog od Adama nije tražio da ne smije učiniti niti jednu pogrešku u svom životu. Pogreške su uvijek moguće. Ali je zato tražio od njega da ne učini ono što bi ga automatski osudilo kao protivnika. U tom smislu trebamo promatrati sva Božja stvorenja kojima je stalno potrebno vodstvo, pouka i ispravljanje od Boga. Da bi se anđele koji su došli u doticaj sa grijehom očistilo, Bog je uveo službu svećenika. Serafi u svojoj ulozi svećenika imaju zadatak održavati čistoću i svetost Božje cjelokupne organizacije. Svoju službu obavljaju u nebeskom hramu gdje zastupaju Božju svetost. Najviši među njima su blizu Jehove i u viziji nebeskog ‘hrama’ ih vidimo sa šest krila. U toj viziji oni govore: "Svet, svet, svet je Jehova nad vojskama" (Iz 6:2,3)

Levitski svećenici su u zemaljskom hramu također zastupali Jehovinu svetost svojim pjesmama i izrazima hvale (1.Lje 16.pogl). Visoki svećenik je naglašavao tu činjenicu jer je na prednjoj strani svog turbana imao zlatnu pločicu s urezanim natpisom: "Jehova je svet" (2.Mo 28:36,37; Ot 4:8). Zato je logično da i u nebeskom hramu postoji svećenici koji zastupaju Božju svetost. Ti svećenici su ‘serafi’. Njihovu ulogu na nebu neće preuzeti ljudi. Izabrani ljudi mogu biti samo suradnici u istoj ulozi, ali samo na zemlji. Znamo da su njihovu ulogu na zemlji izvršavali izabrani Levitski svećenici. Tako su ‘serafi’ na zemlji imali svoje ljudske zastupnike koji su služili u zemaljskom hramu, a koji je sa svojim službama bio samo kopija nebeskih stvarnosti. Kad govorimo o svećeničkoj klasi koja je služila u hramu, tada nam je poznato da su Levitski svećenici bili organizirani u 24 reda koja su dodijeljena poglavarima porodica otačkih. Oni su bili "poglavari koji su nadzirali sveto mjesto i poglavari koji su služili pravom Bogu" (1.Lje 24:4-19). Da li je služba tih poglavara odgovarajuće predočavala službu koju su na nebu izvršavali 24 starješine? Odnosno, da li su 24 starješine (koje vidimo u viziji)  pomazani ljudi ili visoko rangirani serafi?

                       Nebesko vijeće (JHVH - 4 keruba - 24 starješine)

Uzmimo u obzir da u tim vizijama neba Ivan vidi ‘četiri bića’ i ‘24 starješine’. Zato se postavlja pitanje: Koje nebeska stvorenja u vizijama knjige Otkrivenja možemo prepoznati kao serafe? Ako su ‘bića’ koji stoje uz Boga ‘kerubi’, onda su očito ‘starješine’ koji okružuju Božje prijestolje ‘serafi’. To je logično zaključiti jer Ivan u svojoj viziji ne spominje ni kerube ni serafe, ali ih možemo prepoznati po njihovoj različitoj ulozi koja slijedi jedna pored druge. Što iz svega ovoga možemo zaključiti? Prije svega, ‘24 starješine’ ne mogu biti ljudi kao što tumači Watchtower (vidi knjigu ‘Otkrivenje’ pogl. 14. str. 76,77. st. 8,9). Zašto možemo tako zaključiti? Iako je gornje razmatranje uzelo u obzir neke detalje koji to potvrđuju, postoji još neki detalji koje možemo uzeti u razmatranje, a koji nam nedvojbeno pokazuju da 144000 izabranih nisu isto što i ‘24 starješine’. Naime, u jednoj viziji vidimo ‘24 starješine’ koji se obračaju Kristu zbog vjernih ljudi iz svakog naroda i kažu mu: "učinio si ih kraljevstvom (...) i kraljevat će nad zemljom“ (Ot 4:4; 5:8-10). Oni ne kažu “učinio si nas“ niti “kraljevat ćemo“ jer nisu u tom općem skupu vjernih ljudi koji će kraljevati nad zemljom. Naime, svi koji dobiju vječni život će kraljevati nad zemljom i njenim bogatstvima jer će vladati nad djelima Božjim zajedno s Isusom Kristom i njegovim suvladarima (vidi 1.Mo 1:29; Ps 8:6).

Između svih tih vjernih ljudi nalazit će se 144000 onih koji će u svojim rukama vjerojatno imati jednu višu upravljačku vlast nad ljudskim društvom. Čak ni njih ne vidimo u sastavu 24 starješine jer u jednoj drugoj viziji vidimo Isusa s njima gdje stoje "pred prijestoljem i pred četiri bića i pred starješinama" (Ot 14:3). Ako ovih 144000 izabranika stoje ‘pred 24 starješine’, onda oni očito ne stoje pred sobom. Oni ne mogu biti u sastavu ’24 starješine’ (kao što to tvrdi Watchtower) niti mogu sjediti na njihovim mjestima na nebu jer predstavljaju jednu drugu grupu upravitelja koji će biti na zemlji. Njihova mjesta su povezana sa gorom Sion koja predočava zemaljsko područje vlasti gdje zajedno s Isusom stoje ‘pred’ Božjim prijestoljem.

U Bibliji se nigdje izravno ne koristi izraz 'starješina' za anđele pa kad Ivan kaže da je na nebu vidio 24 starješine to neke odmah asocira na ljude a ne na anđele. Iako se ne koristi taj izraz on se podrazumijeva ukoliko uzmemo u obzir hebrejski stil izražavanja. U Hebrejskim spisima se može vidjeti da su svi muškarci koji su nosili odgovornosti u zajednici nazvani 'starješinama', a starješine su se među sobom razlikovali po autoritetu kao 'knezovi', 'poglavari domova', 'suci' itd. Isto tako u Bibliji se za anđele koji su različito rangirani koriste isti izrazi s kojim se opisuju i zadaci i položaji koje imaju ljudi na zemlji. Tako se za anđele kaže da su ‘knezovi’, ‘vojvode’, ‘stražari’ i ‘vojnici’ (Jš 5:13-15; 1.Kr 22:19; Da 4:13; 10:13). Kad se za neke ljude koristio izraz 'knez' ili 'poglavar' onda se podrazumijeva da je riječ o starješinama s višim autoritetom. Ili obrnuto, kad se za kneza ili kralja koristi izraz 'starješina', onda se time ne umanjuje njegov autoritet jer on jeste starješina – stariji čovjek. To trebaju uzeti u obzir i oni unutar zajednice JS (koji tvrde da je ovdje riječ o ljudima) jer imaju skupštinske, pokrajinske i zonske nadglednike. Možda nikad neće koristiti za njih izraz 'starješina' (presbýteroi), nego nadglednik (epískopos), ali se podrazumijeva da su svi oni starješine ali sa različitom mjerom odgovornosti i autoriteta.

Ivanu nitko nije rekao za tu grupu anđela da su starješine, nego ih je sam tako nazvao po hebrejskom stilu izražavanja, po kojem se anđele naziva i sa 'knezovima' kao što se naziva i neke ljude s autoritetom. Osim toga on na nebu nije vidio jednog visokog anđela nego 24, što ga je podsjetilo na 'vijeće starješina' u Izraelu (vidi Lk 22:66; Dj 5:21). Kad 24 starješine bacaju svoje krune pred Božje prijestolje oni samo ukazuju na svoju potpunu podložnost Bogu (Ot 4:10,11). Ne vidimo ih da bacaju svoje krune pred Isusovo prijestolje. Zato Ivan ovim 'starješinama' koji imaju krune daje posebnu čast koju nikad nije davao drugim apostolima koji su po autoritetu bili jednaki njemu.

Uzmimo u obzir da je Ivan bio apostol i u tadašnjoj skupštini su 12 apostola bili najviši po autoritetu kojima je Isus obećao dati da sjede na prvim prijestoljima. Kako je Ivan oslovljavao ostale apostole? Ivan nikad nije ostale apostole oslovljavao sa 'gospodine' nego samo sa 'brate'. No, kako Ivan oslovljava jednog od 24 starješine? Ne obraća mu se sa 'brate' nego sa “gospodine moj“ (Ot 7:14). Zašto ga oslovljava na taj način? U Hebrejskim spisima se vidi da su svi sluge pa i ljudi s autoritetom na takav način oslovljavali one koji su po autoritetu i časti viši od njih (vidi 5.Mo 23:6; Jr 37:20; 38:9). U Bibliji imamo primjer gdje se Gideon obraća Božjem anđelu sa 'gospodaru' (adoni – gospodin, gospodar - Suci 6:11-13) Jošua se anđelu Božjem također obratio sa 'adoni – 'gospodar moj' (Jš 5:13-15). Prorok Danijel se također anđelu obraća sa 'adoni' – 'moj gospodar' (Da 10:15-17). Hebrejski 'adoni' se prevodi sa 'gospodar' ili 'gospodin'. Kralj David je budućeg Mesiju oslovio sa 'moj gospodin' pa nije neobično da Ivan (apostol koji će sjediti na prijestolju) ovog 'starješinu' oslovljava sa 'moj gospodin' jer je taj starješina po položaju veći od njega (Ps 110:1, usporedi sa Ot 7:14). Ivan među '24 starješine' nije prepoznao nikoga od apostola, a kad se Isus preobrazio pred njim i drugom dvojicom apostola on ga je prepoznao iako je bio u sjajnoj bijeloj haljini (Mt 17:2). Očito su ovih 24 starješine viši od apostola jer sjede na prijestoljima odmah uz Boga u nebeskom vijeću, dok će on sa drugim apostolima sjediti na prijestoljima na zemlji koji će predstavljati vijeće od 12 starješina. Zato nije ništa neobično da se ove visoko povlaštene anđele na nebu naziva ‘starješinama’ čime je taj izraz Ivana i prve kršćane podsjećao na visoku i povlaštenu ulogu koju su oni imali u odnosu na druge anđele. Položaj tih ‘starješina’ na nebu koji imaju ‘krune’ možemo lakše predočiti ako znamo da Biblija sadrži opis ‘starijih muževa’ čija sijeda kosa predstavlja ‘krunu’ (1.Ti 5:17; Izr 16:31).

Isto tako 'bijele lanene haljine' koje nose '24 starješine' ih ne moraju povezati sa ljudima jer se i za anđele kaže da su obučeni u bijele haljine. Prorok Danijel je imao priliku vidjeti jednog od tih starješina (poglavara) koji je bio obučen u (bijele) haljine lanene (vidi Da 10:4; 12:6,7). Opisao ga je kao 'čovjeka'. Isto tako je i Elizej vidio 'čovjeka' (anđela) obučena u lan (bijele haljine) koji je po Božjoj naredbi obilježavao čela ljudima te je uzimao vatru od keruba koji su nosili Božje prijestolje (vidi Ez 9,10.pogl). Ivan je one koji su bili obučeni u lan (bijele haljine) nazvao anđelima (Ot 15:6). Za one anđele koji će pratiti Isusa prilikom njegova dolaska se kaže da su 'obučeni u fini bijeli lan' tj. u bijele haljine (Ot 19:14). Te bijele haljine imaju svoju simboliku jer piše da je Isusovoj simboličnoj 'ženi' dano da se obuće u bijeli fini lan (Ot 19:7,8). Stoga izraz 'bijele haljine' koje se koriste i za ljude i za anđele nisu argument kojim bi se dokazalo da su '24 starješine' ljudi kao ni izraz 'starješina' (poglavar) jer se taj izraz očito koristio za povlaštenu i istaknutu ulogu koju su oni imali u odnosu na druge anđele.
 
Zanimljivo je da ’24 starješine’ vidimo gdje imaju zlatne posude pune kâda, a za jednog se od njih, koji je do žrtvenika došao sa svojom posudom za kâd, kaže da je ‘anđeo’ (Ot 5:8; 8:3-5). Prema tome, ‘24 starješine’ su nebeski anđeli visokog položaja - ‘serafi’. To što se za njih koristi izraz ‘starješine’ je sasvim razumljivo jer time dobivamo sliku o anđelima koji su po funkciji stariji od drugih, ne po godinama nego po autoritetu kojeg imaju među nebeskim stvorenjima. 

To što na nebu ima samo ’24 starješine’ govori nam da je njihov položaj unaprijed određen i da u mnogim zadacima oni sudjeluju kao grupa ili vijeće što nas podsjeća na ‘vijeće staraca’ odnosno ‘vjeće starijih muževa – starješina’ koji su upravljali nekim gradom (Ps 107:32; Su 11:5,6; Ru 4:2). Ovi nebeski ‘starješine’ upravljaju ‘nebeskim hramom’ čime surađuju s Bogom u održavanju njegovog stvarstva u svetosti. Sličnu upravu će imati Krist kad sjedne na Davidovo prijestolje (Ps 122:3-5).

Razmotrimo sada istaknutu ulogu koju imaju ’24 starješine’ na nebu. U tome će nam pomoći ono što nam je otkriveno kroz zemaljski hram koji je jedno vrijeme bio u Božjoj službi. U vizijama vidimo da starješine imaju zlatne posude pune kâda, što govori da su u svećeničkoj službi. Osim što imaju posude za kâd, oni imaju i krune što govori da imaju i određenu mjeru autoriteta poput kraljeva. Samim tim oni su ‘poglavari u svetinji i poglavari pred Bogom’ kao što su to bili istaknuti Levitski svećenici (1.Lje 24:5, bi2-C). Tako oni uz Boga, koji je kralj i veliki svećenik, izvršavaju dvojaku ulogu i službu Božjih nebeskih kraljeva i svećenika tvoreći na nebu ‘kraljevstvo svećeničko’. Njihova uloga je očito bila preslikana na zemaljsko teokratsko uređenje gdje su bili predočeni s poglavarima 24 svećenička reda. Svećenički poglavari su ti koji su služili uz ‘velikog svećenika’. Oni su imali ‘turbane’ na glavi koje su predstavljali autoritet i vlast koju im je Bog povjerio (vidi 2.Mo 28:36,37,40; 29:9; Za 3:1,5-7; 6:13). Tako njihov turban ima isto značenje kao i kruna. Taj turban je imao Aron kao veliki svećenik i njegovi sinovi kao svećenici. Njih su zastupali 24 porodice unutar Aronovih dvaju sinova.

U toj teokratskoj strukturi svećenici su predvodili u obožavanju, svaki u svom redu. U jednom od tih 24 reda služio je i Zaharija, otac Ivana Krstitelja. On je kao svećenik imao prednost da pristupa k Bogu i da stoji ‘pred njim’ u hramu (vidi Ez 44:15,16). "Dok je Zaharija jednom obavljao svećeničku službu  pred Bogom, jer je bio red na njegovu skupinu, ždrijebom ga je, prema svećeničkom običaju zapalo da uđe u svetište Jehovino i prinese kâd" (Lk 1:8,9). Zanimljivo je da je Zahariju posjetio anđeo koji je imao sličnu dužnost u nebeskom hramu. "A anđeo mu je (…) rekao: ‘Ja sam Gabrijel, koji stojim pred Bogom’…" (Lk 1:11,19). Očito je Zaharija zastupao službu koju je na nebu imao anđeo Gabrijel. Gabrijel je pripadao serafima koji su poput svećeničkih poglavara stajali ‘pred Bogom’ u njegovom hramu. Zbog toga postoje sličnosti anđela Gabrijela sa serafom koji je posjetio proroka Izaiju i druge (Iz 6:1-7; Da 8:16; Lk 1:26,27).

Moguće je zaključiti da je anđeo Gabrijel seraf i jedan od 24 starješine koji stoje pred Bogom i blizu njega. Levitski svećenici predvođeni sa 24 starješine su također stajali ‘pred Bogom’ ali na zemlji. Što nam onda govori broj 12 i 24? Ako se vratimo u organizacijsko uređenje neba unutar zemaljskog Jeruzalema tada možemo zapaziti neke zanimljive detalje skupina svećenika i Levita sakrivenih u samim brojkama koje je David dobio pod nadahnućem (1.Lje 28:11-13). Sinovi Izraelovi su bili podijeljeni u 12 redova. Nad svakim od 12 plemena Izraelovih je bio postavljen po jedan knez, odnosno prvi knez, dok su u gradovima bili postavljeni knezovi nižeg ranga, stotnici i tisućnici. Tako je broj 12 predstavljao suverenitet nacije. Na prvosvećeničkom četverokutnom sudskom naprsniku je bilo 12 dragih kamenova poredana u četiri reda (4x3) što ima veze sa 4 keruba koji su zastupali Božji suverenitet (2.Mo 28:22-28).

U službi grada je bilo 12 upravitelja koji su se izmjenjivali svakog mjeseca, a pod njihovom upravom je služilo kralju po 24000 ljudi što je ukupno iznosilo 288000 ljudi (144000 x 2). 144000 u 24 reda služilo je u prvoj polovini godine, a drugih 144000 je služilo u drugoj polovini godine. (1.Lje 27:1-15). Leviti su diljem zemlje dobili 48 gradova (24 x 2). Iza svakog od 24 svećenička reda stajala i 24 reda pjevača, njih 288 (24 x 12). Broj 288 je zanimljiv, jer kad se podjeli na dva djela onda svaki dio nosi broj ‘144’ (144 x 2). Taj broj predstavlja ‘mjeru čovjeka i mjeru anđela’ tako da organizacija zemlje u rukama Isusa Krista ima istu mjeru kao organizacija neba u rukama Jehove Boga (1.Lje 25:6-31; Ot 21:17).

Ovaj način organiziranja je zanimljiv jer se neke sličnosti pojavljuju kako u ‘gornjem Jeruzalemu’ tako i u ‘Novom Jeruzalemu’. Prije svega u gornjem Jeruzalemu ne vidimo broj 12, ali zato vidimo četiri keruba oko prijestolja. Pretpostavljam da ta 4 keruba predstavljaju 4 reda keruba na svakoj od tri razine – ukupno 12. Zar Isus nije na goru poveo samo tri apostola tj. jednu četvrtinu ili po jednog predstavnika u svakoj razini tako da je svaka razina imala po 4 apostola. Imena apostola su zapisana na 12 kamena temeljaca sa sve četiri strane, odnosno sa svake strane po tri (4 x 3) (Ot 21:10-14). Tu su i 12 vrata sa četiri strane (4 x 3) koji predstavljaju 12 Izraelovih plemena. Sličnost vidimo i kod ‘24 starješine’ koje u samom nebu služe u svojstvu svećeničkih poglavara. To nisu ljudi iako ih u Ivanovoj viziji vidimo u ljudskom obličju i bez krila kao ostale anđele. Naime, i anđeo Gabrijel je bio nalik na ‘čovjeka’ (Da 9:21). Ta sličnost sa ljudima je ovdje kod serafa naročito istaknuta kako bi se te anđele moglo lakše prepoznati po ulozi koju su imali svećenički poglavari koji su ih zastupali na zemlji i tako preslikavali nebesku stvarnost. Njihova je uloga u direktnoj vezi sa grešnim čovjekom kome je potrebno očišćenje kako bi pristupio Bogu. Prema tome, to što Ivan vidi '24 starješine' koji su bili u ljudskom obličju ne daje nekome za pravo da ih automatski poistovjeti sa ljudima samo kako bi se podupirala teza po kojoj će ljudi vladati s neba s Isusom. Njihovu će službu na zemlji imati 144000 izabranika poredani u 24 reda (24 x 6000).

Poput svećenika u zemaljskom hramu i serafi su imali ‘harfe’ te su ulazili u Jehovino svetište da bi ‘prinosili kâd’ (vidi Ot 5:8; 8:3). Oni su zaduženi da ‘pristupaju Bogu da mu služe’ u nebeskom hramu (vidi Ez 44:15,16). Organizacija hramskog uređenje na zemlji nam pokazuje da serafi kao ‘poglavari’ očito uza sebe imaju anđele nižeg reda. Zato nije ništa neobično što u Ivanovoj viziji vidimo kako iz svetišta hrama na nebu, tj. iz svetinje u vanjski trijem hrama izlaze anđeli "obučeni u čist i sjajan lan" (Ot 15:5-8). Ovi anđeli nisu 24 starješine (ili svećenički poglavari) nego ‘svećenici’ (poput Levita) koji imaju pristup svetinji i koji služe u jednom od tih 24 svećenička reda. Lanene haljine su trebali oblačiti svećenici kad su ulazili na vrata unutarnjeg trijema, a ove anđele upravo vidimo tako obučene gdje na vratima trijema primaju zlatne posude. Oni su stoga kao svećenici bili podređeni svećeničkim poglavarima ili starješinama (serafima-arhanđelima). Odnosno 24 starješine su svaki u svom redu "poglavari koji su nadzirali sveto mjesto i poglavari koji su služili pravom Bogu" a sa njima su u njihovom redu služili drugi anđeli - svećenici (1.Lje 24:4-19). Njihov broj se ne spominje ali se krije u broju 144000. Ako su anđeli nižeg ranga ulazili u svetište kao svećenici onda je logično da su 24 starješine imali veću ulogu kao svećenički poglavari. Budući da nose ‘krune’ onda se može reći da su ‘24 starješine’, ne samo svećenici nego i poglavari (knezovi) koji predvode anđele koji su im dodijeljeni da im služe i surađuju s njima. Naime, iza svakog od njih vidimo organizirane grupe anđela kojih je bilo "mirijade mirijada i tisuće tisuća" (Ot 4:2-11; 5:11,14).

Te grupe anđela predvode kerubi i serafi. Tako i ovaj najviši red serafa ima ulogu arhanđela ili prvih anđela. Dvadeset i četiri prijestolja na nebu nisu nešto novo jer ona vjerojatno postoje prije nego je Bog na sličan način teokratski uredio svoju organizaciju na zemlji. Cijela ta organizacija je stvorena kako bi se moglo povezati čovjeka sa Bogom. Imajući u mislima Isusa, koji je zamijenio prvog čovjeka Adama, i koji je predodređen prije postanka svijeta da bude kralj Božjeg kraljevstva na zemlji, Pavle kaže  da nas je

“[Bog] izbavio iz vlasti tame (ovog svijeta) i prenio nas u kraljevstvo svojega ljubljenog Sina, po kojemu smo oslobođeni otkupninom — oprošteni su nam grijesi. On je slika nevidljivog Boga, prvorođenac (nasljednik) svega što je (novo) stvoreno. Jer preko njega (ili po njemu, po njegovoj mjeri) je sve stvoreno na nebesima i na zemlji, vidljivo i nevidljivo, bilo prijestolja bilo uprave bilo vrhovništva bilo vlasti. Sve je stvoreno preko njega i za njega. On je prije svega ostalog i [po njemu] je sve nastalo. On je glava tijela, skupštine (koja je uređena po njegovoj mjeri). On je početak, prvi (čovjek) koji je ustao iz mrtvih, da u svemu bude prvi. Jer Božja je volja bila da sva punina prebiva u njemu i da preko njega — uspostavivši mir njegovom krvlju prolivenom na mučeničkom stupu — pomiri sa sobom sve, bilo na zemlji bilo na nebesima“ (Kol 1:13-20).

Naravno, oni koji Isusa smatraju nebeskim bićem, koriste ove riječi kao dokaz o Isusovom predpostojanju. No, ako Isusa gledamo samo kao čovjeka, kao što ga gleda i Pavle,  onda ćemo ovdje vidjeti dublje značenje. Izraz “preko njega“ ili “po njemu“ može značiti “po njegovoj mjeri“ tako da je to kraljevstvo novog poretka bilo unaprijed uređeno “po mjeri savršenog čovjeka“ za kojega je sve stvoreno. Naime, da bi po mjeri čovjeka Bog uređivao svoju nebesku i zemaljsku organizaciju, onda je čovjek na neki način morao postojati prije svega ostalog kako bi bio ta punina ili savršena mjera za stvaranje neba i zemlje. Bog ga očito kao tu savršenu mjeru imao u svom umu i znao je što sve može proizaći od savršenog bića sa slobodnom voljom, pa je po toj mjeri uredio stvari neba i zemlje što je uključivalo i uređenje kraljevstva po drugom čovjeku koji bi trebao poništiti dijela prvog čovjeka ukoliko ovaj sagriješi. Organizacija (prijestolja, uprave, vrhovništva i vlasti) tog kraljevstva o kojem govori Biblija, je unaprijed bila uređena po mjeri tog drugog čovjeka Isusa tako da je sve ono što je trebalo biti nanovo stvoreno, Bog stvorio zbog njega, koji je trebao živjeti i umrijeti kako bi svojom krvlju pomirio s Bogom sve što je na nebu i na zemlji. Sada taj čovjek, prvi koji je ustao iz mrtvih, stoji kao premosnica neba i zemlje i čeka svoj dan kada će sjesti na svoje zemaljsko prijestolje, zajedno sa 144000 onih koji će biti postavljeni u službu tog kraljevstva. U biblijskoj knjizi Otkrivenje se u vizijama neba vidi Božje prijestolje, ali ne i Isusovo jer je on “vladar kraljeva zemaljskih“ i kao čovjek će vladati na zemlji “kraljevstvom ljudskim“ (Da 4:17; Ot 1:5). Isus sada zauzima desno ili počasno mjesto do Boga i čeka da siđe na zemlju i preuzme svoje kraljevstvo koje je unaprijed uređeno  brojem 144 “po mjeri čovjekovoj“, a ta mjera je istovjetna mjera anđeoske organizacije (vidi Ot 21:17).

U nebeskoj organizaciji se vlast prenosi od Boga na ‘kerube’ i na 24 starješine -‘serafe’. Stoga samo ti visoko povlašteni anđeli predočavaju nebesku upravu - Božju nebesku ženu ‘gornji Jeruzalem’. Ostali anđeli u sastavu nebeskih vojski su samo izvršioci određenih zadataka koje dobivaju preko prvih keruba i serafa. U tome nam može pomoći jedna slična vizija koju je opisao prorok Danijel, a koja glasi:

"Dok sam gledao, bila su postavljena prijestolja (množ.) i Pradavni je sjeo (…) Prijestolje (jed.) su mu bili plamenovi ognjeni (…) Tisuću tisuća služilo mu je, deset tisuća po deset tisuća stajahu pred njim. Sud je sjeo i knjige su se otvorile" (Da 7:9,10).

Ovdje je opisan suvereni Bog gdje predsjedava zasjedanju suda kojeg čine samo visoko rangirani anđeli. To zasjedanje suda dobro odgovara opisu gdje vidimo ‘24 starješine’ kako sjede na svojim prijestoljima i imaju krune na svojim glavama i koji mogu predstavljati najviše nebesko vijeće. Oni će presuditi političkoj divljoj zvijeri i omogućiti Isusu Kristu da uz pomoć izabranih Božjih anđela preuzme svoju vlast na zemlji, te da je organizira po mjeri čovjekovoj koja je i anđelova mjera (Da 7:11,12). Ta uprava Novog Jeruzalema će biti Isusova simbolična žena.

Isus je dobio najveće ime ali je podložan Bogu kao Ocu i njima kao svojoj majci. Zato ga vidimo u jednoj viziji da se on kao “Vladar kraljeva zemaljskih“ nalazi “pred (Božjim) prijestoljem, pred četiri bića i pred (24) starješine“ (Ot 14:1,3; 1:5; Da 7:13; Heb 1:3-5). Ako je pred njima, onda nije iznad njih. Međutim, iz cijele te nebeske hijerarhije anđela Isus je dobio vlast nad jednom 'izabranom' grupom anđela s kojom zapovijeda i koja će mu služiti dok bude vladao svijetom tako da su mu oni podložni (1.Ti 5:21; 1.Pe 3:22). To je i logično jer u nadgledavanju i upravljanju zemljom ne trebaju učestvovati svi nebeski anđeli. No, svi anđeli mu se mogu 'pokloniti' i tako priznati njegov autoritet nad zemljom s kojim će zastupati Božju vrhovnu vlast (He 1:6).

S ovim uvidom u Božju Riječ možemo razumjeti da ‘serafi’ zajedno sa ‘kerubima’ predočavaju Božju nebesku ‘ženu’ koja je nastala od njegovog simboličnog rebra kao Eva od Adama. Ona mu je podređena i služi mu kao pomoćnica u provođenju njegovog suvereniteta i nauma koje ima ostvariti na zemlji i u cijelom svemiru. Ivan vidi 24 starješine gdje bacaju svoje krune pred Božje prijestolje, pokazujući time svoju ženi sličnu podložnost Bogu kao suverenom Gospodaru. Oni time potvrđuju da Bogu pripada "slava, čast i moć" (Ot 4:10,11). Kerubi i serafi su visoko rangirani anđeli i kao takvi su iznad svih drugih anđela. Oni kao takvi najvjerojatnije služe na prvim mjestima u nebeskoj hijerarhiji.

 


Bog i njegovi anđeli

Za Boga se kaže da silazi i ‘gazi po visinama zemaljskim’ (Mi 1:3). Zemlja je prikazana kao podnožje Božjih nogu. To ne znači da Bog doslovno stoji na Zemlji ili da hoda po njoj. To u njegovo ime čine anđeli koji služe kao njegove produžene ‘noge’. Božje simbolične ‘ruke’ su također bili anđeli koji su izveli Izraelce iz Egipta. Anđeo tj. ‘duh’ koji je predstavljao ‘Božju ruku’ je podigao proroka Ezehijela i odnio ga na određena mjesta (vidi Ez 3:14,15; 8:1-3; 2.Mo 13:3). Anđele se u jednoj viziji vidi da po svuda imaju ‘oči’ što govori da Bog preko njih nadgleda i ima uvid u sve što se zbiva na zemlji i u svemiru jer su oni postavljeni po svuda (Ez 1:19-23; 10:12; Ps 11:4). Tako su anđeli donijeli izvještaje onoga što su vidjeli u Sodomi i Gomori pa su pred Bogom iznijeli ‘tužbu’ protiv tih ljudi. Bog je odmah reagirao tako što je poslao drugu grupu anđela čiji je zadatak bio da te gradove uništi, a da prije toga izbave Božje sluge. Prije nego što ih je trebalo uništiti, jedan se od anđela koji je zastupao Jehovu trebao uvjeriti u stvarno stanje tih gradova. Zato je rekao Abrahamu: "… Tužba na Sodomu i Gomoru zaista je velika i grijeh je njihov vrlo težak. Odlučio sam sići da vidim rade li zaista kako govori tužba koja je došla do mene, a ako nije, da znam" (1.Mo 18:20,21). Ove riječi je izgovorio anđeo koji je zastupao Jehovu i time nosio njegovo ime. Vjerojatno je riječ o arhanđelu koji je postavljen da nadgledava zemlju ili jedno područje zemlje. Do njega je došao izvještaj njegovih anđela (glasnika) te je zajedno s njima sišao na zemlju da se osobno uvjeri u to što je čuo. Kao prvi anđeo (arhanđeo-glasnik) je imao zadatak i prednost da osobno donosi izvještaj pred Boga.

Ovaj izvještaj pokazuje da Bog ne mora doslovno promatrati svaku situaciju na zemlji. On ima anđele koji to čine donoseći pred njega izvještaje onoga što vide i što čuju. Simboličnim jezikom Biblija govori da Bog ima u službi ‘sedam očiju’. "Ovih sedam očiju Jehovine su oči. One pretražuju svu zemlju" (Za 4:10; vidi 3:9, 9:1; 2.Lj 16:9). Broj ‘sedam’ označava potpunost s obzirom na Božje namjere kad je u pitanju da On vidi sve što se zbiva na Zemlji (Izr 15:3; Ez 1:18).  Da bi vidio sve, On je po svoj zemlji postavio anđele koji mu omogućavaju da vidi sve što je potrebno vidjeti, dok vjerojatno mnoge nepotrebne stvari Bog i ne mora vidjeti. Bog je zato stvorio anđele i dao im određene zadatke i službe. Zanimljivo je da je tih "sedam očiju" Ivan kasnije vidio na Janjetu, a "predstavljaju sedam duhova Božjih poslanih po cijeloj zemlji" (Ot 5:6). To znači da su neki Božji anđeli (duhovi) na sličan način u službi Isusa Krista koji preko njih ima mogućnost da kao kralj nadgledava zbivanja u svojoj univerzalnoj skupštini.

No, što je sa još jednim osjetilom – 'uhom'? Kako Bog čuje naše molitve? Za Njega se kaže: "Ti si onaj koji sluša molitvu, k tebi dolazi svaki čovjek" (Ps 65:2). Kako možemo razumjeti ove riječi?  Da li molitve Božjih slugu dolaze direktno u Božje uši? Ili u tome ipak imaju ulogu anđeli? U nastavku ovog psalma se za Boga kaže: "Milostivo zemlju gledaš…" (Ps 65:9). Vidjeli smo da On gleda zemlju posredstvom anđela. Zato, kad se za Njega kaže da ‘sluša molitvu’, On to također čini posredstvom anđela. To što psalmist kaže da ‘k Bogu dolazi svaki čovjek’ ne znači da Bog sluša svačiju molitvu, nego samo molitve pobožnih osoba. Anđeli poslani na zemlju predstavljaju Božje ‘uši’ što znači da Bog preko njih može čuti njihove molitve.

Stoga ne može biti točna tvrdnja Watchtowera da Bog osobno sluša ama baš svaku molitvu svojih slugu i da nikome od anđela nije povjerio taj zadatak. (Stražarska kula, 15.12.2002. str. 16. st. 14,15). Kad bi Bog osobno slušao svaku molitvu tada bi to značilo da je On non-stop zauzet slušajući molitve koje se sa svih strana zemaljske kugle ljudi stalno upućuju Njemu. Što se dešava s molitvama kad je Bog zauzet, jer znamo da Bog na nebu ima vrijeme kad saziva sastanke sa svojim istaknutim anđelima koji sjede oko njegovog prijestolja? Da li Bog tada može biti u svakom trenutku na svakom mjestu i posvetiti vrijeme svakom čovjeku i svakom svojem sluzi slušajući njihove molitve? Očito ne, jer bi On tada bio sveprisutna sila a ne osoba koja ima svoje mjesto na nebu. Zato je u tu svrhu stvorio anđele i postavio neke od njih na tako odgovornim zadacima.

Iako se u nekim publikacijama Zajednice može naći tvrdnja da samo Bog sluša molitve koje direktno dolaze njemu, u izdanju Stražarske kule od 15.9.2003. na str. 18, se kaže nešto sasvim drugo:

“Jehova nije nikome drugome povjerio zadatak da sluša baš svaku molitvu koju mu njegovi sluge upućuju kao svom nebeskom Ocu.“ 

To je u biti točno jer niti jedan anđeo, pa čak ni Isus Krist ne mogu slušati ‘baš svaku’ molitvu. S obzirom na brojne molitve koje se neprestano upućuju Bogu, taj je zadatak toliko zahtijevan da ga je Bog morao podijeliti mnogim anđelima. Bog ne može svoju ulogu svesti na to da samo sluša molitve jer je njegova uloga toliko opširna da je mnogo toga povjerio anđelima. Unatoč tome, mi možemo biti sigurni da do njegovih ušiju ipak dođu naše molitve. Kako možemo biti sigurni da Bog sluša našu molitvu ako tvrdimo da je anđelima povjerio taj zadatak? Anđeli savršeno znaju koje su molitve u skladu s Božjom voljom a koje ne. Tako su neke molitve mogle biti spriječene da ne dođu pred Boga jer ih anđeli nisu prosljeđivali Bogu. Molitve su mogle "naići na zapreku", ako bi bilo tko činio stvari koje nisu u suglasnosti s Božjom voljom (1.Pe 3:7). Tu zapreku su činili anđeli koji nisu prihvaćali takve molitve niti su ih donosili pred Boga da bi ih on razmotrio.

Pomoću službe izabranih anđela Bog može simboličnim ‘oblacima zapriječiti pristup k sebi da molitva ne prođe’ (Tu 3:44). No, kad su molitve pojedinaca ili cijelog naroda u skladu s Božjim zahtjevima, onda možemo vidjeti ono što je vidio i Ivan u viziji:

"I došao je jedan drugi anđeo i sa zlatnom kadionicom stao kod žrtvenika. I dano mu je mnogo kâda da ga prinese na zlatni žrtvenik pred prijestoljem dok se budu čule molitve svih svetih. I kadni se dim iz anđelove ruke uzdizao pred Boga s molitvama svetih " (Ot 8:3,4).

Vidimo da molitve dolaze ‘pred Boga’, a ne direktno u Božje uši. To znači da na tisuće molitvi koje ljudi istovremeno upućuju Bogu, ne dolaze automatski Bogu kako bi ih Bog razlučio na važne ili nevažne. Ne, one najprije bivaju saslušane od strane povlaštenih anđela koji su dobili od Boga tu povjerljivu odgovornost. Oni znaju da mogu samo s molitvama koje su u skladu s Božjom voljom doći ‘pred Boga’. Tada oni u obliku simboličnog ‘kâda’ iznose ‘pred Boga’ molitve i molbe samo takvih osoba, pa čak i onda kad su te vjerne osobe mrtve i ne mogu govoriti (Ot 5:8; 6:9-11). Anđeli određeni za taj zadatak slušaju molitve i dolaze ‘pred Boga’ jer time zastupaju interese Božjih slugu na zemlji. Oni ne služe samo Bogu nego i nama ljudima pa zato imaju svoju ulogu u posredovanju molitvi i molbi upućenih Bogu od strane njegovih vjernih zemaljskih stvorenja. Čak imaju prednost da u Božje ime odgovore na te molitve.

Sjetimo se Kornelija. On je bio neznabožac, ali je želio ugoditi Bogu te je ‘neprestano upućivao usrdne molitve Bogu’ kojeg nije dobro poznavao (Dj 10:1-4). Samim tim su njegove molitve bile prihvatljive i kao takve su bile vrijedne da dođu ‘pred Boga’ i da ih Bog sasluša. Budući da Bog zna kada je najbolje vrijeme da usliši nečije molbe, onda može proći jedno vrijeme kada osoba i dalje moli Boga za jednu te istu stvar. To je činio i Kornelije. No, očito Bog nije morao svaki put iznova slušati njegove molitve, nego je to slušao anđeo koji je ‘pred Bogom’ zastupao interese tog pobožnog čovjeka Kornelija. Samim tim je anđeo iznosio Bogu važnost te molitve iako taj čovjek nije pripadao Židovima koji su do tada imali prednost pred Bogom (vidi Mt 15:21-28). No on je uvijek iznova podsjećao Boga na ono zašto se Kornelije moli.

Dotični anđeo je očito svaki put očekivao da mu Bog dade zadatak što, kako i kada odgovoriti na Kornelijevu molitvu. Kad je došlo vrijeme da Bog odgovori, tada je poslao tog anđela da postupi na odgovarajući način. Zanimljivo je što je tada anđeo u viziji rekao Korneliju:

"Tvoje molitve (…) uzašle su kao podsjetnik pred Boga" (Dj 10:4, bi2-C).

Ovdje zapažamo dvije stvari, a to su da molitve dolaze ‘pred Boga’ i da su u slučaju Kornelija bile ‘podsjetnik’ Bogu. Na koji način? Naime ‘pred Boga’ ne dolaze molitve u nekom apstraktnom obliku tako da ih Bog može pročitati. Pred Boga dolaze anđeli s molitvama ljudi koji žele ugoditi Bogu. Molitve su u spomenutom slučaju 'uzašle' i došle kao ‘podsjetnik’ pred Boga na način da su anđeli u više navrata 'uzašli' i došli pred Boga stalno ga podsjećajući na osobu kojoj je stalo da ga Bog čuje i usliši. Iako Bog nije zanemario tu osobu, anđeo ipak dolazi ponovno ‘pred Boga’ s namjerom da ga ‘podsjeti’ na to da ta osoba i dalje ustraje u svojoj molitvi. Time daje do znanja Bogu da je dotična osoba vrijedna toga da je se Bog ‘sjeti’ i odgovori na način koji će za nju biti od najveće koristi, a što može donijeti i čast Bogu.

Bog tako može čuti ne samo molitve svojih slugu nego i riječi zlih ljudi na koje ima pravo reagirati. To su riječi prezira koje su upućene Božjim slugama. Isus stoga kaže:

"Gledajte da ne prezirete jednog od ovih malih; jer kažem vam da njihovi anđeli na nebu uvijek gledaju lice mog Oca koji je na nebu" (Mt 18:10; Dj 12:14,15).

Anđeli Bogu ne prenose svaki detalj, ali kad vide i osjete nečiji prezir prema Bogu i njegovim slugama, tada to odmah daju do znanja Bogu kako bi On preko svojih anđela pravovremeno reagirao. Ako i mi kao Božje sluge griješimo i ne kajemo se, moramo biti svjesni da Bog to sazna od svojih anđela. Oni znaju za svaki naš grijeh. Biblija nas zato upozorava:

"Kad zavjetuješ zavjet Bogu (…) Ne daj ustima svojim da na grijeh navode tijelo tvoje i ne reci pred anđelom: ‘Zabunio sam se!’. Zašto da se pravi Bog razgnjevi zbog glasa tvojega i uništi djelo ruku tvojih?" (Pr 5:6; usporedi 2.Ko 13:5).

Vidimo da Bog reagira i na zavjete koje ljudi izgovaraju u molitvi pred anđelima, jer anđeli donose Bogu izvještaj o svemu što vide i što čuju (1.Mo 18:21). Anđeli vjerojatno imaju neke ovlasti po kojima mogu automatski reagirati na nečiju molitvu znajući da se Bog s tim potpuno slaže (Ne 1:4; 2:3-5). Zar nije lijepo znati sve ove stvari koje su povezane sa službom anđela koji nas zastupaju pred Bogom.

Budući da su ti anđeli pod vodstvom arhanđela izvršavali neke zadatke, oni su bili poistovjećeni s načinom na koji je taj zadatak trebao biti izvršen. Tako se u u nekim prijevodima Biblije može čitati da je ‘zao duh od Jehove’ uznemiravao Saula ili da je Jehova slao ‘četu zlih anđela’ što na prvi pogled anđele dovodi u vezu sa zlom. Kako to možemo razumjeti? Watchtower tvrdi da je ‘zao duh od Jehove’ Saulovo pokvareno stanje njegovog uma i srca, njegov unutarnji nagon da čini ono što je loše i da je on bio opsjednuti tim svojim zlim duhom. (Vidi Stražarsku kulu, 1.1.1985. str. 26. i Stražarsku kulu, 15.3.2005. str 23). Smatram da nam Biblija za tu tvrdnju ne daje dokaze koji bi se mogli potvrditi nekim drugim sličnim događajima niti nam se u kontekstu toga nameću biblijski stavci koji bi navodili na takvo tumačenje. Suprotno tome, postoje mnoštva Biblijskih stavaka koji imaju jednu zajedničku nit s kojom se može lako razumjeti što je to bio ‘zao duh od Jehove’.

Izraz ‘duh’ u Bibliji na više mjesta ukazuje na nebeske anđele ili demone kao na razumna stvorenja (vidi  Lk 24:37-39; 1.Pet 3:19). No, mnoge čitaoce ovdje zbunjuje izraz ‘zao’ pa automatski odbacuju da Božji anđeo može biti zlo stvorenje koji radi pod Božjim vodstvom. To je zato što Biblija pod izrazom ‘zao duh’ često ukazuje na demone pa stoga većina automatski odbacuje pomisao da je Bog slao nekog demona da uznemirava Saula (Dj 19:15). Vodeći se tom pretpostavkom bilo je lakše zaključiti da je ovdje riječ o Saulovom vlastitom ‘duhu’ ili o zlom stanju njegova srca. Međutim, izraz ‘zao duh od Jehove’ u sebi sadrži neke pojmove koje treba razlučiti i objasniti u kontekstu biblijskog teksta služeći se biblijskim rječnikom. Biblija na više mjesta pokazuje da su anđeli u Božje ime silazili na zemlju da izvrše Božju osudu (1.Mo 28:12). Tako je

"Jehova poslao na [Egipćane] ognjeni gnjev svoj, jarost, srdnju i mržnju, četu zlih anđela" (Ps 78:49 bi2-C).

Ta četa ‘zlih anđela’ ili ‘zlih duhova’ nisu bili demoni nego Božji anđeli. Budući da su ti anđeli izvršavali određene zadatke, oni su bili poistovjećeni s načinom na koji je taj zadatak trebao biti izvršen. Oni u svojoj naravi nisu bili zli nego je ono što su prouzročili bilo ‘zlo’ za Egipćane. Zato u Mojsijevom izvještaju stoji: "I učini Jehova [preko anđela] znake i čudesa velika i zla u Egiptu na Faraonu i na svemu domu njegovu…" (5.Mo 6:22). Anđeo koji je ubijao prvorođence u Egiptu nazvan je "krvnikom" što ukazuje na izvršioca desetog zla koje je pogodilo sve Egipatske obitelji (2.Mo.12:23; usporedi 1.Dn.21:15). Ako se izražavamo biblijskim jezikom onda je taj anđeo bio ‘zao duh od Jehove’ jer ga je Bog poslao da učini to zlo. Takve anđele je Bog koristio kako bi ispunio svoju namjeru da zao naraštaj Izraelaca ne uđe u obećanu zemlju. Oni su pomrli, ali na način da je ‘ruka Jehovina bila na njima i nije im davala mira sve dok nisu pomrli i nestali iz tabora’ u periodu od četrdeset godina (5.Mo 1:35; 2:15). Ta ruka Jehovina su bili anđeli koji su imali zadatak da ispune Božju volju nad tim zlim naraštajem. Ti anđeli im nisu dali mira i zato su za njih oni bili zli anđeli.

Za razliku od anđela koje je Bog slao i koristio u svojoj namjeri, demoni su u svojoj naravi zli jer svojevoljno ili pod vodstvom Sotone napadaju ljude i čine im zla. Tako je npr. Isus jednog zlog anđela prekorio jer je prouzročio da neki čovjek zanijemi i ogluši. Isus ga je zbog toga nazvao "nijemi i gluhi duše" (Mk 9:17,25). Taj demon nije bio njem i gluh, nego je nazvan tako jer je prouzročio takvo stanje kod dotičnog čovjeka (vidi Lk 11:14). Tako se i Božje anđele može nazvati ‘zlim duhovima’, ali ne zbog njihove osobnosti, nego zbog onoga što su prouzročili, a što je bilo zlo za određene ljude. Biblija također spominje kako je jedan Božji anđeo bio ‘lažljiv duh’ jer je trebao prevariti Ahaba, Izraelskog kralja. Izvještaj kaže:

"Tada izađe jedan duh [anđeo] i stavši pred Jehovu reče: ‘ja ću ga prevariti’. A Jehova mu reče: ‘kako’? Odgovori: ‘izići ću i bit ću lažljiv duh u ustima svih proroka njegovih’. A Gospodin mu reče: ‘prevarit ćeš ga i nadvladat ćeš; idi i učini tako’" (1.Kr 22:21,22; usporedi Su 9:23,24).

Ovog ‘duha’ je poslao Bog pa se za njega može reći da je bio ‘lažljiv duh od Boga’. To ne znači da su Bog i njegovi anđeli lašci, jer je "nemoguće da Bog laže" (He 6:18). No, Bog je u svojoj mudrosti dozvolio da kralj Ahab povjeruje u lažnu informaciju svojih proroka jer je taj kralj više volio čuti dobro nego zlo. Iako se Ahab tri godine prije toga ponizio i pokajao za svoje postupke, očito je njegovo pokajanje s vremenom izgubilo vrijednost. Zato je Bog s razlogom želio navesti ‘zlo’ po Ahaba. U skladu sa svim ovim izvještajima možemo lakše prihvatiti biblijski način izražavanja kad je u pitanju izraz ‘zao duh od Jehove’ i time promatrati neke događaje onako kako ih je vidio pisac Biblije.

U gornjem izvještaju smo zapazili da je Božji anđeo rekao da će biti ‘lažljiv duh’ u ustima proroka. To znači da je Bog mogao prouzročiti da iz usta čovjeka izlaze anđelove riječi. Ljudi koji su u to vrijeme prorokovali su znali da ‘duh Božji’ govori njima ili preko njih. U sličnoj situaciji se našao i Saul prije nego je postao kralj. Prorok Samuel mu je rekao:

"I sići će na te duh Jehovin, te ćeš prorokovati s njima i postat ćeš drugi čovjek" (1.Sa 10:6-10).

Taj ‘duh Jehovin’ je bio anđeo preko kojeg je Bog Saulu dao ‘drugo srce’ pa je Saul prorokovao na način kojim se vidjelo da je druga osoba  No, nakon što je Bog odbacio Saula desilo se ponovno nešto slično:

"A sutradan napade Saula zli duh Božji, te prorokovaše u kući…" (1.Sa 18:10-12).

Saul tada nije ‘prorokovao’ pod utjecajem svog duha nego je to bilo prouzročeno protiv njegove volje i to od strane anđela kao ‘zlog duha Božjeg’ koji je ponovno prouzročio kod njega drugo srce. Taj događaj je Saulu bio znak da Bog više nije s njim jer se od tog trenutka počeo bojati Davida (1.Sa 16:14). Božja namjera je uspjela samim tim što je preko tog anđela ili ‘duha’ izazvao strah kod Saula. Zanimljivo je ono što se desilo nešto kasnije ljudima koje je Saul u tri pokušaja poslao da uhvate Davida:

"… I duh Božji dođe na poslanike Saulove, te i oni prorokovahu". Nakon trećeg puta Saul dolazi sam u Ramatu, "…ali i na njega siđe duh Božji te idući dalje prorokovaše…" (1.Sa 19:23).

U ovim odvojenim i sličnim izvještajima možemo poistovjetiti izraz ‘duh Božji’ koji je prouzročio prorokovanje u Ramati sa izrazom ‘zli duh Božji’ koji je isto to prouzročio ranije kod Saula u kući. To poistovjećivanje možemo prepoznati i u 16. poglavlju, 23. stavak gdje pisac ove knjige navodi sljedeće:

"I kad bi duh Božji napao Saula, David uzevši gusle udarao bi rukom svojom, te bi Saul odahnuo i bilo bi mu bolje, jer bi zli duh Božji otišao od njega".  [zli duh Božji = duh Božji = anđeo Božji].

Samim tim što je ‘zli duh Božji’ tada ponovo ‘otišao od njega’ dodatno govori da je riječ o anđelu koji je u ovoj situaciji bio na strani Davida. Naime David je svojim muziciranjem trebao umiriti Saula, a ta namjera je bila poput molitve koju je anđeo prihvatio kako bi se vidjelo da David ima iza sebe jednu moćnu Božju ruku. Zato je taj anđeo prestao uznemiravati Saula. 

Ovakvim povezivanjem cijelog izvještaja možemo slobodno reći da je Bog u ovim prilikama poslao svog anđela protiv Saula tako da Saul nije mogao izvršiti ono što je naumio. Tako dolazimo do zaključka da je ‘anđeo’ ili ‘duh Božji’ prouzročio kod Saula da u određenim ključnim situacijama izgubi vlast nad samim sobom i da kao ‘drugi čovjek’ radi i govori ono što je htio Božji anđeo. Budući da je Bog želio navesti zlo na Saula onda je anđeo koji je bio poslan da uznemirava Saula bio ‘zao duh od Jehove’. Taj ‘zli duh’ je vjerojatno imao zadatak da inkriminira Saula pred njegovim bliskim suradnicima i cijelim narodom tako da se vidi njegovu pravu osobnost. Znamo da je Saul više želio ugoditi narodu i starješinama nego Bogu. Nije želio da ga odbace zbog neposlušnosti Bogu i drugih grešaka koje je učinio pa se pretvarao da je Božji sluga (1.Sa 15:24-26,30). Međutim, narod je trebao spoznati da su i oni pogriješili jer su sebi izabrali kralja po svojoj volji čime su odbacili Boga da kraljuje nad njima po svojim mjerilima (1.Sa 8:5-7). Zato je ‘Božji anđeo’ imao zadatak da uznemirava Saula kako bi se vidjelo njegovo pravo stanje srca.

Sve ovo pokazuje da su Božji anđeli izvršitelji mnogih zadataka na zemlji, kako zlih po Božje neprijatelje a samim tim i dobrih po Božji narod. Očito svi anđeli služe pod vodstvom Jehove Boga, a neki od njih i pod vodstvom Isusa Krisra. No ne zauzimaju svi oni visoko povlaštena mjesta služenja nego samo kerubi i serafi koji služe u svojstvu Božje simbolične ‘žene’ ili uprave nebeskog Jeruzalema. Uloga nebeskog ‘Jeruzalema’ kao Božje simbolične ‘žene’ je bila da dovede u postojanje Božji naum u vezi kraljevstva koje će preuzeti vlast nad zemljom. Tako je ona još 29. g.n.e. rodila Božjeg sina u ulozi Mesije i spasitelja. No, preko njega ona je postala i naša majka kao što Pavle kaže:

"A gornji je Jeruzalem slobodan - on je naša majka" (Ga 4:26).

Gornji (nebeski) Jeruzalem je majka, ne samo Isusa krista, nego i svih kršćana kao što je Sara bila majka Izaka, ali i svih Izraelaca. No, Izraelci su potomci još dviju majki koje su bračnim savezom bile vezane za Izaka i Jakova. To su bile Rebeka i Rahela. One bi mogle predočavati Jeruzalem u drugačijim ulogama.

 


Kršćanski ‘Jeruzalem’

Nakon Isusove smrti Božji duh je napustio hram u Jeruzalemu kojeg je Isus nazivao kućom njegovog Oca. Kad je otišao na nebo onda je svoju službu nastavio obavljati u nebeskom hramu u ulozi velikog svećenika. Međutim, to nije značilo da na zemlji više nije trebala postojati svećenička klasa koja bi surađivala i posredovala sa nebeskim Svetištem. Naime, nakon Isusovog uskrsnuća su stvoreni preduvjeti za službe namijenjene novoj nebeskoj upravi. Nebeska uprava sastavljena od tadašnje židovske svećeničke klase i narodnih starješina je odbačena a na njihovo mjesto je postavljena nova nebeska uprava. U toj upravi su osim Isusa u službu postavljeni njegovi apostoli i drugi vjerni muževi iz redova Isusovih učenika.

Zemaljski Jeruzalem do daljnjega nije trebao biti mjesto u kojem bi bila smještena ta nova nebeska uprava. Bez obzira što je 70. g.n.e Jeruzalem kao zemaljski grad bio uništen, ostao je postojati ‘grad’ koji je još 33. g.n.e. u duhovnom smislu zamijenio postojeći teokratski sistem. Ono što se desilo te godine odgovara obnovi unutarnjeg duhovnog dijela grada.

Kršćani više nisu bili pod Zakonom, niti pod hramskim i teokratskim uređenjem zemaljskog Jeruzalema. No, oni su svojim krštenjem postali građani novog ‘grada’ koji je tada odražavao slavu Isusovog kraljevanja nad skupštinom. Bog je vjerne kršćane prenio iz zemaljskog Jeruzalema u "kraljevstvo svojega ljubljenog Sina" (Kol 1.13). To je ‘kraljevstvo’ imalo svoju upravu koju Biblija naziva ‘sveti grad’. Ako je tada doslovni Izrael dobio novo duhovno obilježje naroda zvano “Izrael Božji“, onda je ujedno s tim i zemaljski Jeruzalem dobio novo duhovno obilježje svetog grada, novog Jeruzalema (Ga 6:16). Imao je temelje, zidove i vrata koja su se mogla vidjeti očima vjere (He 3:1-6). Znači, on postoji od 33. godine kao kršćanski Jeruzalem. Tada je Bog preko Isusa sklopio ‘novi savez’ sa malim ostatkom vjernih Židova koji su postali temelj novog duhovnog Izraela. Apostol Ivan je taj "sveti grad" vidio gdje ga neznabožačke nacije "gaze četrdeset i dva mjeseca". Možda će nas zbuniti to što nacije gaze taj sveti grad "koji se u prenesenom smislu zove Sodoma i Egipat, gdje je i [naš] Gospodin bio pribijen na stup" (Ot 11:1,2,8). Ovi nazivi se koriste kako bi se ukazalo na jadno duhovno stanje kršćanstva koje u sebi poput Sodome nema dovoljno pravednika da bi bio u Božjoj milosti. Zbog tog jadnog stanja ono je već davno došlo pod vlast ovog svijeta u kojeg mnogi traže zaštitu kao što su Židovi tražili zaštitu u Egiptu kad su potpali pod vlast Babilona. Zato će doživjeti muku i nevolju za vrijeme kad kraljevi zemlje budu uništavali Babilon Veliki jer će očito mnogi kršćani biti zahvaćeni tom nevoljom, dok će samo manjina izaći i izbjeći osudu jer će na vrijeme naći zaštitu u Kristovoj univerzalnoj skupštini tj. Božjem hramu koji neće biti gažen, kao što stoji zapisano:

“I dana mi je trska nalik štapu i rečeno mi je: “Ustani i izmjeri svetište hrama Božjega i žrtvenik i one koji se klanjaju u njemu! A dvorište koje je izvan hramskog svetišta (grad) ostavi i nemoj ga mjeriti, jer je dano neznabošcima. Oni će gaziti sveti grad četrdeset i dva mjeseca“ (Ot 11:1,2).

Za sve one koji žele izbjeći osudu, trebaju biti dio Kristove skupštine koja je hram Boga živoga i klanjati se Bogu i njegovom kralju (usporedi 1.Ljet 29:20). Međutim, ne smijemo zaboraviti da svi kršćani trebaju svoje oči usmjeriti prema doslovnom Jeruzalemu i Izraelu na kojem se moraju ispuniti još neka proročanstva jer ono što će se dešavati sa tim svetim mjestom kao simbolom Božjeg kraljevstvstva na zemlji će ujedno biti usmjereno prema svima koji budu podržavali Božju vlast u rukama Isusa Krista. To znači da će usporedno s onim što će zadesiti kršćane zadesiti i Židove i doslovni grad Jeruzalem koji će biti gažen jer je riječ o mjestu gdje je Isus bio pribijen na stup, a to gaženje će ga pripremiti za Isusov dolazak kojeg mnogi od njih neće prepoznati. Taj doslovni grad je kao Sodoma jer u sebi neće imati dovoljno pravednika da bi ga Bog zaštitio od doslovnog gaženja. Isto tako se taj grad zove Egipat jer će za vrijeme gaženja biti u rukama svijeta koji će Izrael držati pod svojom svjetskom upravom kako bi od njega napravili centar novog svjetskog poretka. No, za vrijeme gaženja nacije neće imati pristup hramskom svetištu kao što su to imali Rimljani 70. godine.

Da bi lakše opisivali tu situaciju trebali bi je poistovjetiti sa vremenom kada je Jeruzalem bio gažen od strane Rima. To je bilo vrijeme kad su Židovi očekivali Mesiju i uspostavu Božje vladavine koja će ih osloboditi jarma neznabožačkih vladara. To je vrijeme kad je Mesija bio obznanjen kao kralj nakon čega je bio ‘pribijen na stup’. Kada sve ovo uzmemo u obzir lakše ćemo razumjeti današnju situaciju u kojoj se nalazi Božji narod Izrael. Nebeska uprava ‘svetog grada’ je predočavala nebeske stvarnosti povezane sa ‘gradom’ kojeg su kršćani još uvijek očekivali (He 11:10; 13:14). Ovaj duhom obnovljeni Jeruzalem je teokratska uprava na zemlji u kojoj su imenovani muževi postavljeni u službu svećenika, odnosno ‘pastira i učitelja’ (Mt 23:10; Ef 4:8,11). Njega predočavaju sve duhom imenovane osobe. Stoga je Ivan mogao reći da je Isus u skupštinama postavio starješine i da ih je tako "učinio kraljevstvom, svećenicima svojem Bogu i Ocu" (Ot 1:6). Starješine su kao jezgra kršćanske skupštine predstavljali ‘kraljevsko svećenstvo’ u ulozi upravitelja, a time i Isusovu nevjestu koja je bila izabrana za njega (1.Pe 2:9). Pavle je takvim muževima rekao: "Jer sam vas osobno obećao za brak jednom mužu kako bi vas postavio pred Krista kao čistu djevicu" (2.Ko 11:2; Ot 14:4). Iako se Pavle obraća cijeloj skupštini kao djevici, ali se podrazumjeva da se misli na dvije grupe kršćana, na nevjestu i djeveruše. Naime, uz mladenku su išle djeveruše pa su sve zajedno treble biti duhovno besprijekorne kao simbolične djevice (Ps 45:14,15). Mladenku u pratnji djeveruša predstavljaju starješine u pratnji vjernika. Stoga je to novo svećenstvo kao njegova nevjesta zastupalo Isusovo kraljevstvo na zemlji a time i upravu kršćanskog svetog grada - Jeruzalema.

Središnju upravu grada čine istaknuti muževi koji nadgledavaju i vode kršćansku Skupštinu (koja je nažalost podijeljena). S njima surađuju nadglednici koje su postavljeni po svim skupštinama na zemlji. U početku je tijelo kršćanske skupštine, sastavljeno od apostola, bilo smiješteno u samom gradu Jeruzalemu. No, taj grad nije trebao biti povezan s Kristovim kraljevstvom na zemlji. Vjerojatno je zato Pavle želio ukazati židovskim kršćanima da za njih više ne postoji zemaljski Jeruzalem sa svojom upravom koju je Bog odbacio, nego samo nebeska uprava toga grada koja je sačinjena od vjernih i istaknutih muževa koji su zastupali Isusov autoritet. Kršćani su se trebali podložiti toj upravi ‘neba’ kojoj je Isus povjerio ‘nebeska mjesta’ u tom ‘kraljevstvu’ dok ne bude organiziran novi grad kojeg su trebali i dalje čekati. Uprava ovog duhovnog grada je smještena na zemlji, dok se njen kralj do daljnjega nalazi u tuđini tj. u nebeskom gradu. Isus će doći na zemlju u doslovnom smislu riječi. Naime, Isus je kao kralj ‘otputovao’ u daleku zemlju kako bi osigurao vlast nad svim narodima, dok je vlast nad skupštinom povjerio nadglednicima (Mt 25:14; Lk 19:12).

Ovu usporedbu o ‘gospodaru i robovima’ ističemo kako bi ukazali da će se Isus ‘vratiti’ u doslovnom smislu na zemlju, a ne u smislu kojim se tumači da će On s neba samo obratiti pažnju stvarima na zemlji. Ako će se on ‘vratiti’ onda je logično zaključiti da će Isus doputovati na mjesto sa kojeg je ‘otputovao’. Naime, budući da je u doslovnom smislu ‘otputovao’ sa Zemlje na nevidljiva nebesa, onda će se na isti način doslovno ‘vratiti’ i doći na Zemlju (Mt 25:19; usporedi Ef 4:9,10). Isusova usporedba o ‘gospodaru i robovima’ pokazuje da Isusovi sluge neće morati ‘otputovati u daleku zemlju’, odnosno da neće morati ići na ‘nebo’ nego da će se njihov Gospodin ‘vratiti’ sa neba i ‘sići’ na zemlju sa koje je otišao.  Kad dođe na zemlju tu će postaviti svoje prijestolje i biti prisutan u kraljevskoj slavi. Budući da se na zemlji vlast provodi iz jednog određenog mjesta onda bi to mjesto moglo biti baš u Izraelu i njegovom glavnom gradu Jeruzalemu kako bi se s tim ispunila još neka neispunjena proročanstva vezana za taj grad.

‘Kraljevstvo Sina’ je 33. g.n.e. bilo uspostavljeno usred svojih neprijatelja. Tako je kršćanski Jeruzalem, kao nekad i zemaljski Jeruzalem, bio okružen neprijateljskim narodima. Zbog toga mu je prijetila opasnost da padne u ruke neznabožaca. Tu opasnost je čak najavio Isus i apostoli. Oni su unaprijed ukazali da će kršćanska skupština doživjeti progonstvo izvana i otpad iznutra. Zbog otpada je trebala doživjeti isto što i drevni Izrael kad su ga opustošile Asirija i Babilon. No, ono je kroz vjeru pojedinaca uvijek pobjeđivalo svijet pa čak i kad su bili ubijani od strane političke zvijeri (Ot 12:11).

 


Gora Sion

U periodu ljudske povijesti kada je Bog vodio svoj izabrani narod, pravo se obožavanje vršilo samo na malom području države Izrael, dok je ostali dio čovječanstva bio prepušten vlastitom izboru. Izraelci su svoje središnje obožavanje vršili na gori Sion u Judeji gdje je bio smješten hram unutar grada Jeruzalema čija je teokratska uprava bila samo kopija nebeskih stvarnosti (Sion 1). Gora Sion je bila mjesto Božjeg podnožja na kojem je Bog postavio svoje zemaljsko prijestolje (Iz 59:20; Iz 51:3,16; 52:1; 60:11-14; 66:1 66:8). Sion je zbog toga sinonim za teokratsku upravu Božje vlasti koja samim tim ima svoje tri razine.

Budući da je gora Sion na zemlji na 1. razini bila samo kopija nečeg uzvišenijeg, onda je ona ukazivala na ‘visoku goru’ preko koje je Bog namjeravao uspostaviti svoju vlast nad cijelom Zemljom (Sion 2). No sada je ta ‘visoka gora’ još uvijek u vlasti Sotone. Dok Bog ne preuzme vlast nad tom 2. razinom, Isus će čekati na nebu određeno vrijeme za uspostavu svog kraljevstva na prvoj razini. Na nebu se nalazi gornji grad nebeski Jeruzalem preko kojeg Bog vlada cijelim svojim stvarstvom, pa je za pretpostaviti da je taj grad povezan sa najvišom ‘gorom’ koju automatski nazivamo gornji ili nebeski ‘Sion’. Ona predstavlja vrhovnu vlast na trećoj razini vlasti (Sion 3). Bog je na toj najuzvišenijoj ‘gori’ pomazao Isusa za svećenika i kralja nad svim narodima (Ps 2:6; 110:1,2). No, Isus neće vladati sa te nebeske gore na kojoj je Božje univerzalno prijestolje jer na tom nebu nigdje u vizijama ne vidimo dva prijestolja. On je samo privremeno otišao gore na nebo dok ne dođe vrijeme da od Boga preuzme vlast na Zemlji. Za njega je Bog predvidio da vlada sa 1. razine na kojoj će biti postavljeno negovo prijestolje nad svom zemljom. Da bi ta vlast mogla uspješno funkcionirati mora imati i višu 2. razinu koju predstavljaju Božji anđeli koje će predvoditi arhanđeo Mihael. Međutim ta je ‘gora’ (Sion 2) još uvijek okupirana od strane Sotone i njegovih anđela koji tu stoje od samih početaka ljudskog postojanja. No, kada budu zbačeni s te gore, onda će Bog na njoj postaviti svoju vlast u rukama svojih anđela koji će Isusovoj vlasti na zemlji davati nebesku slavu. Pod njihovim nadgledavanjem će zemljom vladati Isus i njegovi izabrani suvladari.

U slikovitom proročanstvu to je preuzimanje vlasti nad zemljom prikazano na način da Bog sa svoje nebeske ‘gore’ (Sion 3) odvaja jedan ‘kamen’ kao dio svoje suverenosti. Nakon što pomoću te kamene gromade uništi ljudske vlast od te stijene nastaje ‘velika gora’ (Sion 2) koja će ispunjavati svu zemlju (Da 2:34,35). Ta ‘stijena’ koja se odvaja od nebeske ‘gore’ Božje univerzalne vlasti će postati samo kopija Božjeg nebeskog kraljevstva koje će zauzimati onaj vladajući položaj nad ljudskim društvom koje je još uvijek u rukama Sotone. Dok se ne desi promjena vlasti na toj 2. razini vlasti, na zemlji ili 1. razini još uvijek postoji duhovna dimenzija gore ‘Sion’ koja je ostala postojati i nakon što je svoje mjesto izgubila doslovna gora na kojoj se nalazio zemaljski Jeruzalem sa svojim hramom. Ova ‘gora’ (Sion 1) nije neko doslovno mjesto na zemlji. Ona je nastala na Isusu kao temelju ili ‘stijeni’ na kojoj je izgrađena kršćanska skupština. Ta ‘stijena’ je postala ‘gora Sion’ na kojoj je izgrađen kršćanski Jeruzalem i to ‘na temelju apostola i proroka’ (Mt 16:18; Ef 2:20). Njeno postojanje je povezano sa Isusovim kraljevanjem nad kršćanskom skupštinom preko koje svi ljudi na zemlji mogu pristupiti Bogu. Ta je "gora doma Jehovina" u "posljednjim danima" židovskog sistema trebala "čvrsto stajati nad vrhovima gorskim i uzdizat će se nad bregovima“ jer su se od tada "svi narodi stjecali k njoj" (Iz 2:3; Mi 4:1). Budući da je Božja uzvišena ‘gora’ obožavanja postojala od izgradnje i posvećenja tabernakula, onda su sa njom od tada postojala i ‘nebeska mjesta’ na kojima su sjedili pomazani muževi (vjerni robovi). Oni na tim mjestima sada sjede unutar kršćanske skupštine. Prilikom formiranja Isusovog kraljevstva na zemlji ta će gora imati i svoje doslovno mjesto s koje će se provoditi Isusova vlast. Nakon ovog  razmatranja smo dobili uvid da gora ‘Sion’ ima tri duhovne razine vlasti koju Bog provodi nad svim što je stvorio. Rezimirajmo ukratko sve tri razine:

Prva razina ima vlast na malom području zemlje koje je okruženo neznabožačkim narodima. Sa tog su nebeskog položaja židovski kraljevi i svećenici upravljali Božjim narodom. Oni su 33. godine bili zamijenjeni Isusovim apostolima i starješinama koji svoju upravu nisu više trebali imati na doslovnom Sionu. Njihov zadatak je bio da pravo obožavanje uzdignu i prošire po cijelom svijetu. Kao predstavnici Siona oni su poučavali narod da se podlože Kristu. Preko njih Bog i Isus sa 3. razine vladaju nad Skupštinom koja je i dalje okružena neznabožačkim narodima. No, ta gora doma Božjega čvrsto stoji iznad svih drugih gora i dostupna je svim ljudima. No, uskoro će sve ljudske ‘gore’ ustupiti mjesto gori ‘Sion’. Bog će sa svojim anđelima (koje će predvoditi arhanđeo Mihael) napasti ‘kraljevstvo svijeta’ a zatim izazvati veliku nevolju kojom će poraziti sve kraljeve koji će se pod vodstvom Sotone skupiti u rat protiv Mesijanskog kraljevstva. Kad sa nebeskih položaja skine sotonske zastupnike, Isus će na njihovo mjesto postaviti svoje kraljeve i svećenike kojima će dati u ruke ‘kraljevstvo svijeta’. Ono će biti utvrđeno na gorama pravog obožavanja koje će zajedno zastupati goru ‘Sion’ u Jeruzlemu na kojoj će biti postavljena vlada ‘Novog Jeruzalema’.

Druga razina ima vrhovnu vlast nad područjem koje pokriva cijelu zemlju kao planetu. Ta ‘visoka gora’ se sada odnosi na Sotonino prijestolje i ‘kraljevstvo svijeta’ koje je u njegovim rukama. Sa te ‘gore’ Sotona vlada i upravlja svijetom preko svojih anđela (Ef 3:10; 6:12). Uskoro očekujemo napad na prijestolje Sotone čime će on biti zbačen sa svog visokog položaja vlasti i moči. Njihovo mjesto će zauzeti Mihael sa svojim anđelima.

Treća razina je mjesto s kojeg Jehova Bog vlada cijelim univerzumom. Njegova suverenost nad zemljom je bila dovedena u pitanje kada je Sotona s druge razine napao čovjeka i Božji način vladanja. Sotona je želio zadržati svoju visoku poziciju koju je dobio nad zemljom, ali mu se očito nije svidjela zamisao da će on služiti čovjeku koji je trebao vladati zemljom. Kad je uspio navesti prvog čovjeka da odbaci Božje vodstvo i sam je bio odbačen te mu je preostalo da stvori svoju neovisnu vladavinu preko koje bi jedno vrijeme vladao zemljom s namjerom da dokaže kako je to biti neovisni Bog u korištenju svoje mudrost i moći. On više nije mogao zadržati svoj položaj vladanja koji je bio pod vlašću Boga, nego mu je preostalo da bude neovisan i uspješan na svoj način. Znao je da njegove namjere nitko prije njega nije pokušao realizirati i da njegov pokušaj neće biti onemogučen od Boga koji je svim svojim razumnim stvorenjima dao slobodnu volju. S tom slobodnom voljom su on i svi ostali anđeli vjerojatno bili stvaraoci mnogih ideja u kreaciji svemira i životnih oblika. No, on je htio učiniti nešto više mješajući se u Božji naum sa čovjekom i zemljom. Zato u nastavku želimo opisati događaje koji su doveli do toga da Bog privremeno ostavi Sotonu na 2. razini i dozvoli mu da vlada zemljom, dok je u međuvremenu kopiju svoje teokratske vlasti prenio na ljude s kojima je bio u savezu.

 


Visoka gora

Biblija nam otkriva da je Bog dao jednom anđelu povlašteno mjesto time što ga je od samog početka ljudskog postojanja postavio na ‘visokoj svetoj gori’. Bog mu je rekao: "Bio si pomazani kerub zaštitnik, ja sam te postavio. Bio si na svetoj gori Božjoj...“ (Ez 28:14). Sa tog položaja je taj povlašteni anđeo trebao zastupati Božju suverenost nad zemljom. On je u početku stvaranja bio postavljen nad zemljom s određenim zadatkom od Boga kako bi čovjeku osvjetljavao put u ostvarenju Božjeg nauma. Zbog tog je zahtjevnog zadatka morao imati i svoje anđele koji su pod njegovim upravljanjem surađivali s njim. No, u jednom trenutku on se uzoholio svojom visinom i položajem. Kao onaj kome je dana velika čast on je uzurpirao i na lukav način preuzeo vlast nad čovjekom i zemljom, tako da je taj dio ‘neba’ ostao pod njegovom upravom. Zbog svog načina postupanja nazvan je Sotonom. Da bi se riješilo sporno pitanje Bog ga je ostavio da vlada nad čovjekom, ali mu je ipak unaprijed rekao: "…zato ću te kao obeščašćenog odstraniti s gore Božje kerube zaštitniče…" (Ez 28:16; usporedi Tu 2:1). Iako je napao Božje pravo vladanja preko čovjeka, Bog ga nije odmah na početku pobune zbacio s te svoje ‘visoke gore’, s koje je trebao upravljati čovječanstvom. Tako je njegov položaj vladara nad svijetom kao takav ostao sve do naših dana uz Božje dopuštenje. Čak je bio u mogućnosti da kroz nebeska vrata s vremena na vrijeme i dalje odlazi pred Boga (Job 1:7). Ali do kada?

Nakon što je Isus bio pomazan svetim duhom, otišao je sam u Jordansku pustinju. Tada je vjerojatno doživio nebesko iskustvo u kojem je stekao jako blizak odnos sa svojm nebeskim Ocem koji ga je doveo u postojanje. Sotona je to pokušao iskoristiti na način da u njemu izazove ponos i samovolju. Isus mu je čak dozvolio da ga on povede "na goru vrlo visoku [s koje mu je] pokazao sva kraljevstva svijeta i slavu njihovu" (Mt 4:8). Da li je moguće sa neke doslovne visoke ore vidjeti sva carstva naa zemlji? Ne. Stoga je ta visoka gora nevidljiva za ljudske oči i predstavlja područje namijenjeno anđelima, a time i Sotoni koji je pokazao Isusu kako mu je Bog omogućio da sa te ‘vrlo visoke gore’ nadgledava i vlada svijetom. U tom pokušaju da iskuša Isusa, on mu je ponudio ‘nebesko mjesto’ na onoj nižoj ‘gori’ pod njegovim zapovjedništvom što je Isus odbio jer je svoju vlast želio provoditi pod Božjim vodstvom u vrijeme koje je Bog odredio. Bog je s Isusom već bio sklopio savez za kraljevstvo po kojem će njegov Sin na toj 1. gori Sion postaviti svoje prijestolje i zamijeniti sva kraljevstva svijeta.

Iako Sotona bira sebi ljude preko kojih će vladati nad ljudskim društvom, ipak ga Bog u tome kontrolira preko svojih anđela. Da bi učvrstio svoju vlast među ljudima Sotona je u samim počecima čovječanstva pokušao preko Nimroda sazidati kulu koja bi vjerojatno prikazivala tu goru i njegovu vlast koja je dosizala ‘do neba’ (1.Mo 11:4). To je značilo da je Sotona preko Nimroda želio stvoriti svoju kopiju univerzalne vlasti i jedan oblik vladavine koja bi preko njegovih zemaljskih zastupnika vladala nad svim ljudima sa 1. gore. Njegova bi vladavina na zemlji dosizala ‘do neba’ u tom smislu što bi sa te ‘visoke gore’ Sotona upravljao svim oblicima duhovne i svjetovne vlasti na zemljskim ‘gorama’. Tako je pokušao u samim korijenima čovječanstva sve ljude staviti pod svoju vlast i zaustaviti svaku mogućnost da se ljudi podlože pravom Bogu. Jehova ga je u tome spriječio ali ga ni tada još nije zbacio s te ‘vrlo visoke gore’. Da bi lakše vladao svojim podijeljenim carstvom, Sotona je sagradio simboličan grad iz kojeg pokušava vladati nad svim kraljevstvima svijeta. Taj grad je Babilon Veliki, religiozno-politička uprava koja na lukav način uzdiže boga (theós) preko političkih vladavina (krátos) (Ot 17:18). Preko tog grada je Sotona na lukav način pridobio ljude da ga obožavaju kao boga. Ujedno je uspostavio svoju tzv. teokratsku upravu kojom pokušava potisnuti Božji način vladanja kako bi na kraju sebe predstavio kao vladara.

Bog je dopustio da Sotona i dalje bude prisutan na ‘visokoj gori’ kao vladar zemlje preko ljudskih gora, ali je zato u dalekoj prošlosti izabrao jedan narod i jedno mjesto na zemlji gdje je postavio kopiju svoje nebeske vlasti. To je bio Jeruzalem na gori Sion. Paralelno s tim je postojala i duhovna ‘gora Sion’ i duhovni Jeruzalem koju su tvorili članovi teokratske uprave. Svećenici i kraljevi su tako sjedili na svojim nebeskim mjestima kao ‘zvijezde’ u Božjoj ruci. Preko njih je zemaljska gora Sion trebala svoju slavu uzdizati svo do neba (Iz 14:13). Bog je tako uspostavio na zemlji 1. razinu svoje vlasti i omogućio da pravo obožavanje u određenoj mjeri bude zastupljeno na lokalnom dijelu zemlje koju je izabrao za svoje prijestolje i pravo obožavanje. Sotona je tako izgubio važno strateško područje koje je bilo jako malo u usporedbi sa cijelom zemljom. Ali kao vrstan strateg znao je da je sa tog malenog područja moguće vršiti snažan utjecaj na okolne narode. Stoga mu je bio cilj boriti se kako pravo obožavanje ne bi dospjelo na područje njegove vlasti. Opasnost mu je posebno prijetila od čovjeka, ‘Sina Božjeg’ koji je svojim djelovanjem trebao uništiti njegovo kraljevstvo. Zato je vjerojatno znao da Bog u obećanoj zemlji stvara pripreme za uspostavu svog kraljevstva nad svim narodima.

Sotona je bio uporan i lukav. Koristeći ljudski grijeh i slabosti uspio je s vremenom osvojiti zemaljski Sion, a time i cijelo područje Božje vlasti nad zemljom, čime je Božji izabrani narod sa svojom nebeskom upravom dospio pod njegovu vlast. Time je uspio zbaciti s neba na zemlju ‘Božje zvijezde’ a time i nebesku slavu Izraela (Tu 2:1; Iz 14:13). Kad je doslovni Sion pao 609. g. pr.n.e., Sotona je još više uzvisio svoje prijestolje jer je preuzeo vlast i nad zemljom Božjeg naroda i počeo gaziti zemaljsku upravu svetog grada. Tako je duhovni Sion sa upravom grada Jeruzalema bio premješten u Babilon (Jr 52:27). Nakon što su Izraelci izašli iz Babilonskog zarobljeništva, Sotona je preko svojih zemaljskih vladara, Medo-Perzije, Grčke i Rima pokušavao uzurpirati vlast nad gradom Jeruzalemom koji je na kraju postao ‘leglo zmijsko’. U gradu su čak služili ljudi za koje je Isus rekao da je Đavo njihov otac i da su oni njegovo potomstvo (Iv 8:44; Mt 23:33,37,38). To je značilo da je grad prije Isusovog rođenja ponovno dospio pod vlast Sotone, dok je 'sveto mjesto' i dalje bilo u Božjim rukama.

Sotona i njegovi anđeli su bili jako uznemireni kad je Isus započeo svoj put prema preuzimaju vlasti (vidi Mt 4:1-11; 8:29). Nanosili su nevolje ljudima koje su bile posljedica njihovog poraza. Naime, Bog je 29. g.n.e. pomazao Isusa za kojeg kaže:

"Ja sam postavio kralja svojega na Sionu, svetoj gori svojoj" (Ps 2:6).

Iako tada još nije bio postavljen za kralja, ali je za Jehovu to već bila gotova stvar, pa ju je i sam Sotona mogao doživjeti kao svoj pad koji ga je čekao. Židovski religiozni vođe koji su predstavljali ‘Sion’ su zajedno tada sa Sotonom bili svrgnuti sa te gore. Sotona je doživio poraz jer nije uspio navesti Isusa na pogrešan potez. Isus je svojim apostolima i drugim muževima koji su bili poslani da propovijedaju rekao:

"Gledao sam Sotonu kako je kao munja pao s neba" (Lk 10:18).

Pretpostavlja se da ove riječi govore o budućem padu opisanom u Otkrivenju 12:9. (Vidi ‘Pitanja čitalaca’ u Stražarskoj kuli od 1.4.2004.) No, ovo razmatranje ukazuje da je njegov pad bio moguć i u prvom stoljeću kada nije uspio Isusa iskušati i podložiti pod svoje noge. Sotoni se desilo ono što se prije toga desilo upravi Siona za kojeg je Jeremija rekao: "s nebana zemlju bacio je [slavu] Izraelovu…" (Tu 2:1). Budući da se ovaj Sion nije nalazio na doslovnom nebu onda nije mogao doslovno pasti na zemlju. Tako nije ni Sotona pao sa doslovnih nebesa nego je samo izgubio vlast koju je preko svog potomstva imao nad duhovnim ‘Sionom’ čime je izgubio još jednu bitku. Izraz ‘pasti na zemlju’ označava ujedno i gubitak osobne važnosti, jer je vjerojatno od tada onemogućeno Sotoni da dolazi na nebo direktno pred Jehovu i dokazuje ono što više nije mogao dokazati. Isus je to mogao vidjeti na način da mu je Bog ‘otvorio oči’ da sagleda cjelokupnu situaciju koja će dovesti do uspostave Božjeg kraljevstva nakon što Sotona potpuno izgubi vlast. Isus je svoje imenovanje za kralja obznanio kada se 33. g.n.e. popeo na brdo Sion i ušao u Jeruzalem jašući na magaretu (Mt 21:1-5). Time je dao do znanja da je duhovni ‘Sion’ u njegovoj vlasti bez obzira što su neznabošci upravljali zemaljskim Jeruzalemom koji je trebao biti pod njihovim nogama sve dok Isus ne dođe u svojoj slavi i preuzme taj grad pod svoju upravu.

Isus je tada sa svojom službom stvarao novi narod, a duhovna gora ‘Sion’ je trebala poslužiti za izgradnju Isusove skupštine na cijeloj zemlji. Sotona je tada uklonjen sa visokog mjesta koje je trebalo zauzimati pravo obožavanje. Zato je Isus mogao reći da je vidio Sotonu gdje je ‘pao s neba’. To je za njega zaista bio ‘pad s neba’ jer su židovski vođe (sotonsko potomstvo) kao predstavnici ‘nebesa’ izgubili svoje nebesko mjesto (Iz 1:2; Mt 23:33,37,38). No, Sotona tada nije ‘pao’ s one ‘vrlo visoke gore’ koja je predočavala vlast nad cijelom zemljom. Dok se nalazi na toj ‘gori’ koja će kasnije pasti u Božje ruke, on još uvijek s tog položaja dan i noć optužuje ‘pred Bogom’ njegove vjerne sluge (Ot 12:10; usporedi s 14:1,3). Tako je svoju vlast nad ovim svijetom i dalje zadržao na tom nebu. Kraljevstvo svijeta je i dalje ostalo u njegovim rukama iako je Isus imenovan i pomazan za kralja nad svijetom. No, Isus mora još čekati svoje vrijeme.

Nakon posvećenja kršćanske skupštine 33. g.n.e. pravo obožavanje više nije bilo locirano na doslovnoj gori jer se Boga obožavalo ‘duhom i istinom’. Samim tim je ‘gora doma Jehovina’ bila utvrđena na istini i vjeri u njegovu pripremu spasenja preko Isusa Krista (Lk 12:32; Iv 4:21,23; Iz 2:2). Tako je 33. g.n.e. nevjerni Jeruzalem izgubio svoju duhovnu vlast nad židovskim kršćanima koji su oslobođeni njegovog utjecaja. Nešto kasnije Jeruzalem je i doslovno bio uništen. Tada je doživio pad od kojeg se još nije oporavio. Kad je mali ostatak Židova dospio pod vodstvo Isusa Krista, nad njima Sotona nije imao vlast kakvu je imao nad zlim i preljubničkim naraštajem. Vlast je imao nad ovim svijetom u kojeg su bili uključeni i nevjerni Židovi (Iv 8:23; 1.Iv 5:19). Zato su učenici mogli reći Isusu: "Gospodine, čak nam se i demoni pokoravaju kad se služimo imenom tvojim" (Lk 10:17). To je bio dokaz da je duhovni Sion bio oslobođen čime je duhovni Jeruzalem dobio novo organizacijsko uređenje koje je predstavljalo ‘kraljevstvo Božjeg Sina’ na zemlji (Kol 1:13).

Isusovo ‘kraljevstvo’ je posvećeno svetim duhom. U njemu je Isus postavio apostole i druge imenovane osobe da predvode kršćane u pravom obožavanju. Budući da je odbačen doslovni hram i grad, onda pravo obožavanje nije više bilo ograničeno na jednu malu lokaciju u Izraelu nego se protezalo po svoj zemlji. To uzvišeno mjesto je ustvari ‘nebo’ sa ‘nebeskim mjestima’ na kojima su postavljeni vjerni muževi i anđeli koji imaju zadatak da im služe i pomažu u nadgledavanju skupština i širenju pravog obožavanja na ona područja na kojima je Sotona imao dominantnu vlast. Duhovni ‘Sion’ je sada bio povezan sa kršćanskom Skupštinom i nije ga se moglo uništiti. Što se događalo sa tim kršćanskim ‘Sionom’ u kasnijem periodu?

 


Otpad i ropstvo

Sotona nije odustao od svoje namjere da ponovno zauzme duhovnu ‘goru’ s koje je bio pao. Zato je ponovno napadao pravo obožavanje usmjerujući svoje napade na tek osnovanu kršćansku skupštinu u Jeruzalemu. Od tada je posebno napadao one koji su sjedili na svojim nebeskim mjestima svete ‘gore Sion’ bez obzira gdje su upravljali kršćanskom skupštinom. Starješine u Korintu su bili na putu da budu zavedeni od strane Sotone i zato im je Pavle rekao: "… jer sam vas obećao jednome mužu, Kristu, kako bi vas doveo pred njega kao čistu djevicu. Ali bojim se da se - kao što je zmija zavela Evu svojim lukavstvom, vaše misli ne iskvare i odvrate od iskrenosti i čistoće koje dugujete Kristu" (2.Ko 11:2,3). Pavle se s pravom bojao onoga što se kasnije i desilo. Znao je da će se među starješina naći oni koji ‘neće imati obzira prema stadu’ i da će ‘iznositi iskrivljena učenja da bi odvukli učenike za sobom’ (Dj 20:29,30).

S vremenom su apostoli i drugi vjerni muževi umrli, tako da nije bilo zapreke da Sotona ponovno osvoji to sveto mjesto i da na kršćansku goru ‘Sion’ postavi ‘čovjeka bezakonja’. Prije nego ga je postavio na sveto mjesto, on je uspio da odvuče za sobom veliku većinu ‘nebeskih zvijezda’ ili starješina koje je na takav način zbacio s ‘neba’ na zemlju (vidi Ot 1:20; 12:4; usporedi Iz 14:13). Pavle je unaprijed prorekao da će se tog "čovjek bezakonja" prepoznati kao onog koji se "uzvisuje iznad svakoga koga se naziva ‘bogom’ ili ga se štuje, te sjedi u hramu Božjem [koji je na Sionu], prikazujući se bogom" (2.So 2:3,4; vidi Iv 10:33-35). Tako je Sotona uveo otpad od pravog obožavanja što mu je otvorilo vrata da se preko svojih zastupnika ponovno popne na ‘nebo’ ili ‘goru Sion’ s koje je jedno vrijeme vladao i nad tjelesnim Izraelcima. Duhovnom Izraelu se desilo isto ono što se desilo s Izraelskom nacijom nakon smrti kralja Salamuna. Kao što se tada kraljevstvo Izrael podijelilo na dva kraljevstva (sjeverno i južno), tako je pomoću otpada i političkih tenzija kršćanstvo podijeljeno u dvije struje koje su dovodile do religioznog raskola unutar Rimskog carstva. Rimsko carstvo je pokušavalo zadržati svoju svjetsku prevlast pomoću jedinstva kršćana koji su se do tada proširili po cijelom carstvu. U tome je ključnu ulogu odigrao car Konstantin.

Konstantin je prihvatio kršćanstvo kao religiju svojeg carstva kako bi ujedinio carstvo koje je bilo u raspadanju. Kasnije su nastali politički raskoli koji su podijelili kršćanske zemlje u dvije velike religije koje su uspostavile svoju vlast nad onima koji su se izjašnjavali za kršćane. S vremenom se pravo kršćanstvo pomiješalo s poganskim narodima i njihovim načinom obožavanja u čemu su glavnu krivnju nosili oni koje je Isus unaprijed opisao kao ‘zle i beskorisne robove’. Njihovom krivicom Božji je narod dospio u jadno duhovno stanje.

Kao što je sjeverno kraljevstvo Izrael bilo uništeno 740. g. pr.n.e., to se desilo i s jednim dijelom kršćanstva. Ratovi su na većem području Rimskog carstva (sjevernog kraljevstva) potisnuli kršćanstvo. Znamo da je Asirski kralj preselio Izraelce iz svoje zemlje u Asiriju dok je na područje njihove zemlje naselio poganske narode koji su na temelju hebrejskih Svetih spisa uspostavili neku svoju religiju. Ti ljudi su nazvani Samarićani po gradu Samariji. Oni su bili primorani da se boje pravog Boga, ali su ipak obožavali Boga po svojim običajima (2.Kr 17:23-33). Njima u protuslici odgovaraju Arapski narodi. Oni su se jednim dijelom naselili na području koje je bilo centralno ishodište kršćanstva. Na temelju Svetih spisa su stvorili svoju islamsku religiju koja zadržala vjeru u jednog pravog Boga, ali je s druge strane svoje obožavanje prilagodila običajima Arapskih naroda. Vidimo da se ovdje povijest ponavlja. Kršćani koji su se nalazili u drugom dijelu Rimskog carstva (južno kraljevstvo) su po primjeru Židova odbacili pravo obožavanje te su došli pod vlast Babilona Velikog zajedno sa ostalim kršćanskim narodima. Naime, Sotona je kao vladar Babilona Velikog okupirao područje kršćanstva čime se ono automatski našlo u zarobljeništvo ovog svijeta nad kojim je imao vlast. Međutim, jedan mali ostatak Isusovih vjernih učenika je kroz cijelu povijest kršćanstva ostao vjeran svojoj duhovnoj zemlji ‘Izrael’ čime su svojom vjerom spriječili da se uništi duhovni Jeruzalem kojeg su predstavljali. 

Situacija u kojoj su se našli svi oni koji su se izjašnjavali za kršćane je slična onoj u kojoj su se u vrijeme Rimske dominacije našli svi oni koji su sebe smatrali Abrahamovim potomstvom. Ljudi su izgledali kao ovce bez pastira. Pastiri su ih izrabljivali i iskorištavali dajući im mrvice duhovne hrane. Zavodili su ih lažnim obećanjima dok su ujedno prihvaćali cara za svog vladara a ne Boga. No, oni malobrojni koji su bili svjesni svojih duhovnih potreba nije bio s tim zadovoljan. Oni su i dalje išli na goru Jehovinu da ga traže (vidi Ps 24:3-6). Da bi ga našli posvetili su se čitanju i istraživanju Božje Riječi koja im je davala snagu da se bore protiv krivog obožavanja. Kad je Jeruzalem u prvom stoljeću bio pod okupacijom Rima, gora Sion je unatoč tome bila sveto mjesto kojem su, radi pravog obožavanja, pristupali pripadnici Božjeg naroda koji je bio rasijan po cijelom svijetu, pa čak i prozeliti iz mnogih drugih naroda. To govori o slavi i uzvišenom mjestu obožavanja koje je bilo iznad svih drugih religioznih mjesta.

Židovi su u to vrijeme imali slobodu organiziranja i okupljanja jer je Rimska vlast bila tolerantna dok je unapređivala slobodu govora i kretanja među svim narodima. Slično se trebalo odigravati u ovom poretku iako znamo da će tek u budućnosti pod Kristovom vladavinom "gora doma Jehovina čvrsto stajati nad vrhovima gorskim i uzdizat će se nad bregovima i svi će se narodi stjecat k njoj" (Iz 2:2-4). Za sada se duhovna gora Božjeg naroda još uvijek nalazi pod vlašću Babilona Velikog i njegovih političkih kraljeva, ali je ta okupirana gora Sion i dalje duhovno mjesto kojem mogu slobodno pristupati ljudi iz svih naroda. U takvom religioznom okruženju se obožavanje Boga i Krista uzdiže iznad drugih religija dok pravi kršćani pružaju duhovno svijetlo koje privlači bogobojazne i ponizne osobe.

U Isusovo vrijeme su mnogi Židovi bili podijeljeni u političke i religiozne frakcije i pokrete što je odavalo nejedinstvo i licemjerje. Među njima je bilo nekih sekti koje su se borile protiv Rima, dok su se druge bavile očuvanjem Svetih spisa i običaja. U takvom se okruženju propovijedala dobra vijest o Božjem kraljevstvu, a oni Židovi koji su pripadali kršćanskoj skupštini su bili prepoznatljivi kao oni koji slijede Isusa na svom kršćanskom putu. Danas je slična situacija. Kršćani su podijeljeni u mnoštvo različitih crkvi i političkih struja. Velika većina njih obožava Boga podijeljena srca dok istovremeno promiču duh nacionalizama i mržnje. Sekte i podjele dovode do raskola i ratova. Naravno, ne smijemo obezvrijediti one pojedince i grupe koji nastoje da Sveto pismo bude dostupno što većem broju ljudi svih jezika i naroda. Kao što je u prvom stoljeću Isus između Židova i židovskih religioznih grupa izdvojio ‘malo stado’, tako će se desiti prilikom Isusovog drugog dolaska jer će iz svih kršćanskih zajednica izdvojiti one koji su njegovi.

Sotona tada više neće imati nikakvu moć nad kršćanskom skupštinom i ‘Sionom’ na kojemu će ponovno biti uzdignuto pravo obožavanje. Ono što trebamo imati na umu je činjenica da Božji narod ‘Izrael’ postoji unatoč tome što se nalazi pod okupacijom Babilona Velikog. Pravi kršćani se ne bore nikakvim političkim sredstvima protiv svojih uzurpatora već čekaju vrijeme kada će Bog staviti u srca ljudskih kraljeva da unište ‘Babilon’ (Ot 17:17,18). Tvrdnje Watchtowera da je Babilon Veliki pao 1919. godine se ne podudaraju s ovim povijesnim razvojem događaja. Biblijski zapis ukazuje da će do njenog pada kraljevi zemlje činili blud s njom i da će se putujući trgovci bogatili na temelju njene raskoši. Samim tim se ukazuje na aktivnost koja je prethodila padu Babilona, nakon čega prestaje svaka njihova bliska suradnja s Babilonom. Budući da kraljevi zemlje i zemaljski trgovci i dalje surađuju s njom ukazuje da do tog pada još nije došlo (Ot 18:2,3,8-11). Njegov pad će biti jedan od prvih znakova po kojem će kršćani prepoznati da je Sotona pao sa svog visokog nebeskog položaja i da njegov poredak ulazi u razdoblje ‘velike nevolje’. To će ujedno biti vrijeme izlaska iz Babilonskog zarobljeništva i vrijeme uništenja ostalih djelova sotonine zemeljske organizacije.

 


Pad Babilona Velikog

Apostol Ivan je u viziji vidio događaje koji će dovesti do uspostave Božjeg kraljevstva na cijeloj zemlji. Tome je trebao prethoditi Sotonin pad sa svog položaja na ‘nebu’. Do tada bi Božji narod trebao biti pod vlašću Babilona Velikog. Iako su još uvijek u njegovoj vlasti oni pod tim, ponekad otežanim okolnostima ustraju u svojoj vjeri. S vremenom je vlast Babilona Velikog izgubila snagu zbog razvoja demokracije što je omogućilo duhovnim ‘Židovima’ da organiziraju kršćanske skupštine među onima koji pokazuju vjeru u Boga i Krista. No, to ne znači da je Babilon Veliki pao početkom dvadesetog stoljeća jer on i dalje ima vlast nad cijelom zemljom. To je činjenica, jer Božji narod živi pod vlašću Babilona koji još uvijek ima vlast nad kraljevima cijele zemlje. A budući da Božji narod živi pod vlašću tih političkih vladara, onda preko njih Babilon Veliki vlada i nad njima tako što im ponekad ograničava djelovanje. Iako su kršćani u njegovoj političkoj vlasti, Sotona nema vlast nad njima u duhovnom pogledu kao što ni nevjerni Jeruzalem nije mogao držati kršćane pod savezom Zakona kojem su robovali ostali Židovi. Naša borba protiv "zlih duhovnih sila na [nebeskim mjestima]" ukazuje da Sotona još uvijek zauzima svoj nebeski položaj (Ef 6:12). On još nije zbačen s tih ‘nebesa’.

Drevni Babilon je uglavnom dozvoljavao svojim podanicima da slobodno izražavaju svoju vjeru u Boga. Židovi su čak u ogromnom babilonskom carstvu mogli osnivali sinagoge u kojima su se okupljali radi obožavanja. Tako u duhovnom pogledu i današnji članovi Božjeg naroda uživa određenu slobodu bez obzira što žive u periodu dok Babilon Veliki vlada nad kraljevima cijele zemlje (Ot 17:18). To nam govori da drevni Babilon nije imao duhovnu vlast nad Božjim narodom iako ga je fizički držao pod svojom bezbožničkom vlašću. Duhovnu vlast je imao nad onim Židovima koji su se odvojili od pravog obožavanja i nad onima koji su pravo obožavanje pomiješali s običajima i naukama drugih naroda koji su bili pod utjecajem krivih religija.

Slično je i s Babilonom Velikim. Zbog otpadništva Bog je dozvolio da nevjerno kršćanstvo ‘fizički’ dospije pod vlast svjetskog religiozno-političkog carstva Babilona Velikog. Na kršćanstvo se danas gleda kao na jednu religiju s mnogo ogranaka među kojima je i kršćanska zajednica Jehovinih svjedoka. Među svima njima postoje relativno mali broj pravih kršćana koji ispoljavaju svoju iskrenu vjeru u Boga i Krista. To nije ništa neobično kad znamo da su i malobrojni vjerni Židovi bili poistovjećeni s cjelokupnom Židovskom zajednicom koja je odvedena u Babilon. No, Bog je i pod takvim okolnostima čuvao sebi taj mali ostatak vjernih. Oni nisu bili u duhovnom ropstvu vjerskih organizacija. Tražili su načina da vrše pravo obožavanje. No, velika većina onih koji se izjašnjavaju za kršćane se još uvijek nalazi u Babilonskom zarobljeništvu u tom duhovnom smislu jer su se pomiješali sa svijetom. Bog i njih gleda kao na ‘svoj narod’ bez obzira što su u neznanju s obzirom na njegovu volju. Neki od njih koriste ovo povoljno vrijeme da steknu vjeru u Krista i njegov povratak. To znači da Isus na zemlji ima ‘mali ostatak’ vjernih kršćana koji čeka na svoje izbavljenje. Dok postoji Babilon Veliki koji je iznad zemaljskih kraljeva, Sotona će prebivati na ‘nebu’ s kojeg vlada cijelim svijetom. Tu će biti sve dok mu Bog to dopušta. Uskoro će se kraljevi zemaljski okrenuti protiv Babilona Velikog. Kad padne Babilon Veliki s njim će pasti i Sotona sa svog nebeskog položaja (Da 4:30). Mi ćemo tada znati da su Mihael i njegovi anđeli u svom ratu zbacili Sotonu ‘na zemlju pred kraljeve’ i da je Mihael zauzeo vrlo visoku goru. Stoga je razumljivo da će se Sotona razgnjeviti na one koji žive na ‘zemlji i moru’ (Ot 12:7-9; Ez 28:17; Iz 14:4-14). Kada Mihael zbaci Sotonu na zemlju i zauzme tu ‘visku goru’ onda će na nju sići i Isus i objaviti se u “znaku sina čovječjeg“ kojeg ćemo moći vidjeti. Sa te će gore Isus i Mihael pripremiti završni napad na Sotonu i sve one koji ga budu podupirali u suprotstavljanju Božjem kraljevstvu. Nakon što Isus dođe i zauzme zemaljsku ‘goru Sion’ možemo govoriti da je započela njegova slavna prisutnost.

Napad na Babilon će Sotonu osobno pogoditi kao što mu je rečeno: "zato ću pustiti vatru posred tebe koja će te proždrijeti. Pretvorit ću te u pepeo na zemlji pred očima svih koji te gledaju" (Ez 28:18). To ne znači da će Bog ubiti Sotonu i da će ga ljudi moći gledati. Ne, on će uništiti i pretvoriti ‘u pepeo’ njegovu slavnu organizaciju Babilon Veliki jer nas Ezehijelove riječi osude podsjećaju upravo na sud nad tom religioznom tvorevinom koja se opisuje u Otkrivenju. Između ostalog tu stoji da će ona biti potpuno spaljena ‘vatrom’ i da će zemaljski kraljevi i moćnici izdaleka ‘gledati’ njen sramotan kraj (Ot 12:7-9; 17:16). Naravno, to će biti kao da je Sotona zbačen ‘s neba na zemlju’ pred kraljeve i ljude koji će gledati propast njegovog carstva. Sotona tada neće biti uklonjen sa zemlje pa će zbog svog gnjeva nanositi još veće nevolje ovom svijetu. Kao što je Bog unaprijed prorekao kako će koristiti Medo-perzijskog kralja Kira da porazi Babilon i oslobodi njegov narod, stavljajući svoju namjeru u njegovo srce, tako će uskoro "deset rogova" političke zvijeri "zamrziti bludnicu i opustošiti je (…) Jer Bog im je u srce stavio da izvrše njegovu zamisao, da predaju svoje kraljevstvo zvijeri dok se ne ispune riječi Božje" (Ot 17:16,17; Iz 41:2; 44:28; 45:1; 46:11). Zvije predstavlja 'novi svjedski poredak' koji će na kratko vladati svijetom. Uništenje Babilona Velikog će svima dati do znanja da je Sotona konačno pao s neba, odnosno da su ga Božje vojske anđela pod zapovjedništvom Mihaela zbacili s ‘vrlo visoke gore’ koja predstavlja suvereno ‘nebo’ ili Božju vlast nad cijelim svijetom. Tim događajem započinje završetak ovog poretka. Vlast, slava i ljepota drevnog Babilona je pala i uništena onog trenutka kad je taj grad ‘pao’ u ruke kralja Kira. Tada se čulo: "Grad je pao" (Ez 33:21; Jer 50:46). Na sličan način će se desiti pad i uništenje Babilona Velikog jer će se nakon toga ćuti: "Pala je pala je bludnica [grad] Babilon Veliki" (Ot 18:2). Babilon veliki će ‘pasti’ tako što će njegova slava i bogatstvo biti opustošeno, njegova vlast ogoljena, njegovi mesnati dijelovi koji su ga činili aktivnim pojedeni, a sve ostalo što ga je činilo prepoznatljivim bit će simbolično spaljeno ili učinjeno neprepoznatljivim tako da se više nikad neće vratiti u postojanje kao organizacija koja živi i djeluje. U tom neprijateljskom djelovanju protiv sadašnjeg svjetskog političko-religioznog carstva kršćanstvo će doživjeti nevolju i gaženje od strane neznabožačkih nacija.

Jedan događaj iz povijesti kršćanstva će nam poslužiti kao primjer. U četvrtom stoljeću je Rim bio podjeljen na mnoštvo religija i religioznih pravaca, a među njima je najveći utjecaj imalo kršćanstvo. Rimski car Konstantin je u želji da učvrsti svoju vlast i spriječi raspad carstva uspostavio savez sa kršćanstvom kojemu je dao status jedine službene religije. Kršćanstvo je tim činom zanemarilo svoj savez s Kristom i ušlo u savez s kraljevima zemlje. Car je u tu svrhu dao da se ukinu sve ostale religije te da se njihovi hramovi pretvore u kršćanske crkve. Tako je slava i bogatstvo mnogih religija pala i prešla u ruke cara koji je ujedno sebe smatrao i Vrhovnim svećenikom. Budući da je Rimsko carstvo preuzelo vlast nad kršćanstvom, ono je ušlo u duhovno ropstvo Rimske političko-religiozne vlasti, a samim tim i u ropstvo Babilona Velikog preko kojeg je Sotona vladao svijetom.

Na sličan način se može odigrati pad Babilona kako bi se stvorio mir na zemlji. Kraljevi svijeta koji imaju najveću vlast i interes da djeluju u jednom pravcu mogu iskoristiti sadašnjeg ‘osmog kralja’ i dati mu vrhovnu vlast nad cijelim svijetom, što bi uključivalo političku i religioznu vlast novog svjetskog poretka. S tim ciljem mogu izdati proglas i međunarodni zakon po kojem će biti ukinuto djelovanje svih religija u korist jedne koja danas ima najveći utjecaj, a to je kršćanstvo koje je stoljećima ranije zanemarilo svoj savez sa Kristom. Sva slava i bogatstvo Babilona Velikog mogu preći u ruke političke zvijeri koja će u interesu mira tražiti da se svi pokore toj novoj uredbi. Po toj uredbi je moguće očekivati da kršćanstvo prihvati svoju novu religioznu ulogu u korist novog svjetskog poretka. Tim činom će zvijer i nova svjetska vlast u rukama čovjeka antikrista vjerojatno stati na sveto mjesto Jeruzalem kako bi ga učinili svojim gradom, čime će započeti gaženje svetog grada i pokušaj da se toj novoj svjetskoj vlasti pokore svi narodi čime bi primili žig divlje zvijeri.

Babilon Veliki je dio ovog svjetskog poretka. Nakon što zvijer započne svoj pohod na sveto mjesto Božji proroci će uputiti poziv svima iz svijeta kršćanstva kojega Bog i dalje smatra svojim narodom bez obzira što su se odvojili od pravog obožavanja. Oni se sada nalaze direktno pod vlašću Babilona Velikog jer žive unutar njegovog organizacijskog uređenja. Među njima su i oni koji ne žele sudjelovati s njom u njenim grijesima. Kad događaji dođu do svog vrhunca, njima će biti upućen poziv: "Izađite iz nje, narode moj, da ne budete sudionici u grijesima njezinim i da vas ne zadese nevolje njezine" (Ot 18:4). Kad Bog ovdje spominje ‘moj narod’, onda potvrđuje činjenicu da se jedan veliki dio njegovog naroda zaista nalazi unutar Babilonskog carstva u kojem prevladava krivo obožavanje. Bog je svjestan da su oni zavedeni pod utjecajem lažnih pastira i zato ih želi izbaviti od posljedica koje će snositi svi koji ostanu u njemu nakon njegovog pada. On želi da ljudi iskrena srca, koji sebe smatraju kršćanima, izađu iz duhovnog okruženja u kojem mnogi pripadnici kršćanstva sudjeluju u grijesima svjetskog religiozno-političkog carstva. Babilon Veliki će pasti tako što će najprije izgubiti svoju moć i vlast nad narodima. Za Božji narod će to biti vrijeme radosti znajući da ih takva svjetska vlast kroz cijelu povijest nanosila nevolje. No, što će biti s velikim mnoštvom kršćana kad padne ‘Babilon Veliki’? Za očekivati je da će neki prihvatiti poziv proroka da ga napuste prije nego primi konačnu nevolju, pogotovo kad vide da je Bog taj ‘veliki grad’ dao u nemilost vladarima da od njega čine što ih je volja.

Izaći iz Babilona velikog će biti jasno i prepoznatljivo odvajanje od svega što je povezano sa ovim svijetom i njegovim grijehom i bezakonjem. Trebat će prepoznati one kojima će Krist dati ovlaštenje da vode Božji narod u obećanu zemlju, a oni su u Otkrivenju prikazani kao ‘dvojica svjedoka’ (Poput Mojsija i Arona) što znači da će oni biti svjedoci objave Krista poput apostola Pavla (Ot 11:3; Dj 22:14). Tko će u njima vidjeti Kristove poslanike to je veliko pitanje jer će vjerojatno mnogi kršćanski vođe odvračati svoja stada od takvih proroka. Ako pretpostavimo da ti poslanici tj. pomazanici (Kristi) ne budu iz simbolične Judeje (iz koje je poteklo kršćanstvo, a svaka zajednica sebe smatra nasljednicima prvih kršćana), nego budu dolazili iz simbolične ‘Galileje’ onda će vjerojatno i među kršćnima doći do podjele na one koji će takve prihvatiti zbog vidljivog svjedočanstva i onih među nama koji će govoriti: "Pa zar Krist dolazi iz Galileje" (Iv 7:40-44). Takvo nešto je moguće da se desi ukoliko bilo koja zajednica ustraje u nekim svojim tumačenjima koja nisu točna, a koja su do danas mnoge navele da misle kako se pravi kršćanski vjernici i pomazanici nalaze samo među njim. Prema Kristovim riječima, ‘polje je svijet’, a budući da je svijet kroz povijest bio stalno podijeljen, onda je to dovelo i do podjela u svijetu kršćanstva na mnoge crkvene zajednice, pa je lako zaključiti da se i ‘pšenicu i kukolj’ u različitim omjerima nalaze u svim kršćanskim zajednicama. Isusovi anđeli će izdvojiti ‘pšenicu’ tek nakon što spale ‘kukolj’ (Mt 13:37-43). Do tada se pravednici trebaju sami izboriti za svoje mjesto u Božjem kraljevstvu.

Oni koji izađu iz Babilona mogu očekivati da će ih Bog prihvatiti kao pravednike (pšenicu). No, da bi mogli biti označeni za pravednike morati će proći jednu veliku kušnju koja će zadesiti sve stanovnike zemaljske. Ta kušnja će biti direktno vezana s odlukom koju će svi ljudi morati donijeti. Vladari svijeta, koji s padom Babilona zauzmu sveto mjesto, će ‘prisiljavati sve ljude da prime žig’ s kojim bi mogli živjeti pod njihovom vlašću kao punopravni građani tog novog svjetskog poretka. U tom će smislu ljudi obožavati ‘lik divlje zvijeri’ pokazujući da žele živjeti pod tim novim političkim uređenjem u kojem će religija kršćanstva vjerojatno imati svoju novu ulogu. Divlja će zvijer u političkom smislu biti prisiljena da nametne svoje stroge zahtjeve pod kojima će narodi trebati živjeti. Onome tko ih ne bude slijedio prijetit će osuda koja će biti poput smrti (neaktivnosti) jer im se neće dozvoliti da aktivno učestvuju u životnim stvarima ovog svijeta poput ‘kupovanja i prodavanja’.

Zato je pitanje koliko će onih koji izađu iz Babilona Velikog stati na stranu Božjeg kraljevstva kad će to kao, i Lotovoj ženi, značiti pad životnog standarda i život na rubu egzistencije (Ot 13:14-18). U toj kušnji će se prepoznati oni koji će odbiti primiti ‘žig divlje zvijeri’. Oni će svima dati do znanja da su stali na stranu Isusa Krista. To će ujedno svijet podijeliti na dvije strane. Nasuprot novom svjetskom poretku bit će samo jedna manja grupa kršćana koji se neće podložiti novim zakonima svijeta. To će biti vjerni ljudi iz svih kršćanskih zajednica rasijanih po cijelom svijetu. Ono što će ih ujediniti je čvrsta i nepokolebljiva vjera u Krista, bez obzira na razlike pod kojima su ih njihovi pastiri držali vezane uz institucionalne doktrine. Oni će biti ‘mali ostatak’ Božjeg naroda koji će dobiti ‘pečat Božji na čelima svojim’ (Ot 9:4).

Sotona će iskoristiti tu svjetsku situaciju tako da će početi djelovati preko propagande s kojom će ujediniti političke vladare u jedinstvenu političku tvorevinu s kojom će nametnuti rat protiv Izraela koji se vjerojatno neće staviti pod jaram novog svjetskog poretka zajedno sa kršćanima širom svijeta koji također neće htjeti primiti žig divje zvijeri. Moguće je da će međunarodne snage UN gaziti grad tri i pol vremena. Kada pokušaju zauzeti Jeruzalem kako bi ga učinili središtem svoje svjetske vlade i zauzmu svoje položaje “na mjestu koje se hebrejski zove Harmagedon“, tada će izazvati rat u koji će se umješati nebeske snage (Ot 16:13-16). Izrael će biti zaštićen kao nacija, a kršćani kao pojedinci iz svih naroda koji pripadaju Izraelu Božjem. Kao što su anđeli izdvojili i spasili pravednog Lota i njegovu obitelj tako će tada izdvojiti ‘izabrane’ i pružiti im sigurnost dok Isus ne preuzme vlast među svojim neprijateljima (Mt 13:37-43; 24:31).

Iako je moguće očekivati mnogo mrtvih u tom ratu koji će biti direktno u njega uključeni, ali on neće iza sebe ostaviti pustoš i uništenje kao što mnogi misle. Biblija kaže da će svi ljudi tada dati slavu i čast Bogu kad vide njegovu moć koja će uzdići i proslaviti njegovog kralja kojeg će on postaviti za vođu svim narodima. Od svih naroda i njihovih vođa će se očekivati da priznaju Krista za svog kralja nad kraljevima i da mu se potpuno pokore kao što piše u Psalmu 2:10-12:

“Zato, kraljevi, postupite razborito! Prihvatite ukor, suci zemaljski! Služite Jehovi sa strahom i radujte se s drhtanjem! Pozdravite sina, da se Bog ne razgnjevi i da vas propast ne ukloni s puta, jer srdžba Božja lako plane! Sretni su svi kojima je Bog utočište.“

Isus je u jednoj prići rekao svojim apostolima: “A one moje neprijatelje koji nisu htjeli da ja kraljujem nad njima dovedite ovamo i pogubite ih preda mnom!’”(Lk 19:27). Smjena svjetske vlasti neće dovesti do masovnog pogubljenja svih onih koji do tada ne budu potpuno stali na stranu Isusa Krista, nego samo do smrti onih koji nisu htjeli da Isus kraljuje nad njima. Čak se može reći da je Isus ovdje prije svega mislio na Židove jer je u prići spomenuo da su ga upravo “njegovi sunarodnjaci“ nakon njegovog odlaska ne nebo “poslali za njim izaslanstvo s porukom: ‘Ne želimo da on kraljuje nad nama’“ (Lk 19:14). Takvih Židova će vjerojatno biti prilikom Kristovog dolaska. Svi oni koji se do tada pridruže tim Židovima će osjetiti veliku nevolju u kojoj će mnogi izginuti, ali ipak ne i svi nevjernici jer će ih dosta ostati na životu da se poklone Kristu. Iz te nevolje, kroz koju će proći cijeli svijet, će izaći jedno veliko mnoštvo onih koji će prihvatiti Krista za svog kralja (Ot 7:13,14). Oni će doživjeti blagoslove vječnog života, dok će ostali nevjernici i dalje biti u vlasti grijeha i druge smrti dok se potpuno ne pokore Kristu.

Svi će narodi biti pod zakonskim odredbama Kristove vlasti. Za mnoge će to biti težak jaram koji će ih ograničavati da idu svojim putevima. U tom periodu Kristovog kraljevanja će svi narodi i dalje živjeti unutar svojih zajednica i može se očekivati da će se među njima pojavljivati oni koji će ih htjeti voditi u drugom pravcu kako bi sa sebe skinuli taj jaram. Biblija je unaprijed to prorekla tako da je zapisano:

“Zašto su se narodi uskomešali i plemena razmišljaju o ispraznostima? Kraljevi se zemaljski podižu i vladari kao jedan ustaju na Jehovu i na pomazanika njegova, i govore: “Raskinimo okove njihove i zbacimo sa sebe užad njihovu!” Onaj koji sjedi na nebesima smijat će se, sam Jehova rugat će im se. Tada će im se obratiti u gnjevu svojemu, smest će ih u žestini negodovanja svojega“ (Ps 2:1-5).

U Otkrivenju se također opisuje ta scena gdje narodi pod svojim samozvanim vođama odlaze u rat kako bi opkolili tabor svetih i preuzeli vlast nad zemljom:

“A kad se navrši tisuću godina, Sotona će biti pušten iz tamnice svoje. I izaći će da zavodi narode na četiri kraja zemlje, Goga i Magoga, da ih skupi za rat. Bit će ih kao pijeska morskoga. I vidio sam kako su napredovali po širini zemlje i okružili tabor svetih i ljubljeni grad (Jeruzalem). Ali vatra je sišla s neba i proždrla ih. A Đavo, koji ih je zavodio, bio je bačen u jezero ognjeno i sumporno, gdje se već nalaze i zvijer i lažni prorok“ (Ot 20:7-10).

 


‘Novo nebo’ na nebeskoj gori

Sotona je kroz povijest uspio s ‘neba na zemlju’ zbaciti mnoge Kristove nebeske ‘zvijezde’. No, i on treba biti zbačen sa svog još uzvišenijeg položaja na ‘nebu’ kako bi Bog na tom mjestu postavio svoje anđele (Ot 12:9; Tu 2:1). Isusovi izabrani muževi će dobiti ‘jutarnju zvijezdu’ s kojom će najaviti svanuće novog dana (Ot 2:26-28). Oni će dobiti vlast nad cijelom zemljom tako da će sa Isusom zaposjesti svoja ‘nebeska mjesta’ na obnovljenoj ‘gori Sion’. Prije nego zauzmu svoja nebeska mjesta, Mihael će doći sa svojim anđelima i zaposjesti ‘vrlo visoku goru’ koja je kroz cijelu povijest bila u vlasti Sotone, dok će Isus zauzeti zemaljsku goru Sion koja je bila u vlasti neznabožaca a na kraju vremena i u rukama antikrista – vladara novog svjetskog poretka. Tada započinje Isusova slavna prisutnost, a sa njom i događaji koji su najavljeni u knjizi Otkrivenje.

Isus će na početku svoje prisutnosti dobiti ovlaštenje da privede kraju ovaj zao svjetski poredak. No, tada još ne započinje njegova vladavina nad Zemljom. Tek kada Mihael znaci Sotonu s ‘vrlo visoke gore’ onda će se čuti "jak glas na nebu kako govori: ‘Sada je nastalo spasenje i moć i kraljevstvo Boga našega i vlast Krista njegova, jer je zbačen optužitelj braće naše koji ih je dan i noć optuživao pred Bogom našim! A oni su ga pobijedili krvlju Janjetovom i riječju svjedočenja svojega i nisu ljubili život svoj ni onda kad su se suočili sa smrću’" (Ot 12:10,11). Ove riječi ne dolaze od vjernih slugu za koje se misli da su navodno uskrsli i uzašli na nebo. Prije ove vizije Ivan vidi te mrtve duše gdje na sav glas viču Jehovi: "Koliko još, Svevišnji Gospodine, sveti i istiniti, nećeš suditi i osvetiti krv našu na onima koji žive na zemlji?" Zatim im je bilo rečeno da "čekaju još malo" jer i "surobovi njihovi i braća njihova (…) trebaju biti ubijeni kao i oni" (Ot 6:9-11).

Njihova krv je ta koja ‘govori’ čime se želi reći da su u Božjim očima oni živi. Moguće je da 'anđeli njihovi' izgovaraju te riječi jer ne spominju sebe nego druge koji su bili izloženi progonstvu i pobijedili. Zato je najvjerojatnije riječ o situaciji koju je opisao Pavle kada će se nakon uskrsnuća svi pravednici susresti s Kristom. Među njima će posebno mjesto imati ta njihova braća koja su se suočila sa smrću zbog Krista u vrijeme velike nevolje tako da će svi zajedno biti svjesni potpunog pada Sotone i počecima Kristove vlasti. Prije nego se objavi konačno spasenje i početak Kristove vlasti svi umrli u Kristu i ubijeni za Krista moraju čekati "još malo" u smrtnom snu kako bi se dalo završno svjedočanstvo o danu Božje osvete (Iz 34:8; 61:2; 63:4; Ot 11:3). Tada možemo očekivati da započnu ‘vremena neznabožaca’ kada će se gaziti sveto mjesto ‘Sion’ i Jeruzalem. Gaženje Jeruzalema će kršćani osobno doživjeti jer će se time pokušati i kršćane podložiti novoj svjetskoj vlasti.

 


Vremena naroda

Biblija u Lukinom evanđelju spominje Isusove proročanske riječi prema kojima je ‘Jeruzalem’ trebao biti gažen dok se ne završe ‘vremena neznabožaca’ (Lk 21:24). Drugi pisci evanđelja poput Mateja i Marka ne spominju ‘vremena neznabožaca’. Izgleda da su oni ove Isusove riječi o gaženju Jeruzalema uklopili u Isusov opis Danijelovog proročanstva o ‘sedamdeset godišnjih tjedana’ gdje proročanstvo vremenski završava s opisom razorenja Jeruzalema. Naime, Danijel spominje ‘pustošenje koje je određeno’ od strane neznabožačkih nacija, pa je očito da je njegove proročanske riječi Isus pretočio u izraz

"... i Jeruzalem će gaziti neznabošci dok se ne završe vremena neznabožaca".

U proročanstvu o uništenju Jeruzalema Isus spominje da će ‘gadost koja pustoši stajati na svetom mjestu’ što označava ‘gaženje’ s namjerom pustošenja i uništenja ‘sve do istrebljenja’. Taj izraz ‘gaziti’, Isus spominje ponovno i to samo u viziji koju je dao Ivanu u Otkrivenju u kojem je apostolu Ivanu rečeno da će

"... neznabošci (…) gaziti sveti grad četrdeset i dva mjeseca" (Ot 11:2).

Četrdeset i dva (42) mjeseca su točno određeno vrijeme u kojem će ‘neznabošci gaziti sveti grad’. Budući da je Isus rekao da su ‘to dani u kojem će se pravda izvršiti’ onda je ‘vrijeme neznabožaca’ točno određeno vrijeme u kojem Jehova svoju ‘pravdu’ u vezi s Jeruzalemom izvršava onako kako je prorekao (Mt 24:22). Da li je onda Isus mislio upravo na taj događaj kojeg je kasnije objavio Ivanu preko jedne vizije? (Mt 24:15; Ot 11:2,7-10; Da 9:24-27). Pogledajmo.

Ono što je Isus prorekao kao znak posljednjih dana kasnije je ponovno objavio Ivanu u apokalipsi tako da možemo Lukino 21.  poglavlje u vizijama promatrati u knjizi Otkrivenje. Naime:

- ako se riječi iz Luke 21:10,11, podudaraju sa Otkrivenjem 6:1-8;                                                                                                                       (rat, glad, potresi, pošasti - četiri jahaća apokalipse)

- ako se riječi iz Luke 21:27,  podudaraju sa Otkrivenjem 1:7,                                                                                                                            (Isus dolazi u svojoj nebeskoj slavi sa svojim svetim anđelima)

- onda se i riječi iz Luke 21:24 mogu podudarati sa Otkrivenjem 11:2                                                                                                                (Jeruzalem gaze neznabošci; vrijeme neznabošca)

Očito su ta dva Isusova proročanstva povezana jer opisuju dva slična događaja u različitim vremenskim terminima: jedan neposredno prije kraja židovskog poretka a drugi neposredno prije kraja cjelokupnog svjetskog poretka. Zanimljivo je da je odmah nakon spominjanja ‘vremena neznabožaca’, Luka prešao na opisivanje nebeskih znakova koji će biti sastavni dio velike nevolje. Naime, nakon opisivanja opsade Jeruzalema i srdžbe koja će se u obliku rata, gladi, smrti i ropstva izliti na židovski narod, odmah u nastavku Isus kaže:

"… i Jeruzalem će gaziti neznabošci dok se ne završe vremena neznabožaca".

Zatim odmah slijedi opis znakova kraja:

"I bit će znakovi na suncu, mjesecu i zvijezdama, a narode na zemlji obuzet će tjeskoba i osjećaj nemoći (…) i ljudi će tada gubiti svijest od straha i očekivanja onoga što će zadesiti svijet (…) I tada će vidjeti Sina čovječjega kako dolazi u oblaku sa silom i velikom slavom" (Lk 21:24-27).

Masno istaknuti tekst stoji odmah nakon opisa kraja židovskog poretka i odmah se nadovezuje na istaknute znakove kraja ovog svjetskog poretka. Jedan od tih znakova opisanih u evanđelju je ‘znak Sina čovječjeg’ koji je također objavljen u Otkrivenju 1:7 gdje se kaže:

"Evo, dolazi s oblacima, i vidjet će ga svako oko, čak i oni koji su ga proboli. I sva će plemena zemaljska proplakati zbog njega".

Sve nam ovo pokazuje da je Isus svoj opis znakova kraja kasnije objavio u obliku vizija koje su povezane sa Jeruzalemom i neznabošcima. Jeruzalem je oduvijek predstavljao vladavinu Jehove Boga unutar okruženja neznabožačkih nacija tako da je taj grad sam po sebi svet jer ga je Bog posvetio kako bi preko njega uzvisio svoje ime i jer će u njemu ponovo obnoviti svoju vladavinu.

Neki smatraju da je Ivan u Otkrivenju pisao o simboličnom svetom gradu kršćanstva kojeg će gaziti narodi. Međutim, apostol Pavle je rekao: “jer ovdje nemamo grad koji će ostati, nego željno čekamo onaj koji će doći“ (Heb 13:14). Taj grad kojeg čekaju je Jeruzalem – centar Božjeg kraljevstva na zemlji koji će biti obučen u nebesku slavu. Do tada on ne postoji kao mjesto nego samo kao duhovno obilježje Božjeg kraljevstva. Kad Pavle govori o gradu koji pripada nebu i koji će doći onda ne govori o doslovnom silaženju grada na zemlju nego govori o slavi koja će s Isusom doći s neba, a koja će ponovo uzdići Jeruzalem kao grad živog Boga iz kojeg će On preko Isusa vladati svom zemljom (Heb 11:10,16; Ot 21:2). Taj grad je on “izgradio“ u prošlosti i opet će ga sagraditi kako bi u njemu postavio svoje prijestolje (Ps 147:2; 102:16; Iz 62:1-12). Narodi stoga moraju gaziti doslovni grad kako bi prkosili Jehovi i Kristu na način da taj grad prisvoje sebi i svojem uzdizanju do neba. Prisvajanjem Jeruzalema kao centra svoje vladavine, oni će simbolično zauzeti mjesto Boga.

Kad Isus proriče da će Jeruzalem ‘gaziti neznabošci’, onda je očito mislio na gaženje svetog grada koje je bilo aktualno još za vrijeme života njegovih prvih učenika. Taj grad je bio i tada pod nogama neznabožačkih naroda ali se gaženje odnosilo na vrijeme kada su neprijatelji 70. g.n.e. trebali opkoliti grad s ciljem da ga potpuno preuzmu pod svoju vlast i unište njegovu nebesku slavu koju mu je davao Božji hram. Tit vjerojatno nije planirao uništiti Hram. Moguće je samo želio da ga pretvori u poganski; tj. da hram bude posvećen rimskim carevima i rimskim bogovima. Budući da su naišli na otpor oni su grad zajedno s hramom zapalili i razrušili i od njega napravili pustoš.

Kad se nakon tog događaja u Otkrivenju nalazi opis ponovnog gaženja onda je moralo doći do njegove obnove i povratka Izraelaca u svoju domovinu. Godine 1948. je Izrael dobio svoju državu a 1950. godine je proglasio Jeruzalem glavnim gradom ćemu se i dalje protivi Viječe sigurnosti UN i Palestinski narod. Takva situacija će vjerojatno prethoditi preuzimanju Jeruzalema pod svjetsku međunarodnu upravu kada će opet doći u situaciju da ga gaze neznabožačke nacije što će se odigrati neposredno prije znaka Sina čovječjeg.

Bog je dva puta dozvolio da se Jeruzalem gazi do uništenja, najprije od strane Babilonaca a zatim Rimljana. Nakon prvog opustošenja je vratio slavu Jeruzalemu  i to nakon sedamdeset godina, ali nakon drugog uništenja Jeruzalema je Izrael stotinama godina bio rasijan među narodima sve dok 1948. godine nije dobio svoju državu. Njegov hram je duhovne prirode i čine ga Isusovi sljedbenici.

Pitanje je da li će Jehova, koji se drži svojih obećanja, dozvoliti ovaj put da Jeruzalem potpuno padne u ruke neznabožaca ili će samo dozvoliti jedno kratko vrijeme gaženja nakon čega će svoju pravdu izvršiti, ne samo nad Izraelom nego i nad svim narodima s ciljem da se svi podlože novoj svjetskoj vladavini u rukama Isusa Krista. Pitanje svjetske vlasti uključuje Jeruzalem koji predstavlja Božju suverenost, tako da je Sotoni u interesu svoju svjetsku vladavinu postaviti upravo u tom gradu čime bi se uzdigao kao bog ovog svijeta. Možda će to uspjeti na kratko za vrijeme gaženja svetog grada čime će se taj grad “gdje je Gospodin bio pribijen na stup“ “u prenesenom smislu zvati Sodoma i Egipat“. To će biti vrijeme kada će dvojica Isusovih svjedoka  javno pred svjetom prorokovati o Kristu koji će doći i obnoviti kraljevstvo u Izraelu (Ot 11:1-8).

 

a) Prvo ispunjenje

Prvo ispunjenje se odnosilo na zemaljski Jeruzalem koji je u periodu od 609. g. pr.n.e. do 70. g.n.e. bio često pod vlašću nekoliko neznabožačkih nacija. Isus je svoju izjavu o ‘vremenu neznabožaca’ rekao nakon što je opisao opustošenje Jeruzalema od strane "gadosti koja pustoši o kojem je govorio prorok Danijel" (Mt 24:15). Time tu izjavu povezuje s Danijelovim proročanstvom koje kaže:

"… a grad i sveto mjesto uništit će narod jednog vođe koji dolazi. I kraj će tome biti s potopom. I do kraja će biti rat. Pustošenja su ono što je određeno.(…) I na krilu gadosti doći će onaj koji pustoši. I sve do istrebljenja, ono što je određeno izlijevat će se i na onoga koji leži opustošen" (Da 9:26,27).

Danijel je spomenuo da su "pustošenja ono što je određeno". Ta pustošenja su započela u prvoj fazi napada na Jeruzalem u jesen 66. g.n.e. Tada je rimska vojska stajala na svetom mjestu čime je započelo gaženje Jeruzalema. Da bi izbjegli ‘kraj rata’ kršćani su po Isusovoj zapovjedi pobjegli iz ugroženog područja nakon što se rimska vojska povukla. Da se vojska nije povukla to bi bio kraj za Jeruzalem i za sve njegove stanovnike. To što se rimska vojska povukla je bio dokaz da se Bog umiješao u situaciju kako bi omogućio kršćanima da pobjegnu. Budući da je iz dana u dan prijetila opasnost od uništenja Jeruzalema onda je to izvanredno stanje koje je trajalo tri i po godine bilo ‘vrijeme neznabožaca’. Njima je dano da započnu i završe svoj vojni pohod na Jeruzalem. Taj period nije isto što i ‘pustošenje’ koje je nastupilo u drugoj fazi napada na Jeruzalem. Pustošenje je u obliku ‘velike nevolje’ trajalo nekoliko mjeseci kada je označen ‘kraj rata’.

Uzmimo u obzir da su Židovi znali da njihov grad stoljećima ugrožavaju neznabožački narodi. Do tada su Babilonci, Medo-Perzijanci, Grci i Rimljani povremeno ugrožavali svetinju i pravo obožavanje s namjerom da gaze Jeruzalem. Gaženje se očito odnosilo na oskvrnuće svetinje i prijetnje uništenjem Božjeg naroda. Zato na ‘gaženje’ trebamo gledati na periodično ugnjetavanje kakvih je bilo, ne samo u periodu izgnanstva nego i poslije izlaska i to od strane neznabožačkih naroda koji su prijetili obnovi Jeruzalema. Ti narodi (127 članica) su pod vladavinom Perzijskog kralja Kserksa I (Ahasver) mogli u jedan dan 475. g. pr.n.e. potpuno uništiti i istrijebiti Židove (Es 3:6,8-15;8:9-13; 9:1). Nakon toga su Grci 167. g. pr.n.e. pod kraljem Antiohom IV pokušali iskorijeniti obožavanje Jehove time što su na velikom oltaru u hramskom svetištu podigli poganski oltar, a hram posvetili svom bogu Zeusu. To je dovelo do rata, a tri godine kasnije je Juda Makabejac ponovno posvetio hram Jehovi Bogu nakon čega je utemeljen ‘praznik posvećenja’ (Iv 10:22). Rim je 63. g. pr.n.e. osvojio Jeruzalem, a 39. g. pr.n.e nad Judejom je postavio neznabožačkog vladara Heroda – Edomca koji je dvije godine kasnije osvojio Jeruzalem.

Iako je Jeruzalem bio pod Rimskom upravom, oni u početku nisu ‘stajali’ ili ‘gazili’ taj grad s namjerom da ga unište. Gaženje od strane Rima je trebalo uslijediti u jesen 66. g.n.e. Židovi su očekivali Mesiju koji će ih osloboditi ugnjetavanja od strane neznabožačkih naroda. No to nisu mogli doživjeti jer je Danijel u svom proročanstvu naveo da će oni doživjeti napad i rat, dok će sa svršetkom rata njihov grad Jeruzalem doživjeti svoj neslavni kraj. Prorok Danijel nije naveo godinu opustošenja Jeruzalema, ali zato navodi da će ono biti nakon što se ispuni prorečenih ‘sedamdeset godišnjih tjedana’. Tih ‘sedamdeset tjedana’ je bilo "određeno [vrijeme Jeruzalemu] svetom gradu" (Da 9:24). Ako je ‘sedamdeset godišnjih tjedana’ bilo ‘određeno vrijeme Jeruzalema’ onda se ono ne uklapa u  određena ‘vremena neznabožaca’. Znamo da je za Boga hram na Sionu bilo mjesto njegovih nogu. On je prorekao da će Izraelci nakon izlaska iz Babilonskog ropstva moći "govoriti Sionu: Bog je tvoj počeo kraljevati" (Iz 52:7-10; 60:13).

U tom periodu od ‘sedamdeset godišnjih tjedana’ narodi nisu mogli ugroziti Jeruzalem iako su pokušavali. To su mogli učiniti tek nakon što je Bog prestao kraljevati na Sionu. Tako su određena ‘vremena neznabožaca’ trebala nastupiti tek nakon određenih ‘vremena Jeruzalema’, odnosno tek nakon 36. g.n.e.

U periodu koje je Bog odredio Jeruzalemu (od 455. g.pr.n.e. do 36. g.n.e.), grad se trebao obnoviti a zajedno s njim i sistem teokratske vlasti i pravog obožavanja. U zadnjem je godišnjem tjednu trebao doći Mesija koji je još više uzdigao pravo obožavanje. Isus se 29. g.n.e. krstio i predstavio Bogu da izvši njegovu volju. U polovici 70-tog tjedna (proljeće 33. g.n.e.) svojom je smrću ukinuo žrtvu čime je zemaljski hram izgubio dotadašnju ulogu. Tako je u sklopu Isusove službe vrijeme ‘ispitivanja’ trajalo 3½ godine (Lk 19:44b; Mt 10:6; 15:24). No, Jeruzalem je kao grad trebao biti u posebnoj milosti još 3½ godine čime bi završio određeno vrijeme za taj grad koje je ukupno trajalo 490 godina. Naime, u drugoj polovici ’70-tog tjedna’ - u proljeće 33. g.n.e. - Isus je sklopio Novi savez sa ‘malim ostatkom’ Židova. Tu prednost su Židovi imali sve do jeseni 36. g.n.e. do kada je bilo određeno vrijeme milosti samo za njih. No, nakon toga je Novi savez proširen i na ‘druge ovce’ koje su pripadale neznabožačkim nacijama. Kršćanstvo koje je obožavalo Boga ‘duhom i istinom’ imalo je tako svoj duhovni grad Jeruzalem (kraljevstvo - skupštinu) kojim je kraljevao Isus. Taj grad je također trebao doživjeti svoj duhovni uspon i pad, te obnovu, ali i gaženje od strane neznabožačkih nacija.

Kad su 36. g.n.e. završila određena ‘vremena Jeruzalema’ onda su tada započeli ‘posljednji dani’ židovskog poretka koji su trebali imati katastrofalan kraj za Židove. Taj kraj je najavljen u Danijelovim riječima koje smo čitali:

"…a grad i sveto mjesto uništit će narod jednog vođe koji dolazi".

Opkoljavanje grada i dolaskom rimske vojske na sveto mjesto započela su teći određena ‘vremena neznabožaca’. Vrijeme neznabožaca označava vrijeme kojeg je Bog dao nacijama da oni izvrše njegovu volju. Božja volja je bila u da se Jeruzalem gazi i opustoši. Rimske su vojske pod generalom Cestijem Galom došle u jesen 66. g.n.e. s namjerom da zauzmu Jeruzalem. Isus je u vezi toga rekao da će Židovi

‘ugledati gadost koja pustoši, o kojoj je govorio prorok Danijel, kako stoji na svetom mjestu’  (Mt 24:15).

Iz te prorečene situacije se Židovi nisu mogli izvući niti su mogli promijeniti Božansku volju s obzirom na njihov grad. Kad su prema Isusovim riječima rimske legije ‘stajali’ na svetom mjestu oni su došli s namjerom da gaze Jeruzalem i oskrvne sveto mjesto. Znajući za to što je Bog odredio tom gradu i njegovim podanicima, Isus je zaplakao nad njim govoreći:

"O da si barem u ovaj dan spoznao što ti je potrebno da mi mir imao! Ali sada je to sakriveno od očiju tvojih. Jer doći će ti dani kada će neprijatelji tvoji podignuti oko tebe ogradu od zašiljenih kolaca i okružiti te i pritisnuti sa svih strana. I sravnit će sa zemljom tebe i djecu tvoju u tebi. I neće ostaviti u tebi ni kamen na kamenu, jer nisi prepoznao da je Bog došao ispitati kakva su tvoja djela" (Lk 19:41-44).

Isus je ovdje jasno najavio da će ‘doći dani’, odnosno određeno vrijeme, u kojima će neprijatelji ‘sravnit sa zemljom’ grad i njegove stanovnike. Na taj su način grad i njegovi stanovnici bili kao pepeo pod neprijateljskim nogama (usporedi Ml 4:3). To nam govori da su Jeruzalem trebali ‘gaziti’ neznabošci kako bi ga stavli pod svoje noge. Budući da je Rim zastupao sve druge nacije kojim je vladao to bi značilo da su sve te nacije pod zastavom Rima jedno određeno vrijeme gazili Jeruzalem prouzročivši kraj židovskog poretka.

Stoga je Isus najvjerojatnije imao u mislima Danijelovo proročanstvo koje govori o točno određenom ‘vremenu neznabožaca’, s kojim će započeti i završiti napad na Jeruzalem. Tako su od jeseni 66. g.n.e. nacije počele ‘gazili’ Jeruzalem što je trajalo sve do početka druge opsade i završnog napada s kojim je u proljeće 70. g.n.e. došao kraj. Određena ‘vremena neznabožaca’ su tako završila nakon tri i po godine. Nakon toga je započela završna faza ‘velike nevolje’ u kojoj je Bog ostavio taj grad na nemilost njegovim neprijateljima. Tako je gaženje Jeruzalema trajalo 3½ godine, nakon čega je uslijedilo završno pustošenje u velikoj nevolji. Bog je, znači, unaprijed odredio koliko će trajati vremena neznabožaca u kojima će Jeruzalem biti gažen. To je vrijeme gaženja identično vremenu od ‘četrdeset i dva mjeseca’ (1260 dana) u kojem će pred sam kraj ovog svjetskog poretka nacije ‘gaziti sveti grad’ (Ot 11:2,3).

 

b) Drugo ispunjenje

Isus je napomenuo da će ‘Jeruzalem’ "gaziti neznabošci dok se ne završe vremena neznabožaca" (Lk 21:24b). Budući da je Isus reformirao upravu grada Jeruzalema izgradivši je na temelju svojih apostola, onda je s ovim proročanskim riječima govorio i o jednom budućem događaju. Zato je zanimljivo zapaziti da je odmah nakon spominjanja određenih ‘vremena neznabožaca’, Luka spomenuo nebeske znakove koji će biti sastavni dio velike nevolje. Očito je Isus napravio vremenski jaz između dva razdoblja. Naime, nakon što je prorekao kraj židovskog poretka, on je naglo prešao na opis kraja cjelokupnog svjetskog poretka. Tako ova gornja izjava odvaja njegovo proročanstvo na dva vremenska razdoblja:

  • prvo razdoblje se odnosi na vrijeme kraja židovskog poretka …  (stavci 10-24)
  • drugo razdoblje opisuje znakove koji će označiti kraj ovog svjetskog poretka    (stavci 24b-31)

Početak kraja ovog našeg razdoblja započeo je proročanstvom u kojem opisuje situaciju u kojoj nacije trebaju ‘gaziti Jeruzalem’ jedno određeno vrijeme. Koje je to vrijeme? Da li se ono odnosi na "7 vremena" o kojima govori prorok Danijel ili na "3½ vremena" o kojima govori apostol Ivan kad opisuje viziju u kojoj se kaže:

"A dvorište koje je izvan hramskog svetišta ostavi i nemoj ga mjeriti, jer je dano neznabošcima. Oni će gaziti sveti grad četrdeset i dva mjeseca" (Ot 11:2).

Nemojmo zanemariti da je Isus očito povezao ono što je rekao apostolima prije svoje smrti i onoga što je rečeno Ivanu u viziji. Apostolima je spomenuo da Jeruzalem trebaju ‘gaziti’ nacije dok se ne ispune ‘vremena neznabožaca’, dok je apostolu Ivanu u viziji spomenuo da će to gaženje svetog grada trajati četrdeset i dva mjeseca ili 1260 dana (3½ vremena).

‘Gadost’ koja uzrokuje pustošenje postoji u obliku vojno-političkih kraljeva koji će u bliskoj budućnosti uništiti staro političko-religiozno carstvo Babilona Velikog i zauzeti sveti grad, sveto mjesto Božjeg naroda Izrael a ujedno i sveto mjesto kršćanstva. To će biti trenutak kada će zvijer i deset kraljeva pokazati svoju mržnju prema Babilonu Velikom i zauzeti sveto mjesto. Bog će to dozvoliti jer se grad "u prenesenom smislu zove Sodoma i Egipat gdje je i Gospodin (naš) bio pribijen na stup" (Ot 11:8). ‘Sodoma’ je sinonim za duhovni blud, a ‘Egipat’ za ropstvo u kojem su se našli pripadnici Božjeg naroda. Time se ukazuje na stanje u kojem se danas nalazi Izrael i kršćanstvo. Božji narod (i tjelesni i duhovni Izrael) je zbog svog otpada od pravog puta postalo sastavni dio ovog svijeta nad kojim u duhovnom pogledu vlada Sotona. Kao sastavni dio svijeta ono će biti sredstvo pomoću kojeg će svjetski vladari pokušati nametnuti svijetu svoju ideju o novom svjetskom poretku u kojem će Božji narod tražiti svoje novo mjesto. Iako će s padom Babilona Velikog sveti grad izgubiti svoje sveto obilježje, ono će u slijedećem periodu biti gaženo s namjerom da se Židovi i kršćani podlože novoj svjetskoj politici u kojoj će trebati primili žig zvjeri.

Pravi kršćani moraju znati da će uskoro Bog izvršiti sud nad kršćanskim poretkom kao što je izvršio sud nad židovskim poretkom. Otpadničko kršćanstvo je izraslo na religiozno-političkoj dominaciji kojeg je Katolička crkva stvorila u Evropi i većem dijelu svijeta. Ona je preuzela vlast nad običnim narodom koji je svoju kršćansku vjeru i nauku pomiješao sa vjerovanjem i obožavanjem poganskih naroda. Vodeći crkveni oci i dostojanstvenici su s vremenom izgubili status ‘sinova kraljevstva’ jer su postali klasa ‘čovjeka bezakonja’ koja od svog nastanka "sjedi u hramu Božjem, prikazujući se bogom" (2.So 2:3,4). Ovaj ‘čovjek’ je nazvan i "sin propasti". To je ime Isus dao apostolu Judi koji ga je izdao. Juda je svoje pouzdanje polagao na nepravedno stečeni novac i na židovski poredak za koji je očito mislio da mora stvoriti svoje političko kraljevstvo. Tako je klasa svećenstva tzv. kršćanstva izvršila djelo izdaje u korist ovozemaljskog kraljevstva i moći koja je proizlazila iz nepravedno stečenog novca (Iv 17:12). Svoje ovozemaljsko kraljevstvo je crkva kroz povijest uzdigla iznad ljudskog kraljevstva. Samim tim je zanemarila Božje kraljevstvo kojeg su kršćani trebali očekivati.

Znamo da je svetinja u gradu Jeruzalemu bila oskvrnjena 66. g.n.e. kada su Rimske legije opkolile grad i počele potkopavati hramske zidove. Iako su židovski kršćani koristili hram za sveto mjesto obožavanja, ono je bilo sveto mjesto i za Židove i njihovu religiju koja se otuđila od pravog Boga. Kad je rimska vojska oskvrnula svetinju tada je istovremeno bila ukinuta žrtva svagdašnja u hramu, ali i slična žrtva koju su prinosili kršćani svojom svetom službom. Njihova žrtva je ukinuta tako što su morali prestati djelovati u Jeruzalemu i Judeji. Tako su jednim događajem bili pogođeni nevjerni Židovi i židovski kršćani. Rimska vojska je u ulozi ‘gadosti’ 66. g.n.e. stajala na ‘svetom mjestu’ kako bi oskvrnula ‘svetinju’. Ta svetinja je nešto ranije izgubila svoj prvobitni status. Bog ju je odbacio. Zato je i dozvolio da Rimljani unište grad i njegov hram zajedno sa njegovim stanovnicima dok je s druge strane sačuvao židovske kršćane koji su svoju službu vršili u dvorištima duhovnog hrama.

Svetinja u gradu, koju će ‘onaj koji pustoši’ gaziti i opustošiti, ne predstavlja neku izdvojenu kršćansku zajednicu nego instituciju iza koje bi trebao stajati Bog, a to su tjelesni Izrael kao nacija (Židovi i prozeliti) i kršćanstvo kao duhovni Izrael (Židovi i nežidovi). Time će politička zvijer i kraljevi svijeta pokušati stati na mjesto Mesije. Gaženjem svetog grada biti će gaženo židovstvo i kršćanstvo, što će pogoditi Božji narod u cjelini. To će biti potrebno kako bi se izvršio sud nad kućom Božjom. Nakon toga slijedi opustošenje institucije kršćanstva zajedno sa svim religioznim sustavima ovog svijeta. Međutim, da bi izbjegli zajednički udes, vjerni članovi Božjeg naroda će smbolično izaći iz ‘grada’ na način kojim će dati do znanja da ne podupiru političke interese novog svjetskog poretka. U tom periodu od 1260 dana će neki predstavnici Božjeg naroda prorokovat "obučeni u kostrijet" (Ot 11:3,4). Da li je Isus bio simbolično obučen u kostrijet u periodu od 3½ godine svoje javne službe? Upravo tako. Kostrijet je u biblijska vremena obično predočavao žaljenje za nekim. Ona je mogla značiti poniznost i kajanje. Isus je više puta pokazao da žali nad ljudima i nad Jeruzalemom. U svom djelovanju je osudio klasu svećenstva i njegovu instituciju kad je rekao:

"Jeruzaleme, Jeruzaleme, koji ubijaš proroke i kamenuješ one koji su poslani k tebi! Koliko sam puta htio sakupiti djecu tvoju (…)! A vi niste htjeli" (Mt 9:36; 23:37). 

Jednom je prilikom čak zaplakao nad Jeruzalemom proričući njegovo potpuno uništenje čime je trebao završiti tadašnji židovski poredak (Mt 24:2; Lk 19:41-44). Budući da kostrijet može značiti poniznost i kajanje zbog grijeha, onda je u Isusovom slučaju vidljivo da je Isus na sebe preuzeo grijehe svijeta što znači da je zaista u prenesenom smislu bio obučen u kostrijet. Nakon njegove smrti i uskrsnuća ostalo je još tri i po godine milosti za Židove. U tom periodu su apostoli također prorokovali ‘obućeni u kostrijet’ tražeći od Židova da se pokaju i spasu od ovog pokvarenog naraštaja (Dj 2:38-40). To se ponovilo i u periodu od prve do druge opsade Jeruzalema kada su kršćani izvan Judeje objavljivali uništenje Jeruzalema u  skladu s Isusovim proročanskim riječima.

Na isti način će u to određeno vrijeme Božji sluge pod vodstvom imenovanih zastupnika propovijedati u kostrijeti čime će pokazati svoje žaljenje nad ovim svijetom, a posebno nad židovskim i kršćanskim narodom. Noseći simboličan kostrijet oni će Židove i kršćane pozivati na kajanje prije konačnog kraja ovog svijeta. Time će poput Isusa izraziti svoje žaljenje nad duhovnim Jeruzalemom i njegovim stanovnicima (Ot 11:3; Mt 23:37,38; vidi Da 9:4-19). Isus je nakon toga bio ubijen, a zatim i uskrsnut. Nedugo nakon toga je svetim duhom rođena kršćanska skupština, ili Kristovo kraljevstvo. Takav razvoj događaja će uslijediti nakon 1260 dana proročke aktivnosti povezane s kostrijeti. Naime, nakon 1260 dana, "kad završe svoje svjedočenje, zvijer koja izlazi iz bezdana zaratit će se s njima, pobijedit ih i ubiti" kao što je ubila i Isusa Krista (Ot 11:7; 13:7). Na koji će ih način ubiti? Naravno, ovdje je riječ o simboličnoj smrti. Politička zvijer će jednim zakonskim aktom prouzročiti smrt ili neaktivnost tih Kristovih zastupnika.

To ćemo lakše razumjeti ako uzmimo u obzir jednu misao u kojoj Pavle kaže ‘da je bio živ dok nije bilo zakona, a kad je došla zapovijed, grijeh je oživio, a on je umro’ (Ri 7:8,9). Slično tome, Božji sluge (predstavnici Kristove univerzalne skupštine) će za ovaj svijet biti živi i aktivni dok ne bude ‘odredbe’ ili ‘zakona’ na svjetskoj razini kojim će se njihovo djelo smatrati nezakonitim. Onog trenutka kada svijet donese jedan takav zakon, oni će će umrijeti smrću pobijenih. Zvjer će na takav način ‘ubiti’ ova dva proroka a time i Kristovu skupštinu. Za Božje sluge će ta ‘smrt’ trajati samo "tri i pol dana" jer će Bog prouzročiti promjenu stanja i oživjeti svoje sluge (Ot 11:11a). Nakon oživljavanja oni će ‘stati na noge’ nasuprot svojim neprijateljima jer ih "vrata groba neće moći nadjačati" (Mt 16:18). Budući da će njihovo uskrsnuće označavati podizanje u jedno uzvišeno stanje to bi značilo da će oni oživjeti s novim duhom u sebi a time i s novom ulogom koja će ih predstaviti svijetu kao Kristove zastupnike koji imaju pravo da predstavljaju Kristovu vlast nad zemljom (1.Ko 12:13; Kol 1:18). Oni će ‘uzaći u oblaku na nebo’ u tom smislu što će zauzeti ‘nebeska mjesta’ koja će im pripasti kao novim vladarima svijeta. Vjerojatno će u to vrijeme biti izvršeno pečačenje živih predstavnika Kristove zemaljske vlade (Ot 7:2,3). Svoje dodjeljenu ulogu će vjerojatno objaviti svijetu što će zaprepastiti mnoge jer će se javno prikazati svijetu kao oni koji će ‘upravljati svim narodima željeznom palicom’ (Ot 12:5).  Ako će se mnogi ljudi svijeta zbog tog događaja zadobiti strah, onda je očito riječ o jasnom i vidljivom natprirodnom djelovanju Božjih anđela koji će stati u njihovu zaštitu, kao i u zaštitu svih izabranih članova Božjeg naroda. Taj će događaj vjerojatno biti povezan s ‘znakom Sina čovječjeg’ jer će se samo na taj način moći svijetu obznaniti tko stoji iza ovih Božjih slugu. Moguće je da će to biti trenutak kada će se desiti uskrsnuće svih koji su Kristovi i koji će zajedno s živima biti uzdignuti u oblaku na jedan nadnaravan način koji će izazvati strah kod ljudi (Ot 11:11b).

Takvom razvoju događaja će prethoditi rat u kojem će Mihael i njegovi anđeli zbaciti Sotonu s ‘neba’ ili s ‘nebeske gore’ sa koje je vladao svijetom. Nakon toga će se čuti ‘sedma truba’ kojom će se objaviti: "Kraljevska vlast nad svijetom sada pripada Gospodinu našemu i Kristu njegovu…" (Ot 11:11-15). No, kako ćemo mi čuti tu objavu? Da bi je čuli ona mora biti povezana sa jednim dramatičnim događajem koji će nam dati uvid u tu objavu s neba, a koju će Božji zastupnici s sigurnošću moći objaviti svijetu. Budući da Sotona svijetom vlada preko Babilona Velikog, onda će pad Babilona biti ujedno i njegov pad s neba, jer će iza toga stajati Bog koji će preko zemaljskih vladara srušiti i uništiti njegov veliki grad gdje se nalazilo njegovo prijestolje (Da 4:30). Da bi lakše objasnili kako će to Bog u srca kraljeva dati da izvrše njegovu zamisao, onda će iza takve akcije vjerojatno stajati vojske nebeskih anđela koji će pod vodstvom Mihaela ratovati protiv Sotone time što će ga pobijediti i zauzeti mjesta sa kojih će moći djelovati na političke odluke usmjerujući zemaljske vladare da izvrše napad na religiozno carstvo Babilona Velikog. Kroz cijelu povijest su se dešavale promijene svijetske vlasti iza kojih su stajali nebeski knezovi i njihove vojske. Jedan takav opis možemo naći u Danijelovoj knjizi u kojoj je anđeo rekao Danijelu da je došao da se bori protiv kneza Perzije kako bi njegovo zemaljsko carstvo bilo uništeno i predano Grčkoj kao novoj političkoj svjetskoj sili koju će preuzeti ‘knez Grčke’. No, sada će ovaj rat protiv kneza Babilona biti ujedno i zadnji rat protiv Sotone prije uspostave Kristove vladavine.

 


Jao zemlji i moru

Nakon što Sotona bude zbačen na zemlju i prije nego dođe kraj bit će ostavljeno malo vremena, ne samo da se da konačno svjedočanstvo, nego da i ovaj zao svijet doživi veliku nevolju. To će biti nevolja za ovaj svijet dok će Božji sluge time dobiti dodatni razlog za radost i veselje jer će znati da se približava njihovo izbavljenje. Zato Ivan čuje:

"jak glas na nebu kako govori: ‘Sada je nastalo spasenje i moć i kraljevstvo Boga našega i vlast Krista njegova, jer je zbačen [na zemlju] optužitelj braće naše koji ih je dan i noć optuživao pred Bogom našim! A oni su ga pobijedili krvlju Janjetovom i riječju svjedočenja svojega i nisu ljubili život svoj ni onda kad su se suočili sa smrću. Zato veselite se, nebesa i vi koji prebivate u njima! Teško vama, zemljo i more, jer je Đavo sišao k vama, silno gnjevan, znajući da ima malo vremena’" (Ot 12:10-12).

Ova objava će se čuti nakon što padne Babilon Veliki – stari svjetski poredak, koji će ujedno označiti i pad Sotone sa svog nebeskog položaja sa kojeg je vladao nad kraljevima zemaljskim (Ot 17:18).

Budući da se ova objava čuje s neba, mogli bi pomisliti da je izgovaraju ljudi koji su uskrsnuli na nebo prije pada Babilona. Međutim, vidjeli smo da nitko još nije uskrsnuo, a kamoli da se nalazi na nebu. Da li onda znači da se samo anđeli koji su na nebu mogu radovati ovom događaju, dok se Božji sluge koji su na Zemlji ne mogu tome radovati radi mnogih nevolja koji dolaze od strane Sotone? Ne. Ovdje je vjerojatno riječ o simboličnim ‘nebesima’. Kao što u ovoj viziji ‘zemlja’ i ‘more’ imaju svoje simbolično značenje jer se odnose na zemaljsko društvo i bezbožan svijet, tako i pojam ‘nebesa’ ima svoje simbolično značenje (vidi Ot 7:2; 21:1). No, ipak postoji objašnjenje. Ako se osoba čiji se glas čuo nalazi na doslovnom nebu, onda je to bio glas anđela koji zastupa Božje sluge pred Bogom. ‘Njihovi anđeli’ se mogu poistovjetiti sa njima i govoriti umjesto njih (Mt 18:10). U Bibliji često možemo naići gdje anđeli zastupaju Boga pred ljudima na način da iz onoga što kažu možemo dobiti dojam kao da sam Bog govori (vidi 2.Mo 3:1-6). Zato nije neobično da anđeli koji zastupaju Božje sluge mogu u njihovo ime izgovoriti nešto što bi izgledalo kao da to govore sami ljudi. Ti anđeli ne govore u svoje ime nego njihovo. Oni se ne izlažu progonstvima nego ljudi koju smatraju svojom ‘braćom’ jer im je jedan otac - Jehova.

Moguće je da glas koji se čuje na nebu dolazi od dvojice proroka koji su ‘uzišli u oblaku na nebo’ nakon što su bili simbolično ubijeni i podignuti u život (Ot 11:11,12). Tu se ne radi o doslovnom nebu nego o uzvišenom duhovnom položaju ili čak duhovnom stanju koje je toliko visoko da pruža zaštitu od neprijatelja. Takav strateški položaj su nekad imali neki narodi i njihova kraljevstva (Iz 34:4,5; Am 9:2,3; Jr 51:53; Ob 2-4). Bog je u povijesti svog naroda Izrael podigao svoje prijestolje u Izraelu i tako svoj narod smjestio na simbolična ‘nebesa’. Kad je Izrael odbacio Boga, ostao je bez njegove zaštite tako da je njegova ‘slava bila bačena s neba na zemlju’ (Tu 2:1). To se desilo tako što je Izrael došao pod vlast neprijateljskih naroda kojima je vladao Sotona. Samim tim se Sotona podigao na Izrael i preuzeo ‘nebesa’ koja pripadaju Bogu i njegovom narodu (Hg 2:6,7). To se desilo i kršćanskoj skupštini koja ima svoja ‘nebesa’ povezana s Kristovim kraljevstvom (Ef 1:3; 2:5,6; Kol 1:13). U ranoj povijesti kršćanstva skupština je došla u ropstvo Babilona Velikog. No, padom Babilona Velikog (starog svjetskog poretka) Sotona će izgubiti svoje mjesto na tim ‘nebesima’ koje pripadaju Kristovom kraljevstvu tako da neće više moći imati vlast nad Božjim narodom.

Kad dođe vrijeme da Isus preuzme ‘nebesa’, onda će Bog na ta ‘nebesa’ uzdići i zaštititi svoj narod od skorog uništenja. Anđeli će sakupiti izabrane od kraja do kraja nebesa i staviti pod svoju zaštitu tako da će se u tom smislu nalaziti na očišćenim i zaštićenim ‘nebesima’ do kojih neprijatelj više neće moći doći. U tom će se smislu ‘nebesa’ i oni koji žive na njima radovati kad bude zbačen Sotona koji je do tada imao pristup tim ‘nebesima’ koja pripadaja Kristu. Njihova radost će biti povezana sa spoznajom da "Kraljevska vlast nad svijetom [koje je do tada bilo u rukama Sotone] sada pripada Gospodinu našemu i Kristu njegovu…" (Ot 11:15; vidi Mt 4:8). Ako ‘glas na nebu’ izmeđuostalog objavljuje da je s ovim događajem ‘nastalo spasenje’ onda je razumljivo da se tom spasenju posebno ‘vesele’ oni kršćani koji će biti spašeni. Oni se ne nalaze na doslovnom nebu, već se nalaze na zemlji. Zato im neće biti teško proživjeti to ‘malo vremena’ u kojem će svijet osjetiti veliku nevolju. Osim toga, Božji sluge su se kroz cijelu povijest radovali što ih se progoni zbog Isusa jer im je On rekao: "Radujte se i kličite, jer je velika nagrada vaša na nebesima! Jer tako su progonili i proroke prije vas" (Mt 5:11,12).

Sotona ne može nametnuti svoj ‘jao’ onima koji svim srcem služe Bogu, jer njima ‘neće pasti ni vlas s glave’. ‘Jao’ mogu osjetiti samo oni koji će osjetiti tjeskobu, jer će ‘narode na zemlji obuzeti tjeskoba i osjećaj nemoći zbog huke mora i valova i ljudi će tada gubiti svijest od straha i očekivanja onoga što će zadesiti svijet’ (Lk 21:18,25,26; vidi Jr 10:2). To znači da ‘zemlja’ i ‘more’ od tada doživljavaju nevolje jer je Sotona ‘sišao k njima s velikim gnjevom’. Sotona će pokušavti sve više uzburkati svijet kako bi unutar novog svjetskog poretka zauzeo svoje mjesto i zaustavio kršćansko djelo a time i onemogućio da ljudi koje je pridobio svojom prijevarom idu u zemlju Božjeg naroda i na Božju nebesku goru gdje će obnoviti pravo obožavanje.

Dok će se ‘nebesa’ radovati, ‘zemlja’ i ‘more’ će se naći u još većem duhovnom mraku i nevoljama za koje ne znaju izlaz. Radost onih na nebesima će biti posebno očita u vrijeme kraja kada će Isus "poslati anđele svoje uz glasan zvuk trube i oni će skupiti izabrane njegove s četiri strane svijeta, s jednog kraja nebesa do drugoga" (Mt 24:31). Isus je tako unaprijed rekao da će se njegovi učenici nalaziti od jednog do drugog kraja ‘nebesa’ ili od jednog do drugog kraja njegovog ‘kraljevstva’ odakle će biti sakupljeni. Budući da pravo obožavanje obuhvaća i prekriva cijelu nastanjenu zemlju, onda je razumljivo da i gora Sion u tom smislu ispunjava cijelu zemlju (usporedi Da 2:35). Što to znači? To znači da je gora Sion jedan sastavni dio Božjeg nebeskog kraljevstva. Ona je ‘uprava neba’ sastavljena od izabranih muževa na zemlji. Neki od tih muževa će ući u sastav nove vlade Božjeg kraljevstva na zemlji koja će biti zastupana po ‘Novom Jeruzalemu’.

 


Novi Jeruzalem

Abraham je "očekivao grad s pravim temeljima, kojemu je graditelj i tvorac Bog" (He 11:10). On je očekivao Božje kraljevstvo ovdje na zemlji čija bi uprava bila u gradu čiji je tvorac Bog. Onima koji su težili za tim mjestom, Bog je pripremio takav grad ili kraljevsku upravu. To nije trebao biti grad ili kraljevstvo ovog svijeta, nego "domovina (…) koja pripada nebu" (He 11:14-16). Riječ je o Božjoj upravi koju će sačinjavati izabrani muževi na zemlji. Oni će se obući u slavu zemaljskog Raja kojom je Jehova obukao prvo zemaljsko uređenje (Ez 28:13; Ot 21:11,19,20). Naime, Kristovo ‘kraljevstvo’ je najprije obuhvaćalo njegovo vladanje nad ‘Izraelom Božjim’ preko teokratske uprave kršćanskog Jeruzalema, a zatim će proširiti svoju vlast nad cijelim svijetom. Time će se sadašnja teokratska uprava obući u slavu ‘novog Jeruzalema’. Dok još služimo Bogu pod ovom privremenom upravom Jeruzalema, mi se radujemo dolasku Božjeg kraljevstva kojeg će zastupati ‘novi Jeruzalem’.

Budući da je drevni zemaljski grad bio uspostavljen među neprijateljskim narodima on je uz Božje dopuštenje mogao biti uzdrman od strane svojih neprijatelja. Slično je doživio i kršćanski Jeruzalem. Budući da je mogao biti uzdrman iznutra i izvana on je bio samo poput prijelazne vlade. Ona će biti zamijenjena novom teokratskom upravom i zato se o njoj govori kao o ‘novom Jeruzalemu’. Pavle u nastavku objašnjava da se tada trebalo ispuniti proročanstvo iz Hagaja 2:6,7, gdje je Bog rekao: "Još jednom – i to uskoro -  potrest ću nebesa i zemlju…".

Kad je Bog nakon Izraelskog oslobađanja iz Babilonskog zarobljeništva uskomešao narode, omogućio je pojedincima iz okolnih naroda da se kao prozeliti priklone pravom obožavanju čije je središte bio hram u Jeruzalemu.  Nakon toga Hagaj proriče da će se to ‘još jednom’ ponoviti. Pavle ukazuje na veće ispunjenje pa kaže da "riječi ‘još jednom’ znače da će biti uklonjeno ono što se može uzdrmati, to jest ono što nije načinio Bog kako bi ostalo ono što se ne može uzdrmati". Zatim ukazuje da "trebamo primiti kraljevstvo koje se ne može uzdrmati" (He 12:26-28). U prvom stoljeću je uzdrmano teokratsko uređenje Jeruzalema do te mjere da je ono bilo uklonjeno, a zamijenilo ga je ‘kraljevstvo Isusa Krista’ preko teokratskog uređenja njegove skupštine. Iako je Isus rekao da njegovu ‘skupštinu ništa neće nadjačati’ ono jepoput drevnog Jeruzalema trebalo doživjeti svoj pad ali i obnovu kojom će ‘sveto mjesto biti dovedeno u ispravno stanje’ (Mt 16:18; Kol 1:13; Da 8:13,14). U međuvremenu su zli i nevjerni robovi sami načinili ‘kraljevstvo’ otpalog kršćanstva koje je palo u ropstvo Babilona Velikog. U završnom razdoblju će Bog ukloniti otpalo kršćanstvo, a ostaviti Kristovu skupštinu koja se ‘ne može uzdrmati’ jer će od nje i izabranih nastati ‘novo nebo i nova zemlja’. To je ono vječno kraljevstvo kojeg su vjerni sluge i kršćani očekivali pod upravom grada ‘Novog Jeruzalema’.

Bog je prorekao da će u svoje određeno vrijeme ‘zbaciti’ Sotonu s gore Božje na zemlju time što će preko svog Sina preuzeti vlast nad kraljevima zemlje kojima će u srce staviti svoju zamisao da unište Sotonino političko-religiozno carstvo - Babilon Veliki. Ta Sotonina "žena (…) predstavlja veliki grad [Babilon Veliki] koji kraljuje nad kraljevima zemaljskim" (Ot 12:7-9; 17:17,18; Ez 28:16,17). Sotonino carstvo se zove Babilon jer ono opisuje carstvo koje u svojim granicama drži sve narode preko žene. Žena predstavlja religiozne i političke vođe kao što su i kraljevi i svećenici predstavljali Božju ženu. Tu ženu će nakon Harmagedona zamijeniti Isusova nevjesta tj. kraljevi i svećenici koji će imati kraljevstvo nad svom zemljom. Zato Babilon Veliki mora biti uništen. Kad se to desi Bog će ostaviti još malo vremena da svoju srđbu posebno iskali na lažno kršćanstvo koje je ljude odvratilo od njega kao pravog Boga.

‘Sveti grad’ i dvorište hrama će biti uzdrmano i gaženo od strane političke zvijeri 1260 dana u kojima će Kristovi zastupnici iznositi osude nad ovim svijetom i tražiti pokajanje od strane onih koji se smatraju članovima Božjeg naroda. Uskoro nakon toga će cijeli politički svijet doživjeti osudu na način da će u ratu koji se zove Har-Magedon izgubiti svoju vlast nad zemaljskim društvom. Tada će "Jehova kraljevati nad [narodima] na gori Sionu odsad i dovijeka" i to preko svog Sina i ‘novog neba’.

Nakon uskrsnuća pravednih i nepravednih, Bog će "suditi među mnogim narodima i sklad će stvoriti među moćnim narodima" što će dovesti do pravog mira jer će u novom uređenju svi narodi morati "prekovati mačeve svoje u raonike i koplja svoja na srpove". Time će svi biti uključeni u obnovu zemlje jer će Jehova ‘kraljevati nad njima na gori Sionu’ (Mi 4:3-7). Svi koji će ulazili na vrata Novog Jeruzalema da obožavaju Boga, penjati će se na goru Sion ili na simbolična ‘nebesa’ gdje će biti postavljeni Isus i njegovi svećenici i kraljevi (Ot 14:1). Tko će biti postavljen na tim ‘nebesima’ u službu kraljeva i svećenika? To će biti vjerni članovi klase roba koji su služili Bogu i Kristu u skladu s Božjom voljom. Kada mnogi od njih uskrsnu ovdje na zemlji i ujedine se s živim izabranicima ‘novog neba’ onda će se zajedno naći s Kristom. Oni će zastupati nebesku vladu koja će po svojoj teokratskoj organizaciji biti još jedna kopija ‘nebeskog (gornjeg) Jeruzalema’.

Izabrani će kraljevi biti postavljeni na simboličnoj gori Sionu koja predočava vlast Božjeg kraljevstva u rukama Isusa Krista i njegovih suvladara. Zanimljivo je zapaziti da simbolična ‘gora’ nastaje nakon što se jedan ‘kamen kojeg nisu dodirnule ljudske ruke’ u određenom trenutku odvaja od Božje nebeske gore. Bog će tako odvojiti jedan dio svoje univerzalne vlasti i predati ga Isusu. Isus će tada usmjeriti svoju silu i moć prema zemlji pa će tada ‘sva plemena zemaljska vidjeti Sina čovječjeg kako dolazi na oblacima nebeskim sa silom i velikom slavom’ (Mt 24:30). Sila iza koje će stajati Isus će poput odvojene gromade kamena uništiti sadašnje ljudske vladavine, čime će nestati oblik vlasti koji je do tada ispunjavao zemlju. Simbolični ‘kamen’ Kristovog kraljevstva će tako tek nakon Harmagedona poput ‘visoke gore’ ispuniti zemlju s novom teokratskom vladavinom koja će u potpunosti zamijeniti Sotonski zli poredak (Da 2:34,35). Na takav način će biti opustošena ‘vrlo visoka gora’ s koje je vladao Sotona i demoni nakon čega će biti obnovljena za novu vlast u rukama Isusa i njegovih anđela, dok će Isusovi zemaljski suvladari dobiti vlast ‘nad zemljom’ preko gore Sion kojom će zamijeniti sadašnji politički i religiozni poredak (Ot 5:10).  

U povezanost s tim proročanskim opisom Ivan je u jednoj drugoj viziji vidio gdje na Sionu stoji Isus zajedno s 144000 izabranih. Oni zajedno stoje "pred [Božjim] prijestoljem" (Ot 14:1-3). No, to ne znači da se ova visoka gora Sion nalazi na nepristupačnoj razini neba gdje ispunjava područje sa kojeg Bog direktno vlada. Vidjeli smo da je ova ‘gora’ treba biti odvojena od Božje univerzalne vlasti kako bi ‘ispunjavala’ zemlju, a ne cijeli svemir. Kad bi se ova vizija odnosila na nepristupačno nebo, to bi značilo da će se Isusovi suvladari sastajati s Kristom u samoj Božjoj prisutnosti – izvan materijalnog svemira. Međutim, kad bolje razmotrimo kontekst vidimo da oni ne stoje na onom ‘nebu’ s kojeg Bog vlada nad svojim cjelokupnim stvarstvom već na ‘gori’ koja je samo mala kopija Božjeg uzvišenog mjesta vladanja. S obzirom da će njihova vlast biti ograničena na jedno lokalno mjesto u svemiru, onda je logično da će i simbolična ‘gora’ s koje će vladati predstavljati ‘nebo’ koje obuhvaća područje naše planete Zemlje. Ponovimo činjenicu da je ovo nebo pod kojim će oni u budućnosti vladati, po svojem značenju slično ‘visokoj gori’ s koje još uvijek vlada Sotona preko svojih zemaljskih vladara. Znamo da se njegovo prijestolje ne nalazi na nebu gdje je Jehovino prijestolje već na toj simboličnoj ‘gori’ ili ‘nebu’ koje ispunjava samo planetu zemlju. Tako će i ta ‘visoka gora’ Sion biti nad zemljom, a ne na nepristupačnom nebu dok će vidljiva gora sa svetim mjestom biti na zemlji.

Razmotrimo to iz još jedne perspektive. U viziji koja se odnosi na zemaljsko područje, vidimo da i "veliko mnoštvo" ljudi stoji "pred Božjim prijestoljem" (Ot 7:1,15). Ovdje trebamo uzeti u obzir da su i Izraelci stajali ‘pred Bogom’ čije je prijestolje bilo postavljeno u svetinji hrama (2.Mo 29:42,43). Božje prijestolje je na zemlji bilo zastupljeno preko svećenika i izabranih starješina u Jeruzalemu. Bog je rekao da će se: "Jeruzalem zvati prijestolje Jehovino" (Jr 3:17). ‘Novi duhovni Jeruzalem’ će se također zvati prijestolje Jehovino jer ono zastupa Božje kraljevstvo. Zato je moguće zamisliti da će ‘Božje prijestolje’ biti postavljeno ovdje na Zemlji i da će biti zastupljeno preko prijestolja na kojima će sjediti Isusovi suvladari. Stojeći direktno pred njima "veliko mnoštvo ljudi [indirektno] (…) stoji pred [Božjim] prijestoljem i pred Janjetom (…) i  služe [Bogu] dan i noć u [njegovom] hramu" (Ot 7:9,15).

Sotona je danas prisutan na zemlji dok stoji na ‘visokoj gori’ sa koje nadgledava i upravlja ovim zlim poretkom. Da bi upravljao svijetom, Sotona nije trebao ljudske vladare dovesti na doslovno nebo kako bi odatle vladali. Vidjeli smo da je Sotona poveo Isusa na tu "goru vrlo visoku" odakle mu je "pokazao sva kraljevstva svijeta i slavu njihovu" (Mt 4:8). Sa tog visokog položaja se može pomoću nebeskih anđela upravljati organiziranim ljudskim društvom preko zemaljskih kraljeva. Kraljevstva svijeta koja mu je pokazao su predstavljala Sotonin veliki grad Babilon Veliki ili njegovo kraljevstvo koje mu je predano od postanka svijeta. Nakon što Sotona bude ‘zbačen’ s te ‘visoke gore’, onda će taj visoki položaj pripasti Mihaelu i njegovim anđelima preko kojih će Isus i njegovi zemaljski vladari upravljati svijetom. To je ključna razlika jer je Sotona drugačije postavio stvari te je on vladao svijetom preko čovjeka umjesto da je Adamu dozvolio da vlada zemljom preko njega i njegovih anđela. U proročanskoj viziji vidimo gdje je jedan anđeo odnio apostola Ivana na tu istu ‘visoku goru’ s koje je zbačen Sotona, a za koju Ivan kaže: "I odnio me u duhu na goru veliku i visoku, i pokazao mi je sveti grad Jeruzalem kako silazi s neba od Boga" (Ot 21:10). Kao što je Sotona s ‘visoke gore’ pokazao Isusu svoje veliko kraljevstvo na zemlji tako je ovdje Ivanu iz te perspektive pokazano Isusovo kraljevstvo na zemlji. Umjesto ‘kraljevstva svijeta’ koja su bila pod vlašću Sotone Ivan sada vidi ‘kraljevstvo svijeta’ koje zastupa novi Jeruzalem. Za razliku od nevjernog Jeruzalema koji je ‘zbačen s neba’ , novi Jeruzalem ‘silazi s neba’ u tom smislu što će s neba dobiti sve ovlasti da zastupa Božju suverenost nad zemljom (Tu 2:1; Ot 21:2). Naime, Isus i njegovi anđeli će kao predstavnici Boga ‘sići s neba’ i uspostaviti Božje nebesko kraljevstvo u kojem će anđeli surađivati sa Isusom i zemaljskom upravom novog grada. Ovaj grad nije doslovan grad nego predstavlja jedno organizacijsko uređenje u kojem sudjeluju izabrani ljudi koji će biti postavljeni po svoj zemlji. To govori da će ‘novi Jeruzalem’ biti na zemlji a ne na nebu i vjerojatno će imati svoje središnje mjesto u gradu Jeruzalemu. Njega će na zemlji predstavljati sva mjesta sa kojih će Isusovi suvladari upravljati narodima.

 


Grad koji silazi na zemlju

Grad ‘novi Jeruzalem’ u svom nazivu ima riječ ‘novi’ što ukazuje na novi oblik teokratske uprave. Psalmista kaže da je "Jeruzalem sagrađen kao grad sav u jedno sastavljen" (Ps 122:3). Stoga se Jeruzalem, promatran izvana, mogao vidjeti kao jedno geometrijsko tijelo kojeg su okruživali visoki zidovi unutar kojih se nalazilo Božje prijestolje. Na sličan način je Ivan opisao ‘novi Jeruzalem’ kojeg je vidio u obliku ‘četverokuta’ ili savršeno oblikovane kocke (Ot 21:16). U tom gradu se ne nalazi hram jer je on preko Isusa i Boga direktno povezan sa nebeskim hramom i njegovim dvorištem na zemlji gdje će narodi dolaziti pred Boga. U tu svrhu će na zemlji biti izgrađena mjesta obožavanja tako da će po svoj zemlji postojati mjesta  gdje će služiti izabrani muževi kao kraljevi i svećenici(Ez 40:2; 48:9-15; Ot 21:10,22). Ovo ‘sveto mjesto’ i ‘grad’ imaju svoje simbolične temelje, zidove i vrata, što ukazuje da ima sve što ga čini duhovnim mjestom u koji će biti smještena uprava Božjeg kraljevstva.

Zidovi grada imaju nebesku slavu anđela. U kom smislu? Znamo da "anđeo Jehovin utaboren stoji oko onih" koji služe Bogu (Ps 34:7). Tako će anđeli koji će ‘sići s neba’ stvarati zaštitni zid oko ove uprave tvoreći nevidljivi bedem, a ujedno će ga povezivati s nebeskim prijestoljem na kojem sjedi Bog (1.Mo 28:12). Anđeli će tako sačinjavati zidove koji će ovom mjestu davati slavni nebeski izgled (vidi Ez 28:13). Oni su u prošlosti i u hramu na zemlji bili prikazani gdje tvore unutrašnje zidove jer su bili naslikani svuda unaokolo po zidovima hrama. Njihove se likove vidjelo samo ukoliko bi se ušlo u odaje svetišta što je za narod bilo nevidljivo. U prenesenom smislu Božji narod neće moći vidjeti simbolične zidove grada jer će ga tvoriti anđeli. Oni će imati svoju zaštitničku ulogu. Vrata ovog grada također čuvaju anđeli, što govori da će oni i dalje biti u službi ljudi i da će čuvati da grad ostane čist i neokaljan od nepravednih ljudi koji će uskrsnuti i živjeti pod njegovom vlašću. Ta zaštita će biti i te kako potrebna kada grad bude napadnut od Božjih neprijatelja na kraju vladavine kraljevstva.

Novi Jeruzalem u sebi nema hrama, ali će se nalaziti na zemlji uz dvorište već postojećeg nebeskog hrama, kao što se i sveti grad kršćanstva nalazi uz dvorište Božjeg hrama ovdje na zemlji. Hram će biti zastupljen sa svećeničkim službama kojima će se davati čast Bogu i Isusu (vidi Ot 11:1,2; 21:22; 7:15; Ez 11:16). Dvorište hrama obuhvaća područje koje ga odjeljuje od grada u kojem će biti uspostavljena vlada Božjeg kraljevstva. Budući da će Isusovi suvladari u svojim svetim službama zastupati ‘novo nebo’ onda će se i ‘grad’ i ‘hram’ prema jednoj drugoj viziji nalaziti unutar dijela ‘zemlje’ koje će se zvati ‘sveti prinos’. Zanimljivo je da je u toj viziji i grad i hram viđen na zemlji i da će na zemlji vjerojatno postojati unaprijed predviđena sveta mjesta koje će biti poput Edena. Eden je bio sveto mjesto u koje nitko od nesavršenih ljudi nije mogao uči. Zato na vratima grada ‘Novog Jeruzalema’ vidimo anđele (Ez 28:13; 40:2; 45:1-7; usporedi Ot 20:9; 21:12). Ostali dio zemlje će biti predviđan za život savršenih ljudi (simboličnih Izraelaca) i nesavršenih ljudi (simboličnih stranaca).

Grad možemo gledati na dva načina: kao mjesto ili kao ljude koji zastupaju to mjesto. Znači da uprava kraljevstva nije isto što i grad u kojem su smješteni. Grad je mjesto, a upravu čine osobe. To je razlika koju moramo uzeti u obzir kad govorimo i o novom Jeruzalemu. Zato novi Jeruzalem u viziji vidimo i kao sveti ‘grad’ i kao ‘nevjestu, ženu Janjetovu" (Ot 21:2,9-11). Kad se prikazuje kao ‘grad’ onda se u opisu tog grada vide anđeli. Poput neba koji okružuje zemlju grad je nevidljiv. Kao što nebo poprima razne boje tokom dana i noći tako i ovaj grad, koji poput neba ispunjava i okružuje novu zemlju, ima slavni nebeski izgled. Kao što kamen koji pada s neba kasnije ispunjava cijelu zemlju, tako i ovaj grad koji silazi s neba ispunjava cijelu zemlju (Da 2:35). On se vidi poput savršene kocke čija su dužina i širina i visina jednaki (Ot 21:16). Unutar tog savršenog ‘novog neba’ se nalazi ‘nova zemlja’ – ne zemlja kao planeta nego zemlja u vidu savršenog ljudskog društva.

 

 

Novi Jeruzalem će svoju vlast provoditi preko svih gradskih uprava koje će se nalaziti po cijeloj zemlji. Ta mjesta bi mogla zamijeniti sva današnja mjesta s kojih se upravlja svijetom i jednim centralnim mjestom. Zato novi Jeruzalem neće biti na nebu nego na Zemlji na kojoj će biti smještena uprava ‘novog neba’. Iako će zemljom vladati izabrani ljudi ipak je riječ o nebeskoj upravi koja je stvorena kako bi se ispunio Božji naum sa zemljom. Umjesto da je ukrašava nevidljivo nebesko prostranstvo svemira, njih će ukrašavati sve ono što je stvoreno na zemlji. Novi Jeruzalem opisan s vanjskim obilježjima koji poput odjeće i nakita ukrašavaju samu nevjestu. U tom smislu ‘nevjestu’ vidimo obučenu u Božju slavu što nam govori da će je vladari zemlje obući u slavni izgled kojeg će mu dati bogatstvo i ljepota zemaljskog Raja. Nju vidimo u ulozi ‘kraljeva zemlje’ koji donose svoju slavu i slavu naroda u grad, što govori da oni ne tvore vanjski izgled grada nego samo njegovu upravu koja se nalazi u gradu (Ot 21:24).

Isusovu nevjestu ne čini ono u što je ona obučena, već njeno organizacijsko tijelo. Isusova žena se stoga nalazi u gradu koji je od Boga pripremljen i ukrašen tako da ima Božju slavu u koju je nevjesta obučena. U tu kraljevsku odjeću će se odjenuti kad budu postavljeni na svoja prijestolja. Zemaljski Jeruzalem je također u Bibliji bio opisan na način da je svojim fizičkim obilježjima davao slavu i veličinu onih koji su u njemu na svojim nebeskim mjestima služili Bogu. Kasnije je slavna veličina i ukras grada bila srušena tako da je ta zemaljska simbolična žena ležala razodjevena u svojoj sramoti. U simboličnom smislu, ostala je bez kraljevske odjeće (Iz 52:1; Ho 2:3; Lk 21:5; Mt 24:1,2). Na sličan je način i ‘žena’ zvana Babilon Veliki odjevena u skerlet i purpur i ukrašena s zlatom, dragim kamenjem i biserima. Ovu zlu ženu predstavljaju istaknuti politički i duhovni vođe koji imaju vlast nad kraljevima zemlje, a njenu odjeću i nakit čine zemaljska slava, bogatstvo i moć, te Sotona i demoni koji sačinjavaju zidove grada kojim su okruženi (Ot 17:3,4; 18:16).

Sotona je na početku bio postavljen da pazi i čuva čovjeka kojeg je Bog postavio u Edenu, vrtu Božjemu. Taj vrt je bio poznat po dragim kamenjem i zlatom. Time su se taj anđeo i prvi čovjek obukli u slavu koju su im doprinosile zemaljske dragocjenosti (Ez 28:13; 1.Mo 2:10-15). Nakon što je Sotona izgubio tadašnju slavu tražio je načina da se ponovno obuče u zemaljsku slavu. Kad ju je stekao onda se tom slavom hvalio pred Isusom kojemu je pokazao sva kraljevstva svijeta i njihovu slavu (Mt 4:8). Ovi nam primjeri pokazuju da će i novi Jeruzalem biti uprava sastavljena od ljudi koji će svoju vlast provoditi sa zemlje. Zato će postojati doslovna mjesta na zemlji koja će biti izgrađena sa svrhom da odražavaju Božju slavu na način da će ih krasiti dragocijenosti zemaljskog raja koje će isticati njegovu svetost i čistoću. Sva mjesta zajedno će predstavljati jedan grad ili jednu središnju upravu novog Jeruzalema.

Otkrivenje spominje ‘ženu’ – grad ‘Babilon Veliki’ koji je očito suprotnost Isusovoj nevjesti tj. ‘ženi’ – novom gradu Jeruzalemu. I jedan i drugi ‘grad’ su sastavni dio zemaljske organizacije. Ne nalaze se na doslovnom nebu nego na zemlji gdje njihovi zastupnici sjede na svojim uzvišenim položajima (vidi Iz 14:13; Jr 51:53; Da 4:30). ‘Babilon Veliki’ će biti odstranjen sa zemlje a na njegovo će mjesto doći novi grad – Jeruzalem. Isusova nevjesta će postati sastavni dio grada u kojem će služiti 144000 prvorođenca, a nebesku slavu će mu davati Isus i njegovi izabrani anđeli. Svi zajedno će sačinjavati nebesku upravu koja ima prvenstveno pravo da zastupa Božju suverenost nad zemljom (He 12:23; Ot 14:4). Samim tim će se ‘sve urediti kad se navrši vrijeme, naime, sve će se ponovno sastaviti u Kristu - ono što je na nebesima i ono što je na zemlji’ (Ef 1:10). Kad se kaže da će se ‘ponovno’ sastaviti nebeske i zemaljske stvari, onda se prije svega misli na ‘ponovno’ sastavljanje nebeske i zemaljske organizacije u jednu ujedinjenu Božju obitelj. Do raskida između neba i zemlje je došlo upravo kad je Sotona odvojio čovjeka od Boga. U tom kontekstu ‘ono što je na nebesima’ ne predstavlja ‘novo nebo’ (kao što je to objašnjeno u izdanjima Zajednice), nego Jehovinu nebesku organizaciju. Budući da su se ljudi odvojili od nje, trebalo ih je ‘ponovno’ sastaviti s svim ‘onim što je na nebu’. Zato ‘ono što je na zemlji’ predočava novu zemaljsku organizaciju koju će sa zemlje predvoditi 144000 Isusovih suvladara. Riječ je o organizaciji ‘novog neba i nove zemlje’ koja će se sa nebeskom organizacijom ‘ponovno’ sastaviti i to u Kristu, Božjem glavnom posredniku između neba i zemlje. (vidi ‘Stražarsku kulu’ od 15.02.2006. str 21-25.)

 


Božje kraljevstvo dolazi na zemlju

Da li će Božje kraljevstvo doći na Zemlju? U Stražarskoj kuli od 1.19.1996. se u "Pitanjima čitalaca" može pročitati tvrdnja da Božje kraljevstvo neće doći na zemlju u doslovnom smislu jer će ono prebivati u samom nebu. Time se tvrdi da će vlada ‘novog neba’ sa Isusom na čelu biti smještena na doslovnim nevidljivim i nepristupačnim nebesima gdje prebiva sam Bog. No, kao što smo već objasnili, treba uzeti u obzir da ‘Božje kraljevstvo’ kao Božje teokratsko uređenje predstavlja Božju vlast nad cijelim svojim stvarstvom, dok je Zemlja samo jedan mali dio tog entiteta koje trenutno nije u vlasti Kraljevstva. Bog se sa svojom nebeskom organizacijom ne može doslovno premjestiti na zemlju, jer bi to značilo da bi Bog osobno vladao sa Zemlje. Božje kraljevstvo će i dalje biti u rukama Boga koji će vladati sa svog nebeskog prijestolja, ali će svoju vlast uskoro proširiti i na Zemlju nad kojom će u njegogov ime vladati Isus sa svojim zemaljskim zastupnicima.

To je isto kao što ne možemo zamisliti da se sjedište organizacije ‘Ujedinjenih nacija’ presele iz  New York u neku malu državu koja još nije njena članica. Cilj OUN je da sve države svijeta budu pod njenom upravom. No, to ne može postići sve dok jedna takva mala država ima na vlasti korumpiranu vladu koja ne želi živjeti pod upravom OUN.  Možda ta država proizvodi biološko i nuklearno oružje kojim može ugroziti druge zemlje dok svoj narod izrabljuje i tlači. Što će poduzeti OUN? Ta organizacija ima svoju vojsku koja čeka da se donese rezolucija o napadu na tu zemlju. Nakon izvršenog napada na tu zemlju korumpirana vlada biva srušena. Organizacija UN sada može imati tu zemlju pod svojom upravom na način da uspostavi i podržava u njoj vlast koja će zastupati njene univerzalne zakone. No, i dalje će centralna vlast UN biti u Američkom gradu New Yorku dok će u toj maloj zemlji biti izabran njen novi vladar i nova vlada.

Pretpostavimo da je novi vladar čovjek koji je najbolje upoznat sa ljudima te male zemlje jer je jedno vrijeme živio među njima i čak proganjan zbog svojih političkih uvjerenja. Također je jedan dio svog života proveo van zemlje gdje je studirao zvanja potrebna za jednog visokokvalificiranog vođu. Njega OUN postavlja na mjesto predsjednika te zemlje i daje mu za pravo da oformi novu vladu u koju će ući izabrane osobe iz te male države. To su osobe koje su svojim životom dokazale da su zastupali interese svog naroda u borbi protiv postojećeg zlog i korumpiranog sistema. Ta nova izabrana vlada će u toj zemlji uspostaviti isto vladajuće uređenje koje postoji u ostalom dijelu svijeta koji je pod vlašću OUN jer je sada i ta država njena članica. Tako se može reći da je Organizacija UN ‘zbacila s neba na zemlju’ postojeću vladu i da je došla u tu zemlju i uspostavila ‘novu vladu i novo društveno uređenje’ kako bi se vršila njena volja. Predstavnici nove vlade neće otići u Ameriku da bi iz New Yorka vladali nad tom malom zemljom. Ne, oni će i dalje živjeti među ljudima te zemlje, a svoju vlast će provoditi iz glavnog grada te zemlje koja će biti pod upravom OUN.

Slično tome, Jehova Bog jedan dio svoje vlasti predaje u ruke Isusu Kristu koji će svoju vlast provodit preko izabranih suvladara na Zemlji. Na takav način Božje nebesko kraljevstvo dolazi u posjed Zemlje koja je od pobune prvog čovjeka postala autonomija ljudske neovisne vlasti. Drugim riječima, Božje kraljevstvo će uskoro doći i uništiti zao politički sistem vlasti koji vlada Zemljom, nakon čega će na njoj uspostaviti svoj vladajući teokratski sistem. Samim tim će i Božje kraljevstvo ‘sići s neba’ na zemlju gdje će postaviti svoje predstavnike. Ono je predočeno s ‘kamenom’ koji je odvaljen od gore Božje univerzalne organizacije i pada na zemlju s određenim ciljem da uništi postojeći društveni poredak i ostane na zemlji po kojoj će uspostaviti svoju vlast i na takav način ispuni svu zemlju (Da 2:34,35). U viziji se vidi da se ‘kamen’ odvojio od postojećeg nebeskog uređenja i da je postao temelj novog društvenog uređenja zemlje. To znači da je ‘kamen’ fizički odvojen od doslovnog Neba na kojem prebiva Bog i da je u tom smislu postao sastavni dio Zemlje. Taj ‘kamen’ predočava Isusa i njegove izabrane anđele koji se odvajaju od Božje nebeske organizacije i dolaze na zemlju kao zastupnici Božjeg kraljevstva. Zato je Isus morao biti uzet na nebo s kojega će sići sa tom veličanstvenom ulogom. On će svoju vlast predati izabranim ljudima po cijeloj zemlji, čime će zamijeniti ljude koje je Sotona koristio za svoje zemaljske vladare. Iako je ‘kamen’ odvojen od Božje univerzalne ‘gore’ ono će se zvati Božjim nebeskim kraljevstvom jer je proizašao od Božje nebeske organizacije. Samim tim će i taj ‘kamen’ biti Božje kraljevstvo u svom manjem obliku, jer će ‘doći na zemlju’ gdje će uspostaviti Božju vlast preko izabranih zastupnika (Mt 6:10).

U prošlosti je Božje prijestolje bilo postavljeno u gradu Jeruzalemu preko kojeg je Bog vladao samo nad malim područjem Zemlje. Tako će uskoro Božje prijestolje ili njegova vlast biti uspostavljena preko novog Jeruzalema kako bi vladao nad cijelom Zemljom. Taj simbolični ‘grad’ je samo kopija Božjeg univerzalnog kraljevstva koji će biti postavljena izvan granica doslovnih nebesa. To znači da ono ne može prebivati na nebu kao što ni doslovni Jeruzalem iz istih razloga nije bio na nebu nego na zemlji. Budući da je novi Jeruzalem povezan s Božjim kraljevstvom na zemlji, njega u viziji vidimo na gori Sion koji predstavlja podnožje Božjih nogu (Iz 59:20; 60:10-13; Ez 43:7). Tako će Isusovi vidljivi zastupnici na Zemlji tvoriti novi duhovni Jeruzalem koji će imati svoje središnje mjesto vlasti u Izraelu jer proročanstvo Miheja kaže: “A ti, Betleheme Efrato, koji si premalen da budeš među tisućama Judinim, iz tebe će mi izaći onaj koji će biti vladar u Izraelu“ (Mihej 5:2). Da bi bio vladar u Izraelu, trebat će biti smješten u njegovom glavnom gradu iz kojega će upravljati i ostalim narodima.

 


Kopija nebeskih stvarnosti

Isus je svoje obožavanje na zemlji vršio u zemaljskom hramu koje je bila kopija nebeskog hrama. Zemaljski hram je zajedno sa gradom bio odbačen nakon što je ispunio svoju svrhu. No to nije značilo da na zemlji više nikad neće postojati kopija neba. Umjesto duhovne uprave židovskog Jeruzalema uspostavljena je nova duhovna uprava kršćanskog Jeruzalema koji je predstavljao Isusovo ‘kraljevstvo’ kojim su upravljali apostoli i starješine (He 12:18,22; Kol 1:13). Nakon što taj kršćanski Jeruzalem ispuni svoju svrhu onda će Kristovo kraljevstvo sa novim Jeruzalemom biti savršena kopija nebeskih stvarnosti u trajanju od tisuću godina.

Kad analiziramo cjelokupnu povijest i budućnost koju nam otkriva Biblija onda dolazimo do zaključka da Bog svoj naum postepeno ostvaruje u tri vremenska razdoblja:

  1. preko zemaljskog ‘Jeruzalema’ vodi svoj narod do Mesije i to od 1513. g.pr.n.e. do 33. g.n.e.
  2. preko kršćanskog ‘Jeruzalema’ od 33. g.n.e. vodi svoj narod do Harmagedona.
  3. preko novog ‘Jeruzalema’ u periodu od tisuću godina vodi svoj narod do konačnog ostvarenja svog nauma.

 

 

Nakon ovog razmatranja smo vidjeli da je nebeskiili gornji Jeruzalem kao nebeska uprava s nebeskim hramom imao svoju kopiju na zemlji, odnosnu u gradu Jeruzalemuu kojem se nalazilo sjedište vlade i hramsko uređenje. Ta vlada je predstavljala duhovni dio Jeruzalema ili simbolično ‘nebo’ preko kojeg je Bog vladao nad nacijom Izrael. Nakon njega je zemaljsko obilježje Jeruzalema palo, a izgrađen je kršćanski Jeruzalem koji je od 33. g.n.e. preko novoizabranih ljudi predstavljao Isusovo kraljevanje nad kršćanskom skupštinom. Bog će uskoro na zemlji stvoriti svoju konačnu kopiju nebeske uprave. Riječ je o gradu novom Jeruzalemu u kojem će biti sjedište Isusove nove vlade ili ‘novog neba’. Sve tri kopije sa hramom ‘silaze s neba’ preko nebeskih zastupnika koji na zemlju prenose Božji nacrt, uredbe, upute i zakone (2.Mo 25:9; 31:18; He 8:5,6).

Vlada će biti zastupljena sa dvanaest prvih prijestolja na kojima će sjediti apostoli. Njima će biti podređene sva druga prijestolja na kojima će sjediti ostali kraljevi i svećenici, a koji će svoju službu vršiti po cijeloj zemlji na ‘gorama Izraelovim’. Svi će oni zajedno biti podređeni Kralju Božjeg kraljevstva Isusu Kristu čije će prijestolje biti iznad njihovih. Budući da se njegovo prijestolje u Bibliji dovodi u vezu s ‘Davidovim prijestoljem’ na zemlji onda je lako zaključiti da će ono biti samo kopija univerzalnog kraljevstva, jer je u dalekoj prošlosti Davidovo kraljevstvo samo predočavalo Jehovino pravo da vlada preko čovjeka kojega on izabere.

Isus je kao ‘čovjek’ ispunio uvjete koje mu daju za pravo da na zemlji bude Božji glavni predstavnik ljudi koji će sjediti na ‘Davidovom prijestolju’. To je još jedan zaključak sa kojim možemo tvrditi da će Isusovo prijestolje biti uspostavljeno na zemlji a ne na nepristupačnom nebu gdje je Božje prijestolje. Kad Isusu ‘Jehova Bog dade prijestolje Davida, njegovog oca’ onda će se ‘nadaleko prostirati kneževska vlast njegova i miru neće biti kraja’ (Iz 9:7; Lk 1:32). Takva spoznaja nam omogućava da jasnije vidimo događaje koji će se odvijati tokom vladavine Božjeg kraljevstva na Zemlji.