Simbolična nebesa

Osim materijalnog i nematerijalnog neba postoje i simbolično ‘nebo’. Kad razmatramo tu simboliku ‘neba’ u kontekstu Biblije onda mislimo na organizacijske stvari na zemlji kao kopiju svega onoga što je povezano s Božjom nebeskom organizacijom. Budući da su i mesijanska očekivanja povezana s ‘nebom’, Božji sluge su pozvani od samog Boga, koji im je s neba "dao dragocjena i najveličanstvenija obećanja", da ‘misle na ono što je na nebu, a ne na ono što je na zemlji’ (2.Pe 1:3,4; Kol 3:2). Tako je Bog ljude usmjerio ka ‘nebu’ odakle dolaze svi blagoslovi koje mogu očekivati sa tog Božjeg uzvišenog položaja.

Svi koji svoju nadu polažu u pravog Boga dolaze u doticaj sa stvarima neba. Da bi se ta povezanost i zajedništvo sa Bogom i njegovom nebeskom organizacijom odvojila od zemaljskih stvari onda im biblijski pisci daju simbolično značenje u kojem spominju ‘nebo’ i ‘nebesa’ u jednom drugom kontekstu. Pisci Hebrejskih pisama nisu niti jednom dali naslutiti da je Božji naum uključivao odlazak ljudi izvan materijalnog svemira. Prvi kršćani su očito prihvatili činjenicu koju je istaknuo i psalmista kad je rekao:

"Jehovi nebesa pripadaju, a zemlju je dao sinovima ljudskim." (Ps 115:16)

Zato ‘nebeske stvari’ u biblijskom kontekstu treba promatrati iz perspektive kakvu su imali biblijski pisci i prvi kršćani, a ne na način kako je to prezentirano naukom koja je nastala stoljećima kasnije i to unutar kršćanstva koje je prisvojilo nebo za svoje svećenike i vjernike. Ako Biblija često ukazuje na simbolično ‘nebo’ koje se ne odnosi na nebo kao mjesto gdje prebiva Bog, onda moramo pojmove u kojima se spominje ‘nebo’ promatrati u figurativnom smislu. Riječ je o pojmovima: ‘nebesko kraljevstvo’, ‘nebeska mjesta’, ‘sudionici nebeskog poziva’, ‘nebesko građanstvo’, ‘imena na nebesima’, ‘nagrada na nebesima’, ‘blago na nebu’, ‘nebeski dar’, ‘nebeske stvari’, itd. Pogledajmo nekoliko primjera:

Izraz ’nebeska nada’ se nigdje ne spominje u Bibliji. Taj izraz se pogrešno koristi kako bi se opisala nečija nada u nebeski život (Stražarska kula, 15.2.2003. str. 21. st. 18). Ali kad bi se koristili biblijskim rječnikom, onda se može reći da svi kršćani imaju nebesku nadu "zbog nade u ono što se za njih čuva na nebesima" (Kol 1:5; Mt 5:12). U Stražarskoj kuli od 1.11.2004. str.17 stoji:

"Isus je rekao da je ta nagrada (vječni život) "na nebesima" jer dolazi od Jehove."

Svi mi očekujemo ostvarenje naše nade u ono što je sačuvano za nas na nebu, odakle očekujemo Krista i Božje kraljevstvo. Petar spominje "nasljedstvo koje je neraspadljivo i neokaljano i koje ne vene. Ono je sačuvano na nebesima za [nas]" (1.Pe 1:4). Ono što je sačuvano ‘na nebesima’ je ‘nebesko kraljevstvo’ i 'vječni život', a ne nebeski život. Isus će, nakon svog povratka na zemlju gdje će uspostaviti svoju vlast, svim poslušnim i poniznim ljudima reći:

"Dođite (…) naslijedite kraljevstvo koje je pripremljeno (i sačuvano na nebu) za vas od postanka svijeta." (Mt 25:34) 

Bog je imao svoje kraljevstvo na zemlji kada je uveo prvog čovjeka u Eden gdje je mogao vječno živjeti (Mt 25:34). U tom kraljevstvu je postavio odnos između 'neba' i 'zemlje', između sebe kao 'Oca' na nebu i njegovog jedinstvenog 'Sina' Adama na zemlji, povezanih neraskidivom silom svetog duha. Ta se duhovna veza raskinula pa se kraljevstvo zbog grijeha više ne nalazi na zemlji nego samo u sastavu neba odakle je proizašlo i odakle će ponovno doći kako bi čovjek živio pod Božjom vlašću i u zajedništvu s Bogom. Zato je Petar rekao da je ono ‘sačuvano’ na nebu za nas odakle očekujemo i molimo za njegov dolazak (Mt 6:9,10). Isus stoga neće ljude pozvati da dođu na nebo i da tu naslijede kraljevstvo. 

Budući da naša očekivanja nisu uprta u ljude i zemaljske institucije onda nitko od nas nema zemaljsku (propadljivu) nadu. Svi smo mi pozvani da živimo ‘u jednoj nadi’ (Ef 4:4). Ta ‘nada’ je nebeska nada jer je pripremljena na nebu i dolazi s neba. Pavle nas savjetuje "da polažemo nadu, ne u nesigurno bogatstvo, nego u Boga…" (1.Ti 6:17; Ps 62:5). On je time ponovio ono što je rekao Isus:

"Ne skupljajte više sebi blago na zemlji (…) Nego skupljajte sebi blago na nebu (…) Jer gdje je blago tvoje, tamo će biti i srce tvoje." (Mt 6:19-21)

Gdje bi trebalo biti naše srce? Na nebu. A gdje živimo? Na zemlji. Kao što je naše blago koje skupljamo ‘na nebu’ i uživamo na zemlji, nebesko blago, tako je i naša ‘nada’ u vječni život na zemlji, nebeska nada. Samo tako možemo postati "nasljednici vječnog života kojemu se nadamo" bez da moramo napustiti zemlju (Tit 1:1-3; 3:7).

Zamislimo da nam netko kaže kako nam je djeda ostavio u nasljedstvo imanje i zemlju. Iako je riječ o posjedu i kući u kojoj živimo, mi još uvijek nismo vlasnici tog posjeda. Dokument o našem nasljeđivanju tog posjeda je sačuvan u trezoru jedne sigurne banke u inozemstvu. Mi nemamo ključ od tog trezora, nego je ključ povjeren djedovom opunomoćitelju. Sa sigurnošću možemo govoriti da je naše nasljedstvo sačuvano vani u inozemnoj banki iako je riječ o kući u kojoj sada živimo. Kad dođe vrijeme da se ispune svi preduvjeti da dobijemo to nasljedstvo mi ne trebamo ići u inozemstvo, zato što samo opunomoćitelj ima pristup tom trezoru. On dolazi u posjed tog dokumenta, zatim dolazi do nas koji smo uključeni u nasljedstvo i prema oporuci ga dijeli na sve one koji su navedeni kao nasljednici. Mi tada postajemo nasljednici imanja u kojem živimo. Tako je i naše ‘vječno nasljedstvo’ sačuvano na nebesima. Mi u sebi po svetom duhu nosimo zalog vječnog života, ali još nismo vlasnici tog dara. Isus kao opunomoćitelj ima pristup izvoru vječnog života i u određeno vrijeme će ga dati u nasljedstvo svima onima kojima je Bog pripremio blagoslove kraljevstva od osnutka svijeta.

To možemo pobliže opisati sa još jednom situacijom. Kada jedna zemlja u ratu okupira jedan dio tuđeg teritorija i stavi pod svoju vlast onda je sa tim teritorijem prisvojila i građane te druge zemlje. No, kad ta zemlja, čiji su građani bili pripojeni drugoj državi, ratom ili mirovnim sporazumom ponovno vrati nazad taj svoj teritorij, onda ti građani sada mogu govoriti kako su se vratili u svoju majku domovinu. Do sada su ti građani živjeli u drugoj državi, a sada ponovno žive u svojoj bez da su morali mijenjati mjesto prebivališta. U jednoj drugoj situaciji su neki narodi kao manjina nekim mirovnim sporazumom ostali izvan svoje matične zemlje, ali su nakon novog rata vraćeni unutar granica svoje zemlje bez da su morali fizički otići u svoju zemlju. Na isti način ćemo i mi postati građani nebeskog kraljevstva a da ne moramo otići na nebo, jer će nebo pripojiti zemlju i staviti je pod svoju vlast. Do tada smo samo stranci na zemlji koja je i dalje u tuđim rukama.

Naše ‘vječno nasljedstvo’ je sačuvano na nebu i zato su naše nade usmjerene ka nebu. Nitko npr. ne mora ići na nebo da bi mogao imati nebesku mudrost ili ‘mudrost odozgo’. Jakov je u vezi te mudrosti rekao: "…ako kome od vas nedostaje mudrosti, neka traži od Boga…" (Jk 1:5). Onima koji se nisu dobro vladali on je rekao: "To nije mudrost koja dolazi odozgo, nego je zemaljska (…) Ali mudrost odozgo (nebeska) prije svega je čista, zatim mirotvorna, razumna, spremna poslušati, puna milosrđa i dobrih plodova…" (Jk 3:15,17; Flp 3:18,19). Vidimo da svi mi trebamo imati i ‘nebesku mudrost’ i ‘nebesku nadu’ koji dolaze odozgo, a ne zemaljsku mudrost i zemaljsku nadu.

Naše je ‘građanstvo na nebesima‘. Da li to znači isto što i živjeti na nebu? Neki prevodioci Biblije su mislili tako pa su umjesto riječ ‘građanstvo’ preveli tu misao ovako: "Jer je naše življenje [‘građanstvo’ bi2-C] na nebesima otkuda i spasitelja očekujemo, Gospodina svojega Isusa Krista" (Flp 3:20 DK; ‘Vječno živjeti’ str 120. st.3). Točno je da je naše građanstvo ‘na nebesima’, ali treba zapaziti da ovaj izraz samo ukazuje da su kršćani trebali očekivali sa neba svoj ‘grad’ – ‘kraljevstvo’. Oni nisu očekivali svoj odlazak na nebo da bi tamo živjeli. Biti ‘građanin’ Božjeg kraljevstva znači imati prednost da nas je Bog pozvao u svoje kraljevstvo putem dobre vijesti po kojoj možemo očekivati taj ‘grad’ s neba. Njega su očekivali i vjerni sluge starog doba. Oni su ...

"... umrli u vjeri, a da nisu primili ono što im je obećano, nego su to vidjeli izdaleka i pozdravili izjavljujući da su stranci i privremeni stanovnici u zemlji u kojoj su živjeli. Jer oni [tj. ljudi vjere] (…) koji tako govore, dokazuju da revno traže domovinu [koja im je bila obećana] (…) Ali sada oni [tj. ljudi vjere] (…) teže [ne za onom koja pripada svijetu iz kojeg su izašli, nego] za boljom, to jest za onom koja pripada nebu [koju još uvijek revno traže da dođe]. Zato se Bog ne stidi da ga oni [tj. ljudi vjere] (…) nazivaju svojim Bogom - čak im je grad pripremio." (He 11:13-16)

Božje kraljevstvo je naša ‘domovina koja pripada nebu‘, a uključuje našu zemlju. Ona ima svoj ‘grad’ (središnju upravu) koji će biti postavljen s neba i tada ispuniti sva naša očekivanja i nade povezane s Božjim obećanjem. No, nitko neće trebati ići na nebo da bi bio ‘građanin’ nebeskog kraljevstva jer će ono ukinuti sadašnju ljudsku neovisnu vlast i uspostaviti svoju upravu na zemlji. Ovdje na zemlji će se moći ulaziti na njegova vrata (Ot 21:2,24-26). Iako se za Božje kraljevstvo kaže da je to ‘nebesko kraljevstvo’ (Božje = nebesko), ono će doći na zemlju kako bi se ispunila naša molitva: "dođi kraljevstvo tvoje". Na takav način su i prvi kršćani očekivali da će naslijediti Božje (nebesko) kraljevstvo u kojem će živjeti na zemlji, a ne na nebu (Mt 6:9,10; 25:34).

Da li se pojam sudionici nebeskog poziva’ odnositi na poziv koji nekog usmjerava ka životu na nebu, ili je riječ o jednom od ‘nebeskih darova’ i ‘poziva’ koji dolaze s neba od samog Boga? (He 3:1; Ri 11:29; He 6:4). Uzmimo u obzir da se u istom izvještaju spominje da je Isus bio ‘sudionik (smrtnog i raspadljivog) tijela i krvi’ jer je bio čovjek u smrtnom tijelu, odnosno da je do svog uzašašća ‘imao udjela u stvarima tijela i krvi’ s kojima su ljudi vezani (He 2:14, bi2-C). On je na zemlji ujedno bio ‘sudionik nebeskog poziva’ jer je izvršavao zadatak kojeg je nakon krštenja dobio ‘s neba’ kao poziv od Boga. Poznato je da je Ivan Krstitelj pozvan da Izraelce vrati k Bogu. U tu svrhu je zastupao interese ‘nebeskog kraljevstva’ i provodio krštenje koje je bilo ‘s neba’, što znači da je to krštenje bilo povezano s ‘nebeskim pozivom’, pozivom od Boga. Budući da je poziv da krštava primio s neba, onda je i on bio ‘sudionik nebeskog poziva’ jer je vršio zadatak dodijeljen odozgo, zbog kojeg je ‘pozvan’ u službu (Lk 20:4,5). No kad Pavle govori o kršćanima, on njihovo sudjelovanje u ‘nebeskom pozivu’ svrstava u radnju koja traje dok su ujedno sudionici krvi i tijela. On ne kaže: "Braćo, bit će te sudionici nebeskog poziva" već jednostavno: "Braćo, sudionici nebeskog poziva". Kršćani su postali ‘sudionici nebeskog poziva’ jer su se odazvali ‘pozivu s neba’ da ‘pripadaju Isusu Kristu’ kako bi ‘dobili obećanje vječnog nasljedstva’ (Ri 1:6; He 9:15). To znači da su oni već sudjelovali u nečemu što je bilo povezano s nebom. Nisu sudjelovali u tom pozivu tako što su boravili na nebu jer su bili sudionici krvi i tijela.

Kad netko postane otac ili majka može se reći da je ta osoba sudionik u roditeljskom pozivu. Kad takvi zbog starosti napuste svoj poziv može se reći da su bili sudionici roditeljskog poziva ili da su imali udjela u stvarima roditeljstva. No i taj je poziv došao od Boga, jer ga je Bog uputio čovječanstvu rekavši: "rađajte se i množite, napunite zemlju" (1.Mo 1:28). To je također bio nebeski poziv jer je upućen ‘s neba’ s ciljem da se ostvari Božji naum. Tako svi ljudi i u tom fizičkom aspektu postaju sudionici nebeskog poziva. Međutim, neki kršćani su ‘sudionici nebeskog poziva’ i u duhovnom smislu jer su pozvani da sudjeluju u formiranju Božje djece čija će imena biti zapisana na nebesima u nebeskoj knjizi života kako bi naslijedili zemaljsko područje Božjeg kraljevstva (Ri 8:21).

Poziv ‘s neba’ se upućuje preko ‘anđela koji leti posred neba noseći dobru vijest da je objavi onima koji žive na zemlji…" (Ot 14:6). Kroz tu i slične nebeske objave su neki ljudi mogli postati ‘sudionici nebeskog poziva’. Kao što izraz ‘nebeska objava’ ukazuje da je riječ o objavi ‘s neba’ (od Boga), tako i izraz ‘nebeski poziv’ ukazuje na poziv koji je ‘s neba’(od Boga) upućen svima nama (1.Ko 14:26,30). ‘Sudionici nebeskog poziva’ će biti svi koji se odazovu na poruku dobre vijesti kao što piše:

"I duh i nevjesta govore: ‘Dođi!’ I tko god čuje, neka kaže: ‘Dođi!’ I tko je god žedan, neka dođe! Tko god želi, neka uzme vode života zabadava." (Ot 22:17; 21:1,5,6)

Svi koji će na taj način od Božjeg duha i Kristovih zastupnika (nevjeste) primiti poziv s neba sudjelovat će u ostvarenju Božjeg nauma na zemlji. Zato moramo živjeti ‘životom dostojno poziva kojim smo pozvani’ (Ef 4:1). Trebamo  "ulagati sav gorljiv trud (…) dajući sve od sebe da bi osigurali (potvrdili; NSbi2-C) svoj poziv i izbor" (2.Pe 1:5,10, bi2-C). Zašto sve ovo spominjemo? Jedno je biti sudionik nebeskog života, a drugo je biti sudionik nebeskog poziva. Biti sudionik je aktivna radnja koja je u toku i znači sudjelovati u nečemu. Biti ’sudionik nebeskog poziva’ je povezano sa sadašnjim životom, a ne sa životom na nebu negdje u budućnosti. U budućnosti ćemo primiti ‘vječni život’ kojem se ‘nadamo’, kao ‘nagradu nebeskog poziva’ (Flp 3:14; Tit 1:1-3).

U Bibliji stoji da će po Božjem obećanju vjerni ljudi moći biti "sudionici božanske prirode" (2.Pe 1:4). Da li to znači da će neki ljudi po pitanju tijela postati poput Boga i nebeskih anđela? Ne! Ovdje je riječ prije svega o božanskim osobinama po kojima možemo biti ‘sudionici u božanskoj prirodi’, a koje možemo imati poput Isusa u kojem ‘utjelovljena prebiva sva punina božanske naravi’ (Kol 2:9; Mt 5:48). No, ako govorimo o tijelu u kojem prebiva nečija osobnost onda se nebesko tijelo anđela razlikuje od zemaljskog tijela čovjeka.

Od svih ljudi Isus je jedini čovjek koji je u pravom smislu riječi sudionik u božanskoj prirodi jer je stekao besmrtni tj. vječni život i to ga za sada čini različitima od ostalih ljudi. Međutim, Božje kraljevstvo će i drugim ljudima dati prednost da potpuno uživaju život kao sudionici božanske prirode. Ta nagrada je ‘na nebesima’ tj. kod Boga gdje se nalazi naša građevina u koju ćemo obući naše materijalno tijelo (Mt 5:12; 2.Ko 5:1-4). To očekuje sve pravedne ljude koji će postići savršenstvo i neraspadljivost koja je dio božanske prirode. Tako će u budućnosti pod Božjim kraljevstvom u fizičkom smislu "stvorenje biti oslobođeno robovanja raspadljivosti…" S takvim neraspadljivim tijelom ćemo postati sudionici u božanskoj prirodi jer ćemo nakon oslobođenja od ropstva smrti imati "slavnu slobodu djece Božje" (Ri 8:21).  Izraz ‘Božja djeca’ je prihvatljiv samo ako su zemaljska djeca u mogućnosti postati sudionici u božanskoj prirodi svoga nebeskog Oca, ne samo po pitanju neraspadljivosti tijela nego i po osobinama po kojima ćemo, poput Krista, odražavati Božje obličje (Iv 1:12; 1.Mo 1:27; Jk 3:9).

Svi ovi pojmovi koji u sebi sadrže riječ ‘nebo’ i ‘nebeski’ su ‘duhovne riječi’ i pojmovi i koji govore o nebu kao ishodištu svega čemu se nadamo i što očekujemo od Boga. Te uzvišene riječi imaju svoje mjesto u našem kršćanskom rječniku zato što "svaki dobar dar i svaki savršen poklon odozgo je, jer silazi [s neba] od Oca nebeskih svjetlila…" (Jk 1:17; 1.Ko 2:13). Sve što je povezano s Božjim kraljevstvom nalazi se na nebu i silazi s neba u korist svih koji vjeruju.