Otpad i ropstvo

Sotona nije odustao od svoje namjere da ponovno zauzme duhovnu ‘goru’ s koje je bio pao. Zato je ponovno napadao pravo obožavanje usmjerujući svoje napade na tek osnovanu kršćansku skupštinu u Jeruzalemu. Od tada je posebno napadao one koji su sjedili na svojim nebeskim mjestima svete ‘gore Sion’ bez obzira gdje su upravljali kršćanskom skupštinom. Starješine u Korintu su bili na putu da budu zavedeni od strane Sotone i zato im je Pavle rekao: "… jer sam vas obećao jednome mužu, Kristu, kako bi vas doveo pred njega kao čistu djevicu. Ali bojim se da se - kao što je zmija zavela Evu svojim lukavstvom, vaše misli ne iskvare i odvrate od iskrenosti i čistoće koje dugujete Kristu" (2.Ko 11:2,3). Pavle se s pravom bojao onoga što se kasnije i desilo. Znao je da će se među starješina naći oni koji ‘neće imati obzira prema stadu’ i da će ‘iznositi iskrivljena učenja da bi odvukli učenike za sobom’ (Dj 20:29,30).

S vremenom su apostoli i drugi vjerni muževi umrli, tako da nije bilo zapreke da Sotona ponovno osvoji to sveto mjesto i da na kršćansku goru ‘Sion’ postavi ‘čovjeka bezakonja’. Prije nego ga je postavio na sveto mjesto, on je uspio da odvuče za sobom veliku većinu ‘nebeskih zvijezda’ ili starješina koje je na takav način zbacio s ‘neba’ na zemlju (vidi Ot 1:20; 12:4; usporedi Iz 14:13). Pavle je unaprijed prorekao da će se tog "čovjek bezakonja" prepoznati kao onog koji se "uzvisuje iznad svakoga koga se naziva ‘bogom’ ili ga se štuje, te sjedi u hramu Božjem [koji je na Sionu], prikazujući se bogom" (2.So 2:3,4; vidi Iv 10:33-35). Tako je Sotona uveo otpad od pravog obožavanja što mu je otvorilo vrata da se preko svojih zastupnika ponovno popne na ‘nebo’ ili ‘goru Sion’ s koje je jedno vrijeme vladao i nad tjelesnim Izraelcima. Duhovnom Izraelu se desilo isto ono što se desilo s Izraelskom nacijom nakon smrti kralja Salamuna. Kao što se tada kraljevstvo Izrael podijelilo na dva kraljevstva (sjeverno i južno), tako je pomoću otpada i političkih tenzija kršćanstvo podijeljeno u dvije struje koje su dovodile do religioznog raskola unutar Rimskog carstva. Rimsko carstvo je pokušavalo zadržati svoju svjetsku prevlast pomoću jedinstva kršćana koji su se do tada proširili po cijelom carstvu. U tome je ključnu ulogu odigrao car Konstantin.

Konstantin je prihvatio kršćanstvo kao religiju svojeg carstva kako bi ujedinio carstvo koje je bilo u raspadanju. Kasnije su nastali politički raskoli koji su podijelili kršćanske zemlje u dvije velike religije koje su uspostavile svoju vlast nad onima koji su se izjašnjavali za kršćane. S vremenom se pravo kršćanstvo pomiješalo s poganskim narodima i njihovim načinom obožavanja u čemu su glavnu krivnju nosili oni koje je Isus unaprijed opisao kao ‘zle i beskorisne robove’. Njihovom krivicom Božji je narod dospio u jadno duhovno stanje.

Kao što je sjeverno kraljevstvo Izrael bilo uništeno 740. g. pr.n.e., to se desilo i s jednim dijelom kršćanstva. Ratovi su na većem području Rimskog carstva (sjevernog kraljevstva) potisnuli kršćanstvo. Znamo da je Asirski kralj preselio Izraelce iz svoje zemlje u Asiriju dok je na područje njihove zemlje naselio poganske narode koji su na temelju hebrejskih Svetih spisa uspostavili neku svoju religiju. Ti ljudi su nazvani Samarićani po gradu Samariji. Oni su bili primorani da se boje pravog Boga, ali su ipak obožavali Boga po svojim običajima (2.Kr 17:23-33). Njima u protuslici odgovaraju Arapski narodi. Oni su se jednim dijelom naselili na području koje je bilo centralno ishodište kršćanstva. Na temelju Svetih spisa su stvorili svoju islamsku religiju koja zadržala vjeru u jednog pravog Boga, ali je s druge strane svoje obožavanje prilagodila običajima Arapskih naroda. Vidimo da se ovdje povijest ponavlja. Kršćani koji su se nalazili u drugom dijelu Rimskog carstva (južno kraljevstvo) su po primjeru Židova odbacili pravo obožavanje te su došli pod vlast Babilona Velikog zajedno sa ostalim kršćanskim narodima. Naime, Sotona je kao vladar Babilona Velikog okupirao područje kršćanstva čime se ono automatski našlo u zarobljeništvo ovog svijeta nad kojim je imao vlast. Međutim, jedan mali ostatak Isusovih vjernih učenika je kroz cijelu povijest kršćanstva ostao vjeran svojoj duhovnoj zemlji ‘Izrael’ čime su svojom vjerom spriječili da se uništi duhovni Jeruzalem kojeg su predstavljali. 

Situacija u kojoj su se našli svi oni koji su se izjašnjavali za kršćane je slična onoj u kojoj su se u vrijeme Rimske dominacije našli svi oni koji su sebe smatrali Abrahamovim potomstvom. Ljudi su izgledali kao ovce bez pastira. Pastiri su ih izrabljivali i iskorištavali dajući im mrvice duhovne hrane. Zavodili su ih lažnim obećanjima dok su ujedno prihvaćali cara za svog vladara a ne Boga. No, oni malobrojni koji su bili svjesni svojih duhovnih potreba nije bio s tim zadovoljan. Oni su i dalje išli na goru Jehovinu da ga traže (vidi Ps 24:3-6). Da bi ga našli posvetili su se čitanju i istraživanju Božje Riječi koja im je davala snagu da se bore protiv krivog obožavanja. Kad je Jeruzalem u prvom stoljeću bio pod okupacijom Rima, gora Sion je unatoč tome bila sveto mjesto kojem su, radi pravog obožavanja, pristupali pripadnici Božjeg naroda koji je bio rasijan po cijelom svijetu, pa čak i prozeliti iz mnogih drugih naroda. To govori o slavi i uzvišenom mjestu obožavanja koje je bilo iznad svih drugih religioznih mjesta.

Židovi su u to vrijeme imali slobodu organiziranja i okupljanja jer je Rimska vlast bila tolerantna dok je unapređivala slobodu govora i kretanja među svim narodima. Slično se trebalo odigravati u ovom poretku iako znamo da će tek u budućnosti pod Kristovom vladavinom "gora doma Jehovina čvrsto stajati nad vrhovima gorskim i uzdizat će se nad bregovima i svi će se narodi stjecat k njoj" (Iz 2:2-4). Za sada se duhovna gora Božjeg naroda još uvijek nalazi pod vlašću Babilona Velikog i njegovih političkih kraljeva, ali je ta okupirana gora Sion i dalje duhovno mjesto kojem mogu slobodno pristupati ljudi iz svih naroda. U takvom religioznom okruženju se obožavanje Boga i Krista uzdiže iznad drugih religija dok pravi kršćani pružaju duhovno svijetlo koje privlači bogobojazne i ponizne osobe.

U Isusovo vrijeme su mnogi Židovi bili podijeljeni u političke i religiozne frakcije i pokrete što je odavalo nejedinstvo i licemjerje. Među njima je bilo nekih sekti koje su se borile protiv Rima, dok su se druge bavile očuvanjem Svetih spisa i običaja. U takvom se okruženju propovijedala dobra vijest o Božjem kraljevstvu, a oni Židovi koji su pripadali kršćanskoj skupštini su bili prepoznatljivi kao oni koji slijede Isusa na svom kršćanskom putu. Danas je slična situacija. Kršćani su podijeljeni u mnoštvo različitih crkvi i političkih struja. Velika većina njih obožava Boga podijeljena srca dok istovremeno promiču duh nacionalizama i mržnje. Sekte i podjele dovode do raskola i ratova. Naravno, ne smijemo obezvrijediti one pojedince i grupe koji nastoje da Sveto pismo bude dostupno što većem broju ljudi svih jezika i naroda. Kao što je u prvom stoljeću Isus između Židova i židovskih religioznih grupa izdvojio ‘malo stado’, tako će se desiti prilikom Isusovog drugog dolaska jer će iz svih kršćanskih zajednica izdvojiti one koji su njegovi.

Sotona tada više neće imati nikakvu moć nad kršćanskom skupštinom i ‘Sionom’ na kojemu će ponovno biti uzdignuto pravo obožavanje. Ono što trebamo imati na umu je činjenica da Božji narod ‘Izrael’ postoji unatoč tome što se nalazi pod okupacijom Babilona Velikog. Pravi kršćani se ne bore nikakvim političkim sredstvima protiv svojih uzurpatora već čekaju vrijeme kada će Bog staviti u srca ljudskih kraljeva da unište ‘Babilon’ (Ot 17:17,18). Tvrdnje Watchtowera da je Babilon Veliki pao 1919. godine se ne podudaraju s ovim povijesnim razvojem događaja. Biblijski zapis ukazuje da će do njenog pada kraljevi zemlje činili blud s njom i da će se putujući trgovci bogatili na temelju njene raskoši. Samim tim se ukazuje na aktivnost koja je prethodila padu Babilona, nakon čega prestaje svaka njihova bliska suradnja s Babilonom. Budući da kraljevi zemlje i zemaljski trgovci i dalje surađuju s njom ukazuje da do tog pada još nije došlo (Ot 18:2,3,8-11). Njegov pad će biti jedan od prvih znakova po kojem će kršćani prepoznati da je Sotona pao sa svog visokog nebeskog položaja i da njegov poredak ulazi u razdoblje ‘velike nevolje’. To će ujedno biti vrijeme izlaska iz Babilonskog zarobljeništva i vrijeme uništenja ostalih djelova sotonine zemeljske organizacije.