Nebeski Jeruzalem

Bog se osobno nalazi u nebeskom ‘Jeruzalemu’ za kojeg s pravom možemo reći da je to veličanstveni nebeski grad. Budući da se nalazi gore na nebesima Pavle ga naziva i gornji ‘Jeruzalem’. Ta dva različita izraza (‘gornji’ i ‘nebeski’) ne znači da se radi o dva različita grada. Naime, da bi ga opisao kao nešto različito od tadašnjeg ‘Jeruzalema’ koji je bio izgrađen dolje na zemlji, kršćanima je skrenuo pažnju na ‘grad’ koji je visoko ‘gore’ u nevidljivim nebesima, a kojeg zbog toga naziva ‘gornji Jeruzalem’ (Ga 4:25,26). Samim tim i izraz ‘nebeski’ ima isto značenje jer se tim izrazom daje važnost Božjem nebeskom uređenju koje ima univerzalnu vlast nad Božjim narodom koju je Bog provodio preko zemaljske uprave Jeruzalema. Iako je Bog do daljnjega odbacio tu zemaljsku upravu kršćani su i dalje imali prednost ‘pristupati’ već postojećoj Božjoj nebeskoj organizaciji i to preko skupštine koja je zamijenila dotadašnju zemaljsku upravu (He 12:22-24). ‘Nebeski Jeruzalem’ je stoga Božje univerzalno Kraljevstvo a ne (kao što se tvrdi) Kraljevstvo Isusa Krista. ('Otkrivenje', str. 199)

Prije nego su Izraelci uspostavili kraljevstvo u gradu Jeruzalemu imali su priliku pristupiti gori Sinaj na koji su se u gustom oblaku spustili anđeli kao predstavnici nebeskog (gornjeg) Jeruzalema. Opisujući te događaje zabilježene u 19. poglavlju druge Mojsijeve knjige, Pavle spominje da su Izraelci tada ‘pristupili opipljivoj gori što u ognju plamti, tamnom oblaku, gustoj tami i vihoru, odjekivanju trube i zvuku riječi’ (He 12:18-21). Nakon tog vidljivog očitovanja na gori Sinaj, Izraelci su mogli na gori Sion i Jeruzalemu ‘pristupati’ Bogu, a time i njegovoj nebeskoj organizaciji preko hramskog uređenja u kojem se i dalje očitovala Božja slava. Budući da je Isusovom smrču Bog ukinuo vidljivo hramsko uređenje, Židovski kršćani ipak nisu izgubili vezu s nebeskim ‘gradom’. Iako nisu ‘pristupili’ doslovnoj gori na kojoj se očitovala Božja slava, kršćani su trebali biti svjesni da su kroz kršćansko uređenje ‘neba’

"pristupili gori Sionu i gradu Boga živoga, nebeskom Jeruzalemu i desecima tisuća anđela, u sveopćem skupu, i skupštini prvorođenaca zapisanih na nebesima, i Bogu, koji je Sudac svima, i duhovnom životu pravednika koji su učinjeni savršenima, i Isusu, posredniku novog saveza…" (He 12:22-24).

Nebeski Jeruzalem je uprava sastavljena od izabranih i visoko povlaštenih anđela postavljenih u ulogu Božje ‘žene’ koja je nazvana po tom svetom mjestu. U grad (kao mjesto) su mogli ulaziti i deseci tisuća drugih anđela, a jedno vrijeme čak i Sotona nakon svoje pobune (Job 1:6; 2:1).

Kao što su drevni Izraelci u gore spomenutoj situaciji pristupili gori ‘u općem skupu’, tako na slikovit način čine i kršćani kao zajedničko tijelo pravih vjernika (2.Mo 19:16,17). Naime, kao što u nastavku piše, kršćani pristupaju ‘nebeskom Jeruzalemu’ ‘u općem skupu’. Izraelci su pristupili Mojsiju i izabranim muževima koji su imali prednost da se popnu na goru. Kasnije su u hramu pristupali svećenicima iz Levijevog plemena koji su predstavljali Izraelove prvorođence (4.Mo 3:10,12). U drevnom Izraelu su muški pripadnici Levitskog plemena predstavljali ‘prvence’ jer je Bog ‘između sinova Izraelovih’ uzeo njih ‘umjesto svih prvorođenaca’. Oni su bili "darovani" u službu prvosvećeniku Aronu (4.Mo 3:9,12,45). Kad su Izraelci u predvorjima hrama pristupali Bogu morali su pristupati najprije ‘skupštini prvorođenaca’. Na sličan način su i starješine kao ‘darovani’ postavljeni u službu ‘svećenika’ pa su time na sebe preuzeli ulogu simboličnih ‘Levita’ – prvorođenaca (Ef 4:8). Zbog toga ih trebamo promatrati kao ‘skupštinu prvorođenaca’ koja je predstavljala ‘kraljevsko svećenstvo’ (1.Pe 2:9). Kršćani stoga pristupaju ‘skupštini prvorođenaca koji su zapisani na nebesima’, odnosno imenovanim muževima koji služe kao ‘svećenici’ duhovnog hrama. Prvenci su ‘zapisani na nebesima’ jer ih Božji duh s neba postavlja u službu nad skupštinom. Zajedno sa njima svi mi imamo prednost pristupiti ‘Bogu, Sucu sviju,(…) i Isusu, posredniku novog saveza’. Zanimljivo je to što se između ostalog spominje da imamo pristup ‘i duhovnom životu pravednika koji su učinjeni savršenima’. Što to znači?

Isusovom žrtvom su pokriveni grijesi svih onih koji su prije toga pokazivali vjeru u Božju pripremu spasenja preko obećanog potomka. Iako su umrli prije nego što su doživjeli ispunjenje obećanja, Isus ih je posthumno posvetio "jer je jednim žrtvenim prinosom za sva vremena učinio savršenima one koji bivaju posvećeni". Time su i oni, zajedno sa kršćanima iz prvog stoljeća i nama danas, učinjeni ‘savršenima’. Iako su mrtvi, mi u svom poučavanju pristupamo njima jer smo "okruženi tolikim oblakom svjedoka" koji nam služe kao primjer koji trebamo slijediti na našem kršćanskom putu (He 10:14,17,18; 11:39,40; 12:1). Iako su rani kršćani mogli pristupiti nebeskom ‘Jeruzalemu’ oni nisu gajili nadu da će ući u njega tako što će uskrsnuti na nebo. To razumijemo po tome što je Pavle u istoj toj poslanici objasnio da oni očekuju ‘grad’ koji će doći i uspostaviti svoju vlast na zemlji. Da bi im skrenuo pažnju na to da je dotadašnji grad Jeruzalem na jedno određeno vrijeme izgubio svoj položaj pred Bogom, on im je rekao: "jer ovdje [na zemlji] nemamo grad koji će ostati, nego željno čekamo onaj koji će doći" (He 13:14). Time je dao na znanje da oni ‘ovdje’ na zemlji očekuju grad "kojemu je graditelj i tvorac Bog". Taj je grad Bog pripremio svima koji ga "nazivaju svojim Bogom" (He 11:10,16). Prema tome, oni nisu očekivali da će postati građani ‘nebeskog Jeruzalema’ svojim odlaskom na nebo nego da će svojim ulaskom u ‘novi Jeruzalem koji će doći’ na zemlju postati njegovi građani, jer će ta duhovna uprava biti nova kopija ‘nebeskog Jeruzalema’ smještenog u zemaljskom Jeruzalemu.

Zemaljski Jeruzalem, kojeg smo maloprije opisali, bio je po svom teokratskom uređenju samo kopija nebeskog ‘grada’. Pavle je mogao govoriti o nebeskim stvarima jer je imao nadnaravne vizije i otkrivenja. Čak je jednom prilikom bio u sili duha odnesen do ‘trećeg neba’ gdje je vjerojatno mogao vidjeti nebeski ‘grad’ kojeg je spomenuo (2.Ko 12:1-4). Ivan je također imao prednost da putem vizija vidi nebeski (gornji) Jeruzalem ili Božju nebesku organizaciju koja služi u samom nebu (Ot 4:2-9). To je grad u kojem prebiva Bog zajedno sa svojom nebeskom organizacijom koju čine kerubi, serafi i drugi visoko povlašteni anđeli. Grad ima i hramsko uređenje tako da neki visoko povlašteni anđeli služe u svojstvu kraljeva (knezova) i svećenika.

Nebo o kojem sada govorimo je prostor iznad materijalnog svemira u kojem je Bog organizirao ‘grad’, tj. nebesku upravu i ‘hram’ u kojem služe i druga nebeska bića. Bog nije sveprisutna sila, već biće koje je sebi stvorilo mjesto na nebu iz kojeg djeluje. Kad govorimo o tom ‘mjestu’ na nebu, onda govorimo o prostoru koje je unutar tog neba poput neke građevine. Biblija taj prostor opisuje kao ‘prebivalište’ i ‘hram’ u kojem stanuje Jehova Bog (Ps 11:4; 33:13,14; Iz 6:1; 1.Kr 8:39; Am 9:6). To mjesto se sigurno razlikuju od ostatka tog neba jer je tu smješteno Božje univerzalno prijestolje i nebeska uprava. Zato nebeski grad i njegov hram u kojem služe visoko povlašteni anđeli možemo zvati nebeski Jeruzalem. Kao što je zemaljski Jeruzalem doslovno mjesto unutar kojeg je postojao duhovni grad kojeg je zastupala teokratski uređena uprava tako je i s nebeskim gradom. Nebeski ili gornji Jeruzalem je doslovno ‘mjesto’ u samom nebu u kojem je organizirano Božje teokratsko uređenje kroz različite službe i djelatnosti Božjih anđela (1.Pe 3:22). Bog se nebeskom organizacijom služi da bi provodio svoju vlast i doveo u postojanje sve svoje namjere.

Iako je Jehova stvoritelj svega što se vidi i ne vidi može se pretpostaviti da su i neki anđeli dobili učešće u stvaranju ili oblikovanju stvarstva. Kad Bog kaže "Neka bude svjetlost (…), svod (…), izvori svjetlosti na svodu nebeskom" itd. onda se obraća nekim anđelima koji služe u svojstvu Božje nebeske ‘žene’ pa preko tih anđela dovodi u postojanje sve što je stvoreno (1.Mo 1:3,6,14). Kad kaže:

"Načinimo čovjeka na sliku svoju."

on se također obraća svojem vijeću najviših anđela. Nakon što je svaki pojedinačni zadatak izvršen "vidio je Bog da je dobro". Na kraju je Bog "pogledao sve što je načinio, i gle, bilo je vrlo dobro" (1.Mo 1:26). Kad Bog kaže da je njegova “ruka to načinila“, onda ta ruka može predstavljati njegov sveti duh ali ponekad i anđele koje je upotrebljavao kao produžene 'ruke' u tim i u drugim zadacima. Pogledajmo:

“I Mojsije je rekao narodu: “Sjećajte se ovoga dana u koji ste izašli iz Egipta, iz kuće ropske, jer vas je snagom ruke svoje Jehova izveo odande.“  (2.Mo 13:3)

Tko je upotrjebljen kao Božja ruka? To su bili neki anđeli koji su se koristili snagom koju im je dao Bog. Njih je predvodio jedan od izabranih arhanđela. Taj anđeo je zastupao Boga i izgovarao Božje riječi koje su Izraelci morali slušati kako bi mogli izbjeći nevolje koje su pogodile Egipćane, a također i sve ostale zapovjedi koje su kasnije dobili posredstvom tog anđela. Zato je Izraelcima taj anđeo prenio Božju riječ koja glasi:

“Evo, šaljem pred tobom anđela da te čuva na putu i dovede te na mjesto koje sam pripremio. Čuvaj ga se i slušaj glas njegov. Nemoj se buniti protiv njega, jer vam neće oprostiti prijestupe. On nosi ime moje.“ (2.Mo 23:20,21)

Anđeo koji nosi Božje ime, ujedno nosi i Božji autoritet pa može umjesto Boga koristiti svoju moć da činiti čuda. Tu moć nije smio zloupotrijebiti. Anđeli su očito stvoreni sa određenom snagom i moći s kojom su mogli činiti ono što je Bog zahtijevao od njih. Pogledajmo jedan primjer.

A Jehova je rekao Mojsiju:

“Sada ćeš vidjeti što ću učiniti faraonu. Prisiljen rukom jakom pustit će ih, prisiljen rukom jakom istjerat će ih iz zemlje svoje.” (2.Mo 6:1)

Što je ta ruka činila? Mojsije je rekao:

“Stoga smo zavapili k Jehovi i on je čuo naš glas te je poslao anđela i izveo nas iz Egipta.“ (4.Mo 20:16)

Što je taj anđeo kao Božja 'ruka' mogao činiti? Jehova, koji je poslao tog anđela je rekao:

“… i umnožit ću znakove svoje i čuda svoja u zemlji egipatskoj. Ali faraon vas neće poslušati. Stoga će Egipat osjetiti na sebi ruku moju.“ (2.Mo 7:3,4)

Očito je ta 'ruka' mogla činiti čuda. Kad je Mojsije po Božjoj zapovijedi bacio štap koji se pretvorio u zmiju, to je bilo čudo. Da li je Bog osobno izveo to čudo? Ne. Iza toga je stajao taj anđeo koji je imao tu sposobnost koju je dobio od Boga. Zašto to možemo tvrditi? Uzmimo u obzir da su i egipatski vračari koji se bave magijom uspjeli štapove pretvoriti u zmije? Tko je stajao iza njihovih čuda? Očito anđeli ili sam Sotona koji je stvoren sa tom sposobnošću da čini čuda materijalizacije i dematerijalizacije što znači da i ti anđeli imaju sposobnost upravljanja određenim natprirodnim zakonima po kojima mogu stvoriti nešto što se ne može desiti prirodnim putem. Oni tu svoju moć zloupotrebljavaju.

Prema tome, ako to čudo stvaranje zmije može izvesti demonski anđeo onda očito može i Božji anđeo. Nakon toga su i jedan i drugi mogli pretvoriti vodu u krv i izvesti žabe u velikom broju na zemlju egipatsku (vidi 2.Mo 7:20-22; 8:5-7).

Međutim, kod četvrtog čuda demonski anđeo nije mogao izvesti ono što je mogao izvesti Božji anđeo, a to je pretvaranje praha u kukce (2.Mo 8:16-18). Naime, ako je demonski anđeo mogao pretvoriti štap u zmiju, onda je mogao i prah pretvoriti u kukce, jer takvo nešto mogu učiniti i današnji magičari, pa izgleda da je Bog tada preko svojih anđela s razlogom spriječio njegovo djelovanje. Kad su vračari vidjeli da oni ne mogu ponoviti ono što je učinio Mojsije, onda su rekli:

“To je prst Božji!“ (2.Mo 8:19)

Taj 'prst' je sila iza koje su stajali Božji anđeli sa sposobnošću i moći koju su dobili od Boga, tako da se može konstatirati da je Bog kao njihov stvoritelj uzročnik svih tih čuda koje su oni mogli činiti. To samo po sebi nameće zaključak da je Bog nekim anđelima dao prednost da s njim učestvuju u čudima stvaranja. Iako su i oni mogli posredovati pri stvaranju Bog je na kraju mogao reći:

 “Moja je ruka položila temelj zemlji, moja je desnica rasprostrla nebesa.“ (Iz 48:13)

Možemo slobodno ustvrditi da je Bog nekim svojim nebeskim bićima dao da budu njegova ruka ili desnica s kojom je činio čuda stvaranja zemlje i nebesa (atmosfere). Ako ih je stvorio sa mudrošću onda im je dao i sposobnost da tu mudrost upotrijebe u stvaranju i kreiranju kao što ju je dao i čovjeku. Taj čovjek je stvoren na sliku Božju, ali ne samo na njegovu sliku nego i na sliku onih anđela kojima je Bog rekao:

“Načinimo čovjeka na sliku svoju, nama sličnog…“ (1.Moj 1:26)

Ovo je rekao sam Bog, a ne neki anđeo, pa je On začetnik stvaranja svega pa i čovjeka. On s ovim riječima poziva neke anđele na djelovanje jer im zapovjeda: “načinimo čovjeka“? Bez obzira tko je s njim učestvovao u stvaranju čovjeka, On je jedini Stvoritelj. Zato se i u knjizi Postanka na kraju konstatira:

“I stvori Bog čovjeka…” (st. 27)

Bog može sam stvoriti čovjeka, ali koristi svoju božansku mudrost i moć koju je ugradio u anđele. Uzmimo u obzir da je Bog mogao stvoriti sve nas kao što je stvorio prvog čovjeka, ai je ipak to učinio preko svoji zemaljskih stvorenja pa u Bibliji čitamo da nas je Bog načinio u utrobi naše majke.

“Onaj koji me stvorio u trbuhu, nije li i njih također načinio? To je isti Bog koji nas je oblikovao u utrobi.” (Job 31:15)

Da bi stvorio sve nas, on je najprije stvorio prvog čovjeka i ženu sa sposobnostima stvaranja i rađanja tako da su ljudi Božji suradnici i posrednici pri oblikovanju materije i stvaranju ljudi. Bog je stvorio zakone reprodukcije za nastajanje živih bića i ugradio ih u spolne stanice. Da li je Bog rekao Adamu i Evi: “načinimo čovjeka”? Na neki način je to rekao kad im je zapovjedio: “rađajte se i množite…” tako da Bog može s pravom reći da je on naš stvoritelj koji nas je stvorio i oblikovao u trbuhu. Ali to nikako ne isključuje naše roditelje. Na isti način je Bog mogao zapovijedati tim moćnim anđelima da posreduju u planiranju, kreiranju i stvaranju zemlje, neba, biljnog i životinjskog svijeta i samog čovjeka.

Kako je stvorio čovjeka i na koji način su u tome učestvovalo oni kojima je rekao: “načinimo čovjeka”, mi to ne znamo, ali znamo da Bog stoji iza stvaranja čovjeka. Isto tako znamo da je stvorio neka razumna bića sa ogromnim znanjem i sposobnostima koja je On mogao koristiti za kreiranje i oblikovanje materije po zakonima koja je On stvorio, kao što je pretvaranje energije u materiju i oblikovanje materije po nacrtu ugrađene u kemijske elemente. Budući da On stoji iza svega što je stvoreno, pa makar se koristio sposobnostima svojih anđela, onda samo On može reći da je jedino on sve stvorio. Međutim, Bog ne stoji iza svega što je stvoreno jer su neki anđeli zloupotrijebili svoju sposobnost kojom su suučestvovali u genetskom inženjeringu uzimajući gene lijepih i stasitih žena kako bi preko njih stvorili svoje zemaljske sinove i učinili ih posebnom rasom s kojom bi pokorili sve ljude. Bog je to na kraju osujetio. I kao što može ženi zatvoriti maternicu da ne rađa, tako je nakon potopa oduzeo mogućnost tim anđelima da se materijaliziraju i stvaraju svoje bastardno potomstvo.

Kako se u sve ovo uklapaju riječi koje je zapisao prorok Izaija?

“Ovako govori Jahve, otkupitelj tvoj i tvorac tvoj od utrobe: "Ja sam Jahve koji sam sve stvorio, koji sam nebesa sam razapeo i učvrstio zemlju bez pomoći ičije.” (Izaija 44:24)

Kad bi ove riječi odvojili od konteksta onda bi mogli pomisliti da je Bog sve sam stvarao i da nije u to uključivao svoje istaknute anđele. No, što vidimo u prvom dijelu rečenice? Tu Bog kaže da je stvorio narod, odnosno ljude koji su sačinjavali Izrael. No, činjenica je da ih nije stvorio direktno od praha zemaljskoga nego indirektno posredstvom razumnih zemaljskih bića stvorenih po njegovoj slici, pa onda očito možemo konstatirati da je i sve ostalo stvarao posredstvom svojih nebeskih, njemu sličnih, razumnih bića.

Zašto onda kaže da je nebesa i zemlju sam stvorio i učvrstio bez ičije pomoći? Treba uzeti u obzir da se Bog ovdje obraća Izraelu kojem je želio ukazati da je On jedini pravi Bog koji je odgovoran za sve što je stvorio. On im to želi posebno naglasiti jer su oni uz Jehovu, svog Boga, u međuvremenu počeli obožavati i bogove Kananeja, čime su obezvrijedili Jehovu kao jednog i jedinog Boga smatrajući i ove druge bogove uzročnicima stvaranja i održavanja života na zemlji. Ti narodi su imali bogove za sve. Npr. uz glavnog Boga koji se zvao El su imali i mnoge druge bogove neba i zemlje koji su upravljali suncem, oblacima, morem, rijekama, poljodjelstvom, plodnosti. Očito je njihov glavni Bog trebao imati pomagače koji su stvarali i upravljali svemirom, zemljom i ljudima. Osim toga, ukoliko su Izraelci obožavali neke od tih bogova, onda su mogli njihovog boga Ela poistovjetiti s Jehovom i onda tvrditi da su ti bogovi pomagali Jehovi kod stvaranja i da sada upravljaju nebom i zemljom.

Zato Jehova traži da se takvi bogovi očituju i dokažu svoju moć, a budući da oni ne postoje onda kaže da njemu nitko od tih navodnih bogova nije pomagao pri stvaranju neba, zemlje i ljudi na zemlji.

“Ovako kaže Jehova, Kralj Izraelov i Otkupitelj njegov, Jehova nad vojskama: ‘Ja sam prvi i ja sam posljednji, osim mene nema Boga. Tko je (Bog) kao ja? Neka poviče, neka kaže i neka mi razloži! Neka oni (ti bogovi) navijeste ono što dolazi i ono što će još doći, kao što ja to činim još otkad sam osnovao narod drevni! (…) Ima li Boga osim mene? Ne, nema Stijene. Ne znam ni jedne.’” (st. 6-8)

"Ja sam Jahve koji sam sve stvorio, koji sam nebesa sam razapeo i učvrstio zemlju bez pomoći ičije.” (st. 24)

Znači da nije postojao niti jedan drugi Bog koji bi pomagao Jehovi kod stvaranja. Jehova svoju slavu stvaranja ne može dijeliti sa niti jednim drugim bogom. Bogu ne treba pomoćnik i savjetnik kod stvaranja jer bi to značilo da nije potpun u mudrosti koja je počelo svega stvorenog niti da ima toliku moć kojom bi mogao sam stvarati. Pomoćnik treba samo onda kada nešto ne možeš sam učiniti.

No Bog, koji ne treba pomoć pri stvaranju može koristiti bića koje odražavaju njegovu sliku i dati im učešća da po toj slici odražavaju njegovu mudrost i moć, a to se može najbolje vidjeti ukoliko su dobili zadatak da surađuju s njim u kreiranju materije i određivanju fizikalnih obilježja i karakteristike svih živih bića na zemlji. Bog je taj koji daje odobrenje i svoj pečat stvaranja i postojanja tako da je u tom slučaju samo On početak i svršetak svega što je stvoreno. On je prvi i posljednji, odnosno 'prvi' kao uzročnik i 'posljednji' kao onaj koji daje pečat svemu što je stvoreno s određenom svrhom. On je Alfa i Omega, ali su njegova razumna stvorenja u toj abecedi Beta, Gama i sva ostala slova koja imaju svoju ulogu i smisao u kreiranju i činjenju svega što je Bog zamislio stvoriti. Isus je rekao da Bog uvijek radi pa samim tim daje priliku svojim razumnim stvorenja - koji odražavaju njegovo obličje - da s Njim surađuju u stvaranju u kojem do izražaja dolaze njihova mudrost i stvaralaštvo a samim tim i smisao njihovog postojanja. Zato možemo u tom proširenom smislu razumjeti što sve stoji iza Božji riječi:

“Ja sam načinio zemlju i čovjeka stvorio na njoj. Svojim rukama ja sam razapeo nebesa i zapovijedam svoj vojsci njihovoj.” (Iz 45:12)

Ja sam načinio zemlju, ljude i životinje što su na zemlji silom svojom velikom i mišicom svojom podignutom, i ja je dajem kome hoću. (Jr 27:5)