Što je Bog rekao za svog Sina


Da li je onda Bog osobno, kako Biblija izvještava, glasom sa Neba potvrdio da je Isus Krist Njegov doslovni nebeski Sin jer čitamo:

”A glas sa neba reče: Ovo je moj ljubljeni Sin, koji je po mojoj volji!“ (Matej 3:17)

Netko će reći da Bog ovdje nije rekao da je Isusa postavio za Sina nego da je on njegov Sin. To bi bilo hvatanje za slamku za one koji nemaju nikakve druge čvrste argumente. Ova Božja izjava je sasvim na mjestu jer je Bog slično izjavio za ‘Izrael’ kojeg je unaprijed odredio i u svoje vrijeme stvorio tj. rodio i učinio svojim Sinom rekavši:

“Izrael je moj sin prvorođeni” (2.Mo 4:22)

Bog je nešto slično rekao za Isusa pred trojicom apostola:

“Ovo je moj Sin…” (Mt 17:5)

Matej piše da je to rekao prisutnima i prilikom krštenja, ali izvještaj iz paralelnog Lukina evanđelja kaže da se Bog tom prilikom obratio samo Isusu:

“Ti si Sin moj, ljubljeni, ti si mi po volji!” (Luka 3:22)

Izraz ‘ljubljeni’ ima isto kontekstualno značenje kao ‘jedini’, ‘jedinac’ ili ‘jedinorođeni’. Neki roditelji također znaju reći jednom od svoje djece koje im je najviše priraslo srcu: “Ti si moj jedinac (ili 'ljubljeni sin')“. Isus je kao i svaki Izraelac spadao među Božje sinove. No ova izjava: “Ti si sin moj, ljubljeni…” upućena direktno Isusu od samog Boga je potvrda njemu da je tom prilikom postao nešto više od ostalih Izraelaca (sinova Božjih), odnosno da je izdvojen između svoje braće i posvećen za istaknutog ‘Božjeg sina’ - prvorođenca (Luka 2:23; Ivan 10:36).

Takva izjava nikako ne dokazuje da je Isus doslovno nebeski sin i božansko biće koje je prvo stvoreno ili bukvalno rođeno i proizašlo iz Božjeg tijela, jer je ovo rečeno, ne prije, nego neposredno nakon što je Isus posvećen i duhovno ‘rođen od Boga’ čime je 'izašao od Boga' te postavljen za ‘Sina’ činom pomazanja. Dobiti takvu čast i odgovornost nije mala stvar i Sotona je odmah pokušao Isusa navesti da dokaže svoju ulogu Sina i da iskuša samog Boga kako bi provjerio da li Bog zaista stoji uz njega.

Prisutni koji su doživjeti i čuli glas s neba koji je za Isusa rekao:

“Ovo je moj Sin”

… su samo dobili potvrdu od Boga da ga je postavio za svog Sina kojeg su oni čekali. Bog je takvu izjavu mogao reći, i za Davida i za Salamuna koje je jednog za drugim postavio za svog prvorođenog Sina, bez da takva izjava ukazuje na njihovo predpostojanje kao božanskih bića. Zato su hebrejski spisi jasno i nedvosmisleno kroz proročanstva i predslike najavili zadnjeg Krista, Sina Božjeg kao čovjeka, a ne kao nebesko božanstvo.

Kao što Pismo svjedoči meni i svakome tko prihvaća Božje svjedočanstvo, Bog je čovjeka iz Davidove loze učinio svojim ‘Sinom’, a ne nekog od svojih nebeskih sinova (anđela) pa apostol Pavle to potvrđuje kada kaže:

“Jer kome od anđela reče kad: "Ti si Sin moj, ja te danas rodih"? I opet: "Ja ću mu (od tog dana) biti Otac, i on će mi biti Sin." (Hebrejima 1:5)

Pavle ovdje citira riječi koje je Bog uputio svojem Sinu Salamunu, a koje su svoju konačnu primjenu imale na Isusu. Ovdje jasno kaže da Bog nikad nije nikome od anđela kao nebeskih ‘sinova Božjih’ rekao da ga je rodio i postavio za Sina (prvorođenca) već je tu čast dao čovjeku, privremeno Salamunu i drugim Davidovim sinovima, a na kraju Isusu u trajno vlasništvo. Na neki način je Bog rekao Isusu kad ga je pomazao i posvetio:

“Od danas si moj Sin”.

No, u Božjim očima su počeci njegovog Sina ‘od vječnih vremena’ kada je Bog još prije nastanka svijeta po Adamu, naumio preko njega spasiti ono što je Adam izgubio tako da je njegov početak u božanskoj i proročanskoj ‘Riječi’ (Ivan 1:1).

Isusov početak

Mesijansko porjeklo

Po tijelu

Po duhu

Mjesto

Betlehem

Nebo

Ime oca

Josip, sin Davidov

Jahve

Rodoslovlje

obiteljski genom

Božja Riječ

Ovdje vidimo da je Jošua (Isus) kao čovjek potekao iz Betlehema, a kao Krist, Sin Božji sa Neba, zatim da je kao kralj preko svog oca Josipa potekao od Davida, a kao Sin Božji  od Boga, Oca, te je Davidov genom (DNK zapis, riječ) odredio njegovo rodoslovlje po tijelu, a Božja 'Riječ' je od samog početka odredila njegovu mesijansku ulogu. Božja (proročanska) riječ se tako po svetom duhu utjelovila i pojavila u Isusovom tijelu i kao takva bila vidljivo očitovanje onoga što su Mojsije i Proroci pisali o njemu. Jedini način da Isus sebe dovede u vezu sa mesijanskom ulogom Sina koja je određena i uvjetovana od Boga je da kaže da je on 'kruh koji je sišao s neba' (Ivan 6:41,42,51,58).

Samim tim što je Pavle u Hebrejima 1:5, primijenio na Isusa riječi iz 2. Psalma koje su svoju primjenu imale najprije na Salamunu - ‘Sinu Božjem’, govori da je za njega i druge vjernike Isus bio samo čovjek kojeg je Bog prije njegovog rođenja ‘izabrao’ tako što je izabrao obiteljsku lozu iz koje će ‘izniknuti’ i činom pomazanja ga postavio za svog ‘Sina’ tj. u povlašten i najprisniji odnos kojeg čovjek može imati u zajedništvu sa Bogom koji je tog dana Isusu postao Otac u posebnom duhovnom smislu (Ps 2:7; 2.Dan 7:14).

Opet naglašavam da ni Pavle (kao ni Isus) nije nikad iskoristio bilo koji biblijski stavak koji se odnosio na nebeske ‘sinove Božje’ kako bi ga primijenio na Krista. I što onda možemo zaključiti iz Pavlovih riječi? Pa upravo ono što su vidjeli proroci u vizijama.

Naime, niti jedan od nebeskih sinova (anđela) nije doživio da mu Bog kaže: “Ti si moj Sin”, tako da u nebeskoj hijerarhiji nitko nije izdvojen i postavljen na prvo mjesto da bude ‘Sin prvorođenac’, kao što je to učinjeno sa čovjekom u zemaljskoj hijerarhiji. Na nebu uz Božje prijestolje imamo 24 prijestolja tako da Mihael nije jedan i jedini prvi anđeo (arhanđeo) nego, kako stoji napisano, “jedan od najviših knezova” ili ‘jedan od arhanđela’ (Da 12:1). Iz ovog možemo naslutiti da se je prije postanka svijeta vjerojatno jedan od najviših knezova (arhanđela) pokušao nametnuti iznad svih sinova Božjih kao prvi Sin, što je uspio odvajanjem od nebeskog ustrojstva ali samo kao vođa anđela koji su ga slijedili. No, na nebu među nebeskim sinovima Božjim i dalje nema prvog Sina, ali vidimo da je Bog takvu čast dao čovjeku kojega je taj otpali anđeo pokušao obezvrijediti od samog stvaranja. Tako je Bog ovim činom ponizio Sotonu stavivši ga pod noge čovjeku što je bio najjači udarac Sotoni, udarac u glavu s kojim ga je pravno i moralno zbacio s položaja. Ujedno je Bog čovjeka uzdigao na ono mjesto koje mu je namijenio prilikom stvaranja Adama.

Biti izdvojen i nazvan ‘Sin’ ili ‘prvorođenac’ je najviše ‘ime’ (autoritet) kojeg netko može dobiti od Boga pa je samim tim taj autoritet kojeg ima jedan čovjek veći od autoriteta bilo kojeg nebeskog sina Božjeg. Svaki od arhanđela ima vlast samo nad jednom vojskom anđela koja mu je dodijeljena od Boga. Prvo mjesto na Nebu ima sam Bog Jahve za kojega se koristi titula “Bog nad vojskama” (...). Nigdje ne piše da je netko drugi postavljen nad vojskama. Svaka vojska anđela ima svog arhanđela koji je postavljen samo nad jednom vojskom, a Bog se po svom jedinstvenom položaju nalazi nad svim tim arhanđelima i njihovim vojskama. Zato u proročkim vizijama ne vidimo nikog osim Boga na prijestolju oko kojega stoje organizirane veće i manje grupe anđela. Sina vidimo tek nakon što je taj čovjek Isus podignut i doveden na nebo, ali samo privremeno do vremena obnove jer on mora sići i vladati zemljom (Da 7:13,14; Djela 3:21). Iako će biti na zemlji on će i dalje biti prvi do Oca sve dok ne preda svoju vlast Bogu (1.Kor 15:25-28).

  • Primjer: U Rimu je Cezar mogao imao svoj senat i generale po cijelom carstvu i nitko od tih istaknutih članova rimske vlasti i generala nije bio prvi do cara jer su bili izjednačeni s ostalim iz grupe senatora i generala. Cezar je preko njih vladao svojim velikim carstvom. Može se desiti da se netko od njih pokušao nametnuti iznad drugih (kao što je učinio sotona) i postane odmetnuti general koji sa svojom vojskom prisvoji neke rimske provincije. Rim je imao provinciju Judeju u kojoj su bile postavljene rimske legije koje je predvodio jedan od izabranih generala koji se uspješno suprotstavljao napadima odmetnutog generala. Zamislimo sada situaciju gdje Cezar jednog Židova iz Davidove kraljevske loze dovede u Rim i učini ga svojim Sinom koji će u njegovo ime vladati kao vazalni kralj Izraela. Taj židovski kralj po svojoj vladalačkoj funkciji ima puno veće ovlasti od bilo kojeg generala i člana rimskog senata. Budući da je samo Cezar veći od njega onda on kao kralj ima vlast i nad onim rimskim generalom koji je određen da mu sa svojom vojskom pomaže u provođenju reda i mira u kraljevstvu Izrael.

Tako i Isus, iako čovjek, on kao ‘Sin’ prvorođenac ima puno veće ‘ime’ ili autoritet od nebeskih arhanđela. Iako nije postavljen da vlada nebeskom upravom, on kao ‘Sin’ prvorođenac ima vlast nad velikom vojskom anđela koje predvodi arhanđeo Mihael, jedan od ‘sinova Božjih’ koji je postavljen nad zemljom, a koji mu je očito dodijeljen da mu pomaže i služi sa svojom vojskom anđela koji su samim tim i Isusovi anđeli. Zato u Bibliji imamo izraz ‘Mihael i njegovi anđeli’ i izraz ‘Isus sa svojim anđelima’ bez da se radi o jednoj te istoj osobi (Matej 16:27; Otk 12:7).