ISUSOV DOLAZAK (2. dio)

PitanjaDa li je uskrsnuće već nastupilo 1918-te godine ili je to još jedna zabluda temeljena na krivom tumačenju? Što su vjerovali prvi kršćani u vezi uskrsnuća povezanog s Isusovim dolaskom? Što kriju tajne nebeskih oblaka s kojima će Isus doći? Tko će se susresti s Isusom kad dođe u oblacima?  


“... jer će sam Gospodin sići s neba sa zapovjedničkim pozivom, s glasom arhanđela i s trubom Božjom, i najprije će ustati oni koji su mrtvi u zajedništvu s Kristom.”

(1.Solunjanima 2:16)

Kada će se članovi Kristove skupštine susresti s Kristom? Jehovini svjedoci smatraju da je to vrijeme već nastupilo u proljeće 1918. godine, odnosno da je tri i pol godine nakon Kristovog ustoličenja na nebu došlo do uskrsnuća i odlaska na nebo svih vjernih kršćana, muževa i žena koji su do tada umrli. Njih se smatra nebeskom klasom koja će vladati s Kristom. Istraživači Biblije su ranije ustvrdili da je to bilo 1878. godine i još se uvijek drže tog datuma. Od tada, kao što tvrde jedni i drugi, svi koji pripadaju članovima nebeske klase, automatski nakon svoje smrti uskrsavaju i odlaze ne nebo. Oni koji ne umru će u svoje vrijeme napustiti svoja zemaljska tijela i biti odneseni na nebo (Vidi knjigu "Otkrivenje…" str. 103,104.) No, da li se takvo gledište slaže s kontekstom Biblije?

Poznato nam je da su oko trideset godina nakon Isusovog uskrsnuća neki kršćani tvrdili da je "uskrsnuće već bilo", odnosno da je već nastupilo i da je u tijeku (2.Ti 2:18). Ako je tako onda je po njima i Isusova prisutnost u slavi nastupila u to vrijeme, ali nevidljiva za ljudske oči. Vjerojatno su Isusovu prisutnost poistovjetili sa Gospodinovim danom i tvrdili “da je Gospodinov dan već ovdje“ (2.Sol 2:1,2). No, bili su u zabludi. To nije ništa neobično za kršćane koji su oduvijek griješili u nekim tumačenjima zbog svog stalnog očekivanja kraja. Zašto su onda neki u prvom stoljeću tvrdili da je uskrsnuće već bilo? Pa, bilo im je poznato da se Isus nakon svog odlaska na nebo ponovno pojavljivao na zemlji. Čak je i Pavle rekao da je vidio Isusa (1.Ko 9:1). Taj se događaj može protumačiti kao da se Isus vratio na zemlju u svojoj slavi. Moguće je da su neki tu situaciju, te znakove svog vremena i događaje ne svjetskoj sceni tumačili na način kao da je već nastupila Isusova slavna prisutnost. Ako je uslijedila Isusova prisutnost onda je po njihovoj tvrdnji trebalo nastupiti i uskrsnuće. Međutim, među njima na zemlji nije bilo nikoga tko se vratio iz mrtvih. Čime su onda mogli dokazivati svoju tvrdnju da je uskrsnuće već nastupilo u njihovo vrijeme? Takvo tumačenje se moglo održati samo ako su tvrdili da kršćani nakon smrti uskrsavaju i odlaze na nebo. Takvom tvrdnjom su mogli zastupati ideju kako su neki apostoli i drugi vjerni kršćani već uskrsnuli i da se nalaze s Kristom na nebu. Možda su oni bili prvi koji su tvrdili da je uskrsnuće vjernih osoba povezano s odlaskom na nebo. Znamo da je takva tvrdnja kasnije postala jedna od temeljnih nauka kršćanstva.

Kršćani u kasnijem razvoju kršćanstva nisu odbacili takvu ideju već su je prihvatili. Prema tome, ona je vjerojatno još u prvom stoljeću imala svoje zagovornike među kojima su bili Himenej i Filet (2.Ti 2:17,18). Nauka o odlasku na nebo još uvijek postoj u različitim verzijama tumačenja koja su se vremenom mijenjala i prilagođavala. Čak su i ‘Istraživaći Biblije’ prihvatili tu nauku, pa su se i sami nadali svom odlasku na nebo smatrajući da pripadaju povlaštenoj klasi koja od 1878. godine uskrsava i vlada s Isusom u njegovom kraljevstvu. Kako danas stoje stvari u vezi tih tumačenja?

Vidjeli smo da je Pavle objasnio da će oni koji pripadaju Kristu uskrsnuti ‘za vrijeme njegove prisutnosti’. Ta izjava je nakon raskola sa Istraživačima Biblije navela Svjedoke da tvrde kako se uskrsnuće na nebo počelo odvijati od proljeća 1918. godine jer je Isusova prisutnost prema njihovom tumačenju započela u jesen 1914. godine (Stražarska kula, 1.10.1992. str.14-19; Stražarska kula, 1.5.1993. str.10-26; Stražarska kula, 15.5.1997. str.9-14). No, to ne može biti točno jer smo vidjeli da Kristova prisutnost još nije uslijedila, a samim tim ni uskrsnuće. Očito Watchtower svojim tumačenjem ponavlja grešku onih kršćana u 1. stoljeću koji su pogrešno tvrdili da je uskrsnuće već bilo.

Apostoli i prvi kršćani su bili svjedoci mnogih znakova posljednjih dana, ali su ‘Isusovu prisutnost’ očekivali na samom kraju kada je Bog s Isusovim ‘silaskom’ na zemlju trebao ‘dovesti’ u život vjerne muževe koji su umrli zbog Isusovog imena (1.So 4:14). Izraz ‘dovesti’ u smislu ‘uskrsnuti’ ukazuje da su kršćani očekivali zemaljsko uskrsnuće vjernih koji su smrću otišli sa zemaljske scene. Biblija ukazuje da će vjerni kršćani

  • umirati u zajedništvu sa Isusom’ ‘do vremena Gospodinove prisutnosti’ (ili ‘do dana kad Isus dođe’) i
  • uskrsnuti na zemlji ‘za vrijeme Gospodinove prisutnosti’ (vidi 1.So 4:13-15; 1.Ko 15:23; 1.Iv 2:28).

Iako su Istraživači Biblije mislili da će 1914. godine doći očekivani kraj, kršćani su nastavili umirati i nakon te godine. Ako je umiranje trebalo trajati ‘do vremena Isusove prisutnosti’ onda je i to još jedan dokaz da Isus još nije došao u svojoj slavi ni 1874. ni 1914-te godine.

Biblija pokazuje da je Ivan u jednoj viziji vidio "podno žrtvenika duše pobijenih zbog riječi Božje i zbog svjedočenja koje im je bilo povjereno" (Ot 6:9). U ovoj viziji Ivan nije vidio uskrsnuće. On je vidio ‘duše’ nekih umrlih osoba. Da li su ove duše mrtve ili žive? Kad je u pitanju žrtvenik, onda nam na um dolaze pojmovi kao što su žrtva, smrt i krv. Ivan ovdje ne vidi svećenike koji služe kod oltara nego vidi mrtve duše. Njihova smrt ima veze sa svetim mjestom u kojem se nalazi žrtvenik. Znamo da se ispod žrtvenika nalazi krv kojom je odozdo unaokolo poškropljen oltar ili je prolivena na podnožje oltaru (vidi 3.Mo 1:15; 3:2; 4:7). Ta krv ‘pravednih’ Božjih slugu nije bačena na zemlju kao nešto bezvrijedno, već je stavljena na Božji oltar za određenu svrhu (Mt 23:35). No, umjesto da vidi krv, Ivan vidi duše pobijenih. Na koji su način oni pobijeni? Iako su neki doživjeli mučeničku smrt, izraz ‘pobijeni’ se vjerojatno odnosi na krajnji ishod nečije vjere kao posljedica slijeđenja Krista i nošenja svog ‘mučeničkog stupa’ (Mt 16:24,25).

Nakon smrti, njihova se dragocjena krv, koja predstavlja njihovu dušu koja ima pravo živjeti, stavlja na podnožje žrtvenika tako što Jehova prihvaća njihovu žrtvu koju su podnijeli za Boga i Krista i koristi je za određenu svrhu. Kad Ivan kaže da je vidio ‘duše pobijenih’ onda je umjesto krvi vidio njihova tijela u kojima su živjeli. Zbog smrti ta su tjelesa stajala u podnožju žrtvenika i svjedočila o njihovoj vjeri.

Unatoč tome ove ‘pobijene’ osobe izgledaju kao da su žive. To je očito zato što je Isus rekao da ‘čovjek može ubiti tijelo, ali da dušu ne može ubiti’ (Mt 10:28; usporedi Ot 5:6). Oni su fizički mrtvi, ali su za Jehovu živi pa je razumljivo da se vide u svojstvu živih. Iako nisu svi doslovno pobijeni zbog istine, oni su kao grupa bili spremni umrijeti za Boga. Njihova smrt je rezultat njihove vjere i života. Biti ‘ubijen’ ili ‘zaklan’ zbog Božje Riječi je metafora kojom se želi reći da Božji sluge svoj život završavaju žrtvenom smrću jer je sve što su radili za Jehovu i Krista podrazumijevalo određenu žrtvu (usporedi Ot 5:6). Prema tome, Ivan na nebu ne vidi članove nebeske klase (koji su navodno uskrsnuli 1918. godine). On u biti vidi duše pravednika koji čekaju na uskrsnuće tijela. Vjerojatno je riječ o izdvojenoj grupi pravednika koje je Bog unaprijed izdvojio iz svijeta i odredio da njihovu smrt koristi kao žrtvu koja je trebala imati posebnu vrijednost za ostvarenje Božjeg plana spasenja.

Znamo da su trojica apostola vidjela Mojsiju i Iliju s Kristom. Mogli su ih vidjeti iako više nisu postojali kao fizičke osobe. No, to nije značilo da su oni tada uskrsnuli ni da će se u budućnosti nalaziti na nebu s Kristom. Oni su samo vidjeli ‘duše’ dvojice proroka koji su odavno umrli. Vidjeli su ih gdje razgovaraju s Kristom iako su fizički mrtvi. Slično tome, Ivan vidi duše onih kojih više nema među živima. No u viziji oni poprimaju tjelesni oblik kakav su imali prije smrti i odaju dojam kao da su živi čime predstavljaju kršćane koji su umrli u zajedništvu s Kristom. Međutim, mrtvi ne mogu živjeti u nekom drugom obliku sve dok ne uskrsnu. Ne mogu slaviti Boga niti mu služiti. No, ipak nešto mogu činiti i to samo u simboličnom smislu. Dok su oni fizički mrtvi i u stanju dubokog sna, ima nešto što je ostalo iza njih kao svjedočanstvo koje stoji pred Bogom, a kojeg Bog može stalno imati pred svojim očima. Znamo da je Isusova krv nakon njegove smrti i dalje imala vrijednost njegovog života. To je zato što je krv nerazdvojno povezana sa materijalnim oblikom života.

Budući da "je krv duša" onda Ivan ne vidi ‘krv’ kao nešto doslovno nego umjesto toga vidi ‘duše’ onih čija se krv nalazi ispod žrtvenika (5.Mo 12:23). Vizija stoga prikazuje mrtve duše koji čekaju na Jehovu da ih osveti. Dok duše Božjih slugu počivaju u ‘hadu’ one ipak svjedoče o svojoj vjeri jer Biblija kaže da krv mrtvih ljudi može govoriti. Tako je Jehova rekao Kainu: "Krv brata tvojega viče sa zemlje k meni" (1.Mo 4:10). Za Isusovu prolivenu krv se kaže da "govori bolje od krvi Abelove" (He 12:24). Krv je duša, jer se putem krvi na specifičan način održava duša i tijelo u životu. Zato ove ‘duše’ pravednika ‘viču’ pred Bogom tražeći Božju intervenciju. Njihove molitve nisu umrle s njima jer ih Bog uvijek može čuti s obzirom da se nalaze u simboličnim posudama punim kâda. Bog tako čuje njihovu ‘krv’ gdje govori: "Koliko još, Svevišnji Gospodine, sveti i istiniti, nećeš suditi i osvetiti krv našu na onima koji žive na zemlji"? Tada im je rečeno da "čekaju još malo, dok se ne popuni broj (1) surobova njihovih i (2) braće njihove koji trebaju biti ubijeni kao i oni…" (Ot 6:10,11; 5:8; 18:20).

Odgovor koji su dobile ‘duše’ govori da se među njima nalaze obje klase – klasa roba i njihova braća u vjeri koji sačinjavaju klasu služinčadi. Oni su trebali počinuti u smrtnom snu još malo, dok ne budu ubijeni ostali Isusovi učenici koji su trebali podnijeti tu žrtvu. Naime, u posljednjim danima će političke institucije svijeta…

“dati da budu pobijeni svi koji se ne klanjaju liku zvijeri.” (Ot 13:15)

To znači da će biti ‘pobijeni’ ‘svi’ Kristovi robovi i ‘sva’ njihova braća u vjeri. Da li to znači da onaj tko služi Bogu treba doživjeti mučeničku smrt ili biti fizički ubijen? Ne. Iako će Isusovi pravi učenici biti simbolično ‘ubijeni’ od strane političke ‘zvijeri’ oni će fizički ipak preživjeti veliku nevolju koja će zadesiti svijet. Budući da Bog neće dozvoliti Sotoni da fizički ubije sve robove i njihovu braću, onda očito nije riječ o doslovnoj smrti koju će trebati svi doživjeti, već je riječ o progonstvu koje očekuje prave kršćane s ciljem da se usmrti njihova skupština ili ‘tijelo’.

Iako će kršćani kao pojedinci biti živi, kršćanska skupština će kao Kristovo tijelo biti ubijena, ali je “vrata groba neće nadjačati“ (Mt 16:18). Ona će doživjeti simboličnu smrt ali i uskrsnuće. Riječ "ubiti" ima u Bibliji svoje simbolično značenje. Apostol Ivan je rekao: "Tko god mrzi brata svojega ubojica je…" (1.Iv 3:15). Biblija mržnju povezuje s ubojstvom. Isus je rekao svojim učenicima:

“Tada će te od ljudi trpjeti nevolje i ubijat će vas i svi će vas narodi mrziti zbog imena mojega.” (Mt 24:9)

Isus govori o progonstvima koja mogu značiti i mučeničku smrt, ali razlog tome je upravo mržnja koju će svijet pokazivati prema njegovim učenicima. Zato svi mi možemo biti sretni kad nas ovaj svijet mrzi odnosno ‘ubija’, a ne samo oni koji zbog Isusovog imena budu i doslovno ubijeni (Lk 6:22). Svijet ubija iz mržnje (vidi Iv 15:19,25). Svojom mržnjom prema nama svijet je postao ‘ubojica’ poput svog oca Đavla (Iv 8:44). Stoga, iako velika većina kršćana neće biti doslovno ubijena ipak će svi osjetiti mržnju svijeta koja je jednaka ubojstvu. Takvu mržnju će sotonski svijet pokazati prema svakom pojedinom pravom kršćaninu. 

Tako će svi kao ‘tijelo’ na kraju biti dovedeni u situaciju da budu pobijeni, čime završava aktivnost 'dvojice svjedoka' povezana sa djelom svjedočenja koje će Isus povjeriti svojim izabranim zastupnicima. Prema ljudskom sudu kršćani će zajedno s tom dvojicom svjedoka biti osuđeni na smrt jer neće podupirati političku ideju o novom svjetskom poretku (Ot 20:4). Biti ubijen znači na sebi nositi smrtnu presudu ovog svijeta s ciljem oduzimanja životne snage Kristova tijela tj. skupštine, što je cilj Sotone koji će izvrši jedan takav napad na ostatak pravih kršćana. Tada će već biti popunjen broj ‘robova’ i njihove ‘braće’. Puni broj može značiti da će se s Božjeg stajališta popuniti broj onih koji će sačinjavati Božji narod, naime da će taj "broj" označavati božanski određenu potpunost s obzirom na njegove namjere u vezi ‘novog neba i nove zemlje’.

Tada će se ispuniti i proročanstvo koje kaže da će završetak ovog poretka nastupiti čim ‘završi razbijanje snage svetog naroda’ (Da 12:6,7; Ot 11:7; 12:17). Stoga oni pravednici koji se nalaze u hadesu moraju ‘čekati’ u tom stanju dok svijet ne napadne i ne ‘ubije’ preostale Kristove učenike "koji trebaju biti ubijeni kao i oni" odnosno koji će tada prestati dokazivati svoju vjeru, jer će biti označeni za vječni život (Ot 6:11; 9:4). To znači da moraju ‘čekati’ kraj ovog poretka kada će Bog osvetiti pravednu krv svojih vjernih slugu (Ot 18:20). To ‘čekanje’ je u skladu s iščekivanjem ‘Gospodinovog dana’ kada će ‘doći’ Isus Krist sa svojim anđelima da izvrši osvetu nad ovim poretkom i izbavi svoj narod iz velike nevolje. Svi koji umru ‘do vremena Gospodinove prisutnosti’ neće vidjeti prve Kristove dane i trenutak kada će ‘sići’ i osvetiti njihovu krv, ali će zato uskrsnuti ubrzo nakon toga kako bi živjeli u vremenu njegove kraljevske prisutnosti.

Zanimljivo je da je “svakome od [mrtvih duša] dana duga bijela haljina“, što ih očito povezuje s velikim mnoštvom kojima je također bili obučeni u ‘duge bijele haljine’ (Ot 6:11; 7:9). Naravno, članovi Gospodinovog roba unutar onih skupština koje Isus nije do tada odbacio, su sastavni dio velikog mnoštva jer oni predvode i poučavaju to mnoštvo. I jedni i drugi umiru u vjeri i Bog ne zaboravlja njihovo djelo i ljubav (He 6:10).

Nakon smrti Bog prima njihov duh i pred svojim nebeskim stvorenjima stavlja njihovu krv, odnosno njihove duše, na podnožje žrtvenika čime pokazuje da prihvaća tu žrtvu koju je unaprijed namijenio za ostvarenje svog nauma (Ot 2:10). Zato nije čudno što Ivan vidi duše pobijenih upravo ispod žrtvenika. One su tu dospjele jer imaju prednost da ih Bog koristi u svom naumu. Svi koji su umrli s Kristom u vjeri uskrsavaju u tim bijelim haljinama kao pravednici jer se nalaze u “svitku života Janjeta koje je bilo zaklano“ (Ot 18:3). Oni će se pridružiti pravednicima koji će izaći iz velike nevolje. Budući da su i mrtvi i živi obučeni u duge bijele haljine, očito svi dobivaju spasenje kojemu su se nadali. Oni koji su umrli u vjeri dobivaju krunu života nakon smrti.

Bijele duge haljine predočavaju njihovu čistoću i pravednost i kao takve ih Bog proglašava pravednima. Ivanu je tako u viziji prikazan čin proglašenja pravednim svih onih koje čeka bolje uskrsnuće prilikom uskrsnuća pravednih. Kao takvi ‘ne dolaze na sud jer su prešli iz smrti u život’ (Iv 5:24). Mnogi članovi ‘Gospodinovog roba’ su tokom povijesti umrli te mora uslijediti njihovo uskrsnuće. No nitko od njih još nije uskrsnuo kao što se to tvrdi. Biblija govori o dva uskrsnuća – o uskrsnuću pravednika i o uskrsnuću nepravednika (Iv 5:29).

Treba zapaziti da je Watchtower u biblijski tekst ubacio frazu ‘ranije uskrsnuće’ kako bi Pavlove riječi tumačili u skladu sa svojim vjerovanjem da je 1918-te nastupilo još jedno uskrsnuće pravednika što nije točno jer će 'oni koji su Kristovi' uskrsnuti odmah nakon Harmagedona, odnosno nakon što u velikoj nevolji budu pobijeni njihova braća i surobovi (Flp 3:10,11).

‘Mi živi, koji preostanemo do Gospodinove prisutnosti’, ćemo morati pričekati vrijeme uskrsnuća svih Božjih slugu koji će imati prednost da se ‘zajedno sa živima susretnu s Kristom u zraku’ čime će započeti vladavina ‘novog neba’ (1.So 4:13-17). Tek tada mogu svi članovi nebeske klase biti proslavljeni sa Kristom. Zato u jednoj od sljedećih vizija Ivan vidi svih 144000 izabranih članova gdje stoje uz Isusa na gori Sion dok je prije toga (očito u vrijeme posljednjih dana) samo čuo njihov broj, ali nikoga od njih nije vidio s Kristom (vidi Ot 14:1; 7:4).

Nitko od ljudi još uvijek ne može znati tko sve treba dobiti taj pečat na svom čelu. Taj pečat dobivaju izabrani vjerni muževi na ‘svršetku ovog poretka’ kada će biti popunjen broj svih koji su tokom vremena izabrani za tu službu (Ot 7:3). Oni koji su na tom popisu, a koji ‘do Gospodinove prisutnosti’ umru, će uskrsnuti kako bi se mogli ‘zajedno’ s živim izabranicima ‘susreli s Kristom’ gdje će biti izdvojeni i pred svima postavljeni za Isusove suvladare. Upravo njihova smrt ima posebnu vrijednost kod Boga jer su izabrani da njihova krv, poput Isusove bude namijenjena za oltar gdje svjedoči o Božjem planu otkupnine kojom je omogućio da se u Abrahamovom potomstvu, putem žrtve, blagoslove svi narodi svijeta. To je predočeno kada je Bog zahtijevao od Abrahama da žrtvuje svog sina Izaka, tako da je tom prilikom stvoren osnovni uvjet za rođenje glavnog potomka koji će nositi otkupnu vrijednost.

Za pretpostaviti je da će umrli vjerni muževi koji pripadaju toj grupi koja je kao žrtva namijenjena za oltar, uskrsnuti nakon Harmagedona. Biblija pokazuje da će Bog najprije ‘izvršiti sud nad Babilonom Velikim’ i tako osvetiti njihovu krv. Zatim će se čuti glas koji govori da je "Jehova (…) počeo kraljevati" preko Isusa Krista (Ot 19:6). Time se sigurno želi reći da su nakon Harmagedona uništene sve prepreke Božjoj suverenosti čime je Jehova preuzeo svu vlast nad Zemljom. Tu vlast će predati svom zemaljskom Sinu (drugom Adamu) nakon što bude uništena ‘zvjer’ (Da 7:13,14). Tek tada, nakon uskrsnuća, svi koji budu ‘zapečaćeni’ dobivaju svoju nagradu tako što im se daje da se "odjenu u fini lan, sjajan i čist, jer fini lan predstavlja pravedna djela svetih" (Ot 19:8). Znači da oni na svoje ‘bijele duge haljine’ oblače ‘fini lan’ što će ih u simboličnom smislu odvojiti od velikog mnoštva. To će biti čin kojem će u svojstvu promatrača prisustvovati članovi Božjeg naroda ‘Izrael’.

To nas podsjeća na vrijeme kad su Aron i svećenici bili odjeveni u svete "lanene haljine" prije nego su ušli u obećanu zemlju (2.Mo 28:2,40-42; 29:29,30; Ez 44:17). Tako će članovi ‘novog neba’ poput svećenika, svojim simboličnim oblačenjem u istaknute ‘lanene haljine’ biti na vidljiv način izdvojeni iz velikog mnoštva i postavljeni na prijestolja da sude po pravdi, jedni nad "dvanaest plemena Izraelovih", a drugi nad ostalim narodima i plemenima (Mt 19:28,29; Da 7:27). Prilikom posvećenja svećenika i njihovog imenovanja za službe u tabernakulu, bio je pozvan cijeli narod, odnosno njegovi predstavnici. Kod pomazanja Davida za kralja bila su prisutna sva plemena Izraelova predstavljena po muževima koji su ih zastupali (3.Mo 8:1-3,10-13; 2.Sa 5:1-3).

Tako će i prilikom imenovanja članova klase neba, direktno ili indirektno biti prisutan Božji narod. Oni će se kao uzvanici radovati na svadbi Krista s njegovom nevjestom (Ot 19:9). Nakon toga će započeti Kristova tisućugodišnja vlast koju će on provoditi preko svojih zastupnika. Do sada smo mogli razumjeti da se izabrani ljudi ne mogu niti se moraju popeti tako visoko i daleko izvan materijalnog svemira kako bi vladali nad zemaljskim društvom. Da bi to dodatno potvrdili trebamo istražiti i vidjeti gdje će se oni i drugi susrest s Kristom prilikom njegovog dolaska.