NEBO I NEBESKA MJESTA

 

Pitanja: O kojim nebesima Biblija govori? Što bi kršćani trebali očekivati s neba? Što je nebesko građanstvo ili domovina koja pripada nebu? Što znači biti sudionik nebeskog poziva? Tko će sve biti sudionik božanske prirode? Što predstavljaju nebo i nebeska mjesta? Kako su se kršćani mogli vidjeti na nebesima s Kristom iako nisu otišli na nebo? Da li su prvi kršćani – muškarci i žene - sebe vidjeli na prijestoljima? Tko je mogao očekivati da bi mogao biti postavljen za Kristovog suvladara? Tko sačinjava skupštinu prvorođenaca? 


 

"Svrha je toga bila da se preko skupštine sada vladarima i vlastima na nebesima obznani raznolika mudrost Božja." 

 (Efežanima 3:10)

 

Biblija često koristi izraz ‘nebo / nebesa’ u različitom doslovnom smislu; na primjer za:
    1. nebo - prostor koji okružuje planetu Zemlju
    2. nebo - materijalni svemir
    3. nebo - prostor izvan svemira u kojem je smješteno Božje prijestolje

Biblija spominje ’nebo / nebesa’ i u prenesenom smislu; na primjer za:

    • područje Božjeg djelovanja koje može uključivati i Zemlju
    • Božju nebesku organizaciju
    • položaj Božanske milosti
    • ljudske vladavine pod Sotonskom dominacijom
    • pravednu vladavinu Isusa Krista nad Zemljom
    • položaj autoriteta imenovanih osoba u Božjoj skupštini

Da bi smo ispravno tumačili Bibliju moramo razumjeti sve pojmove povezane s ‘nebom’.


Nebesa

Stvaranje neba ima svoj početak. "U početku stvorio je Bog nebo i zemlju" (1.Mo 1:1). Biblija ovdje spominje stvaranje materijalnog neba u koji je uključen cijeli svemir zajedno sa zemljom. Što je bilo prije nastanka neba i zemlje? To nam je nedokučivo. Biblija ne spominje stvaranje nematerijalnog neba jer je ono kao takvo vjerojatno već postojalo. U tom prostoru prebiva Bog. Kad je Salamun sagradio veličanstveni hram za Boga, rekao je: “Evo, ni nebesa ni nebo nad nebesima ne mogu te obuhvatiti“ (1.Kr 8:27). Ovim riječima nije želio opisati Boga jer njega nitko nikad nije vidio niti se može opisati stvarna veličina njegovog lika. Razumljivo je da je njegov lik ograničen na neku dimenziju i da se nalazi unutar nekog prostora. Naime sam taj prostor u kojem se Bog nalazi je daleko iznad bilo kojeg prostora kojeg čovjek može zamisliti pa je nemoguće smatrati da bi Bog mogao prebivati u nekom prostoru kojeg čovjek može sagraditi.

Prostor u kojem prebiva Bog nema svoj početak pa to nematerijalno nebo postoji oduvijek. Bog ga je samo oblikovao kako bi u taj prostor smjestio svoju nebesku organizaciju sastavljenu od anđela. Kad govorimo o tom nematerijalnom nebu, onda je to ono nebo koje je Pavle nazvao ‘treće nebo’ gledajući iz zemaljske perspektive (2.Ko 12:2).

Nakon oblikovanja i organiziranja trećeg i najvišeg neba, uslijedilo je stvaranje ‘drugog neba’, tj. materijalnog svemira u kojem je smještena planeta Zemlja (Jr 32:17). To nebo je staro milijardama godina. Najmlađe nebo je ‘prvo nebo’. Ono je nastalo u vrijeme stvaranja preduvjeta za zemaljski život. Riječ je o zemaljskoj atmosferi koju je Bog također nazvao ‘nebo’ (1.Mo 1:7,8; Iz 55:10). Za nas ljude to je ‘prvo nebo’ koje okružuje naš planet. Ono se nalazi unutar drugog neba, a sve zajedno unutar trećeg nematerijalnog neba koje podržava cijeli materijalni svemir. Zemlja na kojoj živimo i sve na njoj ovisi o prvom nebu i njegovoj životnoj ulozi, a sama Zemlja je preko tog neba povezana sa trećim nebom. Između svih tih nebesa se kreću anđeli koji povezuju materijalni i nematerijalni dio neba (1.Mo 22:15; 1.Lje 21:16).


Simbolična nebesa

Osim materijalnog i nematerijalnog neba postoje i simbolično ‘nebo’. Kad razmatramo tu simboliku ‘neba’ u kontekstu Biblije onda mislimo na organizacijske stvari na zemlji kao kopiju svega onoga što je povezano s Božjom nebeskom organizacijom. Budući da su i mesijanska očekivanja povezana s ‘nebom’, Božji sluge su pozvani od samog Boga, koji im je s neba "dao dragocjena i najveličanstvenija obećanja", da ‘misle na ono što je na nebu, a ne na ono što je na zemlji’ (2.Pe 1:3,4; Kol 3:2). Tako je Bog ljude usmjerio ka ‘nebu’ odakle dolaze svi blagoslovi koje mogu očekivati sa tog Božjeg uzvišenog položaja.

Svi koji svoju nadu polažu u pravog Boga dolaze u doticaj sa stvarima neba. Da bi se ta povezanost i zajedništvo sa Bogom i njegovom nebeskom organizacijom odvojila od zemaljskih stvari onda im biblijski pisci daju simbolično značenje u kojem spominju ‘nebo’ i ‘nebesa’ u jednom drugom kontekstu. Pisci Hebrejskih pisama nisu niti jednom dali naslutiti da je Božji naum uključivao odlazak ljudi izvan materijalnog svemira. Prvi kršćani su očito prihvatili činjenicu koju je istaknuo i psalmista kad je rekao:

"Jehovi nebesa pripadaju, a zemlju je dao sinovima ljudskim." (Ps 115:16)

Zato ‘nebeske stvari’ u biblijskom kontekstu treba promatrati iz perspektive kakvu su imali biblijski pisci i prvi kršćani, a ne na način kako je to prezentirano naukom koja je nastala stoljećima kasnije i to unutar kršćanstva koje je prisvojilo nebo za svoje svećenike i vjernike. Ako Biblija često ukazuje na simbolično ‘nebo’ koje se ne odnosi na nebo kao mjesto gdje prebiva Bog, onda moramo pojmove u kojima se spominje ‘nebo’ promatrati u figurativnom smislu. Riječ je o pojmovima: ‘nebesko kraljevstvo’, ‘nebeska mjesta’, ‘sudionici nebeskog poziva’, ‘nebesko građanstvo’, ‘imena na nebesima’, ‘nagrada na nebesima’, ‘blago na nebu’, ‘nebeski dar’, ‘nebeske stvari’, itd. Pogledajmo nekoliko primjera:

Izraz ’nebeska nada’ se nigdje ne spominje u Bibliji. Taj izraz se pogrešno koristi kako bi se opisala nečija nada u nebeski život (Stražarska kula, 15.2.2003. str. 21. st. 18). Ali kad bi se koristili biblijskim rječnikom, onda se može reći da svi kršćani imaju nebesku nadu "zbog nade u ono što se za njih čuva na nebesima" (Kol 1:5; Mt 5:12). U Stražarskoj kuli od 1.11.2004. str.17 stoji:

"Isus je rekao da je ta nagrada (vječni život) "na nebesima" jer dolazi od Jehove."

Svi mi očekujemo ostvarenje naše nade u ono što je sačuvano za nas na nebu, odakle očekujemo Krista i Božje kraljevstvo. Petar spominje "nasljedstvo koje je neraspadljivo i neokaljano i koje ne vene. Ono je sačuvano na nebesima za [nas]" (1.Pe 1:4). Ono što je sačuvano ‘na nebesima’ je ‘nebesko kraljevstvo’ i 'vječni život', a ne nebeski život. Isus će, nakon svog povratka na zemlju gdje će uspostaviti svoju vlast, svim poslušnim i poniznim ljudima reći:

"Dođite (…) naslijedite kraljevstvo koje je pripremljeno (i sačuvano na nebu) za vas od postanka svijeta." (Mt 25:34) 

Bog je imao svoje kraljevstvo na zemlji kada je uveo prvog čovjeka u Eden gdje je mogao vječno živjeti (Mt 25:34). U tom kraljevstvu je postavio odnos između 'neba' i 'zemlje', između sebe kao 'Oca' na nebu i njegovog jedinstvenog 'Sina' Adama na zemlji, povezanih neraskidivom silom svetog duha. Ta se duhovna veza raskinula pa se kraljevstvo zbog grijeha više ne nalazi na zemlji nego samo u sastavu neba odakle je proizašlo i odakle će ponovno doći kako bi čovjek živio pod Božjom vlašću i u zajedništvu s Bogom. Zato je Petar rekao da je ono ‘sačuvano’ na nebu za nas odakle očekujemo i molimo za njegov dolazak (Mt 6:9,10). Isus stoga neće ljude pozvati da dođu na nebo i da tu naslijede kraljevstvo. 

Budući da naša očekivanja nisu uprta u ljude i zemaljske institucije onda nitko od nas nema zemaljsku (propadljivu) nadu. Svi smo mi pozvani da živimo ‘u jednoj nadi’ (Ef 4:4). Ta ‘nada’ je nebeska nada jer je pripremljena na nebu i dolazi s neba. Pavle nas savjetuje "da polažemo nadu, ne u nesigurno bogatstvo, nego u Boga…" (1.Ti 6:17; Ps 62:5). On je time ponovio ono što je rekao Isus:

"Ne skupljajte više sebi blago na zemlji (…) Nego skupljajte sebi blago na nebu (…) Jer gdje je blago tvoje, tamo će biti i srce tvoje." (Mt 6:19-21)

Gdje bi trebalo biti naše srce? Na nebu. A gdje živimo? Na zemlji. Kao što je naše blago koje skupljamo ‘na nebu’ i uživamo na zemlji, nebesko blago, tako je i naša ‘nada’ u vječni život na zemlji, nebeska nada. Samo tako možemo postati "nasljednici vječnog života kojemu se nadamo" bez da moramo napustiti zemlju (Tit 1:1-3; 3:7).

Zamislimo da nam netko kaže kako nam je djeda ostavio u nasljedstvo imanje i zemlju. Iako je riječ o posjedu i kući u kojoj živimo, mi još uvijek nismo vlasnici tog posjeda. Dokument o našem nasljeđivanju tog posjeda je sačuvan u trezoru jedne sigurne banke u inozemstvu. Mi nemamo ključ od tog trezora, nego je ključ povjeren djedovom opunomoćitelju. Sa sigurnošću možemo govoriti da je naše nasljedstvo sačuvano vani u inozemnoj banki iako je riječ o kući u kojoj sada živimo. Kad dođe vrijeme da se ispune svi preduvjeti da dobijemo to nasljedstvo mi ne trebamo ići u inozemstvo, zato što samo opunomoćitelj ima pristup tom trezoru. On dolazi u posjed tog dokumenta, zatim dolazi do nas koji smo uključeni u nasljedstvo i prema oporuci ga dijeli na sve one koji su navedeni kao nasljednici. Mi tada postajemo nasljednici imanja u kojem živimo. Tako je i naše ‘vječno nasljedstvo’ sačuvano na nebesima. Mi u sebi po svetom duhu nosimo zalog vječnog života, ali još nismo vlasnici tog dara. Isus kao opunomoćitelj ima pristup izvoru vječnog života i u određeno vrijeme će ga dati u nasljedstvo svima onima kojima je Bog pripremio blagoslove kraljevstva od osnutka svijeta.

To možemo pobliže opisati sa još jednom situacijom. Kada jedna zemlja u ratu okupira jedan dio tuđeg teritorija i stavi pod svoju vlast onda je sa tim teritorijem prisvojila i građane te druge zemlje. No, kad ta zemlja, čiji su građani bili pripojeni drugoj državi, ratom ili mirovnim sporazumom ponovno vrati nazad taj svoj teritorij, onda ti građani sada mogu govoriti kako su se vratili u svoju majku domovinu. Do sada su ti građani živjeli u drugoj državi, a sada ponovno žive u svojoj bez da su morali mijenjati mjesto prebivališta. U jednoj drugoj situaciji su neki narodi kao manjina nekim mirovnim sporazumom ostali izvan svoje matične zemlje, ali su nakon novog rata vraćeni unutar granica svoje zemlje bez da su morali fizički otići u svoju zemlju. Na isti način ćemo i mi postati građani nebeskog kraljevstva a da ne moramo otići na nebo, jer će nebo pripojiti zemlju i staviti je pod svoju vlast. Do tada smo samo stranci na zemlji koja je i dalje u tuđim rukama.

Naše ‘vječno nasljedstvo’ je sačuvano na nebu i zato su naše nade usmjerene ka nebu. Nitko npr. ne mora ići na nebo da bi mogao imati nebesku mudrost ili ‘mudrost odozgo’. Jakov je u vezi te mudrosti rekao: "…ako kome od vas nedostaje mudrosti, neka traži od Boga…" (Jk 1:5). Onima koji se nisu dobro vladali on je rekao: "To nije mudrost koja dolazi odozgo, nego je zemaljska (…) Ali mudrost odozgo (nebeska) prije svega je čista, zatim mirotvorna, razumna, spremna poslušati, puna milosrđa i dobrih plodova…" (Jk 3:15,17; Flp 3:18,19). Vidimo da svi mi trebamo imati i ‘nebesku mudrost’ i ‘nebesku nadu’ koji dolaze odozgo, a ne zemaljsku mudrost i zemaljsku nadu.

Naše je ‘građanstvo na nebesima‘. Da li to znači isto što i živjeti na nebu? Neki prevodioci Biblije su mislili tako pa su umjesto riječ ‘građanstvo’ preveli tu misao ovako: "Jer je naše življenje [‘građanstvo’ bi2-C] na nebesima otkuda i spasitelja očekujemo, Gospodina svojega Isusa Krista" (Flp 3:20 DK; ‘Vječno živjeti’ str 120. st.3). Točno je da je naše građanstvo ‘na nebesima’, ali treba zapaziti da ovaj izraz samo ukazuje da su kršćani trebali očekivali sa neba svoj ‘grad’ – ‘kraljevstvo’. Oni nisu očekivali svoj odlazak na nebo da bi tamo živjeli. Biti ‘građanin’ Božjeg kraljevstva znači imati prednost da nas je Bog pozvao u svoje kraljevstvo putem dobre vijesti po kojoj možemo očekivati taj ‘grad’ s neba. Njega su očekivali i vjerni sluge starog doba. Oni su ...

"... umrli u vjeri, a da nisu primili ono što im je obećano, nego su to vidjeli izdaleka i pozdravili izjavljujući da su stranci i privremeni stanovnici u zemlji u kojoj su živjeli. Jer oni [tj. ljudi vjere] (…) koji tako govore, dokazuju da revno traže domovinu [koja im je bila obećana] (…) Ali sada oni [tj. ljudi vjere] (…) teže [ne za onom koja pripada svijetu iz kojeg su izašli, nego] za boljom, to jest za onom koja pripada nebu [koju još uvijek revno traže da dođe]. Zato se Bog ne stidi da ga oni [tj. ljudi vjere] (…) nazivaju svojim Bogom - čak im je grad pripremio." (He 11:13-16)

Božje kraljevstvo je naša ‘domovina koja pripada nebu‘, a uključuje našu zemlju. Ona ima svoj ‘grad’ (središnju upravu) koji će biti postavljen s neba i tada ispuniti sva naša očekivanja i nade povezane s Božjim obećanjem. No, nitko neće trebati ići na nebo da bi bio ‘građanin’ nebeskog kraljevstva jer će ono ukinuti sadašnju ljudsku neovisnu vlast i uspostaviti svoju upravu na zemlji. Ovdje na zemlji će se moći ulaziti na njegova vrata (Ot 21:2,24-26). Iako se za Božje kraljevstvo kaže da je to ‘nebesko kraljevstvo’ (Božje = nebesko), ono će doći na zemlju kako bi se ispunila naša molitva: "dođi kraljevstvo tvoje". Na takav način su i prvi kršćani očekivali da će naslijediti Božje (nebesko) kraljevstvo u kojem će živjeti na zemlji, a ne na nebu (Mt 6:9,10; 25:34).

Da li se pojam sudionici nebeskog poziva’ odnositi na poziv koji nekog usmjerava ka životu na nebu, ili je riječ o jednom od ‘nebeskih darova’ i ‘poziva’ koji dolaze s neba od samog Boga? (He 3:1; Ri 11:29; He 6:4). Uzmimo u obzir da se u istom izvještaju spominje da je Isus bio ‘sudionik (smrtnog i raspadljivog) tijela i krvi’ jer je bio čovjek u smrtnom tijelu, odnosno da je do svog uzašašća ‘imao udjela u stvarima tijela i krvi’ s kojima su ljudi vezani (He 2:14, bi2-C). On je na zemlji ujedno bio ‘sudionik nebeskog poziva’ jer je izvršavao zadatak kojeg je nakon krštenja dobio ‘s neba’ kao poziv od Boga. Poznato je da je Ivan Krstitelj pozvan da Izraelce vrati k Bogu. U tu svrhu je zastupao interese ‘nebeskog kraljevstva’ i provodio krštenje koje je bilo ‘s neba’, što znači da je to krštenje bilo povezano s ‘nebeskim pozivom’, pozivom od Boga. Budući da je poziv da krštava primio s neba, onda je i on bio ‘sudionik nebeskog poziva’ jer je vršio zadatak dodijeljen odozgo, zbog kojeg je ‘pozvan’ u službu (Lk 20:4,5). No kad Pavle govori o kršćanima, on njihovo sudjelovanje u ‘nebeskom pozivu’ svrstava u radnju koja traje dok su ujedno sudionici krvi i tijela. On ne kaže: "Braćo, bit će te sudionici nebeskog poziva" već jednostavno: "Braćo, sudionici nebeskog poziva". Kršćani su postali ‘sudionici nebeskog poziva’ jer su se odazvali ‘pozivu s neba’ da ‘pripadaju Isusu Kristu’ kako bi ‘dobili obećanje vječnog nasljedstva’ (Ri 1:6; He 9:15). To znači da su oni već sudjelovali u nečemu što je bilo povezano s nebom. Nisu sudjelovali u tom pozivu tako što su boravili na nebu jer su bili sudionici krvi i tijela.

Kad netko postane otac ili majka može se reći da je ta osoba sudionik u roditeljskom pozivu. Kad takvi zbog starosti napuste svoj poziv može se reći da su bili sudionici roditeljskog poziva ili da su imali udjela u stvarima roditeljstva. No i taj je poziv došao od Boga, jer ga je Bog uputio čovječanstvu rekavši: "rađajte se i množite, napunite zemlju" (1.Mo 1:28). To je također bio nebeski poziv jer je upućen ‘s neba’ s ciljem da se ostvari Božji naum. Tako svi ljudi i u tom fizičkom aspektu postaju sudionici nebeskog poziva. Međutim, neki kršćani su ‘sudionici nebeskog poziva’ i u duhovnom smislu jer su pozvani da sudjeluju u formiranju Božje djece čija će imena biti zapisana na nebesima u nebeskoj knjizi života kako bi naslijedili zemaljsko područje Božjeg kraljevstva (Ri 8:21).

Poziv ‘s neba’ se upućuje preko ‘anđela koji leti posred neba noseći dobru vijest da je objavi onima koji žive na zemlji…" (Ot 14:6). Kroz tu i slične nebeske objave su neki ljudi mogli postati ‘sudionici nebeskog poziva’. Kao što izraz ‘nebeska objava’ ukazuje da je riječ o objavi ‘s neba’ (od Boga), tako i izraz ‘nebeski poziv’ ukazuje na poziv koji je ‘s neba’(od Boga) upućen svima nama (1.Ko 14:26,30). ‘Sudionici nebeskog poziva’ će biti svi koji se odazovu na poruku dobre vijesti kao što piše:

"I duh i nevjesta govore: ‘Dođi!’ I tko god čuje, neka kaže: ‘Dođi!’ I tko je god žedan, neka dođe! Tko god želi, neka uzme vode života zabadava." (Ot 22:17; 21:1,5,6)

Svi koji će na taj način od Božjeg duha i Kristovih zastupnika (nevjeste) primiti poziv s neba sudjelovat će u ostvarenju Božjeg nauma na zemlji. Zato moramo živjeti ‘životom dostojno poziva kojim smo pozvani’ (Ef 4:1). Trebamo  "ulagati sav gorljiv trud (…) dajući sve od sebe da bi osigurali (potvrdili; NSbi2-C) svoj poziv i izbor" (2.Pe 1:5,10, bi2-C). Zašto sve ovo spominjemo? Jedno je biti sudionik nebeskog života, a drugo je biti sudionik nebeskog poziva. Biti sudionik je aktivna radnja koja je u toku i znači sudjelovati u nečemu. Biti ’sudionik nebeskog poziva’ je povezano sa sadašnjim životom, a ne sa životom na nebu negdje u budućnosti. U budućnosti ćemo primiti ‘vječni život’ kojem se ‘nadamo’, kao ‘nagradu nebeskog poziva’ (Flp 3:14; Tit 1:1-3).

U Bibliji stoji da će po Božjem obećanju vjerni ljudi moći biti "sudionici božanske prirode" (2.Pe 1:4). Da li to znači da će neki ljudi po pitanju tijela postati poput Boga i nebeskih anđela? Ne! Ovdje je riječ prije svega o božanskim osobinama po kojima možemo biti ‘sudionici u božanskoj prirodi’, a koje možemo imati poput Isusa u kojem ‘utjelovljena prebiva sva punina božanske naravi’ (Kol 2:9; Mt 5:48). No, ako govorimo o tijelu u kojem prebiva nečija osobnost onda se nebesko tijelo anđela razlikuje od zemaljskog tijela čovjeka.

Od svih ljudi Isus je jedini čovjek koji je u pravom smislu riječi sudionik u božanskoj prirodi jer je stekao besmrtni tj. vječni život i to ga za sada čini različitima od ostalih ljudi. Međutim, Božje kraljevstvo će i drugim ljudima dati prednost da potpuno uživaju život kao sudionici božanske prirode. Ta nagrada je ‘na nebesima’ tj. kod Boga gdje se nalazi naša građevina u koju ćemo obući naše materijalno tijelo (Mt 5:12; 2.Ko 5:1-4). To očekuje sve pravedne ljude koji će postići savršenstvo i neraspadljivost koja je dio božanske prirode. Tako će u budućnosti pod Božjim kraljevstvom u fizičkom smislu "stvorenje biti oslobođeno robovanja raspadljivosti…" S takvim neraspadljivim tijelom ćemo postati sudionici u božanskoj prirodi jer ćemo nakon oslobođenja od ropstva smrti imati "slavnu slobodu djece Božje" (Ri 8:21).  Izraz ‘Božja djeca’ je prihvatljiv samo ako su zemaljska djeca u mogućnosti postati sudionici u božanskoj prirodi svoga nebeskog Oca, ne samo po pitanju neraspadljivosti tijela nego i po osobinama po kojima ćemo, poput Krista, odražavati Božje obličje (Iv 1:12; 1.Mo 1:27; Jk 3:9).

Svi ovi pojmovi koji u sebi sadrže riječ ‘nebo’ i ‘nebeski’ su ‘duhovne riječi’ i pojmovi i koji govore o nebu kao ishodištu svega čemu se nadamo i što očekujemo od Boga. Te uzvišene riječi imaju svoje mjesto u našem kršćanskom rječniku zato što "svaki dobar dar i svaki savršen poklon odozgo je, jer silazi [s neba] od Oca nebeskih svjetlila…" (Jk 1:17; 1.Ko 2:13). Sve što je povezano s Božjim kraljevstvom nalazi se na nebu i silazi s neba u korist svih koji vjeruju.


Nebeska mjesta

Skupštinske starješine su u prvom stoljeću znali da je Isus apostolima namijenio dvanaest prvih i povlaštenih prijestolja (vidi Mt 19:28). Budući da su i starješine kao ‘upravitelji’ bili Isusovi zastupnici onda je razumljivo prihvatiti činjenicu da su se i oni, koji su vjerno vršili svoju službu, mogli nadati da će dobiti čast da ga kao takvi zastupaju i u Božjem kraljevstvu na svojim ’nebeskim mjestima’ (Lk 12:42-44). Njihova mjesta u vladi Božjeg kraljevstva bi bila podložna mjestima koja su pripremljena prvim apostolima.

Govoreći skupštini u Korintu Pavle kaže: "ne znate li da će sveti suditi svijetu? A ako će te vi suditi svijetu, zar ne možete suditi u sitnim sporovima?" (1.Ko 6:2). Apostol Pavle je podrazumijevao da oni koji trebaju ‘suditi’ moraju biti duhovno zreli i imati božansku (nebesku) mudrost. To se nije moglo odnositi na svakog pojedinca u skupštini već samo na imenovane muževe koji su kao duhovno zreli kršćani dobili tu odgovornost. U Izraelu su samo svećenici i starješine imali tu odgovornost da ‘sude’ i upravljaju narodom (2.Mo 18:21,22; Iz 32:1). Zato je očito da se Pavle u svojoj poslanici Korinćanima obraćao starješinama, a ne svakom pojedinom kršćaninu. Može se i te kako pogriješiti ako se na sve kršćane prvog stoljeća gleda kao na one koji će s Kristom upravljati Božjim narodom. Naime, Stražarska kula još uvijek sadrži tumačenje po kojem su svi vjerni kršćanski muževi i žene od prvog stoljeća pa sve do 1930-tih bili izjednačeni po tom pitanju, odnosno da su svi koji su bili nalik simboličnim ovcama ili pšenici automatski izabirani za Isusove suvladare. Takvim tumačenjem su mnogi stavci obavijeni maglom tako da se riječi upućene nadglednicima prikazuju kao da su upućeni svim tadašnjim vjernicima. No, ako u klasu ‘neba’ ubrajamo samo nadglednike tada ćemo lakše razumjeti kontekst iz kojeg možemo razlučivati neke biblijske doktrine.

Pavle je u većini svojih poslanica poučavao starješine kao pojedince ili kao grupu. Ukazivao im je na njihove odgovornosti i propuste. Iako su neke poslanice upućene pojedinim skupštinama, one su bile upućene prvenstveno starješinama kako bi preko njih izgrađivao cijelu skupštinu. Starješine su u tim poslanicama znali što se odnosi na njih, a što na ostale vjernike. Pisma upućene skupštinama u Rimu i Korintu su bile pisane tako opširno da ih se nije moglo jednostavno samo pročitati pred skupštinom.

Poslanice su najprije trebali dobro razmotriti i razumjeti sami starješine, koji su bili duhovno zreli i utvrđeni u nauci jer se u poslanicama nalazilo obilje informacija, tema, savjeta i dubokih istina. Npr. na kraju svoje prve poslanice skupštini u Korintu, Pavle traži slijedeće: "…a kad dođem, poslat ću one koje preporučite pismima da odnesu vaš dar u Jeruzalem" (1.Ko 16:3). Tko je imao ovlasti da daje pismene preporuke za nekoga? Da li cijela skupština ili samo nadglednici? Naravno, Pavle se ovdje obraća nadglednicima što je dokaz da su poslanice prije svega upućene njima. Starješine su znali da je Pavle imao u vidu cijelu skupštinu jer je svoja pisma oslovljavao tako da pouči i dade savjet i jednima i drugima. Ono što se u poslanicama odnosilo na starješine, oni su trebali prihvatiti u skladu sa svojim imenovanjem, a ono što se odnosilo na ostale vjernike koji su im bili povjereni na brigu, su koristili da ih poučavaju u vjeri (Ri 1:7; 1.Ko 1:2). Tako je Pavle sa svojim poslanicama izgrađivao starješine a preko njih i sve vjernike dotične skupštine.

Dok čitamo njegove poslanice potrebno je razabrati i vidjeti kome se Pavle obraća, da li klasi ‘roba’ ili klasi ‘sluge’ ili jednima i drugima zajedno (usporedi Kol 1:2; 3:18-22). Na isti se način Isus obraćao starješinstvu sedam azijskih skupština, koji su morali odgovarajuće Isusovom savjetu djelovati na izgradnju cijele skupštine. Ali i svi kršćani koji su kasnije mogli čitati te Isusove poruke, mogli su se osjetiti pozvanima da podupiru skupštinske nadglednike i da učine svoj dio u duhovnoj izgradnji i očuvanju skupštine odvojenom i čistom (Ot 2:1; He 13:7,17). Isus je Pavla smatrao "dostojnim povjerenja" dodijelivši mu službu apostola, propovjednika i učitelja (1.Ti 1:12; 2.Ti 1:11). Pavle je zato imao prednost imenovati po skupštinama druge vjerne muževe kao nadglednike i davati savjete kako da vrše svoju službu. Timoteju je rekao:

"…ono što si čuo od mene (…) povjeri vjernim ljudima koji će potom biti osposobljeni poučavati druge." (2.Ti 2:2)

Tko su bili ‘vjerni ljudi’? To su Kristovi zastupnici na zemlji, ili imenovani muževi kojima je Isus dodijelio povjerljivu službu u skupštini. Oni su trebali biti ‘dostojni povjerenja’, ‘vjerni’ i ‘osposobljeni’ da poučavaju druge. Od starješina kao ‘upravitelja’ se posebno očekivalo da budu ‘vjerni i razboriti’ jer će samo među takvima Bog moći izabrati one koji će s Kristom ‘upravljati’ nad ljudskim društvom. Govoreći starješinama u Efezu Pavle kaže:

"A svakome od nas dana je nezaslužena dobrota, onoliko koliko mu je Krist podario. Zato je rečeno: ‘Kad je uzašao na visinu, odveo je zarobljenike; dao je dare ljudima.’(…) I dao je neke da budu apostoli, neke da budu proroci, neke da budu propovjednici dobre vijesti, neke da budu pastiri i učitelji (…) kako bi izgrađivali Kristovo tijelo…" (Ef 4:7-12)

Darovi služenja su povjereni onima koji su spremni služiti svojoj braći koje je Isus oslobodio zarobljeništva grijeha. Oni su učinjeni ‘robovima’ za Krista koji su, poput Josipa koji je bio prodan u Egipatsko ropstvo, postavljeni na prvim mjestima (1.Mo 41:39-41). Pavle je uvijek tražio da razgovara ili da piše starješinama raznih skupština. Prije nego je otišao u Rim, on je sazvao starješine iz Efeza i njima davao savjete o tome kako da ‘paze na sebe i na sve stado, u kojem ih je sveti duh postavio nadglednicima da pasu (tj. hrane) Božju skupštinu…" (Dj 20:17,28-35). Kasnije im je iz Rima pisao slijedeće:

"Bog nas je oživio i ujedinio s Kristom (…) i uskrsnuo nas s njim i posjeo nas s njim na nebesima [nebeskim mjestima], jer smo u zajedništvu s Kristom Isusom." (Ef 1:3; 2:1-6)

Starješine su mogli razumjeti da su svi kršćani svojim krštenjem u Isusa ujedinjeni s Kristom i da s njim sjede na nebesima tj. sjede s njim za stolom zajedništva u njegovom kraljevstvu. Nitko od njih nije doslovno ‘uskrsnuo’ na nebo i sjeo na nebeska mjesta, već se riječ ’nebeska’ moraju shvatiti simbolički kao i riječ ’uskrsnuće’ koja se tu koristi (vidi Kol 2:12; 3:1). Samim tim i starješine, ne samo da sjede s ostalim vjernicima na nebesima (koja su odvojena od zemaljskih stvari), već u toj simboličnoj slici sjede na istaknutim ‘nebeskim mjestima’ jer upravljaju interesima Kristove skupštine. Preko njih Bog i Isus provode svoju nebesku vlast. Zato se za sve starješine u svim skupštinama može reći da su postali ‘robovi’ za Krista koji ih je u svom ‘kraljevstvu’ postavio na ta istaknuta ‘nebeska mjesta’ u skupštini koja je njegovo tijelo (1.Ko 12:12,13,27). Oni koji se nalaze na tom nebeskom položaju mogu svijetliti poput nebeskih "zvijezda", ali zbog svoje nevjernosti mogu čak pasti s neba na zemlju (Ot 1:20; 2:1,5; 12:4).

Napomena: Izraz ‘zvijezde na estradnom nebu’ se u današnjem rječniku koristi da bi se istaklo slavne osobe koje su postigle uspjeh u svom estradnom životu. Naravno, to ne znači da se te osobe nalaze na doslovnim nebesima već na zemlji. U prvom su se stoljeću slični simbolični izrazi često koristili na isti način kao što se i danas koriste. Zato biblijski izrazi ‘zvijezde’ i ‘ nebeska mjesta’ ili ‘nebesa’ imaju svoje simbolično značenje kako bi se ukazalo na uzvišeno mjesto (nebo) na koje su postavljeni nadglednici u kraljevstvu Isusa Krista ovdje na zemlji. Nebo ukazuje na visoki položaj tako da se umjesto ‘nebeski’ može koristiti i izraz ‘visoki’. Tako npr. imamo izraze kao što su ‘visoki dužnosnik’, ‘visoki povjerenik’, ‘visoki državnik’ i sl. 

Iz ovog konteksta se vidi da izraz ‘nebeska mjesta’ ili ‘nebesa’ ne ukazuju na život u nevidljivim nebesima, već ukazuju na duhovni status kojeg dobivaju svi oni koji ulaze u zajedništvo s Kristom, a budući da je Isus na nebu koje je u duhovnom smislu odvojeno od zemaljskih propadljivih stvari, onda se podrazumijeva da i njegovi sluge mogu sebe vidjeti u sastavu tog neba koje je neraspadljivo. Oni su u tom smislu ‘uskrsnuti’ i ‘podignuti na nebo’ bez da su to doslovno okusili.

Vršeći određene službe, nadglednici su podređeni Kristu koji je glava skupštine, a kojega je Bog "podigao iz mrtvih i posjeo sebi zdesna na nebesima daleko iznad svakog vrhovništva i vlasti i sile i uprave…" (Ef 1:20-23). Isus sjedi ‘daleko iznad svih nebesa’, što znači da postoje i druga niža ‘nebesa’ i ‘nebeska mjesta’ (Ef 4:10). Naime i za svjetske vlasti i vladavine Pavle u Efežanima 3:10; 6:12 kaže da se nalaze na ‘nebesima’. Zašto? Zato jer oni sačinjavaju ‘nebo’ ovog zlog poretka. To je razlog da ih se naziva ‘višim (nebeskim) vlastima’ ili ‘vlastima’ kojima je Bog omogućio relativnu vlast (Ri 13:1). Sotona je postavio svoje prijestolje na zemlji a ne na nebu gdje prebiva Bog. Tu na zemlji je zauzeo simbolično ‘nebo’ koje će u budućnosti pripasti Isusu i njegovim upraviteljima (Iz 34:4,5; Ot 2:13; 12:7-10). Svi koji u ovom poretku imaju od Krista dani autoritet sjede na ‘nebeskim mjestima’ u skupštini i kao takvi predstavljaju ‘nebo’ koje čeka da na zemlji preuzme vladalački autoritet. Bog je tako preko svog Sina usred sotonskog poretka uspostavio nebesku upravu koju je dao u ruke Isusovom ‘upravitelju’. "Svrha je toga bila da se preko skupštine sada vladarima i vlastima na nebesima obznani raznolika mudrost Božja prema vječnom naumu koji on ima u vezi s Kristom…" (Ef 3:10,11). Ovi ‘vladari i vlasti’ nisu anđeli nego ljudski ‘vladari’ ovog poretka kojima još uvijek moramo ‘biti podložni’ (vidi Tit 3:1). Unutar skupštinskog uređenja svaka skupština postavlja na ‘nebeska mjesta’ duhovno zrele muževe koji zastupaju Kristov autoritet. Tako se svjetovnim ‘vladavinama i vlastima’ koji zauzimaju ‘nebeska mjesta’ ovog svijeta obznanjuje Kristova uloga u budućem novom uređenju ‘neba i zemlje’ kada će ih On skinuti sa njihovih nebeskih položaja. Njihova će nebeska mjesta zauzeti Isusovi knezovi koji će vladati po pravdi.


"Ne znate što tražite"

Neki apostoli su tražili od Isusa da ih postavi na prva i počasna mjesta u svom kraljevstvu. Isus im je jednom u vezi toga rekao:
 
"Ne znate što tražite." (Mt 20:22)
 
Očito nisu bili svjesni što traže, jer je to zahtijevalo mnogo više nego samo biti Isusov sljedbenik. Zato nitko nije mogao tražiti, a kamoli prihvatiti ulogu pastira i učitelja u skupštini ako nije znao što se od njega zahtjeva i kakvu odgovornost preuzima na sebe. "Ako tko želi služiti kao nadglednik, hvalevrijednu službu želi" – kaže Pavle. Međutim, za tu službu se nije imenovao bilo tko, posebno ne "novoobraćenik, da se ne bi uzoholio i pao pod istu osudu kao i Đavo" (1.Ti 3:1,6). Ako je za nekog novokrštenog brata nadglednička služba mogla uzrokovati oholost i ponos, a time i osudu, onda bi se takav ponos u još većoj mjeri mogao nalaziti među mnogima, ukoliko bi im se tvrdilo da su svojim krštenjem pomazani za Isusove buduće suvladare. Watchtower to tvrdi iako se može vidjeti da se takva vrsta ponosa nije mogla razviti među prvim kršćanima jer apostoli nisu nikome nametali misao o vladalačkom položaju koja bi ih vjerojatno uzoholila. Braći koja su možda iz krivih poticaja htjeli biti imenovani u skupštini, Jakov je rekao:

"Neka među vama ne bude mnogo učitelja, braćo moja, jer znate da ćemo biti strože suđeni." (Jk 3:1)

Tko je taj što će primiti stroži sud? I tko će biti najstrože kažnjen kad dođe Isus? Zar ne imenovane osobe kao ’upravitelji’ koji su postavljeni nad ‘slugama i sluškinjama’. Znamo da je grijeh jednog svećenika u Izraelu bio izjednačen s grijehom cijelog naroda, dok je grijeh svakog pojedinca uključivao samo osobnu odgovornost. Stoga i nadglednici nose veću odgovornost jer njihov osobni grijeh ima veću težinu koja je jednaka grijehu cijele skupštine (vidi 3.Mo 4:3-5, 13,14). Ako netko nije mogao biti ‘učitelj’ nije ni mogao pripadati klasi ‘roba’ koja će biti strože suđena, niti je mogao pasti pod osudu koja je namijenjena onima koji zastupaju Božji autoritet.

Nadalje, ako nisu smjeli tek tako tražiti da ih se imenuje za pastire i učitelje, očito nisu svi mogli biti pozvani za daleko odgovornije mjesto koje je Isus namijenio samo izabranima. Samo je duhovno zrelim muževima, koji su dobili zadatak da služe u svojstvu ‘upravitelja’, mnogo dano i povjereno, i samo oni mogu u tom svojstvu i zadatku steći potrebne preduvjete za Isusovog budućeg suvladara. ‘Upravitelj’ je dobio odgovorni zadatak da brine za Božje sluge. Oni su brinuli za Kristovu ‘imovinu’. Kristova ‘imovina’ je ono što je on kupio svojom krvlju, a to su ljudi; ne ograničeni ili mali broj ljudi, nego svi koji pokažu vjeru u njega (Iv 3:16; 2.Ko 4:15). Ta ‘imovina’ je trebala rasti i dobivati na vrijednosti, kao novac koji se stavi u banku ili se s njim radi zbog uvećanja dobiti. Isus je tako preko svojih imenovanih slugu trebao steći na zemlji ‘imovinu’ koju bi preuzeo kad dođe u svojoj slavi (Mt 25:14-29).

Nasuprot Isusu stajao je Sotona koji je na lukav način već stekao imovinu svojom mudrošću. Na njega bi se mogle odnositi riječi koje je Bog rekao Tirskom knezu: "Velikom mudrošću svojom, trgujući robom svojom, silno si bogatstvo stekao" (Ez 28:4,5). Sotona je preko svojih zemaljskih zastupnika već stekao i umnožio blago u ljudstvu koje je podredio svojoj vlasti. No Isus je do pravih obožavatelja trebao također doći trgujući blagom koje je povjerio klasi ‘roba’. Starješine i drugi nadglednici su bili ‘upravitelji’ koji su postavljeni da brinu za duhovnu dobrobit skupštine. Njima je povjereno Gospodinovo djelo, a oni su kroz to djelo trebali umnožiti Isusovu imovinu i povećati njenu vrijednost (Lk 12:42).

Starješine su često bili u iskušenju da vladaju nad Božjim narodom. Ta ljudska slabost je bila prisutna i kod apostola koji su tražila prva mjesta u Božjem kraljevstvu. No za razliku od njih, koji su se ponizili sve do svoje mučeničke smrti, neki su starješine nakon njihove smrti dozvolili da u skupštinu prodre duh svijeta. Pod takvim duhovnim ozračjem su stvorili jednu novu klasu ‘upravitelja’ koja je od kršćanske skupštine stvorila svoje vlastito viđenje Božjeg kraljevstva na zemlji. Čak su stvari doveli do toga da su formirali svoju hijerarhiju u kojoj je Papa imao moć i vlast da postavlja kraljeve u narodima u kojima je crkva nametnula svoju volju. Tako su države pod Papinom vlašću imale svoje ‘kraljeve i svećenike’.

Unatoč tome Isus je na zemlji uvijek imao ljude koji su ga iskreno željeli slijediti. Iako je teokratsko uređenje kršćanske Skupštine djelomično nestalo u periodu mračnog srednjeg vijeka, trebalo je doći vrijeme buđenja. To se buđenje posebno osjećalo u zadnjih nekoliko stoljeća. Mnogi su s iskrenim nastojanjima pokušali reformirati postojeću Crkvu, ali nisu bili potpuno uspješni. Očito se trebalo potpuno izdvojiti iz postojećeg crkvenog uređenja i na biblijskim temeljima započeti obnavljati kršćansko zajedništvo. To su pokušali učinili i rani Istraživači Biblije. Oni i slični njima su predočavali one ‘proroke’ u Izraelu koji su pozivali bezbožnike da se vrate na put istine. Međutim, zadržali se neka gledišta s kojima su svoje članove usmjeravali prema doslovnom nebu gdje bi trebali nastaviti svoj život što je odudaralo od dobre vijesti koju su objavljivali prvi evanđelizatori.

Prilikom svoje propovjedničke kampanje koja se širila po tadašnjem svijetu, prvi evanđelizatori nisu u buduće vjernike ulijevali nadu o nebeski život, kao što to još uvijek tvrde Istraživači Biblije i zajednica Jehovinih svjedoka, nego samo nadu u njihovo oslobađanje od grijeha i smrti koje je bilo povezano s vjerom u Isusa Krista, njegovo uskrsnuće i pripremu spasenja na temelju njegove krvi. (Stražarska kula, 1.2.2002. str. 20. st. 5,6.)

Nitko nije postao kršćanin zato što je prethodno saznao da će svojim krštenjem dobiti prednost da jednog dana postane kralj i svećenik u Božjem kraljevstvu. Da je bilo tako, onda bi njihovo krštenje bilo povezano sa sklapanjem posebnog ‘saveza’ s Kristom u koji su mogli ući svi odreda jer im je samo on bio nametnut. No, kako netko može ući u takav savez ako ne razumije što on zahtjeva od njega i vidjeti dali je spreman prihvatiti tu ulogu. I kako može Krist nametnuti nekome tu ulogu ako je postojao izbor.

Zamislimo da neka država namjerava pozvati iz drugih zemalja mnogo radnika s time da prvih tisuću radnika trebaju prihvatiti raditi u državnoj upravi čime bi zamijenili postojeći korumpirani sistem. Tako bi samo prvi doseljenici stjecanjem državljanstva automatski dobili prednost da uđu u upravu te države. Da li bi to bilo razumno, pogotovo ako mnogi od njih, bez obzira na svoje moralne odlike, nemaju osnovne preduvjete za takvu odgovornu ulogu. Možda bi oni čak i potpisali takav dokument samo da dobiju državljanstvo. No, oni bi tada potpisali nešto što stoji u ugovoru, a da nisu dobro razumjeli što se sve od njih očekuje. To nije ni razumno ni biblijski. Sama Biblija kaže:

"Ne nagli ustima svojim i neka se srce tvoje ne žuri izgovoriti riječ pred pravim Bogom." (Pr 5:2)

Jedno je biti evanđelizator u smislu cjelokupne službe koju obavljaju starješine u Skupštini, a drugo je biti kršćanin koji na razne načine podupire i doprinosi širenju dobre vijesti  (Flp 1:5,6). U tom smislu se samo za nadglednike koristi pojam ‘anđeo’ ili ‘glasnik’ dobre vijesti, dok se za druge kršćane taj pojam ne koristi iako su oni njihovi suradnici (Ml 2:7; usporedi Ot 1:20; 14:6; 3.Iv 8). Svaki kršćanin je dužan podupirati dobru vijest, ali samo za to postavljeni evanđelizatori mogu u vezi tog zadatka nositi odgovornost koju im je Isus povjerio (Tit 1:3). Između ostalog, njihovo ‘propovijedanje’ dobre vijesti je prije svega služba među kršćanskom braćom, dok su neki među njima poslani da propovijedaju nevjernicima.

Biblijska obaveza da se ‘propovijeda dobru vijest’ za imenovane kršćanske muževe uključuje poučavanje, čitanje i razmatranje Božje Riječi na kršćanskim sastancima. Kao što su u drevnim vremenima po Izraelskim gradovima postavljeni muževi koji su ‘propovijedali Mojsija’, jer su se njegovi spisi svakog sabata naglas čitali u sinagogama, tako su po skupštinama postavljeni muževi koji ‘propovijedaju Krista’ (vidi Dj 15:21; Ri 1:15; 1.Ko 1:18,23; 2:1-5; 14:29-34). Oni su trebali biti pokretači svih duhovnih aktivnosti i primjer kršćanskog života kojeg su drugi kršćani trebali slijediti. Stoga im je Isus od samog početka povjerio zadatak evanđeliziranja u kojem se do kraja ovog poretka treba izvršiti posao na djelu sijanja dobre vijesti u srca mnogih ljudi i sakupljanja ’velikog mnoštva’ učenika (Lk 19:13; He 5:4). Poput Isusa i oni su trebali osposobljavati i izabirati u skupštini one koje su trebali slati u službu propovijedanja (Lk 10:1) Stoga će neki nadglednici koji su se pokazali vjerni prema svom zadatku sjesti na prva ‘nebeska mjesta’ i u Božjem kraljevstvu. No, neki koji su sada bili prvi, sjesti će na posljednja mjesta zbog neodgovornog pristupa svojem dobivenom zadatku.

Ponovno naglasimo činjenicu da je kod čitanja poslanica potrebno napraviti razliku između imenovanih muževa i vjernika kako bi se moglo razabrati koje su riječi upućene jednima, a koje drugima. To je potrebno učiniti jer je i Petar jednom pitao Isusa: "Gospodine, govoriš li ovu usporedbu samo nama ili svima?” (Lk 12:41). Kod razmatranja pojedinih stavaka treba uzeti u obzir kome su te riječi upućene; da li ‘svetima’ koji sjede na prvim ‘nebeskim mjestima’ ili svim ‘vjernicima’ općenito jer se svi nalaze na tim simboličnim nebesima Kristove skupštine na zemlji (vidi Ri 1:7; 1.Ko 1:2). Pavle tako svoju poslanicu Efežanima upućuje:

"… svetima koji su u Efezu i vjernima u zajedništvu s Kristom Isusom." (Ef 1:1)

U ovoj svojoj poslanici on spominje dvije grupe: ‘sveti’ i ‘vjernici’. Zato i u svim drugim Pavlovim izjavama treba uočiti i napraviti tu razliku kako bi se razlučila svačija nebeska uloga u Kristovoj skupštini. U publikacijama Watchtowera se mogu naći neke misli koje ukazuju na tu podjelu koja je bila prisutna od samog osnivanja kršćanske skupštine. Tako se u Stražarskoj kuli od 1.8.2002. na str. 13. st. 18. nalazi slijedeća misao:

"Kraljevsko svećenstvo zastupaju imenovani starješine koji imaju odgovorna zaduženja u skupštinama Jehovinog naroda diljem svijeta."

Svećeničku klasu unutar Kristove skupštine očito ne zastupaju svi kršćani nego samo imenovani starješine (svećenici). Ako ‘kraljevsko svećenstvo’ zastupaju samo imenovani muževi, kako se onda moglo tvrditi da ‘vjernog roba’ (unutar zajednice JS) sada ne zastupaju svi starješine nego samo oni koji su pomazani za Isusove suvladare, zajedno sa drugim muževima i ženama koji navodno također imaju to pozvanje iako nikad nisu ili ne moraju biti imenovani za nadglednike u skupštini? Zar to nije upitno?

Napomena: 2012-te godine je ovo gledište promijenjeno, pa po novom gledištu 'vjerno rob' može biti samo mala grupa starješina koja od 1919. godine predvodi zajednicu Jehovinih svjedoka. (vidi svezak 7, 2.dio)

Stoga je pogrešno tvrditi da je Isus prvim kršćanima pružio samo jedan izbor i da su oni bili prisiljeni živjeti s nadom u nebeski život i željom da vladaju sa Kristom na nebu. Upravo suprotno, prvi kršćani uopće nisu vjerovali u nebeski život niti su sebe vidjeli u toj vladajućoj ulozi. Naime, i tada su mnogi od novih krštenih vjernika u duhovnom smislu bili mala djeca u Kristu koji su hranjeni mlijekom, a ne jakom hranom. I kao takvi nisu mogli za sebe tvrditi da su pozvani biti suvladari s Kristom na nebu jer im takav poziv i nada nisu bili posredovani kroz dobru vijest. Djeca u Kristu su još uvijek trebali utvrđivati i graditi svoju vjeru na temelju određenih nauka iz Pisama među kojima nije bila nauka o odlasku na nebo (He 6:1,2; Ri 15:4). Nitko od njih nije ni mogao tražiti da sjedi na onim ‘nebeskim mjestima’ koje je Isus namijenio samo izabranima jer bi to bilo protivno Isusovom učenju. Bez obzira što su svi pozvani piti Kristovu čašu i trpiti za Krista, ipak ta viša nebeska mjesta ne mogu pripadati svima odreda, samo zato što su bili među prvim pozvani, nego – kako kaže Isus – samo "onima kojima je Otac moj pripremio" (Mt 20:23).

Kome je Bog pripremio ta mjesta? Ta su mjesta očito bila namijenjena samo onim duhovno zrelim osobama koji su postavljeni za Gospodinove ‘upravitelje’ nad kršćanskim učenicima. Samo su oni pozvani od strane Krista da ‘bdiju nad našim dušama’ redovito nas hraneći, čime stječu preduvjete za istaknuta ‘nebeska mjesta’ u Božjem kraljevstvu. Ovim samo ističem kontradiktornosti učenja Watchtowera temeljenog na njihovoj podjeli Skupštine na nebesku i zemaljsku klasu i tvrdnje da se u skupštinu najprije sakupljali oni koji bi trebali vladati s Kristom, što nema nikakvu biblijsku osnovu.


"Poslujte dok ne dođem"

Vidjevši ‘mnoštvo’ ljudi koji su bili kao ’ovce bez pastira’, Isus je rekao svojim učenicima:
 
"Uistinu, žetva je velika, a radnika je malo. Zato molite Gospodara žetve da pošalje radnike u žetvu svoju." (Mt 9:37,38)
 
O kakvoj ‘žetvi’ je Isus govorio? Da li je govorio o ‘žetvi’ sakupljanja članova njegove nebeske vlade? Ne, Isus očito govori o ‘žetvi’ koja je bila tako ‘velika’ da je kroz nju trebalo biti sakupljeno mnoštvo Isusovih učenika među Židovima. Oni su bili prvi pozvani da formiraju duhovni Izrael koji se trebao sastojati od onih koji će predvoditi druge u pravom obožavanju i onih koji će se podložiti njihovom vodstvu. Isus tom prilikom nije govorio o žetvi posebne nebeske klase jer se ona ne sakuplja krštavanjem novih učenika. Da bi Isus došao do vjernih ljudi kojima će u svom budućem Kraljevstvu dati da sjede na prvim mjestima, potrebno je bilo najprije takve osobe dovesti u Skupštinu gdje bi stjecali potrebne duhovne preduvjete. Kad steknu te preduvjete onda se takvi imenuju između svoje braće. Isus je kasnije apostolima zapovjedio:
 
"… idite i načinite učenike od ljudi iz svih naroda (…) i evo ja sam s vama u sve dane do svršetka ovog poretka." (Mt 28:19,20)
 
Ako analiziramo ove riječi, onda ponovno zapažamo da i ovdje Isus ne govori o sakupljanju posebne nebeske klase koja će biti postavljena za nebesku upravu. On govori o djelu koje je tada započelo a koje se ima vršiti sve do kraja ovog zlog svjetskog poretka. To je djelo čiji je cilj sakupiti njegove ‘učenike’ iz svih naroda, a čiji je broj neograničen. Nad tim zadatkom su bili postavljeni apostoli i njima pridruženi duhovno sposobni muževi. Nadglednici su trebali umnožiti broj Kristovih učenika. U tome su im pomagali oni Isusovi učenici koje su oni osposobljavali za taj zadatak. Zbog toga je Pavle sebe, Apolona i druge imenovane muževe nazvao ‘Božjim suradnicima’ a članove skupštine je nazvao ‘Božjom građevinom’ i ‘Božjim poljem koje se obrađuje’ (1.Ko 3:5-9; 2.Ko 5;11,20; 6:1).

Kad uskoro ‘dođe’, Isus će ‘vjerne upravitelje’ odvojiti od drugih i postaviti ih nad svom svojom ‘imovinom’ da bi vodili i organizirali mnogo veći projekt – pretvaranje zemlje u raj u fizičkom i duhovnom smislu. Imovinu će sačinjavati sve osobe koje Isus pozove da naslijede kraljevstvo. Naime, "Kad Sin čovječji stigne (dođe) u svojoj slavi (…) on će odvojiti ljude jedne od drugih (…) i postavit će ovce sebi zdesna…" (Mt 25:19-21, 31-34). Tako će vjerni članovi klase ‘roba’ prilikom uspostave Božjeg kraljevstva na zemlji biti postavljeni da vode i organiziraju Isusovu imovinu - ‘veliko mnoštvo’ pravednika. Isus je za odgovorna mjesta u njegovoj skupštini rekao:

"Svakomu kome je mnogo dano, od njega će se mnogo tražiti. Kome su mnogo povjereno, od njega će se više tražiti." (Lk 12:48)

Zato im je u jednoj usporedbi rekao: "Trgujte dok ne dođem" (Lk 19:13). Njegov ‘dolazak’ za sada nije moguće kronološki odrediti dok ne započnu završni događaji (Mt 24:42,50; Mk 13:29-37). Kad Isus uskoro dođe u svojoj slavi on će postupiti po onome što je rekao u toj usporedbi:

"Nakon dugo vremena došao je gospodar tih robova i počeo sređivati račune s njima." (Mt 25:19)

Kad sredi račune s njima, onda će između njih izabrati one koji najbolje odgovaraju njegovim mjerilima za kraljeve i svećenike. Zato je Pavle svim vjernicima rekao:

"Budite poslušni onima koji vas predvode i budite im podložni - jer oni bdiju nad vašim dušama kao oni koji će za to položiti račun;…" (He 13:17)

Upravitelji kršćanske skupštine će biti strože suđeni jer će morati zadovoljiti daleko veće kriterije kojima moraju udovoljiti, ne samo po pitanju vjere, ustrajnosti već i po pitanju osposobljenosti i autoritete slične Kristovom, tj. načina na koji zastupaju Isusa kao višeg ‘upravitelja’ (Mt 2:6; Lk 12:42). Nitko od novih vjernika nije mogao tražiti prva mjesta u Skupštini koje je ‘kraljevstvo Božjeg Sina’ i biti postavljen na ‘nebeska mjesta’ ako nije dokazao svoju duhovnu zrelost i osposobljenost. Zato se postavljaju pitanja:

  • Kako je bilo tko, tko se našao među prvima kršćanima, mogao biti imenovan duhom za budućeg suvladara s Isusom, ako nije smio ni pomisliti da na sebe olako preuzme bilo koju ulogu kojom bi predvodio skupštinu u poučavanju?
  • Koji je preduvjete Isus postavio za sadašnje i buduće upravitelje njegovog kraljevstva? 

Preduvjeti za nebeska mjesta

Božji (zemaljski) Sin Isus je dokazao da je ‘dostojan’ da bude Kralj i Veliki svećenik (vidi He 7:26; 1.So 2:4). Bog je od njega zahtijevao da to dokaže pred svim ljudima. S druge strane, ni Bog ni Krist nisu tražili da svaki muškarac mora biti i starješina i učitelj, a kamo li da svako odreda, i muževi i žene, automatski budu uključeni u Isusove buduće suvladare. Jehova ne može ponuditi svima odreda nešto što je tako zahtjevno i što je iznad onoga što velika većina kršćana, ako bolje razmisli, ne može prihvatiti niti dati svečanu izjavu po kojoj će biti teže suđeni i prosuđivani. Za biti Isusov ‘učenik’ potrebno je dobro razmisliti i ‘izračunati trošak’ (Lk 14:28,29). Koliko tek treba razmisliti o prihvaćanju uloge ‘upravitelja’ nad Isusovim učenicima na način kako je to Isus radio. Apostoli su te preduvjete stekli nakon što su vjerno slijedili Isusa u njegovoj službi. Za razliku od njih drugi kršćanski muževi su tek trebali postići duhovnu zrelost i dokazati svoju vjernost kako bi ih se imenovalo za Isusove zastupnike. Nakon određenog vremena vjernog služenja, Bog ih je mogao vidjeti kao buduće Isusove suvladare.

Svima koji su trebali pripadati nebeskoj klasi upravitelja Isus je rekao da će, ako se pokažu vjernima, imati prednost surađivati s njim u vladavini nebeskog kraljevstva. No, broj onih koji će tvoriti samu vladu ‘novog neba’ će biti ograničen. Stoga neće svi dobiti tu prednost nego samo oni koji će ispuniti određene preduvjete. Samim tim što imenovani muževi imaju prednost da sjede na svojim istaknutim ‘nebeskim mjestima’, ne mora značiti da su svi oni automatski određeni da vladaju s Kristom na prvim mjestima. Do danas je u kršćanskoj Skupštini širom svijeta (u raznim zajednicama) na tim ‘nebeskim mjestima’ služilo na stotine tisuća nadglednika. Isus će između njih izabrati one koji na najbolji mogući način odgovaraju toj budućoj ulozi. On je znao da ga neće svi imenovani muževi zastupati na pravi način i zato je u svojim izjavama spominjao ‘vjernog roba’ i ‘zlog roba’, a kad je u pitanju stupanj zloće onda je govorio o ‘proračunatom robu’, zatim o ‘robu koji nije razumio volju svog gospodara’ i ‘robu koji je razumio ali nije učinio po njegovoj volji’ čime će neki ‘robovi zaslužiti mnogo udaraca’, a drugi ‘manje udaraca’ (Mt 24:45-51; Lk 12:41-48). Prema tome, bit će mnogo nadglednika koji neće zaslužiti da sjede na tim istaknutim nebeskim mjestima u Božjem kraljevstvu. Budući da je broj mjesta točno određen i ograničen, to znači da će biti i onih vjernih muževa koji su se pokazali dostojnim, ali ipak neće biti postavljeni odmah do Krista za više upravitelje jer to pripada samo onima koje Bog izabere. No, zato će i dalje obavljati hvalevrijednu službu među Božjim narodom kao niži upravitelji.

Apostoli su od Isusa saznali da će njih 12 s njim sjediti na 12 prijestolja i suditi nad novim ‘Izraelom’. No, čak ni oni nisu znali kako će izgledati struktura nebeske uprave kad Isus ponovno dođe. Apostoli Pavle i Ivan su vidjeli vizije neba i zemlje, ali ni oni nisu nikada pisali o stvarnom značenju tih vizija jer ćemo njihovo razumijevanje moći potpuno shvatiti tek kad se ostvare pred našim očima. Zato nisu ni mogli druge ljude pozivati da se krste kako bi već tada osigurali svoja mjesta u nebeskoj vladi koje su još uvijek nepopunjena, niti su se prvi vjernici takmičili da zauzmu i popune ta slobodna mjesta jer nisu ni znali koliko tih mjesta ukupno ima. Jedino slobodno mjesto koje se je tada trebalo popuniti je bilo apostolsko ‘mjesto’ koje je do tada zauzimao otpali Juda Iskariot. I to ‘mjesto’ nije mogao popuniti bilo tko nego samo onaj s posebnim preduvjetima (Mt 19:28; Dj 1:20-22; Ot 14:4). Ako je za dvanaestog apostola postojao određeni preduvjet, onda to podrazumijeva da nisu mogli svi odreda kako su se krštavali popunjavati mjesta koja je Bog namijenio samo onima koje on izabere. Samo pojedinci između svih drugih kršćana mogu biti izabirani, imenovani i postavljeni u posebni vid službe u kojoj će moći surađivati direktno sa Isusom kao ‘njegovi suradnici’ (2.Ko 5:20).

Osim toga, onaj tko bi sam tražio tu prednost trebao je znati da samo Bog izabire takve osobe koje će postaviti na određene položaje u vladi Božjeg kraljevstva. Tu službu nisu mogli izvršavati svi Isusovi učenici nego samo imenovani muževi koji su kao grupa sačinjavali klasu ‘roba’ ili ‘upravitelja’. Isus je bio onaj kojeg je Bog postavio za ‘upravitelja’ i ‘pastira’ Božjeg naroda i zato je bio često u smrtnoj opasnosti. Neprijatelji najprije udaraju pastira, kako bi se ovce razbježale što se i desilo nakon Isusovog hvatanja (Mt 2:6; 26:31). Budući da je Isus izabrao i poučio apostole u tom pravcu, stekao je u njih dovoljno povjerenja da je znao da će i oni biti spremni žrtvovati se za interese kraljevstva tako da im je mogao reći da će ‘sjediti na dvanaest prijestolja’. Zato je trebao netko od takvih vjernih ljudi zamijeniti Judu Iskariota, najprije kao nadglednika sadašnje skupštine, a kasnije i kao onoga koji će zajedno s njima suditi “dvanaest plemena Izraelovih“ (Mt 19:28; Dj 1:20). Svi ostali nadglednici su se nadograđivali na takvu upravu koja je postavljena na zemlji, kako bi u budućnosti dobili prednost upravljati Božjim kraljevstvom. Zastupajući Isusa dok on ne dođe, trebali su duhovno brinuti za ostale Kristove ‘sluge’. To nije bio lako pogotovo u periodima progonstva. Već u samom početku svoje službe su bili često hvatani i zatvarani, što je dovelo do toga da su se mnogi Isusovi učenici razbježali kao ovce (Dj 4:3; 8:1-3). Neki od nadglednika su na kraju završili svoj život mučeničkom smrću (Dj 15:25,26; 1.Ko 15:29-31).

Svi koji su imenovani u Skupštini su dobili ona ’nebeska mjesta’ koja su bila podređena Isusu i koja su služila interesima kraljevstva. Takve službene prednosti koje u ovom ljudskom poretku služe za upravljanje stvarima na zemlji, trebaju služiti i onda kad Isus uspostavi Božje kraljevstvo na zemlji. Budući da se izraz ‘nebesa’ ili ‘nebeska mjesta’ ne odnosi na doslovno nebo, onda se ne može tvrditi kako će samo nebeska klasa naslijediti ‘nebesko kraljevstvo’. Nadglednici imaju tu prednost i čast da kao iskusni muževi svoju vjernu službu nastave vršiti u Božjem nebeskom kraljevstvu ovdje na zemlji. To odgovara Isusovoj usporedbi o robovima i talentima.

Po toj priči on je nekima dao jedan, a drugima više talenata prema njihovoj sposobnosti. Prilikom sređivanja računa, svi će dobiti više, ali tako da onaj koji je bio zadužen za manje odgovornosti nikako ne može na kraju dobiti veće položaje od onih koji su bili u odgovornijim službama (Mt 25:14-30; Lk 19:12-27; vidi Lk 12:47,48). To može značiti da će u Božjem kraljevstvu biti različitih službi unutar ‘novog neba’ i da će na primjer onaj ‘rob’ koji je bio samo učitelj u svakoj skupštini dobiti ulogu koja će vjerojatno biti manja od onog nadglednika kojemu je poput apostola bilo povjereno propovijedanje, formiranje skupština i njihovo nadgledavanje. Znamo da su apostoli imali više dužnosti od nekog tko je bio samo učitelj ili pastir. Oni su bili i evanđelizatori koji su širili dobru vijest na nova područja, otvarali su skupštine i postavljali starješine, a ujedno su bili pastiri i učitelji. Tako će oni koji su udovoljili tim većim dužnostima vjerojatno dobiti i veću odgovornost u upravi ‘novog neba’ od onih koji će biti postavljeni na druga različita mjesta u vladi nebeskog kraljevstva.

Jedna od uloga ‘novog neba’ je kneževska služba. Knezovi će uz pomoć Isusa Krista kao kralja vladati po pravdi (Iz 32:1). Oni nisu drugorazredna klasa ‘upravitelja’ jer ulaze u sastav nebeske uprave i onih koji će provoditi nebesku vlast na zemlji. Zanimljivo je da se u nekim izdanjima Watchtowera isticala jedna logika. Naime, objašnjavalo se da će ulogu knezova preuzeti, ne bilo tko, nego vjerni muževi starog doba kao i osposobljeni muževi koji sada vjerno izvršavaju svoju nadgledničku službu. (Stražarska kula, 15.7.2006. str. 5.). Očito se mislilo na preduvjete koji netko mora ispunjavati da bi bio ‘knez’. Ako je tako, onda očito nema logike tvrditi kako s jedne strane za buduće knezove postoje točno određeni visoki preduvjeti, dok s druge strane klasu ‘novog neba’ mogu sačinjavaju svi odreda, i muževi i žene, čiji je najvažniji preduvjet da su rođeni i kršteni do 1935. godine, te da su ostali vjerni bez obzira koju su ulogu i službu imali unutar Skupštine. Stoga treba uzeti u obzir da su od samog početka samo imenovani muževi predstavljali ’nebo’ ili nebesku klasu koja će u kraljevstvu s Kristom preuzeti vlast nad ’novom zemljom’. Njima su članovi ‘zemlje’ ili zemaljske klase trebali odavati posebno poštovanje jer će preko njih i oni zajedno s njima“ kraljevati na zemlji“ (1.Ti 5:17; Ot 5:10; JB, KS, DK).


Nebeska klasa

Isus je svoju službu usredotočio na sakupljanje onih koji će tvoriti novu Božju skupštinu koja je trebala zamijeniti organizacijsku strukturu dotadašnjeg Izraela. Bilo je potrebno zamijeniti, ’nebesa’ tj. one imenovane muževe u Izraelu koji su služili kao ‘upravitelji’ (Iz 3:12,14). Oni su zanemarili ’zemlju’ tj. ‘narod’ kojeg je trebalo hraniti i čuvati u Božjem toru (Ps 50:4). Zbog toga su se ‘ovce’ razbježale. Trebalo ih je vratiti i ponovno urediti Božje teokratsko uređenje po uzoru na Izrael kojeg je Bog utvrdio na određeno vrijeme. Izrael je kao narod bio ‘sluga kojeg je Bog izabrao’ (Iz 43:10). Umjesto njih tu su ulogu ‘sluge’ do uspostave Božjeg kraljevstva u većinskoj mjeri preuzeli kršćani iz svih naroda kojima je ‘Gospodinov upravitelj’ trebao davati hranu u pravo vrijeme (Lk 12:42). Vjernog upravitelja’ se u publikacijma Watchtowera (do 2013.) pogrešno prikazuje kao ‘narod’ i kao ‘144000’ izabranih koji zamjenjuju sav drevni ‘Izrael’. Međutim taj ‘upravitelj’ zamjenjuje samo one muževe u Izraelu koje je kao ‘upravitelje’ Bog postavio ‘nad  narodom’ tj. ‘nad slugama’.

Isus je imao zadatak da sa svima onima koji ga prihvate kao Mesiju ispuni ‘Božju kuću’, u kojoj neće više biti mjesta samo za pripadnike tjelesnog Izraela nego za sve ostale ljude vjere. Postojeću strukturu sastavljenu od klase židovskih vjerskih vođa i klase prostog naroda Isus je zamijenio sa klasom ‘upravitelja’ i ‘klasom služinčadi’. Zajedno su sačinjavali ‘Božju kuću’ u kojoj su imenovane osobe sačinjavale nebesku klasu koja je služila duhovnim interesima vjernika kao zemaljske klase. Isus nije formirao klasu svećenika i laika kakvu poznajemo u kršćanstvu. No, ipak je postojala razlika između jednih i drugih. Ta razlika je odgovarala različitoj ulozi koju su svi oni imali u Skupštini. Zato ih je Isus poučio da tu razliku ne ističu na način kako su to radili židovski religiozni vođe, već da slijede njegov primjer (Mt 23:1-11). Kao što je u teokratskom uređenju oduvijek ‘nebo’ bilo postavljeno nad ‘zemljom’, tako je i Isus postavio ‘vjernog upravitelja (nebo) nad svojom služinčadi (zemljom)’ (Lk 12:42; Mt 24:45).

Zanimljivo je da se u Bibliji za ’služinčad’ naglašava da se radi o ‘slugama i sluškinjama’, tj. muškarcima i ženama, dok se pojam ’vjerni upravitelj’ spominje samo u muškom licu jer se očito podrazumijevalo da se radi samo o imenovanim muževima (Lk 12:45). Isus nije izabrao bilo koga, već samo one koji su ga mogli na pravi način slijediti kao njegovi zastupnici dostojni povjerenja (1.Ti 1:12). Budući da je i on bio ‘Božji upravitelj’ tu je dužnost dao samo njima (Mt 2:6; Tit 1:7). Oni su trebali s Isusom tvoriti jezgru oko koje će se skupljati Isusovi učenici kao pripadnici velikog mnoštva. Tako su apostoli, a kasnije i drugi muževi dobili čast da zastupaju Krista na zemlji pred drugim kršćanima koji su im povjereni na brigu kao njegovo ‘imanje’.

Iako su Isusa slijedili mnogi njegovi učenici koji su se odazvali na dobru vijest, očito je da Isus nije svima njima mogao povjeriti i veće odgovornosti. Kad je govorio o ‘nepravednom bogatstvu’ odnosno o malim stvarima onda je zaključio:

"… ako ne postupate vjerno s nepravednim bogatstvom, tko će vam povjeriti istinsko bogatstvo? I ako ne postupate vjerno s tuđim, tko će vam dati što je vaše." (Lk 16:11,12)

Da bi Isus nekome ‘povjerio i dao’ svoje imanje koje je bilo namijenjeno vjernom upravitelju, taj se morao već pokazati dostojnim povjerenja. Kao što smo već razmotrili, povjerenje se ne stječe krštenjem, nego vjernošću i poniznom službom unutar skupštine nakon krštenja. To nije nešto što netko prima automatski, bez obzira što je kršten svetim duhom. Ovo načelo je Isus primijenio kad su dvojica njegovih apostola tražili od njega da u vladavini Božjeg kraljevstva sjednu s njegove lijeve i desne strane. On im to nije mogao tada obećati, jer je netko između njih trebao izdati Isusa. Zato im je rekao:

"… to pripada onima kojima je Otac moj pripremio." (Mt 20:23)

Isus nije rekao da će svi odreda, kako svojim krštenjem ulaze u ‘novi savez’, automatski zauzimati nebeska mjesta koja su pripremljena samo za izabrane. Čak i pojedini pripadnici klase ‘roba’ nisu mogli tražiti svoje mjesto u Isusovom kraljevstvu zato što Bog ima mjerila koja netko treba ispunjavati za takve odgovorne uloge i zadatke. Da li će apostoli moći ispunjavati ta mjerila? Isus ih je pripremao za takvu ulogu. I kad su njih jedanaest apostola do kraju njegove zemaljske službe ostali uz njega onda im je Isus povjerio ono istinsko bogatstvo i ono što im je kao takvima bilo namijenjeno. Rekao im je:

"Vi ste ostali sa mnom u mojim kušnjama. Zato ja sklapam s vama savez za kraljevstvo…" (Lk 22:28,29)

Iako ovaj savez za kraljevstvo uključuje sve ljude vjere koji će u kraljevstvu sjediti i piti za Kristovim stolom zajedništva, samo će neki među njima poput apostola sjediti na svojim dodijeljenim prijestoljima (vidi Mt 19:28,29). U taj vid posebne službe nije ni tada mogao ući svaki Isusov učenik, nego samo oni koji su imali preduvjete za to. Jedan od tih preduvjeta je bio da bude ‘prokušan’. Kad je bilo potrebno da se umjesto otpalog apostola Jude Iskariota na to mjesto postavi netko drugi, onda je preduvjet bio da taj bude netko od vjernih muževa koji se je od samog početka Isusove službe okupljao s apostolima i koji je na kraju bio i svjedok Isusova uskrsnuća. Takav je također zajedno sa apostolima ‘ostao sa Kristom u njegovim kušnjama’ (Dj 1:15-26).

Isus će stoga za svoje suvladare izabrati samo pojedince koji su stekli sve preduvjete da ih se postavi u taj vid službe upravljanja nad novim ljudskim društvom. Jehova je taj koji svojim svetim duhom prihvaća pojedince koji su se stavili na raspolaganje da služe u skupštini u kojoj mogu do kraja opravdati dano im povjerenje (1.Ti 3:1). Samo takvi muževi će morati položiti Kristu račun za brigu nad rastućim mnoštvom njegovih učenika za koje je on položio svoj život. Bilo bi logično zaključiti da Isus može samo takvim vjernim, prokušanim i duhovno zrelim ’robovima’ kojima je povjerio svoje ’imanje’, ponuditi u znak priznanja i veće odgovornosti u Božjem kraljevstvu, odnosno da budu njegovi suvladari (Mt 25:14-30; Lk 19:12-27). Kao što nije mogao svatko biti apostol ili nadglednik i nositi tako velike odgovornosti u kršćanskoj skupštini, logično je da ne može svatko udovoljavati ni u svim onim zahtjevima koji su postavljeni pred buduće Kristove suvladare, bez obzira koliko netko ljubio Boga i svoje bližnje. To je vidljivo iz Isusovih riječi u kojima je on tada izdvojio one s kojima je sklopio ‘savez za kraljevstvo’ od onih koji su ga tada vjerno slijedili. Razmotrimo te riječi. Svojim apostolima je rekao:

"… kad Sin čovječji sjedne na svoje slavno prijestolje, i vi koji idete za mnom sjest će te na dvanaest prijestolja …"

a zatim je u slijedeće obećanje uključio i ostale koji su ga vjerno slijedili kao njegovi učenici, rekavši:

"I tko je god ostavio kuće ili braću ili sestre ili oca ili majku ili djecu ili zemlju radi imena mojega, primit će mnogo više [‘sada u ovom vremenu’] i naslijedit će život vječni [‘u poretku koji dolazi’]" (Mt 19:28,29; Mk 10:29,30).

Ove Isusove riječi jasno pokazuju da su tada uz izabranu nebesku klasu apostola bili i mnogi drugi koji će naslijediti ‘vječni život’ kao zemaljska (podređena) klasa. Oni također ulaze u savez za kraljevstvo, ali samo kao zemaljska klasa. I od njih se traži da budu vjerni u kušnjama. Riječi ‘tko je god’ ukazuju na jedan neograničen broj u koji su ubrojeni svi vjerni kršćani. Budući da riječ ’ostavio’ ukazuje na radnju koja je već bila izvršena ‘sada u ovom vremenu’, očito je da se oko Krista i apostola već tada sakupljalo ‘veliko mnoštvo’ koje će ‘naslijediti vječni život’ ovdje na zemlji. Isus prema tome govori o onima koji su ga od tada bili spremni slijediti kao svog Spasitelja, a to nam ponovo daje spoznati da su još u prvom stoljeću bili prisutni kršćani koji su trebali bili ubrojeni u ’veliko mnoštvo’ Isusovih učenika koji će naslijediti kraljevstvo, tako da se oni nisu (po gledištu Watctowera) počeli skupljati tek od 1935-te godine. Među njima su se nalazili i oni koji će uz apostole sjediti na višim ‘nebeskim mjestima’. 

U kontekstu ovih riječi treba uzeti u obzir ono što je Isus neposredno prije toga rekao mladom čovjeku koji je pitao:

"Učitelju, što dobroga moram činiti da dobijem život vječni?"  Isus mu je rekao: "Ako hoćeš dobiti život drži zapovjedi (…) i idi za mnom." (Mt 19:16,17,21)

Ovaj spomenuti mladi i bogati čovjek nije tražio da bude jedan od onih koji će sa apostolima sjediti na prijestolju, već da bude među podanicima koji će u Božjem kraljevstvu dobiti ‘vječni život’ na zemlji. Isus je i tada ulazak u ‘nebesko kraljevstvo’ povezao s dobivanjem ‘vječnog života’ na zemlji, a ne na nebu (Mt 19:23,24). Oni koji su od tada bili spremni slijediti Krista i ostaviti sve što im je ranije bilo na prvom mjestu kao što su to rodbinske veze ili materijalne stvari, mogli su uči u ‘nebesko kraljevstvo’ kao njegovi podanici. Nad njima će biti postavljeni oni vjerni muževi koji će dobiti prednost i čast da vladaju nad narodima, plemenima i jezicima. Apostoli će vjerojatno vladati samo nad ‘dvanaest Izraelovih plemena’, dok će ostali knezovi po uzoru na apostolsku upravu imati vlast nad svim drugim narodima. Te druge narode će sačinjavati duhovni Izraelci pa će tako svi narodi zajedno predstavljati duhovni Izrael u sastavu tjelesnog Izraela preko kojeg će biti blagoslovljeni. Samim tim će i kraljevi svih naroda biti podređeni Isusu i apostolima koji će sjediti na prvih dvanaest prijestolja.

Apostoli kao prvi članovi nebeske klase nisu birani nasumce. Zato se ni ostali članovi nebeske klase nisu trebali uzeti nasumce. Zanimljivo je da čak ni oni koji su trebali brinuti o dijeljenju tjelesne hrane među kršćanima nisu izabrani nasumce, već uz određene preduvjete (Dj 6:1-6). Zato je lako zaključiti da Watchtower nije u pravu kad kaže da su svi pr(a)vi kršćani, i muškarci i žene, automatski postali pripadnici nebeske klase prije nego se (po njihovom učenju) u 20-tom stoljeću nije pojavilo 'veliko mnoštvo'. Naime, Biblija jasno pokazuje da se Kristovi suvladari od samog početka izabiru između onih koji su na dobar način izvršavali svoju nadgledničku službu nad ’velikim mnoštvom’ kršćana. Takve će Krist proglasiti ’dobrim robom’ i postaviti nad cijelim svojim imanjem (Mt 25:21). To znači da je sakupljanje Isusovih suvladara teklo usporedno s sakupljanjem klase podanika. Oni se stoga još uvijek izabiru među današnjim vjernim nadglednicima (1.Pe 5:1,4).

Isus će suditi živim i umrlim slugama tako što će sa svima njima srediti račun o tome kako su poslovali (2.Ti 4:1; 2.Ko 5:10). Prije nego uskrsnu umrli članovi ‘roba’, Isus će među ‘mrtvima i živima’ već imati točno određeni broj onih koje će moći izdvojiti i zapečatiti za svoje suvladare. Zato nema potrebe tvrditi da je broj od 144000 već popunjen i da nevjerne 'pomazanike' treba zamijeniti vjernim kako bi se održao taj broj. Prije bi se moglo reći da će Isus među vjernim pomazanim robovima izdvojiti neke za više upravitelje, a druge u niže, odnosno da će biti dovoljan broj onih koji će udovoljavati postavljenim zahtjevima vladajuće strukture Božjeg kraljevstva po cijelom svijetu.

Budući da svi vjerni i duhovno zreli muževi od postanka svijeta imaju tu prednost, Krist će između svih njih moći izabrati 144000 onih koji će s njim tvoriti ‘novo nebo’. Ono što još ne možemo sa sigurnošću govoriti je to da li se 144000 odnosi samo na one koji će služiti s apostolima u Jeruzalemu, ili se odnosi na nosioce vlasti koji će biti postavljeni po svijetu i s kojima će surađivati svi upravitelji koji su bili vjerni i razboriti. No, svi nadglednici će (poput prozelita) do tada biti asimilirani u dvanaest plemena Izraela čiji će izabrani muževi vjerojatno biti nosioci vlasti. One vjerne nadglednike koji ne uđu u sastav vlasti, Jehova neće odbaciti, već će ih poput Levita postaviti da mu i dalje služe u njegovom hramskom uređenju ili da budu ‘sluge’ novog Jeruzalema (Ez 44:10-14; 48:19).

Isus je neke ‘robove’ usporedio sa onim robom koji je obavljao svoju službu a nije u potpunosti razumio volju svog gospodara, te nije postupao po svim Božjim mjerilima (Lk 12:43,44, 47,48). Oni će se ipak na neki način osjetiti nedostojnima da uđu među izabrane, ali će vjerojatno biti spremni da ih Bog pročisti kao "sinove Levijeve". Tako će preko njih biti ugodan Bogu "žrtveni dar" njegovog naroda (Ml 3:3,4). Leviti su u drevnom Izraelu pripadali ‘skupštini prvorođenaca’ jer ih je Jehova uzeo za prvence umjesto svih prvorođenih sinova Izraelovih. Njih su u kršćanskoj skupštini zamijenili starješine koji su se samim tim mogli vidjeti u budućoj ulozi koja će biti dana nekima od njih. Međutim, svi ostali vjernici u prvom stoljeću se nisu mogli vidjeti u toj ulozi jer nisu pripadali ‘skupštini prvorođenaca’. Pavle je takvima rekao da su kao ‘narod’ i pripadnici zemaljske klase pristupili "skupštini prvorođenaca" – pripadnicima nebeske klase koje je Bog postavio u službu. Po njihovoj službi su mogli pristupiti ‘nebeskom Jeruzalemu, Bogu, Isusu i anđelima’ (He 12:18-23). 

Kada Pavle spominje ‘skupštinu prvorođenaca’ on misli samo na starješine, a ne na sve pripadnike kršćanske skupštine. Da je to tako vidljivo je ako povežemo Pavlove riječi gdje on za starješine kaže da su dostojni "dvostruke časti" (1.Ti 5:17). Dvostruka čast je u ono vrijeme imala vezu sa dvostrukim djelom koju je u nasljedstvo dobivao prvorođeni sin. On je trebao dobiti "dvostruki dio" od svega što je imao njegov otac (5.Mo 21:17). Elizej je od Ilije tražio da mu da "dvostruki dio" svoga duha, to jest dvostruku količinu koja inače pripada prvorođenom sinu. Time je postao Ilijin nasljednik poput prvenca (2.Kr 2:9,15). Tko je onda u kršćanskoj skupštini pripadao prvencima? Da li svi pripadnici prve skupštine, svi vjerni muževi i žene ili samo oni koji su predvodili u skupštini? Odgovor je jasan.

‘Skupština prvorođenaca’ se sastoji samo od ‘nadglednika’ – ‘Božjih upravitelja’ (Tit 1:7). Između njih Bog bira 144000 vjernih muževa iz tjelesnog Izraela ili one nadglednike koji će sa izabranim muževima Izraela biti ubrojeni u 144000 Isusovih suvladara. Budući da će samo izabrani imenovani muževi moći biti postavljeni za upravitelje i vladare Božjeg kraljevstva na zemlji, gdje je tu mjesto vjernim ženama? Znamo da Watchtower još uvijek tvrdi kako su u početku i one automatski svojim krštenjem dobivale prednost da ih se smatra sastavnim djelom ‘klase roba’, a samim tim i sastavnim djelom Isusovih suvladara. Zato nas pokušavaju uvjeriti kako se uz Isusovu majku Mariju i druge vjerne žene već nalaze na nebu u toj dodijeljenoj vladalačkoj ulozi.


Žene u kršćanskoj skupštini

U izdanjima Watchtowera se provlači jedna misao o ženama koja je mogla biti sporna u 1. stoljeću. Naime, tvrdi se da će…

"neke žene u budućnosti dobiti viši položaj od onoga kojeg imaju anđeli te će vladati s Kristom na nebu“.

Ova misao i tvrdnja bi u 1. stoljeću izazvala mnoge polemike među Židovima, pa čak i kršćanima koji su bili pod utjecajem razmišljanja onog vremena, a pogotovo zato što takvu tvrdnju nisu mogli potkrijepiti ni Pismima ni Kristovim riječima.  Kad je riječ o prvim kršćanskim ženama, postavlja se pitanje:
 
- da li su kršćanske žene u 1. stoljeću mogle sebe vidjeti u ulozi koju je Jehova namijenio samo muškarcima?
 
Apostol Pavle je jasno dao do znanja ono što je već kao takvo bilo uređeno u Božjoj organizaciji rekavši:
 
"Žena neka šutke prima pouku s potpunom podložnošću. Ne dopuštam da žena poučava, niti da bude nadređena muškarcu." (1.Ti 2:11,12)

Ovo se načelo unutar Božje skupštine 'Izrael' nikad nije trebalo promijeniti. Zato nigdje u Bibliji nema naznake da su prve kršćanke sebe vidjele u ulozi u kojoj bi bile ‘nadređene’ anđelima i vjernim muževima poput Abrahama i Davida. Ako su žene trebale imati vladalački autoritet, vjerojatno bi im se pomagalo da steknu preduvjete za to i ukazalo da čekaju svoje vrijeme. Nelogičnosti nastaju kada se tvrdi da žene ulaze u grupu kraljeva i svećenika koji idu na nebo gdje se gubi spolna razlika, dok zbog te iste razlike ne mogu ući u grupu knezova i ostalih upravitelja koji će služiti na zemlji. Izgleda da po gledištu Watchtowera neke od njih zbog te spolne razlike, mogu u ovom periodu imati samo status pomazanika, dok samo muškarci (čak i oni koji nisu u statusu pomazanika) preuzimaju vodstvo u skupštini i stječu iskustvo koje će im kasnije trebati kod novih i većih odgovornosti. Zar to nije nelogično? U vezi toga čitamo:

“Kad je rekao da je žena ’slabija posuda‘, Petar nije mislio da su žene slabije od muškaraca u intelektualnom ili duhovnom pogledu. Istina, u skupštini mnogi kršćani imaju zaduženja koja žene ne dobivaju, a u obitelji one su podložne svojim muževima (1.Korinćanima 14:35; 1.Timoteju 2:12). (...). Petar se obraćao pomazanim kršćanima prvog stoljeća. Stoga su njegove riječi podsjećale oženjene kršćane da kao ”sunasljednici Kristovi“ oni (muškarci) i njihove žene  imaju istu nebesku nadu (Rimljanima 8:17). Jednog će dana i muškarci i žene služiti kao svećenici i kraljevi u Božjem nebeskom Kraljevstvu! (Otkrivenje 5:10).“ (Stražarska kula, 1.3.2005. str.18. st.8).

“Međutim, kakav odnos danas postoji između razreda pomazanih svećenika (među kojima su i žene) i tih starješina koji, kao dio velikog mnoštva, služe u ulozi nadglednika? Iz Ezehijelove se vizije može zaključiti da starješine (muškarci) koji su pripadnici velikog mnoštva služe kao pomagači i da je njihova uloga podređena, dok su pomazanici (muškarci, a ne žene) ti koji predvode u duhovnom pogledu. Kako to? Sjeti se da su u viziji svećenici (samo određeni muškarci, a ne žene) dobili odgovornost da poučavaju narod duhovnim stvarima. Osim toga, rečeno im je da djeluju kao suci u pravnim slučajevima. Nadalje, Leviti su dobili zadatak da vrše ’službu [”nadgledanja“, NW]‘ kod hramskih vrata (Ezehijel 44:11, 23, 24). Očito je da se knez morao podložiti duhovnim službama svećenika i njihovom vodstvu. Stoga je prikladno da su u današnje vrijeme pomazanici preuzeli vodstvo u čistom obožavanju. Na primjer, iz njihovih redova biraju se članovi Vodećeg tijela Jehovinih svjedoka. Ti vjerni pomazani starješine već desetljećima školuju sve veći razred kneza, pripremajući buduće članove tog razreda za dan kada će im se povjeriti puna mjera autoriteta u Božjem novom svijetu koji predstoji.“ (Stražarska kula, 1.3.1999. str.16)

Vodeće tijelo smatra da ono školuje i priprema starješine za preuzimanje puno veće mjere autoriteta knezova na zemlji. Starješine, naime već služe i upravljaju skupštinama u svojstvu i zadacima koji će i kasnije biti donekle identični, pa im unatoč tome treba steći dovoljno iskustva kroz praktično školovanje. Što onda reći o ulozi kraljeva i svećenika koja će biti mnogo zahtjevnija. Za tu se navodnu ulogu priprema i školuje samo mali broj već izabranih starješina koji upravljaju Kristovim imanjem kroz nadgledavanje njegovih skupština. Što onda reći o ženama i kako se one pripremaju. Izgleda da će po ovakvom tumačenju one biti potpuno izjednačene sa muškarcima (na nebu) gdje će se izgubiti spolna orijentacija, ali da se zbog sadašnje spolne razlike od njih ne zahtijeva slična priprema i iskustvo koju prolaze muškarci za najvišu mjeru autoriteta i odgovornosti kralja i svećenika. Još veća je nelogičnost tvrditi da starješine kao budući knezovi, koji će na zemlji biti podložni njima i biti s manjim autoritetom od njihovog, trebaju proći školovanje koje traje godinama i desetljećima, a da su navodne kršćanske pomazanice oslobođene takvog školovanja unutar skupštine. Ako se po tome može već danas steći puno povjerenje u starješine i njihovo vodstvo, onda se u žene, koje nemaju nikakvog iskustva u vođenju i upravljanju skupštinom, ne može steći puno povjerenje i još prihvatiti činjenicu da će jedan starješina koji je zbog svog iskustva i vjernog upravljanja skupštinom biti podložan ženama koje takvo vrijedno iskustvo nisu nikad stekle. Watchtower to zaobilazi pa kaže za takve žene:

“Istina, u skupštini mnogi kršćani imaju zaduženja koja žene ne dobivaju, a u obitelji one su podložne svojim muževima. (1.Korinćanima 14:35; 1.Timoteju 2:12). Unatoč tome od svih se, kako od muškaraca tako i od žena, zahtijeva da pokazuju vjeru, ustrajnost i drže se visokih moralnih mjerila.“ (Stražarska kula, 1.03.2005. str.18. st.8).

Od ovih se žena koje će navodno dobiti najviši autoritet samo zahtijeva ono što se u biti zahtijeva od svih kršćanskih žena i kao takve nikako ne mogu steći iskustvo koje mogu steći starješine od kojih će se uskoro tražiti račun za ono što su postigli kroz svoje upravljanje. Suprotno tome, Biblija kaže da su žene bile izjednačene s muškarcima samo po tome što su zajedno s njima dio Abrahamovog potomstva. One su zajedno s njima samo nasljednice ‘nezasluženog dara života’ i ništa više od toga (Ga 3:26-29; 1.Pe 3:7). U Božjoj skupštini su muškarci i žene jednaki pred Bogom, ali kad je u pitanju autoritet onda vrijedi načelo:

"svakom muškarcu je glava Krist, a ženi je glava muškarac." (1.Ko 11:3)

Kad je Pavle razmatrao ovo pitanje rekao je slijedeće:

"A, ako se tko želi prepirati oko toga i nametati neki drugi običaj, mi drugog običaja nemamo, a niti ga imaju skupštine Božje." (1.Ko 11:16)

Prepirke koje Pavle spominje su se ticale ‘običaja’ u vezi duge kose i pokrivala za glavu, a ne u vezi nove uloge koje će žene dobiti u Božjem kraljevstvu. Da su žene bile svetim duhom pomazane za Kristove suvladare, tada bi se vjerojatno razmotrilo i to pitanje u kojem bi se naglasilo to da žene ipak imaju prednost dobiti vladalački autoritet, što bi bilo nešto sasvim novo u odnosu na ‘običaj’ koji je Bog utemeljio. Ta novina bi vjerojatno izazvala neke prepirke u Božjoj skupštini, pogotovo od strane onih kršćana koji su potekli iz farizejske sljedbe, ali o toj temi se očito nikad nisu stvarala sporna pitanja, kao što je to bilo u vezi obrezanja.  Očito je taj ‘običaj’ koji je uveo sam Bog ostao za sva vremena. On se nije trebao mijenjati. Po tom ‘običaju’ su samo muškarci mogli težiti za službom ‘nadglednika’, i ‘učitelja’ odnosno za položajem duhovnog autoriteta (1.Ti 3:1; Ef 4:11). Kao takvi stječu preduvjete i potrebno iskustvo da se brinu za Božju skupštinu. S obzirom da im je dano da se brinu oko Kristova imanja na Zemlji, onda je logično da će im se dati i nagrada u smislu da im se u Božjem kraljevstvu povjeri i veća mjera autoriteta, kako je to i Isus naglasio u svojoj usporedbi o robovima i blagu koje im je bilo povjereno. To samo dokazuje da prvi kršćani, među kojima su i žene, nisu sebe smatrali Isusovim suvladarima (pomazanicima) pa se nije ni moglo stvoriti sporno pitanje oko uloge žena u Isusovoj vladi.

Da li će žene biti zakinute u Božjem Kraljevstvu ako ne budu imale u vladi neke ženske predstavnice koje bi mogle bolje razumjeti njihove potrebe? Bog je od samog početka zaštitio žene tako što je obiteljsko i društveno uređenje povjerio muškarcima kojima je dao određenu mjeru autoriteta. Takvo uređenje je trebalo biti na korist svima pa i ženama. Znamo da je Krist kao muškarac učinio sve da se njihove fizičke i emotivne potrebe zadovolje. A budući da su vjerni muževi koji će s njim vladati, oblikovani po njegovoj slici, imati će duhovne preduvjete po kojim će se isto tako moći ophoditi prema ženama i njihovim potrebama u kraljevstvu (Mt 25:14; Ri 8:29).

Biblija u sasvim drugom i negativnom kontekstu spominje situaciju u kojoj su žene vladale narodom, pa je Izaija napisao:

"Upravitelji bezobzirno postupaju s narodom mojim, žene vladaju njime. Narode moj, zavode te oni koji te vode, odvode s puta kojim ideš.“ (Iz 3:12)

Ženama u Izraelu očito nije bilo dano da vladaju i upravljaju narodom kao što je to bilo slučaj u drugim narodima. Zato se ovdje vlast u rukama žena prikazuje u negativnom svjetlu. Međutim, žene su ponekad mogle biti ‘proročice’ preko kojih je Jehova svom narodu davao savjete i upute. Takva jedan žena je bila suprotnost ženama koje su informacije dobivale od demona kao što je bila ‘vračara’ iz En-Dora (2.Sa 28:7). U starom je Izraelu za vrijeme suca Baraka, Debora bila jedna takva proročica. I ona je u određenoj mjeri mogla ‘suditi’ Izraelcima na temelju poznavanja Božjih zakona, ali to nikako ne dokazuje da je imala autoritet ‘suca’ nad narodom kojeg je u  to njeno vrijeme Bog dao sucu Baraku, a ne njoj. Ona je ‘kao majka u Izraelu’ bila samo Barakova pomoćnica i suradnica (Su 4:4,5; 5:7). Među prvim kršćanima je bilo žena koje su bile ‘prorokovale’ ali nijedna od njih nije ‘upravljala’ Kristovim imanjem niti je vodila skupštinu kao što su je vodili ‘apostoli i proroci’ (Dj 21:9; 1.Ko 12:28; Ot 2:20).

Ženama nije dana briga nad skupštinom niti se od njih može očekivati da daju Kristu ‘račun’ za posao na koji nisu bili postavljeni niti su ga obavljali (He 13:17; Mt 25:14-19). Kao takve nemaju iskustva ni potrebne preduvjete da im se povjeri vladalački autoritet, bez obzira što imaju Božje vodstvo i izgrađene plodove duha da članovima Božjeg kućanstva daju savjete i smjernice. Uloga koja je dana ženama, od samog početka je bila da budu podložne Bogu poštujući autoritet muškarca, kako u obitelji tako i u skupštini. Po tom pravilu žene neće biti Isusovi suvladari – kraljevi i svećenici, ali će vjerojatno neke od njih biti poznate po ulogama s kojima će biti pomoćnice i suradnice u mnogim zadacima ‘novog neba i nove zemlje’.

Kad bi se u vladu ‘novog neba’ ulazilo po principu kojeg zastupa Watchtower koji tvrdi da je pozivanje za kraljeve i svećenike bio prvi poziv i da je taj status pozvanih i izabranih stekao svatko od vjernih kršćana koji su se odazvali do 1935. godine, kada je navodno taj broj bio popunjen i kad bi sve to promatrali iz perspektive Jehovinih svjedoka u kojoj žena ima mnogo više nego muškaraca, onda bi u toj vladi Božjeg kraljevstva bilo više žena, jer su one svojim krštenjem popunile više prijestolja nego što ih je ostalo muškarcima. No to nije princip kojeg zastupa Biblija bez obzira što se tu grupu izabranih spominje u ženskom rodu kao ‘Kristovu nevjestu’. Ovo krivo tumačenje Watchtowera, po kojem žene dobivaju tu prednost ulaska u vladu Božjeg kraljevstva, se zasniva na tome što se misli da svi oni koji imaju udjela u uzimanju simbola na Spomen svečanosti pripadaju nebeskoj klasi. Naime, poznato nam je da su u početku svi kršćani – muževi i žene - imali udjela u uzimanju simbola na Spomen svečanosti. A ako su i žene uzimale simbole na Spomen svečanosti onda se automatski podrazumjeva da su po tome i one trebale biti među Isusovim budućim suvladarima zajedno s muškarcima? No, takvo gledište nema biblijski temelj što ćemo vidjeti i u jednom od kasnijih razmatranja.