Što su o Isusu rekli rimljani

Neobični natprirodni događaji koji su se desili nakon što je Isus izdahnuo i umro, natjerali su rimske vojnike koji su ga čuvali da priznaju da je on ‘Sin Božji’:

”Kapetan i oni koji su s njim čuvali Isusa vidješe zemljotres i sve što se dogodilo pa se veoma uplašiše i rekoše: “Ovaj je zaista bio Sin Božji!“ (Matej 27:54)

Izvještaj ne navodi u kojem smislu su rimski vojnici koristili izraz ‘Sin Božji’ jer su oni u svojoj poganskih religiji i mitologiji imali slike bogova i polubogova u ljudskom obličju. Najvjerojatnije je da su taj izraz po židovskom shvaćanju ipak koristili za Božjeg čovjeka, ljudsko biće što možemo zaključiti iz paralelnog Lukinog izvještaja. Zanimljivo je da je Luka kao dobar istražitelji umjesto naziva ‘Sin Božji’ koristio riječ ‘čovjek’ i ‘pravednik’ jer su po onome kako je on čuo od svjedoka, vjerojatno rekli:

”Zbilja, čovjek ovaj bijaše pravednik.” (Luka 23,47)

• ‘Sin Božji' >  čovjek, pravednik

Matej je svoje evanđelje namijenio Židovima pa je koristio pojam ‘Sin Božji’ kojeg su oni razumjeli jer se to odnosilo na Isusa koji je kao pravedan čovjek opravdao tu titulu. Međutim, Luka je pisao Teofilu koji je vjerojatno bio rimski službenik jer ga je oslovio s “časni Teofile” (Luka 1:3). Izrazom “časni” oslovljavalo se ugledne i bogate osobe i visoke rimske službenike. Apostol Pavao se na sličan način obratio Festu, rimskom upravitelju Judeje (Dj 26:25). Vjerojatno je zbog toga Luka koristio izvorne riječi koje su tom prilikom izrekli rimski vojnici, a koje je Matej preoblikovao u izraz Sin Božji jer se to podrazumijevalo. 

To samo govori kako su Luka i drugi kršćani u nazivu ‘Sin Božji’ vidjeli samo Božjeg slugu, pravednika, a ne božansko nebesko biće. Isus se nije odrekao svoje pravednosti a samim tim i činjenice da je od Boga imenovani Krist, Sin (Sluga) Božji. U mesijanskim proročanstvima se uvijek za Pomazanika koristio pojam 'sluga Božji' (vidi Izaija 42:1; 49:6; 52:13; 53:11). Zanimljivo je da je u najstarijem kršćanskom tekstu 'Didahe' (Nauk) napisan najkanije na početku 2. st. na više mjesta napisano za Isusa da je “sluga Božji“, a niti jednom 'sin Božji'.

Svi gore navedeni argumenti daju nepobitnu činjenicu koja dokazuju da se korištenjem naziva ‘sin Božji’ nije aludiralo na Isusovo nebesko porijeklo i božanstvo. Bog je još od Adama na zemlji trebao imati Sina, prvorođenca kojega je Isus zamijenio i postao ‘drugi Adam’. On je kao drugi otac čovječanstva otkupio ljude iz pozicije u koju ga je Adam doveo svojim grijehom. Tako imamo duhovno zajedništvo koje je trebalo funkcionirati od samog početka:

• Oca (na nebu)
• Sina (na zemlji) i
• Sveti Duh 

po kojem je Otac u Sinu i Sin u Ocu i mi ‘nova stvorenja’ (sinovi i kćeri) u zajedništvu s njima (Ivan 17:21-23).