Osnovna obilježja Mesije, Sina Božjeg


Biblija nam otkriva sve pojedinosti o Mesiji, koje su se s vremenom nadopunjavale, ali su svi Mesije ispunjavali nekoliko osnovnih obilježja, a to su:

      • potomak žene (ljudsko biće, sin čovječji)
      • izabran i postavljen od Boga
      • vođa (kralj i/ili svećenik)
      • Božji zastupnik

Glavno temeljno obilježje za onoga tko je mogao biti Mesija, Sin Božji je navedeno u prvom proročanstvu u kojem se Bog obraća jednom od svojih istaknutih nebeskih sinova, a koje gasi:

“I ja ću zametnuti neprijateljstvo između tebe i žene, i između potomstva tvojega i potomstva njezina. On(o) će ti zdrobiti glavu, a ti ćeš mu raniti petu.” (1. Mojsijeva 3:15).

Većina prijevoda hebrejsku riječ הוּא (on, ono) prevodi sa 'on' (jednina) iako se u tekstu  'potomstvo' žene i 'potomstvo' Zmije (Sotone) spominje u množini, jer je riječ o ljudima među kojima će se nalaziti predvodnici tog sukoba koji će trajati stoljećima. Kao što ‘potomstvo zmije’ nije jedna osoba nego mnogi koji će stati na njegovu stranu (mnogi antikristi), tako i ‘potomstvo žene’ nije jedna osoba ili jedan Krist, već više njih od kojih će onaj zadnji Pomazanik zadati smrtni udarac Zmiji. Kao što postoji onaj zadnji Krist, tako vjerojatno postoji i zadnji Antikrist koji će na kraju sukoba biti javno očitovan. Zato se samo u tom smislu može koristiti i riječ 'on' koja označava to jedno izabrano kolektivno 'potomstvo žene' kao Krista (Pomazanika) sa svojim glavnim zastupnikom, koje će se suprotstaviti Sotoni, kao što jedan cijeli narod ‘Izrael’ Bog zove u jednini 'Sin moj prvorođeni' (2.Mo 4:22). I ono što je važno zapaziti, taj Sin (narod Izrael) je bio ‘Krist’, a samim tim i 'Sluga Božji' jer čitamo:

“Ovako kaže Jahve: Izrael je Sin moj prvorođeni” (2.Moj 4:22)

“A ti si, Izraele, sluga moj” (Izaija 41:8)

“Izlaziš (Jahve) da pomogneš narodu svojemu, da spasiš pomazanika (Krista) svojega.” (Hab 3:13)

    • Izrael, Božji sin prvorođenac (Krist, Sluga)

Taj jedan 'Sin' u svom nazivu ima mnoge sinove Božje kao ‘potomstvo žene’ od kojih je ključna uloga pripala Jošui (Isusu, sinu Josipovom).

    • Izrael – Božji sin, prvorođenac
    • Krist  - Božji Sin, prvorođenac

Zanimljivo je da Bog u ovom prvom proročanstvu nije spomenuo 'svog potomka' (jednina) nego potomstvo žene (množina). Samo ta činjenica mora zamisliti one koji tvrde da Bog ima svog doslovnog potomka (sina) koji bi se razlikovao od ostalih potomaka žene.

Neki bi se mogli pitati zašto onda Bog nije spomenuo da će se 'njegovo (Božje) potomstvo' suprotstaviti potomstvu Zmije? U biti, Bog to nije spomenuo na izravan način ali se podrazumijeva jer je ovdje zaista riječ o Božjem potomstvu preko ‘žene’. Ali, zašto preko ‘žene’ a ne preko čovjeka, muškarca jer Bog ne bi mogao imati svoje potomstvo na zemlji da nema svog čovjeka koji bi ga zastupao. Gdje je onda u tom proročanstvu čovjek i njegovo potomstvo? Čovjek se ovdje također izravno ne spominje ali se podrazumijeva. U kom smislu? 

Naime Adam kao Božji Sin - prvorođenac je trebao zastupati Boga, Oca, a ne njegova žena posredstvom koje je Bogu trebao stvoriti potomstvo (djecu Božju) nad kojim će vladati.

“Adam nadjenu ženi svojoj ime Eva; jer postade mati svima živima.” (1.Moj 3:20)

Zato je Eva, koja je začela s Adamom i rodila sina Kaina, rekla:

“Muško sam dijete stekla pomoću Jahve!” (1.Moj 4:1)

Tako je Bog u zajedništvu sa svojim izabranim zemaljskim sinovima trebao steći svoje potomstvo preko 'žene'. Zato je 'potomstvo žene' ujedno 'Božje potomstvo' jer mu je žena, čiji je izabrani muž Božji zastupnik, trebala roditi njegovu djecu - sinove i kćeri. Pavle citira jednog pjesnika koji kaže:

“Jer smo (po)rod njegov.” (Djela 17:28)

    • Muž (zastupnik Boga, Oca)
    • Žena (pomoćnica mužu)
    • Djeca Božja (potomstvo žene)

Djeca Božja su 'djeca od Boga' dobivena po ljudskoj ženi, pa možemo reći da su 'Božje potomstvo' ili 'potomstvo žene' ljudska smrtna bića iza čijeg stvaranja stoji čovjek.

Čovjek, rođen od ženekratka je vijeka i pun nemira. (Job 14:1)

Bez obzira na njihovu smrtnost Bog je svojim svetim duhom izabrane sinove postavljao u status prvorođenca (prvog Sina). Tako je i Isus, kao Božji potomak 'rođen od žene', a kao 'sin Davidov' i Josipov je začet od čovjeka na neizravan način po svetom duhu (Gal 4:4).

 “Ali kad se navršilo vrijeme, Bog je (pomazao i) poslao svojega Sina, rođenog od žene.” (Gal 4:4)

S druge strane, nijedan muž (sin čovječji) nije trebao zastupati Sotonu kao Oca tako da Sotona nije vlasnik potomstva žene, pa do svog potomstva dolazi na prijevaru i laž navodeći ljude da odbace Boga kao svog Oca i njegovog Sina (zastupnika). Kad na zemlji imamo Božju djecu koja su došla na svijet preko 'žene', onda se podrazumijeva da tu djecu stvaraju Božji zemaljski 'sinovi' koji su trebali biti podložni Božjem Sinu - prvorođencu, jer je samo jedan od tih sinova mogao biti Božji glavni zastupnik i posrednik tako da je od samog početka trebalo poštivati Božju odredbu:

“... da je svakome mužu glava Krist (Pomazanik), a muž je glava ženi, a Bog je glava Kristu (Pomazaniku).” (1.Kor 11:3)

Svaki put kad je Sotona napao Božjeg kolektivnog 'Sina' (Izrael) Bog bi imao ili bi podizao potomka žene te ga postavio za svog Pomazanika, Sina prvorođenca preko kojeg bi nogom išao na glavu zmije. Sotona i demoni nisu mogli protiv njega ništa učiniti sve dok je bio poslušan Bogu ali su svoje neprijateljstvo iskazivali preko ‘potomstva zmije’ pogotovo onih iz redova Izraela koji su se svojom neposlušnošću odmetnuli od Boga i stavili na stranu Zmije. Takvih je bilo posebno u vrijeme Isusa i Ivana koji su ih razotkrili kao sotonsko potomstvo, leglo zmija otrovnica (Matej 3:7; 12:34). Jednom od njih je Pavle rekao: "Sine Đavolji" (Djela 13:8-10). Izrazom 'sin' se mislilo na 'slugu'. Sotona je preko svojih slugu ('zmija') zadavao ugrize Božjem Sinu (Izraelu, Božjem Sluzi) što je bilo predočeno događajem u pustinji kad su mnogi umrli od ugriza doslovnih zmija jer su se bunili protiv

Boga i Krista (Oca i Sina)

Da bi ozdravili od smrtnog ugriza oni su trebali svojom vjerom pogledali u mjedenu zmiju koja je predočavala zmijski protuotrov (protu-smrt) i život temeljen na vjeri. Samim tim su morali vjerovati i u Mojsija (Krista, Sina Božjeg), kojeg im je Bog podigao da ih vodi jer se on molio Bogu za njih i po Božjoj naredbi podigao tu 'zmiju' koja je u njima proizvela snagu života koji poništava snagu smrti. Tako je Bog pokazao da oni kao Božja djeca ne smiju gunđati na svog nebeskog Oca niti na onog njegovog Sina ili njegovog Sluge preko kojega ih je vodio prema obećanoj zemlji, nego su u njih trebali vjerovati da bi doživjeli blagoslove (4.Mo 21:8,9). Tu sliku je iskoristio Isus kako bi rekao da je Bog ovaj put podigao Sina, a s njim i lijek protiv smrti tako da bi svi koji očima vjere pogledaju i povjeruju u njega mogli imati vječni život (Ivan 3:14; 11:26).

Bog je u prošlosti dozvoljavao Sotoni da im zadaje ugrize koje su zaslužili pa je rekao:

“I gle, puštam na vas otrovnice protiv kojih nema čarolija; ujedat će vas - riječ je Jahvina.“ (Jer 8:17)

Sotona je preko svog potomstva (zmijskog legla) znao često ugristi Božjeg Sina Izrael tako što je prkosio Božjim Sinovima - pomazanicima (kraljevima i svećenicima) te ubijao Božje proroke koji su također predstavljali tog Sina, zbog čega je cijela nacija trpjela smrtne bolove sve dok ih Bog nije izliječio i ponovo im podigao drugog Sina da ih vodi. Oni su toga bili svjesni pa su rekli:

”Hajde, vratimo se Jahvi! On je razderao, on će nas iscijeliti: on je udario, on će nam poviti rane; poslije dva dana oživit će nas, trećeg dana će nas podignuti i mi ćemo živjeti pred njim.” (Hošea 6:1,2).

Oni su zbog svog grijeha godinama trpjeli udarce i rane tako da su se nadali da će nakon što se svi vrate svom Bogu, biti izliječeni i podignuti u život trećeg dana od svog pokajanja. Bog je dozvolio da Izrael zadobije smrtnu ranu, ali je ostavio nadu da će ih oživjeti trećeg dana pa samim ta činjenica jasno govori kako je sa Isusom Sinom Božjim umro sav Izrael, Sin Božji i da je s njim trećeg dana uskrsnuo novi Izrael, Sin Božji, o čemu je Pavle pisao rekavši:

“... jer ste s njim pokopani u njegovu krštenje, a u zajedništvu s njim ste (trećeg dana) uskrsnuti zbog svoje vjere u djelotvornu snagu Boga, koji ga je uskrsnuo od mrtvih. Vas… je Bog oživio i ujedinio s njim. Dobrostivo nam je oprostio sve naše prijestupe. ” (Kol 2:12,13)

“Jer nije važno ni obrezanje ni neobrezanje, nego novo stvorenje. A na svima koji budu po ovom pravilu živjeli, na njima neka bude mir i milosrđe — na Izraelu (Sinu) Božjem.” (Gal 6:15,16)

Sada kad se vratimo u povijest Izraela, možemo vidjeti Izraela, Krista (Božjeg pomazanika) Sina Božjeg kojeg su predstavljali Božji pomazani Sinovi. Ti Sinovi su ispunjavali osnovna obilježja Mesije. Svi su kao potomstvo žene trebali biti ljudska bića s tim da je Jošua (Isus, sin Josipov) tokom svog života ispunio i one zahtjeve koji su bili određeni samo za njega.

    • Izrael, Sin Božji - ljudska bića
    • Krist, Sin Božji - ljudsko biće

Prije nego se formirao Izrael osnovna obilježja su ispunjavali Melkizedek, Abraham. Izak, Jakov i Josip. Oni su po nekim obilježjima bili samo nalik onom Kristu, Sinu Božjem koji je jednom zauvijek trebao stati na glavu zmiji. Melkizedek je od Boga postavljen za kralja i svećenika u gradu Salemu u kojem je Bog namjeravao utemeljiti svoje zemaljsko prijestolje i kao takav je odgovarao obilježjima Sina Božjeg jer je samo kao 'Sin' mogao zastupati Boga pred Abrahamom (1.Moj 14:18; Heb 7:1-3). U trenutku kada je Bog sklopio savez s Abrahamom, došlo je do 'začeća' Izraela, Božjeg Sina koji je došao po obećanju što je prikazano rođenjem Izaka (jedinca) te Izakovog sina Jakova (prvorođenca) koji je otkupio prvorodstvo od svog brata Ezava (vidi Gal 4:23; Rim 9:9-13). Oni su tako odredili ulogu Izraela, Sina Božjeg prije nego je rođen prilikom izlaska iz Egipta. Prije nego je Izrael rođen, Bog ga je posvetio na isti način kao i svoje proroke, kao što je rekao za jednog proroka:

“Prije nego što sam te oblikovao u utrobi majke tvoje, poznavao sam te. Prije nego što si iz utrobe njezine izišao, posvetio sam te. Za proroka narodima postavio sam te.” (Jer 1:5)

Prije nego što je Izrael oblikovan i rođen, bilo je određeno da pojedini sinovi, iako najmanji od svoje braće budu postavljeni za vođe i spasitelje. To je bilo objavljeno Jakovljevom sinu Josipu kada mu je Bog u snu objavu da će mu se kao kralju klanjali svi iz Abrahamove loze, pa tako i njegova braća pa čak i otac (1.Moj 37:5-10). Kad je došlo vrijeme san se ispunio i svima je bio Gospodar (Adoni). Iako nije bio prvorođenac po tijelu Bog ga je učinio svojim Sinom prvorođencem, pa u vezi toga čitamo:

“... jer je Ruben bio prvorođenac. Ali jer je on bio oskvrnio postelju oca svojega, prijeđe pravo njegova prvorođenja na sinove Josipa, sina Izraelova, ali ne tako da se on u rodoslovlju broji kao prvorođenac. Juda je bio nadmoćniji od braće svoje i od njega je potekao vođa, ali pravo prvorodstva dobio je Josip. (1.Ljet 5:1,2)

Josip je pravo prvorodstva dobio tako što je preko svojih sinova dobio dvostruki dio nasljedstva i postao otac dvaju plemena — Efraima i Manasija (5.Mo 21:17). Da bi to potvrdio Jakov je kao Božji zastupnik, Efraima, mlađeg sina Josipovog "stavio ispred" Manasije koji je bio prvorođenac pa se za Izrael koristilo ime 'Efraim' (1.Moj 48:17-20; Iz 7:17; 11:13). Znači, još od tada je Bog mogao govoriti:

“Ja sam otac Izraelu. Efraim je moj prvorođeni sin.” (Jer 31:9)

“Nije li Efraim sin moj ljubljeni ...” (Jer 31:20)

Bog je tako Izrael, još prije rođenja odredio za svojeg 'prvorođenog' Sina samim tim što ga je smatrao 'ljubljenim' (jedincem). Bez obzira na čast koju je Josip dobio, Jakov kao otac 12 plemena nije njemu namijenio vladalačku palicu nego potomcima Jude kad je pod nadahnućem rekao:

“Neće odstupiti žezlo od Jude, niti vladalački štap od nogu njegovih, dok ne dođe onaj, kojemu pripada, i kojemu će se pokoravat narodi.” (1.Mo 49:10)

Tako je nakon Josipa, sina Jakovljevog uvedeno dodatno obilježje za Božjeg pomazanika (Mesiju), a to je:

    • da je iz Judinog plemena
    • da je učinjen prvorođencem

Svi koji su trebali nositi žezlo i vladalačku palicu su trebali biti prvorođeni po tijelu ili su mogli biti učinjeni prvorođenima poput Josipa. Neki su prvorodstvo mogli otkupiti na prevaru poput Jakova, što je bilo učinjeno kad se Jeroboam iz Efraimovog (Josipovog) plemena nametnuo kao kralj desetoplemenskog Izraela koje se odvojilo od Jude. 

Prije nego je došao ‘onaj kojemu će se pokoravati narodi’ Bog je u gornjem proročanstvu najavio da će podignuti kraljeve iz Judinog plemena kao svoje najistaknutije Sinove preko kojih je trebao kraljevati nad svojim narodom Izrael (tj. nad sinovima Božjim) jer je On bio njihov kralj koji im je rekao:

“Ja sam Jahve, Svetac vaš, stvoritelj Izraelov, kralj vaš!” (Izaija 43:15)

Činjenica je da je Bog u Izraelu postavljao ljude za kraljeve koji su "umjesto njega" vladali narodom jer su zastupali njega kao 'kralja' pa čitamo:

“Neka je blagoslovljen Jahve, tvoj Bog, komu si tako omilio da te postavio na svoje prijestolje da kraljuješ umjesto Jahve, svojega Boga.” (2.Lje 9:8)

Prema tome, da bi Bog mogao kraljevati nad svojim narodom preko svojih zemaljskih sinova, onda su oni morali biti:

    • izabrani između ‘Božjih sinova” iz naroda
    • postavljeni za ‘Božjeg Sina’ - prvorođenca

Prije nego su stupili na scenu, Bog je očito kroz početno razdoblje zanemario Judino pleme te je osnovne uvjete za Mesiju ispunio preko Mojsija koji nije bio iz Judinog plemena nego iz Levijevog, vjerojatno zato što je Levijevo pleme bilo unaprijed određeno da zastupa Izraelce pred Bogom u svojstvu svećenika (vidi Heb 7:9,10). Tako je Bog tom prilikom Levijevo pleme stavio ispred Judinog plemena kao i u slučaju koje smo već spomenuli.

Ono što se očekivalo od Mesije (Krista) su zadaci koji su tada i tokom narednih stoljeća bili postavljani pred njega, odnosno pred njih, a to je:

    • vršenje Božje volje
    • briga za Božji narod
    • uvođenje i / ili provođenje zakona
    • uvođenje ili obnova pravog obožavanja,
    • uspostava ili obnova Božje vladavine
    • rat, održavanje mira ili oslobođenje od ropstva

Ta obilježja su ovisila o Bogu i njegovoj volji za tog čovjeka u tom određenom vremenskom periodu, te su bila prorečena i kao takva su trebala biti ispunjena na tom Pomazaniku, ali su mogla biti i predslika onoga što se odnosilo na slijedećeg, a posebno na zadnjeg Pomazanika kojemu će se pokoravati narodi.

Prema tome, svaki od Boga izabrani čovjek koji je ispunjavao osnovne karakteristike je u svoje vrijeme bio Mesija (Krist, Pomazanik) koji je polagao pravo da ga Bog smatra svojim Sinom prvorođencem jer je po toj zastupničkoj ulozi izdvojen između svoje braće - ‘sinova Božjih’. Kao takvi su izdvojeni i postavljeni za prvog Sina samim time što su zastupali Boga pred drugima. Oni su time i predstavljali Izrael koji je nazvan ‘Božji prvorođeni sin’ jer je taj narod izdvojen kao Božji zastupnik pred drugim narodima. 

Kad zavirimo u stoljetnu povijest tog 'Izraela, Sina Božjeg', možemo ga upoznati po njegovim istaknutim 'Sinovima' koji su ga vodili od vremena rođenja, odrastanja u izgnanstvu, života u svojoj zemlji, njegovom progonstvu zbog grešnika, te o njegovoj smrti i uskrsnuću koje je uslijedilo po zadnjem Sinu Božjem. Sve je to Izrael prolazio kao Božji Pomazanik, a s njim i oni Sinovi Božji koji su ga zastupali. Prema tome, Izraela, ‘Sina prvorođenca’ je zastupao jedan između svoje braće koji je postavljen za ‘Sina prvorođenca’.