Pad Babilona Velikog

Apostol Ivan je u viziji vidio događaje koji će dovesti do uspostave Božjeg kraljevstva na cijeloj zemlji. Tome je trebao prethoditi Sotonin pad sa svog položaja na ‘nebu’. Do tada bi Božji narod trebao biti pod vlašću Babilona Velikog. Iako su još uvijek u njegovoj vlasti oni pod tim, ponekad otežanim okolnostima ustraju u svojoj vjeri. S vremenom je vlast Babilona Velikog izgubila snagu zbog razvoja demokracije što je omogućilo duhovnim ‘Židovima’ da organiziraju kršćanske skupštine među onima koji pokazuju vjeru u Boga i Krista. No, to ne znači da je Babilon Veliki pao početkom dvadesetog stoljeća jer on i dalje ima vlast nad cijelom zemljom. To je činjenica, jer Božji narod živi pod vlašću Babilona koji još uvijek ima vlast nad kraljevima cijele zemlje. A budući da Božji narod živi pod vlašću tih političkih vladara, onda preko njih Babilon Veliki vlada i nad njima tako što im ponekad ograničava djelovanje. Iako su kršćani u njegovoj političkoj vlasti, Sotona nema vlast nad njima u duhovnom pogledu kao što ni nevjerni Jeruzalem nije mogao držati kršćane pod savezom Zakona kojem su robovali ostali Židovi. Naša borba protiv "zlih duhovnih sila na [nebeskim mjestima]" ukazuje da Sotona još uvijek zauzima svoj nebeski položaj (Ef 6:12). On još nije zbačen s tih ‘nebesa’.

Drevni Babilon je uglavnom dozvoljavao svojim podanicima da slobodno izražavaju svoju vjeru u Boga. Židovi su čak u ogromnom babilonskom carstvu mogli osnivali sinagoge u kojima su se okupljali radi obožavanja. Tako u duhovnom pogledu i današnji članovi Božjeg naroda uživa određenu slobodu bez obzira što žive u periodu dok Babilon Veliki vlada nad kraljevima cijele zemlje (Ot 17:18). To nam govori da drevni Babilon nije imao duhovnu vlast nad Božjim narodom iako ga je fizički držao pod svojom bezbožničkom vlašću. Duhovnu vlast je imao nad onim Židovima koji su se odvojili od pravog obožavanja i nad onima koji su pravo obožavanje pomiješali s običajima i naukama drugih naroda koji su bili pod utjecajem krivih religija.

Slično je i s Babilonom Velikim. Zbog otpadništva Bog je dozvolio da nevjerno kršćanstvo ‘fizički’ dospije pod vlast svjetskog religiozno-političkog carstva Babilona Velikog. Na kršćanstvo se danas gleda kao na jednu religiju s mnogo ogranaka među kojima je i kršćanska zajednica Jehovinih svjedoka. Među svima njima postoje relativno mali broj pravih kršćana koji ispoljavaju svoju iskrenu vjeru u Boga i Krista. To nije ništa neobično kad znamo da su i malobrojni vjerni Židovi bili poistovjećeni s cjelokupnom Židovskom zajednicom koja je odvedena u Babilon. No, Bog je i pod takvim okolnostima čuvao sebi taj mali ostatak vjernih. Oni nisu bili u duhovnom ropstvu vjerskih organizacija. Tražili su načina da vrše pravo obožavanje. No, velika većina onih koji se izjašnjavaju za kršćane se još uvijek nalazi u Babilonskom zarobljeništvu u tom duhovnom smislu jer su se pomiješali sa svijetom. Bog i njih gleda kao na ‘svoj narod’ bez obzira što su u neznanju s obzirom na njegovu volju. Neki od njih koriste ovo povoljno vrijeme da steknu vjeru u Krista i njegov povratak. To znači da Isus na zemlji ima ‘mali ostatak’ vjernih kršćana koji čeka na svoje izbavljenje. Dok postoji Babilon Veliki koji je iznad zemaljskih kraljeva, Sotona će prebivati na ‘nebu’ s kojeg vlada cijelim svijetom. Tu će biti sve dok mu Bog to dopušta. Uskoro će se kraljevi zemaljski okrenuti protiv Babilona Velikog. Kad padne Babilon Veliki s njim će pasti i Sotona sa svog nebeskog položaja (Da 4:30). Mi ćemo tada znati da su Mihael i njegovi anđeli u svom ratu zbacili Sotonu ‘na zemlju pred kraljeve’ i da je Mihael zauzeo vrlo visoku goru. Stoga je razumljivo da će se Sotona razgnjeviti na one koji žive na ‘zemlji i moru’ (Ot 12:7-9; Ez 28:17; Iz 14:4-14). Kada Mihael zbaci Sotonu na zemlju i zauzme tu ‘visku goru’ onda će na nju sići i Isus i objaviti se u “znaku sina čovječjeg“ kojeg ćemo moći vidjeti. Sa te će gore Isus i Mihael pripremiti završni napad na Sotonu i sve one koji ga budu podupirali u suprotstavljanju Božjem kraljevstvu. Nakon što Isus dođe i zauzme zemaljsku ‘goru Sion’ možemo govoriti da je započela njegova slavna prisutnost.

Napad na Babilon će Sotonu osobno pogoditi kao što mu je rečeno: "zato ću pustiti vatru posred tebe koja će te proždrijeti. Pretvorit ću te u pepeo na zemlji pred očima svih koji te gledaju" (Ez 28:18). To ne znači da će Bog ubiti Sotonu i da će ga ljudi moći gledati. Ne, on će uništiti i pretvoriti ‘u pepeo’ njegovu slavnu organizaciju Babilon Veliki jer nas Ezehijelove riječi osude podsjećaju upravo na sud nad tom religioznom tvorevinom koja se opisuje u Otkrivenju. Između ostalog tu stoji da će ona biti potpuno spaljena ‘vatrom’ i da će zemaljski kraljevi i moćnici izdaleka ‘gledati’ njen sramotan kraj (Ot 12:7-9; 17:16). Naravno, to će biti kao da je Sotona zbačen ‘s neba na zemlju’ pred kraljeve i ljude koji će gledati propast njegovog carstva. Sotona tada neće biti uklonjen sa zemlje pa će zbog svog gnjeva nanositi još veće nevolje ovom svijetu. Kao što je Bog unaprijed prorekao kako će koristiti Medo-perzijskog kralja Kira da porazi Babilon i oslobodi njegov narod, stavljajući svoju namjeru u njegovo srce, tako će uskoro "deset rogova" političke zvijeri "zamrziti bludnicu i opustošiti je (…) Jer Bog im je u srce stavio da izvrše njegovu zamisao, da predaju svoje kraljevstvo zvijeri dok se ne ispune riječi Božje" (Ot 17:16,17; Iz 41:2; 44:28; 45:1; 46:11). Zvije predstavlja 'novi svjedski poredak' koji će na kratko vladati svijetom. Uništenje Babilona Velikog će svima dati do znanja da je Sotona konačno pao s neba, odnosno da su ga Božje vojske anđela pod zapovjedništvom Mihaela zbacili s ‘vrlo visoke gore’ koja predstavlja suvereno ‘nebo’ ili Božju vlast nad cijelim svijetom. Tim događajem započinje završetak ovog poretka. Vlast, slava i ljepota drevnog Babilona je pala i uništena onog trenutka kad je taj grad ‘pao’ u ruke kralja Kira. Tada se čulo: "Grad je pao" (Ez 33:21; Jer 50:46). Na sličan način će se desiti pad i uništenje Babilona Velikog jer će se nakon toga ćuti: "Pala je pala je bludnica [grad] Babilon Veliki" (Ot 18:2). Babilon veliki će ‘pasti’ tako što će njegova slava i bogatstvo biti opustošeno, njegova vlast ogoljena, njegovi mesnati dijelovi koji su ga činili aktivnim pojedeni, a sve ostalo što ga je činilo prepoznatljivim bit će simbolično spaljeno ili učinjeno neprepoznatljivim tako da se više nikad neće vratiti u postojanje kao organizacija koja živi i djeluje. U tom neprijateljskom djelovanju protiv sadašnjeg svjetskog političko-religioznog carstva kršćanstvo će doživjeti nevolju i gaženje od strane neznabožačkih nacija.

Jedan događaj iz povijesti kršćanstva će nam poslužiti kao primjer. U četvrtom stoljeću je Rim bio podjeljen na mnoštvo religija i religioznih pravaca, a među njima je najveći utjecaj imalo kršćanstvo. Rimski car Konstantin je u želji da učvrsti svoju vlast i spriječi raspad carstva uspostavio savez sa kršćanstvom kojemu je dao status jedine službene religije. Kršćanstvo je tim činom zanemarilo svoj savez s Kristom i ušlo u savez s kraljevima zemlje. Car je u tu svrhu dao da se ukinu sve ostale religije te da se njihovi hramovi pretvore u kršćanske crkve. Tako je slava i bogatstvo mnogih religija pala i prešla u ruke cara koji je ujedno sebe smatrao i Vrhovnim svećenikom. Budući da je Rimsko carstvo preuzelo vlast nad kršćanstvom, ono je ušlo u duhovno ropstvo Rimske političko-religiozne vlasti, a samim tim i u ropstvo Babilona Velikog preko kojeg je Sotona vladao svijetom.

Na sličan način se može odigrati pad Babilona kako bi se stvorio mir na zemlji. Kraljevi svijeta koji imaju najveću vlast i interes da djeluju u jednom pravcu mogu iskoristiti sadašnjeg ‘osmog kralja’ i dati mu vrhovnu vlast nad cijelim svijetom, što bi uključivalo političku i religioznu vlast novog svjetskog poretka. S tim ciljem mogu izdati proglas i međunarodni zakon po kojem će biti ukinuto djelovanje svih religija u korist jedne koja danas ima najveći utjecaj, a to je kršćanstvo koje je stoljećima ranije zanemarilo svoj savez sa Kristom. Sva slava i bogatstvo Babilona Velikog mogu preći u ruke političke zvijeri koja će u interesu mira tražiti da se svi pokore toj novoj uredbi. Po toj uredbi je moguće očekivati da kršćanstvo prihvati svoju novu religioznu ulogu u korist novog svjetskog poretka. Tim činom će zvijer i nova svjetska vlast u rukama čovjeka antikrista vjerojatno stati na sveto mjesto Jeruzalem kako bi ga učinili svojim gradom, čime će započeti gaženje svetog grada i pokušaj da se toj novoj svjetskoj vlasti pokore svi narodi čime bi primili žig divlje zvijeri.

Babilon Veliki je dio ovog svjetskog poretka. Nakon što zvijer započne svoj pohod na sveto mjesto Božji proroci će uputiti poziv svima iz svijeta kršćanstva kojega Bog i dalje smatra svojim narodom bez obzira što su se odvojili od pravog obožavanja. Oni se sada nalaze direktno pod vlašću Babilona Velikog jer žive unutar njegovog organizacijskog uređenja. Među njima su i oni koji ne žele sudjelovati s njom u njenim grijesima. Kad događaji dođu do svog vrhunca, njima će biti upućen poziv: "Izađite iz nje, narode moj, da ne budete sudionici u grijesima njezinim i da vas ne zadese nevolje njezine" (Ot 18:4). Kad Bog ovdje spominje ‘moj narod’, onda potvrđuje činjenicu da se jedan veliki dio njegovog naroda zaista nalazi unutar Babilonskog carstva u kojem prevladava krivo obožavanje. Bog je svjestan da su oni zavedeni pod utjecajem lažnih pastira i zato ih želi izbaviti od posljedica koje će snositi svi koji ostanu u njemu nakon njegovog pada. On želi da ljudi iskrena srca, koji sebe smatraju kršćanima, izađu iz duhovnog okruženja u kojem mnogi pripadnici kršćanstva sudjeluju u grijesima svjetskog religiozno-političkog carstva. Babilon Veliki će pasti tako što će najprije izgubiti svoju moć i vlast nad narodima. Za Božji narod će to biti vrijeme radosti znajući da ih takva svjetska vlast kroz cijelu povijest nanosila nevolje. No, što će biti s velikim mnoštvom kršćana kad padne ‘Babilon Veliki’? Za očekivati je da će neki prihvatiti poziv proroka da ga napuste prije nego primi konačnu nevolju, pogotovo kad vide da je Bog taj ‘veliki grad’ dao u nemilost vladarima da od njega čine što ih je volja.

Izaći iz Babilona velikog će biti jasno i prepoznatljivo odvajanje od svega što je povezano sa ovim svijetom i njegovim grijehom i bezakonjem. Trebat će prepoznati one kojima će Krist dati ovlaštenje da vode Božji narod u obećanu zemlju, a oni su u Otkrivenju prikazani kao ‘dvojica svjedoka’ (Poput Mojsija i Arona) što znači da će oni biti svjedoci objave Krista poput apostola Pavla (Ot 11:3; Dj 22:14). Tko će u njima vidjeti Kristove poslanike to je veliko pitanje jer će vjerojatno mnogi kršćanski vođe odvračati svoja stada od takvih proroka. Ako pretpostavimo da ti poslanici tj. pomazanici (Kristi) ne budu iz simbolične Judeje (iz koje je poteklo kršćanstvo, a svaka zajednica sebe smatra nasljednicima prvih kršćana), nego budu dolazili iz simbolične ‘Galileje’ onda će vjerojatno i među kršćnima doći do podjele na one koji će takve prihvatiti zbog vidljivog svjedočanstva i onih među nama koji će govoriti: "Pa zar Krist dolazi iz Galileje" (Iv 7:40-44). Takvo nešto je moguće da se desi ukoliko bilo koja zajednica ustraje u nekim svojim tumačenjima koja nisu točna, a koja su do danas mnoge navele da misle kako se pravi kršćanski vjernici i pomazanici nalaze samo među njim. Prema Kristovim riječima, ‘polje je svijet’, a budući da je svijet kroz povijest bio stalno podijeljen, onda je to dovelo i do podjela u svijetu kršćanstva na mnoge crkvene zajednice, pa je lako zaključiti da se i ‘pšenicu i kukolj’ u različitim omjerima nalaze u svim kršćanskim zajednicama. Isusovi anđeli će izdvojiti ‘pšenicu’ tek nakon što spale ‘kukolj’ (Mt 13:37-43). Do tada se pravednici trebaju sami izboriti za svoje mjesto u Božjem kraljevstvu.

Oni koji izađu iz Babilona mogu očekivati da će ih Bog prihvatiti kao pravednike (pšenicu). No, da bi mogli biti označeni za pravednike morati će proći jednu veliku kušnju koja će zadesiti sve stanovnike zemaljske. Ta kušnja će biti direktno vezana s odlukom koju će svi ljudi morati donijeti. Vladari svijeta, koji s padom Babilona zauzmu sveto mjesto, će ‘prisiljavati sve ljude da prime žig’ s kojim bi mogli živjeti pod njihovom vlašću kao punopravni građani tog novog svjetskog poretka. U tom će smislu ljudi obožavati ‘lik divlje zvijeri’ pokazujući da žele živjeti pod tim novim političkim uređenjem u kojem će religija kršćanstva vjerojatno imati svoju novu ulogu. Divlja će zvijer u političkom smislu biti prisiljena da nametne svoje stroge zahtjeve pod kojima će narodi trebati živjeti. Onome tko ih ne bude slijedio prijetit će osuda koja će biti poput smrti (neaktivnosti) jer im se neće dozvoliti da aktivno učestvuju u životnim stvarima ovog svijeta poput ‘kupovanja i prodavanja’.

Zato je pitanje koliko će onih koji izađu iz Babilona Velikog stati na stranu Božjeg kraljevstva kad će to kao, i Lotovoj ženi, značiti pad životnog standarda i život na rubu egzistencije (Ot 13:14-18). U toj kušnji će se prepoznati oni koji će odbiti primiti ‘žig divlje zvijeri’. Oni će svima dati do znanja da su stali na stranu Isusa Krista. To će ujedno svijet podijeliti na dvije strane. Nasuprot novom svjetskom poretku bit će samo jedna manja grupa kršćana koji se neće podložiti novim zakonima svijeta. To će biti vjerni ljudi iz svih kršćanskih zajednica rasijanih po cijelom svijetu. Ono što će ih ujediniti je čvrsta i nepokolebljiva vjera u Krista, bez obzira na razlike pod kojima su ih njihovi pastiri držali vezane uz institucionalne doktrine. Oni će biti ‘mali ostatak’ Božjeg naroda koji će dobiti ‘pečat Božji na čelima svojim’ (Ot 9:4).

Sotona će iskoristiti tu svjetsku situaciju tako da će početi djelovati preko propagande s kojom će ujediniti političke vladare u jedinstvenu političku tvorevinu s kojom će nametnuti rat protiv Izraela koji se vjerojatno neće staviti pod jaram novog svjetskog poretka zajedno sa kršćanima širom svijeta koji također neće htjeti primiti žig divje zvijeri. Moguće je da će međunarodne snage UN gaziti grad tri i pol vremena. Kada pokušaju zauzeti Jeruzalem kako bi ga učinili središtem svoje svjetske vlade i zauzmu svoje položaje “na mjestu koje se hebrejski zove Harmagedon“, tada će izazvati rat u koji će se umješati nebeske snage (Ot 16:13-16). Izrael će biti zaštićen kao nacija, a kršćani kao pojedinci iz svih naroda koji pripadaju Izraelu Božjem. Kao što su anđeli izdvojili i spasili pravednog Lota i njegovu obitelj tako će tada izdvojiti ‘izabrane’ i pružiti im sigurnost dok Isus ne preuzme vlast među svojim neprijateljima (Mt 13:37-43; 24:31).

Iako je moguće očekivati mnogo mrtvih u tom ratu koji će biti direktno u njega uključeni, ali on neće iza sebe ostaviti pustoš i uništenje kao što mnogi misle. Biblija kaže da će svi ljudi tada dati slavu i čast Bogu kad vide njegovu moć koja će uzdići i proslaviti njegovog kralja kojeg će on postaviti za vođu svim narodima. Od svih naroda i njihovih vođa će se očekivati da priznaju Krista za svog kralja nad kraljevima i da mu se potpuno pokore kao što piše u Psalmu 2:10-12:

“Zato, kraljevi, postupite razborito! Prihvatite ukor, suci zemaljski! Služite Jehovi sa strahom i radujte se s drhtanjem! Pozdravite sina, da se Bog ne razgnjevi i da vas propast ne ukloni s puta, jer srdžba Božja lako plane! Sretni su svi kojima je Bog utočište.“

Isus je u jednoj prići rekao svojim apostolima: “A one moje neprijatelje koji nisu htjeli da ja kraljujem nad njima dovedite ovamo i pogubite ih preda mnom!’”(Lk 19:27). Smjena svjetske vlasti neće dovesti do masovnog pogubljenja svih onih koji do tada ne budu potpuno stali na stranu Isusa Krista, nego samo do smrti onih koji nisu htjeli da Isus kraljuje nad njima. Čak se može reći da je Isus ovdje prije svega mislio na Židove jer je u prići spomenuo da su ga upravo “njegovi sunarodnjaci“ nakon njegovog odlaska ne nebo “poslali za njim izaslanstvo s porukom: ‘Ne želimo da on kraljuje nad nama’“ (Lk 19:14). Takvih Židova će vjerojatno biti prilikom Kristovog dolaska. Svi oni koji se do tada pridruže tim Židovima će osjetiti veliku nevolju u kojoj će mnogi izginuti, ali ipak ne i svi nevjernici jer će ih dosta ostati na životu da se poklone Kristu. Iz te nevolje, kroz koju će proći cijeli svijet, će izaći jedno veliko mnoštvo onih koji će prihvatiti Krista za svog kralja (Ot 7:13,14). Oni će doživjeti blagoslove vječnog života, dok će ostali nevjernici i dalje biti u vlasti grijeha i druge smrti dok se potpuno ne pokore Kristu.

Svi će narodi biti pod zakonskim odredbama Kristove vlasti. Za mnoge će to biti težak jaram koji će ih ograničavati da idu svojim putevima. U tom periodu Kristovog kraljevanja će svi narodi i dalje živjeti unutar svojih zajednica i može se očekivati da će se među njima pojavljivati oni koji će ih htjeti voditi u drugom pravcu kako bi sa sebe skinuli taj jaram. Biblija je unaprijed to prorekla tako da je zapisano:

“Zašto su se narodi uskomešali i plemena razmišljaju o ispraznostima? Kraljevi se zemaljski podižu i vladari kao jedan ustaju na Jehovu i na pomazanika njegova, i govore: “Raskinimo okove njihove i zbacimo sa sebe užad njihovu!” Onaj koji sjedi na nebesima smijat će se, sam Jehova rugat će im se. Tada će im se obratiti u gnjevu svojemu, smest će ih u žestini negodovanja svojega“ (Ps 2:1-5).

U Otkrivenju se također opisuje ta scena gdje narodi pod svojim samozvanim vođama odlaze u rat kako bi opkolili tabor svetih i preuzeli vlast nad zemljom:

“A kad se navrši tisuću godina, Sotona će biti pušten iz tamnice svoje. I izaći će da zavodi narode na četiri kraja zemlje, Goga i Magoga, da ih skupi za rat. Bit će ih kao pijeska morskoga. I vidio sam kako su napredovali po širini zemlje i okružili tabor svetih i ljubljeni grad (Jeruzalem). Ali vatra je sišla s neba i proždrla ih. A Đavo, koji ih je zavodio, bio je bačen u jezero ognjeno i sumporno, gdje se već nalaze i zvijer i lažni prorok“ (Ot 20:7-10).