Nebeska klasa

Isus je svoju službu usredotočio na sakupljanje onih koji će tvoriti novu Božju skupštinu koja je trebala zamijeniti organizacijsku strukturu dotadašnjeg Izraela. Bilo je potrebno zamijeniti, ’nebesa’ tj. one imenovane muževe u Izraelu koji su služili kao ‘upravitelji’ (Iz 3:12,14). Oni su zanemarili ’zemlju’ tj. ‘narod’ kojeg je trebalo hraniti i čuvati u Božjem toru (Ps 50:4). Zbog toga su se ‘ovce’ razbježale. Trebalo ih je vratiti i ponovno urediti Božje teokratsko uređenje po uzoru na Izrael kojeg je Bog utvrdio na određeno vrijeme. Izrael je kao narod bio ‘sluga kojeg je Bog izabrao’ (Iz 43:10). Umjesto njih tu su ulogu ‘sluge’ do uspostave Božjeg kraljevstva u većinskoj mjeri preuzeli kršćani iz svih naroda kojima je ‘Gospodinov upravitelj’ trebao davati hranu u pravo vrijeme (Lk 12:42). Vjernog upravitelja’ se u publikacijma Watchtowera (do 2013.) pogrešno prikazuje kao ‘narod’ i kao ‘144000’ izabranih koji zamjenjuju sav drevni ‘Izrael’. Međutim taj ‘upravitelj’ zamjenjuje samo one muževe u Izraelu koje je kao ‘upravitelje’ Bog postavio ‘nad  narodom’ tj. ‘nad slugama’.

Isus je imao zadatak da sa svima onima koji ga prihvate kao Mesiju ispuni ‘Božju kuću’, u kojoj neće više biti mjesta samo za pripadnike tjelesnog Izraela nego za sve ostale ljude vjere. Postojeću strukturu sastavljenu od klase židovskih vjerskih vođa i klase prostog naroda Isus je zamijenio sa klasom ‘upravitelja’ i ‘klasom služinčadi’. Zajedno su sačinjavali ‘Božju kuću’ u kojoj su imenovane osobe sačinjavale nebesku klasu koja je služila duhovnim interesima vjernika kao zemaljske klase. Isus nije formirao klasu svećenika i laika kakvu poznajemo u kršćanstvu. No, ipak je postojala razlika između jednih i drugih. Ta razlika je odgovarala različitoj ulozi koju su svi oni imali u Skupštini. Zato ih je Isus poučio da tu razliku ne ističu na način kako su to radili židovski religiozni vođe, već da slijede njegov primjer (Mt 23:1-11). Kao što je u teokratskom uređenju oduvijek ‘nebo’ bilo postavljeno nad ‘zemljom’, tako je i Isus postavio ‘vjernog upravitelja (nebo) nad svojom služinčadi (zemljom)’ (Lk 12:42; Mt 24:45).

Zanimljivo je da se u Bibliji za ’služinčad’ naglašava da se radi o ‘slugama i sluškinjama’, tj. muškarcima i ženama, dok se pojam ’vjerni upravitelj’ spominje samo u muškom licu jer se očito podrazumijevalo da se radi samo o imenovanim muževima (Lk 12:45). Isus nije izabrao bilo koga, već samo one koji su ga mogli na pravi način slijediti kao njegovi zastupnici dostojni povjerenja (1.Ti 1:12). Budući da je i on bio ‘Božji upravitelj’ tu je dužnost dao samo njima (Mt 2:6; Tit 1:7). Oni su trebali s Isusom tvoriti jezgru oko koje će se skupljati Isusovi učenici kao pripadnici velikog mnoštva. Tako su apostoli, a kasnije i drugi muževi dobili čast da zastupaju Krista na zemlji pred drugim kršćanima koji su im povjereni na brigu kao njegovo ‘imanje’.

Iako su Isusa slijedili mnogi njegovi učenici koji su se odazvali na dobru vijest, očito je da Isus nije svima njima mogao povjeriti i veće odgovornosti. Kad je govorio o ‘nepravednom bogatstvu’ odnosno o malim stvarima onda je zaključio:

"… ako ne postupate vjerno s nepravednim bogatstvom, tko će vam povjeriti istinsko bogatstvo? I ako ne postupate vjerno s tuđim, tko će vam dati što je vaše." (Lk 16:11,12)

Da bi Isus nekome ‘povjerio i dao’ svoje imanje koje je bilo namijenjeno vjernom upravitelju, taj se morao već pokazati dostojnim povjerenja. Kao što smo već razmotrili, povjerenje se ne stječe krštenjem, nego vjernošću i poniznom službom unutar skupštine nakon krštenja. To nije nešto što netko prima automatski, bez obzira što je kršten svetim duhom. Ovo načelo je Isus primijenio kad su dvojica njegovih apostola tražili od njega da u vladavini Božjeg kraljevstva sjednu s njegove lijeve i desne strane. On im to nije mogao tada obećati, jer je netko između njih trebao izdati Isusa. Zato im je rekao:

"… to pripada onima kojima je Otac moj pripremio." (Mt 20:23)

Isus nije rekao da će svi odreda, kako svojim krštenjem ulaze u ‘novi savez’, automatski zauzimati nebeska mjesta koja su pripremljena samo za izabrane. Čak i pojedini pripadnici klase ‘roba’ nisu mogli tražiti svoje mjesto u Isusovom kraljevstvu zato što Bog ima mjerila koja netko treba ispunjavati za takve odgovorne uloge i zadatke. Da li će apostoli moći ispunjavati ta mjerila? Isus ih je pripremao za takvu ulogu. I kad su njih jedanaest apostola do kraju njegove zemaljske službe ostali uz njega onda im je Isus povjerio ono istinsko bogatstvo i ono što im je kao takvima bilo namijenjeno. Rekao im je:

"Vi ste ostali sa mnom u mojim kušnjama. Zato ja sklapam s vama savez za kraljevstvo…" (Lk 22:28,29)

Iako ovaj savez za kraljevstvo uključuje sve ljude vjere koji će u kraljevstvu sjediti i piti za Kristovim stolom zajedništva, samo će neki među njima poput apostola sjediti na svojim dodijeljenim prijestoljima (vidi Mt 19:28,29). U taj vid posebne službe nije ni tada mogao ući svaki Isusov učenik, nego samo oni koji su imali preduvjete za to. Jedan od tih preduvjeta je bio da bude ‘prokušan’. Kad je bilo potrebno da se umjesto otpalog apostola Jude Iskariota na to mjesto postavi netko drugi, onda je preduvjet bio da taj bude netko od vjernih muževa koji se je od samog početka Isusove službe okupljao s apostolima i koji je na kraju bio i svjedok Isusova uskrsnuća. Takav je također zajedno sa apostolima ‘ostao sa Kristom u njegovim kušnjama’ (Dj 1:15-26).

Isus će stoga za svoje suvladare izabrati samo pojedince koji su stekli sve preduvjete da ih se postavi u taj vid službe upravljanja nad novim ljudskim društvom. Jehova je taj koji svojim svetim duhom prihvaća pojedince koji su se stavili na raspolaganje da služe u skupštini u kojoj mogu do kraja opravdati dano im povjerenje (1.Ti 3:1). Samo takvi muževi će morati položiti Kristu račun za brigu nad rastućim mnoštvom njegovih učenika za koje je on položio svoj život. Bilo bi logično zaključiti da Isus može samo takvim vjernim, prokušanim i duhovno zrelim ’robovima’ kojima je povjerio svoje ’imanje’, ponuditi u znak priznanja i veće odgovornosti u Božjem kraljevstvu, odnosno da budu njegovi suvladari (Mt 25:14-30; Lk 19:12-27). Kao što nije mogao svatko biti apostol ili nadglednik i nositi tako velike odgovornosti u kršćanskoj skupštini, logično je da ne može svatko udovoljavati ni u svim onim zahtjevima koji su postavljeni pred buduće Kristove suvladare, bez obzira koliko netko ljubio Boga i svoje bližnje. To je vidljivo iz Isusovih riječi u kojima je on tada izdvojio one s kojima je sklopio ‘savez za kraljevstvo’ od onih koji su ga tada vjerno slijedili. Razmotrimo te riječi. Svojim apostolima je rekao:

"… kad Sin čovječji sjedne na svoje slavno prijestolje, i vi koji idete za mnom sjest će te na dvanaest prijestolja …"

a zatim je u slijedeće obećanje uključio i ostale koji su ga vjerno slijedili kao njegovi učenici, rekavši:

"I tko je god ostavio kuće ili braću ili sestre ili oca ili majku ili djecu ili zemlju radi imena mojega, primit će mnogo više [‘sada u ovom vremenu’] i naslijedit će život vječni [‘u poretku koji dolazi’]" (Mt 19:28,29; Mk 10:29,30).

Ove Isusove riječi jasno pokazuju da su tada uz izabranu nebesku klasu apostola bili i mnogi drugi koji će naslijediti ‘vječni život’ kao zemaljska (podređena) klasa. Oni također ulaze u savez za kraljevstvo, ali samo kao zemaljska klasa. I od njih se traži da budu vjerni u kušnjama. Riječi ‘tko je god’ ukazuju na jedan neograničen broj u koji su ubrojeni svi vjerni kršćani. Budući da riječ ’ostavio’ ukazuje na radnju koja je već bila izvršena ‘sada u ovom vremenu’, očito je da se oko Krista i apostola već tada sakupljalo ‘veliko mnoštvo’ koje će ‘naslijediti vječni život’ ovdje na zemlji. Isus prema tome govori o onima koji su ga od tada bili spremni slijediti kao svog Spasitelja, a to nam ponovo daje spoznati da su još u prvom stoljeću bili prisutni kršćani koji su trebali bili ubrojeni u ’veliko mnoštvo’ Isusovih učenika koji će naslijediti kraljevstvo, tako da se oni nisu (po gledištu Watctowera) počeli skupljati tek od 1935-te godine. Među njima su se nalazili i oni koji će uz apostole sjediti na višim ‘nebeskim mjestima’. 

U kontekstu ovih riječi treba uzeti u obzir ono što je Isus neposredno prije toga rekao mladom čovjeku koji je pitao:

"Učitelju, što dobroga moram činiti da dobijem život vječni?"  Isus mu je rekao: "Ako hoćeš dobiti život drži zapovjedi (…) i idi za mnom." (Mt 19:16,17,21)

Ovaj spomenuti mladi i bogati čovjek nije tražio da bude jedan od onih koji će sa apostolima sjediti na prijestolju, već da bude među podanicima koji će u Božjem kraljevstvu dobiti ‘vječni život’ na zemlji. Isus je i tada ulazak u ‘nebesko kraljevstvo’ povezao s dobivanjem ‘vječnog života’ na zemlji, a ne na nebu (Mt 19:23,24). Oni koji su od tada bili spremni slijediti Krista i ostaviti sve što im je ranije bilo na prvom mjestu kao što su to rodbinske veze ili materijalne stvari, mogli su uči u ‘nebesko kraljevstvo’ kao njegovi podanici. Nad njima će biti postavljeni oni vjerni muževi koji će dobiti prednost i čast da vladaju nad narodima, plemenima i jezicima. Apostoli će vjerojatno vladati samo nad ‘dvanaest Izraelovih plemena’, dok će ostali knezovi po uzoru na apostolsku upravu imati vlast nad svim drugim narodima. Te druge narode će sačinjavati duhovni Izraelci pa će tako svi narodi zajedno predstavljati duhovni Izrael u sastavu tjelesnog Izraela preko kojeg će biti blagoslovljeni. Samim tim će i kraljevi svih naroda biti podređeni Isusu i apostolima koji će sjediti na prvih dvanaest prijestolja.

Apostoli kao prvi članovi nebeske klase nisu birani nasumce. Zato se ni ostali članovi nebeske klase nisu trebali uzeti nasumce. Zanimljivo je da čak ni oni koji su trebali brinuti o dijeljenju tjelesne hrane među kršćanima nisu izabrani nasumce, već uz određene preduvjete (Dj 6:1-6). Zato je lako zaključiti da Watchtower nije u pravu kad kaže da su svi pr(a)vi kršćani, i muškarci i žene, automatski postali pripadnici nebeske klase prije nego se (po njihovom učenju) u 20-tom stoljeću nije pojavilo 'veliko mnoštvo'. Naime, Biblija jasno pokazuje da se Kristovi suvladari od samog početka izabiru između onih koji su na dobar način izvršavali svoju nadgledničku službu nad ’velikim mnoštvom’ kršćana. Takve će Krist proglasiti ’dobrim robom’ i postaviti nad cijelim svojim imanjem (Mt 25:21). To znači da je sakupljanje Isusovih suvladara teklo usporedno s sakupljanjem klase podanika. Oni se stoga još uvijek izabiru među današnjim vjernim nadglednicima (1.Pe 5:1,4).

Isus će suditi živim i umrlim slugama tako što će sa svima njima srediti račun o tome kako su poslovali (2.Ti 4:1; 2.Ko 5:10). Prije nego uskrsnu umrli članovi ‘roba’, Isus će među ‘mrtvima i živima’ već imati točno određeni broj onih koje će moći izdvojiti i zapečatiti za svoje suvladare. Zato nema potrebe tvrditi da je broj od 144000 već popunjen i da nevjerne 'pomazanike' treba zamijeniti vjernim kako bi se održao taj broj. Prije bi se moglo reći da će Isus među vjernim pomazanim robovima izdvojiti neke za više upravitelje, a druge u niže, odnosno da će biti dovoljan broj onih koji će udovoljavati postavljenim zahtjevima vladajuće strukture Božjeg kraljevstva po cijelom svijetu.

Budući da svi vjerni i duhovno zreli muževi od postanka svijeta imaju tu prednost, Krist će između svih njih moći izabrati 144000 onih koji će s njim tvoriti ‘novo nebo’. Ono što još ne možemo sa sigurnošću govoriti je to da li se 144000 odnosi samo na one koji će služiti s apostolima u Jeruzalemu, ili se odnosi na nosioce vlasti koji će biti postavljeni po svijetu i s kojima će surađivati svi upravitelji koji su bili vjerni i razboriti. No, svi nadglednici će (poput prozelita) do tada biti asimilirani u dvanaest plemena Izraela čiji će izabrani muževi vjerojatno biti nosioci vlasti. One vjerne nadglednike koji ne uđu u sastav vlasti, Jehova neće odbaciti, već će ih poput Levita postaviti da mu i dalje služe u njegovom hramskom uređenju ili da budu ‘sluge’ novog Jeruzalema (Ez 44:10-14; 48:19).

Isus je neke ‘robove’ usporedio sa onim robom koji je obavljao svoju službu a nije u potpunosti razumio volju svog gospodara, te nije postupao po svim Božjim mjerilima (Lk 12:43,44, 47,48). Oni će se ipak na neki način osjetiti nedostojnima da uđu među izabrane, ali će vjerojatno biti spremni da ih Bog pročisti kao "sinove Levijeve". Tako će preko njih biti ugodan Bogu "žrtveni dar" njegovog naroda (Ml 3:3,4). Leviti su u drevnom Izraelu pripadali ‘skupštini prvorođenaca’ jer ih je Jehova uzeo za prvence umjesto svih prvorođenih sinova Izraelovih. Njih su u kršćanskoj skupštini zamijenili starješine koji su se samim tim mogli vidjeti u budućoj ulozi koja će biti dana nekima od njih. Međutim, svi ostali vjernici u prvom stoljeću se nisu mogli vidjeti u toj ulozi jer nisu pripadali ‘skupštini prvorođenaca’. Pavle je takvima rekao da su kao ‘narod’ i pripadnici zemaljske klase pristupili "skupštini prvorođenaca" – pripadnicima nebeske klase koje je Bog postavio u službu. Po njihovoj službi su mogli pristupiti ‘nebeskom Jeruzalemu, Bogu, Isusu i anđelima’ (He 12:18-23). 

Kada Pavle spominje ‘skupštinu prvorođenaca’ on misli samo na starješine, a ne na sve pripadnike kršćanske skupštine. Da je to tako vidljivo je ako povežemo Pavlove riječi gdje on za starješine kaže da su dostojni "dvostruke časti" (1.Ti 5:17). Dvostruka čast je u ono vrijeme imala vezu sa dvostrukim djelom koju je u nasljedstvo dobivao prvorođeni sin. On je trebao dobiti "dvostruki dio" od svega što je imao njegov otac (5.Mo 21:17). Elizej je od Ilije tražio da mu da "dvostruki dio" svoga duha, to jest dvostruku količinu koja inače pripada prvorođenom sinu. Time je postao Ilijin nasljednik poput prvenca (2.Kr 2:9,15). Tko je onda u kršćanskoj skupštini pripadao prvencima? Da li svi pripadnici prve skupštine, svi vjerni muževi i žene ili samo oni koji su predvodili u skupštini? Odgovor je jasan.

‘Skupština prvorođenaca’ se sastoji samo od ‘nadglednika’ – ‘Božjih upravitelja’ (Tit 1:7). Između njih Bog bira 144000 vjernih muževa iz tjelesnog Izraela ili one nadglednike koji će sa izabranim muževima Izraela biti ubrojeni u 144000 Isusovih suvladara. Budući da će samo izabrani imenovani muževi moći biti postavljeni za upravitelje i vladare Božjeg kraljevstva na zemlji, gdje je tu mjesto vjernim ženama? Znamo da Watchtower još uvijek tvrdi kako su u početku i one automatski svojim krštenjem dobivale prednost da ih se smatra sastavnim djelom ‘klase roba’, a samim tim i sastavnim djelom Isusovih suvladara. Zato nas pokušavaju uvjeriti kako se uz Isusovu majku Mariju i druge vjerne žene već nalaze na nebu u toj dodijeljenoj vladalačkoj ulozi.