Kako se odnositi prema izopćenim osobama?



Smisao izopćenja je da se grešnik postidi što je samo po sebi pozitivno. Smisao ovog članka je da se u tom pozitivnom smislu postide oni koji drugima nameću ljudska izvanbiblijska pravila u vezi izopćenja i da se postide oni koji ih bez preispitivanja prihvaćaju. Svi oni koji se postide će biti primorani da promjene svoje misli i svoje postupke, ne samo grešnik koji je izopćen, nego i pravednik koji shvati da ne postupa ispravno prema izopćenima. Onaj tko sebe smatra pravednim, a ne postidi se nakon razmatranja ovog članka, će i dalje na štetu drugih raditi ono što je neispravno u Božjim očima. Zato treba otvorena uma razmotriti slijedeća pitanja:

Kakva su pravila ponašanja prema izopćenicima postavili židovski rabini? Kakva pravila je postavila zajednica Jehovinih svjedoka? Da li su ona razumna ili graniče sa ekstremnošću? Da li je grešnik izopćenjem prestao biti član Božjeg naroda tj. Božje skupštine ili je samo privremeno postao pasivan član? Da li je moguće izopćenjem poništiti nečije krštenje, a samim tim i članstvo u Božjoj i Kristovoj skupštini? Što je za Isusove učenike trebalo značilo postaviti se prema izopćeniku kao prema čovjeku iz drugih naroda, odnosno kao prema čovjeku koji ne pripada Božjem narodu? Zašto Isus nije tražio da se prema izopćeniku ponaša kao prema Samarićanima koje su Židovi potpuno izbjegavali? Kako bi se Isusov stav i zahtjev trebao primijeniti u današnjoj kršćanskoj skupštini kad su u pitanju izopćenici i ljudi izvan zajednice? Da li postoji razlika u ponašanju prema grešnicima iz svijeta i grešnicima unutar zajednice? Kako je židovska zajednica 'obilježavala' grešnike, a kako je to trebala činiti kršćanska skupština? Do koje mjere su Isus i apostoli ograničili druženje s njima? Da li su Židovi pozdravljali ljude iz drugih naroda i kako treba razumjeti zahtjev da se lažnu braću i lažne učitelje ne pozdravlja? Da li se misli na svaki oblik pozdravljanja ili samo na jedan? Kako je vodeće tijelo krivom primjenom pojedinih stavaka postavilo pogrešna pravila i tako zloupotrijebilo Isusove i Pavlove izjave? 

 


U izdanjima Watchtowera postoje savjeti i pravila u vezi ponašanja prema izopćenima. Iako su ti savjeti sami po sebi na mjestu, ipak u sebi sadrže strogost koja ide do te mjere koja graniči sa krutošću i ekstremnošću. Jedan od takvih pravila glasi:

"Mi se ne družimo s isključenim osobama, što podrazumijeva kontakte kako duhovne tako i bilo koje druge vrste. U Stražarskoj kuli od 1. siječnja 1982. na stranici 21 pisalo je: “Pozdravljanje nekoga može biti prvi korak k stupanju u razgovor, a možda čak i k prijateljstvu. Želimo li poduzeti taj korak kod isključene osobe?” Je li nužno izbjegavati svaki kontakt s isključenom osobom? Jest (...) Kao prvo, to je dokaz naše vjernosti Bogu i njegovoj Riječi." ('Božja ljubav' 2008. str. 207)

Vjernost prema Bogu ima svoje granice jer je Isus upozorio da će neki, koji pređu te granice čak ubijati druge (grešnike i neistomišljenike) misleći da time služe Bogu (Iv 16:2). Vjernost Bogu se može pokazati svojim stavom prema grešnicima ali ne na ekstreman način kojeg pokazuju neke vjerske grupe. Jehovini svjedoci u svojim počecima nisu isključivali iz Zajednice jer su tvrdili da je praksa i politika isključivanja, kakvu je provodila Rimokatolička crkva, poganskog porijekla (vidi Stražarsku kulu, 8.1.1947. str. 27). Međutim 1952. je ipak uvela isključivanje iz svoje Zajednice što je posebno došlo do izražaja 1980-tih kada su u te mjere isključenja uveli stroga pravila izbjegavanja koja svi moraju slijediti. U to vrijeme su mnogi napustili sjedište Watchtowera u Bruklinu jer je rukovodstvo počelo progoniti i isključivati, najprije svog člana Raymonda Franza koji je napustio vodeće tijelo, a zatim sve one koji su pokušali neovisno istraživati Bibliju i razgovarati o onome što su otkrili, a što je bilo drugačije od trenutnog učenja Zajednice. Da bi zabranili drugima da dođu u doticaj s onima koje se ne slažu s nekim učenjima Watchtowera, su uveli pravilo potpunog izbjegavanja svih isključenih.

Naime, strah od onih koji drugačije misle i postupaju po svojoj savjesti je očito navela vodeće tijelo da idu korak dalje od Katoličke crkve koja je do tada ublažila svoj srednjovjekovni kruti stav prema takvima. Vodeće tijelo je tada svojim novim pravilima zabranilo svaki normalni kontakt, ne samo s navodnim otpadnicima nego i sa svakom isključenom osobom sve dok traje mjera isključenja. Tako nitko od kršćana više nije mogao koristiti svoju savjest i odlučivati do koje mjere može kontaktirati sa izopćenima jer je zabranjena bilo koja vrsta kontaktiranja. Watchtower smatra da je to jedino mjerilo kojim kršćanin može pokazivati svoju vjernost Bogu i njegovoj Riječi. No, kako onda članovi skupštine mogu pokazati ljubav i obzirnost ako se strogo drže takve zabrane u koju spada čak i zahtjev da se takve osobe ne treba ni kulturno pozdraviti? Uopće se ne dozvoljava da bilo tko pokaže inicijativu u kontaktu s takvima, a kamo li da netko sjedne sa njima i razgovara o duhovnim stvarima kao što je to Isus pokazao. Što ako je Watchtower i njegovo vodeće tijelo prekršilo samo jednu Isusovu zapovijed, jer je Isus rekao: "

"Tko god, dakle, prekrši jednu od ovih najmanjih zapovijedi i tako nauči ljude, bit će nazvan najmanjim u kraljevstvu nebeskom." (Mt 5:19)

Ovo je ozbiljna misao zbog koje treba otvorena uma razmotriti i ovu najmanju Isusovu zapovijed u vezi odnosa prema isključenima. Iako neki članovi zajednice pretpostavljaju da praksa i pravila u vezi isključenja, kojima su od vodećeg tijela naučeni Jehovini svjedoci, nemaju Isusovu podršku, mi ćemo u nastavku razmotriti sve biblijske i povijesne argumente koji to potvrđuju. 


Što je Isus zapovjedio

Biblija sadrži smjernice, a ne kruta pravila tako da svakom kršćaninu daje mogućnost da donosi vlastitu odluku unutar okvira koje su postavili Isus i apostoli. Apostol Pavle je rekao:

Prestanite se družiti sa svakim tko se zove brat, a tko je bludnik ili pohlepan ili idolopoklonik ili koji pogrdno govori o drugima ili je pijanica ili iznuđivač — s takvim i ne jedite! (…) Uklonite zloga iz svoje sredine!” (1. Korinćanima 5:11,13).

Isusove riječi iz Mateja 18:17, bi trebale biti temelj za razumijevanje jer sadrže sličnu misao:

A ako [nepokajnički grešnikne posluša ni skupštinu, neka ti  bude kao čovjek iz nacija i kao poreznik.“

Isus je uspoređivanjem grešnika s ljudima iz svijeta (nežidov i poreznik) objasnio kakav je status grešnika u odnosu na priznate članove skupštine. On nije tražio od svojih učenika da izbjegavaju svaki normalni kontakt i druženje s grešnicima, nego da to svedu samo na mjeru koju je Bog zapovjedio, a po kojem su Židovi ograničili druženje i kontakte s ljudima iz drugih naroda. Da je Isus tražio potpuno izbjegavanje svakog kontakta sa grešnicima onda bi rekao:

"A ako ne posluša ni skupštinu neka ti [nepokajnički grešnik] bude kao Samarićanin."

Isus ovo nije rekao niti je to namjeravao reći jer bi podupirao pogrešan stav prema izopćenicima kojeg su uveli rabini (a u novije vrijeme i Jehovini svjedoci).  Zato ćemo njegovu zapovijed najbolje razumjeti ako uzmemo u obzir povijesnu pozadinu. Naime, u to je vrijeme postojala razlika u kontaktima s ljudima iz drugih naroda i kontaktima sa Samarićanima. Prema ljudima iz drugih naroda su imali normalne društvene kontakte, ali se nisu s njima blisko družili niti ih pozivali na svoje vjerske blagdane i obroke zajedništva što je bilo rezervirano samo za Židove i prozelite. S druge strane su Samarićane potpuno izbjegavali jer su ih prezirali. O tome čitamo:

"U Isusovo vrijeme izraz “Samarićanin” bio je više vjerski nego zemljopisni pojam i odnosio se na sljedbenika otpadničke religije koja je doživljavala procvat u Samariji. Samarićani su u to vrijeme još uvijek služili Bogu na gori Gerizimu, a Židovi su na njih gledali s prezirom i omalovažavanjem (Ivan 4:20-22; 8:48). (Stražarska kula, 10.1.2010. str.12)

Isus nije želio da se izopćene grešnike potpuno izbjegava kao Samarićane i da se osjećaju kao da su najgori pripadnici ljudske rase koje treba mrziti, a upravo se to nesvjesno pokazuje potpunim izbjegavanjem isključene osobe koju kojeg Jehovini svjedoci ne žele ni kulturno pozdraviti kao čovjeka. Zato je veoma važno razumjeti Isusove riječi u kojima je odnos prema grešniku izjednačio sa odnosom prema nežidovima a ne sa odnosom prema Samarićanima. On nije spomenuo Samarićane jer nije želio sugerirati svojim učenicima da potpuno izbjegavaju izopćenike. Za razliku od ostalih Židova, Isus je na Samarićane gledao kao na ljude iz drugih naroda s kojima je normalno kontaktirao. To možemo vidjeti u situaciji kada je sa svojim učenicima putovao kroz Samariju i  Galileju. Tada je u jednom selu izliječio deset gubavaca od kojih je jedan bio Samarićanin. Za tog Samarićanina je rekao: 

"Zar se nijedan od njih nije vratio da bi dao slavu Bogu, osim ovog čovjeka iz drugog naroda?” (Lk 17:18)

Izbjegavajući izraz 'Samarićanin' koji je među Židovima izazivao negativne porive za izbjegavanjem, i izjednačavajući Samarićane sa ljudima iz drugih naroda, Isus je jasno poručio što je mislio kad je rekao da grešnik bude kao čovjek iz drugih narodaGdje onda svrstati poreznike?

Poreznik je bio pripadnik židovske zajednice ali se stavio u službu rimskog carstva. Isus je sam rekao da po pitanju poreza Židovi trebaju dati 'caru carevo', a samim tim i poštivati poreznike koji obavljaju svoju službu (Mt 22:21). Iako su većina njih postali poreznici kako bi se bogatili čak i na nepošten način, neki od njih su na taj posao gledali kao i na svaki drugi posao kojeg su pošteno obavljali. Zato se Isus i družio sa nekim poreznicima vjerojatno s onima koji su upali u kušnju da postupaju nepoštono jer je Isus poslan grešnicima (Lk 5:32). Više puta su farizeji prigovarali Isusu što se "druži sa poreznicima i grešnicima" tako da su 'poreznike' očito odvojili od ostalih grešnika kao jednu posebnu skupinu grešnika (Mt 9:11; 11:19; Mk 2:16; Lk 19:1,7). Njihov negativan odnos prema poreznicima je bio zbog prevelikog poreza koji je osiromašio židovski narod pa su poreznici kao službenici bili kolektivno omraženi jer su ubirali porez za neznabožački narod koji je vladao nad njima. Zato se s njima nisu htjeli blisko družiti jer su ih tretirali kao nežidove s kojima su se poistovjetili. Iako su poreznici za njih bili grešnici, nisu ih tretirali kao Samarićane.

Netko tko ne poznaje ovu povijesnu pozadinu će reći da je Isus grešnike usporedio sa s 'poreznicima' koje su Židovi također prezirali kao Samarićane jer su ih smatrali "izdajicama i otpadnicima, a samim tim i nečistima zbog čestog kontakta sa poganima", kako stoji u M’Clintockovoj i Strongovoj Cyclopaediji. Uzimajući to u obzir, takvi bi mogli stati na stranu Watchtowera koji je ustvrdio kako je Isus ipak mislio da grešnike treba prezirati i potpuno izbjegavati. No, to nije točno. Da je Isus mislio to naglasiti onda je trebao reći da se prema grešniku treba odnositi kao prema Samarićanima i poreznicima, a ne kao prema nežidovima i poreznicima.

Kad je spomenuo 'poreznike' onda je uzeo u obzir način na koji su se Židovi odnosili prema njima, što je očito bilo različito od načina na koji su se odnosili prema Samarićanima. Da je mislio na težinu grijeha onda bi umjesto poreznika trebao spomenuti farizeje i pismoznance koje zbog svog licemjerja zaslužuju osudu gehene jer onemogućavaju drugima da uđu u Božje kraljevstvo (Mt 23:13-33). Međutim, farizeji i pismoznanci su bili priznati članovi židovske vjerske zajednice pa ih Isus nije mogao koristiti kao sinonim za one koje treba izjednačiti sa grešnicima koje je skupština trebala odvojiti iz svog zajedništva, bez obzira na licemjerje i slijepu revnost koje su neki od njih pokazivali. Znači, Isus nije gledao na težinu grijeha nego na način kolektivnog ophođenja kojeg su Židovi u to vrijeme imali prema određenim članovima svoje vjerske zajednice. Farizeje kao vjersku skupinu nisu izjednačavali sa neznabošcima, a poreznike jesu, pa je onda i Isus koristio 'poreznike' kao primjer ophođenja prema grešnicima koje je židovska skupština odvojila iz svog zajedništva i tretirala kao nežidove.

Isus je stoga 'poreznike' stavio u taj kontekst, ali ne zato što su većina bili nepošteni prema svojoj braći i bogatila se na tuđi račun, nego zbog njihovog kolektivnog 'statusa' budući da su se zbog vlastitih interesa stavili na stranu nežidovskog naroda koji je izrabljivao njihovu braću. Zato u djelu The Jewish Encyclopedia piše da “poreznici nisu smjeli služiti kao suci, pa čak ni svjedočiti na sudu.” Očito ih se gledalo kao i neznabošce tj. kao ljude iz drugih naroda i zato ih je Isus spomenuo u povezanosti sa njima, te ukazao svojim učenicima da se prema grešniku koji ne posluša skupštinu treba odnositi kao prema ljudima iz drugih naroda u što spadaju i židovski 'poreznici'. 

Da su poreznici bili stavljeni u istu kategoriju sa Samarićanima onda bi Isusova izjava bila konfuzna. Jer ako se grešnika trebalo gledati kao čovjeka iz drugog naroda s kojim se do neke prihvatljive mjere moglo imati normalne kontakte, onda ga se nije istovremeno moglo svrstati i u onu kategoriju ljudi koje su Židovi potpuno izbjegavali. To su dva potpuno drugačija načina ophođenja. To znači da se na poreznike gledalo kao na nežidove a ne kao na Samarićane. 

  • čovjek iz drugih naroda - osoba koja nije pripadala njihovoj vjerskoj zajednici 
  • poreznik - osoba koja se odvojila od svoje vjerske zajednice

Isus stoga u svojoj izjavi uspoređuje nepokorne grešnike sa dvije kategorije ljudi koji su imali izjednačen status u odnosu na židovske vjernike. Jedna grupa su bili ljudi iz drugih naroda ili neznabošci, a druga grupa su bili poreznici. Neznabožac je bio osoba iz svijeta. Nije bio član židovske religiozne zajednice. S druge strane, poreznik je bio sinonim za one osobe koji su bili članovi židovske zajednice, tj. braća po vjeri, ali su se svojim postupcima izjednačili sa neznabošcima jer su se stavili u službu omražene rimske vlasti. I jedni i drugi (poreznici i neznabošci) su stavljeni u isti kontekst jer su imali isti status u odnosu na prave Izraelce. Kao što su s jedne strane Židovi i prozeliti (ljudi iz drugih naroda) činili Izrael, tako su ljudi iz drugih naroda i poreznici (Židovi) činili ljude iz svijeta

  1. Nežidovi i poreznici (Židov) ............................. ljudi iz svijeta
  2. Židovi i prozeliti (nežidovi) .............................. Božji narod

Kao što je nežidov kao neznabožac mogao postati prozelit (pripadnik Božjeg naroda), tako je Židov, stavljajući se u službu rimske vlasti kao poreznik, automatski postao čovjek iz svijeta (nevjernik) pa se prema njemu ponašalo kao prema čovjeku iz drugih naroda.To su bili ljudi koji po Isusovim riječima nisu imali udjela u duhovnoj zajednici s pravim vjernicima ali se s njima moglo kontaktirati do određene mjere. Sve ovo što smo naveli je biblijski dokaz da Isus nije tražio od skupštine da prema grešniku postupa kao prema Samarićaninu što je bilo drugačije od postupaka koje su uveli rabini tretirajući izopćenike kao Samarićane.

Rabini su svojim uredbama tražili da se one koji su uhvaćeni u grijehu kazni udarcima šibom (5.Mo 25:1-3). Kasnije su kažnjavanje po sinagogama vršili bičevanjem (Mt 10:17; Dj 22:19). Nakon kazne bi ih pustili i zaprijetili izopćenjem, dok bi druge izopćavali, a najteže bacali u zatvor (Dj 16:23). One koji su zaslužili izopćenje bi sankcionirali kućnim pritvorom i tako potpuno izolirali, ne samo od duhovnog nego i od društvenog i poslovnog života. Neki povijesni tekstovi govore da se grešnika trebalo 'obilježiti' i privremeno isključiti iz sinagoge (npr. na 30 ili više dana ovisno o grijehu zbog kojeg je trebao ispaštati); mogao je živjeti samo s užom rodbinom, ne brijati se, nositi crninu i ne presvlačiti se kako bi drugi Židovi kroz to vrijeme izbjegavali svaki oblik komunikacije s njim kao što su mnogi od njih (po zahtjevu rabina) potpuno izbjegavali druženje sa Samarićanima. Naime, kako su se odnosili prema Samarićanima koje su smatrali krivovjercima i otpadnicima, tako su se odnosili i prema izopćenicima. No, činjenice pokazuju da su sa tim strožim pravilima potpuno zanemarili duh Pisma i uravnoteženi stav između pravde i ljubavi kakvog je ispoljavao sam Bog. Isus je imao drugačija i uravnotežena mjerila jer je tražio da se prema grešnicima ponaša kao što ponaša prema ljudima iz drugih naroda, a ne kao što su se Židovi ponašali prema Samarićanima, pa je veliko pitanje čije su smjernice uveli i prihvatili Jehovini svjedoci. Prije nego razmotrimo ovo pitanje sagledajmo do kakvih posljedica mogu dovesti kruta ili ekstremna pravila potpunog izbjegavanja.


Posljedice potpunog izbjegavanja

Isus je znao kako su se Židovi odnosili prema Samarićanima koje su zbog drugačijeg obožavanja Jehove smatrali krivovjercima i otpadnicima. Rabini su uveli pravilo da se njih potpuno izbjegava i da ih se nikako ne pozdravlja, za razliku od drugih naroda koje su smatrali neznabošcima s kojima su dolazili u kontakt u Judeji i dijaspori, a koje su pozdravljali i kontaktirali unutar prihvatljivih okvira. To pravilo izbjegavanja kontakata sa Samarićanima su preslikali i na svoju braću koju su izopćavali kao grešnike. Isus je znao koliko ta rabinska pravila mogu lose utjecati na ljudski duh i meduljudske odnose. Naime u svojoj prici o milosrdnom Samarićaninu je pokazao da će prije Samarićanin (navodni otpadnik) biti spreman pokazati milosrđe nego onaj tko se po ljudskim mjerilima smatra pravim vjernikom. Isus je opisao situaciju u kojoj je neki Židov (brat u vjeri) doživio razbojstvo te je bio izudaran i ostavljen polumrtav kraj puta (Lk 10:29-37). Kako će u toj situaciji postupiti neki Židovi koji žive po točno određenim mjerilima, a kako Samarićanin? Vidjevši polumrtvog čovjeka židovski svećenik i Levit su ga izdaleka zaobišli bez da su mu pomogli. Zašto su tako postupili?

Iako Isus to nije naveo, jedan od razloga ovakvog postupanja je mogao biti njihov stav prema grešniku koji je po njihovim mjerilima zaslužio batine i udarce pa čak i sramotnu smrt. Isus očito nije htio reći kako su svećenici i Leviti svi odreda bezosjećajni ali je zato moguće da svi odreda slično postupe ukoliko su vođeni nekom smjernicom po kojoj treba zaobilaziti i ne dolaziti u kontakt s grešnicima ili mrtvim tijelima. Poznato nam je su Židovi imali običaj kažnjavati svoju braću grešnike udarcima i bičevanjem a one najteže čak i kamenovanjem na bilo kojem mjestu, te njihova tijela ostaviti izvan grada. Jednom je i Pavao bio kamenovan od strane Židova koji su ga zatim "odvukli izvan grada misleći da je mrtav" (Dj 14:19). Kad su dvojica Židova, najprije svećenik a onda Levit, slučajno prolazili tim putem između dva grada, oni su izdaleka zaobišli svog brata vjerojatno misleći da je riječ o grešniku koji je zavrijedio udarce zbog kojih je trebao biti ubijen. Tako bi možda postupili i drugi Židovi koji slijede upute i pravila koja su uveli svećenici. Za njih je bolje zaobići grešnika i navodnog mrtvaca nego se onečistiti kontaktom s grešnikom ili mrtvacem. Samim tim što se nisu pokušali ni približiti ranjenom čovjeku su svjesno izbjegli situaciju da njihovo srce pokaže sažaljenje. Isus to ne bi učinio nego bi pomogao tom čovjeku ne pitajući se da li je on zaslužio udarce ili ne. To je učinio i ovaj Samarićanin. On nije okrenuo glavu i zaobišao ranjenog čovjeka. Jedan od razloga njegovog postupka je mogao biti taj što nije bio ograničen pravilima postupanja tako da je mogao doći do ranjenog i tom prilikom vidjeti njegovu bol i osjetiti sažaljenje. Naime, milosrđe gubi svoju snagu da nekoga navede na ispravna djela ukoliko je vjernik pod utjecajem ljudskih pravila zbog kojih može bez razmišljanja jednostavno okrenuti glavu ili zaobići svog brata kako se ne bi navodno duhovno onečistio. Levit i svećenik su se možda pitali: "što će biti sa mnom ako se približim tom čovjeku" koji izgleda kao mrtav, dok se Samarićanin mogao pitati; "što će biti s tim čovjekom ako ga zaobiđem." On je mislio na tog čovjeka, dok su Levit i svećenik mislili na sebe.

U zajednici Jehovinih svjedoka se može desiti da vjernik, zbog pravila izbjegavanja svakog oblika kontakta sa isključenim bratom, ne može čak ni pozdraviti a kamo li upitati brata kako je i da li mu treba duhovna ili neka druga pomoć. Neće mu se ni pokušati približiti kako ne bi prekršio pravilo zajednice pa samim tim neće ni moći osjetiti njegovu bol i pokazati sažaljenje i milosrđe. Teret odgovornosti se po pravilu prebacuje na starješine, a upravo starješine, koji pred drugima zastupaju kruta organizacijska pravila, mogu postupiti kao onaj svećenik i Levit, a da ostali članovi skupštine to svjesno ili nesvjesno podržavaju, jer su poučeni da isključeni nisu njihova briga nego briga starješina. Zahtjev za potpunim izbjegavanjem isključenih može dovesti do toga da braća zanemare emotivno stanje koje dotični proživljavaju. Emotivne rane ponekad više bole od fizičkih rana, pogotovo ako se prema njima nepravedno i kruto postupalo, a da zbog tajnosti pravnih procesa nitko to nije vidio, pa sada svi okreću glavu od njih. Posljedica toga može biti da se potpuno zanemari milosrđe u bilo kojem obliku smatrajući da za takvog brata nema milosti dok se službeno ne objavi da je primljen u zajednicu. Nažalost, po svijetu se dešava da neki isključeni dignu ruke na sebe jer se ne mogu nositi s tim emotivnim pritiskom o čemu Watchtower svjesno šuti kako ne bi izazvao reakciju svojih članova. Nedavno je jedna sestra nakon isključenja ubila supruga, svoje dvoje djece i na kraju sama sebe jer nije osjetila ukor nego odbacivanje. Gdje je tu milosrđe? Ono je samo naizgled prisutno u mjerilu koje je ograničeno ljudskim pravilom koji umanjuje njegovu pravu vrijednost. S druge strane ona braća koja su zbog drugačijeg gledišta i uvjerenja proglašeni otpadnicima (poput Samarićana) mogu postupiti milosrdno prema svima pa čak i prema onima koji od njih okreću glavu. Zato bi bilo dobro da svaki Jehovin svjedok dobro razmisli o krutim pravilima prije nego izgubi lice ljudskosti zbog robovanja tim pravilima koja odstupaju od Isusovih načela.


Disciplinske mjere

Za one koji bi počinili neki grijeh Zakon je nalagao slijedeće:

“Ako zao zaslužuje udarce, neka sudac naredi da ga polegnu i da mu pred njim daju onoliko udaraca koliko odgovara njegovu zlodjelu. Može mu dati četrdeset udaraca, ali ne više od toga…“ (5.Mo 25:2,3; vidi Lk 12:48)

Udarci su se zadavali prutom, a ne bičem jer piše: “Bič je za konja, uzda za magarca, a prut za leđa bezumnika“ (Izr 26:3). Međutim, kasnije su Židovi koristili bič po uzoru na Rimljane, pa je Isus znao reći: “bičevat će vas u svojim sinagogama“ (Mt 10:17). Ovisno o težini prijestupa grešnika se nakon udaraca puštalo kući ili bi ga se izopćilo na neko vrijeme. Teške grešnike bi se nakon udaraca zatvaralo ili prognalo, a bogohulnike i ubojice osuđivalo na smrtnu kaznu (Ez 7:26).

Disciplinske mjere po Zakonu:

  1. stupanj: udarci  - opomena
  2. stupanj: udarci – izopćenje (na 30 ili više dana)
  3. stupanj: udarci – izopćenje (zatvor, progon ili smrtna kazna)

Kršćani su se također trebali osloniti na Zakon, odnosno na njegov smisao i odrediti različite disciplinske mjere. Pavle je rekao: “spremni smo kazniti svaku neposlušnost“ (2.Ko 10:6). To je bilo po uzoru na Isusove riječi da treba kazniti onoga tko ne posluša skupštinu (Mt 18:17). Neposlušnost je povezana sa nepokornošću jer onaj tko nije svoje tijelo i um pokorio Kristovom zakonu je u svojoj slabosti mogao počiniti ili činiti grijeh. Kakve su kazne trebale biti namijenjene neposlušnim vjernicima? Da li su to bili fizički udarci povezani s blažim ili strogim ukorom ili samo udarci riječima? Pavle je skupštini u Korintu napisao:

“Što želite, da dođem k vama s prutom ili s ljubavlju i duhom blagosti?“ (1.Ko 4:21).

Ovaj 'prut' je u kršćanskoj skupštini predstavljao disciplinsku mjeru javnog ukora. Ukor je bio poput udarca tako da je riječ prijekora temeljena na Božjem zakonu bila taj udarac koji je grješnik trebao osjetiti na sebi. Trebao je dobiti onoliko 'udaraca' tj. prijekora koliko je odgovaralo njegovom zlodjelu, ali na način da to ima pozitivan rezultat jer piše:

“Ako me udari pravednik, to je milost, ako me ukori, to je ulje za glavu moju“ (Ps 141:5).

Ovisno o težini prijestupa javnim ukorom je trebalo disciplinirati nekoga tko je počinio grijeh i to bi bilo dovoljno da bude posramljen pred svjedocima grijeha ili pred skupštinom. Ukoliko je netko živio u grijehu unatoč opomeni onda se takvog 'obilježilo' kao grešnika i izopćilo na jedno određeno vrijeme pazeći da ga žalost ne shrva. Teže prijestupnike kršćani nisu kažnjavali progonom, zavorom niti smrću nego samo izopćenjem, a prema svim izopćenicima se postupalo na isti način tj. odvajanjem grešnika od duhovnog zajedništva.

Primjetili smo da Isus (u Mateju 18:17) nije izravno rekao da skupština grešnika izopći ili ukloni 'iz svoje sredine', ali se to podrazumijevalo samo na duhovnoj razini. On je rekao da se prema takvome treba odnositi 'kao' prema porezniku, a time i 'kao' prema čovjeku iz naroda s kojima Židovi nisu trebali imati duhovno zajedništvo niti dijeliti istu duhovnu sredinu. Duhovna sredina nije isto što i fizička sredina. Kao što se kršćanin može fizički nalaziti u sredini sa ljudima iz svijeta a da se nije poistovjetio s njima kroz određene svjetovne aktivnosti, tako i grešnik može biti fizički prisutan sa kršćanima, a da mu se ne dozvoli da se poistovjeti s njima kroz određene duhovne aktivnosti. To znači da je grešnik uklonjen iz te duhovne sredine kao i svaka druga svjetovna osoba. Držati se podalje od njih nije značilo izbjegavati bilo kakav kontakt nego samo one prisne kontakte koji su bili uobičajeni među članovima unutar vjerske zajednice. 

Što je duhovna zajednica? Zajednica može biti društveno uređenje koje je u nadležnosti neke uprave pod kojim živi i djeluje određena skupina ljudi, ali se prije svega odnosi na same ljude koji čine tu zajednicu. Npr. Izrael je bila društvena zajednica Božjeg naroda koja je živjela na određenom području. Svaki Izraelac je bio pripadnik te zajednice i živio je u duhovnom zajedništvu sa ostalim Izraelcima koji su bili u savezu sa Bogom u skladu sa Zakonom koji je uređivao njihov društveni i religiozni život. Kad je riječ o grupi ljudi onda riječ 'zajednica', ima značenje tijesne povezanosti osoba koje su povezane zajedničkim interesima i ciljevima. S nekim imati duhovnu zajednicu znači smatrati ga jednakim, biti zainteresiran za njegove riječi i djela. Ujedno to znači da se s njim ophodimo na bliski i prijateljski način u skladu sa svim moralnim normama. Ukoliko netko krši te norme ponašanja može doživjeti da ga drugi članovi zajednice izbjegavaju što se moglo službeno potvrditi od svih članova zajednice. U tom smislu se izopćenje odnosilo samo na odvajanje iz aktivnog vjerskog života zajednice, ali je izopćeni i dalje trebao biti član te Zajednice. Izraelca kojeg se izopćilo se trebalo samo odvojiti iz 'sredine' u kojoj su ostali vjernici vršili zajedničke duhovne aktivnosti i vjerske gozbe. Nije ga se izopćilo iz Izraela kojemu je i dalje pripadao kao član zajednice tako da je i dalje bio pod Zakonom Božjeg naroda kojima se morao pokoravati. Bog u svom zakonu nije uveo zatvorsku kaznu, nego su je uveli Izraelski kraljevi po uzoru na okolne narode. Stoga Isus nije od svojih učenika tražio fizičke kazne kao što su bičevanje, zatvaranje ili tradicionalno izopćenje izolacijom grešnika, nego je tražio samo odvajanje grešnika od njegove duhovne zajednice. Iako je bio član društvene zajednice, grešnik je izgubio duhovno zajedništvo i prema njemu se odnosilo kao prema neznabošcu (čovjeku iz svijeta).

Uklanjanje iz židovske 'sredine' trebalo značiti privremeno odvajanje grešnika od zajedništva, a ne iz židovske zajednice (društva) jer je dotični i dalje bio Izraelac pod Zakonom i sa svim odgovornostima prema Zakonu. Samo je smrt mogla fizički ukloniti teškog grešnika iz zajednice, dok je svaki drugi grijeh koji je vodio izopćenju i dalje dozvoljavao da grešnik bude član društva (zajednice), ali sa sankcijama po kojima se on trebao osjećati da je odvojen od svoje braće a time i od onih aktivnosti s kojima su Izraelci uživali duhovno zajedništvo. Npr. da li je rabin nekom grešniku kojega se izopćilo mogao reći da više nije Židov ili član Izraelske zajednice u koju je pristupio obrednim činom? Ne, on je i dalje član zajednice, ali je odvojen od zajedništva. Židova se moglo izopćiti samo iz sinagoge, a ne iz Božjeg naroda Izrael, a sama disciplinska mjera je imala smisao privremenog odvajanja kojim se onemogućavalo da se grešnik do daljnjega sastaje sa drugima u sinagogi i da se druži s drugima u duhovnim gozbama koje su se priređivale povodom židovskih blagdana. Prema tome, čin odvajanja (izopćenja) treba biti samo disciplinska mjera, a ne čin ispisa iz članstva ili istjerivanja iz Božjeg naroda (skupštine). Nasuprot tome, u zajednici Jehovinih svjedoka izopćena osoba gubi status člana ne samo lokalne skupštine (zajednice), nego i Zajednice na globalnoj razini koju oni smatraju jedinom pravom Kristovom skupštinom.

Nekome tko je bio izopćen iz sinagoge je na različite načine trebalo biti dano do znanja da je izjednačen sa neznabošcima a ne sa Samarićanima. Za izopćenika je to izjednačavanje sa neznabošcima bilo jako stroga mjera ukora koja je u sebi sadržavala stegu punu ljubavi. To je trebalo biti način ophođenja kojeg je Isus zapovjedio. Međutim, oni izopćenici prama kojima se po rabinskim pravilima ponašalo kao prema Samarićanima koje se potpuno izbjegavalo, osjećali su određenu mjeru prezira i mržnje. 

Stoga je važno razumjeti Isusove riječi jer on nije tražio da se prema grešniku odnosi kao prema bogohulniku i namjernom ubojici koje je trebalo strpati u zatvor i potpuno odvojiti, ne samo iz zajedništva nego i iz naroda. Iako rabini nisu izopćavali iz naroda nego samo iz sinagoge, ipak su uveli svoja pravila strogog odvajanja iz judejskog društva. Takav bi odnos bio ekstreman i očituje se po izbjegavanju svakog oblika druženja i kontakata s grešnikom. Isus nije tražio da se grešnika 'izopći' po rabinskim pravilima, nego je rekao da ga se samo tretira kao neznabošca na način da ga se 'odvoji' od zajedništva i svega onoga što je duhovno zajedništvo uključivalo. Nažalost, Jehovini svjedoci su po svemu sudeći zanemarili pravo značenje 'odvajanja' te su uveli sistem 'izopćenja' koji u nekim aspektima ima dosta toga zajedničkog sa rabinskim gledištem, pa se prema izopćenicima odnose kao Židovi prema Samarićanima. S druge strane, izopćenjem iz Zajednice (koju smatraju jedinom Kristovom skupštinom) su prešli još jednu granicu jer su time uveli poganski i politički oblik izopćenja - protjerivanje iz članstva. Zato nas zanima kako Watchtower tumači Isusove riječi i kako se zajednica Jehovinih svjedoka odnosi prema izopćenicima?

“Kao Židovi, apostoli su trebali razumjeti što znači odnositi se prema grešniku kao prema ’čovjeku iz narodâ i kao prema porezniku‘. Židovi su izbjegavali druženje s ljudima iz narodâ, i prezirali su Židove koji su radili kao rimski poreznici (Ivan 4:9; Djela apostolska 10:28). Zbog toga je Isus savjetovao učenike da se moraju prestati družiti s grešnikom, ako ga je skupština odbacila“ (Stražarska kula, 15.4.1991. str. 20).

Točno je da su apostoli razumjeli Isusove riječi, ali su isto tako znali razliku između krutog i ekstremnog ponašanja kojeg su prakticirali farizeji i razumnog ponašanja kojeg im je pokazao Isus u svom ophođenju prema poreznicima i ljudima iz drugih naroda, a sukladno tome i prema grešnicima. Zato, kad se od članova skupštine traži da slijede primjer Židova onda treba slijediti onaj primjer kojeg je prakticirao Isus, a ne oni Židovi koji su postupali po rabinskim krutim pravilima. Naime, mnogi Židovi su bili poučeni od svojih religioznih vođa da je Samarićanin gori od neznabošca, pa je samim tim i izopćenike trebalo mrziti i prezirati. U skladu s tim su su se Židovi trebali držali određenih pravila ponašanja koja su bila kruta i nerazumna. Nažalost, Jehovini svjedoci su uveli načela i pravila koji imaju puno toga zajedničko sa tim ekstremnim rabinskim gledištem a ne sa Isusovim. Zato bi bilo neispravno postupati onako kako su većina Židova postupali prema grešniku u skladu sa rabinskim ekstremnim stavovima i pravilima. 

Treba uzeti u obzir da osobe koje se krste u Isusovo ime postaju njegovi sljedbenici i članovi njegove Skupštine. Njihov kršćanski život i služba se odvija u povezanosti sa mjesnom skupštinom. U početku su te skupštine imale ime vezano za područje ili mjesto u kojem su vjernici živjeli (skupština u Solunu, skupština u Efezu i sl.). Međutim, od formiranje crkvene institucije i odvojenih zajednica, sve lokalne skupštine dobivaju naziv po instituciji ili zajednici kojoj pripadaju na globalnoj razini kao što je 'katolička', 'pravoslavna', 'baptistička', 'adventistička', 'Jehovini svjedoci' i sl. Sve one su odvojene kršćanske zajednice unutar 'kršćanstva'. Stoga se postavlja pitanje, da li krštenje osobu učlanjuje u lokalnu skupštinu u povezanosti s vjerskom institucijom ili organizacijom kojoj ta skupština pripada? Što o tome kaže Watchtower?

“Kršćanin (…) ne može biti kršten u ime onoga tko vrši uranjanje ili u ime bilo kojeg čovjeka, niti u ime organizacije, već u ime Oca, Sina i svetog duha. To pokazuje, između ostalog, kako Kršćanstvo nije denominacijska stvar …“ (Stražarska kula, 1 srpanj 1955).

Kršćanstvo je iznad svake denominacije, organizacije ili odvojene zajednice. Zato se nitko ne može krstiti kao član mjesne ili međunarodne skupštine koja nosi svoje ime prepoznavanja, pa samim tim izopćenje iz takve zajednice nikoga ne može izbrisati iz Kristove skupštine, nego ga samo odvaja od zajedništva s kršćanima te zajednice. Krštena osoba treba biti svjesna da se krsti kao član Kristove skupštine a ne kao član zajednice Jehovinih svjedoka. Ona se samo po prihvaćenim vjerovanjima identificira s kršćanskom zajednicom koja nosi naziv 'Jehovini svjedoci'. Njenim izopćenjem, ona se više neće identificirati s tom zajednicom, ali će i dalje njeno krštenje nju identificirati s Kristovom skupštinom. Izopćenje ne može poništiti krštenje jer je to samo privremena disciplinska mjera ukora vjernika koji se ogriješio o Božji zakon a time i o svoju braću s kojom je dijelio duhovno zajedništvo. Njega se stoga ne može izbaciti iz članstva Skupštine jer to može samo Isus, nego se takvoga treba samo 'obilježiti' Božjom riječju i tako izdvojit iz zajedništva kako ne bi do daljnjega bio uključen u aktivnost svoje lokalne skupštine pa izopćenjem ostaje pasivnim članom jer su mu se oduzela neka prava. Naime, kad bi bio izbačen iz članstva Skupštine, onda bi to značilo da prestaje važiti njegovo krštenje pa bi se po povratku u nju trebao ponovno krstiti jer se krštenjem postaje član Kristove skupštine. On stoga ne može biti isključen iz članstva Skupštine, nego samo iz duhovnog zajedništva i aktivnog života vjernika, a da bi se isključenje moglo provoditi nad njim, onda se od aktivnih vjernika traži da ograniče druženje s njim, ali da ipak ostaju u vezi s njim kako bi ga navodili na pokajanje. .

To je isto kada roditelji žele disciplinirati svoje dijete te mu postave stroga ograničenja. To dijete je i dalje član obitelji, ali odvojen od obiteljskih aktivnosti u kojima je mogao osjećati aktivno zajedništvo. Tako npr, roditelji sa ostalom djecom mogu ići na izlet, u kino i na druge zajedničke aktivnosti, dok dijete koje je pod strogim ukorom to ne može. Na isti način se supružnik može na jedno vrijeme odvojiti od svog bračnog partnera zbog povrede bračnog zavjeta. Ukoliko nije došlo do razvoda, onda su oni i dalje zovu muž i žena, ali se jedan prema drugome ponašaju kao prema nekome s kim nisu u braku. Povrijeđena strana je ograničila svoje kontakte za jedno određeno vrijeme tako da među njima nema zajedničkih aktivnosti ni bliskih kontakata. Taj supružnik sam određuje kada i u kojoj mjeri će kontaktirati s drugom stranom oko nekih zajedničkih pitanja. No, ukoliko je došlo do razvoda onda se s time poništavaju sve bračne dužnosti i jedino ponovno sklapanje braka dolazi u obzir kako bi oni ponovno bili muž i žena. Samim tim, ukoliko je došlo do potpunog odvajanja vjernika od Kristove skupštine (razvoda) onda bi dotični prilikom primanja u zajednicu vjernika trebao biti ponovno kršten. Što onda znači kad se nekom izopćenom kaže da više nije 'katolik' ili da više nije 'Jehovin svjedok? Da li to znači da dotični više nije kršćanin? Prema Katoličkom kanonskom zakoniku, izopćeni ostaje pasivnim članom Crkve, jer on nije isključen iz Crkve, nego iz zajedništva aktivnih vjernika. Međutim, prema onome što piše u izdanjima Watchtowera, izopćeni više nije član Skupštine (crkve).

Problem je što su se neke vjerske institucije i organizacije poistovjetile sa Kristovom skupštinom, pa krštenik svojim krštenjem postaje, ne samo član Skupštine nego i član te vjerske organizacije. Tako se u ovom slučaju krštenim osobama kaže da su svojim krštenjem identificirali s organizacijom Jehovinih svjedoka, pa kad dotičnoga isključe iz zajednice onda mu kažu da on više nije Jehovin svjedok niti njihov brat, a samim tim ni kršćanin, član Kristove skupštine čime nesvjesno poništavaju njegovo krštenje. To nema smisla ukoliko on nije otpadnik od vjere koji se riječima i djelima odrekao Boga i Krista. Čak se i grešnik po Pavlovim riječima i dalje 'zove brat', što znači da je i dalje član Skupštine ('Izrael'), ali ga se samo odvojilo iz sredine onih vjernika s kojima je dijelio duhovno zajedništvo pa se prema njemu trebalo ponašati 'kao' čovjeku iz svijeta (2.So 3:15) Izopćenjem se dotičnoga ne može 'razvesti' od Kristove skupštine, nego ga se može samo privremeno 'odvojiti' iz njene sredine. Na neki način to nesvjesno potvrđuje i Watchtower jer čitamo:

"Da li je ovaj biblijski zakon (iz 1.Korinćanima 5:11) prestrog ili ponižavajuć? Samo promislite o ovom: Kada se nekog okorjelog kriminalca stavi u zatvor zbog kršenja zakona, smatra li se taj čin prestrogim ili bezosjećajnim? Ne smatra se, zato što ljudi imaju pravo čuvati društveni mir i sigurnost. Dok mu traje zatvorska kazna, kriminalac je zapravo isključen iz društva koje poštuje zakon." (Probudite se, 8.9.1996. str. 27)

Ovaj primjer kriminalca koji je strpan u zatvor pokazuje da on i dalje ostaje građanin i državljanin svoje zemlje što je različito od isključenja nekog člana iz zajednice Jehovinih svjedoka. (U kolektivnom sportu, neki igrač može biti isključen iz igre i biti kažnjen neigranjem za jedno određeno vrijeme, ali on je i dalje u sastavu svoje momčadi). Prema tome, izopćenje po kršćanskim mjerilima je trebao biti strogi ukor lokalne skupštine koja dotičnoga odvaja iz svoje duhovne sredine i zajedničkih aktivnosti, a ne iz članstva Kristove skupštine (Tit 1:13). 

  • izopćenje - nije izbacivanje iz članstva zajednice
  • izopćenje - je odvajanje od aktivnog zajedništva

U tom smislu svatko tko ne želi iz bilo kojih razloga biti član neke vjerske organizacije, može tražiti da ga se ispiše iz njenog članstva (ukoliko je upisan kao član te zajednice), ali on i dalje želi biti kršćanin u povezanosti sa nekom drugom kršćanskom grupom vjernika pa ga nitko ne može ispisati iz Kristove univerzalne skupštine. Kad pristupa drugoj zajednici on se ne treba ponovno krstiti ukoliko smatra da je njegovo krštenje pravovaljano. Može se samo registrirati kao pripadnik te zajednice ukoliko je potrebna takva pravna registracija. No, ukoliko se neka vjerska Organizacija poput Jehovinih svjedoka promovira kao jedina prava Skupština, onda ona po svom proizvoljnom tumačenju pripadnike drugih kršćanskih zajednica označava kao otpadnike od Boga i pravog kršćanstva, pa nije čudno da osobe koje samostalno napuštaju zajednicu smatra otpadnicima iako takvi nisu otpali od svoje vjere u Krista.

To što Watchtower brani svoj stav prema izopćenicima koristeći primjer kriminalca koji je u zatvoru potpuno izoliran od društva je dokaz kako oni grešnika ne tretiraju kao čovjeka iz svijeta, nego idu preko onoga što je Isus zapovjedio, čime ne slijede Isusa koji grešnika nije želio usporediti sa Samarićanima nego sa ljudima iz svijeta s kojima se moglo ulaziti u društvene kontakte do određene mjere. Ako već traže da se prema grešnicima iz svoje sredine treba ponašati kao Židovi prema Samarićanima koje su prezirali i potpuno izbjegavali, onda bi se tako trebali ponašati prema pripadnicima svih drugih kršćanskih zajednica koje smatraju krivovjercima i otpadnicima od pravog obožavanja (što je sinonim za Samarićane). S druge strane, ako pripadnike svih tih kršćanskih zajednica smatraju ljudima iz svijeta s kojima se može kontaktirati do određene mjere, onda bi se tako trebali ponašati i prema osobama koje iskljućuju iz svoje sredine. Gdje je onda problem i zašto podržavaju vlastita pravila koja odudaraju od Isusovog primjera i njegove zapovjedi?

Problem je u ideji koja se ne može biblijski potvrditi, a to je ideja da su Jehovini svjedoci jedna i jedina Božja organizacija koju je on uspostavio 1919-te godine, za što nema niti jedan pravovaljani dokaz, pa svako izopćavanje i odvajanje od te organizacije smatraju odvajanjem od Boga i Krista. Zbog takve ideje se nametnuo stav isključivosti, pa su Jehovini svjedoci, kao i Katolička crkva u srednjem vijeku, primorani i donositi vlastite propise po kojima se grešnika i neistomišljenika izopćuje (izbacuje) iz Kristove skupštine te ga se tretira kao Samarićanina koje treba potpuno izbjegavati, čime se stavljaju iznad Krista i njegove zapovjediStarješine moraju biti svjesni da kršćani ne pripadaju njima niti organizaciji koju oni predvode. Oni imaju pravo nepokorne grešnike samo privremeno izopćiti (odvojiti) iz svoje duhovne sredine, ali ipak dozvoliti normalne kontakte s njima samo izvan duhovnih aktivnosti. Kad Isus dođe, onda će on iz svog Kraljevstva (Skupštine) izbaciti kukolj u koji spadaju lažna braća i nepokajnički grešnici (Mt 13:30). 


Što je Zakon propisivao?

Isus je tražio da se prema grešnicima postupa onako kako je to Zakon propisivao, odnosno kao prema čovjeku iz drugih naroda koji je pripadao široj društvenoj zajednici. On je imao na umu samo duhovno odvajanje i zabranu sklapanja brakova sa čovjekom nežidovom što se samim tim odnosilo i na nepokajničke grešnike. Isus nije zastupao izopćenje u smislu isključenja iz članstva Skupštine niti u smislu potpune izolacije kao što je zatvor ili kućni pritvor, nego samo duhovno odvajanje. S jedne strane, članovi zajednice su se trebali odvojiti od grešnika, a s druge strane skupština ga je trebala 'obilježiti' kao grešnika, odnosno smatrati ga kao čovjeka iz svijeta. Time se grešniku trebalo dati na znanje da s njim do daljnjega ne žele imati duhovno zajedništvo u povezanosti sa sinagogom gdje se odvijao duhovni život zajednice. U tom smislu je Isus govorio svojim učenicima da će i oni uskoro biti predmet 'izopćenja iz sinagoge'. Sinagoge su bile mjesta sastajanja gdje su se sakupljali Židovi radi zajedničkog obožavanja. Izopćenje je značilo zabranu duhovnih aktivnosti u zajednici sa drugim Židovima što je uključivalo i zajedničko slavljenje blagdana uz zajedničko jelo. Taj slavljenički obrok duhovnog zajedništva nije bio isto što i svaki drugi dnevni obrok ili jelo tako da je uža i šira obitelj izbjegavala jesti s izopćenikom samo taj obrok zajedništva povodom tih blagdana. No, svaki drugi oblik komunikacije izvan sinagoge je trebao biti dozvoljen jer se izopćenjem nije trebalo fizički odvojiti grešnika od obitelji i drugih članova zajednice s kojima je on bio povezan poslovnim i društvenim obavezama i odgovornostima tako da su i drugi Židovi prema njemu imali određene obaveze i odgovornosti kakve su imali i prema ljudima koji nisu bili članovi njihovog naroda.

Sama činjenica da se grešnika nije moglo odvojiti od njegove kršćanske obitelji (npr. supruga od njegove supruge) s kojom je i dalje bio vezan, govori o tome da je potpuno izoliranje izopćenika od kršćanske obitelji nerazumno. Kao što postoji bračna dužnost, tako postoji i bratska dužnost. Ona ne prestaje s izopćenjem. Neki aspekti te dužnosti će trajno ostati, dok će drugi biti privremeno ukinuti ili će biti smanjeni do određene mjere. Ako se prema njemu kao svom bratu trebaš ophoditi kao čovjeku iz svijeta kojeg si, prije nego je postao tvoj brat, znao kulturno pozdraviti i s njim neformalno razgovarati, a da se nisi s njim prisno družio niti jeo, onda bi to bio okvir u koji ćeš ponovo staviti svoj odnos prema njemu kao grešniku. Sve izvan toga je ekstremizam koji nema ništa sa Isusovim načinom postavljanja stvari. Židovi su imali jedan Zakon, ali su ga rabini i Isus tumačili različito, a znamo da su rabini Isusu prigovarali zbog njegovog gledišta i postupanja s braćom koja su živjela u grijehu. Ukoliko bi i vi postupili drugačije nego je Zajednica propisala svojim pravilnikom, onda bi starješine i vama prigovarali. No koga ćete slijediti - starješine ili Isusa? Da bi mogli ovu problematiku sagledati u ispravnom svjetlu, vratimo se na židovski Zakon. Apostol Petar je rekao da…

“Židovu Zakon zabranjuje družiti se s čovjekom iz drugog naroda ili dolaziti k njemu…“ (Dj 10:28)

Što je Zakon zabranjivao? Da li zabranjivao kulturno pozdravljanje i svaki oblik komunikacije sa ljudima izvan zajednice ili je zabranjivao samo onu vrstu druženja i komunikacije na prijateljskoj i vjerskoj osnovi? Točno je da su Židovi izbjegavali druženje s ljudima iz drugih naroda, ali je točno i to da su neki Židovi išli u krajnosti. Treba vidjeti što se misli pod izrazom 'druženje'. Npr. Samarićani su obožavali Jehovu na svoj način pa su u očima Židova bili prezreni kao krivovjerci i neprijatelji s kojima nisu komunicirali. Oni su za Isusa isto bili ljudi iz drugih naroda (Lk 17:16-18). Židovi su koristili riječ “Samarićanin” da bi izrazili prezir prema nekome, a i samog su Isusa neki tako nazivali (Iv 8:48). Oni su Samarićane potpuno izbjegavali, pa je Samarićanka rekla Isusu:

“Kako ti, Židov, tražiš piti od mene, žene Samarićanke?” Naime, Židovi se ne druže sa Samarićanima.“ (Iv 4:9)

Očito su stroga pravila bila toliko utisnuta u umove Židova da su smatrali kako Zakon tako nalaže pa su se tako i ponašali prema Samarićanima. Međutim, oni koji su tumačili Zakon su uvodili svoja stroga pravila i nametali cijeloj zajednici kako se ne bi slučajno desilo da se duhovno onečiste. Oni su u 'druženje' ubrojili svaki oblik komunikacije, tako da je i ova Samarićanka smatrala da Isus krši Zakon samo zato što razgovara sa njom. No, Isus je pokazao ovoj ženi da postoje Židovi kojima savjest dozvoljava određenu vrst “druženja“ i komunikaciju sa Samarićanima (ljudima iz drugih naroda koji su prakticirali drugačije obožavanje). Ovaj primjer pokazuje zašto su se neki rabini prema izopćenicima ponašali kruto kao i prema Samarićanima. S druge strane, Isusov odnos prema ljudima koji nisu pripadali židovskoj zajednici pokazuje kakav je bio njegov odnos prema grešnicima.

Prema tome, kad Pavle kaže da se kršćani trebaju prestati 'družiti' s onima koji su upali u grijeh, to je značilo isto što i Isusu koji se nije 'družio s čovjekom iz drugih naroda', ali je ipak s njima komunicirao. U svakom slučaju, nigdje se ne traži od kršćana da takve osobe ne pozdravljaju i da s njima ne smije razgovarati. Isus je prigovorio nekim Židovima koji su pozdravljali samo svoju braću, a ne i ljude iz drugih naroda, što znači da se on nije ponašao kao oni. Ukoliko je on, za razliku od njih, pozdravljao te ljude iz drugih naroda, onda je pozdravljao i grešnike ili izopćenike koje je usporedio s tim ljudima iz svijeta (Mt 5:47,48). Zajednica Jehovinih svjedoka je očito zanemarila razlučiti o kakvom se druženju i pozdravljanju misli, tako da je svojim članovima nametnula zabranu svakog oblika druženja koji podrazumijeva svaki oblik komunikacije i svaki oblik pozdravljanja. Uveli su sličan ekstremni način ponašanja kakvog su prakticirali farizeji i drugi Židovi prema Samarićanima i izopćenicima. Umjesto toga trebali su uzeti u obzir način na koji su se Židovi općenito ponašali prema ljudima iz drugih naroda.

Imamo slučaj nekih Židova koji su doveli Isusa Pilatu. Znajući da Zakon zabranjuje (blisko) družiti se s neznabošcima i dolaziti k njima u njihov dom, oni nisu htjeli uči u njegovu palaču da se ne bi (ceremonijalno) onečistili, pa je Pilat izašao pred njih gdje su razgovarali (Iv 18:28,29). Da li je pogrešno uči u dom nekog neznabošca? Očito nije, ali stroga gledišta su tražila da se izbjegava ulaziti u njihov dom kako ne bi bili nečisti. Palača nije bila samo mjesto u kojem se živjelo, nego i mjesto u kojem su se prakticirali vjerski poganski običaji i ceremonije i to je bio razlog zašto nisu htjeli uči unutra. Naravno, kad je Pilat izašao pred njih, podrazumijeva se da su ga pozdravili i razgovarali s njim, a ne se prisno družili s njim u njegovom domu, a to je razlika koju treba uzeti u obzir. Krajnost bi u ovom slučaju bila kad ga oni ne bi kulturno pozdravili. Zato, kad vodeće tijelo Jehovinih svjedoka (poput strogih rabina) traže od svojih članova da se izopćenika ne pozdravi ni u prolazu, da mu se ne izražava dobrodošlica na sastancima, a kamo li da se razgovara s njim, onda je to izvan onoga što je Isus tražio od svojih učenika kada je grešnika usporedio sa ljudima iz svijeta. Isus je slijedio Zakon a ne ljudska mjerila.

Da li je Zakon zabranjivao Židovima da prema ljudima iz drugih naroda izbjegavaju svaki oblik druženja, komunikacije i pozdravljanja? Nije, ali je rabinima, zbog neprijateljskog stava prema Samarićanima, očito bilo na mjestu uvesti stroga ekstremistička pravila ponašanja koja nisu bila u duhu Zakona. Iza tog njihovog ekstremističkog gledišta je bila mržnja, predrasuda i neprijateljski stav a to nije bilo u duhu Zakona. Zakon je samo tražio izbjegavanje ulaženja u prisne kontakte s ljudima iz drugih naroda jer je Jehova rekao sinovima Izraelovim:

“Ne odlazite k njima i oni neka ne dolaze k vama! Oni će sigurno navesti srce vaše da se okrene bogovima njihovim.” (1.Kr 11:2)

Kad bi od ovih riječi napravili pravilo i postupali po riječima, a ne sa onim što je ovdje mišljeno, onda bi svaki kontakt i odlazak u mjesto ili dom neznabožaca bio prekršaj, kao i dozvoliti neznabošcu da dođe u dom nekog Židova. Međutim, ovdje je riječ o kontaktu koji sa sobom povlači sklapanje saveza s kojim bi se ulazilo u međusobno zajedništvo u kojem bi Izraelac mogao otpasti od pravog Boga. Stoga ovaj zahtjev u sebi sadrži važnu misao, a to je biti oprezan kako se ne bi u duhovnom pogledu onečistili i poistovjetili s neznabošcima. Konkretno se to odnosilo na sklapanje brakova s neznabošcima jer je Zakon tražio:

“Ne sklapaj brakove s njima. Kćer svoju nemoj dati sinu njihovu, i kćer njihovu nemoj uzeti za sina svojega. Jer će odvratiti sina tvojega od mene, pa će služiti drugim bogovima.“ (5.Mo 7:3,4)

Sklapanje takvih brakova nije sa sobom povlačilo kaznu izopćenja, nego je zabrana bila preventivna mjera opreza. Ulazak u bračni savez s takvom osobom je značilo primiti u svoj dom ili uči u dom nekoga tko je u religioznom pogledu mogao biti duhovno nečist. Pojam 'uči u dom' neznabošca u ovom slučaju nije značio bilo koji ulazak u nečiju kuću (kao što je to radi potrebe za traženjem pomoći) nego je sa sobom nosio misao o udruživanju i sklapanju prijateljskog i obiteljskog odnosa. Imamo primjer proroka Ilije koji je došao među feničane i stanovao u kući kod jedne udovice u gradu Serfatu (1.Kr 17:8-24). On je ušao u njen dom, jeo u njenom domu i družio se s njom, a ipak nije prekršio Zakon. Isto je tako i Isus sa svojim učenicima ulazio u samarićanska mjesta (Lk 9:52). Zato je 'druženje' i 'ulazak u dom' nekog neznabošca podrazumijevalo zajedništvo i udruživanje pod jedan 'jaram' u kojem je Židov mogao biti odvraćen od pravog obožavanja. Takvo i bilo koje udruživanje zahtjeva zajedništvo i blisko druženje, koje bi moglo nekoga dovesti u tu duhovnu opasnost. Opet naglašavam, Zakon nije zabranjivao takav brak niti je sankcionirao one koji su ulazili u brak s osobama koji su pripadali drugim narodima, nego je samo ukazivao na probleme koje treba izbjegavati zbog vlastite duhovne dobrobiti. 

Zakon je Izraelcima nalagao da izbjegavaju ulaziti u bilo kakvo društveno i vjersko povezivanje s neznabošcima, ali su rabini išli toliko daleko da su u svojim usmenim predajama tražili od svog naroda izbjegavanje svakog oblika druženja sa Samarićanima, pa čak i svako ulaženje u dom takvih ljudi koje su smatrali neprijateljima i otpadnicima. Upravo taj njihov neprijateljski stav je bio razlog što su Zakon tumačili izvan onoga što je u njemu pisalo pa su se i prema izopćenicima ponašali kruto. Međutim, Biblija pokazuje da su Božji sluge trebali ljubiti neprijatelje, pa je samim tim njihovo ponašanje prema izopćenicima i prema Samarićanima trebalo sadržavati oprez, a ne potpuno odvajanje i izbjegavanje svakog oblika kontaktiranja.

Što onda možemo zaključiti o tome što je Zakon zabranjivao Židovima po pitanju druženja sa ljudima iz drugih naroda? Zakon nije nametao strogo odvajanje nego je samo ukazivao na oprez u druženju s njima. Isus je pokazao da su Židovi mogu ulaziti u dom osoba koji nisu pripadali njihovoj zajednici, ali ne s namjerom da sklapaju bračne i druge saveze i da se udružuju s njima. Na isti način su se trebali postaviti i prema grešnicima iz svoje sredine. No, s vremenom su članovi vodećeg tijela tu odredbu ograničili do te mjere da se nije smjelo čak ni razgovarati s izopćenicima i ulaziti u njihov dom što je ekstremno gledište koje Isus nije zastupao jer je razgovarao s Samarićanima i ulazio u dom grešnika (poistovjećenih s neznabošcima). Isus nije zagovarao nikakvu izolaciju od grešnika jer se prema toj osobi trebalo uljudno ponašati i s njim komunicirati kao i prema čovjeku iz drugih naroda, tj. kao prema čovjeku koji nije pripadao njihovoj zajednici. Riječ je samo o ograničavanju druženja i komuniciranja do one mjere koja se prakticirala u kontaktu sa ljudima iz svijeta. Nažalost, činjenice pokazuju da se unutar zajednice Jehovinih svjedoka u teoriji i praksi provodi ekstremizam i izolacija koju su farizeji provodili prema izopćenicima i Samarićanima. 

Iako židovska tradicija kojom se strogo zabranjivalo druženje sa Samarićanima ne povređuje Božji pisani zakon, njome se je išlo iznad onoga što Bog zahtijevao. Dobro je biti oprezan da se ne bi duhovno onečistili kroz druženje s grešnicima, ali ne valja stvarati pravila ponašanja koju kasnije svi slijepo slijede bez da razmišljaju u duhu Božje riječi. Ja sam postupao drugačije pa sam kao priznati član svoje skupštine pozvao u svoj dom braću koja su isključena, a također prihvaćao poziv takve braće. Neka od njih nisu učinila nikakav grijeh osim što su napustila zajednicu zbog neslaganja s njenim pravilima i učenjima. No i dalje su ostali vjerni Bogu i kršćanskim načelima. Za mene takvi nisu bili isključeni iz Isusove skupštine, nego samo iz jedne od institucija kršćanstva. S njima sam razgovarao i svaki put ih pozdravljao. Nisam od njih okretao glavu. Isto tako su neki postupili prema meni kad sam isključen iz zajednice zbog svojih drugačijih gledišta.

Prema tome i današnji vjerski autoritet koji tumači Božje zakone i zapovijedi ulazi u ekstremizam tražeći od svojih članova da se prema grešniku (izopćeniku) ponašaju na način koji s jedne strane pokazuje potreban oprez, ali s druge strane ipak ide u krajnost tako što se grešnika svojim prezirom potpuno izolira od druženja, razgovora, posjećivanja i kulturnog ophođenja. Koliko god to bilo opravdano u očima zagovornika ovog krutog stava, ono samo govori kako vjerski autoriteti na taj način nameću svoje ljudsko kruto gledište umjesto da prepuste svakom pojedincu da se prema grešniku unutar obitelji i skupštine postavi 'kao' prema čovjeku iz svijeta pazeći da se duhovno ne okalja. 


Obilježavanje 

Biblija ne zahtjeva od kršćana da potpuno izbjegavaju društvene kontakte s osobama koje su izopćene zbog grešnog načina života, nego samo zahtjeva izbjegavanje prisnog  druženja. U tom smjeru treba gledati na one koji ne žive po Kristovom učenju kao što piše:

Čovjeka koji širi lažno učenje (krivovjerca) kloni se (izbjegavaj) nakon prve i druge opomene.“ (Titu 3:10)

Molim vas, braćo, budite na oprezu zbog onih koji stvaraju podjele i navode druge da se spotiču u vjeri, protivno učenju kojem ste poučeni, i klonite ih se! (Ri 16:17)

 Prestanite se družiti sa svakim tko se zove brat, a tko je bludnik ili pohlepan ili idolopoklonik ili koji pogrdno govori o drugima ili je pijanica ili iznuđivač — s takvim i ne jedite!” (1. Korinćanima 5:11)

Zapovijedamo vam, braćo, u ime Gospodina Isusa Krista, da se klonite svakoga brata koji živi neuredno, a ne po predaji koju ste primili od nas. (2.So 3:6) 

Pavle je tražio od kršćana da se klone ili da izbjegavaju osobe koje neuredno žive, koja obezvrijeđuju Krista i kršćanska učenja, koja stvaraju podjele i navode druge da se spotiču u vjeri. Kloniti se grešnika, ne znači izbjegavati sresti ga u autobusu, radnom mjestu, na ulici, u prolazu, u liftu itd. nego kloniti se bliskog druženja s njim.  U tom  kontekstu je spomenuo još jednu misao:

A ako tko ne posluša ono što smo rekli u ovom pismu, obilježite ga, ne družite se više s njim, da se postidi! Ali ne smatrajte ga neprijateljem, nego ga opominjite kao brata. (2.So 3:14,15)

S obzirom da se u kontekstu ovih riječi spominje neuredan način života kao što je lijenost, onda Zajednica pogrešno smatra da one koji neuredno žive ne treba izopćiti, nego ih se samo kloniti jer je navodno riječ o manjem grijehu. Zato je donijela uredbu o 'obilježavanju' na način da starješine održe govor obilježavanja u kojem se iznosi ono što Biblija govori o određenom načinu života koji nije kršćanski i da na takav način, bez da imenuju o kome je riječ, 'obilježe' takve i da ih ostali članovi skupštine u tom govoru prepoznaju kao one koje će u buduće izbjegavati (vidi Stražarska kula, 15.7.1999. str 30.). Znači, ukoliko znaš da se te riječi odnose na točno određenog brata ti ćeš ga izbjegavati, a ukoliko neznaš o kome se radi ili nisi bio prisutan na tom sastanku i nisi čuo taj govor, te ne znaš za neuredan način nječijeg života, onda ćeš se i dalje družiti s tim bratom. To očito nema smisla.

Što je onda Pavle mislio reći i što Biblija kaže o 'obilježavanju'? Odgovor se nameće sam po sebi jer je Pavle u istoj rečenici spomenuo misao o 'neposlušnosti'. Znamo da je neposlušnost roditeljskog ili duhovnog autoriteta grijeh jer iza tih autoriteta stoji Bog. Onaj tko ne sluša autoritet postupa tvrdokorno i buntovnički. Tako su roditelji u Izraelu trebali takvog neposlušnog sina koji je živio neuredno, živeći kao izjelica i pijanica, dovesti pred starješine kako bi ga oni pred cijelom skupštinom (narodom) prekorili i odvojili od zajednice (5.Mo 21:18-21). Zato, kad Pavle u svojoj poslanici spominje one koji žive neuredno, a koji 'ne poslušaju' duhovni autoritet, onda zaista misli na grijeh zbog kojeg je takav trebao biti doveden pred skupštinu i pred njom biti 'obilježen' kao grešnik i onda odvojen iz zajednice. Sjetimo se da je Isus rekao da se onoga 'tko ne posluša skupštinu' (bez obzira na težinu grijeha) poistovjeti sa čovjekom iz drugog naroda (Mt 18:15-17). Kad Pavle kaže da dotičnog brata, koji neuredno živi, ne smatraju 'neprijateljem', onda je to još jedan dokaz da je zaista mislio na izopćenje, jer je to bila granica koju kod izopćenja nisu smjeli priječi kao što su je prešli rabini, jer smo vidjeli da su rabini izopćenog grešnika smatrali neprijateljem, odnosno Samarićaninom, umjesto čovjekom iz drugih naroda.

Obilježiti i izopćiti takvog nepokornog grešnika (grešnika koji unatoč opomeni i dalje živi neispravno) je mogla samo skupština, odnosno starješine pred cijelom zajednicom vjernika. Oni su ga trebali javno pred braćom ukoriti i tako 'obilježiti' tj. okarakterizirati ga kao grešnika u povezanosti sa samim grijehom. To znači da je takav mogao pred svima biti označen kao bludnik, lopov, pijanica, lijenčina, izjelica, iznuđivač, itd. kako bi svi bili svjesni grijeha koji ih može uprljati ukoliko se druže s takvom osobom koja je izopćena. Isus je također tražio da se prema takvima postupa kao prema neznabošcima, odnosno da ih se u određenoj mjeri izbjegava. Zašto? Pavle kaže da time želimo navesti tu osobu da se postidi, a sebe držimo na oprezu. Biti oprezan znači koristiti svoju školovanu savjest kako bi izbjegavali ono što nam može naštetiti kako se ne bi duhovno uprljali. No, da li nas može uprljati kulturno ophođenje sa grešnim ljudima iz svijeta i sa braćom koja žive grešnim životom? Očito ne. Mi se možemo držati podalje od grešnika čak i onda kad s njima kontaktiramo. Kad Pavle kaže da se klonimo takve braće, on ne traži neke ekstremne mjere izoliranja kao što su zahtjevali židovski rabini, nego traži da osoba koja je obilježena pred skupštinom kao grešnik bude izopćena i tako izgubi sve ono što je uživala kao priznati član kršćanske skupštine. 

Pavle stoga traži da se treba “klonuti svakog brata koji živi neuredno“ ali da takve treba ‘opominjati kao brata’ (2.So 3:6,15). Izopćenike se s jedne strane moglo označiti ili obilježiti ‘kao neznabošca i poreznika’, ali ga se s druge strane moglo opominjati ‘kao brata’. Izraz 'kao' ukazuje na sličnosti i poistovjećivanje s nekim. Odnosno dotični brat koji je izopćen nije neznabožac, ali ga se tretiralo 'kao čovjeka iz svijeta'. Iako on nije više poistovjećen s duhovnom zajednicom, ipak ga se trebalo tretirati 'kao brata'.

Kad je Pavle dao ove smjernice o 'obilježavanju' onda nije govorio o manjem grijehu zbog kojeg se ne može izreći mjera izopćenja. Bez obzira o kakvom je grijehu riječ, on se treba sankcionirati ukoliko osoba nakon opomene i dalje tako živi, pokazujući time neposlušnost. Netko može učiniti veliki grijeh i pokajati se, dok netko drugi može živjeti neurednim životom (npr. kao lijenčina, pijanica ili kockar) i ne kajati se. Tko bi od ove dvojice mogao uprljati skupštinu? Očito ovaj drugi jer je riječ o nekršćanskom načinu života. Neuredno je povezano s nečistoćom i suprotno je duhovnoj čistoći. Tu ne spadaju oni koji su učinili neki grijeh pa se kaju, nego oni koji žive neuredno, odnosno oni koji konstantno griješe ili žive u grijehu bez obzira o vrsti i težini grijeha. Iako je Pavle spomenuo jedan manji grijeh kao što je lijenost, to ne znači da u neurednost ne spadaju svi grijesi koji onečišćuju čovjeka. Tako u Stražarskoj kuli od 15.7.1992. stoji:

"Što je bezakonje? To je grijeh, kao što je pokazao apostol Ivan kad je pisao: ”Svaki koji čini grijeh i bezakonje čini; i grijeh je bezakonje“ (1.Ivanova 3:4). Bezakonitu osobu ”ne zaustavlja ili kontrolira zakon“ (Webster’s Ninth New Collegiate Dictionary). Bezakonje uključuje sve što je loše, zlo, nemoralno, pokvareno i nepošteno." (str. 8, odl. 2)

Očito je svaki grijeh bezakonje, a činiti bezakonje je nespojivo s osobom koja tvrdi da je kršćanin. Kad je Pavle spomenuo 'obilježavanje' onda je to povezao sa određenim grijehom pojedinaca koji je očito mogao duhovno naštetiti ostalim članovima skupštine. Zato se u svojoj poslanici ograničio samo na grijehe koji su se očitovali među pojedincima dotične skupštine u Solunu, a ne na sve poznate grijehe, pa je spomenuo 'obilježavanje' samo onih koji, kako kaže, 'ne bi poslušali ono što smo rekli u ovom pismu'. To isto bi rekao nekoj drugoj skupštini koja bi bila suočena sa pojedincima koji su živjeli neuredno po pitanju nekih drugih nekršćanskih postupaka. Da je Pavle zaista mislio na grešnike koje treba pred skupštinom opomenuti i obilježiti kao one koji žive neispravno je vidljivo iz njegovih riječi u kojima on kaže: 

A vi, braćo, nemojte posustati u činjenju onoga što je ispravno. A ako tko ne posluša ono što smo rekli u ovom pismu, obilježite ga, ne družite se više s njim, da se postidi! Ali ne smatrajte ga neprijateljem, nego ga opominjite kao brata." (1.Iv 5:18)  

Pavle s jedne strane traži da se čini ono što je ispravno a da se 'obilježi' one koji čine ono što je neispravno. tj. one koji promiču grešan način života. S grešnicima se više nije trebalo blisko družiti što je istovjetno savjetu kojeg je dao i apostol Pavle kad je rekao:

Prestanite se družiti sa svakim tko se zove brat, a tko je bludnik ili pohlepan ili idolopoklonik ili koji pogrdno govori o drugima ili je pijanica ili iznuđivač — s takvim i ne jedite!” (1. Korinćanima 5:11)

S ovom izjavom je Pavle pokušao ubrojiti sve ono što je neispravno za kršćanski način života. Kako se onda netko mogao prestati družiti s grešnikom? Da li samo zato što je starješina objavio da je dotični isključen, a da ne znaš zbog čega? Ne, nego zato što je isključen zbog točno određenog grijeha s kojim ga se 'obilježilo' i ukorilo pred cijelom skupštinom. Pavle zato nabraja obilježja one braće koja su upala u grijeh. On ne kaže: "s isključenim ne jedite", nego "s takvim", dajući do znanja zbog kakvog je grijeha takav odvojen iz njihove sredine. No, Zajednica Jehovinih svjedoka po nekoj svojoj uredbi to zanemaruje i prešućuje kao da je riječ o zaštiti privatnosti pa nitko ne može znati zašto je netko isključen osim što se daje prostora nagađanjima i krivim optužbama.

Kako bi se cijela skupština distancirala od grešnika njega se trebalo najprije 'obilježiti' kao takvoga pred cijelom skupštinom i onda odvojiti iz svoje sredine kako bi se postidio jer piše:

“One koji čine grijeh ukori pred svima, da i drugi imaju straha.” (1.Ti 5:20)

“Takvome (koji je izopćen) je dovoljno što je ukoren od većine.” (2.Ko 2:6)

One koji konstantno čine grijeh živeći neuredno, trebalo je pred svima 'obilježiti' kao takve i ukoriti, a ukor je zahtijevao oduzimanje zajedništva i svih aktivnosti koje uključuju to duhovno zajedništvo. To je bilo dovoljno da utječe na njegovo pokajanje. Ići preko toga i ponašati se prema njemu kao 'neprijatelju' (Samarićaninu) od kojega treba okretati glavu je jedna vrst ucjene i prezira što nije u skladu sa Isusovim i Pavlovim zahtjevima. 

Očito je obilježavanje bilo istovjetno uklanjanju bezakonite osobe iz kršćanske sredine do njenog pokajanja. Time bi cijela skupština ukorila tog brata (3.Mo 19:17). Takav ukor je trebao biti privremen jer je imao za cilj da se utječe na grešnika. Kad je u pitanju zajednica Jehovinih svjedoka koja uči da je svaka osoba svojim krštenjem postala ovlaštena da u zajedništvu s drugima obavlja propovijedanje kao najvažniju aktivnost, onda je 'obilježavanje' i 'odvajanje' grešnika iz svoje sredine trebala samo onemogućiti takvome da aktivno sudjeluje sa skupštinom u tom djelu kao i da ograniče svoje druženje s njim izvan duhovnih aktivnosti. Naravno da je grešnik mogao osjetiti koliko je izgubio takvim odvajanjem iz kršćanske sredine i da to nema cijenu, pa je dotični mogao učiniti korake ka svom ozdravljenju. U međuvremenu se tog brata koji neuredno živi trebalo opominjati tako da je, po primjeru Isusa, bilo moguće odlaziti u njegov dom ili ga primati u svoj dom, a to nije istovjetno prisnom druženju sa grešnikom na nekoj neobaveznoj društvenoj razini. Kad skupština prima izopćenoga u svoj 'dom' obožavanja, ona nema nikakvo zajedništvo s njim jer ne dozvoljava da on širi svoj utjecaj riječima i djelima. Tako je i s članovima skupštine koji mogu poput Isusa nekog izopćenog primiti u svoj dom ili otići u njegov dom radi opominjanja, ukoravanja i poticanja na pokajanje i dobra djela sve dok traje mjera ukora u vidu izopćenja (1.So 5:14). Naravno, to neće trebati činiti svaki pojedini član skupštine, nego starješina ili netko tko je bio prisan s tom osobom, ali nije zabranjeno da bilo tko s njim kontaktira. No nitko se neće družiti s njim i ići u njegov dom kako bi mu pravili društvo i zajedno s njim trošiti vrijeme na nešto što nije duhovno izgrađujuće. 

Nažalost, Jehovinim svjedocima je čak unutar obitelji zabranjeno s isključenim razgovarati o duhovnim stvarima jer misle da je to istovjetno duhovnom zajedništvu, što nije točno. Mi stoga možemo po primjeru Isusa i bez ikakvih predrasuda ući u njegov dom ako nas pozove radi duhovne ili druge pomoći koju mu možemo pružiti, a ne se ustručavati misleći da ćemo time prekršiti neko pravilo i biti duhovno okaljani.

S obzirom da će ukoreni brat osjećati posljedice odvajanja od bliskog druženja i aktivnosti svoje skupštine to će ga držati žalosnim sve dok mu skupština ne oprosti. Nije trebalo dozvoliti da dotični dugo vremena trpi to odvajanje jer Pavle kaže:

Zato mu, naprotiv, spremno oprostite i utješite ga, da ga ne bi shrvala prevelika žalost. Zato vas molim, pokažite mu da ga ljubite. (2.Ko 2:7,8)

Ove riječi je Pavle napisao nakon par mjeseci nakon što je dotični grešnik bio uklonjen iz kršćanske sredine. Iako su s njim mogli imati normalne kontakte, kao s ljudima iz svijeta, njegova žalost je bila povezana sa činjenicom što nije uživao aktivno duhovno zajedništvo sa svojom braćom. On je vjerojatno prestao živjeti grešnim životom pa nije bilo razloga da skupština predugo čeka da ga primi u svoju sredinu jer bi u suprotnom bio shrvan prevelikom žalošću. Takva žalost bi još više bila izražena kada bi se u tom periodu braća prema njemu ophodila kao da više ne postoji jer bi to bilo slično mobingu. Tako kršćanin koji je je bio žrtva svojih grešnih slabosti postane još i žrtva svoje braće zbog njihovog ponašanja prema njemu.

Sam izraz 'mobing' proizilazi od engleskih riječi 'mob' što znači: ološ, svjetina, odnosno rulja što je neprikladno za one koji se smatraju pravim kršćanima. To bi značilo da ta grupa kršćana, a samim tim i pojedinci među njima, koji imaju pravo dati nekome do znanja da ne žele do daljnjega imati s njim bliske kontakte, mogu preći granice ljudskosti ukoliko pokušavaju nekoga represivnim metodama prisilno društveno potpuno degradirati. Upravo su to činili Židovi prema izopćeniku jer su se prema njima ponašali kao prema prezrenom Samarićanima. Jehovini svjedoci ne moraju biti grubi, agresivni i vulgarni kao kod klasičnog mobinga, ali samim tim što okreću glavu od njega, ne želeći s njim imati nikakav normalni kontakt, nesvjesno preziru i uništavaju tu osobu, ukoliko ona nije dovoljno psihički jaka. To može biti posebno izraženo kada su u pitanju obitelji koja se potpuno izolira od svog člana, pogotovo ako svoje društvo dotični nikad nije imao izvan obiteljske i vjerske zajednice. Posljedice se mogu odražavati se na sva tri područja njegova života - na duhovnom, duševnom i tjelesnom (psiho-somatskom) području. Klonulost duhom može i kod takvih žrtava potiskivati volju za životom, a nerijetko mogu nastati neuroze i psihoze. U takvim situacijama, ukoliko to traje duže vrijeme, može doći do depresije pa čak i razmišljanju o samoubojstvu. To treba spriječiti jer Biblija ne podupire nikakav pa ni takav mobing, jer za njega nema opravdanja.


Prestanak druženja - djelomično ili potpuno

Apostol Pavle i Ivan su spomenuli samo dvije kategorije ljudi koje kršćani trebaju izbjegavati.

Jedni su kršitelji Božjeg zakona koji svojim grijehom odvajaju sebe od Boga. S njima nije trebalo ni jesti tj. ne biti s njima za stolom zajedništva iako se zovu našom braćom.

Prestanite se družiti sa svakim tko se zove brat, a tko je bludnik ili pohlepan ili idolopoklonik ili koji pogrdno govori o drugima ili je pijanica ili iznuđivač — s takvim i ne jedite! (…) Uklonite zloga iz svoje sredine!” (1. Korinćanima 5:11,13).

-       Prestati se družiti s grešnim bratom

-       Ne jesti s takvim bratom

Drugi koje je trebalo izbjegavati su bili oni koji su svojim lažnim učenjem (poput lažnih proroka) zavodili braću i iskrivljavali sliku o Bogu i njegovim zapovjedima navodeći druge na otpad od vjere. 

“Ako tko dođe k vama, a ne donosi to učenje, ne primajte ga u svoj dom niti ga pozdravljajte! Jer tko ga pozdravlja, sudjeluje u njegovim zlim djelima” (2. Ivanova 9-11).

-       Ne primati ga u svoj dom

-       Ne pozdravljati ga

Međutim postoji i treća kategorija onih koje Zajednica Jehovinih svjedoka izopćuje iz zajednice. To su oni koji su donijeli odluku da više ne žele biti dio organizacije Watchtower. Večina njih se nije odrekla vjere u Boga i Krista jer žele prakticirati kršćanski način života ali ne kao članovi zajednice Jehovinih svjedoka. Međutim, njih se tretira kao otpadnike kao što su Židovi tretirali Samarićane, pa ih se potpuno izbjegava što je samo po sebi pogrešno. No postoje i ona braća koja po biblijskim mjerilima također nisu grešnici, ali su religiozne vlasti Watchtowera zbog zaštite svog autoriteta i autoriteta Organizacije uveli zakon kojim su takve proglasili hereticima i otpadnicima, pa i njih izopćuju. O ovoj grupi ćemo se kasnije baviti. Sada nas zanima samo oni grešnicim koje spominje Biblija. U svakom slučaju članovi skupštine trebaju poduzeti neke mjere ograničavanja kontakta s izopćenim grešnim osobama kako bi se izbjeglo duhovno zajedništvo. Svaki pojedinac može sam za sebe odrediti kako će se postaviti prema grešniku, a kako prema lažnom učitelju (antikristu) imajući u mislima savjete koje su dali Isus i njegovi apostoli, bez da za to moraju postojati neka kruta i ekstremna pravila koja bi svi trebali slijediti.

Isus nije postavljao nikakva pravila nego je svima dao slobodu da rasuđuju i odlučuju kako se ponašati prema takvima. Dao im je primjer da takve osobe ne odbace u potpunosti nego da im pokazuju ljubav kako bi ih navodili na pokajanje. Isus svoju ljubav i brigu nije pokazivao okretanjem glave od takvih ili time što bi izbjegavao bilo kakav kontakt s njima. Isusovi slušaoci su dobro znali što je značilo ne družiti se s takvima, odnosno što je značilo ne jesti s njima ili im se ne obraćati sa pozdravom kakav je bio uobičajen za članove zajednice. Iako se nije moglo izbjeći kontaktiranje i pozdravljanje s njima na jednoj međuljudskoj i društvenoj osnovi, oni su trebali izbjegavati ono prisno druženje i pozdravljanje s njima na osnovi duhovnog zajedništva. U vezi toga je Pavle pisao:

U pismu sam vam napisao da se prestanete družiti s bludnicima. Pritom nisam mislio da se uopće ne smijete družiti s ljudima ovoga svijeta koji su bludnici ili pohlepni ili iznuđivači ili idolopoklonici, jer biste inače morali izaći iz svijeta. Ali sada vam pišem da se prestanete družiti sa svakim tko se zove brat, a tko je bludnik ili pohlepan ili idolopoklonik ili koji pogrdno govori o drugima ili je pijanica ili iznuđivač — s takvim i ne jedite! (…) “Uklonite zloga iz svoje sredine!” (1.Ko 5:9-13).

Ove riječi apostola Pavla vodeće tijelo je zloupotrijebilo na štetu svih, kako izopćenih, tako i njihovih obitelji pa čak i cijele zajednice vjernika kojima je zabranila bilo kakav kontakt s izopćenima. Naime, ovu Pavlovu izjavu su iskoristili kako bi zabranili bilo kakav normalni kontakt s izopćenim grešnicima jer su zadnji dio rečenice "s takvim i ne jedite" izdvojili iz konteksta.  Tako u Stražarskoj kuli od 1.9.1988. str.9. st. 8 stoji:

"Kršćani se ne udaljavaju od ljudi. Mi imamo normalne kontakte sa susjedima, drugovima na poslu i u školi, te sa svima ostalima. Mi im svjedočimo, čak ako su neki od njih ’bludnici, lakomci, klevetnici ili idolopoklonici‘. Pavao je pisao da ih mi niti ne možemo u potpunosti izbjeći, ’jer bismo tada morali izići iz svijeta‘. Drugačije je u slučaju kad neki ”brat“ tako živi, jer Pavao upućuje: ”Da se prestanete miješati s nekim koga se naziva bratom, (a vratio se jednom od tih postupaka), s takvim nemojte ni jesti“ (1.Ko 5:9-11, NS; Mk 2:13-17).

Kad ovdje stoji da je naš odnos prema isključenim osobama 'drugačiji' nego prema grešnim ljudima iz svijeta onda je s time vodeće tijelo nametnulo gledište da se prema izopćenima ne smije imati ni one 'normalne kontakte' koje imamo prema ljudima iz svijeta. Međutim, ako ovu izjavu gledamo kroz Isusovo gledište onda ćemo dobiti ispravnu sliku. Vidjeli smo da se Isus prema izopćenim grešnicima ponašao kao prema ljudima iz svijeta, a ne kao prijateljima. U tom kontekstu možemo razumjeti ovu izjavu i vidjeti da Pavle nije išao u krajnost niti je tražio da se prema izopćenima uopće ne smije družiti. Kako se onda desilo da je vodeće tijelo zanemarilo Isusovo gledište i nametnulo svoje?

Primjetit ćemo da je vodeće tijelo svoj zaključak temeljilo na Pavlovoj izjavi da s takvim bratom nije trebalo čak ni jesti. No, što je to značilo? Da li je to značilo da s tim bratom (bludnikom) nisi smio jesti a samim tim nisi smio imati normalne kontakte, dok si sa čovjekom iz svijeta (bludnikom) smio jesti a samim tim i imati normalne kotakte? Očito nije, jer se podrazumijevalo da prestanak druženja i miješanja s bludnicima iz svijeta znači da s njima više ne treba ni jesti, odnosno da s njima više ne treba imati prijateljstvo, dok normalno kontaktiranje ostaje. Kako bi to bilo da si se trebao prestati s njima družiti a da si mogao s njima jesti? To nema logike. Zar zajednički obrok nije jedan prisan oblik druženja, a samim tim i više od normalnog kontaktiranja? Sjetimo se da su farizeji prigovorili Isusu što je jeo i pio s grešnicima (Lk 5:30).

"Došao je Sin čovječji, koji jede i pije, a opet se govori: ‘Gle izjelice i pijanice, prijatelja poreznika i grešnika!’" (Mt 11:19)

Prijateljstvo se u ono vrijeme dokazivalo s druženjem i zajedničkim obrocima. Prestati se družiti s bludnicima iz svijeta podrazumijeva da s takvima nije više trebalo ni jesti, ali se s njim moglo normalno kontaktirati. To se podrazumijevalo i kod prestanka prisnog druženja sa bratom koji je postao bludnik (grešnik). Kad je Pavle rekao da se treba "prestati družiti" s grešnicima, onda je dodao:

Pritom nisam mislio da se uopće ne smijete družiti s ljudima ovoga svijeta.

Da li je onda izraz ‘prestanite se družiti s bludnicima’ imao jedno značenje za bludnike iz svijeta a drugo značenje za bludnike iz skupštine? Da li je npr. značio da se kršćani ipak mogu u nekoj mjeri normalno družiti, kontaktirati i jesti s bludnicima iz svijeta, a da uopće ne smiju kontaktirati s bludnicima iz svoje skupštine? Odnosno, da li je Pavle zastupao gledište da se braću koja su ogrezla u grijeh treba potpuno izolirati i izbjegavati bilo kakav normalni kontakt s njima, dok se s istim grešnicima iz svijeta može družiti do određene mjere pa čak i jesti s njima? Očito Pavle nije zastupao takvo gledište. O kakvom druženju je Pavle govorio kad su u pitanju kršćanski grešnici – da li o svakom obliku druženja ili samo o prisnom druženju? Osim toga da li je izraz ‘s takvima i ne jedite’ opisivao potpunu izolaciju ili samo prestanak određenih aktivnosti u kojima je brat sudjelovao, a koje su imale oznaku duhovnog zajedništva, prisnosti i prijateljstva?

Vodeće tijelo navodi da su kršćani, koji su se prestali družiti sa grešnim i pokvarenim ljudima iz svijeta, prestali biti prijatelji s njima, ali da unatoč tome mogu s njima imati normalne kontakte jer ih ne mogu u potpunosti izbjeći, što znači da ih mogu pozdraviti pa čak i s njima sjesti u njihov dom i razgovarati s njima o duhovnim temama. Znači, prestati se družiti s grešnicima iz svijeta, znači da se s njima prekida prijateljstvo ali se ne prekida normalni kontakt. S druge strane, vodeće tijelo traži da se s braćom koja su isključena zbog nekog grijeha treba, ne samo prestati se prijateljski družiti, nego izbjegavati čak i one normalne kontakte. Da li je to ispravno postavljanje stvari, ukoliko ne želiš više biti u prijateljstvu s bratom grešnikom?

Problem je u tome što Zajednica tumači da je Pavle dozvolio druženje s grešnicima iz svijeta do jedne određene mjere, a da je potpuno zabranio bilo kakvo druženje s braćom koja su postala grešnici. Takvo mišljenje su stekli u dijelu rečenice u kojoj je Pavle napisao da se treba, ne samo ‘prestati družiti s njima’, nego da ‘s takvima i ne jedemo’. No zašto je Pavle prestanak druženja naglasio s izjavom: ‘s takvim i ne jedite’? Da li zato da bi ukazao na jedan drugačiji odnos koji bi zahtijevao potpunu izolaciju od braće, a koju se nije zahtijevalo u odnosu prema ljudima iz svijeta? Ne! Pavle je rekao da se ne može potpuno izbjeći druženje s ljudima iz svijeta s kojima moramo normalno kontaktirati. Sam prestanak druženja s njima je značio prestati i jesti s njima (prijateljevati). Isto tako, ne može se izbjeći ni kontaktiranje s izopćenom braćom, ali se može prestati s njima družiti i s njima jesti. To se podrazumijeva kad se prekida prijateljstvo.

grešnik iz svijeta   - prestati se družiti (i jesti)

brat - grešnik         - prestati se družiti (i jesti)  ♦ "s takvima i ne jedite" (dodatak)

No, Kad Pavle naglašava da s takvim bratom “nemojte ni jesti“, onda to uključuje jedan drugačiji obrok koji se nije prakticirao s ljudima iz svijeta nego samo unutar kršćanske zajednice. Riječ je o 'obroku zajedništva'. To znači da je takav brat izgubio duhovno zajedništvo u zahvaljivanju [grčki: eukharistésas] prilikom obroka zajedništva, a također i prilikom blagovanja kruha i vina jer bi bilo nedostojno da u tim duhovnim aktivnostima učestvuje onaj koji je grešnik (1.Ko 5:11-13). Kad je Pavle spomenuo kako bi trebalo obilježiti Gospodinovu večeru, onda je rekao: "pričekajte jedni druge" (1.Ko 11:33). Podrazumjevalo se da nisu čekali onu braću s kojom nisu mogli zajedno blagovati tu duhovnu gozbu. Činjenica je da su u prvoj kršćanskoj skupštini sva braća uzimala simbole kruha i vina, pa je to razlog zašto je Pavle rekao 's takvima nemojte ni jesti' jer oni su bili nedostojni tog jela. To se može raspoznati u slijedećem savjetu:

Stoga, tko god nedostojno jede kruh ili pije čašu Gospodinovu, ogriješit će se o Gospodinovo tijelo i krv. Neka dakle najprije svatko sam sebe ispita je li dostojan, pa onda neka jede od kruha i pije iz čaše. Jer tko jede i pije, osudu sebi jede i pije ako ne raspoznaje u tome tijelo Kristovo. Zato su mnogi među vama slabi i bolesni, a dosta ih je i umrlo. (1.Ko 11:28-30)

Isključene grešne osobe nisu trebale imati udjela u zajedništvu s ostalim kršćanima ni udjela u zajedništvu s Kristom, jer su one duhovno 'slabi', 'bolesni' pa čak i 'mrtvi'. 'Mrtvi' su ona braća koja više nisu 'aktivni' u svojim kršćanskim djelima zbog svoje slabosti, dok je drugima onemogućeno da budu aktivni članovi skupštine zbog njihovog grešnog načina života. Samim tim što je skupština grešnike obilježila kao takve, onda je bilo na mjestu da Pavle naglasi: 's njima nemojte ni jesti', niti ih pozivati na obrok zajedništva. Isus je trebao biti uvijek dobrodošao jer je rekao:

"Evo, stojim na vratima i kucam. Ako tko čuje glas moj i otvori vrata, ući ću k njemu i večerati s njim i on sa mnom." (Ot 3:20)

Isus je ovdje zajednički obrok smatrao duhovnim zajedništvom. Za prve kršćane je zajednički obrok značio zajedništvo i to uglavnom pod zajedničkom molitvom i zahvalom koju se upućuje Bogu (Mt 15:36). Oni su također privatno “jeli po domovima braće“ što znači da su braća u svoj dom primala krštenu braću i s njima se radovali zajedničkom druženju i jelu uz molitvu i duhovnu okrepu (Dj 2:42,46,47). Samim tim se to moglo odnositi i na privatne gozbe na koje pozivamo braću. Isključiti nekog brata je značilo ne dati mu prednost da se s nama raduje takvim kršćanskim druženjima. ‘Ne jesti s njima’ je značilo izbjegavati u "bratske gozbe“ pozivati takve jer je jednom i apostol Petar ukazao na takve grešnike pa je rekao:

Oni su stijene skrivene pod vodom i goste se s vama na bratskim gozbama vašim.“ (Juda 12)

To se trebalo izbjegavati jer su ti grešnici predstavljali duhovnu opasnost. Ista ta opasnost vreba i od grešnih ljudi iz svijeta. Prema tome, ne može se govoriti da je prestanak druženja s bratom grešnikom drugačije prirode nego prema grešnicima iz svijeta koji su također ‘bludnici, pohlepni, iznuđivači ili idolopoklonici’. Naime, nitko od nas neće izbjegavati neki normalni kontakt sa takvim čovjekom iz svijeta. Iako znamo da je grešnik, mi ćemo ga pozdraviti u prolazu i čak s njim razgovarati o Bogu i Kristu kako bi ga naveli na pokajanje. No sigurno nećemo u njega imati toliko povjerenja da ćemo se s njim blisko družiti i pozivati ga na naše "bratske gozbe“. Takav međusobni odnos trebamo pokazivati i prema bratu koji je izopćen i tako poistovjećen s čovjekom iz svijeta. Zato više nećemo ‘jesti s takvom braćom’, na zajedničkim duhovnim gozbama jer su se svojim grijehom poistovjetili sa svijetom. Jakov je stoga rekao da je ‘prijateljstvo sa svijetom, neprijateljstvo s Bogom’ (Jk 4:4). No, nije svako druženje znak za uzbunu. Iako ograničavamo svoje druženje s grešnicima, mi s njima možemo normalno kontaktirati, posebno kad je riječ o našoj namjeri da ih odvraćamo od njihovog zlog puta. Možda ćemo zbog toga, poput Isusa, jesti s njima, ali ne i prijateljevati.

Kad bi se zahtjev da se 's takvima i ne jede' odnosio na svaki zajednički obrok onda ni članovi obitelji ne bi smjeli jesti sa izopćenim. Nažalost, neki upravo to čine jer su poučeni tako, misleći da je Pavle spomenuo svaku vrst zajedničkog jela. No, trebali bi znati da Pavle govori o zajedničkim obrocima koji su ujedno bili i čin poistovjećivanja s kršćanskom zajednicom, a ne o jelu unutar jedne obitelji s kojom se poistovjećuje s vlastitom obitelji. Isto tako za vrijeme pauze za obrok kršćani mogu slobodno jesti u zajednici sa radnicima među kojima se nalazi i izopćeni brat, a da se time ne poistovjećivaju sa grešnicima nego samo sa svojom radnom zajednicom. Osim toga, kršćani ne jedu ni s ljudima iz svijeta samo ukoliko bi ih to duhovno onečistilo.  No, ukoliko zaključe da im savjest dozvoljava da jedu s njima u određenim prigodama, onda će tu svoju slobodu koristiti kako bi dijelima i riječima dali do znanja da se drže Božjih mjerila. Pavle je tako u pismu Korinčanima rekao da se može desiti da neki ‘nevjernik’ pozove vjernika na zajednički obrok. Kako će kršćanin postupiti? Da li po nekom unaprijed utvrđenom pravilu skupštine koje ide toliko daleko da zabranjuje takve zajedničke obroke kako bi svoje članove potpuno izolirala od mogućnosti da se ne dovedu u opasnost da sagriješe ili će postupiti po slobodi koja je dana svakom kršćaninu da sam odlučuje u vezi takvih stvari? Pavle kaže:

Pozove li vas koji nevjernik i želite se odazvati, jedite sve što se stavi pred vas, ništa ne ispitujući radi savjesti. Ali ako vam tko kaže: “Ovo je bilo žrtvovano”, ne jedite radi onoga koji vas je upozorio i radi savjesti.“ (1.Ko 10:27,28)

Ovdje se nevjernik ne dovodi u vezu sa ljudima koji su očiti bludnici, lakomci i sl. nego se dovodi u vezu sa neznabošcima koji su po prirodi bili dobri, a s kojima se Židovi ipak nisu smjeli blisko družiti. Isus je dao do znanja do koje se granice može družiti s njima. Dok su neki Židovi potpuno izbjegavali kontakt sa neznabošcima, Isus je po svojoj savjesti i slobodi ipak sam odlučivao do koje će granice kontaktirati s njima. Isto je tako postupao i sa izopćenicima koji su mu trebali biti ‘kao neznabošci’. Nije uvodio pravila poput rabina. Naime, rabini su, da bi zaštitili narod da ne sagriješi na sabat, uveli mnoštvo pravila što je bilo potpuno pogrešno iako je učinjeno u dobroj namjeri. No Isus nije smatrao potrebnim uvoditi pravila ni po pitanju izopćenika, nego je po svom primjeru dao svima na znanje da imaju slobodu ograničiti svoje druženje s njima, ali i slobodu da kontaktiraju sa takvima ukoliko zaključe da je to potrebno. Smatrao je da njegovu slobodu ne treba ograničavati i suditi tuđa savjest. Zato nije bilo razloga da se o njemu loše govori zbog njegovih kontakata sa neznabošcima i izopćenicima s kojima se družio i jeo. Tako je i Pavle postavljao stvari (vidi 1.Ko 10:29,30).

Prema tome, ako je netko ‘nevjernik’, ne znači da je kršćanin trebao izbjegavati svaki zajednički obrok s njim jer onaj tko je nevjernik ne mora biti grešnik kao što je bludnik. Zato ovdje Pavle ne govori da se može slobodno jesti sa svakim nevjernikom koji nas pozove. On tu stvar prepušta našoj savjesti po kojoj mi odlučujemo da li se ‘želimo odazvati’ ili ne. Ako se odazovemo trebamo paziti da ne podupiremo nečiji grijeh ili pak krivo obožavanje. Zato možemo s tom osobom slobodno jesti jer ne ulazimo u duhovno zajedništvo po kojem bi bili sudionici nečijeg grijeha. No ako nam se skrene pažnja da je hrana na stolu dio čina u kojem bi dijelili zajedništvo sa krivim obožavanjem onda bi tada trebali napraviti granicu i ne jesti tu hranu. No, ukoliko je riječ o bludnicima koji nas pozovu na obrok, onda ćemo vjerojatno odbiti njihov poziv upriličen radi zajedničkog druženja. S takvima se ne treba družiti niti jesti u znak prijateljstva. Zato, kad su u pitanju nevjernici tj. ljudi iz svijeta koji žive u grijehu i podupiru ga svojim načinom života, kao što su npr. bludnici, onda je teško zamisliti da bi Pavle rekao da se prestanemo družiti sa takvima a da možemo s njima slobodno jesti kad nas pozovu. Podrazumijevalo se da se s takvima ne družimo i da s takvima ne jedemo na njihovim gozbama zajedništva, ali je ujedno trebala biti otvorena mogućnost za normalnim kontaktima.

Isto je tako i s izopćenima. ‘S takvima’, odnosno sa onima koji ustraju u svom grijehu se može održvati normalni kontakt ali se s njima ‘ne bi smjeli više družiti’. No ukoliko vidimo da se oni nalaze na putu povratka, onda bi trebali imati tu slobodu da ih na neki način podupiremo u tome. Vjerojatno ga ne bi smjeli jedno određeno vrijeme pozivati na bratske gozbe. No, što bi mi učinili kad bi nas neki izopćenik pozvao kod sebe? Da li bi se odazvali? Što je učinio Isus kad bi ga netko takav pozvao na obrok? On se ipak odazvao, bez obzira što su takvi ljudi i dalje bili označeni ili javno obilježeni kao grešnici. Nije se ustručavao iako su ga zbog toga nazvali prijateljem grešnika (Mt 11:19). Što bi bilo kad bi se neki Jehovin svjedok odazvao na druženje s izopćenom osobom? Vjerojatno isto što je doživio Isus kad su,

“... farizeji i njihovi pismoznanci počeli prigovarati učenicima njegovim: “Zašto jedete i pijete s poreznicima i grešnicima?” (Lk 5:30)

Isus i njegovi učenici su ipak jeli i pili s grešnicima, koristeći te prigode da ih poučava o Bogu i onome što On traži od njih. Kad je to činio, on je dao primjer kako trebamo postupati prema nekome kojega smo do jučer izbjegavali zbog njegovog grijeha, a koji trebaju našu pomoć da se vrate Bogu. Nije rekao da samo on može s takvima normalno kontaktirati dok ostali njegovi učenici to ne smiju sve dok im on to ne dozvoli ili dok ih se službeno ne primi u zajednicu. Kršćanin u tim situacijama može dati do znanja što je za njega prihvatljivo a što ne, tako da može otići iz njegovog doma ako zaključi da poticaji izopćenog nisu ispravni. To je sloboda koju nam je dao Isus i ne bi je trebali ukidati s nekim općim i strogim pravilnikom ponašanja koji ne dozvoljava svakom pojedinom kršćaninu da s jedne strane svojim stavom ukaže milosrđe, a s druge strane ukor. Isus nije uveo kolektivno jednoobrazno ponašanje.

Uzmimo u obzir da Židovi nisu jeli sa neznabošcima prigodom svojih vjerskih blagdana i proslava. Kad je Isus tražio da se s izopćenom osobom postupi kao i s neznabošcima, onda je to značilo isto ono što je rekao i Pavle: "s takvima nemojte ni jesti“. Drugim riječima, neka vam takvi bude kao neznabožac ili čovjek iz svijeta s kojim ne dijelite obrok zajedništva.

Jednom su neki židovski kršćani kao 'pobornici obrezanja' prigovarali apostolu Petru zato što je išao k neznabošcima i jeo s njima. Nisu uzeli u obzir da je Isus jeo s 'poreznicima i grešnicima', No kad su saznali da je bilo riječ o ljudima koji su prihvatili vjeru u Krista, onda su se umirili (Dj 11:1-3,18; 15:7,8). To znači da su neki židovski kršćani prema neznabošcima i dalje imali stav da ‘ne jedu s njima’, dok su jeli samo sa onim neznabošcima koji su prihvatili vjeru u Krista. No, drugi kršćani su po svojoj savjesti mogli jesti s 'neznabošcima' (nevjernicima). Zato u tom kontekstu trebamo čitati i razumjeti što je značilo "s takvima i ne jesti“.

Ne jesti s grešnicima (neznabošcima) nije trebalo biti neko strogo pravilo koje je kršćane prvog stoljeća izoliralo od takvih ljudi, nego samo mjera opreza da se s njima ne uđe u zajedništvo koje bi ih uprljalo u duhovnom pogledu. Iako nisu jeli s njima u tom pogledu, on su ipak na njihov poziv mogli jesti s njima ako im je to savjest dopuštala. Imali su normalne kontakte s njima koji su bili svedeni na onu prihvatljivu kulturnu i društveno prihvatljivu razinu u kojoj nije bilo mjesta netrpeljivosti i mržnji. Kad kažemo, da je to bilo prihvatljivo, onda je to značilo da su neznabošci bili svjesni do koje mjere su Židovi i kršćani s njima kontaktirali, a što su izbjegavali. Isto tako i izopćene (grešne) osobe mogu prihvatiti činjenicu da su izgubili zajednicu i blisko druženje s članovima skupštine, ali nikako ne mogu smatrati prihvatljivim što Zajednica, poput nekih židovskih rabina, traži da se izbjegava bilo kakav normalni kontakt s njima. Kad netko od braće uspostavi neki kontakt s izopćenom osobom, starješine smatraju da je taj brat to učinio protiv pravila Zajednice te ga ukoravaju zbog kršenja tog pravila. Tako je i Samarićanka to Isusu dala do znanja kad je rekla:

“Kako ti, Židov, tražiš piti od mene, žene Samarićanke?” Naime, Židovi se ne druže sa Samarićanima“ (Iv 4:9).

Ona je mislila da on krši pravila svoje zajednice jer je bila pod dojmom ekstremnog ponašanja Židova prema Samarićanima koji su  izbjegavali svaku vrst normalnog kontakta. Ova Samarićanka je druženje dovela u vezu sa razgovorom jer su očito neki Židovi izbjegavali bilo kakav verbalni kontakt. Zato nije mogla razumjeti da se Isus kao Židov ponaša sasvim drugačije, a što je očito bilo razumnije i prihvatljivije ponašanje prema neznabošcima, a time i prema grešnicima i izopćenicima. Unatoč tome što je Isus kontaktirao s neznabošcima, on ipak nije prekršio vlastite riječi kad je rekao da se s izopćenicima postupa kao i s neznabošcima. U takvom zahtjevu Isus nije postavio neka stroga pravila koja bi zabranjivala svaki oblik normalnog kontakta, pa ih nije ni prekršio. Naime, kad je to rekao, on je mislio na ograničavanje kontakta sa izopćenicima do one razine koji se mogao koristiti u kontaktu sa neznabošcima. Zato se i sam kretao i ponašao unutar određenih granica i nije išao u ekstremizam kojeg danas vidimo u zajednici Jehovinih svjedoka. On je u svom primjeru pokazao svojim učenicima jednu razumnu granicu koja se razlikovala od nekih ekstremnih gledišta. Ekstremizam često za sobom povlači potpuno omalovažavanje i ucjenu, tako da se neki koji su potpuno izolirani i nemaju gdje otići, jer su unutar zajednice bili vezani bliskim obiteljskim i prijateljskim vezama, vračaju natrag pod pritiskom situacije, a ne zbog iskrenog kajanja.

Budući da je ‘jesti s nekim’ bio čin prihvaćanja nekoga koga je Bog prihvatio, onda je ‘ne jesti s nekim’ bio čin odvajanja od onoga koga je Bog (privremeno) odbacio. Poput Židova koji nisu 'jeli' s neznabošcima, jer su smatrali da su oni odvojeni od njih, ali ne i odbačeni, tako i kršćani nisu 'jeli' s ljudima iz svijeta, odnosno nisu se družili s njima na toj religioznoj osnovi. Po duhu Zakona Židov je mogao pomoći neznabošcu u potrebi te ga nahraniti i ugostiti, ali to nije isto što i 'jesti' s njima na gozbama u kojima se promiče duh zajedništva. To je značilo da su već uzeli u obzir da s grešnicima ‘ne jedu’, odnosno da se s njima ne druže na prijateljskoj i vjerskoj osnovi, kao što su to činili poreznici koji su se družili te jeli s neznabošcima gosteći se s njima, čime su se religiozno onečistili.

Prema tome, vodeće tijelo je donijelo pogrešan zaključak jer je u izjavi “s takvim i ne jedite“ ustvrdilo da se tu radi o drugačijem odnosu prema grešnom bratu nego što je to odnos prema čovjeku iz svijeta. Međutim, Pavle to uopće nije mislio reći. Prestanak druženja i kontaktiranja je istovjetan i kad su u pitanju grešni ljudi iz svijeta i grešna braća, na način da se nije tražilo izbjegavanje svakog oblika druženja i kontaktiranja. Čovjeka iz svijeta se nije moglo ukloniti jer nije bio dio zajednice. S druge strane, brata grešnika je trebalo ukloniti pa je rečeno: “Uklonite zloga iz svoje sredine!”, a to je značilo da takav od sada pripada sredini u kojoj se nalaze grešni ljudi iz svijeta, a ne zatvorskoj sredini u kojoj se nalaze utamničeni kriminalci s kojima se nije moglo normalno kontaktirati. 

Što onda znači: “prestanete se družiti sa svakim tko se zove brat“ a koji je bludnik, pijanica i slično? Da li to znači “uopće se ne družiti“ s takvim bratom? Vidjeli smo da to znači isto što i “prestati se družiti“ s ljudima iz svijeta koji prakticiraju grešan način života. Odvajanje od svijeta za kršćanina ima isto značenje kao odvajanje grešnika iz svoje sredine. Kao što za kršćane to nije značilo da su morali 'izaći iz svijeta' u smislu potpuno se prestati družiti s tim ljudima, izolirati se od njih i izbjegavati bilo kakav kontakt sa njima, tako se trebalo prestati družiti s braćom koje se izopćilo iz kršćanske sredine. Tu braću koju se obilježilo i poistovjetilo s ljudima iz svijeta se nije trebalo izolirati niti se tražilo da se ostali kršćani potpuno suzdrže od bilo kakvog normalnog i društveno prihvatljivog kontakta s njima (1.Iv 2:19). Za takvog je bilo dovoljno da ga se izbacilo iz zajedništva i tretiralo kao grešnika iz svijeta. To je bilo strogo postupanje jer je takav izgubio prisno druženje i aktivno zajedništvo koje je imao s braćom. No, normalni kontakt je mogao imati sa braćom kao što su ga imali i ljudi iz svijeta. Prema tome, Pavle ne spominje razliku u smislu da se sa braćom grešnicima treba drugačije ponašati nego sa grešnicima ovog svijeta. I Isus i Pavle su grešnike poistovjetili s ljudima izvan naše duhovne i vjerske zajednice. U njihovim izjavama ne možemo donijeti zaključak da se takvu braću potpuno izbjegava, a Jehovini svjedoci po uputama vodećeg tijela upravo to čine okretanjem glave, izbjegavanje normalnog pozdrava u prolazu i izbjegavanje bilo kojeg normalnog kontakta s isključenom osobom.

Budući da je Zajednica Pavlove riječi uzela kao načelo po kojem se s izopćenima treba ponašati drugačije nego s ljudima iz svijeta onda mnogi misle da je to zahtjev kojeg trebamo prihvatiti. No, vidjeli smo da se takvo načelo ne slaže sa Kristovim učenjem i ponašanjem, što je dovoljan dokaz da je vodeće tijelo, poput nekih rabina, išlo preko onoga što piše u Pismu. Pogledajmo i razmotrimo ove gornje Pavlove riječi u širem kontekstu u kojem je on pisao uzimajući u obzir slijedeće:

• prisno se družiti i jesti s grešnicima    ( = ) značilo je biti prijatelj s grešnicima

• imati normalni kontakt s grešnicima    ( ≠ ) nije moralo značiti biti prijatelj s grešnicima

Što su to 'normalni kontakti' sa ljudima iz svijeta čak ako su neki od njih ’bludnici, lakomci, klevetnici ili idolopoklonici‘? Da li u te normalne kontakte ubrajamo druženja na njihovim razuzdanim svjetovnim gozbama i nedoličnim društvenim okupljanjima gdje bi nas se moglo poistovjetiti s njihovim grijehom. Ne. To bi za nas bilo više od dozvoljenog normalnog kontakta. S njima nećemo “ni jesti“ kad nas pozivaju na takva druženja, iako će zbog toga pogrdno govoriti o nama jer “više ne trčimo s njima u tu istu kaljužu raskalašenosti“ (1.Pe 4:3,4). Unatoč normalnim kontaktima s ljudima iz svijeta ipak se trebalo izbjegavati sve ono što bi nas moglo duhovno uprljati kao što je to zajedničko druženje uz jelo, ali ne sa svim nevjernicima, nego sa onim očitim grešnicima. Tako je trebalo učiniti i s izopćenima koji su počeli živjeti u grijehu. Oni su se poput židovskih 'poreznika' poistovjetili s grešnim svijetom i time izgubili onaj duhovni kontakt sa svojom braćom. S njima se i dalje moglo imati normalni kontakt, uz određena ograničenja pa se više nije trebalo ulaziti u blisko druženje s njima. Takva razumna i prihvatljiva ograničenja imamo i prema grešnicima iz svijeta, pa je to bio razlog zašto su se ona trebala uvesti i prema braći koja su živjela u grijehu. Takva ograničenja su bila dovoljna da se izopćenu osobu više ne gleda kao brata nego kao čovjeka iz svijeta.

Pavle je spomenuo braći da je u svom pismu najprije ‘napisao da se prestanu družiti s bludnicima’ iz ovoga svijeta ali da to ne znači da su trebali potpuno izolirati od takvih i sličnih grešnih ljudi. Naime, osobe koje su postale kršćani su se trebali prestati družiti s ljudima iz svijeta koji su promicali grešan način života. Velika većina kršćana su nekad bili poznati kao "bludnici, idolopoklonici, preljubnici, lopovi, pijanice, ...“. Kao takvi oni su se blisko družili sa istim tim grešnicima i s njima jeli i pili sve dok se nisu "oprali, posvetili i bili proglašeni pravednima“ (1.Ko 6:9-11). Da su se npr. neki kršćani nastavili ‘miješati’ ili prisno družiti ‘sa bludnicima’ i drugim grešnicima, onda bi im Pavle savjetovao da se odmah ‘prestanu družiti s njima’.

Izraz ‘prestati se družiti’ ili ‘prestanite se miješati’ nije značio potpuno se izolirati nego nešto sasvim drugo. Izraz ‘ne miješajte se s takvima’ ukazuje samo na izbjegavanja postupaka koji bi nas mogle dovesti u zajedništvo s njima. To je u skladu sa onim što je Pavle napisao:

Što je zajedničko pravednosti i bezakonju? Ili kakvo zajedništvo ima svjetlo s tamom? Nadalje, može li vladati sklad između Krista i Belijala? Ili što je zajedničko vjerniku i nevjerniku?“ (2.Ko 6:14-17).

Naravno, ništa nije zajednički niti može među njima vladati sklad. Zato se te dvije suprotnosti ne trebaju ‘miješati’ kroz određene vrste međusobnog druženja. Da ne bi došlo do miješanja, nije se trebalo potpuno izolirati od onih koji nisu dio naše zajednice ili su izbačeni iz zajednice, ali se moglo s njima imati normalne kontakte. Naime iako se mi ne miješamo s ljudima iz svijeta, ipak do određene društveno prihvatljive razine kontaktiramo s njima i pozdravljamo ih. Tako bi trebalo biti i naše ponašanje prema izopćenima. Jednom drugom prilikom Pavle je napisao: “Bježite od bluda“ (1.Ko 6:18). To je ujedno značilo izbjegavanje bludnika i druženje s njima bez obzira da li je riječ o ljudima iz svijeta ili onima iz skupštine. Zato je Pavle taj isti zahtjev, da se ‘prestanu družiti’ s grešnicima posebno naglasio kad je želio tu zabranu uvesti i za braću koja postanu grešnici. To što je netko brat nije značilo da je mogao uživati nečije zajedništvo ukoliko je bludnik. Zvati se 'brat' nije značilo imati diplomatski imunitet i time izbjeći izjednačavanje s grešnikom iz svijeta. Braća su trebala shvatiti da se brat svojim grijehom poistovjetio sa grešnicima i da se automatski više ne može s njim družiti na istoj osnovi kao s ostalom braćom. No, nije se išlo toliko daleko da se prema izopćenima ponašalo kao sa odbačenim lešom na smetlištu kojeg se zaobilazi i od kojeg se okreće glava i zatvaraju oči, nos i usta jer Biblija to ne traži. 

Treba uzeti u obzir da Pavle u svojoj poslanici govori o osobama u skupštini koji i nakon izopćenja nastavljaju griješiti. Bog je taj koji će ‘takvima’ suditi, a ne mi. Bog je taj koji on najbolje zna što je nekome u srcu i s kakvim slabostima se bori ili se ne zna boriti. No, treba uzeti u obzir i to da grešnici koji naginju pokajanju nisu isto što i oni grešnici koji ustraju u svom grijehu. No, u zajednici Jehovinih svjedoka se prema jednima i drugima po nekim pravilima ponaša na jedan te isti način time što ih se potpuno izbjegava, što nije u skladu sa Isusovim gledištem.

Pavle je napisao da bludnika, treba ‘ukloniti iz njihove sredine’ ili iz zajednice. Da li je to uklanjanje imalo smisao potpune izolacije? Uzmimo u obzir da su se na isti način kršćani svojevoljno ‘uklonili’ iz sredine ovog svijeta jer su izašli iz svijeta a da se nisu potpuno izolirali od svijeta. To što smo se izdvojili iz svijeta i živimo drugačijim životom može protivnike posramiti (1.Pe 3:16; Tit 2:8). Isto tako se može posramiti brata koji je postao grešnik ali ne tako da ga se izolira, nego da ga se izdvoji iz duhovnog zajedništva i aktivnog suživota sa skupštinom. Pavle u vezi toga daje savjet pa kaže:

Ne uprežite se u nejednak jaram s nevjernicima. Jer što je zajedničko pravednosti i bezakonju? Ili kakvo zajedništvo ima svjetlo s tamom? Nadalje, može li vladati sklad između Krista i Belijala? Ili što je zajedničko vjerniku i nevjerniku?“ Zatim citira Jehovu koji je preko proroka Izaije rekao svom narodu: “‘Zato iziđite iz njihove sredine i odvojite se’, kaže Jehova, ‘i ne dotičite više ništa nečisto’, ‘i ja ću vas primiti.’”  (2.Ko 6:14-17).

‘Izlazak iz sredine’ je svojevoljni čin odvajanja, a ‘uklanjanje iz sredine’ je sankcijski čin odvajanja. No i jedan i drugi čin imaju istu svrhu, a to je ‘odvajanje’ od određene grupe ljudi koji žive po Božjim ili svjetskim mjerilima kako ne bi došlo do miješanja pravednika s nepravednicima. Zato Pavlove riječi u prijašnjem prijevodu NS glase ovako:

Ne miješajte se bilo s kim koga se naziva bratom a koji je bludnik (...). Uklonite zloga između sebe“ (1.Ko 5:11, 13, NS,bi2-C)

Kršćani nisu smjeli imati ništa zajedničko s nevjernicima tj. s ljudima iz svijeta. Svoje druženje sa njima, među kojima su mnogi koji su ogrezli u grijeh, su sveli na jednu dopuštenu normalnu razinu. To što su izašli iz svijeta nije značilo da se nisu smjeli uopće družiti sa ljudima iz svijeta. Isto tako, to što su iz svoje sredine uklonili grešnika ili je on sam otišao, nije značilo da više nisu smjeli kontaktirati s njim. Oni su se samo trebali ‘prestati družiti s njim’ u onoj mjeri i u onim aktivnostima koji su do tada važili za njega koji se nalazio u njihovoj sredini. Izvan te njihove kršćanske sredine su svako druženje sa ljudima iz svijeta (‘kao neznabošcima’) i sa izopćenicima (‘kao poreznicima’) sveli na prihvatljivu ograničenu mjeru kako se ne bi duhovno onečistili. To je značilo izbjegavanje bliskog druženja, a ne bilo kojeg oblika kontakta koji je uobičajen među ljudima koji nemaju nikakve bliske veze.

Kao prvo, treba zaključiti da su kršćani već izašli iz svijeta i da nisu bili u zajedništvu sa svijetom kao što i Židovi nisu smjeli biti u zajedništvu sa ljudima iz drugih nacija (Dj 10:28). Kao što je Isus izjednačio neznabošce (grešne ljude iz svijeta) sa grešnicima (poreznicima) kojima se oduzima zajedništvo, tako je i Pavle izjednačio bludnike iz svijeta i bludnike iz skupštine. I jedne i druge je trebalo izbjegavati kao ‘loše društvo’ jer su zastupali popustljivo gledište o moralu kojim se kršio Božji zakon (1.Ko 15:12,32,33). No nije govorio o potpunoj izolaciji od takvih.

Prema tome, oni koji su odbačeni od zajednice nisu smjeli imati ništa zajedničko sa kršćanskom zajednicom poput ljudi iz svijeta. Braća koja su postala grešnici su izopćenjem samo udaljeni iz kršćanske sredine i ‘predani Sotoni’ koji je vladar ovog svijeta (1.Ko 5:5). Oni su i dalje članovi skupštine, ali su privremeno udaljeni jer su se poistovjetili sa svijetom od kojeg se kršćani nisu trebali potpuno izolirali. Ako se nisu potpuno izolirali od svijeta, onda se ne mogu potpuno izolirati ni od izopćenih osoba koji su postali dio tog svijeta. Kad bi se trebalo potpuno izolirati onda bi to bio zahtjev i za članove obitelji, a ne samo za članove skupštine. Trebalo je samo napraviti granicu i vidjeti o kakvom druženju je riječ. Prema tome, prestati se družiti sa braćom grešnicima je značilo ograničiti druženje do određene granice kao i kad su u pitanju grešnici iz svijeta. Zajednica JS svoju strogoću opravdava jednim primjerom zapisanim u Probudite se od 8.9.1996. na str. 27. gdje stoji:

“Da li je ovaj biblijski zakon prestrog ili ponižavajući? Samo promislite o ovom: Kada se nekog okorjelog kriminalca stavi u zatvor zbog kršenja zakona, smatra li se taj čin prestrogim ili bezosjećajnim? Ne smatra se, zato što ljudi imaju pravo čuvati društveni mir i sigurnost. Dok mu traje zatvorska kazna, kriminalac je zapravo izopćen iz društva koje poštuje zakon“.

Da li se ovakva usporedba može koristiti kako bi se obranila pravila društva Watchtower? Prije svega, ljudska društva sude u ime Boga i naroda i postupaju transparentno jer ne sude iza zatvorenih vrata, dok Jehovini svjedoci tako ne čine iako je to biblijski. Kao drugo, znamo da je kriminalac koji je završio u zatvoru samo izopćen iz društva tj. iz sredine, ali je po zakonu i dalje član svoje šire društvene zajednice što dokazuje svojom osobnom iskaznicom. No, Watchtower sve izopćenike zatvara u jedan te isti strogo čuvani “zatvor“ i više ih ne smatra članovima svoje šire zajednice (organizacije). Osim toga, državni zatvori ne postupaju prema svim prijestupnicima jednako strogo. Neke se zatvorenike stavlja u strogu izolaciju i samicu. Drugim zatvorenicima dopuštaju kontakt sa rodbinom, a onima koji su pri kraju svoje kazne i u koje su stekli povjerenje dopuštaju čak i kontakt sa vanjskim svijetom. Takvi nisu strogo čuvani unutar zidova i imaju bolje pogodnosti jer obavljaju društveno koristan rad. Zato Watchtower nema opravdanje za svoju strogoću i krutost koja ide do krajnjih granica jer se sve izopćene stavlja u društvenu izolaciju i samicu sve dok ih se službeno ne primi nazad. Uopće nema mogućnosti da se prije službenog primanja ublaže neke mjere izolacije i da se takvima može prići, razgovarati i pozdravljati ih. Kao što se da zaključiti iz Isusovog primjera, takva izolacija je potpuno pogrešna. Izopćene osobe koji pokazuju neprijateljski i klevetnički stav se moralo izbjegavati, dok se ostalima trebalo samo dati do znanja da su izgubili 'zajedništvo' sa svojom kršćanskom skupštinom što je dovoljno da se takva osoba osjeća ukorenom. Takve osobe gube duhovno zajedništvo, a s tim i neke prednosti i aktivnosti koje su imali u druženju s braćom s kojom su dijelili duhovno zajedništvo. Ako je netko izgubio duhovno zajedništvo ne znači da bi ga normalni kontakt s braćom izjednačio sa duhovnom zajednicom.

Prema tome, da ponovimo još jednom. Kad je Pavle rekao skupštini u Korintu ‘s takvim i ne jedite’ onda ta misao ne uključuje potpunu izolaciju, nego samo ograničavanje onog bliskog druženja u kojem je i zajednički obrok (uz zahvaljivanje Bogu) bio znak duhovnog i vjerskog zajedništva. Prestanak zajedništva je automatski značilo da oni svi zajedno kao skupština trebaju na svojim privatnim sastancima izbjegavati jesti obrok zajedništva s nekim tko je grešnik. No, opet takav postupak nije značilo potpunu izolaciju jer Pavle nije mislio na to. Da je mislio na to onda bi rekao da to uključuje potpunu izolaciju kao kad bi izopćenog uklonili, ne samo iz skupštine nego i iz svijeta. Osim toga, to što se više nisu smjeli družiti i jesti s njima, nije značilo da se s druge strane smiju slobodno družiti i jesti s ljudima iz svijeta koji su okorjeli grešnici. Prema jednima i drugima su trebali pokazivati isti obrazac ponašanja. Razlika je u tome što mi prilikom ograničavanja druženja od grešnika iz svijeta dotične ne osuđujemo jer njima može suditi samo Bog, dok naše ograničavanje druženja sa grešnikom iz naše skupštine sudimo dotičnome jer je Pavle rekao:

“Zašto bih ja sudio onima koji su izvan skupštine? Ne sudite li vi onima koji su unutar skupštine, a Bog sudi onima koji su izvan nje? “Uklonite zloga iz svoje sredine!” (1.Ko 5:12,13)

Biti prijatelj svijeta je značilo biti Božji neprijatelj (Jk 4:4). Takav stav je trebalo pokazivati i prema izopćenima s kojima se više nitko od kršćana nije trebao ponašati na taj prijateljski način. No, izraz ‘ne biti prijatelj svijeta’ ne znači da imamo slobodu ponašati se neprijateljski, despotski i neljubazno prema ljudima iz svijeta. Prijateljstvo sa svijetom u ovom slučaju uključuje zajedništvo i savezništvo u promicanju svjetskih mjerila i to je ono što je trebalo izbjegavati. Isto tako, ponašanje prema izopćenom nije uključivalo neljubazno i neprijateljsko držanje, nego samo izbjegavanje bilo kakvog prisnog kontakta koji bi imao značenje sudioništva s tom osobom u njenim grijesima. Prisjetimo se da je Isus za istim stolom jeo s grešnicima, a da nije tim činom podupirao njihov grijeh niti je imao išta zajedničko s njima. On se nije gostio u zajednici s njima. Kad je prihvaćao njihovo gostoprimstvo i obrok, on je želio tu prigodu koristiti kako bi iskazao čast Bogu i pomoći grešnicima. No da je Isus jeo s njima u situaciji u kojoj je grešnik priredio gozbu kako bi iskazati čast krivom obožavanju ili sebi a ne Bogu, onda bi Isus bio sudionik u njegovim grijesima.

Kad je Isus rekao da se prema neposlušnim grešnicima postupi kao sa ljudima iz nacija i kao s poreznicima, onda on nije postavljao pravila ponašanja. On je pokazao da među grešnicima koje je sinagoga izopćila ima ljudi kojima je potrebna duhovna pomoć. Zato je dao primjer po kojem bi trebali razlučiti kada i u kojoj situaciji možemo prihvatiti druženje s nekim grešnikom. Na taj su se način i kršćani mogli družiti s izopćenima čak unutar svoje obitelji ili na radnom mjestu. Mogli su ih čak i pozdravljati i s njima razgovarati a da ne budu sudionici u njihovim djelima. Nisu trebali čekati da skupština donese odluku o primanju te osobe u njihovu 'sredinu' pa da tek onda pokažu neke pozitivne korake prema njima.

Sada možemo bolje razumjeti uputstva koja je dao apostol Pavle u 1.Korinčanima 5:11-13, obzirom na prestanak druženja s osobama koje su izopćene iz kršćanske zajednice. Postoje dva načina ponašanja. Jedno je razumno i uravnoteženo kakvo je pokazivao Isus, dok je drugo ekstremno i neljudsko kakvo su nametali neki rabini. Isus nije izbjegavao kontakt bilo koje vrste nego samo onaj kontakt kojim bi se poistovjetio sa tom zlom osobom i time bio njen sudionik. No, zajednica Jehovinh svjedoka ide u krajnost kada od svojih članova traži da potpuno izbjegavaju izopćene osobe, što podrazumijeva sve normalne kontakte, kako duhovne tako i bilo koje druge vrste. Zašto je to tako? Odgovor je u pogrešnom razumijevanju određenih biblijskih stavaka koje se tumače van ostalog dijela Biblije i nepotrebnom postavljanju kolektivnih pravila. Jedan od tih stavaka je i 2. poslanica Ivana, stavci 9-11. O čemu ti stavci govore? Pogledajmo u nastavku.


Nemojte ga pozdravljati

Kristovo učenje obuhvaća istinu o Bogu, Božjem naumu te moralne zakone i zapovjedi. Kršćani su trebali živjeti po Kristovom učenju kako bi mogli biti u zajedništvu s Bogom i Kristom, a time i u zajedništvu sa ostalim kršćanima. Onaj tko ne živi onako kako su kršćani poučeni od Isusa i njegovih apostola se više nije mogao identificirati sa kršćanima nego sa svijetom pa se takvog nije više primalo u zajedništvo. Svi oni koji ne ostaju u tom ‘Kristovom učenju’ mogu biti obilježeni kao protivnici i odvojeni od skupštine. Onaj tko krši moralne zakone on ustvari živi protivno Kristovom učenju o moralu i ide predaleko i kao takav ne može dijeliti zajedničku duhovnu sredinu s pravim vjernicima. Također predaleko ide i svatko tko odbacuje istinu o Bogu i Kristu i objavljuje drugačije nauke kojima se potkopava temelj kršćanske vjere (Tit 3:10,11; 2.Ti 2:16-19). Za razliku od grešnika kojima treba duhovna pomoć, postojali su i oni očiti protivnici koji su hulili na sveti duh, jer su se suprotstavljali direktnom očitovanju Boga kroz ono što im je bilo dano da vide i spoznaju. Oni su u Isusovim očima bili gori od poreznika i neznabožaca jer su poput farizeja zatvarali kraljevstvo od ljudi i usmjeravali ih prema geheni, a ne prema vječnom životu. Zbog toga zaslužuju gehenu ili potpuno odrezanje od života. Njih nije trebalo primati u svoj dom i dati im priliku da nas svojim učenjem zavedu i odvoje od puta spasenja. Na takve krive učitelje i lažne proroke je mislio i Ivan kad je rekao:

Tko god ide predaleko i ne ostaje u Kristovom učenju, nema (ne poznaje) Boga (odnosno taj više nije u zajednici sa Bogom). Tko ostaje u tom učenju, taj ima (poznaje) i Oca i Sina (taj ima zajednicu sa Ocem i Sinom). Ako tko dođe k vama, a ne donosi to učenje, ne primajte ga u svoj dom niti ga pozdravljajte! (nemojte imati zajednicu s njim). Jer tko ga pozdravlja, sudjeluje u njegovim zlim djelima“(2.Iv 9-11).

Apostol Ivan je u kontekstu svoje zabrane, u stavku 7. svog drugog pisma, govorio o ‘varalicama i antikristu’ jer je očito mislio na lažne proroke i učitelje koji se protive Kristovom učenju i samom Isusu kao Kristu (2.Iv 7; 1.Iv 2:22). Takve osobe imaju svoj cilj da donose svoje učenje koje se ne temelji na Bibliji i apostolskom nauku, a to je Ivan okarakterizirao kao ‘zlo djelo’. Takva zla djela su aktivne radnje usmjerene prema drugima u želji da ih se odvrati od puta spasenja. Lažni učitelji su ujedno bili samozvani apostoli koje je Pavle nazvao nadapostolima tj. lažnim apostolima ili lažnim poslanicima (2.Ko 11:5; 12:11). Isus je također o njima govorio kao zlim ljudima koji su se lažno predstavljali kao apostoli (Ot 2:2). Riječ je o ljudima koji su željeli imati prva mjesta u skupštini.

Takvi varalice su koristili činjenicu da su 'apostoli' bili Kristovi poslanici ili poslanici skupština koji su putovali po drugim skupštinama i poučavali vjernike, te da su zbog tog zadatka bili čašćeni i materijalno podupirani. Kao takvi su bili gostoljubivo prihvaćeni od braće iako neke od njih braća nisu osobno poznavala (3.Iv 5). Izvještaj iz 3. Ivanove 5-8 daje nam letimičan uvid u situaciju kada su neki od njih primljeni gostoljubivo, jer su  ”... radi imena (...) [Božjega] krenuli na put“. Ivan je to rekao ovako:

 ”Mi smo dakle dužni pružati gostoprimstvo takvim ljudima, da postanemo suradnicima za istinu.“ (3.Iv 1,7,8)

Kršćani su na sve načine podupirali ovlaštene muževe koji su propovijedali Krista, pa su na taj način podupirali širenje dobre vijesti. S druge strane, apostol Ivan je bio svjestan prisutnosti mnogih protivnika koji su dolazili s krivim poticajima i s krivom naukom. Budući da se takvi nisu mogli odmah prepoznati, Ivan je rekao kršćanima da... 

... ne vjeruju svakoj izjavi koju je navodno nadahnuo Bog, nego da ispitaju potječu li takve izjave od Boga, jer su mnogi lažni proroci izašli u svijet.“ (1.Iv.4:1)

U skladu s ovim savjetom su kršćani mogli na temelju Biblije prepoznati one koji su iznosili lažna učenja o Bogu i Kristu. Ovdje nije riječ o nekim raspravama, tumačenjima i različitim gledištima koja se mogu tolerirati u skupštinama jer nisu nijekala ni Boga ni Krista (4:2), nego o lažnim učenjima s kojima su takvi lažni učitelji potpuno poricali Isusa za Krista (4:3) kao i neka druga temeljna učenja. Upravo o takvim osobama je Ivan govorio, naime o osobama koje su otišle predaleko od temeljne nauke kršćanstva. Ivan upozorava da se takve osobe ne primaju u 'dom' (mjesto duhovnog zajedništva) jer objavljuju krive nauke koje obezvrjeđuju Boga i Krista. Takvima nije trebalo dati priliku da bilo gdje stanu i ostavljaju svoj krivi utjecaj. Kasnije su apostolski oci u tkz. nauku dvanaestorice (Didahe - IX zapovjed "U vezi učitelja, apostola i proroka") tražili od kršćana da prime kao Gospodina svakog učitelja, apostola i proroka tko ih upućuje u sve što je prije rečeno i tko dolazi s nakanama da poveća pravednost i spoznaju Gospodnju. S druge strane tražilo se da ne primaju one koji su naučavali drugačije i da paze na one koji su u toj ulozi dolazili s namjerom da iskorištavaju gostoprimstvo braće. Njih je trebalo izbjegavati. Na koji način?

Ukoliko bi takvi samozvani apostoli i poslanici krenuli na put i došli u neko mjesto gdje su živjeli kršćani, oni su po uputama koje je Isus dao apostolima mogli tražiti dostojne a time i kuću gdje bi bili primljeni kao Kristovi zastupnici. Ukoliko je u tom mjestu bilo kršćana, onda su vjerojatno tražili njihov dom i njihovo gostoprimstvo. No, ukoliko bi domaćin uočio da taj ‘apostol’ ne zastupa Kristovo učenje, mogao mu je uskratiti daljnje gostoprimstvo. Osim toga, ukoliko je 'dom predstavljao mjesto duhovnog zajedništva i ako bi takvi učitelji već bili poznati ostalim kršćanima kao "varalice i antikristi“ onda im skupština i braća nisu trebali pružiti gostoprimstvo jer je Ivan rekao: 

ako tko dođe k vama, a ne donosi Kristovo učenje, ne primajte ga u svoj dom niti ga pozdravljajte.“  

U skladu s tim, kršćani koji pružaju gostoprimstvo Isusovim pravim zastupnicima postaju "suradnici za istinu“, a ukoliko bi pružili gostoprimstvo varalicama i antikristima, onda bi postali njihovi suradnici i "sudionici u njihovim zlim djelima“. Tako dobivamo dvije grupe ljudi koje su kršćani trebali prepoznati i prema njima se ponašati onako kako je apostol Ivan savjetovao:

Svaki kršćanin je kod pružanja gostoprimstva Isusovim zastupnicima bio potaknut da iskaže svoju bratsku ljubav tako što je takve primao uz bratski pozdrav koji je uključivao, ne samo uobičajeni pozdrav nego i zagrljaj, poljubac i rukovanje, kako kod prijema u kuću, tako i kod otpremanja tog brata na daljnji put. Takav vid gostoprimstva i pozdravljanja se nije smjelo iskazivati varalicama i antikristima. Oni zaista idu predaleko. Stoga je Ivan upozorio na takve: 

Djeco, posljednji je čas i, kao što ste čuli da će doći antikrist, već sada su se pojavili mnogi antikristi. Po tome znamo da je posljednji čas. Izašli su od nas, ali nisu bili od nas, jer da su bili od nas, ostali bi s nama. Ali izašli su da bi se vidjelo da nisu svi od nas.“ (1.Iv 2:18,19)

Lažna braća i lažni učitelji su u biti izašli od nas tj. iz našeg kršćanskog doma jer je 'dom' ujedno i mjesto zajedništva. Izraz 'dom' ima dvojako značenje. Moglo se odnositi na obiteljski dom ili dom kršćanske zajednice. Kad je Ivan rekao vjernicima da takvoga ne primaju u svoj 'dom', onda je najvjerojatnije mislio na mjesto zajedničkog okupljanja. Naime, mnogo kršćana je živjelo u obiteljima u kojima neki nisu bili kršćani pa nisu ni mogli previše utjecati na to da takve ne primaju u vlastiti dom. No kad je u pitanju mjesto zajedničkog okupljanja onda su mogli takvima uskratiti gostoprimstvo u 'domu' u kojem su imali privatna okupljanja i sastanke. Nečiji 'dom' je tako postao i zajednički 'dom' za sastanke na koje su dolazili samo kršćanski vjernici, iako su vrata bila otvorena i nevjernicima koji su bili pozvani. Pavle je pisao o načinu na koji se održavao kršćanski sastanak u kojem je svaki pojedini brat mogao biti uključen u čitanje i iznošenje objava:

“Kad se okupite, netko iznosi psalam, netko poučava, netko iznosi nebesku objavu koju je dobio, netko govori stranim jezikom, netko tumači što je rečeno. Neka sve bude za izgrađivanje. (…)  I neka govore dva ili tri proroka, a drugi neka razmišljaju o značenju. Ali ako netko drugi tko ondje sjedi dobije objavu, prvi neka šuti. Jer jedan po jedan svi možete proricati, da svi uče i da svi budu ohrabreni.“ (1.Ko 14:26, 29-31).

Na ovakvom sastanku se moglo desiti da netko ustane i počne govoriti nešto što je novo što može produbiti, nadograditi i proširiti biblijsku spoznaju koja izgrađuje vjeru, ali isto tako je netko mogao svojim proizvoljnim tumačenjem rušiti temelje kršćanske vjere i nade. Cijela skupština ih je mogla upoznati kao takve i ukoliko bi nastojali uvesti svoje tumačenje kojim se obezvrjeđuje put istine, onda ga skupština više nije trebala primati u svoj 'dom' zajedništva niti su ga 'pozdravljali' kao brata. Osim toga, u njihove skupštine su mogli doći pojedini učitelji i apostoli iz drugih mjesta i održati im propovijed. To su mogli iskoristiti lažni učitelji i tako doći na mjesta gdje su se okupljali kršćani kojima bi objavljivali drugačije evanđelje i drugačijeg Krista. Kad bi se uvidjelo da takav učitelj donosi krivo učenje 'skupština' ga nije ubuduće trebala primati u svoj dom gdje su se privatno sastajali niti su ga trebali pozdravljati kao brata te bi upozoravali druge skupštine na njihovu prisutnost.

 


Što podrazumijeva postupak - ‘Ne pozdravljati ga’?

U Stražarskoj kuli od 1.3.1975 na str. 14. st. 22. stoji:

"... mi nemamo nikakve dokaze da Židovi, koji su zauzimali ujednačeno stajalište i držali se svetih pisama, nisu ni pozdravljali neznabošce i carinike“

Očito je način na koji su se razumni Židovi ophodili s neznabošcima i carinicima, a time i sa izopćenicima, uključivao normalni kulturni pozdrav. Sjetimo se da su rabini uveli i neujednačeno tj. ekstremno stajalište prema takvima. Poznato je da su ekstremno nastrojeni Židovi izbjegavali pozdravljati Samarićane smatrajući ih krivovjercima i otpadnicima dok je Isus i takve pozdravljao. Kakvo su stajalište uveli vjerski učitelji Jehovinih svjedoka? U Stražarskoj kuli od 1.1.1982. na str. 21, piše:

Pozdravljanje nekoga može biti prvi korak k stupanju u razgovor, a možda čak i k prijateljstvu. Želimo li poduzeti taj korak kod izopćene osobe?” .

Zašto Zajednica navodi svoje članove da ne pozdravljaju izopćenike iako za to nema nikakvih biblijskih argumenata, osim što je Ivan rekao da se lažne učitelje i samozvane apostole ne pozdravlja? Vidjeli smo da je prestanak druženja sa braćom koja su označeni kao grešnici značilo 'ne jesti više s njim' na zajedničkim duhovnim gozbama. Sada vidimo da se lažne učitelje ne treba ni pozdravljati. Što je to značilo? Uzmimo u obzir da su određeni kršćanski muževi među braćom uživali jednu mjeru časti jer piše:

Starješine koji vas dobro predvode smatrajte dostojnima dvostruke časti, posebno one koji marljivo govore i naučavaju riječ Božju. (1.Ti 5:17)

Apostoli kao poslanici skupština su imali posebno mjesto časti koju se vjerojatno iskazivalo pojedinačnim i zajedničkim pozdravima kad su dolazili u njihovu skupštinu i odlazili iz njihove sredine. Tim pozdravima se iskazivalo posebno poštovanje (Fil 2:29). Ivan nije govrio o starješinama i učiteljima lokalne skupštine, jer kaže: "ako tko dođe k vama", čime govori o nekima koji ne pripadaju njihovoj lokalnoj skupštini. Takvi apostoli i učitelji koji su poslani iz drugih skupština su trebali biti srdačno primljeni i dobrodošli jer piše:

... za kojega vam je već otprije zapovjeđeno da ga lijepo primite ako dođe k vama. (Kol 4:10)

Zato ga sa svom radošću dočekajte kao što dočekujete sve koji su u zajedništvu s Gospodinom! Poštujte takve kao što je on... (Flp 2:29)

Radostan doček je podrazumjevao, ne onaj običan kulturni pozdrav, nego srdačan bratski pozdrav pun poštovanja. Međutim, činjenice pokazuju da su se u to vrijeme neki lažno pretvarali u Kristove apostole i tako dolazili u domove gdje su se braća okupljala, pa apostol Pavle za takve piše:

A što činim, i dalje ću činiti, da oduzmem izgovor onima koji traže izgovor da se hvale kako su po službi jednaki nama. Jer takvi su ljudi lažni apostoli, koji varaju druge i pretvaraju se da su Kristovi apostoli. (2.Ko 11:12,13)

Zbog opasnosti od takvih lažnih učitelja Ivan upućuje zahtijev svakoj skupštini da paze koga primaju u svoj 'dom' sastajanja. Samim tim, kad kaže "ne primajte ga", onda se podrazumjeva da to znači 'ne primajte ga kao apostola i učitelja' jer takvi samo dolaze s tim ciljem da iznose svoje krivo učenje koje može potkopati vjeru. Nikome se nije zabranjivalo doći na kršćanski sastanak, osim što se grešnicima zabranjivalo da imaju učešće u obroku zajedništva. Ukoliko su starješine znale za nekog lažnog učitelja ili bili upozoreni na takve, onda ga nisu trebali primiti kao učitelja niti mu dati mu prednost poučavanja. Samim tim takvima nisu pred ostalim članovima skupštine izražavali poštovanje i dobrodošlicu niti su ih pozdravljali. Prema tome, vidjeli smo i razumjeli da Ivan u svojoj poslanici spominje samo lažne učitelje koji su mogli predstavljati vukove u ovčjim kožama. S obzirom da su dolazili iz drugih mjesta, onda skupštine nisu imale nadležnost nad takvima da ih izdvoje iz svoje sredine pa su se potpuno ogradili od njih dajući im do znanja da ih ne priznaju niti prihvaćaju za Kristove apostole.

Međutim, kad su u pitanju braća koja su odvojena iz kršćanske sredine zbog svojih grijeha, onda se podrazumijeva da im do daljnjega ne možemo iskazati poštovanje i čast srdačnim bratskim pozdravom jer ih više ne gledamo kao braću nego kao grešne ljude iz svijeta. Budući da ih trebamo opominjati kao braću, a samim tim ipak imati određene kontakte s njima, onda se postavlja logično pitanje: Da li takvoj braći smijemo izražavati dobrodošlicu u želji da budu poučeni kako bi se pokajali i odvojili od svojih zlih postupaka? Kakav treba biti naš stav prema ophođenju s izopćenima kad je u pitanju kulturno pozdravljanje? Da li je kulturni oblik pozdravljanja zabranjen tako da se mora okretati glava od takvih osoba koje susretnemo u prolazu ili na mjestu kršćanskog sastajanja?

Kad vodeće tijelo postavlja pitanje svim članovima zajednice i kaže: ‘želimo li poduzeti taj korak’ pozdravljanja, onda svima nameće ili sugerira svoj stav koji bi treba glasiti – ‘mi ne želimo poduzeti taj korak', odnosno 'mi ne želimo takve pozdravljati’. Takvom sugestijom oni žele svakog pojedinca podredili jednoobraznom načinu razmišljanja i kolektivnoj savjesti. To je zato što su donijeli jednoobrazan zaključak govoreći da pozdravljanje izopćene osobe ‘može biti prvi korak k stupanju u razgovor’. No, to ne znači da normalni kulturni pozdrav automatski mora voditi do razgovora, niti da razgovor automatski može voditi do sudioništva. Isus je pokazao da se može razgovarati s takvim grešnicima. Osim toga, svaka razumna osoba zna kada se želi uključiti u razgovor, a kada to ne želi iz raznoraznih opravdanih razloga pa čak i same situacije u kojoj usputni formalni pozdrav može biti samo stvar normalnog kulturnog ophođenja sa nekim poznanikom ili čak strancem kojeg sretnemo u liftu, hodniku svoje zgrade, na radnom mjestu ili nekim drugim sličnim situacijama. Ako netko ne želi započinjati razgovor ili ulaziti u prijateljstvo s nekim to je svačija osobna stvar na koju ga ne može prisiliti bilo koja osoba kojoj usput kažemo samo "dobar dan“. Zato, ako izopćenu osobu u gore navedenim situacijama kulturno pozdravimo, onda bi to također trebala biti osobna stvar koju ne bi trebalo ograničavati ili krivo prikazivati kao čin prijateljstva i podupiranja te osobe u njenom načinu života zbog kojeg je izopćena.

Kad Jehovini svjedoci izbjegavaju normalni i kulturni oblik pozdravljanja zbog čega okreću glave i prelaze na drugu stranu ulice kako bi izbjegli reći "dobar dan“, onda je to zato što je Zajednica svima nametnula svoju savjest, ne dopuštajući da svaki pojedinac određuje granice svog ophođenja sa izopćenom osobom. Osim toga, kao što smo zaključili, postoji razlika između izopćenih osoba. Jedni ustraju na svom zlom putu kao antikristi, dok su drugi izopćeni zbog slabosti svog tijela. Oni koji se žele vratiti u kršćansko zajedništvo, to pokazuju time što se kaju i čine dobra i pokajnička djela. Među njima mogu biti i oni koji su nepravedno izopćeni kao heretici, ali i dalje žive po Kristovom zakonu. Tu su i oni koji su se iz svojih  opravdanih razloga sami isključili iz članstva Organizacije, ali su svima poznati kao pravi vjernici. No, prema svima se postupa po istom obrascu tako da im se nitko od braće ne smije obraćati, pa čak niti izražavati dobrodošlicu na kršćanskim sastancima sve dok traje mjera izopćenja. To naravno uključuje zabranu pozdravljanja kao i svakog drugog normalnog kontakta. To je kao da se sve vrste kršitelja Zakona stavlja u strogu izolaciju što je samo po sebi nepravedno. 

No, da bi dobili jasnu sliku o načinima pozdravljanja koja su se koristila u ono vrijeme, onda treba uzeti u obzir da je unutar zajednice postojao običaj određenog načina pozdravljanja, dok se izvan zajednice koristio usputni neformalni pozdrav koji nije imao to isto značenje. Izbjegavanje pozdravljanja se u biblijska vremena odnosio samo na jedan poseban običaj unutar jedne uže ili šire zajednice. Zabrana takvog pozdravljanja je bio na mjestu jer je takav pozdrav dvije strane obavezivao na nešto što je jedna strana željela izbjeći. Uzmimo za primjer situaciju kada je Bog tražio od jednog proroka da na putu nikoga ne pozdravlja. On mu je rekao:

Ako koga sretneš, nemoj ga pozdravljati, a ako tko tebe pozdravi, nemoj mu odgovarati!“ (2.Kr 4:29)

Da bi se moglo razumjeti o kakvoj zabrani je bilo riječ onda možemo povezati izvještaj iz Luke 7:4 u kojem je Isus također rekao apostolima da nikog na putu ne pozdravljaju. Isus je rekao:

“Putem nemojte nikoga nadugo pozdravljati kako je to običaj.” (Lk 10:4)

Naime Isus je u svojoj izjavi rekao ono što Jehova nije rekao svom proroku, a što se podrazumijevalo, a to je da  riječ o običaju kojeg se u to vrijeme koristilo među Izraelcima (unutar zajednice). U biblijska je vremena pozdravljanje često uključivalo puno više od izgovaranja kratkog pozdrava. Bilo je uobičajeno da se prilikom pozdravljanja poštuju različite formalnosti i da se ljudi upuste u poduže razgovore. Jedan bibličar navodi:

“Na Orijentu se pozdravljanje nije sastojalo samo od kratkog naklona ili rukovanja, kao kod nas, već su se ljudi pozdravljali višestrukim zagrljajima, dubokim naklonima ili su se čak do zemlje klanjali jedni drugima."

Tako dolazimo do zaključka da je Bog mislio samo na određeni uobičajeni pozdrav. Izbjegavanje pozdravljanja po tom običaju je bio znak da se ne želi ulaziti u prijateljski kontakt niti iskazivati posebno poštovanje, ali ipak nije spriječavao dvije strane da u znak uvažavanja budu ljubazni i pristojni. Zbog toga su mogli jedan drugoga pozdraviti na jedan krači neformalan način koji dvije strane nije ničim obavezivao kao što je usputni kratki naklon glavom uz uobićajene pozdravne riječi. Zato, kad čitamo da je Bog zabranio proroku da bilo koga na putu pozdravlja, onda znamo što je ta zabrana uključivala a što ne. Ako je zabrana uključivala samo jedan uobičajeni formalni ritualni pozdrav, onda nije uključivala neki kratki neformalni pozdrav.

Zajednica je uložila mnogo truda da jednu Pavlovu zabranu prikaže u sasvim drugom svjetlu. Radi se o ženama za koje je rekao da moraju šutjeti u skupštini. Žene nisu smjele govoriti jer piše:

... žene neka šute u skupštinama, jer im nije dopušteno govoriti (...) jer nije dolično da žena govori u skupštini. (1.Ko 14:34,35; vidi 1.Ti 2:12)

Svaki onaj tko čita te Pavlove riječi bi mogao doći do zaključka da žene ne smiju govoriti u skupštini. Što znači zabrana 'ne govoriti'? Da li je ona uključivala svako oblik izražavanja svojih misli ili nešto drugo? Biblija spominje da su žene mogle proricati, ali samo pokrivene glave (1.Ko 11:5). Zato je Zajednica objasnila što znače Pavlova zabrana kako bi dokazala da se ipak ne radi o svakoj zabrani govora u skupštini, nego samo na onaj govor u kojem bi one poučavale skupštinu kao učitelji Božje riječi. Odnosno, nije sve što se kaže u skupštini i način na koji se kaže istovjetno poučavanju (govorenju).

Ako je Zajednica uložila trud da izraz ‘govoriti’ objasni kako nije riječ o svakoj vrsti govora u skupštini, onda je mogla objasniti da se i izraz ‘pozdrav’ ne odnosi na svaku vrstu pozdrava. U suprotnom Zajednica je išla u krajnost i ekstremnost po kojem je svaki oblik pozdravljanja smatrala zabranom. Zašto nije uzela u obzir da nije svaki pozdrav istovjetan srdačnom bratskom načinu pozdravljanja kojim se izražavala radost i poštovanje? Zašto nije uzela u obzir da je apostol Ivan možda mislio na samo određeni oblik pozdravljanja koji se koristio unutar zajednice među braćom, a kojim se nije pozdravljalo ljude iz svijeta ili strance. Ako neki usputni pozdrav nema ništa sa započinjanjem prijateljstva ili duhovnim zajedništvom onda Ivan očito nije ni mislio na takav pozdrav kojeg bi trebalo izbjegavati. Kao što smo vidjeli on je uzeo u obzir onaj pozdrav koji je nekoga uključivao u duhovno zajedništvo izražavajući mu posebno poštovanje i dobrodošlicu kao učitelju ili apostolu. Međutim, Zajednica je uzela u obzir grčku riječ khairo koja znači 'pozdrav', a koja se nalazi u Ivanovoj izjavi koju ćemo ponovo citirati:

“Ako tko dođe k vama, a ne donosi to učenje, ne primajte ga u svoj dom niti ga pozdravljajte (khairo)! Jer tko ga pozdravlja (khairo), sudjeluje u njegovim zlim djelima.“ (2. Iv 10,11)

Pogledajmo kako Watchtower (vodeće tijelo) koristi ovu riječ kako bi opravdala svoj kruti stav prema izopćenima. U Stražarskoj kuli od 1.9.1988. str. 10. su napisali:

"Ivan upotrebljava ovdje riječ khairo, što znači pozdrav, primjerice ”dobar dan“ ili ”zdravo“ (Djela apostolska 15:23; Matej 28:9). On tu ne upotrebljava izraz aspa’zomai (kao u 13. retku) koji ”znači više od samo ’pozdraviti‘. To znači biti prijateljski raspoložen, poštivati, biti privržen“. Time se vjerojatno misli vrlo srdačno pozdravljanje uz zagrljaj (Lk 10:4; 11:43; Dj 20:1, 37; 1.So 5:26). Dakle uputstvo iz 2. Ivanove 11 može bez daljnjega značiti da se dotičnog ne pozdravlja niti s ”dobar dan“."

Ovakvo tumačenje grčkog izraza khairo je površno i nije u skladu s Ivanovim savjetom jer vodeće tijelo nije uzelo u obzir duh i misao onoga što je Ivan s tim mislio reći. Naime uz izraz khairo uvijek dolazi do izražaja osjećaj radosti s kojim se izražava neki pozdrav, pa je očito da je Ivan mislio samo na točno određeni srdačni pozdrav, a ne na onaj kulturni i društveno prihvatljivi pozdrav kojim se obraćamo svakom ljudskom biću pa čak i neprijatelju. 

Kad želimo na ispravan način prevesti Ivanovu misao, onda ćemo njegovim riječima dati pravo značenje, odnosno točno ono što je mislio, a ne ići u toliku širinu da s jednim izrazom kojeg je upotrijebio uključimo i ono što on nije mislio. Prije svega, Ivan nije mislio na sve one koji zbog svog grijeha mogu biti izopćeni. Govorio je samo o onim učiteljima koji su donosili krivo učenje o Kristu donoseći zapovjed da se takve ne pozdravljanja, pa je samim tim odnos prema takvima bio drugačiji nego prema onima koji su bili pravi Kristovi poslanici i učitelji, pa ću ponoviti što je rečeno kršćanima za njih:

“... za kojega vam je već otprije zapovjeđeno da ga lijepo primite ako dođe k vama“ (Kol 4:10)

“Zato ga sa svom radošću dočekajte kao što dočekujete sve koji su u zajedništvu s Gospodinom! Poštujte takve kao što je on...“ (Flp 2:29)

Upravo ovakav stav je uključivao radostan pozdrav pun poštovanja. No budući da je Zajednica zanemarila taj kontekst i uvela zabranu bilo kakvog pozdravljanja prema svakom izopćenom članu, onda treba vidjeti da li postoji temelj takvoj zabrani pozdravljanja.

Ako članovi obitelji mogu razlikovati način na koji pozdravljaju svoju duhovnu braću od načina kako pozdravljaju članove obitelji, onda postoji i razlika koja se odnosi na pozdrave koji ne uključuju ni jedne ni druge osobe, odnosno koji nisu članovi ni duhovne ni obiteljske zajednice. Naime, ako se može pozdraviti člana obitelji koji je izopćen a da se tim pozdravom ne sudjeluje u njegovim grijesima, onda treba uzeti u obzir da Ivan nije mislio na izbjegavanje svake vrste ophođenja, nego samo one vrste kojom se izražava posebna radost (grč. khairo) prema toj osobi. Takvim bi joj srdačnim bratskim pozdravom prihvatili kao brata (pravednika) što bi bilo pogrešno. Za razliku od pozdrava s kojim nekoga prihvaćamo kao člana obitelji i pozdrava s kojim nekoga prihvaćamo kao duhovnog brata, postoji i pozdrav s kojim nekoga prihvaćamo samo kao ljudsko biće, kao osobu ili stranca s kojim nemamo ništa zajedničko u životu, osim što smo kao kršćani dužni prema svima, pa čak i prema njima pokazivati pristojnu obzirnost. Zato se grčki izraz khairo kojeg je Ivan upotrijebio ne odnosi na svaku vrstu obraćanja nego samo na onaj vid obraćanja s kojim nekoga prihvaćamo kao prijatelja ili brata u vjeri. Prema takvima se obraćamo s posebnom radošću. Naime izraz khairo se prema rječniku grčkog jezika može odnositi na:

 

  • biti veseo, radovati se (s nekim)
  • silno se radovati (nekomu; izraziti mu dobrodošlicu)
  • biti dobro, napredovati (poticati nekoga na dobro i da napreduje na svom putu; poželiti mu sreću)
  • u izražavanju pozdrava (reći ‘zdravo’, ‘drago mi je što te vidim’, ‘hodi s Bogom’, ‘zbogom’ ...)
  • pozdrav kod pisanja pisama: (dati jedan pozdrav na početku i na kraju pisma)

 

Kao što se vidi ova riječ je uvijek povezana sa ophođenjem kojeg se izražava srdačnim pozdravom bilo riječima ili pismenim pozdravom. Izrazom khairo je Ivan mislio na obraćanje onim pozdravom koji može biti rezultat naše želje za susretom s tom osobom što uključuje radost što smo tu osobu sreli ili vidjeli. Takav pozdrav prema toj osobi je stvar našeg divljenja prema njoj i onome što ona radi i po čemu je poznata. Takav pozdrav ima namjeru druženja s tom osobom i želju da je ugostimo i razgovaramo s njom. Vidjeli smo da postoje opravdani razlozi da ponekad čak i izopćenu osobu srdaćno pozdravimo i izrazimo joj dobrodošlicu kad je vidimo na našem kršćanskom sastanku. Opet ponavljamo, kad je Ivan zahtjevao zabranu pozdravljanja onda je mislio na poseban način izražavanja poštovanja i časti koju su zaslužili Kristovi apostoli i drugi evanđelizatori i učitelji. Razmotrimo kontekst u kojem Ivan u nastavku svoj dolazak kršćanskoj skupštini u svojstvu apostola, učitelja i proroka opisuje u sasvim drugom svjetlu od dolaska lažnih apostola, učitelja i proroka. Pogledajmo:

 

Ovdje vidimo da Ivan govori o radosti koju njegova braća mogu doživjeti u druženju s njim koji ih želi učiti u skladu s Kristovim učenjem. Takvu radost ne bi mogli osjećati na temelju krivih učenja, pa nisu smjeli nikakvim postupkom dati do znanja da žele vidjeti ili primiti nekoga tko ne nosi Kristovo učenje, što podrazumjeva i sam čin srdačnog pozdravljanja s kojim bi sudjelovali u njegovim djelima. Takav pozdrav uključuje radost pa je Ivan stoga rekao da se kršćani ne raduju njemu ili s njim.

Kad su u pitanju braća koja žive grešnim načinom života zbog kojega su udaljeni iz kršćanske sredine onda se podrazumijeva da to uključuje određenu suzdržanost od iskazivanja bratske naklonosti koju smo prema njima imali. Kako bi vidjeli da li i na koji način ćemo se ophoditi s njima kad je u pitanje pozdravljanje onda moramo istražiti kako Biblija koristi izraz 'pozdrav' tj. khairo.

Vidjeli smo da Watchtower tvrdi kako samo grčki izraz aspa’zomai ”znači više od samo ’pozdraviti‘ jer znači biti prijateljski raspoložen, poštivati, biti privržen, dok se izraz khairo može odnositi na onaj kulturni i jednostavni pozdrav kao što je 'zdravo' ili 'dobar dan'. Zato su donijeli zaključak da se braću koja više nisu dio zajednice ne pozdravlja čak ni sa 'dobar dan' jer su ustvrdili da je apostol Ivan, koristeći tu grčku riječ khairo mislio upravo na taj uobičajeni način pozdravljanja. Međutim, vidjet ćemo da se taj izraz može i ne mora odnositi na prijateljski pozdrav, ovisno o tome kome je upućen i kako gledamo na osobu koju pozdravljamo. Pogledajmo nekoliko primjera: Kad je Pavle želio vjernicima poslati Tita znao je da će to izazvati kod njih radost pa je napisao:

Zato ću ga što prije poslati, da se opet obradujete ('khairo') kad ga vidite...“ (Flp  2:28)

Kad je Herod vidio Isusa, vrlo se obradovao ('khairo'), jer ga je već dulje vrijeme želio vidjeti zbog onoga što je o njemu slušao te se nadao da će od njega vidjeti kakvo čudo.“ (Lk 23:8)

I učenici su se obradovali ('khairo') što vide Gospodina.“ (Iv 20:20; vidi također Iv 3:29; 11:15; Ri 16:9; 1.Ko 16:17; 1.So 3:9; Mt 2:10)

Ovdje se izraz khairo dovodi u vezu sa radošću kad sretnemo onu osobu koju želimo vidjeti, što rezultira odgovarajućom reakcijom, pa čak i radosnim pozdravom punog poštovanja (aspa’zomai).

Suprotno ovim izvještajima u kojima se iskazuje radost prilikom obračanja sa određenim osobama postavlja se pitanje: Da li mi želimo vidjeti nepokajničku i zlu osobu koja ruži Boga? Da li želimo vidjeti njena zla djela i hule protiv Boga?  Sigurno ne. Stoga se nećemo obradovati kad je vidimo niti ćemo joj se obraćati s radošću. Kad bi im se tako obratili dok i dalje čine zla djela onda bi i sami bili sudionici njihovog grijeha. To bi bilo isto kao kad bi rekli takvima: "Radujem se ('khairo') zato što mi vaš primjer u svemu daje hrabrosti" (2. Ko 7:16). Ili bi dozvolili da nam izopćena osoba kaže: "...veselite i radujte (khairo) se sa mnom!" (Flp 2:17,18). No to je ono što ne bi smjeli pokazati ničim pa ni odgovarajućim pozdravom. Mi se nećemo radovati što vidimo osobu koja je zla i ustraje na svom protivničkom putu niti ćemo dozvoliti da se ona raduje s nama. Stoga joj se nećemo obraćati na način kojim se izražava radost. Biblija pokazuje nekoliko načina na koji se glagol khairo povezuje s radosnim pozdravom kao činom koji izaziva radost u ljudskom srcu. Ivan je na to mislio kad je zahtijevao zabranu takvog, a ne bilo kojeg pozdrava, jer u nekim formalističkim jednostavnim pozdravima nije potrebno takvo točno određeno radosno obraćanje i izražavanje. Mi možemo reći nekome 'Zdravo' na dva različita načina: Npr. Kad je anđeo ušao k (Mariji), rekao je:

Zdravo, (khaire) milošću obdarena, Jehova je s tobom!” A ona se uplašila na te riječi i stala razmišljati što bi taj pozdrav (aspasmos) mogao značiti.“ (Lk 1:28)

Vidimo da je Marija u izrazu "zdravo“ (khaire) osjetila da se radi o pozdravu (aspasmos) koji je uključivao više od uobičajenog pozdravnog izraza, odnosno da je taj pozdrav bio izražen na prijateljski način s puno poštivanja jer je anđeo još nadodao izraz milošću obdarena“. U drugom primjeru je Juda prilikom izdaje “prišao Isusu i rekao:

Zdravo, (khaire) učitelju!” I poljubio ga je.“ (Mt 26:49)

Takvim pozdravom je Juda iskazivanjem časti i poljupcem pokazao da je sudionik s Isusom, odnosno da je Isus njegov učitelj. Njegov pozdrav je uključivao gestu i način izražavanja koji je više od samog pozdravnog izraza “zdravo“. Tako je Marija “ušla u kuću Zaharijinu i pozdravila (aspa’zomai) Elizabetu“ (Lk 1:40). Vjerojatno je najprije rekla “zdravo“ (khaire) te je svoj pozdrav iskazala zagrljajem i poljupcem što je uobičajeno i samo po sebi razumljivo u ovoj situaciji.

No što ako uz izraz "zdravo“ ne postoji nikakv drugi izraz niti čin kojim se želi naglasiti prijateljsko raspoloženje? Da li on automatski ima drugačije značenje? Ne, to samo ovisi o načinu na koji se kaže "zdravo“.  To je vidljivo iz susreta uskrsnulog Isusa i žena koje su došle na njegov grob:

I gle, Isus im je došao u susret i rekao: “Zdravo!” ('khaire') A one su mu pristupile i primile ga za noge te mu se poklonile.“ (Mt 28:9)

Ovdje primjećujemo da Isus koristi uobičajen pozdrav 'zdravo'No, što je taj pozdrav u sebi nosio - da li samo kulturni pozdrav ili više od toga? Naime, kad je Isus rekao 'zdravo' – da li je bio prijateljski raspoložen i privržen ženama koje su došle na njegov grob? Očito da. Da li je nakon pozdrava imao potrebe da s tim ženama razgovara i da im nešto važno kaže? Da. Ono što ovaj izraz zdravo“ povezuje s prijateljskim pozdravom (aspasmos) je činjenica da je Isus došao u susret“ ženama. Njegova je namjera bila želja da ih vidi i obraduje, odnosno da s njima podijeli svoju radost. Stoga ih je pozdravio s radošću, što se vjerojatno osjetilo u njegovom glasu i izrazu lica, tako da je njihova reakcija bila ta da su ga također pozdravile na dostojan način pun poštovanja.

Takav način pozdravljanja nije isto kao kad bi iz neke pristojnosti rekli nekome usput 'zdravo' ili  'dobar dan' i produžiti dalje. Isus je vjerojatno izrazom 'zdravo' pozdravljao u prolazu neke farizeje i druge s kojima nije bio u prijateljskom odnosu. Kad imamo namjeru nekoga sresti i obradovati onda će naš pozdrav drugačije zvučati od onog pozdrava kojeg iskazujemo osobi koju slučajno sretnemo, a s kojom ne želimo niti imamo potrebu dijeliti radost tog susreta. Zato, kad se izraz “zdravo“, ('khaire') izgovori onako usput u prolazu i ako se ne treba izgovoriti s puno poštovanja niti u nekom posebnom prijateljskom raspoloženju onda takav pozdrav ne izaziva posebno oduševljenje niti reakciju koja bi dovela do prijateljskog ophođenja niti bi to navelo da dvije osobe stanu i razgovaraju. Stoga je važno čak i u izrazu 'zdravo' ili 'dobar dan' razlikovati namjeru kako ne bi sebe dovodili s jedne strane u sudioništvo s tom osobom, a s druge strane da nas drugi ne bi zbog odbijanja pozdravljanja dovodili u vezu s fanatizmom, ekstremizmom ili nepristojnošću.

Npr. iz osobnog iskustva ću iznijeti jednu situaciju koja se desila. U hodniku jedne zgrade se sretnu tri susjeda, od kojih je jedan Jehovin svjedok, drugi izopćena osoba, a treći čovjek iz svijeta. Sva trojica se poznaju. Ta izopćena osoba ulazi u zgradu zajedno s čovjekom iz svijeta i susretnu trećeg susjeda Jehovinog svjedoka. Čovjek iz svijeta pozdravi u prolazu Jehovinog svjedoka, a on također pozdravi njega. No taj čovjek primjećuje da Jehovin svjedok nije pozdravio svog brata (za kojeg zna da je i on Jehovin svjedok, ali ne zna da je izopćen) niti je ovaj uzvratio, nego su prošli jedan pored drugoga kao da su u nekom neprijateljskom odnosu ili u svađi. Takva situacija se može više puta ponoviti tako da neki mogu pomisliti kako Jehovini svjedoci nisu onakvi kakvim se prikazuju. Čak ako bi htjeli tom čovjeku objasniti da se izopćenoj osobi ne smije reći ni 'dobar dan', pitanje je kako bi on to razumio. Najvjerojatnije bi Jehovine svjedoka smatrao fanaticima. Kako bi sve to izbjegli trebamo razlikovati pozdrave u načinu na koje ih izražavamo. To je kao i razlika u pisanju pozdrava. Kada iza izraza Zdravo! stoji uskličnik onda se on razlikuje od onog izraza iza kojeg ne stoji uskličnik. Slično je i kod izražavanja riječima i načinu na koji to kažemo.

Kad analiziramo neka pisma u Bibliji onda ćemo vidjeti da se grčki izraz khairo koji se prevodi s  “pozdrav“ ne izražava hladno nego s puno poštovanja i ljubavi. U pismu kojeg su napisali apostoli i starješine skupštinama stoji:

“Apostoli i starješine, braća, pozdravljaju (khairo) braću u Antiohiji, Siriji i Ciliciji koja su iz drugih naroda!  (...). Kad su ga ovi pročitali, obradovali (khairo) su se ohrabrenju.“ (Dj 15:23,31)

Sam izraz ‘pozdravljamo vas’ na početku pisma može na prvi pogled biti hladan i usputan, ali namjera i tekst tog pisma pokazuju da je on izražen s dubokim poštovanjem i ljubavlju prema onima kojima je pismo upućeno. To se vidi iz njihove reakcije jer su se obradovali. Na sličan način je pisao i jedan vojni zapovjednik svojemu nadređenom:

“Klaudije Lizija pozdravlja (khairo) uzvišenog upravitelja Feliksa!“ (Dj 23:26)

Ovo je pozdrav izražen s punim poštovanjem prema osobi koja ima uzvišen položaj. No kad je uz pismeni pozdrav koji po pravilu dolazi najprije, napisan sadržaj koji nema veze sa namjerom prijateljskog zbližavanja, onda bi taj pozdrav bio nešto što se podrazumjeva u kontaktima među ljudima – bez obzira da li ga izrazili pismeno ili usmeno.

Stoga izrazi ‘zdravo’, ‘pozdrav’ ili ‘pozdravljam te’ po načinu kako su u Bibliji izraženi i kome su upućeni nisu bilo kakav pozdrav nego točno određeni pozdrav kojim se izražava radost, ljubav i poštovanje isto kao i grčka riječ 'aspa’zomai' koju možemo naći u pismima apostola Petra i Pavla:

Ja, Pavao, pišem vam ovaj pozdrav ('aspa’zomai') vlastitom rukom. To je moj znak u svakom pismu — tako ja pišem.“ (1.So 3:17)

Petar je na kraju završio pismo sa pozdravom ('aspa’zomai') u kojem je kao i Pavle napisao:

Pozdravite ('aspa’zomai') jedni druge poljupcem ljubavi. Mir svima vama koji ste u zajedništvu s Kristom“ (1.Pe 5:14; vidi Ri 16:16; 1.Ko 16:20; 2.Ko 13:12; 1.So 5:26).

Usporedimo sada pismo kojega je napisao Jakov, u kojem stoji:

Jakov, rob Božji i rob Gospodina Isusa Krista, pozdravlja ('khairo') dvanaest plemena koja su rasijana po svijetu.“ (Jk 1:1)

Ovdje se ne koristi izraz 'aspa’zomai', ali se podrazumjeva da Jakov nije mislio izraziti samo usputni jednostavni pozdrav jer cijelo njegovo pismo pokazuje da je izražen s ljubavlju i brigom za braću. Izmeđuostalog on više puta piše i oslovljava braću s braćo moja ljubljena“ (Jk 1:16,19; 2:5). Stoga se taj izraz ‘pozdravljam vas’ (khairo) odnosi na njegovo obraćanje braći u namjeri da ih tim pismom obraduje, ohrabri i ojača u vjeri. To što se on u svom pismu nije izrazio sa jednom izjavom koja bi bila više od samog jednostavnog pozdrava ne znači da je njegovo obraćanje bilo lišeno bratskog i prijateljskog osjećaja kojeg je gajio prema njima što je vidljivo u samom pismu. 

U ono vrijeme su Židovi jedni druge pozdravljali s izrazom “mir s tobom“. To u jednoj situaciji može biti samo formalno izražavanje, a u drugoj bratsko izražavanje. Kada je Ivan pisao Gaju on ga je na kraju pozdravio izrazom: Mir tebi“. No to nije bio običan pozdrav jer je odmah nastavio riječima: “Pozdravljaju ('aspa’zomai') te prijatelji“ (3.Iv 14). Očito je ovaj pozdrav uključivao prijateljske osjećaje ('aspa’zomai'), jer je bio više od samog formalnog izražavanja.

Prema tome, riječ 'zdravo', 'pozdrav' ili 'dobar dan' mogu imati dva smisla, ovisno o tome kome ih uputimo i na koji način ih uputimo. Ukoliko se ostaje samo na toj osnovnoj riječi, npr. "dobar dan“, a da se ne namjerava taj pozdrav začiniti rukovanjem, grljenjem ili ljubljenja niti ulaziti u prisni razgovor, onda takav pozdrav možemo upotrijebiti kad se sretnemo sa izopćenom osobom. Ivan je stoga očito mislio na zabranu pozdravljanja (lažnih učitelja) u kojem bi čak i jedna blaga riječ mogla imati prisno značenje, pogotovo ako bi je mi začinili s načinom ophođenja koji se koristi samo prema osobama koje poštujemo i cijenimo. No, s druge strane, pozdrav ili razgovor nikoga od nas ne mogu okaljati ako ih izražavamo s određenom distancom. Zar Isus i Jehova nisu razgovarali sa Sotonom bez da su bili prisiljeni pokazivati radost što ih vide ili mu iskazati poštovanje koje je on tražio? Tako je i sa pozdravom prema nekome s kom više ne dijelimo iste osjećaje, misli i ciljeve. U knjizi "Teokratska škola“ u podnaslovu "S poštovanjem pozdraviti osobu", na str. 191. stoji slijedeće:

U manjim se sredinama očekuje da pozdraviš osobu koja ti dolazi u susret ili kad uđeš u neku prostoriju. To se može napraviti jednostavnim pozdravom, osmijehom, kimanjem glave ili čak dizanjem obrva. Ignoriranje druge osobe smatra se nepristojnim. Međutim, neki mogu osjećati da ih se ignorira čak i ako ih pozdraviš. Kako to? Možda smatraju da ne posvećuješ pažnju njima kao osobama. Nije rijetkost da se ljude procjenjuje po nekim fizičkim obilježjima. Invalide ili ljude sa zdravstvenim problemima često se izbjegava. (...) Da li bi osjećao da te se poštuje ako bi te drugi stalno poistovjećivali s tvojim manama?“

Ovdje vidimo da Zajednica ipak zna da postoji onaj jednostavni pozdrav kojeg možemo izraziti riječima ili samo gestom, a koji nema isto značenje kao pozdrav kojim izražavamo radost i prijateljske osjećaje. Da li našim ignoriranjem jednostavnog pozdravljanja pokazujemo nepristojnost? Očito da, čak i kad je riječ o ignoriranju prema izopćenim osobama. Osim toga, vidimo da neki mogu osjećati da ih se ignorira čak i kad ih se pozdravi. To znači da je riječ o pozdravu kojim se ne pokazuje pažnja koju oni očekuju jer ih procijenjujemo po nekom grešnom obilježju – u ovom slučaju ne onom fizičkom obilježju nego onom duhovnom grešnom obilježju zbog kojih su obilježeni i izopćeni. Na takav način, čak i kad pozdravimo izopćenu osobu nekim jednostavnim pozdravom, a da joj ne pokažemo dostojno poštovanje koje smo joj prije pokazivali, mi je na neki način poistovjećujemo sa njenim grešnim obilježjem zbog kojeg se može postidjeti. Zato nema razloga izbjegavati takav uobičajeni način ophođenja i pozdravljanja. S jedne strane nećemo dozvoliti da nas se smatra nepristojnima i nekulturnima, a s druge strane time ipak postižemo da se izopćena osoba ipak osjeća postiđenom zbog toga što je unatoč takvom pozdravu ignoriramo na prijateljskoj osnovi jer je gledamo kao obilježenu njenim grijehom zbog kojeg s njom ne dijelimo duhovno zajedništvo. Takav usputni jednostavni pozdrav ne može biti razlog da nas se smatra sudionicima s njenim grijesima. U Stražarskoj kuli od 15.11.2009. na str.26. st.8. stoji:

Dakako, od nas se ne očekuje da na ulici punoj ljudi pozdravimo svakoga tko prođe pored nas. No u mnogim drugim situacijama primjereno je, pa čak i poželjno, pozdraviti ljude. Imaš li običaj pozdravljati one koje sretneš ili često prođeš pored njih, a da im se ne nasmiješiš i ne razmijeniš s njima nekoliko lijepih riječi? Vjerojatno nitko od nas ne bi htio biti neljubazan prema drugima, ali nekome bi moglo prijeći u naviku takvo ponašanje koje je zapravo neuljudno“.

Ovdje se daje savjet o tome što je uljudno i pristojno kod ophođenja sa drugim ljudima. Proći pored nekih osoba bez pozdrava je nekulturno bez obzira što je u pitanju izopćena osoba. Kad je Ivan tražio da se ne obraćamo takvima s poštovanjem, on sigurno nije želio ići toliko daleko da je tražio da izbjegavamo i onaj kulturni pozdrav i time pokazati našu krajnju neljubaznost i nepristojnost. Prema načinu na koji se Isus ophodio prema neznabošcima i grešnicima možemo zaključiti da su Židovi koji su imali uravnoteženo gledište prema takvima pokazivali određenu mjeru pristojnosti iako se nisu družili s njima.

Postoji još jedan pozdrav kojeg naravno nećemo koristiti, ali koji također nema ništa sa zajedništvom jer ga se izražava na podrugljiv način. Najbolji primjer toga je kad su se neki ljudi želili narugati Isusu. Oni su mu

... ispleli krunu od trnja i stavili mu je na glavu, a u desnicu su mu stavili trsku. I klečeći pred njim, rugali su mu se: “Zdravo, (khaire) kralju židovski!” (Mt 27:29)

Očito je da ovakvo izražavanje pozdrava sa 'Zdravo' ('khaire') nema ništa sa prijatelstvom niti se ove ljude može smatrati sudionicima u Isusovim djelima. Sudionik može biti samo onaj tko se divi toj osobi. Tako su se osjećali i neki ljudi iz naroda za koji se kaže:

“... sav se narod radovao (chairo) svim divnim djelima koja je učinio.“ (Lk 13:17)

Zato, ako se ne želimo diviti i radovati s nekim osobama zbog njihovih djela koja ne odobravamo onda je razumljivo da im se nećemo radovati kad ih vidimo niti će naš pozdrav 'zdravo' ili 'dobar dan' uključivati taj osjećaj. Naravno, mi im se nećemo rugati i podrugljivo izražavati, ali to ne znači da ih ne smijemo pozdraviti uobičajenim pozdravom koji nas neće dovesti u situaciju da se smatramo sudionicima u njihovim djelima. Zato treba vidjeti da li naš pozdrav uključuje radost, veselje, čašćenje, ohrabrivanje ili je njegovo izražavanje formalističke naravi u kojem nismo primorani izražavati te osjećaje niti ih druga strana očekuje zbog međusobnih razlika koja nas dijele na dvije suprotne i potpuno različite strane. Prema tome, kad je Ivan tražio da se lažne učitelje ne pozdravlja, onda je mislio samo na onaj pozdrav kojim bi mi ukazivali čast i poštovanje toj osobi čime bi se doveli u vezu sa njenim zlim djelima jer bi se takvim izražavanjem mogli smatrani sudionicima koji tu osobu podupiru na njenom putu.

Još jedan razlog za ovakvo tumačenje Ivanovih riječi u kojima on traži da se ne pozdravlja takve osobe koje ustraju na svom zlom putu je i njegov zahtjev da takve osobe kršćanska skupština "ne prima u svoj dom“ sastajanja, odnosno da ih ne prihvaća sa izrazima dobrodošlice. Primiti nekog u svoj dom je jedan čin pokazivanja gostoprimstva, a ujedno i prihvaćanja te osobe kao svog prijatelja ili brata u vjeri. Takvom se gostu pokazuje srdačna pažnja i daje poljubac dobrodošlice što je uobičajeni znak pristojnosti (Lk 7:44-46). Takva gostoljubivost se temelji na iskrenim simpatijama, naklonosti i prijateljstvu. U tom kontekstu je Pavle tražio od braće da “prigrle jedni druge“ (Ri 15:7). Grčka riječ koja je u tom retku prevedena izrazom “prigrliti” znači “prihvatiti, ugostiti, primiti u zajednicu, društvo ili krug poznanika”. Kada bi u biblijsko vrijeme gostoljubivi domaćin primio prijatelje u svoj dom, dao bi im do znanja da mu je drago što ih vidi. (vidi Stražarsku kulu od 15.11.2009. str. 21. st. 8).

Stoga je očito na što je Ivan mislio kad je spomenuo izraz khairo, jer radosno obraćanje je isto što i primanjem nekoga u svoj dom u želji da s njim podijelimo svoju radost. Na taj način možemo biti s našom braćom suradnici ili sudionici u istini (3.Iv 8). S druge strane, primiti nekoga u dom bez pokazivanja srdačne pažnje je izraz negostoljubivosti. Isus je jednom ušao u dom farizeja koji mu nije pokazao srdačnu pažnju (Lk 7:44-46). Iako nismo obavezni pokazivati prijateljsku ljubav onima koji griješe protiv Božjeg zakona, vjerojatno nećemo okrenuti glavu i produžiti dalje samo zato što nam je rečeno da se s izopćenom osobom ponašamo kao Židovi prema Samarićanima. No s druge strane nismo obavezni takvoj osobi dati do znanja da nam je prijatelj. Isus nije postupao po ljudskim pravilima niti je okretao glavu od neznabožaca, Samarićana, carinika a samim tim i od onih koji su bili izopćeni iz zajednice, pogotovo kad je vidio da im je potrebna pomoć. Činio je dobro svima iako s tim činom nije sebe dovodio u vezu s njihovim grijesima. Naime, kad vidimo izopćenu osobu koja i dalje ustraje na svom zlom putu – da li joj se radujemo kad je vidimo? Ne. Ni Isus se nije radovao susretu s Sotonom koji je bio oličenje zla i otpadnik od Jehove niti je to ičim pokazao. No on je ipak razgovarao s njim, ali je dao do znanja što misli o onome što mu je on rekao. Time što se Isus nije pokazao da mu je drago što ga vidi može svaku Isusovu riječ odvojiti od bilo kakvog sudioništva sa Sotonom. Isus je očito pokazivao da ignorira Sotonu time što mu nije iskazao čast koju je on očekivao i tražio. Sotona je bio posramljen te je otišao od njega.

Slično je bilo i u situaciji kad je Sotona dolazio na sastanke u određeno vrijeme kad su anđeli trebali doći pred Jehovu. Vidjevši Sotonu Jehova mu se osobno obratio. Od tolikog velikog mnoštva anđela Bog je trebao najprije osloviti Sotonu kako bi on znao tko mu se obraća. Zatim ga je pred drugim anđelima upitao Otkud dolaziš?“ čime je pokazao zanimanje za ono što Sotona radi. Čak je učinio ono što je Sotona od njega tražio kako bi iskušao Jobovu vjernost pred svim anđelima (Job 1:6-12; 2:1-8). No, po nekim pravilima čak ni starješine osobno ne smiju pokazivati da se zanimaju za ono što rade braća koju su isključili, a kamo li da ulaze u razgovor s njom kad ih vide na mjestu sastanka. No, vidjeli smo da se sa izopćenima pa čak i sa otpadnicima može ulaziti u razgovor bez da se postane sudionik u njihovim zlim djelima. Ako se može razgovarati s njima a da se ne ulazi u duhovno zajedništvo s njima onda ih se može iz pristojnosti i pozdraviti.

Sve nam to pomaže razumjeti misao koju je Ivan spomenuo kada je tražio da se neke osobe ne poziva u svoj dom ili da ih ne pozdravljamo (s poštovanjem). Njegova misao nije uključivala sve što je s tim povezano nego samo ono što bi nas moglo duhovno uprljati, što se odnosi i na način kako se obraćamo takvim osobama. Osoba čak i ne mora biti službeno izopćena, a da se mi prema njoj ophodimo na način kako je to od nas tražio apostol Ivan, kad vidimo da je riječ o čovjeku čija je namjera da obezvrjeđuje našu vjeru u Krista. Oni nisu dobrodošli ni u našem domu ni u mjestu kršćanskog okupljanja. No ako vidimo neku izopćenu osobu da dolazi na sastanke – da li se radujemo tome? Trebali bi se radovati jer je to znak da cijeni duhovnu pouku koja dolazi od kršćanskih učitelja. Zato je Pavle rekao:

“Sada se radujem (khairo), ne zato što ste se ražalostili, nego zato što vas je ta žalost navela na pokajanje.“ (2.Ko 7:9)

Što onda trebamo činiti ako vidimo izopćenu osobu koja se kaje i to pokazuje svojom željom da dolazi na sastanke kako bi bila poučena? Da li je pozdraviti na način da joj pokažemo dobrodošlicu i radost što je vidimo? Ili ćemo preskočiti čak i onaj kulturni pozdrav? Zašto onda tu radost ne smijemo pokazati prema njoj kao poticaj da ustraje na putu povratka, a ne tek onda kad se službenim putem objavi u skupštini da je ona primljena? Naime, mi osjećamo radost kad tu osobu vidimo da dolazi na sastanke, ali nam se brani da to iskažemo. Da li je apostol Ivan mislio na takvu zabranu. Očito ne.

Otac iz Isusove usporedbe o izgubljenom sinu je odmah radosno reagirao kad je vidio sina izdaleka. Nije se nećkao ili kalkulirao, pa čak nije ni tražio detaljno ispitivanje kako bi vidio da li je njegov povratak iskren ili ne. On je reagirao na ono što je vidio kod svog sina, a to je njegova želja da se vrati. Zato je objasnio starijem sinu zašto svoju radost želi iskazati na dostojan način te mu je rekao:

Ali morali smo se veseliti i radovati (khairo), jer je ovaj tvoj brat bio mrtav i oživio je, izgubljen je bio i nađen je.” (Lk 15:32; Mt 18:13)

Vidimo da su se otac i drugi s radošću obraćali (khairo) ovom izgubljenom sinu. No starješine pod upravom vodećeg tijela zabranjuju da na sličan način reagiramo kad vidimo nečiju želju da se vrati sve dok oni ne objave službeno da je ta osoba primljena u zajednicu. To bi bilo slično situaciji u kojoj se Jehova i Krist raduju nečijem povratku, ali njegova braća to ne pokazuju jer su se među sobom dogovorili da ga se potpuno izbjegava sve dok ga se službeno ne primi u zajedništvo. Očito pravila ubijaju i potiskuju duh u nama s kojim želimo dati do znanja nekome da cijenimo njegovu želju koja je očito produkt kajanja. Zašto nam se onda nekim pravilima zabranjuje iskazivati radost kad vidimo da je osoba prekinula sa svojim zlim postupcima i da se nalazi na putu povratka Bogu? Zašto starješine po tim pravilima trebaju reagirati tek onda kad se uputi molba, a ne kad vide da osoba dolazi na kršćanske sastanke? Zašto toj osobi ne izražavaju dobrodošlicu? Zašto ne poduzimaju samoinicijativu da razgovaraju i potiču tu osobu na vračanje Bogu? Zašto sve mora biti uokvireno nekim hladnim pravilima i vremenskim okvirima? Druga je riječ da se radi o osobi koja ustraje u svom grijehu. Zamislimo da se izgubljeni sin vratio svom ocu kako bi ga materijalno iskoristio ili da je tom prilikom doveo prostitutku. Vjerojatno se čak ni otac ne bi s radošću obratio svom sinu. Obratio bi mu se ali sa jednom određenom distancom.

Što ako postoje i drugi načini kulturnog pozdravljanja koji se mogu slobodno koristiti bez da nas opterećuje savjest? Zato ne možemo zamisliti Krista da prođe pored izopćene osobe koju poznaje i da okrene glavu kako ga ne bi bar pristojno pozdravio. Iako je farizeje smatrao slijepim vođama koji obezvrjeđuju Božju riječ, on im se obraćao, a vjerojatno i pozdravljao u prolazu iz poštovanja. Oni mu zato nikad nisu prigovorili zašto ih ne pozdravlja nego su mu prigovarali zbog njegovih drugačijih gledišta i postupaka. Da je Isus zaista pozdravljao braću koja su zavrijedila da ih se gleda kao neznabošce vidljivo je iz njegove izjave:

I ako pozdravljate samo braću svoju, što osobito činite? Zar to isto ne čine i neznabošci (i carinici KJV)?“ (Mt 5:47).

Isus očito nije pozdravljao samo svoju braću jer bi postupao kao i neznabošci, nego je pozdravljao i neznabošce i grešnike. Ako je bio ljubazan prema njima, onda je to značilo da se i prema izopćenim osobama treba pokazivati ljubaznost, a ne nepristojnost koja je povezana sa prezirom i gađenjem. Ono što je Isus rekao o našem odnosu prema takvima i njegova opomena da oponašamo Boga koji svoju dobrotu ukazuje nad dobrima i zlima, je bila suprotna takvom neljudskom ekstremnom držanju. Sjetimo se kako je Jehova prema Adamu i Evi postupao obzirno iako ih je isključio i istjerao iz Edena. On im je priskrbio odjeću i time im pokazao dobrotu. Prema neznabošcima je također uvijek činio dobro (Dj 14:16,17). Dakle, postupati prema nekom izopćenom kao prema ‘neznabošcu i cariniku’ nas nimalo ne sprečava da budemo prema njima prijazni, uviđavni i ljudski, dok se ujedno držimo toga da se s takvima ne držimo prijateljski. Zanimljivo je što piše u Stražarskoj kuli od 15.5.2008:

"Uobičajeni židovski pozdrav uključivao je riječ “mir” (Suci 19:20; Ivan 20:19). Time bi se osobi koju se pozdravljalo zaželjelo dobro zdravlje, sreću i blagostanje. Ako bismo pozdravljali samo one koje smatramo svojom braćom, to ne bi bilo ‘ništa osobito’. Kao što je Isus istaknuo, tako su postupali i neznabošci. Zbog naslijeđenog grijeha Kristovi učenici ne mogu biti savršeni i bez ijedne mane (Rim. 5:12). Međutim, Isus je ovaj dio propovijedi zaključio riječima: “Budite dakle savršeni, kao što je savršen Otac vaš nebeski” (Mat. 5:48). Tim je riječima potaknuo svoje slušatelje da oponašaju svog ‘nebeskog Oca’, Jehovu, tako da svoju ljubav učine savršenom, odnosno potpunom, a to su mogli postići iskazujući ljubav svojim neprijateljima. Isto se očekuje i od nas." (str. 8,9)

Zašto se onda Jehovinim svjedocima uporno sugerira da ne pozdravljaju svoju braću koju su izopćili? Tako postupaju samo 'neznabošci' tj. oni koji ne poznaju Boga. Očito su Židovski rabini u svoj pravilnik uveli neznabožačko gledište a ne Božje pa su pozdravljali samo svoju braću, a ne i ostale među koje su bili i izopćenici jer su se i prema njima ponašali neprijateljski. Sada tako postupaju i Jehovini svjedoci iako se u ovom od njih očekuje da postupaju 'savršeno' kao Isus i prvi kršćani koji su oponašali Boga. Zato na kraju gornjeg teksta se sugerira: "Isto se očekuje od nas". U povezanosti s tim savjetom u jednom drugom članku piše:

"Imaš li običaj pozdravljati one koje sretneš ili često prođeš pored njih, a da im se ne nasmiješiš i ne razmijeniš s njima nekoliko lijepih riječi? Vjerojatno nitko od nas ne bi htio biti neljubazan prema drugima, ali nekome bi moglo prijeći u naviku takvo ponašanje koje je zapravo neuljudno. Isus nas je opomenuo: “Ako pozdravljate samo braću svoju, što osobito činite? Zar to isto ne čine i neznabošci?” (Mat. 5:47)." (Stražarska kula, 15.11.2009. str. 26)

Isus nije očekivao od svojih učenika da pozdravljaju sve na isti način, ali je očekovao da se i prema onim koji nisu bili dio židovske zajednice pokazuju ljubaznu pristojnost u što ulazi i kulturni pozdrav. Židovi i kršćani su za svoj međusobni prijateljski pozdrav često koristili poljubac naklonosti. Juda je tim prijateljskim pozdravom pokazao i izdao Isusa s kim je dijelio zajednicu (Mt 26:48-50; Lk 22:48). Kad je Psalmista napisao: "Pozdravite sina“ onda doslovan prijevod hebrejskog jezika glasi "Poljubite sina“ (Ps 2:12, fusnota). Pavle je često na takav način pozdravljao kršćane, bilo osobno bilo preko pisma. Tako je zapisao:

Pozdravite jedan drugoga poljupcem svetim. Pozdravljaju vas sve skupštine Kristove.“ (Ri 16:16; vidi 1.Ko 16:20; 2.Ko 13:12; 1.So 5:26; 1.Pe 5:14)

Apostol Petar je napisao:

Pozdravite jedni druge poljupcem ljubavi! Mir svima vama koji ste u zajedništvu s Kristom!“ (1.Pe 5:14)

Kao što se vidi, kršćani su među sobom imali pozdrav naklonosti kojim su međusobno izražavali ljubav i mir. Sasvim je razumljivo da na takav način nisu ophodili s izopćenim osobama. No, da li su automatski trebali izbjegavati i onaj uobičajeni formalni pozdrav koji je bio stvar opće kulture, a koji nije uključivao nikakav naklon, poljubac, zagrljaj ili rukovanje. Ako ne bi smjeli koristiti ni taj formalni pozdrav koji nema ništa sa zajedništvom, onda se dolazi u situaciju da se prema takvoj osobi ponašamo kao prema životinji. Vidjeli smo do kojeg ekstremnog ponašanja su išli neki Židovi koji su prema poganima i izopćenicima pokazivali svu mržnju, prezir i odvratnost. Ukoliko su od takvih okretali svoju glavu da ih ne pozdrave onda je to značilo da im neće ni pomoći čak u smrtnoj opasnosti. Mržnja je istovjetna ubojstvu.

To isto doživljavaju neki Jehovini svjedoci od strane ljudi koji ih smatraju i nazivaju krivovjercima, sektašima i otpadnicima od njihove vjere. Kad im dolaze a vrata sa dobrom viješću, oni ih psuju, pogrdno govore i istjeruju van na neljubazan i neljudski način. Kad ih vide, ne žele ih pozdraviti i okreću glavu od nas. S druge strane, postoje i oni koji ih ne vole samo zato što su Jehovini svjedoci, ali ih ipak kulturno pozdrave. Ako ih kulturno pozdrave, da li oni sebe dovode u situaciju da se poistovjete s Jehovinim svjedocima? Sigurno ne. Isto tako ni mi sebe ne dovodimo u opasnost da budemo sudionici nečijih grijeha ukoliko izopćenoga kulturno ljudski pozdravimo. Zašto da budemo kao i oni ljudi koji se ponašaju na nekulturan i neljudski način kojim se pokazuje mržnju i prezir prema osobi a ne prema njenim djelima. Mi bi trebali mrziti zle postupke, a ne osobu. Kad želimo to pokazati na djelu, onda to uključuje samo uskraćivanje toj osobi da s nama dijeli duhovnu zajednicu i da kao pasivan član s nama ne sudjeluje u duhovnim aktivnostima. Takvo uskraćivanje automatski podrazumijeva da je nećemo više pozdravljati na prijateljski i bratski način. No ukoliko želimo pokazati mržnju, odvratnost i prezir prema samoj osobi onda ćemo postupati kao i neki ekstremni i nerazumni Židovi koji su okretali glavu od takvih te ih nisu pozdravljali ni na pristojan ljudski način.

U Bibliji nema dokaza da je Isus okretao glavu od tih ljudi, niti da su prvi kršćani to činili. Ono što su i dalje pokazivali je jedno osnovno ljudsko i kulturno ponašanje prema svima izvan svoje zajednice među kojima su spadali i izopćeni, a prema kojima su se ponašali ‘kao prema neznabošcima i carinicima’. Time su zlo nadvladavali dobrim ponašanjem. (Ri 12:17-21). To je razumljivo jer su sa neznabošcima, carinicima i izopćenima dolazili u kontakt, kako u obitelji, tako i u susjedstvu i u različitim poslovnim aktivnostima. Jedan uobičajeni formalni pozdrav kao što je ‘dobar dan’ u sebi sadrži izraz dobrote koju pokazujemo prema svima. Time što Bog svakodnevno daje kišu i dobrima i zlima je kao da im svakodnevno želi dobar dan iako ga mi ne čujemo. Time što i zlim ljudima čini dobro on ne sudjeluje u njihovim zlim djelima niti ih podupire. Tako i mi trebamo na to gledati bez da se bojimo da jednim takvim formalnim i kulturnim pozdravom kršimo neko pravilo. Međutim, velika većina, ako ne i svi Jehovini svjedoci idu baš u krajnost tako da uopće ne pozdravljaju izopćene osobe jer im se određenim savjetima nameće jedno opće nerazumno pravilo.

Kao starješine tako i pojedini članovi skupštine treba da se čuvaju da razvijaju slično stanovište kakvo su promicali određeni židovski rabini koji su pogane ili neznabošce smatrali svojim neprijateljima. Ispravno je mrziti nepravdu koju je počinila neka osoba, ali bilo bi neispravno mrziti samo tu osobu ili postupati s njom neljudski. Zašto se prema izopćenima, pogotovo kada pokazuju želju povratka ne smije reći čak i ‘dobar dan’, ako se takav pozdrav koristi u obiteljskom i poslovnom kontaktu s izopćenom osobom koja još ne pokazuje te korake? No, starješine traže da nitko od Jehovinih svjedoka ne pristupa izopćenom, da ga ne pozdravlja niti da poduzima nikakve pozitivne korake sve dok oni ne daju obavijest o njegovom primanju. No, Isus je pokazao svojim učenicima da budu milostivi i spremni duhovno pomagati takvima, bez obzira da li je riječ o ljudima iz svijeta ili o braći koja su ogrezla u grijeh, naravno pazeći da se i sami ne bi uprljali njihovim grijehom.

Dok s jedne strane Zajednica traži da svi kršćani slijede Isusov primjer u objavljivanju dobre vijesti, s druge strane zabranjuje da se slijedi njegov primjer vrijedan oponašanja u vezi obhođenja s izopćenicima. S jedne strane smatra da svi mogu biti ovlašteni za evanđelizatore kao Isus (iako to nije točno), a s druge strane da samo starješine mogu biti ovlašteni za povremeno kontaktiranje s pokajničkim grešnicima (što također nije točno). Onaj tko može objavljivati dobru vijest grešnim ljudima iz svijeta ima pravo da se obraća i izopćenicima kako bi ih pozivali na pokajanje. No, kako ćemo mi postupati – da li kao Isus koji je kontaktirao s izopćenicima, a nije se s njima družio na prijateljskoj osnovi ili kao oni Židovi koji su pod utjecajem određenih ekstremnih rabinskih gledišta izbjegavali bilo kakav kontakt i druženje s tom osobom? Odgovor na ovo pitanje će ti pokazati da li je vodeće tijelo Watchtowera odstupilo od Isusove zapovjedi i krivo poučilo članove svoje zajednice.

Temelj našeg razumijevanja je razumijevanje samih apostola koji su pripadali židovskoj skupštini. Njima je bilo poznato da su rabini grešnike ‘izopćivali iz sinagoga’ (Iv 9:22). Ubijali su samo zločince i bogohulnike. Isus je spomenuo da će židovska vjerska zajednica prema njegovim učenicima također donositi dvije kaznene mjere. Jedna je da će izopćavati iz sinagoge kao grešnike, a druga je potpuno odvajanje od Božjeg naroda time što će ih ubijati kao bogohulnike pa je rekao:

Izopćivat će vas iz sinagoga. Štoviše, dolazi čas kad će svatko tko vas ubije misliti da služi Bogu.“ (Iv 16:2)

S obzirom da je postojalo dvije vrste izopćenja (privremeno i potpuno), onda Isusove riječi iz Mateja 18:17, treba tumačiti u tom kontekstu i vidjeti da je grešnik o kojem je bilo govora mogao biti izopćen iz sinagoge ali ne i iz Zajednice i da se prema grešniku u tom periodu izopćenja trebalo ponašati 'kao' prema poganinu, a ne ga označiti poganinom. Grešnik je i dalje bio brat u vjeri po savezu. Nije rečeno da ga se smatra čovjekom iz svijeta nego da se prema njemu treba samo ponašati 'kao' prema čovjeku izvan zajednice. Isus nije rekao ni da ga se kazni smrću što bi po Mojsjevom zakonu bilo potpuno odrezanje, nakon kojeg se s mrtvacem ne može kontaktirati. Isus je samo licemjerne vjerske vođe smatrao grešnicima koji zaslužuju potpuno izopćenje pa im je govorio da zaslužuju gehenu – potpuno odrezanje, ali ih nije osudio jer potpuno odrezanje dolazi po Bogu tako da niti jedan čovjek ne može donijeti takav sud.

Ukoliko se ne pravi razlika između te dvije vrste izopćenja, onda se dešava da Zajednica prema svim izopćenima postupa na isti način – kao prema zločincima i bogohulnicima koji zaslužuju gehenu, jer sa samo s njima nakon njihovog 'odrezanja' nije moglo kontaktirati. Ako su se kršćani odvojili od svijeta u mjeri kojom su mogli biti duhovno zaštićeni na način da su zadržali s njima normalne kontakte, onda je ta mjera bila dovoljna i za duhovnu zaštitu od izopćenih osoba. Prema tome, izopćenu osobu ne treba tretirati na jedan ekstreman način koji isključuje svaki oblik kontakta, a posebno ne one izopćene koji su učinili grijeh koji ne zaslužuje gehenu.

Takva jednoobraznost u postupanju prema izopćenicima je pravilo kako bi se po nekim ljudskim krutim mjerilima zaštitilo skupštinu od negativnih utjecaja. Pravila o izopćenju su slična rabinskom nametanju ekstremnih pravila kako bi zajednicu zaštitili od kršenja nekih Božjih zakona. Kad je Jehova zapovjedio Izraelcima da na sabat ne rade nikakvog ropskog posla, onda nije uveo pravila. No, neki učitelji zakona su pod 'ropski posao' stavili i ono što se nije smatralo ropskim,  jer je to vjerojatno opterećivalo njihovu savjest. Zato su svoju savjest nametnuli cijeloj zajednici tako što su uveli mnoštvo pravila koja se trebalo poštivati kako nitko ne bi prekršio odredbe o sabatu. No, Jehova je dao svakom Izraelcu da sam odredi što može a što ne smije raditi na sabat. To je pokazao i sam Isus kad je na sabat radio nešto što drugi nisu smjeli jer su se dali voditi po nametnutim pravilima. Isus je koristio svoju školovanu savjest, dok su drugi postupali po tuđoj savjesti koja je nametnuta cijeloj zajednici. Zato bi neko od starješina prigovorio nekom bratu kad bi saznao da pozdravlja izopćenu osobu ili čak razgovara s njom. No, kad se razmotri Isusov način postupanja prema takvima onda bi shvatili da u biti prigovaramo i samom Isusu što je u sličnim situacijama pozdravljao grešnike (koje je usporedio s neznabošcima i carinicima) pa čak i razgovarao s njima. Da li ćemo slijediti Kristov primjer koristeći svoju školovanu savjest ili neka pravila, pa čak i ona nepotrebna u kojem je izražena kolektivna savjest. Kolektivna savjest može biti opravdana nečijom željom da se svijetu pokaže kako su Jehovini svjedoci jedinstveni u mislima i postupcima, no to je samo prividno jer velika većina tako postupa po inerciji i zbog straha kako bi se uklopili u zajednicu.

Unatoč mišljenju da zajednica Jehovinih svjedoka prema izopćenim osobama postupa po primjeru prvih kršćana, ona je upravo zbog religioznog i doktrinarnog jedinstva uvela svoja stroga pravila koja ipak odstupaju od biblijskih razumnih načela po kojima je postupao i sam Isus. To je dovelo do ekstremizma koji se i dalje pokušava opravdati jedinstvom pod svaku cijenu u kojoj cijenu plaćaju, ne samo izopćeni nego i članovi njihovih obitelji pa čak i članovi zajednice koji ne smiju postupati po svojoj školovanoj savjesti nego po kolektivnoj svijesti. Vjerno se držati biblijskih načela ne znači uvoditi stroga pravila, nego koristiti svoju školovanu savjest u odlučivanju kako se ponašati prema nekome u određenoj situaciji. Npr. ljude u svijetu, bez obzira na njihov grijeh, se može normalno kulturno pozdravljali. No, kad je takva osoba postala dio kršćanske zajednice, onda smo ga također pozdravljali ali na jedan srdačniji i prijateljski način. Kad takva osoba bude izopćena zbog nekog grijeha ona može izgubiti samo ono što je u kršćanskoj zajednici dobila, a to je bila bratska ljubav koju nije imala dok je bila van zajednice. Ta međusobna bratska ljubav je uključivala više od običnog pozdrava. Prema tome, kad je sretnemo mi je više nećemo pozdravljati na srdačan i prijateljski način, ali je stvar opće kulture i pristojnosti da je normalno pozdravimo ukoliko je sretnemo ili se mimoiđemo s njom. Tako i pozdrav “dobar dan“ ili “zdravo“ drugačije zvuči kad ga kažemo braći i prijateljima nego kad ga kažemo nekome koga ne poznajemo ili s kim ne želimo ulaziti u razgovor ili bliži odnos.

Što ako tvoj brat živi kršćanskim životom i drži se temeljnih biblijskih učenja, ali je uzeo tu slobodu da ispituje i uvjerava se u sve što čuje i onda se izjasni zbog kojih argumenata ne može prihvatiti neka gledišta. Da li ćeš tog brata i dalje smatrati bratom ili ćeš ga svrstati među krivovjerce i prema njemu se ponašati u skladu sa savjetom:

Čovjeka koji širi lažno učenje (krivovjerca) kloni se (izbjegavaj) nakon prve i druge opomene.“ (Titu 3:10)

Molim vas, braćo, budite na oprezu zbog onih koji stvaraju podjele i navode druge da se spotiču u vjeri, protivno učenju kojem ste poučeni, i klonite ih se!“ (Ri 16:17)

U čemu je razlika između krivovjeraca koji stvaraju podjele i one braće koja se drže prave vjere ali iznose neka drugačija gledišta s kojim se ne stvaraju podjele niti se potkopava vjera? Da li ovu braću treba tretirati isto kao i krivovjerce? Da li ih treba izbjegavati do to mjere da ih se isključuje iz Zajednice? Što o tome govori Biblija? Odgovor na ta pitanja je izjava brata C.T Russella koji je izjavio:

"Mi nismo od onih koji isključuju kršćansku braću zbog nekih razlika u mišljenju; ali kada je riječ o onima koji idu do točke negiranja samih temelja kršćanstva moramo im se suprotstaviti u lice, jer oni postaju neprijatelji križa Kristova" (Stražarska kula, prosinac 1882. str.423).

Zašto je Zajednica Jehovinih svjedoka promijenila izvornu politiku možete saznati iz svega onoga što se odigravalo u mom slučaju kroz kojega sam iznio na vidjelo ona biblijska načela koja dokazuju da su postupci Zajednice protivni, ne samo kršćanskom duhu nego i njenim temeljima. Starješine JS u tim situacijama postupaju kao i Savle koji je izopćavao svoju braću iz sinagoga, kažnjavajući ih samo zato što su svoju vjeru nadogradili jednom novom i drugačijom spoznajom koju velika većina Židova još uvijek nije prihvatila. Zato je rekao: 

I često sam ih kažnjavao po svim sinagogama, pokušavajući ih time prisiliti da se odreknu vjere. (Dj 18:35)

Židovi su trebali prihvatiti svoju braću koja su imala drugačija gledišta i novu spoznaju, a koja se razlikovala od njihovih tradicionalnih učenja, jer nova učenja nisu potkopavala vjeru u Boga i Mesiju. No, zbog nametnutih predrasuda od strane rabina, Savle i drugi vjerski vođe su pokušavali svojoj braći zatvoriti usta i kaznom šibanja, zatvaranja i izopćenja ih prisiliti da se odreknu svoje novostećene spoznaje s kojom su još više ojačali svoju vjeru. To isto ali na svoj način čine starješine Jehovinih svjedoka želeći zatvoriti usta onima koji imaju drugačije gledište s kojom su još više učvrstili i izgradili svoju vjeru u Boga i Krista.

Ukoliko ste član te zajednice Jehovinih svjedoka i smatrate da je potrebno što prije promijeniti njihove postavke oko isključenja neistomišljenika i tretiranja isključenih, onda i vi uputite apel vodećem tijelu, kao što je ono (31.3.2017.) tražilo od vas kao Jehovinih svjedoka da uputite pismeni apel ruskoj vladi koja krivo optužuje Jehovine svjedoke tretirajući ih kao kriminalce koje žele 'isključiti' iz aktivnog života unutar svoga društva, a što je slično postupcima u slučaju onih koje Zajednica krivo optužuje kao otpadnike i tako isključuje iz svog društva.


vezani članci:

"Apel"

"Glas savjesti"

"Izopćenje po Watchtoweru"