Nebeska mjesta

Skupštinske starješine su u prvom stoljeću znali da je Isus apostolima namijenio dvanaest prvih i povlaštenih prijestolja (vidi Mt 19:28). Budući da su i starješine kao ‘upravitelji’ bili Isusovi zastupnici onda je razumljivo prihvatiti činjenicu da su se i oni, koji su vjerno vršili svoju službu, mogli nadati da će dobiti čast da ga kao takvi zastupaju i u Božjem kraljevstvu na svojim ’nebeskim mjestima’ (Lk 12:42-44). Njihova mjesta u vladi Božjeg kraljevstva bi bila podložna mjestima koja su pripremljena prvim apostolima.

Govoreći skupštini u Korintu Pavle kaže: "ne znate li da će sveti suditi svijetu? A ako će te vi suditi svijetu, zar ne možete suditi u sitnim sporovima?" (1.Ko 6:2). Apostol Pavle je podrazumijevao da oni koji trebaju ‘suditi’ moraju biti duhovno zreli i imati božansku (nebesku) mudrost. To se nije moglo odnositi na svakog pojedinca u skupštini već samo na imenovane muževe koji su kao duhovno zreli kršćani dobili tu odgovornost. U Izraelu su samo svećenici i starješine imali tu odgovornost da ‘sude’ i upravljaju narodom (2.Mo 18:21,22; Iz 32:1). Zato je očito da se Pavle u svojoj poslanici Korinćanima obraćao starješinama, a ne svakom pojedinom kršćaninu. Može se i te kako pogriješiti ako se na sve kršćane prvog stoljeća gleda kao na one koji će s Kristom upravljati Božjim narodom. Naime, Stražarska kula još uvijek sadrži tumačenje po kojem su svi vjerni kršćanski muževi i žene od prvog stoljeća pa sve do 1930-tih bili izjednačeni po tom pitanju, odnosno da su svi koji su bili nalik simboličnim ovcama ili pšenici automatski izabirani za Isusove suvladare. Takvim tumačenjem su mnogi stavci obavijeni maglom tako da se riječi upućene nadglednicima prikazuju kao da su upućeni svim tadašnjim vjernicima. No, ako u klasu ‘neba’ ubrajamo samo nadglednike tada ćemo lakše razumjeti kontekst iz kojeg možemo razlučivati neke biblijske doktrine.

Pavle je u većini svojih poslanica poučavao starješine kao pojedince ili kao grupu. Ukazivao im je na njihove odgovornosti i propuste. Iako su neke poslanice upućene pojedinim skupštinama, one su bile upućene prvenstveno starješinama kako bi preko njih izgrađivao cijelu skupštinu. Starješine su u tim poslanicama znali što se odnosi na njih, a što na ostale vjernike. Pisma upućene skupštinama u Rimu i Korintu su bile pisane tako opširno da ih se nije moglo jednostavno samo pročitati pred skupštinom.

Poslanice su najprije trebali dobro razmotriti i razumjeti sami starješine, koji su bili duhovno zreli i utvrđeni u nauci jer se u poslanicama nalazilo obilje informacija, tema, savjeta i dubokih istina. Npr. na kraju svoje prve poslanice skupštini u Korintu, Pavle traži slijedeće: "…a kad dođem, poslat ću one koje preporučite pismima da odnesu vaš dar u Jeruzalem" (1.Ko 16:3). Tko je imao ovlasti da daje pismene preporuke za nekoga? Da li cijela skupština ili samo nadglednici? Naravno, Pavle se ovdje obraća nadglednicima što je dokaz da su poslanice prije svega upućene njima. Starješine su znali da je Pavle imao u vidu cijelu skupštinu jer je svoja pisma oslovljavao tako da pouči i dade savjet i jednima i drugima. Ono što se u poslanicama odnosilo na starješine, oni su trebali prihvatiti u skladu sa svojim imenovanjem, a ono što se odnosilo na ostale vjernike koji su im bili povjereni na brigu, su koristili da ih poučavaju u vjeri (Ri 1:7; 1.Ko 1:2). Tako je Pavle sa svojim poslanicama izgrađivao starješine a preko njih i sve vjernike dotične skupštine.

Dok čitamo njegove poslanice potrebno je razabrati i vidjeti kome se Pavle obraća, da li klasi ‘roba’ ili klasi ‘sluge’ ili jednima i drugima zajedno (usporedi Kol 1:2; 3:18-22). Na isti se način Isus obraćao starješinstvu sedam azijskih skupština, koji su morali odgovarajuće Isusovom savjetu djelovati na izgradnju cijele skupštine. Ali i svi kršćani koji su kasnije mogli čitati te Isusove poruke, mogli su se osjetiti pozvanima da podupiru skupštinske nadglednike i da učine svoj dio u duhovnoj izgradnji i očuvanju skupštine odvojenom i čistom (Ot 2:1; He 13:7,17). Isus je Pavla smatrao "dostojnim povjerenja" dodijelivši mu službu apostola, propovjednika i učitelja (1.Ti 1:12; 2.Ti 1:11). Pavle je zato imao prednost imenovati po skupštinama druge vjerne muževe kao nadglednike i davati savjete kako da vrše svoju službu. Timoteju je rekao:

"…ono što si čuo od mene (…) povjeri vjernim ljudima koji će potom biti osposobljeni poučavati druge." (2.Ti 2:2)

Tko su bili ‘vjerni ljudi’? To su Kristovi zastupnici na zemlji, ili imenovani muževi kojima je Isus dodijelio povjerljivu službu u skupštini. Oni su trebali biti ‘dostojni povjerenja’, ‘vjerni’ i ‘osposobljeni’ da poučavaju druge. Od starješina kao ‘upravitelja’ se posebno očekivalo da budu ‘vjerni i razboriti’ jer će samo među takvima Bog moći izabrati one koji će s Kristom ‘upravljati’ nad ljudskim društvom. Govoreći starješinama u Efezu Pavle kaže:

"A svakome od nas dana je nezaslužena dobrota, onoliko koliko mu je Krist podario. Zato je rečeno: ‘Kad je uzašao na visinu, odveo je zarobljenike; dao je dare ljudima.’(…) I dao je neke da budu apostoli, neke da budu proroci, neke da budu propovjednici dobre vijesti, neke da budu pastiri i učitelji (…) kako bi izgrađivali Kristovo tijelo…" (Ef 4:7-12)

Darovi služenja su povjereni onima koji su spremni služiti svojoj braći koje je Isus oslobodio zarobljeništva grijeha. Oni su učinjeni ‘robovima’ za Krista koji su, poput Josipa koji je bio prodan u Egipatsko ropstvo, postavljeni na prvim mjestima (1.Mo 41:39-41). Pavle je uvijek tražio da razgovara ili da piše starješinama raznih skupština. Prije nego je otišao u Rim, on je sazvao starješine iz Efeza i njima davao savjete o tome kako da ‘paze na sebe i na sve stado, u kojem ih je sveti duh postavio nadglednicima da pasu (tj. hrane) Božju skupštinu…" (Dj 20:17,28-35). Kasnije im je iz Rima pisao slijedeće:

"Bog nas je oživio i ujedinio s Kristom (…) i uskrsnuo nas s njim i posjeo nas s njim na nebesima [nebeskim mjestima], jer smo u zajedništvu s Kristom Isusom." (Ef 1:3; 2:1-6)

Starješine su mogli razumjeti da su svi kršćani svojim krštenjem u Isusa ujedinjeni s Kristom i da s njim sjede na nebesima tj. sjede s njim za stolom zajedništva u njegovom kraljevstvu. Nitko od njih nije doslovno ‘uskrsnuo’ na nebo i sjeo na nebeska mjesta, već se riječ ’nebeska’ moraju shvatiti simbolički kao i riječ ’uskrsnuće’ koja se tu koristi (vidi Kol 2:12; 3:1). Samim tim i starješine, ne samo da sjede s ostalim vjernicima na nebesima (koja su odvojena od zemaljskih stvari), već u toj simboličnoj slici sjede na istaknutim ‘nebeskim mjestima’ jer upravljaju interesima Kristove skupštine. Preko njih Bog i Isus provode svoju nebesku vlast. Zato se za sve starješine u svim skupštinama može reći da su postali ‘robovi’ za Krista koji ih je u svom ‘kraljevstvu’ postavio na ta istaknuta ‘nebeska mjesta’ u skupštini koja je njegovo tijelo (1.Ko 12:12,13,27). Oni koji se nalaze na tom nebeskom položaju mogu svijetliti poput nebeskih "zvijezda", ali zbog svoje nevjernosti mogu čak pasti s neba na zemlju (Ot 1:20; 2:1,5; 12:4).

Napomena: Izraz ‘zvijezde na estradnom nebu’ se u današnjem rječniku koristi da bi se istaklo slavne osobe koje su postigle uspjeh u svom estradnom životu. Naravno, to ne znači da se te osobe nalaze na doslovnim nebesima već na zemlji. U prvom su se stoljeću slični simbolični izrazi često koristili na isti način kao što se i danas koriste. Zato biblijski izrazi ‘zvijezde’ i ‘ nebeska mjesta’ ili ‘nebesa’ imaju svoje simbolično značenje kako bi se ukazalo na uzvišeno mjesto (nebo) na koje su postavljeni nadglednici u kraljevstvu Isusa Krista ovdje na zemlji. Nebo ukazuje na visoki položaj tako da se umjesto ‘nebeski’ može koristiti i izraz ‘visoki’. Tako npr. imamo izraze kao što su ‘visoki dužnosnik’, ‘visoki povjerenik’, ‘visoki državnik’ i sl. 

Iz ovog konteksta se vidi da izraz ‘nebeska mjesta’ ili ‘nebesa’ ne ukazuju na život u nevidljivim nebesima, već ukazuju na duhovni status kojeg dobivaju svi oni koji ulaze u zajedništvo s Kristom, a budući da je Isus na nebu koje je u duhovnom smislu odvojeno od zemaljskih propadljivih stvari, onda se podrazumijeva da i njegovi sluge mogu sebe vidjeti u sastavu tog neba koje je neraspadljivo. Oni su u tom smislu ‘uskrsnuti’ i ‘podignuti na nebo’ bez da su to doslovno okusili.

Vršeći određene službe, nadglednici su podređeni Kristu koji je glava skupštine, a kojega je Bog "podigao iz mrtvih i posjeo sebi zdesna na nebesima daleko iznad svakog vrhovništva i vlasti i sile i uprave…" (Ef 1:20-23). Isus sjedi ‘daleko iznad svih nebesa’, što znači da postoje i druga niža ‘nebesa’ i ‘nebeska mjesta’ (Ef 4:10). Naime i za svjetske vlasti i vladavine Pavle u Efežanima 3:10; 6:12 kaže da se nalaze na ‘nebesima’. Zašto? Zato jer oni sačinjavaju ‘nebo’ ovog zlog poretka. To je razlog da ih se naziva ‘višim (nebeskim) vlastima’ ili ‘vlastima’ kojima je Bog omogućio relativnu vlast (Ri 13:1). Sotona je postavio svoje prijestolje na zemlji a ne na nebu gdje prebiva Bog. Tu na zemlji je zauzeo simbolično ‘nebo’ koje će u budućnosti pripasti Isusu i njegovim upraviteljima (Iz 34:4,5; Ot 2:13; 12:7-10). Svi koji u ovom poretku imaju od Krista dani autoritet sjede na ‘nebeskim mjestima’ u skupštini i kao takvi predstavljaju ‘nebo’ koje čeka da na zemlji preuzme vladalački autoritet. Bog je tako preko svog Sina usred sotonskog poretka uspostavio nebesku upravu koju je dao u ruke Isusovom ‘upravitelju’. "Svrha je toga bila da se preko skupštine sada vladarima i vlastima na nebesima obznani raznolika mudrost Božja prema vječnom naumu koji on ima u vezi s Kristom…" (Ef 3:10,11). Ovi ‘vladari i vlasti’ nisu anđeli nego ljudski ‘vladari’ ovog poretka kojima još uvijek moramo ‘biti podložni’ (vidi Tit 3:1). Unutar skupštinskog uređenja svaka skupština postavlja na ‘nebeska mjesta’ duhovno zrele muževe koji zastupaju Kristov autoritet. Tako se svjetovnim ‘vladavinama i vlastima’ koji zauzimaju ‘nebeska mjesta’ ovog svijeta obznanjuje Kristova uloga u budućem novom uređenju ‘neba i zemlje’ kada će ih On skinuti sa njihovih nebeskih položaja. Njihova će nebeska mjesta zauzeti Isusovi knezovi koji će vladati po pravdi.