Sin Božji - u opasnosti


Izrael, Sin Božji je bio posvećen i pomazan Božjim svetim duhom, ali se često borio s grešnim tijelom. Naime, unutar sebe je imao duhovnu i tjelesnu djecu tako da su i istaknuti sinovi znali odbaciti duhovno vodstvo i išli za tijelom griješeći protiv svog nebeskog Oca, zbog čega su snosili posljedice. Zbog toga se Izraelovo kraljevstvo raspao pa su Davidovi sinovi, nakon Salamuna kraljevali samo nad dvoplemenskom Judejom koja je u jednom kritičnom trenutku mogla ostati bez kralja. Naime tada je kralj Izraela sklopio savez s Asirijom kako bi ušli u Jeruzalem i na Davidovo prijestolje postavili kralja koji nebi bio iz Davidove loze. Prijetnja je mogla biti ostvarena jer je Judom tada vladao kralj Ahaz (Davidov sin, potomak) koji je bio toliko zao da nije mogao računati na Božju zaštitu, ali ga je Bog ipak privremeno zaštitio, tako da je nada svih Izraelaca počivala na sljedećem kralju, njegovom sinu kojega će Bog učiniti svojim Sinom i učvrstiti ga na Davidovom prijestolju. On je bio rođen u vrijeme proroka Izaije koji je napisao:

“Jer rodilo nam se dijete, sina smo dobili, kojem je vlast kneževska na ramenu. Ime mu je Savjetnik Divni, Bog Moćni, Otac Vječni, Knez Mira. Nadaleko će se prostirati kneževska vlast njegova i miru neće biti kraja na prijestolju Davidovu i u kraljevstvu njegovu da se utvrdi i utemelji na pravdi i pravednosti, odsada pa dovijeka.” (Iz 9:6,7)

Većina kršćana je poučena da u ovim riječima vidi Isusa. Međutim, ove riječi imaju mesijanski sadržaj jer govore o Mesiji (Kristu, Sinu Božjem) u liku kralja Ezekiela, čije ime (heb. Jehezek-el) znači “Snaga Božja”, što odgovara imenu ‘Bog Moćni’ kojeg je naveo prorok Izaija. On je samo jedan od Davidovih sinova na kojima se trebalo utvrditi Davidovo prijestolje, ne u dalekoj budućnosti, nego kako kaže Izaija - “odsad pa dovijeka”. Kad kaže “odsada”, onda on očito misli na Ezekiela koji je tada postavljen za kralja.

Obratimo pažnju na prve dvije izjave:

    • “dijete nam se rodilo”
    • “Sina smo dobili”

Kad se kralju rodi dijete, njega narod doživljava kao svoje dijete, odnosno kao da im se preko njihovog kralja rodilo dijete (potomak žene), ali samo ukoliko će taj sin biti nasljednik prijestolja i njihov budući kralj. Međutim, s obzirom da se u tekstu koristi sadašnje vrijeme po kojem je taj sin već dobio vlast, onda izjava “Sina smo dobili” može ukazivati da su dobili Sina od Boga (Božjeg sina, potomka žene) pa su tako Izraelci u Ezekielu vidjeli tog Sina od Boga (Sina Božjeg). Kao što su se radovali njegovom rođenju tako su se radovali njegovom preuzimanju krune, pogotovo u trenutku kada se čitao 2. Psalam u kojem Bog govori Davidovom sinu: “Ti si moj Sin”.

Pogledajmo kako ovog kralja Biblija povezuje s Mojsijem i Davidom:

“Činio je [Ezekiel] što je pravo u očima Jahvinim, sasvim kao njegov otac David. (...) Pouzdavao se u Jahvu, Boga Izraelova. Ni prije njega ni poslije njega ne bijaše mu ravna među kraljevima judejskim. Prionuo je uz Jahvu i nikada se nije okrenuo od njega. Držao je sve zapovijedi što ih je Jahve dao preko Mojsija.” (2.Kralj 18:3-6)

Linija Proroka (kraljeva i svećenika) kao što je bio Mojsije se vezala uz imena kraljeva Davida i Salamuna, a zatim se nastavila do Ezekiela velikog kralja kojem ne bijaše ravna ni prije ni poslije njega među kraljevima judejskim (2.Kralj 18:5). Kao i Salamun pokleknuo je u kušnji ali se nije okrenuo od Boga. Njemu je “na ramenu” (na pleća) postavljena vlast kneževska” jer je on bio kralj u kritičnom razdoblju. On je bio “divni savjetnik” jer je pozvao Izaiju po savjet Izraelu kada su Izraelci bili napadnuti i opkoljeni od Asirskog kralja te je svojim savjetima davao ohrabrenje Božjem narodu kako se ne bi bojali neprijatelja (2.Kralj 19:2). On je bio “knez mira” jer je srušio jaram Asirskog kralja kojemu Juda i Jeruzalem više nije bio podložan i Bog je njemu i Izraelu dao mir za njegove vladavine (2.Kralj 18:7). Njegovo ‘ime’ (autoritet) je uključivao Boga i Oca, pa je nazvan ‘Bog silni’ jer je zastupao Božju moć kojom je Bog u jednoj noći uništio Asirsku silnu vojsku koja mu je prijetila. Nazvan je i ‘Otac vječni’ jer je zastupao svog nebeskog Oca koji stoji iza svog obećanja da će Davidovo prijestolje biti vječno.

Ono što je zajedničko Davidu i svim njegovim potomcima koji su ga naslijedili je porijeklo, a to je Betlehem iz kojeg potječe Davidovo obiteljsko stablo, ‘korijen i izdanak’ pa je prorok Mihej prorekao:

“A ti, Betleheme-Efrato, među krajevima Judinim najmanji, iz tebe će mi izaći onaj, koji će biti vladalac u Izraelu. Njegov je početak iz davne davnine, iz dana vječnosti.” (Mih 5:2)

Ovim je samo potvrđeno da će Mesija doći iz Davidove obitelji, odnosno iz Betlehema iz kojega je potekao David. To je bilo važno u ono vrijeme kada su Božjim narodom vladali dva kralja od kojih su desetoplemenskim Izraelom vladali potomci Efraimovog plemena, a koji se prema ovom proročanstvu nisu mogli predstavljati za onog Mesiju, kralja preko kojega će Bog i dalje vladati Izraelom.

Ovo proročanstvo mnogi izravno vežu za Isusa, iako je ono imalo svoje ispunjenje u kralju Ezekiju jer se u nastavku proročanstva spominje “ona koja ima roditi” i mir u vrijeme Asirije kojeg je mogao postići samo onaj koji se u to vrijeme rodio i  živio kao kralj koji je nazvan 'knez mira' (Mih 5:3-12). Budući da je u vrijeme proroka Miheja Judom vladao Ahaz, jedan od najgorih kraljeva, njega je trebao naslijediti njegov sin Ezekiel koji se trebao roditi i vladati Izraelom. Ezekiel je vjerojatno rođen u Jeruzalemu zbog čega je njegovo porijeklo kao sina čovječjeg iz tog Davidovog grada, ali njegovo kraljevsko porijeklo dolazi iz Betlehema gdje je nastao korijen i izdanci Davidovog obiteljskog stabla.

Ezekielov 'početak' je po riječima proroka Miheja bio još davnih dana u kralju Davidu čije je prijestolje trebalo trajati vječno ili zauvijek. Hebrejski riječ ‘olam’ prevedeno sa ‘vječno’ se koristi za vrijeme koje u prošlost ili budućnost proteže kroz neko veoma dugačko razdoblje. To razdoblje je 'počelo' s Davidom a završit će sa njegovim potomkom koji će vladati zauvijek tj. do kraja vremena obnove. Bez obzira kada će i taj zadnji potomak doći, njegov ‘početak’ i ‘početak’ svih pomazanih kraljeva je u Davidu iz Betlehema gdje je nastao korijen kraljevske mesijanske loze.

Budući da je do vremena proroka Miheja već prošlo nekoliko generacija Davidovih kraljevskih potomaka koji su vladali Judom, onda je taj ‘početak’ zaista bio “iz davne davnine“, takoreći “iz dana vječnosti“, a sada je iz Betlehema tj. iz Davidove obitelji trebao izaći onaj koji će vladati Izraelom. Da li se ovo ispunilo u to vrijeme na kralju Ezekielu?

Prorok Mihej je u svom proročanstvu naglasio pojavljivanje novog izdanka, sina Davidovog iz Betlehema tj. onog čovjeka koji ima legitimno pravo preuzeti vlast nad cijelim Izraelom. Jeruzalem je bio glavni grad Izraela bez obzira što se deset plemena odvojilo od kraljevskog plemena Jude, a u Judi su živjeli pripadnici svih plemena, odnosno i neke obitelji koje su doselili u Judeju iz onih deset odmetnutih plemena jer su priznavali samo kralja iz Davidove loze i prvosvećenika iz Levijevog plemena.

Proročanstvo kaže da će iz Betlehema izaći onaj koji će biti “vladalac u Izraelu”, a budući da je pet godina nakon što je Izrael dobio Sina po Ezekielu koji je postao kralj u Jeruzalemu, desetoplemenski dio Izraela porobljen od Asirije i odveden iz svoje zemlje tako da je Ezekiel zaista ostao jedini legitimni kralj ili “vladalac u Izraelu”. O tome je Mihej pisao, a ispunilo se na Ezekielu koji je živio u njegovo vrijeme te ima i svoje konačno ispunjenje na Jošui (Isusu, sinu Josipovom) čiji je ‘početak’, ne samo u Davidu nego prije svega u Bogu koji ga je obećao prije nego je nastao svijet po Adamu. U biti, početak svih pomazanika, sinova Božjih je bio u trenutku kada je Bog objavio pojavljivanje njegovog potomstva, odnosno 'potomstva žene'.

Neki prijevodi navode da su njegovi 'izlasci' (množ.) iz davnine, pa neki tumače da je jedan te isti Krist više puta izlazio od Boga, što Mihej nije mislio reći jer se to odnosi na Davidove potomke od kojih je svaki pojedinačno izlazio iz Davidove obitelji koja potječe iz Betlehema od kojih je u ono vrijeme Ezekiel bio najznačajniji. O njemu čitamo:

“Činio je [Ezekiel] što je pravo u očima Jahvinim, sasvim kao njegov otac David.” (2.Kralj 18:3)

Zbog toga što mu je ‘otac David’ njega se automatski moglo smatrati ‘sinom Davidovim’ koji je potekao iz Betlehema. No, i Ezekiel je umro, a Židovi su zbog svojih grijeha kasnije porobljeni i odvedenih u zarobljeništvo Babilona, tako da više nitko od Davidovi potomaka nije sjedio na prijestolju. Zato su proroci Jeremija i Ezehiel najavili drugog Davida (sina Davidovog) u svojim proročanstvima:

“Jahvi, Bogu svojemu, služit će i svojemu kralju Davidu, kojega ću im podignuti.” (Jer 30:9; vidi Ez 34:23,24)

Kako će im podignuti Davida (Krista, Sina Božjeg) ako je on bio mrtav? Očito je da se imenom David ukazalo na sve nasljednike Davidovog prijestolja. U tom smislu David nije bio mrtav. Svi pomazani kraljevi su u biti ili jedan David ili jedan Mesija, Sin Božji, a svaki nasljednik prijestolja je bio Davidov sin koji je imao pravo biti pomazani kralj-Mesija. Nakon prekida kraljevske službe se očekivao novi početak i Izdanak koji će izaći iz Betlehema. Kad ovo nadovežemo na Mihej 5:2, onda vidimo da je riječ o drugom tj. većem Davidu koji će tek biti podignut u budućnosti nakon izlaska iz babilonskog zarobljeništva a koji je imao svoj stvarni početak prije davne davnine u svom ocu Davidu, tako da će on biti Davidov sin koji će naslijediti Davidovo prijestolje i biti naziv Sinom Svevišnjega - prvorođencem.

Prije nego se on pojavio na prijestolje je nakon izbavljenja iz babilonskog zarobljeništva postavljen netko tko nije odgovarao proročanstvu i zvao se Jošua (Isus). Pogledajmo što je Bog za njega rekao proroku Zahariji:

“Uzmi srebra i zlata, načini krunu i stavi na glavu Jošui, sinu Josadakovu, velikom svećeniku. I reci mu: `Ovako govori Jahve nad Vojskama: Evo čovjeka komu je ime Izdanak; ispod njega će proklijati i on će sazdati Svetište Jahvino i proslaviti se. On će sjediti i vladati na prijestolju. A do njega će na prijestolju biti svećenik. Sklad savršen bit će među njima (među dvjema službama).” (Zah 6:11-13)

Jošua (Isus)

  • kralj i veliki svećenik - zastupnik naroda
  • ime ‘Izdanak’ (Sin Božji) - zastupnik Boga

Zaharija krunu nije  trebao staviti na glavu upravitelju Zorobabelu, koji je bio pripadnik Judinog plemena i Davidov potomak što je vjerojatno začudilo Židove, nego ju je stavio na glavu velikom svećeniku, Jošui koju je time stavljen ispred Davidovog nasljednika. 

Zato, kad to usporedimo s Izaijom 11:1-10, Jeremijom 23:5, u kojem se proriče vlast onoga koji će biti Izdanak (kralj i svećenik) onda su Izraelci u Jošui mogli vidjeti Božjeg pomazanika odnosno Mesiju, Sina Božjeg jer su prvosvećenici imali status Sina prvorođenca unutar izdvojene skupštine prvorođenaca koja je pripadala Bogu. Krunidba Jošue, velikog svećenika je imala proročansko značenje jer je kruna trebala biti ostavljena u hramu dok ne dođe onaj Pomazanik (Mesija, Krist) koji je trebao zauvijek biti kralj i svećenik, a zvat će se Izdanak poput Jošue. To je zato što je Bog prorekao da će nakon posljednjeg Judejskog kralja Sedecije tu krunu nositi samo jedan i to onaj kome pripada, a Zorobabel nije bio taj zadnji Mesija. Tako se spriječilo da Davidovi nasljednici samoinicijativno preuzmu vlast i da se ne stvore kriva očekivanja. Stoga su od tada vlast preuzimali prvosvećenici od kojih je na kraju Kaifa presudio Isusa na smrt.

U rujnu 140. pr. n. e. u Jeruzalemu je donesena važna odluka, koja je upisana na brončanim pločicama na grčkom jeziku:

”Zato mu je [Šimunu Makabeju, svećeniku] kralj Demetrije [grčki seleukidski vladar] potvrdio vrhovno svećeništvo, podigao ga u red svojih prijatelja i okružio ga velikim sjajem. (...) Židovi i svećenici zaključili [su] neka im Šimun bude vođa i veliki svećenik dovijeka, dok ne ustane vjerodostojan Prorok“ (1. Makabejcima 14:38-41; povijesna apokrifna knjiga).

Ovaj Šimun nije bio 'pomazanik (Sin) Božji' jer nije ispunjavao osnovna obilježja za tu funkciju.  Iako je bio vođa i prvosvećenik, on nije mogao zastupati Boga kao Jošua. To su znali Židovi pa nikoga više nisu ni mogli smatrati Božjim Sinom, dok ne dođe vjerodostojan Prorok, samo što je vjerodostojnost ovisila o političkim planovima i očekivanjima koja je trebao ispuniti taj Prorok. 

Ova slika oko prvosvećenika Jošue i Zorobabela je vjerojatno bila u mislima Ivana Krstitelja kad je pitao Isusa da li je on taj koji ima doći ili da čekaju drugog Sina Božjeg.

Ono što je zanimljivo je i to što se taj Mesija također trebao zvati Jošua ili Isus, kao i onaj koji je naslijedio Mojsija (Izaija 11:1; Matej 2:23), pa tako imamo trojicu Mesija s istim imenom:

    1. Jošua, sin Nunov iz Efraimovog plemena
    2. Jošua, sin Josadekov iz Levijevog plemena
    3. Jošua, sin Josipov iz Judinog  plemena

Na kraju je Jošua (Isus, Sin Josipov) po svetom duhu preuzeo krunu koju je prije njega imao prvosvećenik Jošua (Isus, sin Josadekov), tako da je Isus automatski postao punopravni kralj i svećenik i tako Judino pleme ponovo stavio ispred Levijevog. Pogledajmo još nešto.

    1. Jošua iz Efraimovog plemena - prorok i vođa svog naroda
    2. Jošua iz Levijevog plemena - prvosvećenik (gradnja hrama)
    3. Jošua iz Judinog plemena - kralj nad svim narodima

Isus je po ovom redoslijedu najprije trebao biti Prorok i vođa poput Mojsija, zatim nakon žrtvene smrti i uskrsnuća je trebao služiti kao Prvosvećenik i poglavar svoje skupštine, a zatim Kralj koji će vladati svim narodima kad se vrati na zemlju. Sada je kao prvosvećenik odvojen od naroda i ne može ga se vidjeti dok je god vezan za Svetinju nad svetinjama, ali kao što je uz drugog Jošuu sjedio svećenik tako i treći Jošua (Isus) ima ‘svećenika’ - svog upravitelja - preko kojega izvršava svoje duhovno poglavarstvo nad skupštinom. On će izgraditi treći hram na zemlji kad dođe u svojoj kraljevskoj slavi.

Zaharija kaže da će “Izdanak” biti “svećenik na prijestolju svojemu”, na što se nadovezuju riječi apostola Pavla, koji je kazao da je “Isus (...) zauvijek postao veliki svećenik nalik Melkisedeku” i da je “sjeo zdesna prijestolja Veličanstva na nebesima” (Zah 6:12, 13; Hebr 6:20; 8:1). Dakle, Isusovim uskrsnućem i uznesenjem na nebo više nije bilo potrebe da se čeka na onog koji će zauvijek sjediti na Božjem (Davidovom) prijestolju. Zadnji “Izdanak” koji je trebao postati Veliki Svećenik i Kralj je bio sam Isus (Jošua). Kako ne bi trebali čekati drugog Mesiju bio im je dan znak Jone. Bez obzira što u njihovo vrijeme nije sjeo na Davidovo prijestolje ovaj znak im je dan kako bi nakon njegove smrti, uskrsnuća i uznesenja ponovno čekali samo njega i nikog više, niti iz Judinog plemena niti iz Levijevog. Nakon njega su se mogli pojaviti samo lažni Mesije što je podrazumijevalo lažne Sinove Božje.

S ovim završava 1.dio ove povijesne pozadine o Kristu, Sinu Božjem koji se odnosio na Izrael i njegove istaknute sinove koje je Bog izabrao između njihove braće i postavio za svoga prvog Sina. U tom svjetlu ćemo u nastavku razmotriti sve što iz evanđelja možemo saznati o Jošui (Isusu, sinu Josipovom) koji je postavljen za zadnjeg Sina Božjeg i dodatno dobiti potvrdu da takav jedinstveni Sin nije nikad postojao na nebu.