"Ne znate što tražite"

Neki apostoli su tražili od Isusa da ih postavi na prva i počasna mjesta u svom kraljevstvu. Isus im je jednom u vezi toga rekao:
 
"Ne znate što tražite." (Mt 20:22)
 
Očito nisu bili svjesni što traže, jer je to zahtijevalo mnogo više nego samo biti Isusov sljedbenik. Zato nitko nije mogao tražiti, a kamoli prihvatiti ulogu pastira i učitelja u skupštini ako nije znao što se od njega zahtjeva i kakvu odgovornost preuzima na sebe. "Ako tko želi služiti kao nadglednik, hvalevrijednu službu želi" – kaže Pavle. Međutim, za tu službu se nije imenovao bilo tko, posebno ne "novoobraćenik, da se ne bi uzoholio i pao pod istu osudu kao i Đavo" (1.Ti 3:1,6). Ako je za nekog novokrštenog brata nadglednička služba mogla uzrokovati oholost i ponos, a time i osudu, onda bi se takav ponos u još većoj mjeri mogao nalaziti među mnogima, ukoliko bi im se tvrdilo da su svojim krštenjem pomazani za Isusove buduće suvladare. Watchtower to tvrdi iako se može vidjeti da se takva vrsta ponosa nije mogla razviti među prvim kršćanima jer apostoli nisu nikome nametali misao o vladalačkom položaju koja bi ih vjerojatno uzoholila. Braći koja su možda iz krivih poticaja htjeli biti imenovani u skupštini, Jakov je rekao:

"Neka među vama ne bude mnogo učitelja, braćo moja, jer znate da ćemo biti strože suđeni." (Jk 3:1)

Tko je taj što će primiti stroži sud? I tko će biti najstrože kažnjen kad dođe Isus? Zar ne imenovane osobe kao ’upravitelji’ koji su postavljeni nad ‘slugama i sluškinjama’. Znamo da je grijeh jednog svećenika u Izraelu bio izjednačen s grijehom cijelog naroda, dok je grijeh svakog pojedinca uključivao samo osobnu odgovornost. Stoga i nadglednici nose veću odgovornost jer njihov osobni grijeh ima veću težinu koja je jednaka grijehu cijele skupštine (vidi 3.Mo 4:3-5, 13,14). Ako netko nije mogao biti ‘učitelj’ nije ni mogao pripadati klasi ‘roba’ koja će biti strože suđena, niti je mogao pasti pod osudu koja je namijenjena onima koji zastupaju Božji autoritet.

Nadalje, ako nisu smjeli tek tako tražiti da ih se imenuje za pastire i učitelje, očito nisu svi mogli biti pozvani za daleko odgovornije mjesto koje je Isus namijenio samo izabranima. Samo je duhovno zrelim muževima, koji su dobili zadatak da služe u svojstvu ‘upravitelja’, mnogo dano i povjereno, i samo oni mogu u tom svojstvu i zadatku steći potrebne preduvjete za Isusovog budućeg suvladara. ‘Upravitelj’ je dobio odgovorni zadatak da brine za Božje sluge. Oni su brinuli za Kristovu ‘imovinu’. Kristova ‘imovina’ je ono što je on kupio svojom krvlju, a to su ljudi; ne ograničeni ili mali broj ljudi, nego svi koji pokažu vjeru u njega (Iv 3:16; 2.Ko 4:15). Ta ‘imovina’ je trebala rasti i dobivati na vrijednosti, kao novac koji se stavi u banku ili se s njim radi zbog uvećanja dobiti. Isus je tako preko svojih imenovanih slugu trebao steći na zemlji ‘imovinu’ koju bi preuzeo kad dođe u svojoj slavi (Mt 25:14-29).

Nasuprot Isusu stajao je Sotona koji je na lukav način već stekao imovinu svojom mudrošću. Na njega bi se mogle odnositi riječi koje je Bog rekao Tirskom knezu: "Velikom mudrošću svojom, trgujući robom svojom, silno si bogatstvo stekao" (Ez 28:4,5). Sotona je preko svojih zemaljskih zastupnika već stekao i umnožio blago u ljudstvu koje je podredio svojoj vlasti. No Isus je do pravih obožavatelja trebao također doći trgujući blagom koje je povjerio klasi ‘roba’. Starješine i drugi nadglednici su bili ‘upravitelji’ koji su postavljeni da brinu za duhovnu dobrobit skupštine. Njima je povjereno Gospodinovo djelo, a oni su kroz to djelo trebali umnožiti Isusovu imovinu i povećati njenu vrijednost (Lk 12:42).

Starješine su često bili u iskušenju da vladaju nad Božjim narodom. Ta ljudska slabost je bila prisutna i kod apostola koji su tražila prva mjesta u Božjem kraljevstvu. No za razliku od njih, koji su se ponizili sve do svoje mučeničke smrti, neki su starješine nakon njihove smrti dozvolili da u skupštinu prodre duh svijeta. Pod takvim duhovnim ozračjem su stvorili jednu novu klasu ‘upravitelja’ koja je od kršćanske skupštine stvorila svoje vlastito viđenje Božjeg kraljevstva na zemlji. Čak su stvari doveli do toga da su formirali svoju hijerarhiju u kojoj je Papa imao moć i vlast da postavlja kraljeve u narodima u kojima je crkva nametnula svoju volju. Tako su države pod Papinom vlašću imale svoje ‘kraljeve i svećenike’.

Unatoč tome Isus je na zemlji uvijek imao ljude koji su ga iskreno željeli slijediti. Iako je teokratsko uređenje kršćanske Skupštine djelomično nestalo u periodu mračnog srednjeg vijeka, trebalo je doći vrijeme buđenja. To se buđenje posebno osjećalo u zadnjih nekoliko stoljeća. Mnogi su s iskrenim nastojanjima pokušali reformirati postojeću Crkvu, ali nisu bili potpuno uspješni. Očito se trebalo potpuno izdvojiti iz postojećeg crkvenog uređenja i na biblijskim temeljima započeti obnavljati kršćansko zajedništvo. To su pokušali učinili i rani Istraživači Biblije. Oni i slični njima su predočavali one ‘proroke’ u Izraelu koji su pozivali bezbožnike da se vrate na put istine. Međutim, zadržali se neka gledišta s kojima su svoje članove usmjeravali prema doslovnom nebu gdje bi trebali nastaviti svoj život što je odudaralo od dobre vijesti koju su objavljivali prvi evanđelizatori.

Prilikom svoje propovjedničke kampanje koja se širila po tadašnjem svijetu, prvi evanđelizatori nisu u buduće vjernike ulijevali nadu o nebeski život, kao što to još uvijek tvrde Istraživači Biblije i zajednica Jehovinih svjedoka, nego samo nadu u njihovo oslobađanje od grijeha i smrti koje je bilo povezano s vjerom u Isusa Krista, njegovo uskrsnuće i pripremu spasenja na temelju njegove krvi. (Stražarska kula, 1.2.2002. str. 20. st. 5,6.)

Nitko nije postao kršćanin zato što je prethodno saznao da će svojim krštenjem dobiti prednost da jednog dana postane kralj i svećenik u Božjem kraljevstvu. Da je bilo tako, onda bi njihovo krštenje bilo povezano sa sklapanjem posebnog ‘saveza’ s Kristom u koji su mogli ući svi odreda jer im je samo on bio nametnut. No, kako netko može ući u takav savez ako ne razumije što on zahtjeva od njega i vidjeti dali je spreman prihvatiti tu ulogu. I kako može Krist nametnuti nekome tu ulogu ako je postojao izbor.

Zamislimo da neka država namjerava pozvati iz drugih zemalja mnogo radnika s time da prvih tisuću radnika trebaju prihvatiti raditi u državnoj upravi čime bi zamijenili postojeći korumpirani sistem. Tako bi samo prvi doseljenici stjecanjem državljanstva automatski dobili prednost da uđu u upravu te države. Da li bi to bilo razumno, pogotovo ako mnogi od njih, bez obzira na svoje moralne odlike, nemaju osnovne preduvjete za takvu odgovornu ulogu. Možda bi oni čak i potpisali takav dokument samo da dobiju državljanstvo. No, oni bi tada potpisali nešto što stoji u ugovoru, a da nisu dobro razumjeli što se sve od njih očekuje. To nije ni razumno ni biblijski. Sama Biblija kaže:

"Ne nagli ustima svojim i neka se srce tvoje ne žuri izgovoriti riječ pred pravim Bogom." (Pr 5:2)

Jedno je biti evanđelizator u smislu cjelokupne službe koju obavljaju starješine u Skupštini, a drugo je biti kršćanin koji na razne načine podupire i doprinosi širenju dobre vijesti  (Flp 1:5,6). U tom smislu se samo za nadglednike koristi pojam ‘anđeo’ ili ‘glasnik’ dobre vijesti, dok se za druge kršćane taj pojam ne koristi iako su oni njihovi suradnici (Ml 2:7; usporedi Ot 1:20; 14:6; 3.Iv 8). Svaki kršćanin je dužan podupirati dobru vijest, ali samo za to postavljeni evanđelizatori mogu u vezi tog zadatka nositi odgovornost koju im je Isus povjerio (Tit 1:3). Između ostalog, njihovo ‘propovijedanje’ dobre vijesti je prije svega služba među kršćanskom braćom, dok su neki među njima poslani da propovijedaju nevjernicima.

Biblijska obaveza da se ‘propovijeda dobru vijest’ za imenovane kršćanske muževe uključuje poučavanje, čitanje i razmatranje Božje Riječi na kršćanskim sastancima. Kao što su u drevnim vremenima po Izraelskim gradovima postavljeni muževi koji su ‘propovijedali Mojsija’, jer su se njegovi spisi svakog sabata naglas čitali u sinagogama, tako su po skupštinama postavljeni muževi koji ‘propovijedaju Krista’ (vidi Dj 15:21; Ri 1:15; 1.Ko 1:18,23; 2:1-5; 14:29-34). Oni su trebali biti pokretači svih duhovnih aktivnosti i primjer kršćanskog života kojeg su drugi kršćani trebali slijediti. Stoga im je Isus od samog početka povjerio zadatak evanđeliziranja u kojem se do kraja ovog poretka treba izvršiti posao na djelu sijanja dobre vijesti u srca mnogih ljudi i sakupljanja ’velikog mnoštva’ učenika (Lk 19:13; He 5:4). Poput Isusa i oni su trebali osposobljavati i izabirati u skupštini one koje su trebali slati u službu propovijedanja (Lk 10:1) Stoga će neki nadglednici koji su se pokazali vjerni prema svom zadatku sjesti na prva ‘nebeska mjesta’ i u Božjem kraljevstvu. No, neki koji su sada bili prvi, sjesti će na posljednja mjesta zbog neodgovornog pristupa svojem dobivenom zadatku.

Ponovno naglasimo činjenicu da je kod čitanja poslanica potrebno napraviti razliku između imenovanih muževa i vjernika kako bi se moglo razabrati koje su riječi upućene jednima, a koje drugima. To je potrebno učiniti jer je i Petar jednom pitao Isusa: "Gospodine, govoriš li ovu usporedbu samo nama ili svima?” (Lk 12:41). Kod razmatranja pojedinih stavaka treba uzeti u obzir kome su te riječi upućene; da li ‘svetima’ koji sjede na prvim ‘nebeskim mjestima’ ili svim ‘vjernicima’ općenito jer se svi nalaze na tim simboličnim nebesima Kristove skupštine na zemlji (vidi Ri 1:7; 1.Ko 1:2). Pavle tako svoju poslanicu Efežanima upućuje:

"… svetima koji su u Efezu i vjernima u zajedništvu s Kristom Isusom." (Ef 1:1)

U ovoj svojoj poslanici on spominje dvije grupe: ‘sveti’ i ‘vjernici’. Zato i u svim drugim Pavlovim izjavama treba uočiti i napraviti tu razliku kako bi se razlučila svačija nebeska uloga u Kristovoj skupštini. U publikacijama Watchtowera se mogu naći neke misli koje ukazuju na tu podjelu koja je bila prisutna od samog osnivanja kršćanske skupštine. Tako se u Stražarskoj kuli od 1.8.2002. na str. 13. st. 18. nalazi slijedeća misao:

"Kraljevsko svećenstvo zastupaju imenovani starješine koji imaju odgovorna zaduženja u skupštinama Jehovinog naroda diljem svijeta."

Svećeničku klasu unutar Kristove skupštine očito ne zastupaju svi kršćani nego samo imenovani starješine (svećenici). Ako ‘kraljevsko svećenstvo’ zastupaju samo imenovani muževi, kako se onda moglo tvrditi da ‘vjernog roba’ (unutar zajednice JS) sada ne zastupaju svi starješine nego samo oni koji su pomazani za Isusove suvladare, zajedno sa drugim muževima i ženama koji navodno također imaju to pozvanje iako nikad nisu ili ne moraju biti imenovani za nadglednike u skupštini? Zar to nije upitno?

Napomena: 2012-te godine je ovo gledište promijenjeno, pa po novom gledištu 'vjerno rob' može biti samo mala grupa starješina koja od 1919. godine predvodi zajednicu Jehovinih svjedoka. (vidi svezak 7, 2.dio)

Stoga je pogrešno tvrditi da je Isus prvim kršćanima pružio samo jedan izbor i da su oni bili prisiljeni živjeti s nadom u nebeski život i željom da vladaju sa Kristom na nebu. Upravo suprotno, prvi kršćani uopće nisu vjerovali u nebeski život niti su sebe vidjeli u toj vladajućoj ulozi. Naime, i tada su mnogi od novih krštenih vjernika u duhovnom smislu bili mala djeca u Kristu koji su hranjeni mlijekom, a ne jakom hranom. I kao takvi nisu mogli za sebe tvrditi da su pozvani biti suvladari s Kristom na nebu jer im takav poziv i nada nisu bili posredovani kroz dobru vijest. Djeca u Kristu su još uvijek trebali utvrđivati i graditi svoju vjeru na temelju određenih nauka iz Pisama među kojima nije bila nauka o odlasku na nebo (He 6:1,2; Ri 15:4). Nitko od njih nije ni mogao tražiti da sjedi na onim ‘nebeskim mjestima’ koje je Isus namijenio samo izabranima jer bi to bilo protivno Isusovom učenju. Bez obzira što su svi pozvani piti Kristovu čašu i trpiti za Krista, ipak ta viša nebeska mjesta ne mogu pripadati svima odreda, samo zato što su bili među prvim pozvani, nego – kako kaže Isus – samo "onima kojima je Otac moj pripremio" (Mt 20:23).

Kome je Bog pripremio ta mjesta? Ta su mjesta očito bila namijenjena samo onim duhovno zrelim osobama koji su postavljeni za Gospodinove ‘upravitelje’ nad kršćanskim učenicima. Samo su oni pozvani od strane Krista da ‘bdiju nad našim dušama’ redovito nas hraneći, čime stječu preduvjete za istaknuta ‘nebeska mjesta’ u Božjem kraljevstvu. Ovim samo ističem kontradiktornosti učenja Watchtowera temeljenog na njihovoj podjeli Skupštine na nebesku i zemaljsku klasu i tvrdnje da se u skupštinu najprije sakupljali oni koji bi trebali vladati s Kristom, što nema nikakvu biblijsku osnovu.