Visoka gora

Biblija nam otkriva da je Bog dao jednom anđelu povlašteno mjesto time što ga je od samog početka ljudskog postojanja postavio na ‘visokoj svetoj gori’. Bog mu je rekao: "Bio si pomazani kerub zaštitnik, ja sam te postavio. Bio si na svetoj gori Božjoj...“ (Ez 28:14). Sa tog položaja je taj povlašteni anđeo trebao zastupati Božju suverenost nad zemljom. On je u početku stvaranja bio postavljen nad zemljom s određenim zadatkom od Boga kako bi čovjeku osvjetljavao put u ostvarenju Božjeg nauma. Zbog tog je zahtjevnog zadatka morao imati i svoje anđele koji su pod njegovim upravljanjem surađivali s njim. No, u jednom trenutku on se uzoholio svojom visinom i položajem. Kao onaj kome je dana velika čast on je uzurpirao i na lukav način preuzeo vlast nad čovjekom i zemljom, tako da je taj dio ‘neba’ ostao pod njegovom upravom. Zbog svog načina postupanja nazvan je Sotonom. Da bi se riješilo sporno pitanje Bog ga je ostavio da vlada nad čovjekom, ali mu je ipak unaprijed rekao: "…zato ću te kao obeščašćenog odstraniti s gore Božje kerube zaštitniče…" (Ez 28:16; usporedi Tu 2:1). Iako je napao Božje pravo vladanja preko čovjeka, Bog ga nije odmah na početku pobune zbacio s te svoje ‘visoke gore’, s koje je trebao upravljati čovječanstvom. Tako je njegov položaj vladara nad svijetom kao takav ostao sve do naših dana uz Božje dopuštenje. Čak je bio u mogućnosti da kroz nebeska vrata s vremena na vrijeme i dalje odlazi pred Boga (Job 1:7). Ali do kada?

Nakon što je Isus bio pomazan svetim duhom, otišao je sam u Jordansku pustinju. Tada je vjerojatno doživio nebesko iskustvo u kojem je stekao jako blizak odnos sa svojm nebeskim Ocem koji ga je doveo u postojanje. Sotona je to pokušao iskoristiti na način da u njemu izazove ponos i samovolju. Isus mu je čak dozvolio da ga on povede "na goru vrlo visoku [s koje mu je] pokazao sva kraljevstva svijeta i slavu njihovu" (Mt 4:8). Da li je moguće sa neke doslovne visoke ore vidjeti sva carstva naa zemlji? Ne. Stoga je ta visoka gora nevidljiva za ljudske oči i predstavlja područje namijenjeno anđelima, a time i Sotoni koji je pokazao Isusu kako mu je Bog omogućio da sa te ‘vrlo visoke gore’ nadgledava i vlada svijetom. U tom pokušaju da iskuša Isusa, on mu je ponudio ‘nebesko mjesto’ na onoj nižoj ‘gori’ pod njegovim zapovjedništvom što je Isus odbio jer je svoju vlast želio provoditi pod Božjim vodstvom u vrijeme koje je Bog odredio. Bog je s Isusom već bio sklopio savez za kraljevstvo po kojem će njegov Sin na toj 1. gori Sion postaviti svoje prijestolje i zamijeniti sva kraljevstva svijeta.

Iako Sotona bira sebi ljude preko kojih će vladati nad ljudskim društvom, ipak ga Bog u tome kontrolira preko svojih anđela. Da bi učvrstio svoju vlast među ljudima Sotona je u samim počecima čovječanstva pokušao preko Nimroda sazidati kulu koja bi vjerojatno prikazivala tu goru i njegovu vlast koja je dosizala ‘do neba’ (1.Mo 11:4). To je značilo da je Sotona preko Nimroda želio stvoriti svoju kopiju univerzalne vlasti i jedan oblik vladavine koja bi preko njegovih zemaljskih zastupnika vladala nad svim ljudima sa 1. gore. Njegova bi vladavina na zemlji dosizala ‘do neba’ u tom smislu što bi sa te ‘visoke gore’ Sotona upravljao svim oblicima duhovne i svjetovne vlasti na zemljskim ‘gorama’. Tako je pokušao u samim korijenima čovječanstva sve ljude staviti pod svoju vlast i zaustaviti svaku mogućnost da se ljudi podlože pravom Bogu. Jehova ga je u tome spriječio ali ga ni tada još nije zbacio s te ‘vrlo visoke gore’. Da bi lakše vladao svojim podijeljenim carstvom, Sotona je sagradio simboličan grad iz kojeg pokušava vladati nad svim kraljevstvima svijeta. Taj grad je Babilon Veliki, religiozno-politička uprava koja na lukav način uzdiže boga (theós) preko političkih vladavina (krátos) (Ot 17:18). Preko tog grada je Sotona na lukav način pridobio ljude da ga obožavaju kao boga. Ujedno je uspostavio svoju tzv. teokratsku upravu kojom pokušava potisnuti Božji način vladanja kako bi na kraju sebe predstavio kao vladara.

Bog je dopustio da Sotona i dalje bude prisutan na ‘visokoj gori’ kao vladar zemlje preko ljudskih gora, ali je zato u dalekoj prošlosti izabrao jedan narod i jedno mjesto na zemlji gdje je postavio kopiju svoje nebeske vlasti. To je bio Jeruzalem na gori Sion. Paralelno s tim je postojala i duhovna ‘gora Sion’ i duhovni Jeruzalem koju su tvorili članovi teokratske uprave. Svećenici i kraljevi su tako sjedili na svojim nebeskim mjestima kao ‘zvijezde’ u Božjoj ruci. Preko njih je zemaljska gora Sion trebala svoju slavu uzdizati svo do neba (Iz 14:13). Bog je tako uspostavio na zemlji 1. razinu svoje vlasti i omogućio da pravo obožavanje u određenoj mjeri bude zastupljeno na lokalnom dijelu zemlje koju je izabrao za svoje prijestolje i pravo obožavanje. Sotona je tako izgubio važno strateško područje koje je bilo jako malo u usporedbi sa cijelom zemljom. Ali kao vrstan strateg znao je da je sa tog malenog područja moguće vršiti snažan utjecaj na okolne narode. Stoga mu je bio cilj boriti se kako pravo obožavanje ne bi dospjelo na područje njegove vlasti. Opasnost mu je posebno prijetila od čovjeka, ‘Sina Božjeg’ koji je svojim djelovanjem trebao uništiti njegovo kraljevstvo. Zato je vjerojatno znao da Bog u obećanoj zemlji stvara pripreme za uspostavu svog kraljevstva nad svim narodima.

Sotona je bio uporan i lukav. Koristeći ljudski grijeh i slabosti uspio je s vremenom osvojiti zemaljski Sion, a time i cijelo područje Božje vlasti nad zemljom, čime je Božji izabrani narod sa svojom nebeskom upravom dospio pod njegovu vlast. Time je uspio zbaciti s neba na zemlju ‘Božje zvijezde’ a time i nebesku slavu Izraela (Tu 2:1; Iz 14:13). Kad je doslovni Sion pao 609. g. pr.n.e., Sotona je još više uzvisio svoje prijestolje jer je preuzeo vlast i nad zemljom Božjeg naroda i počeo gaziti zemaljsku upravu svetog grada. Tako je duhovni Sion sa upravom grada Jeruzalema bio premješten u Babilon (Jr 52:27). Nakon što su Izraelci izašli iz Babilonskog zarobljeništva, Sotona je preko svojih zemaljskih vladara, Medo-Perzije, Grčke i Rima pokušavao uzurpirati vlast nad gradom Jeruzalemom koji je na kraju postao ‘leglo zmijsko’. U gradu su čak služili ljudi za koje je Isus rekao da je Đavo njihov otac i da su oni njegovo potomstvo (Iv 8:44; Mt 23:33,37,38). To je značilo da je grad prije Isusovog rođenja ponovno dospio pod vlast Sotone, dok je 'sveto mjesto' i dalje bilo u Božjim rukama.

Sotona i njegovi anđeli su bili jako uznemireni kad je Isus započeo svoj put prema preuzimaju vlasti (vidi Mt 4:1-11; 8:29). Nanosili su nevolje ljudima koje su bile posljedica njihovog poraza. Naime, Bog je 29. g.n.e. pomazao Isusa za kojeg kaže:

"Ja sam postavio kralja svojega na Sionu, svetoj gori svojoj" (Ps 2:6).

Iako tada još nije bio postavljen za kralja, ali je za Jehovu to već bila gotova stvar, pa ju je i sam Sotona mogao doživjeti kao svoj pad koji ga je čekao. Židovski religiozni vođe koji su predstavljali ‘Sion’ su zajedno tada sa Sotonom bili svrgnuti sa te gore. Sotona je doživio poraz jer nije uspio navesti Isusa na pogrešan potez. Isus je svojim apostolima i drugim muževima koji su bili poslani da propovijedaju rekao:

"Gledao sam Sotonu kako je kao munja pao s neba" (Lk 10:18).

Pretpostavlja se da ove riječi govore o budućem padu opisanom u Otkrivenju 12:9. (Vidi ‘Pitanja čitalaca’ u Stražarskoj kuli od 1.4.2004.) No, ovo razmatranje ukazuje da je njegov pad bio moguć i u prvom stoljeću kada nije uspio Isusa iskušati i podložiti pod svoje noge. Sotoni se desilo ono što se prije toga desilo upravi Siona za kojeg je Jeremija rekao: "s nebana zemlju bacio je [slavu] Izraelovu…" (Tu 2:1). Budući da se ovaj Sion nije nalazio na doslovnom nebu onda nije mogao doslovno pasti na zemlju. Tako nije ni Sotona pao sa doslovnih nebesa nego je samo izgubio vlast koju je preko svog potomstva imao nad duhovnim ‘Sionom’ čime je izgubio još jednu bitku. Izraz ‘pasti na zemlju’ označava ujedno i gubitak osobne važnosti, jer je vjerojatno od tada onemogućeno Sotoni da dolazi na nebo direktno pred Jehovu i dokazuje ono što više nije mogao dokazati. Isus je to mogao vidjeti na način da mu je Bog ‘otvorio oči’ da sagleda cjelokupnu situaciju koja će dovesti do uspostave Božjeg kraljevstva nakon što Sotona potpuno izgubi vlast. Isus je svoje imenovanje za kralja obznanio kada se 33. g.n.e. popeo na brdo Sion i ušao u Jeruzalem jašući na magaretu (Mt 21:1-5). Time je dao do znanja da je duhovni ‘Sion’ u njegovoj vlasti bez obzira što su neznabošci upravljali zemaljskim Jeruzalemom koji je trebao biti pod njihovim nogama sve dok Isus ne dođe u svojoj slavi i preuzme taj grad pod svoju upravu.

Isus je tada sa svojom službom stvarao novi narod, a duhovna gora ‘Sion’ je trebala poslužiti za izgradnju Isusove skupštine na cijeloj zemlji. Sotona je tada uklonjen sa visokog mjesta koje je trebalo zauzimati pravo obožavanje. Zato je Isus mogao reći da je vidio Sotonu gdje je ‘pao s neba’. To je za njega zaista bio ‘pad s neba’ jer su židovski vođe (sotonsko potomstvo) kao predstavnici ‘nebesa’ izgubili svoje nebesko mjesto (Iz 1:2; Mt 23:33,37,38). No, Sotona tada nije ‘pao’ s one ‘vrlo visoke gore’ koja je predočavala vlast nad cijelom zemljom. Dok se nalazi na toj ‘gori’ koja će kasnije pasti u Božje ruke, on još uvijek s tog položaja dan i noć optužuje ‘pred Bogom’ njegove vjerne sluge (Ot 12:10; usporedi s 14:1,3). Tako je svoju vlast nad ovim svijetom i dalje zadržao na tom nebu. Kraljevstvo svijeta je i dalje ostalo u njegovim rukama iako je Isus imenovan i pomazan za kralja nad svijetom. No, Isus mora još čekati svoje vrijeme.

Nakon posvećenja kršćanske skupštine 33. g.n.e. pravo obožavanje više nije bilo locirano na doslovnoj gori jer se Boga obožavalo ‘duhom i istinom’. Samim tim je ‘gora doma Jehovina’ bila utvrđena na istini i vjeri u njegovu pripremu spasenja preko Isusa Krista (Lk 12:32; Iv 4:21,23; Iz 2:2). Tako je 33. g.n.e. nevjerni Jeruzalem izgubio svoju duhovnu vlast nad židovskim kršćanima koji su oslobođeni njegovog utjecaja. Nešto kasnije Jeruzalem je i doslovno bio uništen. Tada je doživio pad od kojeg se još nije oporavio. Kad je mali ostatak Židova dospio pod vodstvo Isusa Krista, nad njima Sotona nije imao vlast kakvu je imao nad zlim i preljubničkim naraštajem. Vlast je imao nad ovim svijetom u kojeg su bili uključeni i nevjerni Židovi (Iv 8:23; 1.Iv 5:19). Zato su učenici mogli reći Isusu: "Gospodine, čak nam se i demoni pokoravaju kad se služimo imenom tvojim" (Lk 10:17). To je bio dokaz da je duhovni Sion bio oslobođen čime je duhovni Jeruzalem dobio novo organizacijsko uređenje koje je predstavljalo ‘kraljevstvo Božjeg Sina’ na zemlji (Kol 1:13).

Isusovo ‘kraljevstvo’ je posvećeno svetim duhom. U njemu je Isus postavio apostole i druge imenovane osobe da predvode kršćane u pravom obožavanju. Budući da je odbačen doslovni hram i grad, onda pravo obožavanje nije više bilo ograničeno na jednu malu lokaciju u Izraelu nego se protezalo po svoj zemlji. To uzvišeno mjesto je ustvari ‘nebo’ sa ‘nebeskim mjestima’ na kojima su postavljeni vjerni muževi i anđeli koji imaju zadatak da im služe i pomažu u nadgledavanju skupština i širenju pravog obožavanja na ona područja na kojima je Sotona imao dominantnu vlast. Duhovni ‘Sion’ je sada bio povezan sa kršćanskom Skupštinom i nije ga se moglo uništiti. Što se događalo sa tim kršćanskim ‘Sionom’ u kasnijem periodu?