Paradoks


Teolozi raznih kršćanskih crkava koriste neke izjave zapisane u Ivanovom evanđelju i Pavlovim poslanicama kako bi tvrdili da one u sebi kriju dokaz Isusovog predljudskog postojanja, vješto izbjegavajući paradoks koji se skriva u tim tekstovima koji bi ih mogao demantirati. Da bi otkrili taj paradoks postaviti ćemo pitanje:

    • Za koju osobu možemo reći da nije rođena od čovjeka nego od Boga?

Mnogi vjernici će reći da je to Isus i to će te potkrijepiti nekim pojmovima i izjavama koje se mogu naći u Bibliji. Iako je rođen na zemlji po tijelu i bio čovjek on je za mnoge kršćane prvenstveno nebesko biće rođeno od Boga koje je imalo predljudsko postojanje.

Međutim, ako je takav zaključak izvučen zbog nekih izjava koje aludiraju na to, onda ćemo se iznenaditi kad vidimo da takav zaključak možemo izvući i za još neka ljudska stvorenja koja su također rođena od Boga, što dovodi u pitanje učenje o predpostojanju i inkarnaciji. Zato je paradoksalno što takvi teolozi i vjernici, u nekim izjavama bez ikakvog dubljeg propitivanja vide Isusovo izvorno nebesko porijeklo, dok kod sličnih izjava koja se odnose na druge ljude to ne žele vidjeti. Razmotrimo taj paradoks.

U Ivanovom evanđelju čitamo:

“Oni (djeca Božja) nisu rođeni od krvi ni od volje tjelesne ni od volje čovječje, nego od Boga.” (Ivan 1:13)

O kakvoj Božjoj djeci je ovdje riječ? Čitamo da oni poput Isusa nisu rođena od volje tjelesne ni od volje čovječje nego od Boga? Jesu li to izvorno nebeska bića koja su se putem rođenja inkarnirala u ljude? Ovakva pitanja moramo postaviti kako bi saznali smisao i pravo značenje nekih pojmova i riječi koji aludiraju na inkarnaciju. Razmotrimo tu dilemu. Izraz ‘rođen’ je istoznačnica izrazu ‘stvoren’ jer čitamo kako je Bog stvorio ili rodio djecu Izraela.

“Zaboravio si Stijenu koja te rodila, izgubio si iz sjećanja Boga, koji te rodio u bolovima porođajnim.” (5.Mo 31:18) 

Dovedi sinove moje izdaleka i kćeri moje s kraja zemlje, svakoga tko se zove imenom mojim i koga sam stvorio na slavu svoju, koga sam sazdao i koga sam načinio!”(Iz 43:6,7)

Budući da Ivan u svom evanđelju (1:12,13) govori o jednoj posebnoj grupi Izraelaca kao Božjoj djeci (sinovima i kćerima) koja nisu rođena po volji čovječjoj nego od Boga mogli bi konstatirati da su oni prvenstveno nebeska bića, odnosno ljudi koji su imali svoje predljudsko postojanje na nebu te su se po Božjoj volji rodili na zemlji poput Isusa. Zašto bi mogli donijeti ovakav zaključak i da li bi on bio ispravan?

Kad bi zanemarili kontekst i preneseno značenje onoga što je zapisano u Ivanovom evanđelju onda bi mogli s tim načinom izražavanja kao i u slučaju Isusa ustvrditi da je zaista riječ o ljudima koji su imali predljudsko postojanje jer za njih piše ono što se tvrdi i za Isusa, odnosno da njihovo postojanje kao ljudi nije prvenstveno uzrokovano po tijelu i po volji čovječjoj nego po Bogu. Takav pogled bi čak bio dodatno potkrijepljen Pavlovom izjavom po kojoj je riječ o onima koji su izabrani prije postanka svijeta jer piše:

 “... u (po) njemu (Isusu) nas je izabrao prije postanka svijeta …” (Efežanima 1:4)

Ako ih je Bog po Isusu izabrao prije postanka svijeta, onda su po doslovnom tumačenju, nakon Isusa bili rođeni na nebu te se rođenjem na zemlji inkarnirali u ljudska materijalna bića kao i Isus. Naime, ako se za Isusa olako tvrdi da je postojao prije postanka svijeta samo zato što je rekao da ga je Bog ...

"... ljubio prije postanka svijeta" (Ivan 17:24),

... onda bi po tom obrascu i u slučaju ove Božje djece mogli reći da su postojali prije postanka svijeta i da ih je Bog također još tada ljubio kao i Isusa i izabrao za svoje djelo. Zašto je ovo važno zapaziti? Upravo zato što ovakav izbor riječi i način na koji su izgovorene i zapisane može aludirali na nešto što nije zemaljsko nego nebesko, bilo da je riječ o Isusu ili ostaloj Božjoj djeci koja su živjela u smrtnom tijelu. Međutim, kad su u pitanju Božja djeca onda teolozi ovim riječima daju preneseno a ne doslovno značenje dok za Isusa daju isključivo doslovno značenje iako ih sam kontekst demantira. Očito je da ti teolozi zanemaruju ove dubokoumne izjave koje ljude, kao Božju djecu, u prenesenom smislu prikazuje izvan ljudske dimenzije, dok Isusa, kao Božjeg sina, u sličnim dubokoumnim izjavama doslovno vide izvan ljudske dimenzije i onda Ivanovu izjavu ...

“Na svijetu bijaše, svijet je po njemu postao” (Ivan 1:10)

 potkrepljuju Pavlovom izjavom

“Kojega postavi za nasljednika svemu, kroz kojega i svijet stvori.” (Heb 1:2)

Koliko god ova misao nekima daje slobodu da Isusa vide u tom predljudskom postojanju taj isti stavak to demantira. Naime, kako onaj za koga tvrde da je najuzvišeniji biće u svemiru preko kojega je Bog navodno stvorio svijet, može tek nakon uskrsnuća biti postavljen za nasljednika svemu ako je kao jedinstveni Sin i sustvoritelj sve to već imao u svom vlasništvu? Odnosno, ako je to trebalo biti u njegovom vlasništvu tek uz dokazivanje njegove vjernosti prema svom Bogu, onda je Adam morao biti unaprijed određen da pogriješi i stvori tu situaciju po kojoj bi Krist trebao doći na zemlju i dokazati svoju vjernost kojom bi stekao svoje pravo na nasljedstvo. Očito je da se ovakva nebuloza može otkloniti samo ako imamo drugačiji i dublji uvid u ono što je napisano.

Riječi i pojmove kao i način izražavanja koju su koristili Ivan i drugi apostoli nam samo govori da se na ovu  Božju djecu  zbog njihove uloge u Božjem planu gledalo isto kao na Isusa bez da ih se ovakvim dubokoumnim načinom izražavanja prikazivalo izvan ljudske vrste. To bi značilo da su i Isusa gledali kao čovjeka, ali su se zbog njegove mesijanska uloge izražavali onim riječima koji su ga dovodili u vezu sa nebom i mesijanskim proročanstvima po kojima je i on postojao samo ‘u Bogu’ prije postanka svijeta isto kao i ostala Božja djeca. Razmotrimo i usporedimo sve te izjave:


Božja djeca

  • rođeni od Boga ... (a rodila ih žena  - Iv 1:13b; 3:6; 1.Ko 11:12)
  • Božja su sinovi ... (a Adamovi su potomci - Ri 5:12; Mt 5:9; Gal 4:6; 1.Iv 3:1)
  • u Božjem su obličju ... (a nisu božanska bića - 1.Mo 1:27; 1.Ko 11:7)
  • nisu rođeni od krvi i tijela ... (a bića su od krvi i tijela - Iv 1:13a; Mt 16:17)
  • ne mogu griješiti ... (ali griješe – 1.Iv 3:9; 1:8; Heb 5:1-3)
  • prešli iz smrti u život ... (a umiru 1.Iv 3:14; 1.Ko 15:18)
  • izabrani prije postanka svijeta ... (a još nisu bili ni rođeni – Ef 1:4)
  • živjeli i umrli ... (a nisu još ni postojali – Rim 7:9)
  • postali ljudi ... (a nisu se inkarnirali u ljude – 1.Ko 13:11)
  • ponovno rođeni ... (a nisu se reinkanirali - Iv 3:7)
  • umrli ... (a još su živi – Kol 3:3)
  • uskrsli ... (a nisu umrli - Ef 2:6)
  • uzašli na nebo ... (a nisu na nebu - Ef 2:6)
  • dobili slavu vječnog života ... (a podložni smrti i raspadljivosti - Iv 17:22; 1.Ko 15:53)  

Božji sin

  • rođen od Boga ... (a rodila ga žena - Heb 1:3; Gal 4:24)
  • Božji je Sin ... (a sin je čovječji – Mt 16:13,16; Ri 1:4)
  • u Božjem obličju ... (a nije božansko biće  - Fil 2:6)
  • čovjek koji je sišao s neba ... (a rodio se na zemlji – Iv 6:38-42; 1.Ko 15:47)
  • Bog ga ljubio prije postanka svijeta ... (a još se nije ni rodio - Iv 17:24)
  • postao čovjek ... (a nije se inkarnirao u čovjeka - Fil 2:8; 1.Pe 1:20)
  • svijet postao po njemu ... (a nije bio prvi Adam – Kol 1:17; 1.Ko 15:45)
  • bio Mesija prije nego se Abraham rodio ... (a tada nije ni postojao - Iv 8:58)
  • bio Prorok prije Ivana Krstitelja ... (a poslan nakon njega – Iv 1:30)
  • nije mogao griješiti ... (a bio podložan svojoj slabosti 1.Iv 3:5; Heb 4:15; 5:1-3)
  • imao slavu vječnog života ... (a bio u vlasti smrti - Iv 17:5,22; Rim 6:6; Dj 13:34)
  • prvorođenac svakog stvorenja ... (a nije prvi rođen – Kol 1:14)
  • žrtvovan prije postanka svijeta ... (a još se nije bio ni rodio - Iz 53:7; Ot 13:8)
  • prvi koji je ustao iz mrtvih ... (a Lazar je prije njega uskrsao – Kol 1:18: Iv 11:43,44)
  • postao duh ... (a uskrsnuo u tijelu – 1.Ko 15:45; Iv 2:19-21; Lk 24:39)
  • uzašao na nebo i sišao ... (a još nije bio na nebu - Iv 3:13; 20:17)

Kao što vidimo, za 'Božjeg sina' i ostalu 'Božju djecu' se koriste neobične izjave i pojmovi koji neupućene može navesti da ih tumače izvan biblijskog konteksta. Neki od tih izjava su objašnjeni unutar samog teksta, dok su druge izjave samostojeće i prepuštene čitaocu da ih razumije u duhu Pisma. Međutim, kad su u pitanju oni koji su "proglašeni pravednicima", a time i 'Božjom djecom', onda se odmah nastoji razumjeti taj slikoviti opis njihovog postojanja kao zemaljskih bića, dok se u nekim izjavama za Isusa koji je "proglašen Sinom Božjim" bez razmišljanja pripisuje nebesko božanstvo i doslovno predpostojanje (Rim 1:4). Zar to nije paradoks?

Sada, nakon ovog dubljeg uvida iza kojih se krije preneseno značenje pojedinih izraza možemo ponovo postaviti pitanje:

    • Za koju osobu možemo reći da nije rođena od čovjeka nego od Boga?

Kako bi sad odgovorili na ovo pitanje? Vjerojatno bi vaš odgovor uključio Isusa i ostale Božje sluge koji su posvećeni svetim duhom jer u Pismu stoji:

"Jer i posvetitelj (sin Božji) i oni koje on posvećuje (djeca Božja) — svi su od istoga oca. Zato se on (Jehošua) ne stidi zvati ih “braćom”..." (Heb 2:11)

Budući da su oni 'braća' po nebeskom Ocu onda nije čudno da se za njih koriste slični izrazi s duhovnim značenjem koje nadilazile zemaljske stvari. Izdvojimo neke od tih izraza i pogledajmo njihovu sličnost:


 1-a) Bog kaže svom sluzi - 'Sinu prvorođencu':

“Ti si sin moj, ja sam danas postao otac tvoj”? I još: Ja ću njemu biti otac, a on će meni biti sin”? (Heb 1:5; Mt 12:18; Dj 4:30)

1-b) Taj sluga može reći za sebe:

  • Ja sam 'sin Božji' (Iv 10:36)
  • Nisam rođen po tijelu i po volji čovječjoj nego od Boga (Iv 1:13; 3:6)
  • Bog me izabrao i ljubio prije postanka svijeta (Mt 12:18; Lk 9:35; Iv 17:24)
  • Ja sam utjelovljenje Božje 'riječi' (Iv 1:14; 8:55; 1.Iv 1:1)

 2-a) Bog kaže svojim slugama - 'djeci Božjoj':

 “I bit ću vam otac, a vi ćete mi biti sinovi i kćeri’, kaže (JHWH), Svemogući.” (2.Ko 6:1)

 2-b) Svaki sluga može reći za sebe:

  • Ja sam 'sin Božji' (Mt 5:9,45; Rim 8:14; 9:26; Gal 3:26; 4:6; 1.Iv 2:20,27)
  • Nisam rođen po tijelu i po volji čovječjoj nego od Boga (Iv 1:13; 1.Iv 3:9; 1.Pe 1:23)
  • Bog me izabrao i ljubio prije postanka svijeta (Ef 1:4,11; Lk 18:7; Rim 11:7; Ot 1:14)
  • Ja sam utjelovljenje Božje 'riječi' (Jk 1:18; 1.Pe 1:23; Iv 17:17; 1.So 2:13)

Kao što izjave zapisane u Ivanovom evanđelju i Pavlovim poslanicama opisuju onu nebesku i božansku dimenziju postojanja Božje djece koja su bila u Bogu prije postanja svijeta, tako je opisan i Isus, za kojeg također stoji da nije rođen po tijelu ni po čovječjoj volji nego po Bogu koji ga je prilikom pomazanja prihvatio za svog Sina prvorođenca. Postavljanje Isusa u položaj 'prvorođenca' je osnovna razlika između njega i ostale Božje djece.

Taj sin čovječji koji je uzdignut u viši položaj kao 'sin Božji' je bio određen prije postanka svijeta kao drugi Adam, pa samim tim svijet svoje postojanje zahvaljuje tom čovjeku koji je za njih trebao dati svoj život, a ne prvom čovjeku koji ih je predao na smrt. Isus je i prije svog rođenja u Božjem planu spasenja zauzeo mjesto prvog čovjeka pa su Ivan i Pavle, nakon što je Isus ispunio svoju ulogu drugog Adama, konstatirali da je sav svijet stvoren po njemu i po njegovoj krvi koju je prolio za njih, što ga je učinilo prvim čovjekom po važnosti i nasljednikom tog svijeta. 

Ovakvim uvidom u Pisma i načinom sagledavanja pojmova koja se koriste za Isusa i druge ljude se rješava paradoks kojeg smo naveli. Međutim, taj paradoks je zanemaren još za vrijeme apostola od strane onih samozvanih učitelja koji su pod utjecajem gnosticizma odvojili Isusa od njegove stvarne ljudske prirode jer im je bilo nepojmljivo da smrtan čovjek u grešnom tijelu ima tu vrijednost s kojom je Bog otkupio grešne ljude. No, Pavle je takvima rekao:

“a mi propovijedamo Krista (čovjeka) raspetoga: Židovima sablazan, poganima ludost.” (1. Korinćanima 1:23) 

Povijesne činjenice pokazuju da su prvi kršćani Isusa smatrali običnim ali istaknutim čovjekom što je bilo ‘ludost’ tadašnjim poganima koji su običnog čovjeka smatrali puno manjim od njihovih raznih bogova, polu bogova i božjih sinova kojima su pripisivali posebno mjesto pod suncem. Takvo gledište o Isusu je bilo ludost i nekim kršćanima iz poganstva (etno-kršćanima). Naime, u to vrijeme je među njima veoma brzo prihvaćeno gnostičko učenje o tome kako Isus nije bio stvarno ljudsko biće u stvarnom grešnom tijelu nego nebesko biće koje je uzelo prividno obličje čovjeka. Takvo gledište se temeljilo na filozofiji židovskog učitelja Filona iz Aleksandrije o drugom božanskom biću i dodatno modificirano uz pomoć grčke filozofije pa su se pod utjecajem takvih učitelja, koji su se uvukli u skupštine, mnogi etno-kršćani tj. kršćani iz drugih naroda odrekli izvorne istine o Kristu, dok su drugi pogani prihvaćali kršćanstvo upravo zbog takvog učenja o Kristu koje im je bilo puno prihvatljivije, čime su svoju vjeru temeljili na toj iskrivljenoj spoznaji. Zato su već tokom 2. stoljeća mnoge skupštine izvan Judeje bile sastavljene uglavnom od kršćana sa takvim novim ali krivim uvjerenjem.

Nasuprot njima su bili židovski kršćani poznati još i kao Nazareni koji su nakon bijega iz Jeruzalema 66. g. i daje zadržali prvobitno učenje o Kristu kao čovjeku i zadržali ga do kraja svog postojanja jer su bili odbačeni i proganjani, ne samo od Židova, nego i od tih učitelja i nadglednika (biskupa) koji su se odvojili od židovskog poimanja Mesije pa im je bilo ludost što su židovski kršćani Isusa gledali samo kao čovjeka. I danas je nažalost mnogim kršćanima ludost kad se Isusa gleda kao čovjeka, a ne kao nebesko biće, jer misle da Bog nije mogao preko čovjeka - ‘pravednika’ - spasiti i otkupiti ljudski rod (1.Iv 2:1). Ipak, Bog je u svojoj mudrosti i pravednosti spasenje ljudskog roda temeljio na čovjeku - drugom Adamu.

To što je Isus potpuno izvršio Božju volju ne dokazuje da je on bio više od čovjeka niti da se niti jedan drugi čovjek u sličnoj situaciji ne bi mogao potpuno podložiti Božjoj volji i biti mu poslušan do krajnjih granica. Ne, Bog nije na zemlju poslao nebesko savršeno biće kako bi dokazao ljudsku nesavršenost i nemoć, već upravo suprotno. U svijet je poslao čovjeka Isusa, pa je taj čovjek svima nama postao primjer u tome, što znači da mi možemo biti poput njega i da on nije jedini koji bi uz pomoć Božjeg svetog duha mogao misliti, govoriti i postupati po Božjoj slici koja je u nama.

No, za razliku od bilo kojeg čovjeka koji bi poput Isusa živio kao pravednik, samo Isus je bio taj koji je unaprijed određen da ispuni spasiteljsku ulogu u Božjem planu spasenja. Zato je Bog u određeno vrijeme posredovao u njegovom stvaranju u utrobi njegove majke čime ga je kao njegov vlasnik otkupio za sebe i svoju misiju kao što kaže apostol Petar:

“Istina, on je bio određen  prije postanka svijeta, ali se pojavio na kraju vremenâ radi vas.” (1.Pe 1:20)

Bog je samo s njim sklopio ‘savez za kraljevstvo’ po kojem je samo pred njega postavio određene uvjete koje je trebao ispuniti i odgovornosti koje je trebao preuzeti kao Božji sluga. Bez obzira što je moglo biti i drugih ljudi koji bi pristupili slično kao on, samo je Bog s njim, kao u početku sa Adamom, sklopio savez koji je u sebi sadržavalo posebna prava i odgovornosti. Zato je samo on mogao poslužiti kao otkupitelj.

Kad bi npr. ti saznao da te je Bog unaprijed odredio za neku ulogu, da li bi je pod svaku cijenu, pa čak i pod cijenu vlastitog života izvršio, pogotovo što bi u tom savezu vidio svoju ali i svjetlu budućnost cijelog svijeta? Da li bi ti bilo teško suočiti se s raznim kušnjama i biti poslušan u svemu svakodnevno bijući svoje grešno tijelo, suzdržavajući se od svega što bi te odvojilo od te uzvišene prednosti koju si dobio? Ako odgovoriš sa DA, onda možeš razumjeti situaciju u kojoj se Isus našao kad je bio pozvan i poslan od Boga da izvrši njegov naum.

Isus je samo dokazao da čovjek to može pa je i Bog mogao po njemu kao unaprijed određenom čovjeku dokazati da takav čovjek u njegovim očima vrijedi toliko puno da preko njega može poništiti snagu smrti koja je preko prvog čovjeka ušla u ljudski rod. Čovjek se duhovno može izdići iznad svog palog stanja i kao takav imati veću vrijednost u Božjim očima nego Adam koji je zbog svog odnosa prema Bogu izgubio tu vrijednost. Zato je Bog mogao po unaprijed određenom čovjeku izvršiti pomirenje ili izravnavanje izgubljene vrijednosti koju je imao u čovjeku stvorenom po svojoj slici.

Netko bi negirao Isusa kao čovjeka samo zato što ne može zamisliti da jedan takav čovjek može vrijediti kao svi ljudi zajedno. Međutim, nije važno koliko je ljudi rođeno u grijehu po prvom čovjeku, jer je vrijednost Isusovog života koju je zadobio zbog svoje poslušnosti uvjetima saveza s Bogom proporcionalno jednaka onoj vrijednosti koju je prvi čovjek izgubio zbog svoje neposlušnosti prema tim istim uvjetima saveza pa samim tim ima vrijednost otkupa svih ljudi čija je ukupna vrijednost jednaka onoj koju su u Adamu imali kad je on izgubio pravo na vječni život za sebe i njih.


ZAKLJUČAK 

U Bibliji nalazimo mnogo simboličnih riječi i izraza koji izdvajaju Božjeg sina i Božju djecu u jedan višu duhovnu razinu. Zato nailazimo na izraze o nekim ljudima kao 'Božjoj djeci' koji navodno nisu rođena po čovjeku nego od Boga, ali ih nitko ne vidi niti želi vidjeti kao nebeska bića što je samo po sebi razumljivo. Istovremeno nailazimo na slične izjave o istaknutom čovjeku Isusu kao 'Božjem sinu', koji je također rođen od Boga, ali ga mnogi vjernici u tim riječima vide kao nebesko biće što je očiti paradoks. Oni zanemaruju dublji smisao tih izjava pa im daju vlastito značenje u skladu s unaprijed stvorenim gledištem o Isusu kao ‘božanskom’ biću pa sve sporne izjave sagledavaju u tom svjetlu. Time samo dokazujemo kako unaprijed određeno gledište ili uvjerenje utječe na to što vidimo i što zanemarujemo u Bibliji kad čitamo neke izjave. No, kad poznajemo biblijski kontekst i pozadinu onoga što je rečeno i zapisano, onda možemo u našem rječniku koristiti te simbolične izraze koje će razumjeti samo oni koji znaju njihovo dublje značenje. Tako ćemo još bolje spoznati sve što je vezano uz Isusa Krista.


DODATAK: Biblija ne naučava predljudsko postojanje ni Isusa niti drugih ljudski bića, ali se u nekim tekstovima može stvoriti dojam kako su neki ljudi ipak prije toga bili nebeska bića. Tako u jednom izvještaju možemo čitati gdje se Bog preko proroka Ezehijela obraća kraju Tirskom za kojeg kaže da je kerubim. Pogledajmo što piše:

“Ti si (kralju Tirski) pečat savršenstva, pun si mudrosti i savršeno lijep. U Edenu si bio, u vrtu Božjemu. Pokrivao te svaki kamen dragi (...), a od zlata su izrađeni bili okviri tvoji i ležišta tvoja koji su te krasili. Pripravljeni su ti bili onoga dana kad si se rodio (bio stvoren). Bio si pomazani kerub zaštitnik, ja sam te bio postavio. Bio si na svetoj gori Božjoj. Hodao si usred kamenja ognjenog. Bez mane si bio na putevima svojim od dana kad si se rodio (bio stvoren) pa sve dok se nepravednost nije našla u tebi." (Ez 28:12-15).

Kerubim kao nebesko biće nije rođen po volji čovječjoj nego je stvoren tj. rođen od Boga. Kad bi doslovno tumačili ovaj tekst onda bi neki mogli ustvrditi da je kralj Tirski bio izvorno nebesko biće - kerubim koji se inkarniralo u čovjeka i postao kralj grada Tira tako da je svoju nebesku ulogu mogao nadopuniti na zemlji. Međutim, ovakav način obraćanja kralju Tirskom u sebi krije činjenicu da je taj otpali kerubim upravljao tim dijelom zemlje preko Tirskog kralja kako bi prijetio Izraelu, tako da su se uloge kralja Tira i ovog kerubima nadopunjavale i preklapale. Ono što je učinio kralj Tira je isto što je učinio i sam taj kerubim kojega je Bog zbog toga pozvao na odgovornost. Zato kad vidimo da je ovdje riječ o običnom čovjeku za kojega se koriste izrazi i pojmovi koji su nepojmljivi za čovjeka, onda moramo saznati pravi smisao tih riječi, a ne brzopleto ustvrditi da je kralj Tira bio nebesko biće - kerubim.

Kad je u pitanju Isus Krist koji je od Boga pomazan za kralja cijele zemlje, onda neki čitaoci Biblije dolaze u situaciju da Isusa poistovjete sa arhanđelom Mihaelom samo zato što se njihove uloge nadopunjavaju i preklapaju. Ono što će se odvijati pod vladavinom Isusa Krista koji će na zemlji zamijeniti svjetsku vlast u rukama antikrista će se odvijati i pod upraviteljstvom aranđela Mihaela i njegove vojske anđela koji će nad zemljom zamijeniti Sotonu i njegove anđele. Zato se sve ono što će Isus učiniti u suradnji sa arhanđelom Mihaelom biti isto kao da je to učinio sam Mihael i obrnuto, pa se podrazumijeva da su anđeli koje predvodi Mihael ujedno i Isusovi anđeli. Isus je od Boga dobio samo privremeni autoritet nad tom vojskom anđela kojeg će imati sve do kraja svoje vladavine na zemlji (1.Ko 15:20-28).

Prema tome, činjenica je da je u oba gornja slučaja riječ o istaknutim ljudima - kraljevima - koji na zemlji vladaju pod upraviteljstvom nebeskog vojskovođe ili arhanđela i njihove nebeske vojske anđela. Bilo bi pogrešno neke tekstove automatski čitati onako kako piše jer bi time zanemarili pravi i dublji smisao iza kojeg se krije biblijska istina i Božji način sprovođenja svog nauma na zemlji preko čovjeka pod nebeskom upravom svojih anđela.