Moj Otac


Isus je više puta pred drugima govorio o Bogu kao svom nebeskom Ocu. Neki taj pristan način izražavanja koriste kao dokaz tvrdnji da je Jahve Isusov stvarni nebeski Otac. Međutim postoji jasan biblijski razlog zašto je Isus objavio Boga kao svog Oca. Kad mu je Petar rekao da ga priznaje kao Krista, Sina Božjeg, onda mu je Isus rekao:

”Blagoslovljen si ti, Simone, sine Jonin, jer tijelo i krv nisu to tebi objavili, nego Otac moj, koji je na nebesima.” (Matej 16:17)

Isus je ovdje pred apostolima za Boga rekao ‘moj Otac’, pa su u tom istom smislu i apostoli mogli reći Isusu za Jahvu: ‘tvoj Otac’. Koji je smisao takvog izražavanja?

Prvi razlog zašto se Boga kao Oca izdvaja i povezuje samo s Isusom je zbog Isusovog posebnog statusa kojeg je imao u odnosu na Boga koji mu je dao status Sina prvorođenca tj. Krista, kralja. To ćemo shvatiti iz sljedeće izjave u kojoj apostol Petar kaže:

“Bog Abrahamov, Izakov i Jakovljev, Bog otaca naših proslavi Slugu svojega Isusa…”  (Luka 20:37; Djela 3:13)

    • ‘Bog otaca naših’
    • ‘Slugu svojega Isusa’

Petar ovdje Isusa kao Božjeg slugu izjednačava sa njihovim očevima koji su imali poseban status kod Boga jer su i oni bili Božji sluge preko kojih je ostvarivao svoj plan spasenja. Zbog tog statusa on ne kaže ‘naš Bog’ nego ‘Bog otaca naših’ čime iskazuje poštovanje prema svojim očevima koji su imali tu čast da ih Bog izabere kao svoje zastupnike. Takvim načinom izražavanja se samo priznaje poseban status tih izabranih muževa kojeg su dobili Božjim izborom (usporredi Jer 3:19).

Tako je vjerni kralj Ezekiel obratio proroku Izaiji riječima:

”Možda čuje Jahve, Bog tvoj…” (2. Kralj 19:4)

Izjavom “tvoj Bog” Ezekiel nije željelo reći kako on ima drugog Boga koji je različit od Izaijinog jer je taj Bog bio i njegov. Ezekiel je samo želio priznati poseban odnos koji je Izaija imao kao Božji prorok tako da je i Izaija pred njim mogao reći: “Bog moj”. U jednoj drugoj situaciji je Izraelski narod rekao proroku Samuelu:

“Moli se Jehovi, Bogu svojemu za svoje sluge.“ (1.Sam 12:19)

Vidimo da su Izraelci priznavali taj odnos između proroka Samuela i njegovog Boga, koji je naravno i njihov Bog na način da su izrazom ‘tvojem Bogu’ priznali da ga je njihov zajednički Bog izabrao i postavio za Proroka.

Isto tako je u slučaju Isusa gdje on sa izrazom ‘moj Otac’ pred drugima ukazuje da je on Mesija (Krist) i da je od Boga postavljen za Sina. Onog trenutka kada ga je Bog postavio za svog Sina, Bog je Isusu postao Otac u posebnom smislu i to se moglo izraziti samo na takav način. Takvim posvajanjem Oca se nije htjelo reći da on nije i Otac ostale ‘djece’ jer piše:

  • “Jer i onaj, koji posvećuje (‘Sin Božji’), i oni (‘sinovi Božji’), koji se posvećuju, svi su od jednoga (Oca). Zato se (Isus) ne stidi zvati ih braćom…” (Hebr  2:11)

U tom smislu su apostoli u svojim Pismima isticali taj poseban status kojeg je imao Isus kod Boga i Oca, kao što čitamo:

”Neka je blagoslovljen Bog i Otac našeg Gospodina Isusa Krsta, Otac milosrđa i Bog svake utjehe.“ (2. Kor 1:3)

”…Kako biste jednodušno, jednim ustima, slavili Boga i Oca našeg Gospodina Isusa Krista.“ (Rim 15:6)

Pavle izrazom “Bog i Otac našeg Gospodina Isusa” samo neizravno priznaje da je Isus od svog Boga i Oca postavljen za našeg Gospodina, ali to ne znači da je taj Bog samo Isusov Otac nego i naš. Zato je Isus jednom rekao:

”Uzlazim k Ocu svojemu i Ocu vašemu, Bogu svojemu i Bogu vašemu.” (Ivan 20:17)

Isus i ovdje koristi izraz ‘moj Otac’ koji nema bukvalno značenje onoga koji ga je doslovno rodio jer bi to značilo da je doslovno rodio i one kojima je Isus rekao “vaš Otac”. Osim toga, vidjeli smo da je Bog rekao Isusu nakon što ga je pomazao:

“Ja te danas rodih”

...što podrazumijeva da je i Isus tom prilikom ‘postao Božji sin’ u jednom posebnom smislu koji je zahtijevao da ga Isus pred drugima oslovljava sa ‘moj Otac’. To se od njega očekivalo kao što se očekivalo i od Davida jer čitamo:

”On mi smije govori: ‘Ti si Otac moj, Bog moj i Stijena spasenja mojega.’ A ja ću (tog Sina) prvorođencem učiniti, najvišim među kraljevima zemaljskim.” (Psalam 89:26, 27)

David je od Boga dobio pravo da Boga smije zvati 'svojim Ocem' jer ga je Bog učinio svojim Sinom (prrvorođencem).

Dok su za pomazanog kralja ljudi mogli samo reći:

“ti si naš kralj (vođa, Gospodar)”

Bog za tog istog pomazanika mogao reći:

“ti si moj Sin (prvorođenac)”

Tako je i taj čovjek (kralj, Sin Božji) mogao ljudima reći:

“vi ste moji moji sluge i moja braća”

a za Boga koji ga je postavio za Sina:

“ti si moj Otac”

Međutim, nekim Židovima je takvo izražavanje bilo neumjesno za nekoga koga oni nisu smatrali Božjim pomazanikom, Sinom Božjim, pogotovo kad je po njihovom gledištu liječenjem prekršio sabat.

A Isus im je odvratio: “Otac moj radi sve do sada, a i ja radim.” Zato su Židovi još više tražili priliku da ga ubiju, jer ne samo da je kršio subotu nego je i Boga nazivao svojim Ocem, izjednačujući se s Bogom. (Ivan 5:17,18)

Onaj sin koji svog oca zove Ocem se nikako ne izjednačava sa njim, pa ga očito nisu mogli optužiti da sebe prikazuje kao Svemogućeg Boga, nego samo u smislu da je sebi samoinicijativno uzeo za pravo da 'umjesto Boga' radi na zadacima koje pripadaju onom Božjem čovjeku koji zastupa Boga (kao što su čuda izlječenja). Naime, samim tim što je Boga nazivao 'svojim Ocem' Isus se neizravno kao i David proistovjetio s onim izabranim čovjekom koji ima pravo sebe smatrati Božjim Sinom. Isus je putem dobre vijesti o kraljevstvu ljudima govorio da Bog sve do sada radi na spasenju ljudi od grijeha i smrti i da je njega ovlastio da kao Sin radi na tom istom spasenju ljudskog roda, pa tu činjenicu Isus ističe kada im je rekao:

“Isus im je nato rekao: “Zaista, zaista, kažem vam, Sin ne može ništa učiniti sam od sebe, nego samo ono što vidi (zna, spozna) da čini Otac. Jer što god On čini, to i Sin čini na isti način.  Jer Otac ljubi Sina i pokazuje mu sve što sam čini. Pokazat će mu i veća djela od ovih, da biste se vi divili. Jer kao što Otac podiže mrtve i oživljava ih, tako i Sin oživljava one koje hoće. Jer Otac ne sudi nikome, nego je sav sud povjerio Sinu, da bi svi poštovali Sina kao što poštuju Oca. Tko ne poštuje Sina, ne poštuje ni Oca koji ga je poslao.” (Ivan 5:19-23)

Samo onaj koga je Bog postavio da "umjesto Njega" obavlja određene zadatke se mogao u tom smislu izjednačavati s Bogom, nazivajući ga svojim Ocem, a sebe njegovim Sinom. To nije bilo sporno onima koji su Isusa prihvatili za Krista, nego samo onima koji su ga pod svaku cijenu željeli optužiti da on nije taj Krist.

Nakon ovoga će vam Isusove riječi dobiti izvorni smisao kada je rekao:

 “Jer Bog je toliko ljubio svijet da je dao svog jedinorođenog (ljubljenog) Sina, da nitko tko vjeruje u njega ne propadne, nego da ima vječni život.” (Ivan 3:16)

Treba uzeti u obzir taj poseban položaj i status kojeg je on dobio od Boga i opravdao svojim mislima, riječima i postupcima. Zbog tog posebnog statusa i činjenice da je uskrsnuo u vječni (besmrtni) život te kao takav uznesen na nebo, Isus je u našim očima više od običnog smrtnog čovjeka. Budući da ga je sve to učinilo različitim od nas, onda je jedini način da ga se opiše riječima je korištenje izraza koji ga odvajaju od smrtnog čovjeka, zbog čega su apostoli i drugi kršćanski pisci prvog stoljeća bili primorani koristiti riječi kojima bi to istakli. No, te riječi su neki učitelji i teolozi iskoristili za svoja viđenja i gledišta zbog kojih su bili primorani koristiti filozofske pojmove i riječi da bi opisali Isusa kao božanstvo čime su ga odvojili od njegove izvorne ljudske prirode. Tako su unatoč cjelokupnom biblijskom kontekstu, prešli tu granicu i ustvrdili da je Isus više od čovjeka, odnosno da je nebesko božanstvo. To se vidi iz nekih prijevoda gdje se biblijski stavci različito prevode kako bi se kod nekih tekstova mogla iščitati misao koja ukazuje da je Isus Bog ili nebesko božanstvo, kako za koga. No, sve se može provjeriti i usporediti.

Biblija jasno kaže da je Isus ‘izašao od Boga’, ali samo putem rođenja odozgo tj. rođenjem od Boga o kojem postoji svjedočanstvo da se desilo, za razliku od tvrdnje da je doslovno prvostvoreno ili jedinorođeno biće koje bi po tom obilježju nosio naslov Božji Sin, jer Bog tako nešto nije nikad objavio u svojoj Riječi, niti su Židovi imali takvo poimanje o Mesiji. U tom svjetlu se trebaju sagledavati i tumačiti svi pojmovi i izjave koji dodatno opisuju to duhovno rođenje zbog kojeg je Isus kao čovjek nazvan ‘Sin Božji’. Ukoliko se to zanemari onda nije čudno što u tim izjavama neki vide doslovnog nebeskog Sina.

To je kao da čitate knjigu od sredine pa vas neki pojmovi, riječi i izjave navode da vidite ono što ne piše jer ne poznajete taj stil izražavanja kojega je pisac u početku knjige jasno i detaljno objasnio, pa ga nije bilo potrebno uvijek iznova objašnjavati i nadopunjavati riječima koje su u početku knjige korištene. Nedostatak tih dodatnih (sada suvišnih) riječi u drugom dijelu knjige može zbuniti i navesti na krive zaključke, ali samo one osobe koji zanemaruju ili ne poznaju kontekstno značenje pojmova i riječi koje su temelj za razumijevanje cijele knjige.

Iz svega ovoga možemo zaključiti da su Židovi prema Božjim obećanjima očekivali sina čovječjeg koji je trebao biti učinjen ‘Sinom Božjim’. Nema niti jednog dokaza s jasno definiranom objavom o nekom nebeskom Sinu koji bi bio učinjen ‘sinom čovječjim’. To je ono što treba prihvatiti kao istinu temeljenu na čvrstim biblijskom argumentima. Na ovim činjenicama je veoma lako u Bibliji spoznati Božji plan spasenja preko unaprijed izabranog čovjeka s kojim je Bog sklopio poseban savez nakon što ga je otkupio iz čovječanstva i dao mu da ima život u sebi čime ga je izjednačio s Adamom. O tome će biti riječi u slijedećem članku: 'Tajna otkupljenja' - link

Slava našem Gospodaru i Spasitelju Isusu Kristu!


 Danijel Polanec