Kraljevi - Sinovi Božji


Šaul je bio samo jedan od istaknutih sinova Božjih u vrijeme dok je Samuel i dalje služio kao Prorok. Njega je Bog postavio za Kralja, ‘prvorođenca’ nacije na zahtjev ljudi koji su odbacili Božji autoritet i morao je ispunjavati zahtjeve koji su stavljeni za Pomazanike (1.Sam 24:7). Bog ga je ubrzo odbacio kao svog istaknutog Sina i na njegovo mjesto postavio Davida za kojega je rekao:

“A ja ću ga učiniti (Sinom) prvorođencem, najvišim među kraljevima zemaljskim.” (Psalam 89:27)

David nije prvi koji je učinjen prvorođencem, jer ako pročitamo cijeli taj psalam, onda vidimo da je tu opisana situacija gdje Bog u tom trenutku izabire jednog mladića iz naroda za svog slugu i postavlja ga u tu uzvišenu ulogu koja je kao takva pripadala samo Božjim istaknutim Pomazanicima. Bog je tako na Davidu iz Judinog plemena i njegovoj obiteljskoj lozi utemeljio svoje zemaljsko prijestolje kao što je bilo unaprijed najavljeno tako da je David bio najviši od svih tadašnjih kraljeva (2.Ljet 13:5). Samim tim što ga je Bog učinio svojim prvorođencem ukazuje da je mogao poput Mojsije služiti i kao svećenik. U kom smislu?

Činjenica je da su svi prvorođenci Izraelovi spašeni od smrti u Egiptu posredstvom janjeće krvi koja je predstavljala njihovu smrt i uskrsnuće. Samim tim su pripadali Bogu koji ih je spasio od smrti te je mogao zahtijevati da mu svi odreda služe kao svećenici. Međutim, umjesto njih Bog je odredio Levijevo pleme za svećenike, tako što je trebalo posvetiti i otkupiti svakog prvorođenca iz ostalih plemena čime su oslobođeni svećeničke službe (2.Mo 13:13; 4.Mo 18:15). Po toj uredbi je svaki Levit funkcionalno učinjen prvorođencem zbog čega su svi muškarci kao svećenici pripadali ‘skupštini prvorođenaca’ među kojima je Aron kao prvosvećenik zauzimao najviši položaj. Budući da je i Mojsije bio Levit on je također učinjen ‘prvorođencem’ a time i ’svećenikom’ s tim što je on taj status dobio prije svih ostalih Levita u trenutku kada ga je Bog posvetio za svog zastupnika pa je kao takav imao pristup u sveto mjesto.

Budući da je David učinjen ‘prvorođencem’ on kao takav više nije bio oslobođen svećeničke službe jer je pripadao Bogu pa je samim tim učinjen svećenikom. Zato je ponekad oblačio svećeniku odjeću kao i Samuel i ulazio u hram tako da je po načinu Melkizedekovom ipak služio kao “kralj i svećenik” (Vidi Ps 110:4; 2.Sam 6:13,17,18; 1.Ljet 15:27). Vjerojatno su zbog toga i njegovi sinovi služili kao ‘svećenici’ (2.Sam 8:18; 1.Kr 8:62,64; 9:25; 1.Ljet 23:13).

Pavle je rekao kako je Melkizedek (po svojoj funkciji u odnosu na Boga) bio učinjen sličnim (Isusu Kristu) Sinu Božjem (Heb 7:3). Osim Melkizedeka su najveću sličnost sa Isusom imali Mojsije, David, Salamun, Ezekiel i Jošua i svi su oni ispunjavali dvojno zastupništvo između Boga i naroda tako da se svakog od njih smatralo 'Kristom, Sinom Božjim'. Za neke od njih se to može zaključiti iz samih izjava dok se za druge to podrazumijeva i bez da to piše i zato nije bilo čudno što su Isusa tako nazivali a da neki od njih kao Ivan Krstitelj nisu bili sigurni da li je Isus onaj zadnji koji treba doći.

Izraz ‘prvo-rođeni’ se nije odnosio na onog tko je doslovno ili po duhu prvi rođen / stvoren od Boga, nego na onog čovjeka, kao u slučaju Davida, koji je od svih zemaljskih sinova Božjih bio prvi do Boga jer ga je Bog u funkcionalno smislu učinio svojim Sinom prvorođencem. Isto se tako pojam ‘jedino-rođeni’ (jedinac) odnosio na onoga tko je poput Izaka bio ‘jedini sin’ po obećanju iako je Abraham imao još sinova (1.Moj 22:12,16; Heb 11:17; Gal 4:22,23), a taj pojam se koristio i za Salamuna “jedinca u svoje majke” koja je imala četiri sina (Izreke 4:3; 1.Ljet 3:5), a koji je ujedno od svih Davidovih sinova bio ‘jedini’ sin kojeg je Bog još prije rođenja obećao Davidu kad je rekao:

“Gle, rodit će ti se sin;... ime će mu biti Salamun…. On će mi biti Sin (Božji Sin), a ja ću mu biti Otac. Njegovo kraljevsko prijestolje utvrdit ću dovijeka nad Izraelom.” (1. Ljetopisa 22:9,10; 28:6)

Budući da je Salamun po obećanju tada bio ‘jedini’ od Izraelaca (sinova Božjih) i ‘jedini’ od Davidovih sinova kojeg je Bog izabrao prije njegovog rođenja, a pomazanjem za Kralja ga učinio svojim Sinom, onda je on u duhu Božje riječi bio Božji jedinac (jedinorođeni tj. ljubljeni) koji je učinjen ‘prvorođenim Sinom’ (1.Ljetopisa 29:1). Kao takav je učinjen Gospodarom (Adoni) kao i Isus za kojega se također koriste izrazi ‘prvorođenac’ i ‘jedinorođenac’ (ljubljeni).

“Tako je Salamun sjeo na Jahvino prijestolje da kraljuje namjesto svoga oca Davida. Bio je sretan i slušao ga je sav Izrael.” (1. Ljetopisa 29,23)

Isus je sve ovo imao u mislima kad je pitao farizeje:

Što mislite o Kristu? Čiji je on sin? Kažu mu: Davidov. A on će njima: Kako ga onda David u Duhu naziva Gospodinom, kad veli: ”Reče Jahve Gospodinu mojemu: `Sjedi mi zdesna dok ne položim neprijatelje tvoje za podnožje nogama tvojim?`” Ako ga dakle David naziva [Gospodarom], kako mu je sin?” (Matej 22:42-45)

Isusovo pitanje je zahtijevalo poznavanje određenih činjenica koje su Židovi trebali znati o

  • pojmu ‘Krist’ koji je u ovom kontekstu uključivao i pojam ‘Sin Božji’ (prvorođenac)
  • o kralju Davidu i njegovom sinu (potomku, prestolonasljedniku).

Kao prvo, Isus pita: “Čiji je Krist sin”? Odgovor je bio sadržan upravo u tom nazivu ‘Krist’ i oni su trebali to znati povezati. Međutim, oni kažu da je Krist Davidov sin (Matej 22:42; Marko 12:35). No, odgovor je trebao glasiti ‘Božji Sin’ jer je Bog takvog čovjeka kojeg je izdvojio od svojih ostalih zemaljskih ‘sinova’ pomazao i učinio svojim Sinom, prvorođencem. Drugi su to znali jer su ta dva pojma povezivali u ‘Krist, Sin Božji’, a ne u 'Krist, sin Davidov', jer ‘Krist’ se ne rađa po tijelu nego po Božjem duhu pa može biti samo Božji sin.

Kao drugo, David je sjedio na Božjem prijestolju jer ga je Bog pomazao za kralja i posjeo sa svoje desne strane da umjesto Njega vlada u Njegovo ime. On je bio Gospodar nacije i tako su ga oslovljavali svi iz naroda pa i njegova žena i sinovi (1.Kr.1:11,17,18).

Bog mu je unaprijed najavio rođenje sina Salamuna koji je postao kralj još za vrijeme njegovog života. Ono što je Davidu rečeno za Salamuna bilo je mnogo veće i slavnije od Davidove mesijanske uloge (1.Ljet 22:9,10; 2.Sam 7:14). David je u svom sinu Salamunu i prije nego se rodio, vidio onoga koga će Bog učiniti svojim ‘Sinom’. Vidio je da će njegovo prijestolje biti slavnije pa ga je samim tim mogao smatrati većim od sebe. Kad ga je umjesto sebe postavio na prijestolje onda David od tog dana više nije bio kralj pa je u tom trenutku Salamun postao njegov Gospodar i Božji prvorođeni Sin. Zato je David mogao u duhu napisati kako je Jahve rekao njegovom Gospodaru (Salamunu) da (umjesto njega) sjedne Bogu s desne strane (Ps 110:2). Vjerojatno je prilikom pomazanja Salamuna napisao riječi zapisane u 2. psalmu gdje taj Pomazanik (njegov sin, potomak) kaže:

“Kazat ću odredbu Jahvinu, On mi je rekao: “Ti si sin moj, ja te danas rodih.” (Ps 2:7)

Neki izvori kažu da su se ove riječi i cijeli 2. psalam čitali prilikom postavljanja za kralja svih onih koji su sjeli na Davidovo prijestolje jer su svi oni bili uključeni u obećanje koje mu je dao Bog kao što piše:

“Jahvino kraljevstvo u ruci Davidovih sinova.” (2. Ljetopisa 13:5,8)

 Da bi jedan čovjek sjedio na Davidovom, a ujedno Božjem prijestolju, morao je biti:

    • Sin Davidov - na Davidovom prijestolju
    • Sin Božji - na Božjem prijestolju

Ovo je još jedan razlog zašto se Mesija (Krist) naziva 'Sin Božji' jer samo takav čovjek može sjediti na Božjem prijestolju. U tom smislu je i Davidov sin Salamun učinjen Sinom Božjim, Gospodarom i Kristom. To su imali u mislima svi koji su stoljećima kasnije povjerovali u Isusovu mesijansku ulogu pa su ga zvali “Isuse, sine Davidov”, ali ujedno i “Kriste, Sine Božji” (Mt 15:22; 20:30,31; Mk 10:47).

    • Isus, sin Davidov - naziv po tijelu
    • Krist, Sin Božji - naziv po svetom duhu
      • Isus - Krist

To je u Isusovom slučaju podrazumijevalo da je on od Boga postavljen za njihovog Gospodara i Krista (kralja), a samim tim i za Božjeg Sina koji će sjediti na Davidovom, a samim tim i na Božjem prijestolju pa je apostol Petar rekao:

“Stoga neka sav dom Izraelov pouzdano zna da je Bog njega (Isusa Nazarećanina, čovjeka kojega je Bog pred vama potvrdio silnim djelima) učinio i Gospodinom i Kristom, tog Isusa kojeg ste vi pribili na stup.” (Dj 2:22,36)

Isus je Židovima više puta neizravno rekao da je on taj Davidov sin (potomak, prestolonasljednik) i Gospodar, a samim tim i njihov Gospodin i Krist (Pomazanik) kojeg je Bog postavio za svog Sina.

Uzmimo u obzir da Isus svoju ulogu Sina i Gospodara uspoređuje sa ulogom kralja Salamuna, Sina Božjeg. Zašto nije citirao Pismo koje spominje ‘nebeske sinove’ ili one citate koje se odnose na jednog od anđela Božjih? Da je Isus bio nebeski Sin, on bi to učinio pa bi pojam ‘Sin Božji’ ukazivao na prirodu postojanja, a ne na funkcionalni naziv kojeg Bog daje čovjeku. Zato nije bilo neobično da su Židovi uvijek, a posebno u vrijeme Isusa naziv ‘Sin Božji’ koristili za čovjeka koji je trebao biti njihov Mesija (Krist, Sin Božji) a koji je u odnosu na njih kao Božju djecu (sinove i kćeri) bio Sin prvorođenac, a za Boga i Sin jedinac (ljubljeni, jedinorođeni).

Od vremena kad je Bog rekao da će onaj čovjek, koga će on postaviti da sjedi na njegovom prijestolju u Jeruzalemu, biti učinjen njegovim ‘Sinom’, od tada se pojmovi Otac i Sin koriste za jedan poseban funkcionalni i prisni odnos između Boga (na nebu) i jednog posebnog čovjeka (na zemlji) koji je trebao biti Krist, kralj - Sin Božji.