Kršćanski ‘Jeruzalem’

Nakon Isusove smrti Božji duh je napustio hram u Jeruzalemu kojeg je Isus nazivao kućom njegovog Oca. Kad je otišao na nebo onda je svoju službu nastavio obavljati u nebeskom hramu u ulozi velikog svećenika. Međutim, to nije značilo da na zemlji više nije trebala postojati svećenička klasa koja bi surađivala i posredovala sa nebeskim Svetištem. Naime, nakon Isusovog uskrsnuća su stvoreni preduvjeti za službe namijenjene novoj nebeskoj upravi. Nebeska uprava sastavljena od tadašnje židovske svećeničke klase i narodnih starješina je odbačena a na njihovo mjesto je postavljena nova nebeska uprava. U toj upravi su osim Isusa u službu postavljeni njegovi apostoli i drugi vjerni muževi iz redova Isusovih učenika.

Zemaljski Jeruzalem do daljnjega nije trebao biti mjesto u kojem bi bila smještena ta nova nebeska uprava. Bez obzira što je 70. g.n.e Jeruzalem kao zemaljski grad bio uništen, ostao je postojati ‘grad’ koji je još 33. g.n.e. u duhovnom smislu zamijenio postojeći teokratski sistem. Ono što se desilo te godine odgovara obnovi unutarnjeg duhovnog dijela grada.

Kršćani više nisu bili pod Zakonom, niti pod hramskim i teokratskim uređenjem zemaljskog Jeruzalema. No, oni su svojim krštenjem postali građani novog ‘grada’ koji je tada odražavao slavu Isusovog kraljevanja nad skupštinom. Bog je vjerne kršćane prenio iz zemaljskog Jeruzalema u "kraljevstvo svojega ljubljenog Sina" (Kol 1.13). To je ‘kraljevstvo’ imalo svoju upravu koju Biblija naziva ‘sveti grad’. Ako je tada doslovni Izrael dobio novo duhovno obilježje naroda zvano “Izrael Božji“, onda je ujedno s tim i zemaljski Jeruzalem dobio novo duhovno obilježje svetog grada, novog Jeruzalema (Ga 6:16). Imao je temelje, zidove i vrata koja su se mogla vidjeti očima vjere (He 3:1-6). Znači, on postoji od 33. godine kao kršćanski Jeruzalem. Tada je Bog preko Isusa sklopio ‘novi savez’ sa malim ostatkom vjernih Židova koji su postali temelj novog duhovnog Izraela. Apostol Ivan je taj "sveti grad" vidio gdje ga neznabožačke nacije "gaze četrdeset i dva mjeseca". Možda će nas zbuniti to što nacije gaze taj sveti grad "koji se u prenesenom smislu zove Sodoma i Egipat, gdje je i [naš] Gospodin bio pribijen na stup" (Ot 11:1,2,8). Ovi nazivi se koriste kako bi se ukazalo na jadno duhovno stanje kršćanstva koje u sebi poput Sodome nema dovoljno pravednika da bi bio u Božjoj milosti. Zbog tog jadnog stanja ono je već davno došlo pod vlast ovog svijeta u kojeg mnogi traže zaštitu kao što su Židovi tražili zaštitu u Egiptu kad su potpali pod vlast Babilona. Zato će doživjeti muku i nevolju za vrijeme kad kraljevi zemlje budu uništavali Babilon Veliki jer će očito mnogi kršćani biti zahvaćeni tom nevoljom, dok će samo manjina izaći i izbjeći osudu jer će na vrijeme naći zaštitu u Kristovoj univerzalnoj skupštini tj. Božjem hramu koji neće biti gažen, kao što stoji zapisano:

“I dana mi je trska nalik štapu i rečeno mi je: “Ustani i izmjeri svetište hrama Božjega i žrtvenik i one koji se klanjaju u njemu! A dvorište koje je izvan hramskog svetišta (grad) ostavi i nemoj ga mjeriti, jer je dano neznabošcima. Oni će gaziti sveti grad četrdeset i dva mjeseca“ (Ot 11:1,2).

Za sve one koji žele izbjeći osudu, trebaju biti dio Kristove skupštine koja je hram Boga živoga i klanjati se Bogu i njegovom kralju (usporedi 1.Ljet 29:20). Međutim, ne smijemo zaboraviti da svi kršćani trebaju svoje oči usmjeriti prema doslovnom Jeruzalemu i Izraelu na kojem se moraju ispuniti još neka proročanstva jer ono što će se dešavati sa tim svetim mjestom kao simbolom Božjeg kraljevstvstva na zemlji će ujedno biti usmjereno prema svima koji budu podržavali Božju vlast u rukama Isusa Krista. To znači da će usporedno s onim što će zadesiti kršćane zadesiti i Židove i doslovni grad Jeruzalem koji će biti gažen jer je riječ o mjestu gdje je Isus bio pribijen na stup, a to gaženje će ga pripremiti za Isusov dolazak kojeg mnogi od njih neće prepoznati. Taj doslovni grad je kao Sodoma jer u sebi neće imati dovoljno pravednika da bi ga Bog zaštitio od doslovnog gaženja. Isto tako se taj grad zove Egipat jer će za vrijeme gaženja biti u rukama svijeta koji će Izrael držati pod svojom svjetskom upravom kako bi od njega napravili centar novog svjetskog poretka. No, za vrijeme gaženja nacije neće imati pristup hramskom svetištu kao što su to imali Rimljani 70. godine.

Da bi lakše opisivali tu situaciju trebali bi je poistovjetiti sa vremenom kada je Jeruzalem bio gažen od strane Rima. To je bilo vrijeme kad su Židovi očekivali Mesiju i uspostavu Božje vladavine koja će ih osloboditi jarma neznabožačkih vladara. To je vrijeme kad je Mesija bio obznanjen kao kralj nakon čega je bio ‘pribijen na stup’. Kada sve ovo uzmemo u obzir lakše ćemo razumjeti današnju situaciju u kojoj se nalazi Božji narod Izrael. Nebeska uprava ‘svetog grada’ je predočavala nebeske stvarnosti povezane sa ‘gradom’ kojeg su kršćani još uvijek očekivali (He 11:10; 13:14). Ovaj duhom obnovljeni Jeruzalem je teokratska uprava na zemlji u kojoj su imenovani muževi postavljeni u službu svećenika, odnosno ‘pastira i učitelja’ (Mt 23:10; Ef 4:8,11). Njega predočavaju sve duhom imenovane osobe. Stoga je Ivan mogao reći da je Isus u skupštinama postavio starješine i da ih je tako "učinio kraljevstvom, svećenicima svojem Bogu i Ocu" (Ot 1:6). Starješine su kao jezgra kršćanske skupštine predstavljali ‘kraljevsko svećenstvo’ u ulozi upravitelja, a time i Isusovu nevjestu koja je bila izabrana za njega (1.Pe 2:9). Pavle je takvim muževima rekao: "Jer sam vas osobno obećao za brak jednom mužu kako bi vas postavio pred Krista kao čistu djevicu" (2.Ko 11:2; Ot 14:4). Iako se Pavle obraća cijeloj skupštini kao djevici, ali se podrazumjeva da se misli na dvije grupe kršćana, na nevjestu i djeveruše. Naime, uz mladenku su išle djeveruše pa su sve zajedno treble biti duhovno besprijekorne kao simbolične djevice (Ps 45:14,15). Mladenku u pratnji djeveruša predstavljaju starješine u pratnji vjernika. Stoga je to novo svećenstvo kao njegova nevjesta zastupalo Isusovo kraljevstvo na zemlji a time i upravu kršćanskog svetog grada - Jeruzalema.

Središnju upravu grada čine istaknuti muževi koji nadgledavaju i vode kršćansku Skupštinu (koja je nažalost podijeljena). S njima surađuju nadglednici koje su postavljeni po svim skupštinama na zemlji. U početku je tijelo kršćanske skupštine, sastavljeno od apostola, bilo smiješteno u samom gradu Jeruzalemu. No, taj grad nije trebao biti povezan s Kristovim kraljevstvom na zemlji. Vjerojatno je zato Pavle želio ukazati židovskim kršćanima da za njih više ne postoji zemaljski Jeruzalem sa svojom upravom koju je Bog odbacio, nego samo nebeska uprava toga grada koja je sačinjena od vjernih i istaknutih muževa koji su zastupali Isusov autoritet. Kršćani su se trebali podložiti toj upravi ‘neba’ kojoj je Isus povjerio ‘nebeska mjesta’ u tom ‘kraljevstvu’ dok ne bude organiziran novi grad kojeg su trebali i dalje čekati. Uprava ovog duhovnog grada je smještena na zemlji, dok se njen kralj do daljnjega nalazi u tuđini tj. u nebeskom gradu. Isus će doći na zemlju u doslovnom smislu riječi. Naime, Isus je kao kralj ‘otputovao’ u daleku zemlju kako bi osigurao vlast nad svim narodima, dok je vlast nad skupštinom povjerio nadglednicima (Mt 25:14; Lk 19:12).

Ovu usporedbu o ‘gospodaru i robovima’ ističemo kako bi ukazali da će se Isus ‘vratiti’ u doslovnom smislu na zemlju, a ne u smislu kojim se tumači da će On s neba samo obratiti pažnju stvarima na zemlji. Ako će se on ‘vratiti’ onda je logično zaključiti da će Isus doputovati na mjesto sa kojeg je ‘otputovao’. Naime, budući da je u doslovnom smislu ‘otputovao’ sa Zemlje na nevidljiva nebesa, onda će se na isti način doslovno ‘vratiti’ i doći na Zemlju (Mt 25:19; usporedi Ef 4:9,10). Isusova usporedba o ‘gospodaru i robovima’ pokazuje da Isusovi sluge neće morati ‘otputovati u daleku zemlju’, odnosno da neće morati ići na ‘nebo’ nego da će se njihov Gospodin ‘vratiti’ sa neba i ‘sići’ na zemlju sa koje je otišao.  Kad dođe na zemlju tu će postaviti svoje prijestolje i biti prisutan u kraljevskoj slavi. Budući da se na zemlji vlast provodi iz jednog određenog mjesta onda bi to mjesto moglo biti baš u Izraelu i njegovom glavnom gradu Jeruzalemu kako bi se s tim ispunila još neka neispunjena proročanstva vezana za taj grad.

‘Kraljevstvo Sina’ je 33. g.n.e. bilo uspostavljeno usred svojih neprijatelja. Tako je kršćanski Jeruzalem, kao nekad i zemaljski Jeruzalem, bio okružen neprijateljskim narodima. Zbog toga mu je prijetila opasnost da padne u ruke neznabožaca. Tu opasnost je čak najavio Isus i apostoli. Oni su unaprijed ukazali da će kršćanska skupština doživjeti progonstvo izvana i otpad iznutra. Zbog otpada je trebala doživjeti isto što i drevni Izrael kad su ga opustošile Asirija i Babilon. No, ono je kroz vjeru pojedinaca uvijek pobjeđivalo svijet pa čak i kad su bili ubijani od strane političke zvijeri (Ot 12:11).